Issuu

PRVO POGLAVLJE

Toga ponedjeljka u listopadu, godine 1139., brat Cadfael prošao je dvorišnim vratima opatije pun zebnje, uvjeren da će se nešto loše dogoditi prije nego što se vrati na glavno dvorište premda nije imao razloga izbivati dulje od jednoga sata. Izašao je samo nakratko, do bolnice Saint Giles na samome kraju Foregatea, ni pola milje od opatije, kako bi napunio bolnički ormar za lijekove uljima, losionima i pomadama.

Bolnica Saint Giles trošila je mnogo takvih lijekova. Čak i u razdobljima kad je ondje bilo tek nekoliko gubavaca, zbog kojih je bolnica i osnovana, uvijek su imali na brizi pokoju kršćansku dušu koju je mučilo neko stanje ili neka bolest. A Cadfaelovi biljni pripravci smirivali su i liječili ne samo kožu nego i um. Najčešće je hodočastio u bolnicu svaka tri tjedna, dopuniti ono što su u međuvremenu potrošili. U posljednje je vrijeme odlazio onamo s još većom voljom jer je brat Mark, njegov dragocjeni pomoćnik koji mu je silno nedostajao, osjetio poziv da služi tim nesretnicima punu godinu, pa je posjet Saint Gilesu postao blaženi podsjetnik na mirne dane koje su zajedno provodili.

Da bude posve jasno, Cadfaelova zebnja nije imala nikakve veze s važnim događajima koji su se imali odigrati u Opatiji svetoga Petra i Pavla u Shrewsburyju, nikakve veze s brakom i predajom u brak, nikakve veze s nenadanom i nasilnom smrti. Ne, Cadfael je slutio da će u njegovoj odsutnosti u njegovoj vrtnoj kućici u herbariju s ljekovitim biljem neka boca puna

dragocjene tekućine biti razbijena, da će neki sirup predugo ostati na vatri i zgusnuti se, da će neka zdjela zagorjeti ili da će žeravica dobiti previše hrane i toliko se rasplamsati da će zapaliti svežnjeve suhoga bilja obješena nad peći, a u najgorem slučaju i spaliti cijelu vrtnu kućicu.

Mark je bio pažljiv, savjestan i uredan. Cadfaelu su kao njegovu zamjenu poslali najvedrijega, najdobrodušnijega, najneposlušnijega i najtrapavijega kerubinčića, vječno razgaljena i nikada prekorena novoga novcatoga novaka, veliko vječno dijete od devetnaest navršenih i dvanaest mentalnih godina. Kao da je umjesto svih deset prstiju imao same palčeve. Ipak, njegov polet i samopouzdanje bili su neuništivi. Znao je da može sve jer njegova je volja uvijek tako blagotvorno djelovala na njega, a kad bi posrnuo na prvom koraku, svaki bi se put zaprepastio i zgrozio rezultatima svoga postupka. Da bi ovaj problem bio potpun, bio je vječno dobro raspoložen i pun ljubavi za sve oko sebe. Usto je, nažalost, bio i potpuno nesvjestan svega o sebi jer ga je pokretala neugasiva nada. Dok bi ga korili kad bi nešto slomio, uništio, pogrešno upotrijebio ili spalio, on bi spokojno i pokorno slušao, uvjeren u milosrđe i siguran da se njegov neuspjeh neće ponoviti. Cadfaelu se sviđao onoliko koliko ga je i ljutio, preko svake mjere, i smrknuto je u troškovnik dodavao obilnu svotu za sve što će bez sumnje uništiti dok u blizini ne bude nekoga da ga nadzire. Ipak, brat Oswin imao je i drugih vrlina osim svoje blage prirode i vedre naravi. Nije mu bilo ravna u najtežemu jesenskome zadatku: prekopavanju vrtova. Bacio bi se na taj zadatak gorljivošću kakvu drugi čuvaju za molitvu i prevrtao ilovaču s ljubavlju i poletom kojima se Cadfael mogao samo diviti. Samu mu se nije smjelo dopustiti da išta zasadi! Ruka brata Oswina kao da je nosila Koščevu kosu naoštrenu posebno za biljke.

Stoga brat Cadfael nije imao vremena za misli o ovome veličanstvenome vjenčanju koje se za dva dana trebalo održati u opatijskoj crkvi. Zaboravio je na njega dok nije primijetio da se ljudi duž Foregatea okupljaju pred kućama u velikim grupama i s iščekivanjem pogledavaju niz cestu iz Londona. Dan je bio oblačan i prohladan, a zrak mutan od slabe kišice, ali domaćice Shrewsburyja nisu se dale smesti vremenom, odlučne da im taj spektakl ne promakne. Tom će cestom ući svatovske povorke budućih supružnika, a čini se da je vijest o njihovu skorom dolasku već stigla u grad. Budući da slavljenici nisu namjeravali ući u zidine, velik broj građana izašao je i pridružio se župljanima Foregatea. Žamor i uzbuđenje bili su gotovo na razini sajma kakvoga manje važna sveca. Čak je i prosjake okupljene oko kapije držalo blagdansko raspoloženje. Kada barun za kojega znaju četiri grofovije dolazi na vjenčanje s nasljednicom posjeda jednako velika kao i njegov, slavlje će sigurno biti veličanstveno i velikodušno.

Cadfael je skrenuo kod zidina opatije, pokraj otvorene tratine na kojoj se uvijek održavao konjski sajam, pa nastavio glavnom cestom, ondje gdje je kuća bilo sve manje, a polja i šume pružala svoje zelene prste da dotaknu rub puta. I ovdje je uz cestu bilo žena, stajale su pred vratima kuća čekajući da prođu mladoženja i mladenka. Pred velikom kućom na pola puta do Saint Gilesa grozd zainteresiranih promatrača nagurao se gledati užurbanu aktivnost kroz otvorena dvorišna vrata. Sluge i konjušari letjeli su amo-tamo između kuće i staja, raznobojne odore bojile su dvorište. Ovdje su trebali odsjesti mladoženja i njegova pratnja, dok se mladenka s pratnjom trebala smjestiti u gostinskoj kući opatije. Ponesen blagom ljudskom znatiželjom, Cadfael se koji tren zadržao promatrajući ih kao i svi ostali. Kuća je bila velika, ograđena čvrstim zidom, a iza nje su ležali vrt i voćnjak. Pripadala je Rogeru de Clintonu, biskupu

od Coventryja, koji ju je rijetko osobno koristio. Ova posudba Huonu de Domvilleu, koji je imao posjede u Shropshireu, Cheshireu, Staffordu i Leicesteru, djelomično je bila prijateljska gesta prema opatu Radulfusu, a djelomično priznanje moćnomu barunu čije bi prijateljstvo i zaštita mogli dobro doći u vremenima građanskog rata. Kralj Stjepan možda je čvrsto držao u rukama veći dio zemlje, ali na zapadu je protivnička frakcija imala više pristaša i mnogo je plemića bilo spremno promijeniti stranu ako vjetar sudbine zapuše iz drugoga smjera. Kraljica Matilda stigla je u Arundel jedva tri tjedna ranije, sa svojim polubratom Robertom, grofom od Gloucestera i stotinu četrdeset vitezova, i uslijed kraljeve nepromišljene velikodušnosti ili neiskrenoga savjeta nekih njegovih lažnih prijatelja bilo im je dopušteno doći sve do Bristola, koji je ionako bio na njezinoj strani. Ovdje na ladanju, u blagosti jeseni, sve se doimalo mirno, no ljudi su se ipak kretali oprezno i zadržavali dah da čuju prošaptane vijesti, pa su čak i biskupi zaključili da bi im moćni prijatelji mogli dobro doći.

Iza biskupove kuće cesta je zalazila među drveće ostavivši grad za sobom, a na križanju, na domet strijele odapete iz luka, ukazali su se niski krov bolnice i njezina ograda od upletenoga pruća, a malo dalje iza njih nešto viši krov crkve s malim, zdepastim zvonikom. Crkvica je bila skromna, s glavnom lađom i malim svetištem te bočnom lađom na sjeveru, a iza nje je ležalo groblje nasred kojega se uzdizao isklesani kameni križ. Obje zgrade stajale su na diskretnoj udaljenosti od cesta koje su se spajale i vodile prema gradu. Gubavci, koji nisu smjeli zaći u napučene gradske ulice, isto su se tako morali držati podalje i prositi izvan grada. Njihov svetac zaštitnik, sveti Egidije1, sam je

Engl. Saint Giles, nap. prev.

odabrao osamu pustinje za svoj dom, no oni su se držali podalje od života zato što im ništa drugo nije preostajalo.

Međutim, bilo je očito da dijele ljudsku znatiželju sa svojom zdravom braćom jer su i oni promatrali cestu. Zašto ti nevoljnici ne bi mogli barem piljiti u svoju sretnu braću, zavidjeti im ako se ne budu mogli suzdržati ili im poželjeti bračnu sreću ako njihova velikodušnost bude dovoljna? Uz ogradu od pruća bibao se niz prilika u crnim haljama, jednako zaintrigiranih ako već ne i jednako pokretnih kao njihova zdrava braća. Neke od njih Cadfael je poznavao jer su se u bolnicu uselili da u njoj provedu ostatak života živeći što su bolje znali i umjeli među svojim pomagačima. Neki su bili novi. Uvijek je bilo novih, lutalica koji su putovali zemljom od lazareta do lazareta, ili bi neko vrijeme živjeli negdje poput pustinjaka na račun velikodušna pokrovitelja, a zatim nastavili put do nove osame. Neki su hodali na štakama ili se oslanjali na štapove jer su im stopala bila istrunula od bolesti ili načeta bolnim čirevima. Jedan ili dvojica odgurivali su se na malim kolicima. Jedan se oslanjao na ogradu, bezličan, napuhnut od čireva, krijući unakaženo lice kapuljačom. Nekoliko pokretnih također je krilo lica, na kojima su nepokrivene bile samo oči.

Broj gubavaca mijenjao se odlaskom onih nemirnih koji, iako nisu zalazili u gradove, budući da nisu smjeli, nisu mogli ostati dugo na jednome mjestu te bi se nakon nekog vremena u Saint Gilesu otputili u koju drugu bolnicu, u potrazi za novim krajolicima. Bolnica je najčešće štitila i njegovala između dvadeset i trideset pacijenata. Nadstojnika bolnice imenovala je opatija, a braća su ovdje služila samo na vlastiti zahtjev. Znalo se dogoditi i da njegovatelj postane bolesnik, ali nikada nije nedostajalo dobrovoljaca koji bi ga zamijenili i njegovali.

Cadfael je u bolnici radio godinu dana ili nešto dulje i pri pogledu na nju nije osjetio odbojnost, nego samo određeno sažaljenje, ali i mnogo veće poštovanje, jer poštovanje je mnogo više i bodrilo i pomagalo. Osim toga toliko je često posjećivao bolnicu da su njegovi posjeti bili dio strpljive i nepokolebljive rutine poput odlazaka na bogoslužje. Previo je više rana –užasnih rana – nego što je pamtio, a u narušenim ljušturama kojima je pomagao otkrio je živa srca i poletne umove. I on je, dok je još živio u svijetu, sudjelovao u bitkama, na bojnim poljima Akre, Aškelona i Jeruzalema, u Prvome križarskome ratu; svjedočio je smrtima okrutnijim od bolesti, upoznao je pogane plemenitije od kršćana, vidio je gubava srca i duše s trulijim ranama od ovih koje je mazao pomadama i natapao biljnim lijekovima. Nije se iznenadio kada je brat Mark odlučio krenuti njegovim stopama. A bio je svjestan i da će brat Mark otići korak dalje. Brat Cadfael predobro je poznavao sama sebe da bi ikada težio svećeništvu, no znao je prepoznati budućega svećenika.

Brat Mark primijetio ga je izdaleka i vedro mu je izašao ususret. Njegovo jednostavno lice vedro je sijalo, a njegova kosa boje slame stršila je oko tonzure. Za ruku je vodio dijete nagrđeno skrofulama, mršava dječaka sa sasušenim starim krastama u rijetkoj kosi. Mark je odmaknuo dječakovu kosu koja se bila zalijepila za jednu još svježu ranu, pa se zadovoljno zagledao u djelo svojih ruku.

– Drago mi je da si došao, Cadfaele. Ponestaje mi losiona od štirenice, a vidi kako mu je pomogao! I posljednja rana gotovo je zarasla. Otekline na vratu također se smanjuju. Hajde, Bran, budi dobar, pokaži bratu Cadfaelu! On pripravlja lijekove za sve nas, on je naš ljekarnik. Tako, a sad bježi k majci i drži se nje, da ti ne pobjegne predstava! Uskoro stižu.

Dijete je izvuklo ruku iz njegove i otrčalo do otužne grupice koja ipak nije bila i tužna. Od njih je dopiralo čavrljanje, čulo se par stihova pjesme, čak i smijeh. Mark je gledao za svojim najmlađim pacijentom, promatrao je njegova kvrgava koljena i noge mršave od čiste neuhranjenosti ne skrivajući bol. Bio je u bolnici tek mjesec dana i koža mu je još bila tanka.

– A ipak nije nesretan. – rekao je s divljenjem. – Kada smo sami i dok skakuće za mnom uokolo, ne prestaje brbljati.

– Velšanin? – upitao je Cadfael prateći dječaka zamišljenim pogledom. Sigurno je dobio ime po Branu Blagoslovljenome, koji je donio kršćanstvo u Wales.

– Otac mu je bio Velšanin. Mark je pogledao prijatelja s neskrivenom nadom. – Misliš da ćemo ga izliječiti? Potpuno izliječiti? Sada barem redovito jede. Majka će ovdje umrijeti. U svakom slučaju – digla je ruke. Nije ga odbacila, ali drago joj je da se netko drugi brine za njega. No vjerujem da će se on moći vratiti u svijet.

Ili povući iz njega, pomislio je Cadfael; jer ako te već sada ovako vjerno prati, sigurno će upiti ozračje crkve i klaustra, a i opatija je blizu. – Bistro dijete? – upitao je.

– Bistrije od mnogih koje od malih nogu poučavaju latinskome, a i već zna računati i čitati. Bistrije od mnogo onih koji se kočopere u finim tkaninama, na rukama dadilje. Pokušat ću ga poučiti, koliko budem mogao.

Zajedno su se vratili do vrata bolnice. Žamor znatiželjnih glasova bio je glasniji, a cestom su se približavali i drugi zvuci; suglasje zveckanja konja pod opremom, povika sokolara, razgovora, smijeha, prigušenoga topota kopita na travnatom rubu umjesto na goloj cesti. Približavao se dio mladenkine povorke.

– Rekli su da će prvi stići mladoženja. – rekao je Mark ulazeći s trijema u polutamu dvorane, vodeći Cadfaela prema kutu

u kojemu je stajao ormarić s lijekovima. Fulke Reynard, civilni upravitelj opatije i nadstojnik bolnice imao je jedan ključ toga ormarića, a brat Cadfael drugi. Razvezao je vrećicu o pojasu i počeo spremati pripravke koje je donio. – Znaš li išta o njima? – upitao je Mark popustivši znatiželji.

– Njima? – promrmljao je Cadfael, zaokupljen prazninama na policama.

– O tim plemićima koji se dolaze vjenčati. Ja znam samo imena. Ne bih se trebao baviti time, – priznao je Mark postiđeno – ali naši pacijenti, koji nemaju ništa osim rana i čireva, znaju o tome više od mene i sam Bog zna kako, a ovo vjenčanje raspirilo je u njima neku iskru. Kao da je svaka radost koja im obasja život više od onoga što im ja mogu dati. A u pitanju je samo obično vjenčanje!

– Vjenčanje, – rekao je Cadfael ozbiljno, slažući posudice pomada i bočice losiona od strukovca, šumarice, metvice, strupnika ili zrnja zobi i ječma, većinom od bilja Venere ili Mjeseca, – vjenčanje je spoj dvaju života, stoga nije obično. Dodao je i pomadu od gorušice, koja je pripadala Marsu, ali od koje je pripravljao izvrsne pomade i masti za bitku protiv okrutnih čireva.

– Svaki muškarac i svaka žena koji su se suočili s tom kušnjom – rekao je zamišljeno – sigurno osjećaju zebnju za one koji se s njom tek trebaju suočiti, a čak i oni koji nisu, mogu o tome razmišljati sa suosjećanjem.

On se sam nikada nije upustio u bračnu bitku, koliko god je njegov život bio bogat iskustvima prije ulaska u samostan, ali jednom je stigao tik do bojnoga polja, a nekoliko ga je puta uspješno zaobišao. Prisjećajući se toga, ispunilo ga je čuđenje.

– Taj barun ima slavno ime, ali više o njemu ne znam. Samo to da, priča se, uživa kraljevu naklonost. Mislim da sam nekoć

poznavao jednoga daljnjega rođaka mladenke. Ali ne znam jesu li s iste grane obiteljskoga stabla.

– Nadam se da je lijepa. – rekao je Mark.

– Prior Robert sigurno bi volio porazgovarati s tobom o tome. – našalio se Cadfael zatvarajući vrata ormarića.

– Ljepota liječi. – rekao je brat Mark iskreno i bez srama. –Ako je mlada i ljupka, ako se smiješi promatračima i pozdravlja ih naklanjajući glavu, učinit će više za moje pacijente nego ja sa svojim bockanjem i mackanjem. Ovdje sam počeo shvaćati da je blagoslov ono što možemo zgrabiti svakoga dana i pohraniti za kasnije, da mu se vratimo u mislima. Naravno, – nastavio je pomalo prijekorno – to ne mora biti nečije vjenčanje. Ali kako da potratimo ovu priliku kada nam se nudi?

Cadfael je prebacio ruku preko Markovih mršavih, još dječačkih ramena i odvukao ga iz polutame bolnice na svjetlost dana, u sve snažnije uzbuđenje. – Nadajmo se i molimo – rekao je srčano – da to vjenčanje bude izvor blagoslova i paru koji se nalazi pred njime! A sudeći po buci, jedno od njih približava se. Dođi, idemo vidjeti!

Plemeniti mladoženja i njegova pratnja približavali su se u blistavoj, šarenoj povorci, uza zvuke rogova i tiho, postojano zveckanje praporaca. Povorka je bila dugačka pedesetak koraka, a uz nju su trčkarali sluge vodeći ponije i dva para visokih jelena na povocima. Ona otužna grupica izopćenika odvažila se prići koji korak bliže, da bolje vide fine tkanine i veličanstvene boje koje oni nikada neće imati, a kad se povorka našla pred njihovom ogradom od pruća, oko nje se proširio prigušen, zadivljen žamor.

Na čelu povorke, na visokome crnome konju, odjeven u veličanstvenu odoru, u grimizu i zlatu jahao je debeo, mesnat

čovjek krupne građe, bez otmjenosti, ali siguran u sedlu. Jahao je toliko ispred povorke da se njegova važnost jednostavno nametala. Iza njega su jahala tri mlada štitonoše, jedan do drugoga, netremice motreći gospodara s određenom zebnjom, kao da bi ih svakoga trena mogao podvrgnuti nekakvoj opasnoj kušnji. Ista napetost, nakorak od straha, prožimala je sve redove povorke iza njih; osobnoga slugu, komornika, konjušara, sokolara, sve do mladih sluga nižega ranga koje su u koraku vukli lovački psi. Samo su životinje, konji i psi te sokoli na rukama sokolara, hodali mirno i zadovoljno, bez straha od gospodara.

Brat Cadfael stajao je s Markom na vratima ograde od pruća, prateći povorku s novim zanimanjem, jer iako je bilo koji od triju mladih štitonoša mogao biti mladoženja, bilo je očigledno da nijedan od njih nije Huon de Domville. Cadfael dosada nije ni pomislio da bi barun mogao biti u godinama, a ne mladi ljubavnik koji u pravoj dobi stupa u brak. Ovaj je mladoženja u svojoj kratkoj, gustoj bradi imao više sijedih nego crnih vlasi, a nad sljepoočnicama s kojih je stršio tek jedan čuperak sijede kose – i s koje je šeretski bila zabačena lijepo složena kapuljača – sjajila se ćela. Zdepast, mišićav i još uvijek snažan u tijelu, mladoženja je bio dobrano zašao u pedesete, a bilo je vjerojatnije i da je nakorak od šezdesete. Cadfael je pomislio da je sigurno već pokopao jednu suprugu, a možda i dvije. Mladenki je, govorkalo se, tek osamnaest; tek se otrgnula iz zagrljaja dadilje. No takve se stvari događaju. Takvi se brakovi sklapaju.

Kad se jahač približio, Cadfael se zagledao u njegovo lice kao da ne može skrenuti pogled. Široko plosnato čelo, sada visoko nakon uzmicanja kose od lica, kao da je i samo uzmicalo od plitko usađenih crnih očiju prepredena pogleda, jednako slabo obdarenih trepavicama koliko i kapcima, ali zlurado inteligentnih. Uredno podšišana brada okruživala je uska, nesmi-

ljena usta. Masivno, okrutno lice mišićavo poput ruku hrvača sličilo je na kamen kojega je klesar napustio nedovršena. Kako je izgledalo kao da se iza njega ne roje nikakve inteligentne misli, što sasvim sigurno nije bilo točno, davalo mu je još impresivniji izraz. To je bio Huon de Domville.

Sad se dovoljno približio da vidi kakva se čeljad okupila duž zida crkvenoga dvorišta i oko crkvice, propinjući se, vireći i uzbuđeno pokazujući. Nisu mu se svidjeli. Njegove crne oči, sitne kao dvije šljive utisnute u tvrdo tijesto lica, poprimile su tmurnu crvenu boju, kao dvije žeravice na umoru. Namjerno je usmjerio konja na njihovu stranu ceste, odmaknuvši se od šire trake na suprotnoj strani, i zagazio na travu uz ogradu tek toliko da jadna grupica siromaha ustukne natrag u svoje bijedno sklonište. Huon de Domville pozdravljao je mašući jahaćim bičem koji je cijelo vrijeme nosio. Bilo je malo vjerojatno da njime ikada zamahne na konja jer su konji ove kvalitete bili vrijedni i cijenjeni, ali bič mu je sasvim sigurno bio korisno sredstvo za rastjerivanje gubavaca koji bi mu se usudili stati na put. Njegova stisnuta usta otvorila su se i naredila poput kraljevskih: – S puta, žgadijo! Nosite svoju zarazu što dalje!

Skrušeno su ustuknuli i povukli se što su dalje mogli od njegove ruke, ako već ne i od njegova pogleda. Svi osim jednoga. Pola glave viši od ostalih, jedan visoki gubavac omotan plaštem ostao je na mjestu, možda zato što mu je bolest oduzela sposobnost brzog kretanja, možda zato što nije razumio naredbu, a možda i zato što joj se odlučio oduprijeti. Ostao je uspravan, netremice gledajući Domvillea kroz prorez u velu koji mu je krio lice. Kada se odmaknuo korak unatrag, ne okrećući glavu, nezgrapno se naslonio na jednu nogu i jedva je izbjegao bič, ako ga je uopće namjeravao izbjeći. Udarac ga je dohvatio po ramenu i grudima.

Obogaljena noga podvinula se pod njim i sletio je na travu.

Cadfael je zakoračio prema njemu, ali Mark je stigao prvi; čučnuo je do njega sa zaprepaštenim krikom, bacio se na koljena i raširio ruke preko mršavoga čovjeka na tlu smještajući vlastito spremno i napeto tijelo između srušenoga gubavca i idućega udarca. No Domville je već nastavio dalje, kao da mu je uvreda čak i gledati te otpadnike svijeta. Nije ni ubrzao ni usporio, nego je nastavio jahati ni ne gledajući ustranu, a za njim je nastavila i cijela njegova pratnja držeći se ceste i uglavnom odvraćajući pogled od prizora. Trojica mladih štitonoša projahala su pokraj njih, crveni u licu i nemirna držanja. Visoki glavati mladić u sredini čak se okrenuo prema dvojici na tlu i očajnički ih pogledao svojim očima boje različka te jahao vireći preko ramena dok ga druga dvojica nisu podbola laktovima kako bi ga podsjetili na oprez i na dužnost.

Cijela je povorka prošla dok je Mark pomagao ispijenomu starcu da se osovi na noge. Sluge su ukočeno hodali za njima, kao da ih od svijeta štiti oklop njihove služinske pokornosti.

Neki članovi povorke višega statusa, gosti ili manje važni rođaci, prošli su bezizražajnih lica, kao da se ništa nije dogodilo. Među njima je hodao i skroman svećenik koji je u hodu prebirao krunicu i blago se smiješio ne obazirući se na neugodni događaj. Govorkalo se da je to Eudo de Domville, kanonik iz Salisburyja, koji je trebao vjenčati mladence; čovjek u dobrim odnosima s Crkvom i papinskim poslanikom, a kako je bio na redu za promaknuće, vjerojatno nije želio ugroziti vlastitu sreću.

Prošao je kao i ostali. Slijedili su sluge, paževi i lovci na jelene, popraćeni zvonjavom zvonaca obješenih o njihove uzde i ular, polako se vukući duž prvih kuća Foregatea.

Brat Mark popeo se uz travnati nasip pored ceste držeći starog gubavca pod ruku. Nije se bojao zaraze zato što nikada nije ni mislio na opasnost, nego samo na potrebu. Ne bi se ni izne-

nadio ni žalio da ga zaraza na kraju sustigne i privuče još bliže ljudima koje je liječio. U hodu su razgovarali, obojica toliko navikli na prijezir ili okretanje glava da ovo nisu ni primijetili. Cadfael ih je pratio pogledom primijetivši naheren, ali postojan korak starca i širinu pokreta kojom je njegova ruka, koja je na tren izvirila iz plašta, odgurnula Markovu i odredila udaljenost između njih. Mark je prihvatio to odbijanje jednostavno i s poštovanjem, a zatim se odmaknuo od starca da ga ostavi na miru. Osim toga, Cadfael je primijetio i da na toj lijevoj ruci, nekoć finoj i dugačkoj, nedostaju i kažiprst i srednjak, a da prstenjak ima samo dva zglavka. Batrljci su bili svjetliji od ostatka kože, smežurani i suhi.

– Nisu baš plemeniti. – rekao je Mark žalosno, ali kao da je navikao na takvo ponašanje. Tresao je vlati trave s halje. – Ali strah budi okrutnost u ljudima.

Brat Cadfael sumnjao je da je strah odigrao ulogu u ovome. Huon de Domville nije izgledao kao da se boji ičega osim paklenoga ognja. Doduše, i za bolest ovih izopćenika moglo se reći da predstavlja pakleni oganj.

– Imaš novoga pacijenta? – upitao je gledajući za visokim gubavcem, koji je nastavio hodati uz cestu, da bolje vidi povorku. – Mislim da ga prije nisam vidio.

– Ne, stigao je prije tjedan ili više. Lutalica je, hodočasnik na vječnome hodočašću; hoda od svetišta do svetišta, koliko mu bolest dopušta. Kaže da mu je sedamdeset i vjerujem mu. Neće dugo ostati, rekao bih. Došao je k nama zato što su ovdje u crkvi počivale kosti svete Winifrede, prije nego što su premještene u opatiju. Neće se približavati gradu jer ne smije. Ali ovdje im je dovoljno blizu.

Cadfael, koji je znao gdje su zapravo ostaci svete djevice, što nikada nije mogao otkriti svomu naivnomu prijatelju, samo se

zamišljeno počešao po svojemu kvrgavome, osunčanome nosu, pomislivši da će sveta Winifreda čak i iz svoga udaljenoga posljednjega počivališta u Gwytherinu čuti molitve sirotih gubavaca.

Pratio je pogledom toga visokoga, uspravnoga čovjeka. U anonimnosti koju su pružali plašt, kapuljača i veo koji je krio lica čak i onih koje je bolest najviše unakazila, muškarci i žene, starci i djeca potajno su i sami kročili ostacima života koji su im preostali. Bolesni nisu imali ni spola, ni dobi, ni boje, ni domovine, ni vjere: svi su bili tek žive sablasti, poznate samo svomu Stvoritelju. Ali ne, nije bilo tako. Hod, glas, držanje, tisuće jedinstvenih sitnica koje čine karakter i koje nikakav plašt ne može sakriti izvirale su iz svakoga od njih. Ovaj je čovjek, iako tih, odisao snagom gospodara; iako miran, čak i pod prijetnjom, odavao je rijetko, gotovo zastrašujuće dostojanstvo.

– Razgovarao si s njim?

– Da, ali nije bogzna što rekao. Po tome kako govori, – rekao je Mark – nagađam da su mu zahvaćeni usne ili jezik. Riječi teku sporo, pomalo nerazgovijetno, a i brzo se umori. Glas mu je tih i dubok.

– Čime ga liječiš?

– Ničime, jer kaže da mu ništa ne treba; nosi vlastiti balzam. Nitko mu ovdje nije vidio lice. Zato i mislim da je tragično unakažen. Jesi li primijetio da šepa na jednu nogu? Ima posebnu cipelu da mu pomaže u hodu, da ga održi uspravno. Mislim da mu je i druga noga zahvaćena, ali ne toliko.

– Vidio sam mu lijevu ruku. – rekao je Cadfael. Takve je ruke već vidio, s prstima koje je trulež svela na suho lišće, koje je bolest polako nagrizala dok ne bi izjela meso sve dok i zapešće ne bi odbacilo kosti. No Cadfaelu se činilo da je taj proždrljivi demon umro od vlastite pohlepe. Nije bilo čireva i krasta;

sasušeno tkivo na mjestu s kojega su otpali prsti bilo je suho i čisto, koliko god ga je bilo ružno vidjeti. Kada je zamahnuo da odbije Marka, istaknuli su se čvrsti mišići na nadlanici.

– Je li ti rekao kako se zove?

– Kaže da se zove Lazarus. – nasmiješio se Mark. – Mislim da si je to ime nadjenuo kasnije u životu – možda kada se udaljio od obitelji i doma, kako nalaže zakon. Na „drugome krštenju“, koliko god žalosno bilo. Bio je sam sebi kum. Nisam ga previše ispitivao. Ali bilo bi mi drago da prihvati našu pomoć umjesto da se oslanja sam na sebe. Sigurno ima rana i čireva kojima bi dobro došle tvoje pomade prije nego što nastavi dalje.

Cadfael se zamislio gledajući za povučenim gubavcem, koji je sad nepomičan stajao na travi uz cestu. – Ali još osjeća dodir! Koža na udovima koji su mu preostali još mu uvijek nije odumrla? Osjeća toplinu i hladnoću? Osjeća bol? Ako naleti dlanom na čavao ili se našpranji na ogradi, osjeti bol?

Mark je bio zbunjen. O gubi je znao samo ono što je vidio vlastitim očima; nagrđenu kožu, gnjusnu, punu čireva. – Osjetio je udarac biča, to znam, čak i kroz oklop svoga plašta. Da, sigurno osjeća bol kao i mi.

Ali oni koji doista boluju od gube, pomislio je Cadfael prisjećajući se mnogih gubavaca koje je vidio u svojim križarskim danima, prije mnogo godina, oni čija je koža bijela poput pepela, prašnjava i siva, oni ne osjećaju bol kao ostali. Oni se i ozlijede, raskrvare da nisu ni svjesni. Spavajući kraj vatre, pruže nogu u plamen te ni ne osjete da gore. Dodirnu ni ne znajući što dodiruju, primaju, a da ne mogu podići to što drže. Njihovi prsti na rukama i nogama, kao i same ruke i noge, izgube sav osjet, izgube svaku svrhu, istrule i otpadnu. Kao što je Lazarus izgubio prste i na rukama i na nogama. Ali gubavci ne mogu hodati, čak ni šepajući kao Lazarus; ne mogu sami ustati s tla

onako spretno i energično, ne mogu se primiti za ruku koja nudi pomoć kao što je Lazarus zgrabio Marka, i to rukom bez prstiju. Ne mogu sve dok demon koji ih je obuzeo ne umre od vlastitoga zla.

– Misliš da možda ne boluje od gube? – upitao je Mark, sav pun nade.

– O, ne! – Cadfael je odmah stresao glavom. – Ne, to nije upitno; ovo je sasvim sigurno guba.

Nije dodao da mnoge bolesti koje ovdje liječe, a koje nazivaju gubom i zbog kojih su bolesnici izopćeni, po njegovu mišljenju nisu prava guba. Svatko tko bi se osuo mrljama koje bi se pretvorile u čireve, ili blijedim, ljuskavim ranama na koži, ili osipom, bio je proglašen gubavcem iako je Cadfael mislio da su mnogi od njih takvi samo zbog loše higijene ili loše hrane. Bilo mu je teško vidjeti kako se brat Mark snuždio. On je bez sumnje sanjao o tome da izliječi sve koji prijeđu prag bolnice.

Cestom se sad pronio udaljeni žamor o još jednoj povorci koja se približava gradu. Šapat promatrača, koji su se stišali nakon Domvilleova ružnoga prolaska, ponovo je poprimio veseli zvuk cvrkuta vrabaca i iznova su se malo spustili niz nasip i približili se cesti protežući vratove da vide mladenku. Mladoženja je sa sobom donio malošto osim razočaranja. Možda mladenka bude bolja.

Brat Mark pomirio se sa svojim malim razočaranjem i primio Cadfaela za rukav. – Hajde, ostani još malo, pričekaj da vidiš i ostale. Znam da je i bez mene u tvom herbariju sve kako treba, čemu žuriti natrag?

Cadfael se prisjetio brata Oswina i brojnih razloga zašto bi trebao požuriti natrag, ali odmah je shvatio da ima barem jedan dobar razlog da ostane. – Mislim da mogu ostati još pola sata.

– složio se. – Idemo stati uz toga tvoga Lazarusa, da ga mogu promotriti, a da ga ne uvrijedim.

Starac se nije ni pomaknuo kad ih je čuo da prilaze, a njih dvojica stala su nešto dalje, da ga ne ometaju u zamišljenome promatranju. Cadfael je pomislio da Lazarus posjeduje samodostatnu smirenost pustinjaka, poput one prve braće koja su se odlučila na strogu osamu, zbog čega je, čak i okružen tolikim ljudima, izgledao kao pustinjak. Bio je za glavu viši od njih obojice i stajao je uspravno kao koplje, a bio je gotovo jednako vitak kao i koplje, osim što je imao široka ramena koja nije mogao sakriti ni plašt. Kada je nenadani nalet vjetra donio zvuke sve bliže povorke, Lazarus je okrenuo glavu i sa zanimanjem se zagledao niz cestu, a Cadfael je na tren ugledao lice ispod kapuljače. Kapuljača je krila čelo, koje je sudeći po dimenzijama i obliku glave trebalo biti visoko i široko, a grubo plavo platno vela bilo je navučeno do jagodica. U prorezu su se vidjele samo oči koje su same po sebi bile dovoljno zanimljive; krupne, nedirnute bolešću, jasne i bistre oči svijetle sivoplave boje. Koliko god mu je lice pod velom bilo deformirano, oči su mu vidjele jasno i daleko, navikle na gledanje u daljinu. Nije obraćao pažnju ni na koga u blizini. Pogled mu je skliznuo preko njih prema povorci koja se približavala u treperenju boja i igri svjetla.

Bila je manje formalna od povorke Huona de Domvillea, a i manje brojna. Na njezinu čelu nije bio konjanik, nego tek velik broj sluga koji su jahali oko ostalih, a unutar kruga jahala su tri jahača jedan do drugoga, poput naoružane straže. Na jednoj je strani jahao tamnokos, žilav čovjek maslinaste puti, od otprilike četrdeset pet godina, odjeven vrlo raskošno u tamne, ali raskošne boje, posjednut na laganoga, brzonogoga sivoga konja koji je, kako se Cadfaelu činilo, sigurno dijelom bio araber. Jahač je imao gustu crnu kosu čije su kovrče virile pod kapom ukra-

šenom perom i kratku crnu bradu koja je uokvirivala dugačke usnice. Imao je usko, suptilno i sumnjičavo lice koje nije odavalo misli i osjećaje. Na drugoj je strani na pjegavoj svjetlosmeđoj kobili jahala dama otprilike istih godina, mršava i ukočena, i oštrih, ali lijepih crta lica, tamnokosa kao i njezin suprug. Imala je napućena, proračunata usta i lukave oči pod obrvama koje su se mrštile čak i dok su se usta smiješila. Njezina je kapa bila po najnovijoj modi, njezina jahaća odjeća londonskoga kroja, a jahala je otmjeno i sa stilom. No sve u njezinu izgledu ostavljalo je dojam hladnoće.

Između njih dvoje, malena i u sjeni, na lakonogome konjiću koji je ipak bio prevelik za nju, jahala je mladenka. Uzde je držala ovlaš, a u sedlu se držala bezvoljno, ali otmjeno. Bila je odjevena raskošno, u haljinu od zlatne i tamnoplave svile, a njezino tijelo u toj je profinjenoj krletci bilo ukočeno, zgrčeno i sputano poput tijela u lijesu. Njezina tamnoplava kosa bila je obuzdana pozlaćenom mrežicom, njezino lice nepomično okrenuto prema naprijed, a oči uperene u prazno. Lice joj je bilo nježno, blagih crta i punih obraza, a oči krupne i sivoplave boje perunike. Ipak, bila je toliko blijeda da je više sličila na lijepu lutku nego na živu ženu. Cadfael je čuo Markov zatečeni uzdah. Kakve li sramote i štete, vidjeti mladost i svježinu tako sputane i bez radosti.

I ovaj je velikaš primijetio prirodu ovoga mjesta i shvatio kakvi su ljudi iz njega izašli vidjeti njegovu nećakinju. Za razliku od Domvillea, nije se uvrijedio, nego je podbo konja i odjahao u drugome smjeru da se odmakne od zaraženih okrećući pritom od njih i glavu. Djevojka bi, zbog zaokupljenosti vlastitom tugom, prošla pored njih ni ne primijetivši ih, da se onaj mališan, Bran, sav ozaren nije spustio sve do pola nasipa kako bi je vidio iz veće blizine. Pokret koji je spazila krajičkom

oka prenuo ju je, pa se okrenula, a kad je ugledala dječaka, kao da se iz razmišljanja o vlastitoj žalosnoj sudbini vratila u život primijetivši nekoga čija je sudbina još teža. Koji tren ga je promatrala s užasnutim suosjećanjem, a tada, kada je shvatila da je krivo protumačila njegove namjere, kada je vidjela da je gleda s osmijehom, nasmiješila se i ona njemu. Taj je osmijeh potrajao tek tren, ali iz nje je zračila topla, jasna, ožalošćena plemenitost. Prije nego što se na njezino lice ponovo nadvio oblak, nagnula se preko sedla svoje tete i bacila na travu, pred dječakove noge, šaku kovanica. Bran je bio toliko očaran da se nije ni sagnuo pokupiti ih, samo je širom otvorenih očiju i usta pratio mladenku.

Nitko drugi u njezinoj povorci nije bio spreman na takvu velikodušnost. Bez sumnje su je namjeravali iskazati tek pred vratima opatije, gdje ih je čekala gomila prosjaka punih nade.

Ni ne znajući zašto, Cadfael se okrenuo od mladenke prema starom Lazarusu. Bran je mogao iskreno, bez zavisti ili pohlepe uživati u lijepim bojama i ljupkoj odjeći onih koje je život obdario većom srećom nego njega, ali stariji i iskusniji su s gorčinom gledali na blago koje je cijeloga života bilo izvan njihova dometa. Starac se nije maknuo s mjesta, već se samo okretao prateći pogledom to troje. Ni na tren nije skrenuo pogled na ostale u pratnji, velikašice i sluge koji su jahali za njima. Oči između kapuljače i vela blistale su, blijede i sjajne poput leda, netremice prateći mladenku pogledom dok nije nestala s vidika. Kad je čak i posljednji poni njezine povorke zašao za zavoj prema Foregateu, ostao je stajati, nepomičan kao da ih već iz čiste upornosti može ispratiti pogledom do kapije opatije, prodrijeti kroz zidine i nastaviti ih gledati i unutar njih.

Brat Mark ispustio je dugačak, žaloban uzdah i pogledao

Cadfaela. – To je ona? Nju namjeravaju udati za onoga čovje-

ka? Mogao bi joj biti djed – i to ne nježan i dobar. Kako je to moguće? – zagledao se niz cestu kao i starac. – Tako je sitna, tako je mlada! A jesi li joj vidio lice – kako tužno! Ovo nije njezina volja!

Cadfael nije ništa rekao; nije imao riječi da smiri ili utješi

Marka. Takve su stvari bile česte u brakovima u kojima su u igri bili zemlja, imetak i moćni savezi, a mladenke – a često i mladoženje – nitko nije previše pitao. Bilo je i mladenki koje su prepredeno vidjele prednost udaje za starce dobi vlastitih djedova, od kojih su mogle štošta naslijediti kad bi ih smrt ubrzo oslobodila supruga. Udovica s pristojnim imetkom naslijeđenim od prvoga supruga mogla si je uz malo sreće i vještine pribaviti drugoga, koji bi joj bio više po volji. No sudeći po izrazu njezina lica, Iveta de Massard u sudbini koja ju je čekala nazirala je vlastitu, a ne suprugovu smrt.

– Molit ću se Bogu da joj pomogne! – rekao je Mark gorljivo.

– Možda – rekao je brat Cadfael, više za sebe nego prijatelju – i namjerava. Ali možda isto tako u tome očekuje i malo pomoći od nas ljudi.

Na dvorištu pred biskupskom kućom u Foregateu sluge Huona de Domvillea skidale su teret s konja i trčkarale uokolo s opremom i ukrasima za obred vjenčanja i bračnu ložnicu. Domvilleov osobni sluga već je nalio vina za svoga gospodara i kanonika Euda, koji je bio njegov daljnji rođak, a komornik se posvetio toplini i udobnosti najbolje gostinske sobe, gdje su Domvillea već čekale vatrica i komotna, topla odjeća, tako ugodna nakon stroge i uske jahaće odore, te krznene papuče da opuste noge stegnute jahaćim čizmama. Barun se izvalio na fotelju prekrivenu debelim jastucima i raširio svoje mišićave

noge, zadovoljno pijuckajući začinjeno vino. Nije mu ništa značilo to što se svatovska povorka njegove mladenke približavala

Saint Gilesu. Nije imao ni potrebe ni želje tratiti vrijeme stojeći i gledajući robu koju je kupio. Bio je siguran da mu pripada, a i znao je da će je se nagledati nakon vjenčanja. Ovamo je došao zaključiti pogodbu koja je jednako pogodovala i njemu i mladenkinu tetku i skrbniku, a premda je djevojka bila mlada, lijepa i poželjna, to mu nije bilo bogzna kako važno.

Joscelin Lucy predao je svoga konja konjušaru, šutnuo smotanu grudu lanenih stolnjaka s puta i uputio se prema kapiji i cesti kad ga je prijatelj, Simon Aguilon, najstariji od trojice štitonoša u Domvilleovoj službi, primio za podlakticu.

– Kamo ćeš tako brzo? Zaurlat će da dođeš čim iskapi prvi kalež, znaš da hoće. Na tebi je red da služiš gospodaru!

Joscelin se počešao po kosi boje lana i nasmijao oštrim, podrugljivim smijehom. – Gospodaru, ali ne i gospodinu! Vidio si što i ja. Ošinuo je jadnika koji mu se ne usuđuje uzvratiti, pokosio ga je kao sama smrt, a bez ikakvoga povoda. Takva gospoda mogu ravno kvragu! A briga me i za njegovu žeđ, barem dok ne vidim Ivetu.

– Joss, budalo, – prekorio ga je Simon zabrinuto – ta tvoja jezičina prečesto i preglasno lamata. Ako ga sad razljutiš, izbacit će te gologa i poslati da objasniš ocu što si učinio, a što će onda biti s Ivetom? Ili s tobom? – stresao je glavom gledajući prijatelja, koreći ga kao i uvijek blago i prijateljski, pa ga ponovo primio za ruku. – Bolje da odeš do njega, da se ne okomi na tebe.

Najmlađi štitonoša okrenuo se od svoga konja, s kojega je skidao sedlo, i široko se osmjehnuo drugoj dvojici. – Joj, pusti ga da je vidi, tko zna koliko će još prilike imati? – prijateljski je klepio Joscelina po ramenu. – Ja ću te zamijeniti, idi. Reći

ću mu da nadgledaš iskrcavanje ćupova s vinom, to će mu se svidjeti. Idi je vidjeti – oboje ćete se razveseliti.

– O, hoćeš li, Guy, stvarno? Dobar si ti momak! Kad bude trebalo, zamijenit ću ja tebe! – i ponovo se uputio prema kapiji, ali Simon je prebacio ruku preko njegovih ramena i uhvatio korak s njim.

– Idem s tobom. Neko vrijeme neće me trebati. Ali, Joss, slušaj me, – uozbiljio se – previše se izlažeš opasnosti. Znaš da ti može pomoći da napreduješ, a tvoj otac to i želi i očekuje. Glupo dovodiš budućnost u opasnost. A ako se potrudiš, lako ćeš mu udovoljiti. Prema nama nikada nije tako okrutan.

Prošli su kapijom, stali na kut zida rame uz rame te se, naslonjeni na kameni okvir kapije, zagledali u Foregate. Obojica su bili mladi, visoki i snažni. Simon, koji je bio tri godine stariji, bio je za širinu ruke niži. Smrknuti mladić razbarušene kose do njega se zamislio, grickajući usnicu, pa namršteno oborio pogled.

– Budućnost? Što može, osim vratiti me ocu osramoćenoga, a za to me uopće nije briga! Naslijedit ću dva dobra imanja koja mi ne može oduzeti, a mogu stupiti u službu kod drugih velikaša. Snalažljiv sam i samostalan, mogu se uhvatiti ukoštac gotovo sa svima…

Simon se nasmijao tresući ga rukom kojom ga je još uvijek grlio oko ramena. – Znam da možeš! To sam iskusio na vlastitoj koži!

– Ima dovoljno velikaša koji traže vješte štitonoše, sad kad se kraljica vratila u Englesku i vodi se borba za krunu. Mogao bih se snaći i bez Domvillea! A i ti bi trebao misliti na sebe, stari moj, jer i ti možeš izgubiti koliko i ja. Možda si sin njegove sestre i trenutni nasljednik, ali što ako… – stisnuo je zube. Ovo je jedva mogao i izgovoriti, ali bio je gotovo izopačeno odlu-

čan u namjeri da sam sebi okrene nož u toj rani, da si nanese bol povrh one koja ga je već mučila – što ako se to promijeni?

Mlada supruga… Što ako dobije sina? Ispast ćeš iz igre!

Simon je naslonio svoju kovrčavu smeđu glavu na kameni zid i glasno se nasmijao. – Nakon trideset godina braka s mojoj strinom Isabel i tko zna koliko posjeta damama izvan dvorca, a bez ijednog djeteta kao dokaza? Stari moj, znam da ima apetita, ali ako u njemu ima sjemena da išta zasije, sam ću pojesti taj plod! Moje nasljedstvo je sigurno, nisam ja u opasnosti. Meni je dvadeset pet, a njemu tek što nije šezdeset. Mogu ja čekati! – naglo se uspravio. – Gledaj, dolaze!

No Joscelin je već bio spazio prve boje i prvo komešanje na cesti i oko nje. Zagledao se u povorku, ukočen. Godfrid Picard i njegova povorka žurno su se približavali kako bi što prije stigli do ugodnoga njedra opatije. Simonova ruka skliznula je s Joscelina kad se uspravio.

– Za Boga miloga, mali, kakve li koristi od ovoga! Nije ona za tebe! – no te je riječi izgovorio s očajnim uzdahom i Joscelin ih nije ni čuo.

Povorka je došla i prošla. Dvoje svirepih skrbnika koji su jahali uz nju držalo se uspravno, otmjeno i pohlepno, gordo podignutih glava. Lica su im bila stisnuta, a obrve spojene od mrštenja kao da se cijelo vrijeme događa nešto što im nije po volji. Između njih je ugledao nju, blijedu i očajnu u pozlaćenoj odori i opremi za pokazivanje svijetu; na njezinu sitnome licu vidjele su se samo oči, ali oči koje nisu ništa vidjele, koje nisu ništa gledale. A kada se približila, nešto ju je uznemirilo. Joscelin je želio vjerovati da je osjetila njegovu blizinu i žudnju. Stresla se i okrenula svoje krupne oči, kad se već nije usuđivala okrenuti glavu, prema mjestu gdje je stajao. Nije bio siguran da ga je vidjela, no bio je uvjeren da zna da je ondje, da ga je osjetila, namirisala, udahnula

u prolazu. Okružena skrbnicima, nije pogriješila, nije okrenula glavu prema njemu niti i na koji način promijenila ukočen, pokoran izraz lica, ali dok je prolazila tik ispred njega, digla je desnu ruku na obraz, zadržala je koji tren pa spustila.

– Meni se čini – uzdahnuo je Simon Aguilon, ponovo grleći prijatelja da ga odvuče natrag na dvorište – da ti još uvijek nisi odustao, čak ni sad. Za Boga miloga, čemu se još nadaš? Još dva dana i zvat ćemo je gospo Domville.

Joscelin nije ništa rekao; mislio je na onu podignutu ruku znajući u srcu da je prstima dotakla svoje usne, a to je bilo i više od dogovorenoga.

Cijela gostinska dvorana, osim zajedničkih prostorija, stavljena je na raspolaganje sir Godfridu Picardu i njegovoj povorci. U privatnosti njihove odaje, Agnes Picard okrenula se prema suprugu s tjeskobom na licu. – Još uvijek mi se ne sviđa ta njezina smirenost. Ne vjerujem joj.

Picard je nehajno slegnuo ramenima. – Ah, previše si razbijaš glavu time. Predala se, bitka je gotova. Pokorila se. Što nam može? Daniel ima naredbu da je ne pušta iz opatije, a Walter stražari na vratima za župljane. Trećega izlaza nema, osim ako ne misli preletjeti preko zida ili preskočiti potok Meole. Nije naodmet da je držimo na oku i unutar opatije, ali ne toliko pomno da privučemo previše pažnje. No siguran sam da se varaš. Ta plašljiva mišica nema hrabrosti okrenuti leđa oltaru i reći da odbija ženika. – I bolje joj je! – prijeteći je rekla gospa. – Čula sam da taj opat Radulfus ima visoko mišljenje o svojim pravima i ovlastima, da ne poštuje barune ako smatra da su njegova prava ugrožena. Ali da barem mogu biti tako sigurna u njezinu slabost kao ti. – Previše se brineš, ženo, kažem ti. Kad je dovedemo do oltara, izgovorit će riječi kako smo je podučili, nema joj druge.

Brat Cadfael

benediktinski monah, vrtlar, botaničar, ljekarnik i istražitelj, kultni je književni i televizijski lik u čijim su istragama uživali milijuni čitatelja i gledatelja diljem svijeta. Oštroumnost, znanje, iskustvo te izražena sposobnost zapažanja ovoga bivšega ratnika, križara i moreplovca bit će ključni u rješavanju mnogobrojnih ubojstava i zločina koji će zadesiti stanovnike

Očaravajuće! Srednjovjekovna Engleska čudesno oživljuje.

Washington Post

Romani Ellis Peters o bratu Cadfaelu osvajaju um i srce.

Logos

Shrewsburyja i monahe Opatije svetoga Petra i Pavla.

Konačno je došlo vrijeme da i hrvatski čitatelji, zahvaljujući objavljivanju u izdavačkome nizu kriminalističkih romana

Biblioteke Enigma, uživaju u ovoj književnoj poslastici britanske spisateljice Ellis Peters te uz napete priče urone u uzbudljivi svijet srednjega vijeka i upoznaju ovoga mudroga monaha detektiva.