Božja tvrđava

Louis de Wohl

BOZJA TVRÐAVA Roman o sv. Benediktu VERBUM USKL ČNIK

!

Louis de Wohl BOŽJA TVRĐAVA Roman

Biblioteka:

14.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

BOŽJA TVRĐAVA Roman

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, Citadel of God Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Nada Zoričić Lektura: Josipa Korljan Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Božja tvrđava : roman / Louis de Wohl ; <prijevod Nada Zoričić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 14) Prijevod djela: Citadel of God. ISBN 978-953-235-337-2 150416094

Knjiga prva

1. »S Rimom je svršeno«, rekao je senator Albin. Ispio je gutljaj vina, a zatim podigao pehar isklesan od ametista. »Lijep pehar«, rekao je zadivljeno. »Tko zna gdje nalaze kamenje koje je dovoljno veliko da ga se može oblikovati na ovakav način. Vrlo lijepo.« Senator Boetije podigao je obrve. »Mislim u Indiji«, rekao je i uputio svojoj ženi pogled upozorenja.

Ali Rusticijana se nije obazirala. Lice joj je bilo blijedo, a ruke u grču. »S Rimom je doista svršeno,« rekla je suspregnuta daha, »ako nema više Rimljana. A ja vidim da ih nema.« Dječak Petar gledao ju je s ushitom. Onako ljuta, bila je lijepa kao božica. Kao bijeli gorući plamen. »Što se Rimljana tiče,« nastavio je polako senator Albin, »ne bih rekao da ih nema, gospo Rusticijana, ali, vidite, ima ih malo. Gradski prefekt govori mi kako mu je bilo jako teško skupiti ljude za počasnu pratnju.« »Počasna pratnja za barbarskoga tiranina«, rekla je ledenim glasom Rusticijana. »Doista se nadam da mu je bilo teško. Dovoljno je loše to što se netko uopće odazvao.« »Bojim se da nije to u pitanju«, rekao je ironično Albin. »Nisu željeli cijeli dan nositi oklop. Razumijete, jako je težak, i treba u njemu satima stajati na zidinama i ulicama. Gradski prefekt morao im je odobriti tri sestercija kao dodatak za posebnu dužnost. U početku su tražili pet.« 7

Nasmiješio se kad je vidio s koliko ga gnušanja Rusticijana sluša. »Gospo, vaš problem je u tome što ste se rodili pet stoljeća prekasno. Trebali ste živjeti u doba Klelije, Virginije, Lukrecije.« »Da barem mogu uzvratiti kompliment«, oštro je odvratila Rusticijana. »Zar ne shvaćate da on tako govori samo zato jer je i njemu teško?« upitao je Boetije, a u glasu mu se osjećao blagi prijekor. »Samo se priča«, rekla je ona. »Da je ostao i jedan pravi Rimljanin, taj bi nešto i učinio.« »Što biste, gospo, željeli da jedan Rimljanin učini?« upitao je Albin s porugom u glasu, ali pogled mu je bio ozbiljan. »Da sjedne u ugodnu, vruću kupelj i da si prereže vene? To je učinio stari Skaur prošloga tjedna kada je čuo da kralj dolazi u Rim.« »Imao je osamdeset godina«, rekla je Rusticijana, a oči su joj sijevale. »A u tim godinama čovjek može prerezati jedino svoje vene. Ali on je barem to učinio.« Albin je pogledao Boetija. »Znate što, počinjem vjerovati da vaša supruga želi da ubijem kralja.« Nasmijao se. »Budući da ste joj muž, vjerujem da je vama to isto ponudila prije nego ostalima.« »Prije tisuću godina,« Rusticijana je nastavila, »u doba Lukrecije, zbacili smo našega vlastitog kralja, pa se ni najluđi među Cezarima nisu usudili ponovno uzeti taj naslov.

A sada smo ga dali jednome Ostrogotu.« »Baš kao što sam i mislio.« Albin je kimnuo glavom. »Ne poriče. Ne proturječi. Pitam se što ste joj rekli kada vam je to predložila. Ma što da ste joj odgovorili, nije bilo uvjerljivo. Dobro, onda ću ja pokušati.« Okrenuo se prema Rusticijani, a s lica mu je pala maska šaljiva zadirkivanja.

Pametno lice s malim, gotovo ženskastim ustima, postalo je napeto. »Što mislite, što bi se dogodilo u tom slučaju?« upitao je tiho. »Ne vjerujem da bih uspio – oko kralja su stalno gomile njegovih ljudeskara, i oni bi me sasjekli čim bi opazili mač ili bodež u mojim rukama. Ali pretpostavi8

mo da uspijem prije nego što me sasiječu. Što bi se dogodilo? Najprije bi poklali sve što je na vidiku. Ja sam senator i vaš muž je senator, baš kao i vaš plemeniti otac. Ubili bi sve članove senata i ne bi im namijenili laku smrt. Ništa ih ne bi moglo uvjeriti da to nije bila zavjera i sve bi nas stavili na muke da doznaju imena drugih zavjerenika. Znate, kralj Teodorik ne dolazi sam. Sa sobom vodi malu vojsku i njegovi ljudi nemaju ništa protiv toga da nose oklop. Naravno, morali bi izabrati novoga kralja. Teodorik nema sina, samo jednu kćerku, koja je još gotovo dijete. Dakle, izabrali bi kralja iz redova vojske. Možda mladog Duluna ili njegova nećaka Iba ili nekog između njih. Teodorik je barbarin, ali barem donekle poštuje našu kulturu i civilizaciju; a on je zapravo jedini koji je poštuje. Prva velika stvar koju bi njegov nasljednik učinio bila bi da osveti Teodorikovu smrt. Ne postoji rimska vojska na kojoj bi se mogli iskaliti pa bi zato pronašli žrtvenoga jarca. A taj je samo jedan: Rim sâm. Spalio bi ga i razorio. Nitko ga ne bi mogao zaustaviti. Gospo, želite li da se to dogodi? Vi biste izgubili muža, oca, prijatelje, bogatstvo, dom, a Rim bi se pretvorio u pepeo. Italijom bi i dalje vladali Ostrogoti na čelu s kraljem koji bi bio gori od Teodorika. Ništa ne biste dobili.« »Ja?« upitala je Rusticijana. »Ne mislite valjda da bih ja preživjela smrt svojega muža? Ali svi bismo umrli kao slobodni Rimljani. A povijest bi to zabilježila.« »Povijest to ne bi učinila«, Albin je nastavio laganim, gotovo šaljivim tonom. »Jednostavno zato jer ne bi ostao nitko tko bi to zapisao, osim možda Kasiodora. Čuo sam da ga je kralj imenovao osobnim tajnikom.« »Mark Aurelije Kasiodor«, s gorčinom je rekla Rusticijana. »Čovjek iz takve obitelji i takva odgoja, pa da je Teodorikov tajnik. Čini se da sloboda više uopće nije važna.« »Niša nije važno kada ste mrtvi«, Albin je slegnuo ramenima. »Oprostite, Rusticijana – vi i vaš muž poznati ste kao dobri kršćani i zato vjerujete u mnogo toga. I mene su krstili, ali... ovaj, ma, nije važno. Što se Kasiodora tiče, bo9

jim se da ni on ne bi preživio kraljevu smrt. Ali niti jedan povjesničar vrijedan toga imena ne bi mogao napisati da je Rim spaljen jer su Rimljani ustali protiv tirana i borili se za slobodu. To ne bi bila istina. Možda je to jako žalosno, ali oni se uopće ne protive Teodorikovoj vladavini.« »Albine!« »Rusticijana, bojim se da ima pravo«, tužno je rekao Boetije. »Gospo, vi živite u svijetu snova«, nastavio je Albin. »Kao da zaboravljate da taj čovjek vlada Italijom već sedam godina. Istina, sada prvi put dolazi u Rim. Ali što onda? Upravlja Rimom iz Ravenne, baš kao što su to u prošlosti činili neki naši carevi. Njegov dolazak je samo običan posjet i naravno, to je svečani posjet, pa svi odjenu ono najbolje što imaju kako bi pozdravili nepismenoga kralja.« »Zar ne zna pisati? Zar je tako primitivan!« »Ipak se dobro snalazi. Nije on glupi vol kao što su mnogi od njih. Čuo sam da voli obrazovane ljude. Također je dobar organizator. A za jednoga Germana neobično je umjeren.« »Istina«, tiho se složio Boetije. »Njegovim zakonima ne nedostaje praktične mudrosti«, nastavio je Albin. »Lukav je. Dvaput je u zadnjih pet godina smanjio poreze. A moji kolege iz senata koji su ga posjetili u Ravenni kažu da je vrlo dostojanstven i da je, naravno, na svoj barbarski način, veliki vladar.« »Sigurno ih je kupio«, prezrivo je rekla Rusticijana. »Nisu svi senatori bogati kao vi, Albine. A da niste, i da vas s mojim mužem ne veže prijateljstvo, došla bih u napast da vas pitam što je za vas učinio kada ga tako usrdno branite.« »Rusticijana,« strogo je rekao Boetije, »ti se zaboravljaš. Molim vas, Albine, ne obazirite se na to. Moja je žena vrlo mlada i vrlo uzrujana ovim... kraljevskim posjetom.« »Nisam se uvrijedio«, Albin se nasmijao. »Zapravo, divim se duhu vaše supruge. I nema ništa loše u tome da 10

čovjek kaže što osjeća... ovdje, u slavnom domu Anicija.

Drugdje bi to, naravno, moglo biti malo opasno. Obitelj Anicije također zna kako odabrati robove. Osim toga, među svojima smo, u ovoj sobi, nas troje – hoću reći, nas četvero«, ispravio se, još uvijek smiješeći se. »Gotovo sam zaboravio našega mladog prijatelja. Ali znam da nas ti, Petre, ne ćeš izdati.« »Ja sam Rimljanin«, rekao je dječak Petar, netremice gledajući Rusticijanu. »Upravo tako«, složio se Albin. »Petrov otac bio je Rimljanin, a majka Grkinja«, objasnio je Boetije. »Ona je bila velika i otmjena dama. Sretni smo da je Petar sada s nama.« »Potpuno vam vjerujem.« Albin se prijateljski naklonio dječaku. Pomislio je kako dječak ima malo inteligentno lice. Na trenutak se zapitao nije li Boetije dječakov otac, ali je odbacio tu misao. Boetije je uzor vrline. Osim toga, gospa Rusticijana nije bila žena koja bi pristala imati pod svojim krovom suprugova nezakonitog sina. Dječak ju je očito obožavao. »Koliko ima godina?« »Trinaest«, brzo je odgovorio Petar. »Navršit će trinaest sljedeći mjesec«, ispravio ga je Boetije. »Njegov rođendan gotovo je istoga dana kada i rođendan moje supruge. Zajedno ih slavimo.« »Ispada kao da sam i ja dijete«, predbacila je Rusticijana. »Meni će biti osamnaest.« »Zar toliko, gospo?« ozbiljno je upitao Albin. »Pa vaše divne kose posijedit će vam za samo četrdeset godina.« Nije mogla sakriti osmijeh. »Drago mi je da se niste uvrijedili, Albine. Muž mi govori da sam nepromišljena i suviše nagla. Ali duboko osjećam –« Prekinuo ju je pjev prekrasnog glasa koji je dolazio negdje s visine. »Devet... sati.« »Već je toliko«, primijetio je Albin. »Prijatelju, moramo krenuti. Senat se sastaje.« »Devet... sati«, pjevao je rob kod sunčane ure na krovu.

11

»Kralj još nije stigao«, rekao je Boetije. »Postavio sam robove na gradska vrata kroz koja pretpostavljam da bi mogao stići. Niti jedan se još nije vratio.« »Devet... sati«, treći se put oglasilo. »Ipak je bolje da krenemo«, odvratio je Albin. »Doći će na konjima, a oni ih vole natjerati u galop kad prolaze ulicama. Kad jednom budu ušli u grad, svi putovi prema Forumu bit će zatvoreni.« Rusticijana je škrgutala zubima. »Rim su i prije osvajali barbari«, rekla je. »Bili su tu Bren, Alarik i Genserik – svi Vandali. Ali ono što ne mogu podnijeti je to da mi tom divljaku otvaramo vrata, tom velikom divljaku koji dobro organizira i smanjuje porez, umjesto da mu se suprotstavimo. I to da najveća skupština na svijetu, rimski senat, pristaje primiti jednog barbarina kao svojega zakonitog vladara. Više nas nije stid ropstva. Pristali smo lizati čizme jednom Gotu.« »One imaju isti okus kao Neronove ili Domicijanove čizme«, s gorčinom je odvratio Albin. »Zato rekoh, gospo, da je s Rimom svršeno. Duh nekolicine nas tu ništa ne će pomoći. Samo onda kada bi nekoliko stotina tisuća Rimljana mislilo isto i djelovalo u skladu s time... tako mi svih bogova i svetaca, budem li vas dovoljno dugo slušao, navest ćete me da i ja počnem maštati. Boetije, moramo poći.« »Moja nosiljka čeka u dvorištu pokraj vaše.« Boetije je zagrlio suprugu. »Ne uzrujavaj se«, nježno joj je rekao. »Ovo je samo formalnost. Vratit ću se na večeru. Službeno primanje održat će se tek sutra.« Ali ona je u njegovu zagrljaju ostala nepokolebljiva i kruta, a Albinu se hladno naklonila.

Kada su muškarci otišli, sjela je na ležaljku i zagnjurila lice u ruke. »S Rimom je svršeno«, rekla je. »Svršeno. Svršeno.« »Ja sam Rimljanin«, strastveno je rekao dječak Petar.

Možda je i Albin patio, kao što Boetije misli, ali što onda? Đakon Varon je uvijek govorio da kršćanin može 12

svoju patnju prikazati Kristu. A može li prikazati sramotu svoje domovine?

A sama pomisao da se najljepši um i najveći čovjek na svijetu, Anicije Severin Boetije, klanja do čizama jednom barbarskom poglavici i heretiku... to je previše.

Briznula je u plač. Ali gotovo istoga se trenutka sjetila da nije sama u sobi: tu je bio i dječak i nije bilo pristojno pred njim se ovako prepustiti osjećajima. Malo prije je nešto rekao, ali što?

Obrisala je oči. »Što si ono rekao, Petre?« Nije bilo odgovora.

Podigla je pogled.

Dječak je otišao.

2.

Dječak Petar brzo je prošao kroz atrij i izišao u vrt.

Sada je jedino bilo važno čuva li vrata Koraks ili Marul.

Koraks je bio trom i tup, a Marul oštrouman. Ipak je bio Koraks i njegovo ćelavo tjeme sjajilo se poput ružičastog mjeseca. Dobro. »Mladi gospodaru? Vi nikamo ne odlazite, zar ne, mladi gospodaru? Ne smijete sami na ulicu.« »Moj tutor ide sa mnom, Korakse. Doći će svakog trena.« Rob je vrtio glavom. »Radije pričekajte dok on dođe, mladi gospodaru.« Nacerio se. U njegovoj golemoj ruci koplje je izgledalo kao tanka trska. »Evo ga«, rekao je Petar i pokazao na kućna vrata koja je napola skrivala skupina stabala. Kada se Koraks okrenuo, Petar je projurio pokraj njega, skliznuo kroz vrata i potrčao niz ulicu. »Stanite«, viknuo je Koraks. »Stanite, mladi gospodaru, odmah stanite. Ne smijete... ne smijem vas...« 13

Petar se zaustavio na udaljenosti od tridesetak metara kao da oklijeva, a Koraks je hitro pojurio za njim. Kad mu se dovoljno približio, dječak je pobjegao, ali ne prebrzo.

Ako obeshrabri Koraksa, on će se vratiti i pozvati na uzbunu. A onda će za njim poslati brzog trkača. Umjesto toga dopustio je progonitelju da dođe posve blizu prije nego je ponovno potrčao. To mu je uspjelo dvaput, a onda je rob odustao i otrčao natrag. Trebat će mu neko vrijeme da dođe do kuće.

Petar je trčao najbrže što je mogao sve dok nije stigao do labirinta ulica s one strane rijeke Tibera. Neka sada pošalju trkača, pomislio je. Oko njega hodalo je mnoštvo ljudi, većina u istome smjeru, naime, prema središtu grada.

Pustio je da ga gomila ponese. Sada ga nitko nije mogao pronaći.

Plan, pomislio je. Moram imati plan. Kralj dolazi iz Ravenne. Zato će sigurno doći na neka od sjevernih vrata, Solna vrata, Nomentanska vrata ili Aurelijeva vrata blizu Hadrijanova mauzoleja. Sva su bila daleko, točno na suprotnome kraju grada. Prije nego bi stigao do njih, kralj bi prošao i bio bi... gdje? Kamo će ići? Najvjerojatnije na Forum. Tamo se obično okupljaju dužnosnici na državnim primanjima. A onda će kralja odvesti na Palatin. Već tjednima danonoćno uređuju staru palaču kako bi Got mogao spavati tamo gdje su nekada spavali carevi.

Treba krenuti prema Forumu. Ali tamo je gomila svijeta i stisnut će ga kao da je sitni djelić podnog mozaika. Gotovo se ne će moći micati. Naravno, oslobodit će prolaz za kralja, ali to će biti tek uska staza koju će s obje strane štititi gradska straža, jedina vojska koju Rim još ima, a sastavljena je od krojača, postolara i klesara odjevenih u vojničke uniforme. Niti jedan čovjek ne će se moći približiti kralju.

Ali dječak bi mogao, premda...

Dok je hodao, Petar iz remena tunike izvadi pločicu za pisanje. Na njoj je bilo napisano nekoliko riječi na grčkom jeziku, jedan stih iz Ilijade. Skinuo je pisaljku i njezinim plosnatim dijelom izbrisao riječi s pločice. Tad je pogledao 14

njezin drugi, oštri kraj. Pisaljkom je Brut ubio Julija Cezara. Ako je ta stvar prije šest stotina godina mogla ubiti Cezara, može sada ubiti i jednoga Gota.

*** »Bit ću ti zahvalan do kraja života«, rekao je starac u tamnoj odori. »U Rimu su ljudi tako ljubazni! Uvjeravam te da tamo odakle dolazim nije tako. Mladiću kao što si ti ne može biti osobito zadovoljstvo da jednom starcu kao što sam ja pokazuje čudesa ovog nevjerojatno lijepog grada.

Naravno, ti ga poznaješ, vidio si ga tisuću puta, a ipak si tu i daruješ mi svoje vrijeme. A ne znaš ni kako se zovem...« »Znam da si sveti monah«, odgovorio je njegov vodič. »To mi je posve dovoljno. Ja sam samo đak.« »Da, monah sam. Opat Fulgencije iz Kartage, ali na žalost, opat bez samostana, opat bez monaha, bjegunac pred progoniteljima. Vandali su okrutni gospodari. Ne bi mi vjerovao kad bih ti rekao što su učinili ljudima naše vjere.

Ah, okrutno su ubili četrnaest mojih monaha; samo nas je nekoliko uspjelo pobjeći. Monah sam, ali nisam svet, jer inače bih ostao i umro mučeničkom smrću umjesto da bježim i spašavam svoj beskoristan život. Ali ipak sam zahvalan Bogu jer mi je dopustio da hodam zemljom još neko vrijeme i gledam ovaj grad. Siguran sam da na svijetu ne postoji ništa takvo.« »Pazite, prečasni oče«, upozorio ga je njegov pratilac. »Idu bojna kola.« Ali starac je i dalje zurio u kaskade mramornih palača na Palatinu i našao bi se ispod kopita prvog četveroprega da ga nisu naglo povukli u stranu.

Konji su protutnjili pokraj njih i vukli su pet, deset, dvadeset kola – bili su to sivci, kulaši, šarci i jedan prekrasan četveropreg bijelaca čijega je kočijaša mnoštvo pozdravilo klicanjem. »Tko je to?« upitao je starac. »Žao mi je, prečasni oče, ali ne znam.« 15

Debeljko pokraj njih stao je hihotati. »Odakle ste vas dvojica kad to ne znate? To je Spiraks, trostruki pobjednik Velikih igara. Nikada se nije rodio bolji vozač bojnih kola.

Na njemu nikada nisam izgubio nijedan bakrenjak. Ali su me Tipon i njegovi šarci zato stajali pravo malo bogatstvo.

Ako niste čuli za Spiraksa, sigurno niste Rimljani.« »Ja sam upravo stigao iz Afrike,« objasnio je starac, »iz Kartage. Ali vjerujem da je moj mladi prijatelj Rimljanin.« »Ovdje sam nekoliko godina,« priznao je mladić, »ali moj je dom u Nursiji.« »Pa zar u tih nekoliko godina niste vidjeli utrku bojnih kola?« debeljko je upitao ne vjerujući. »Zar niste čuli da je iz Nursije?« umiješao se jedan drugi. Nasmijao se i pokazao sedam preostalih zubi. »Zar se ne sjećate što je Ciceron rekao?« »Tko je sad taj?« upitao je debeljko. »A tko ste vi?« »Ja sam Kvint Ver, poznat kao Retor, na vašu službu.

Dobar sam retor, ali ne tako dobar kao Ciceron, ili ne sasvim. Ali nitko nije. A Ciceron je o Nursijanima rekao da su najozbiljniji ljudi, severissimi homines. Nije čudo da se ovaj izvrsni mladić ne odaje kocki i sličnim stvarima.« Mladom se Nursijanu nije svidjelo da ga po ramenu pokroviteljski tapša nečija prljava ruka; a još mu se manje dopalo kad je opazio kako se retorova lijeva ruka prikrada pojasu staroga opata o kojemu je pokraj pločice za pisanje visio izblijedjeli stari novčanik. »Dođite, prečasni oče«, rekao je, maknuo rame i odvukao opata. »Ovdje se svi ponašaju prijateljski«, rekao je starac, »i tako su veseli. Kao da smo stalno okruženi prijateljima.

Vandali su, neka im Bog oprosti, tako hladni i neprijateljski. Ah, pogledaj, čiji je onaj velebni kip?« »To je car Konstantin.« »Ah, veliki Konstantin... gdje bismo svi bili sada da nije bilo njega. Ali čudno je to da njegov konj ima samo tri noge.« 16

Mladi je Nursijan odgovorio s malo gorčine u glasu da je četvrta noga ukradena i da polovici kipova u Rimu iz istoga razloga nedostaju noge, ruke, pa i glave, ali opat nije ništa od toga čuo, jer je mnoštvo stalo klicati kad se gradska straža pojavila stupajući u sjajnim crvenim tunikama i mjedenim šljemovima. »Kako sam sretan jer mi je dopušteno vidjeti hrabre rimske vojnike«, rekao je opat. »U Africi...« »Oni su počasna straža kralja Teodorika«, objasnio mu je pratilac kada se vika malo stišala.

Opat Fulgencije žustro je kimnuo glavom. »Kako je to krasno da se Rimljani i Goti tako dobro slažu. Ali, kakav grad, kakav grad! Gdje je taj pjesnik koji bi opisao ovaj prizor od mramora, srebra, zlata i bjelokosti! Kamo me vodiš? Ah, ah, to je sigurno Rimski forum. Koliko svijeta! A ovi ozbiljni ljudi u snježnobijelim togama sa širokom grimiznom prugom sigurno su senatori. Koliko sam samo o njima slušao dok sam bio dječak. Moj je otac govorio da je to najplemenitija skupština na svijetu. Kakvo dostojanstvo! Stotine kraljeva pozdravljaju kralja Gota. Svakoga dana do kraja života moram zahvaljivati Bogu što mi je dopustio ovo vidjeti.« Staro je izborano lice blistalo. »Kako mora da je lijep nebeski Jeruzalem ako zemaljski Rim sjaji takvom slavom!« Sive oči mladoga Nursijana najednom su se raširile.

Iznenada je shvatio da starac ne promatra Rim kakav je bio u tome času, površan i lakomislen, raspušten, iskvaren i zarobljen vlastitim porocima više nego stranim osvajačem, nego velik grad od prije mnogo stoljeća, gospodaricu svega poznatog svijeta, grad svetoga Petra i Pavla. Bog je bio dobar prema starcu, nije mu dopustio vidjeti prljavu ruku džepara koji je citirao Cicerona. Nije mu dopustio čuti o sramoti Rimljana koji kradu vlastite kipove zbog nekoliko komada starog metala. Bog mu je dopustio vidjeti samo ljepotu i slavu.

17

»A poslije Boga, najviše sam zahvalan tebi«, rekao je opat. »Molit ću za tebe. To me podsjeća... ne znam ti ime.« »Benedikt.« »Blagoslovljen si imenom. Predaj blagoslov drugima i bit ćeš time bogatiji.« Mladić se naklonio s poštovanjem. »Mislim da sam za danas dosta vidio«, uzdahnuo je opat. »Ako se slažeš, vratio bih se u svoj stan na Portijskoj ulici.« Pokušao se okrenuti, ali je shvatio da ne može. Iza njih i oko njih skupilo se veliko mnoštvo. Nisu se mogli pomaknuti. »Morat ćemo čekati dok ne prođe kraljevska povorka«, rekao je Benedikt. A onda je zabrinut dodao: »Nadam se da ćete izdržati, prečasni oče.« Opat se nasmiješio. »Ne ćemo trebati dugo čekati. Čujem trube. Mislim da kralj dolazi.« S njihove lijeve strane nastalo je malo komešanje. Jedna je žena kriknula, nekoliko ljudi je opsovalo, a drugi su se nasmijali. »Što je to?« upitao je opat. »Moje stare oči ne vide tako daleko.« »Neki dječak«, odgovori Benedikt. »Ispuzao je u prvi red. Na sve četiri. Sada je tamo – odmah iza reda vojnika.

Mali dječak, deset godina, ili malo više. Sigurno su ga dobro išćuškali. Jadničak je blijed i loše izgleda.« Trube su se ponovno oglasile.

Iz daljine je doprlo klicanje gomile i prigušen topot mnogobrojnih kopita.

*** Stražari kod Hadrijanova mauzoleja prvi su ugledali oblak prašine koji je dolazio sve bliže i glasnici su se požurili izvijestiti gradskoga prefekta i senat da je kraljevska povorka na vidiku. Pola sata kasnije pokraj mauzoleja 18

prošla je gotska predstraža, naglo zaokrenula udesno i preko Elijeva mosta prešla preko lijenoga Tibera. Na konjima su jahali gorostasi s kožnatim kacigama i u kožnatim oklopima s metalnim ukrasima, a nosili su male štitove, kratka koplja i goleme mačeve, gotovo dvostruko duže od rimskih, koji su nekada gospodarili svijetom od Britanije od Perzije. Jahali su u troredu, tisuća za tisućom, a most je drhtao pod njima.

Pred njima su se rastvorila golema krila Aurelijevih vrata i u grad je ušla vojska šutljivih divova.

Nakon njih slijedilo je veliko mnoštvo časnika, svaki je bio odjeven u svoju odoru, ali svi su na sebi imali oklop.

Na kacigama su neki imali bivolje rogove, neki ptičja krila, neki grubo izrađene metalne figure životinja duge petnaestak i više centimetara, vukove, sjeverne jelene, gavrane, ili ždralove, simbole plemena ili manjih kneževina iz doba prije nego što su Ostrogoti postali jedan narod pod jednim kraljem.

Iza njih došao je Teodorik. S njegove desne strane bio je Vizand, čovjek dječjega lica, ali najmanje trideset centimetara viši od kralja, čovjek čvornatih i nabreklih mišica kao u Herkula, koji je nosio plavu zastavu s lavom obitelji Amalunga. S kraljeve desne strane bila je djevojčica, dijete od desetak godina, iznimne ljepote, prava vilinska princeza zlatnosmeđe kose i velikih, zelenih očiju, odjevena u zlatnu tkaninu. Jahala je na mliječnobijelom konju, arapskoj ždrijebici, daru vandalskog kralja. Ali ni Amalasunta, Teodorikova jedinica, niti Vizand, najjači čovjek među Gotima, nisu mogli više no na jedan trenutak privući pozornost mnoštva koje je gledalo kralja.

Bilo mu je četrdeset pet godina. Ispod niske kacige okružene zlatnom krunom s dvanaest zraka, provirivala je kosa boje tamnoga jantara, a takva mu bijaše i brada koja mu je obrubljivala lice. Nije nosio brkove. Imao je čvrsta usta i kratki, orlovski nos. Ispod gustih plavih obrva gledale su ledenoplave oči, a vladao je vještinom pomicanja pogleda pokretanjem glave. Možda se zbog toga govorilo 19

kako nitko ne može lagati kralju dok ga ovaj gleda. Preko oklopa izrađenog od bezbrojnih tankih srebrnih prstenova nosio je grimizni plašt. Orma, uzde i podsedlica konja bijahu grimizni. Jedino oružje bio mu je mač. Grof Leutari nosio je njegov štit, grof Gerbod koplje, a obojica su jahali iza njega. »Oče, ona zgrada s lijeve strane grob je cara Hadrijana«, rekla je Amalasunta.

Kralj je kimnuo glavom, ali se nije okrenuo. Znao je da ta golema, okrugla kula predstavlja najjaču vanjsku tvrđavu u gradu, ali sada je imala posadu od samo dvanaest vojnika. U slučaju opsade trebalo bi ih biti dvije stotine.

Kako je čudno da je jedan mekušasti estet, kao što je to bio Hadrijan, imao grob u jednoj utvrdi. »Elijev most, oče. I Aurelijeva vrata.« U ovo doba godine dubina Tibera doseže tri metra.

Dovoljno za male ratne brodove, možda i bacače vatre. Ali zašto o tome misliti? Ovo je njegov grad, premda nikada prije nije u njega stupio.

Grof Dulun čekao je kod vrata spuštene glave i podizao balčak mača, a to je bio znak da je sve u redu.

I to je bio Rim. Treba ponovno podignuti zidine, na njih postaviti nove bacače, u grad dovesti pedeset tisuća vojnika, zalihe hrane i Rim će moći izdržati svaku opsadu.

Teško je bilo zamisliti Rim kao grad mira. Njegova slavna prošlost uskrsla je pred njegovim očima i navrla mu u misli. Hanibal nikada nije vidio ova vrata s unutarnje strane. »Oče, ovo je Campus Martius.« Martovo polje. Tu su nekada uvježbavali svoje vojnike, male tamnopute ljude, pod teškim oklopima i stisnute kao stoka, a ipak okretne i brze, i podvrgavali ih najvećoj disciplini na svijetu. Nedostatak discipline bila je najveća briga gotskog vojskovođe. Hoće li je oni ikada naučiti? Ja sam je naučio, bijesno je pomislio. Sedam godina talačkoga života u Bizantu može čovjeka mnogo čemu naučiti ako drži oči otvorenima. Ali ipak ne i onome što su naučili grčki lakrdijaši.

20

Sada nitko nije vježbao na Martovu polju, a nije ni morao vježbati. Vojska od dvije stotine i pedeset tisuća Gota bila je spremna braniti Rim i Italiju.

Ali to mnoštvo građevina koje su nadvisivale jedna drugu i prekrivale sve brježuljke, svijet za sebe koji je bio djelo čovjeka, nije se mogao usporediti s Bizantom, gdje je sve bilo ljupko i sjajno. Bizant je bio žena. Rim je bio muškarac, zapravo starac. Truplo starca. Čovjek kojega su upravo pogubili još uvijek daje slabe znakove života, trza se, drhti. Rim, politički i vojni Rim bio je mrtav. Ali sve drugo moglo se obnoviti i on je to odlučio učiniti, morao je to učiniti, jer to je značilo biti kralj.

Ljudi na ulicama pozdravljali su ga povicima. Bijedna gomila. Kip Trajana na konju. Konj bez repa. Kip Agripe na konju oštećenih nogu. Kip Augusta na konju, a pola konja nedostaje. Dovoljno bronce i mramornih konja da se opremi cijela gotska konjica. Ali samo su brončani kipovi uništeni. Lopovi koji kradu metal. »Ono je Pompejevo kazalište, oče, ona hrpa kamenja s desne strane. Kažu da je obnova preskupa.« »Kćeri, ti poznaješ svoj Rim.« »Poznajem, oče. Kasiodor mi je sve objasnio, kako bih ti mogla biti vodič.« Princeza je također dobro jahala. Šest sati u sedlu, a bez traga umora. Ispružio je ruku i pomilovao je po glavi. »Šteta što nisi dječak«, uzdahnuo je. »Kasiodore!« Mladić u rimskoj odori pojavio se iza Leutarija i Gerboda. Jahao je sivosmeđeg konja. »Moj kralju?« »Pribilježi neke stvari. Prvo: Pompejevo kazalište mora se obnoviti, nacrti i troškovi neka se pošalju u Ravennu radi mojega odobrenja.« Promatrajući sa smiješkom kako se Kasiodor trudi da u isto vrijeme drži pločicu za pisanje, pisaljku i konja, kralj nije opazio da je Amalasunta na rubu plača. Svim silama se nastojala savladati, a to joj je uspjelo kao i mnogo puta do tada. Šteta što nije dječak. Otac to uvijek govori. Tako govore i Gerbod i Rigo i mnogi drugi kada misle da ih ona ne čuje. Djevojka ne znači ništa, be21

skorisna je, vrijedi jedino za brak s nekim strancem zbog kakvoga političkog saveza. Jedino majka to nije nikada rekla, ali ona je mrtva. I Kasiodor nije, ali on je možda suviše uljudan. »Drugo,« nastavio je kralj, »svako daljnje uništavanje rimskih kipova mora se spriječiti ne samo odvraćanjem počinitelja pomoću oštrih kazna nego i stalnim noćnim ophodnjama. Uhvatit će lopove. Kidanje metala je bučan posao.« Kasiodorovo mršavo i pametno lice revno se nagnulo nad pločicu za pisanje. »Izvrsno rješenje, moj kralju. Tako će i kipovi doprinijeti vlastitoj zaštiti. Ne će više biti nijemi, nego će se braniti dok se metal bude bunio protiv čekića napadača.« »Imate rijedak talent«, hladno je primijetio kralj. »O običnoj krađi možete govoriti otmjeno kao pjesnik.« Kasiodor je bio i suviše iskusan dvorjanin, a da se ne bi nasmijao kraljevoj šali. »Dobro podučavate moju kćerku«, dodao je Teodorik kimnuvši glavom.

Ponovno im je prišao grof Dulun. »Moj kralju, rimski su kepeci postrojili trupe na glavnome trgu«, raportirao je. »Šest do sedam stotina ljudi, svi u oklopima.« »Ponovite raport, grofe Dulune«, oštro je rekao kralj.

Mladi je zapovjednik bio iznenađen. »Rekao sam da su rimski kepeci...« »Ponovite raport, grofe Dulune«, prekinuo ga je kralj.

Dulun se zacrvenio u licu. »Rimljani imaju šest do sedam stotina oklopnika postrojenih na glavnome trgu, moj kralju.« »Tako je već bolje«, rekao je Teodorik. »To je sigurno pratnja. Sada ćete zapovjednicima predstraže ponoviti strogu naredbu koju sam izdao kada smo kretali, a to je da se prema mojim rimskim podanicima moraju odnositi s osobitim poštovanjem.« 22

»Razumijem, moj kralju.« Grof Dulun je okrenuo konja i potjerao ga takvom brzinom da su mu ispod kopita iskočile iskre.

Teodorik se nasmiješio. »Vrlo dobar borac«, rekao je naglas. Grof Leutari bio je Dulunov ujak. Bolje je da mu kaže kako Dulun nije u nemilosti. Ne treba ništa reći Kasiodoru. On je suviše inteligentan da bi ga vrijeđala Dulunova netaktičnost. Osim toga, sigurno se na to već navikao.

Gotski ratnici nikada se ne će naučiti taktičnosti, a to neprestano opterećuje njihove odnose s Talijanima po cijeloj Italiji. Ali bolje to nego mekoća koja ide uz preveliku uglađenost. Nitko se ne ponaša tako otmjeno i dražesno kao Bizantinci, a nitko nije tako dvoličan i prokrvaren. Goti su grubi, ali su borci. Ne trebaju uzimati strane plaćenike koji će se za njih boriti. Neka ga kepeci – Rimljani – zovu neotesanim i divljim. To je manje zlo. Međutim, danas sve mora teći glatko. Posjet Rimu mora biti uspješan. »Balbovo kazalište, oče. A do njega je Marcelovo kazalište.« Amalasuntin glas bio je potpuno miran. »S desne strane je Emilijanov most.« Mnoštvo je postajalo sve zbijenije, ali se činilo kao da klicanje, premda glasnije, dolazi iz pojedinih skupina, najvjerojatnije plaćenih.

Tamo gdje je ulica postajala šira, kraljevska je povorka zaokrenula nalijevo prema Rimskome forumu, »glavnom trgu«, kako ga je nazvao mladi Dulun. Pogled na Palatinski brježuljak, koji se uzdizao s lijeve strane, bilo je nešto što se nikada ne zaboravlja. Bilo je nečega nadljudskog u otmjenoj veličanstvenosti starih palača i hramova koji su se uzdizali prema nebu. »Kad pomislim da je to izgradio čovjek«, sa strahopoštovanjem je rekao grof Gerbod, a Leutari je promrmljao nešto o Valhali. On nije bio kršćanin, a niti mladi Dulun.

Vizand je izbečio oči kao pravi seljak. Na njih je sve to ostavilo malo prevelik dojam. »Vizande!« »Moj kralju?« 23

»Rimske će trupe na trgu spustiti svoje zastave kada budem prolazio. Ti podigni amalunškog lava. Da ga nisi spustio ni za jedan centimetar.« »Ni u snu, moj kralju.« Vizand se široko nasmijao.

Trube su se neprestano oglašavale.

Sad je cijeli Forum ležao pred njima. Tri stotine senatora u blistavo bijelim togama, a ispred svih Simaho, glavni senator. Gradska straža u grimiznim tunikama. Predstavnici viteškoga staleža. Predstavnici obrtničkih udruga.

Gradski prefekt s osobnom stražom.

Klicanje gomile postalo je zaglušujuće. Nisu mogli platiti sve te ljude koji viču. Bilo bi preskupo. Oni vole predstavu, pomislio je kralj. Uvijek su voljeli i uvijek će voljeti.

Jedan mali dječak probio se između dvaju gradskih stražara. »Hej, mali, makni se«, rekao je Vizand. Njegova je golema noga iskoračila, a malac se spotakao točno ispred kopita Gerbodova konja. Gerbod je posve mehanički izvukao mač. »To je samo mali dječak«, zavikala je Amalasunta. Nemojte ga ozlijediti. Pomognite mu, Kasiodore. Na smrt će ga zgaziti.« Ali prije nego što je Kasiodor sišao s konja, iz mnoštva je istupio jedan mladić i pomogao ošamućenom dječaku ustati.

Gebald je jedva uspio skrenuti konja. Mladić je odlučno odnio dječaka natrag u mnoštvo. Kraljevska povorka nastavila je polako prolaziti i nije joj bilo kraja. Prošlo je još pedeset gotskih plemića, izdanaka velikih i starih obitelji, od kojih su neki, kao na primjer Volsungi i Velandi, tvrdili da su Vodan, Berata i drugi bogovi i božice njihovi predci, dok su drugi, kao Valmer i Tagila i Tota, stekli naslove u bitkama. Iza njih je tekla duga povorka četveroprežnih kola s kraljevskom prtljagom i kućanskim stvarima, zatim kočija s dvije dvorske dame princeze Amalasunte, zatim jedna veća u kojoj je bila niža posluga, a onda tri tisuće gotskih konjanika.

24

»Glupa mala budala«, mumljao je Gerbod, vraćajući mač u korice. »Netko ga je sigurno poslao da uruči molbu – mislim da je nosio pločicu za pisanje.« »Amalasunta«, rekao je kralj. »Da, oče?« »Tvoja sućut bila je neprimjerena. Na državnim funkcijama ne smiju se pokazivati osjećaji. Kada se dogodi neki ispad, riješit će ga kraljevi sluge. Ako ne znaju kako, reći će im kralj.« »Žao mi je, oče.« Na Forumu se gotska predstraža podijelila u dvije formacije od po tisuću ljudi, između kojih je ostao uski prolaz.

Kralj, Amalasunta, Leutari, Gerbod, Kasiodor i plemići jahali su kroz taj prolaz prema bliještećem bijelom oblaku, rimskome senatu. Kralj je zaustavio konja pet metara ispred Simaha, prvaka senata, koji mu se poklonio i počeo čitati službenu dobrodošlicu u ime grada Rima.

Kralj je pažljivo slušao. Njegovo znanje latinskoga bilo je dovoljno dobro da može razumjeti najsloženiju frazeologiju, a moralo je takvo biti.

Amalasunta nije razumjela ni riječi. Dugačke, gromoglasne rečenice prolazile su pokraj nje kao morski valovi.

Utisnuta u njezinu sjećanju ostala je zbunjujuća, nerazumljiva i zastrašujuća slika užasne mržnje u dječakovim očima.

3.

Palača Anicija s druge strane Tibera bila je mjesto čestih susreta rimskih Mladih lavova. Bili su poznati po nadimku koji su s ponosom nosili, a temeljio se više na žestokim bitkama njihovih umova nego na njihovim djelima. Mahom su dolazili iz znamenitih rimskih obitelji koje 25

su svoje pretke mogle tražiti među herojima dvanaeststoljetne povijesti. Neki, premda su bili kršteni, pa čak pobožni kršćani, još uvijek su tvrdili da Venera i druga rimska i etruščanska božanstva imaju mjesto na njihovim obiteljskim stablima. Svima je njima palača Anicija bila prirodno središta. Ovdje se moglo slobodno razgovarati.

Najstariji od prisutnih bio je senator Albin, čovjek u ranim četrdesetim. Boetije, njihov domaćin, još nije navršio tridesetu. Ekvicij i Florencije bili su u dvadesetim. Nije bilo gozbe, a ni robovi nisu bili nazočni. Mladići su sami punili čaše iz pehara, a pehare iz četiri amfore koje su bile poredane na velikom stolu od skupocjenoga citrusovog drveta neprocjenjive vrijednosti. U jednoj je bilo falernsko, u drugoj masičko, u trećoj cekupsko vino, a u četvrtoj je bila voda.

Nerazrijeđeno vino pili su samo pijanice i stranci. »Tako mi Jupitera, ova tri vina pila su trojica heroja«, uskliknuo je mladi Ekvicij. »Marije je pio jedno od tih vina prije nego što je donio plan bitke protiv Cimbra; Cezar ga je pio prije nego je prešao Rubikon i kada je slavio pobjedu protiv Pompeja...« »I Konstantin kada je sazvao sabor u Niceji«, sa smiješkom je dodao Florencije. »To je loš primjer. Zbog čega je taj sabor tako slavan?« upitao je Albin. »Na tome saboru osuđena je Arijeva hereza. A naši slavni gospodari, Goti, i sami su arijanci, a to znači da su heretici i stoga osuđeni. Točno?« »Svetoga mi Petra i Andrije, čovjek je u pravu«, rekao je Ekvicij. »Vidi se da učiš za svećenika. Još uvijek učiš, Florencije, nije li tako?« »Pa, da. Premda mi se naročito ne žuri.« »Mislim da znam i zašto«, nasmijao se Albin. »Znam i njezino ime. Čestitam, Florencije. Ta je dama vrlo lijepa.« »Previše lijepa«, odvratio je Florencije dok je punio čašu. »A zašto je ne oženiš?« nevino je upitao Ekvicij.

26

»Da oženim Leliju? Za šest mjeseci bio bih siromah.

Mene to ne bi uplašilo, ali nju bi svakako.« »Nisam siguran je li uopće dobro da se svećenik ženi«, zamišljeno je rekao Boetije. »Mnogi su oženjeni, pa i oni koji su dobri svećenici. Ali nije li svećenik čovjek koji je izdvojen od drugih? Čovjek koji je posvećen, zaređen... ne bi trebao razmišljati načinom koji mu nameće svakodnevni život, ne bi trebao misliti ponajprije o ženi i djeci, nego o svome stadu. Nekako mi je lakše zamišljati svećenika kao sveca nego oženjena čovjeka.« »Vama je tako lakše, senatore Boetije,« ozbiljno je rekao Florencije, »ali ne i jednome svećeniku.« Boetije se nasmiješio, a mladići su se nasmijali. »Sveti Petar je bio oženjen,« nastavio je, »ali ostavio je ženu i dom kada se pridružio Učitelju. Sveti se Pavao nikada nije ženio – i mogao je mnogo toga reći u korist samačkog života.« »Ipak je rekao: ‘Bolje je ženiti se nego izgarati’«, Florencije je naveo Pavlove riječi. »Kao što rekoh, lako je vama govoriti. Vi imate lijepu i dragu ženu.« »Ja nisam svećenik«, blago je odvratio Boetije. »I nisam siguran jeste li vi – ne, ne smijem to reći. Postoje granice razuma i intuicije.« »To znači da vam i razum i intuicija govore kako ne bih trebao biti svećenik, ali pretpostavljam da se poziv ne mora nužno mjeriti ni jednim ni drugim«, odvratio je Florencije.

Boetije ga je pogledao. Ima čelo boga, a nos i usta su mu životinjski, pomislio je. Ali nije li to, konačno, ili barem, gotovo, opis svakoga ljudskog bića?

Uto je ušao rob. »Gospodaru, traži vas đakon Gordijan.« Boetije se namrštio. »Stari Gordijan? U ovo doba?« Tada je opazio da rob zna više, ali ne želi govoriti ispred gostiju pa je ustao. »Idem vidjeti što želi«, rekao je. »Florencije, moramo odgoditi našu malu raspravu.« Vani je rob rekao: »Gospodaru, vratio se mladi gospodar Petar.« 27

»Što? Hvala Bogu. Mojoj ženi bit će drago. Jesi li joj rekao?« »Gospa je s njim. Gospodaru, sigurno mu se dogodila nesreća. Đakon Gordijan...« Ali Boetije je već krenuo u dječakovu sobu. Na vratima je sreo Rusticijanu, koja je upravo izlazila. Stavila je prst na usta i povela ga na stranu. »Poslala sam po liječnika«, rekla je. »Čini se da mu je lijevi kuk jako ozlijeđen. Rekao je užasnu stvar...« »Što hoćeš reći?« »Rekao je: ‘Iznevjerio sam vas, gospo.’ Stalno je to govorio, ništa drugo. I plakao je. U vino sam mu stavila makovog sjemena. Uskoro će zaspati. Boetije, što mu se moglo dogoditi? Što znače te njegove riječi?« »Ne znam. Možda nam to Gordijan može objasniti.

Gdje ga je našao?« »Nije ga našao on, nego jedan student.« »Student?« »Njih dvojica su u biblioteci. Nisam ih htjela ostaviti u atriju.« »Naravno, u pravu si. Moram vidjeti o čemu se radi.« U biblioteci mu se đakon Gordijan obratio na grčkom: »Božja radost s vama. Dopustite da vam predstavim ovog mladića. Ime mu je Benedikt. Školuje se u Rimu. On je ujedno i naš daljnji rođak iz Nursije.« »Naš zajednički? Onda mora imati Anicijeve krvi. Nursija...« Proradilo je Boetijevo iznimno pamćenje. »Nursija...

Jedna teta mojega oca udala se za nekoga iz Nursije, ali za koga? Aula... Aula Eupropija, tako je.« »Eupropije je ime mojega oca«, ustvrdio je Benedikt. »Tada je on unuk, ne, praunuk gospođe Severine Marcije Anicije. Mladiću, trebao si mnogo ranije doći u ovu kuću. Možda sam mogao nešto učiniti za tebe.« »Ne trebam pomoć, plemeniti senatore.« Boetije se nasmijao. »Sa dvadeset svi smo ponosni.« Benedikt se na trenutak zamislio, mršteći se: »Nisam govorio iz ponosa«, rekao je odlučno. »Mislio sam upravo 28

to što sam rekao. Čovjek na vašem mjestu mora pomagati mnogim ljudima i ne bi bilo dobro povećavati vaš teret.« »Na neki si način u pravu.« Boetije ga je znatiželjno promatrao. »Ali neobično je to čuti od tako mlade osobe.

U tvojoj dobi rijetko se razmišlja o drugima.« »Sam bih sebi napravio zlo kada bih dvaput ručao,« veselo je rekao Benedikt, »a kad bih dopustio da netko zbog toga gladuje, bilo bi to još jedno zlo više.« Razmišljanje je Boetiju predstavljalo najveću radost.

Susret s nekim pametnim u njegovu bi umu neizostavno potaknuo iskru. Potpuno je zaboravio zašto se susreo s ovim blijedim i slabunjavim mladićem. Možda je to bila jedna od zamka i opasnosti u životu bogataša, pomislio je, naime, da gotovo uvijek misle kako nitko ne može živjeti bez njihove pomoći. Još samo jedan korak, i čovjek izgubi interes za one koji ne trebaju njihovu pomoć, jednostavno zato jer je ne trebaju. Time se osobnost drugih svodi na puki objekt, oblik vlasništva, a to je prilično egocentrično ponašanje. Ono može postati čista tiranija... »Kako si našao maloga Petra?« nestrpljivo je upitala Rusticijana.

Ali Benedikt je još uvijek gledao Boetija. »Hvala vam, plemeniti senatore, na vašim velikodušnim mislima«, rekao je, a Boetije se trgnuo kada je shvatio da je ovaj nevjerojatan mladić pročitao njegove neizgovorene misli i pokušavao ga utješiti. »Naprotiv,« rekao je neuvjerljivo, »mi smo tvoji dužnici, jer si nam vratio Petra. Jako nam je drag. Znaš, pobjegao je. Budalasti rob na ulaznim vratima vidio ga je, ali bio je suviše nespretan da ga zaustavi, a onda prevelika kukavica da nam to kaže... tako da smo tek sljedećeg dana saznali da ga nema. Poslao sam u potragu desetak robova, ali čini se da nitko nije ništa znao. Ali, eto, opet skrećem s teme.

Uvijek to radim. Reci mi, kako si ga pronašao i gdje?« »Na Forumu«, odgovorio je Benedikt. »S njegove južne strane. Bio sam ondje s opatom Fulgencijem iz Kartage.

29

Tamo se skupilo veliko mnoštvo koje je došlo gledati dolazak gotskoga kralja.« »I ti si to želio vidjeti?« »Ne, plemeniti senatoru. Samo sam svetome opatu pokazivao grad – nikada nije bio u Rimu. Ali zaglavili smo u gomili i nismo se mogli pokrenuti. Kada je kralj prolazio, dječak je iznenada istrčao pred njega, a jedan kraljev čovjek udario ga je nogom.« »Divljak«, uskliknula je Rusticijana. »Ali zašto –« Tu je zastala. »Vidio sam da ne može ustati,« nastavio je Benedikt, »a dolazili su konji pa sam pošao za njim, podignuo ga i maknuo u stranu.« »Mogli su vas obojicu uhititi«, bez daha je rekao Boetije. »Zbog ometanja kraljeva prolaza, javnog nereda. Pa čak i...« Ostao je bez glasa. Izgledao je potpuno izgubljeno. »Pomislio sam da će to učiniti«, mirno je priznao Benedikt. »Ali dječaka su mogli pregaziti konji...« »Nadam se da se ne ispričavaš što si spasio dječaka?« zapitao je Boetije. »U svakome slučaju, nisu nas uhitili,« Benedikt je nastavio, »a mislim da je to zato jer se opat Fulgencije onesvijestio. Vrlo je star, a morao je dugo stajati. Pa kada su vojnici došli –« »Rimljani?« »Da, gradska straža. Došli su i motali su se oko dječaka i opata Fulgencija, a ja sam im pomogao da obojicu odnesu. Iako su vojnici na užasan način krčili put kroz gomilu. Čini se da nas je njihov zapovjednik želio što prije maknuti s toga mjesta. Čak nam je u blizini Velikoga cirka nabavio nosiljku.« »Nije pitao kako se zovete i gdje živite?« »Nije, plemeniti senatore. Mislim da mu je bilo drago da nas se riješio i brzo se vratio. Dok smo bili u nosiljci, opat Fulgencije došao je svijesti i nije znao gdje se nalazi, niti tko je dječak pokraj njega – to nisam ni ja znao. Odnijeli smo opata do njegova stana, a zatim sam pokušao sa30

znati dječakovu adresu. Dječak je u rukama držao pločicu za pisanje, ali tako čvrsto da mu je nisam mogao iščupati iz ruke. Kod sebe nije imao nikakvo pismo, niti išta što bi ukazivalo na to gdje stanuje, a on nije tako brzo došao k svijesti. Odveo sam ga u svoj stan i ostao s njim. Poslao sam Ćirilu po liječnika – ona je stara služavka moje obitelji i ovdje se u Rimu brine o meni. Došao je liječnik po imenu Dilon, a on je Grk s Korinta. Na dječakovo bedro stavio je ovoj i dao mu lijek.« »Dječak je dotada došao svijesti?« »Da, ali nije želio govoriti.« »Nije želio govoriti?« upitao je Boetije. »Niti riječi. Ali danas poslije podne k meni je došao poštovani otac Gordijan...« »Vas dvojica se poznajete od prije?« »Benedikt i ja smo stari prijatelji«, rekao je Gordijan gladeći pritom kratku sijedu bradu. »Želio je da mu tumačim Sveto pismo. On sjajno postavlja teška pitanja.« »To vam vjerujem. A vi ste, naravno, prepoznali Petra.« »Jesam, premda sam ga ovdje vidio samo nekoliko puta i to dok je bio mnogo manji. Ali nije želio poći sa mnom. Želio je ostati tamo gdje je bio. Nije želio reći zašto.« »Zaboga, što se to s njim dogodilo?« uzviknuo je Boetije. Pogledavši Rusticijanu, opazio je da je blijeda i na rubu suza. »I ja sam se to upitao«, rekao je Gordijan. »Otvoreno govoreći, ne mogu to objasniti... tim manje što ni moj mladi prijatelj Benedikt nije bio osobito govorljiv.« »Što još znaš o tome, Benedikte?« upitao je Boetije. »Ništa više, plemeniti senatore.« Moram na tome stati, pomislio je Boetije. Nejasno je osjetio da ništa dobroga ne će izići bude li i dalje pokušavao rasvijetliti situaciju, a ipak ju je želio rasvijetliti. Pa je ustrajavao u pogrješci. »Ne znaš ništa«, ponovio je. »Ali možda nešto pretpostavljaš...? Je li ti dječak nešto povjerio – na ovaj ili onaj način?« 31

»Nije želio sa mnom o tome razgovarati, plemeniti senatore«, ravnodušno je rekao Benedikt. »Niti s drugima? S tvojom sluškinjom? S liječnikom?« »Ne, plemeniti senatore.« »Dobro. Ali imaš li neku ideju, možda neku teoriju koja bi objasnila njegovo ponašanje?« Kako nije bilo odgovora, Boetije je nastavio: »Slušaj, Benedikte, dječak je siroče. Majka mu je umrla kada mu je bilo pet godina, a kada mu je bilo devet, umro mu je otac. Od tada živi u mojoj kući, a kada sam se oženio, moja ga je žena prihvatila kao rođenoga sina. Nama bi bilo strašno da je izgubio povjerenje u nas, a čini se da je tako. Ako to znači da smo u nečemu pogriješili... a sigurno je tako... moramo to popraviti. Zato trebamo saznati što se dogodilo. Svako rješenje koje ponudiš vrlo je važno. Razmisli i siguran sam da ne ćeš oklijevati.« Nakon nekog vremena Benedikt je kratko rekao: »Govorio je u snu.« »Ah. A što je rekao?« »Možda je to bila noćna mora.« »Tako je. Zato nema razloga prešutjeti ono što je izgovorio.« Benedikt je nevoljko kimnuo glavom. »Rekao je: ‘Iznevjerio sam vas. Nisam ga mogao ubiti. Iznevjerio sam vas.’« Rusticijana je tiho jauknula. »Izgovorio je to nekoliko puta«, nastavio je Benedikt. »Onda je dodao: ‘Ne mogu se vratiti. Kaznit će ih zbog toga.’« Rusticijana je izišla iz sobe jecajući.

Boetije je napravi pokret kao da će krenuti za njom, a onda je zastao i spustio se u stolac. »Jadni dječak«, rekao je promuklo. »Dobri Bože na nebu. Jadni dječak.« Kako je on sam mogao biti tako... tako glup. Sve je bilo tako jasno, jasno kao dan. Mali Petar kao pravi Rimljanin, ubojstvo tiranina, novi Brut. Dječak je bio u sobi kada je Albin protumačio Rusticijanine riječi kao poticaj na ubojstvo gotsko32

ga kralja. Pločica za pisanje služila je da sakrije pisaljku.

Oružje koje je nekada upotrijebio Brut. Nitko na Forumu nije shvatio što je on zapravo namjeravao, čak ni oni koji su vidjeli što se dogodilo. I on je sam bio na Forumu zajedno s ostalim senatorima i ništa nije vidio. Što nije čudo kada je trg tako golem. Tek sada se sjetio da je u kuriji, nekoliko sati kasnije, senator Sulpicije spomenuo skupini svojih kolega kako je »netko pokušao uručiti peticiju kralju«. Na sreću, to je bilo sve što je Sulpicije znao, a znao je više od drugih.

Ali kada samo pomisli da se takva užasna zamisao rodila u njegovoj kući! Trebao je Rusticijani zabraniti da pred Petrom govori takve stvari, ali su njih troje zaboravili da je u sobi bio dječak. Petar obožava Rusticijanu i što god mu ona kaže, njemu je to evanđeoska istina. Kako krivnja brzo ulazi u čovjekov život. Krivnja i... opasnost.

Podigao je pogled. »Benedikte,« rekao je, »imao si pravo kada si odbio moju pomoć. Od nas dvojice ja ću biti taj koji će zauvijek ostati tvojim dužnikom. I moram povećati svoj dug prema tebi, tako što ću te zamoliti da ovo nikome ne spominješ.« »Ne brinite zbog toga«, upleo se Gordijan. »Niti ja, a niti moj prijatelj Benedikt ne pričamo... o noćnim morama drugih ljudi. Došli smo vas osloboditi briga, a ne da vam ih donesemo ili produžimo. A sada, molim da nas ispričate, jer se vraćamo odakle smo došli. Želimo raspravljati o značenju nekih ulomaka iz pisama svetoga Augustina.« »Rado bih da obojica ostanete«, rekao je Boetije. »Ovdje su neki moji prijatelji i sigurno se već pitaju što mi se dogodilo.« »Vani sam vidio Florencijevu nosiljku«, rekao je Gordijan. »Priča se da želi postati svećenik. Sumnjam...« »I ja«, odvratio je Boetije. »Ali čovjek nikada ne zna, zar ne?« »Ne ćemo dodijavati vašim prijateljima«, rekao je Gordijan. »Ispričajte nas...« 33

»Samo još jedna stvar«, rekao je Boetije. »Moram se barem pokušati riješiti djelića svojega duga, onog materijalnog. Onaj liječnik koji je pregledao Petra i...« »Prepustite to meni«, rekao je Gordijan. »Ja ću to srediti i možete mi kasnije vratiti ako želite.« Ali u tome se trenutku na vratima pojavio jedan od robova koji su posluživali u atriju. »Gospodaru, glavni kraljevski notar Mark Aurelije Kasiodor želi vas vidjeti.« Boetije je problijedio. Kasiodor... Bio je pokraj kralja kad se to dogodilo. Dakle ipak slijede trag. Znaju. »Uvedi ga u moju radnu sobu«, rekao je ukočeno.

4.

Kada se rob povukao, Boetije reče: »Drago mi je da sam vas malo zadržao – mogli ste naletjeti ravno na njega, a on je jedan od rijetkih koji su vidjeli događaj iz neposredne blizine. Mogao bi prepoznati Benedikta. Osim toga... možda nije došao sam. Radije iziđite kroz vrtna vrata. Gordijane, dođite uskoro i povedite svojega mladog prijatelja.

Sviđa mi se. Nadam da ću moći primati posjetitelje«, dodao je, a iza smiješka se osjećala napetost. »Idite, prijatelji.

Gordijane, vi poznajete put, ne moram pozvati roba da vas isprati.« Nakon što su otišli, Boetije je ostao stajati nepomično, dišući polako i pokušao se smiriti. Onda je polaganim i odmjerenim koracima krenuo prema radnoj sobi. »Boetije, žao mi je što vas smetam u ovo doba«, uljudno je rekao Kasiodor. »Ali kao što znate, nisam gospodar svojega vremena; ovdje sam po kraljevoj zapovijedi.« »Mislio sam da je tako«, rekao je Boetije.

Iz susjedne sobe začula se provala smijeha.

34

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA ..................................................................................5 KNJIGA DRUGA .........................................................................111 KNJIGA TREĆA ...........................................................................221 EPILOG ..........................................................................................345

347

U ISTOJ BIBLIOTECI

416 str. Meki uvez.

232 str. Meki uvez.

200 str. Meki uvez.

208 str. Meki uvez.

184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

352 str. Meki uvez.

464 str. Meki uvez.

248 str. Meki uvez.

592 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

368 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

160 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

192 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

120 str. Meki uvez.

136 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2013.

VERBUM USKLIČNIK

!

Jedan od ključnih velikana povijesti Zapada svakako je sv. Benedikt, osnivač benediktinskoga reda, čiji je utjecaj na zapadnu kulturu gotovo nemjerljiv i prepoznatljiv u svim sferama života – od sveučilišta, razvoja gradova i tehničkih postignuća, arhitekture, pismenosti itd.

U ovom povijesnom romanu poznati spisatelj Louis de Wohl, koji je hrvatskim čitateljima poznat po romanima Koplje, Posljednji križar, Tiho svjetlo i Drvo života, za temu ima upravo život i djelo Benedikta Nursijskoga (oko 480.–547.) i burno razdoblje u kojemu je živio.

Vrsnim književnim umijećem i povijesnom preciznošću, detaljno opisujući Rim u kaosu, barbarska osvajanja i svijet koji se urušava, de Wohl čitatelju istodobno približava život čovjeka koji će bitno utjecati na novu civilizaciju, koja mnogo toga ima zahvaliti upravo njegovoj viziji i djelovanju.

Kao i ostala de Wohlova djela, i ovo je više od same književnosti, ono je veličanstvena i detaljno iznijansirana freska jednoga života i početaka jedne kulture koja će preporoditi Zapad, a odsada je iznova dostupno u biblioteci Uskličnik.

ISBN 978-953-235-337-2

VERBUM

9 789 532 35 337 2

79 kn

www.verbum.hr