HENRI J. M. NOUWEN
BOG
TE LJUBI
Henri J. M. Nouwen BOG TE LJUBI
HENRI J. M. NOUWEN
BOG TE LJ U B I
365 meditacija
za z ° ivot u Boz ° joj milosti
Priredila Gabrielle Earnshaw
Prevela Lea Hlad Salijević
Biblioteka: FIDES 118.
Urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: You Are the Beloved: 365 Daily Readings and Meditations for Spiritual Living
Copyright © 2017 by The Henri Nouwen Legacy Trust
Copyright za uvod Gabrielle Earnshaw © 2017 by The Henri Nouwen Legacy Trust
This edition published by arrangement with Convergent, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House LLC. henrinouwen.org
Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić
Lektura: Anđa Jakovljević
Za nakladnika: Miro Radalj
ISBN 978-953-399-033-0
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001284599.
Za Roberta Durbacka
Uvod
Ovo je knjiga dnevnih meditacija, odabranih iz spisa, govora i pisama Henrija Nouwena, a neki se tekstovi ovdje objavljuju prvi put. Henri je svakodnevnu meditaciju smatrao vrlo važnom. To je bilo njegovo vrijeme prisutnosti pred Bogom, vrijeme kada je slušao kako mu Bog govori.
Čitanje je bilo sastavni dio Henrijeve svakodnevice, a duhovno je čitanje za njega bilo nešto doista posebno. U svojoj knjizi Here and Now napisao je:
„Duhovno čitanje nije samo čitanje o duhovnim ljudima ili stvarima. To je i čitanje u duhu, to jest na duhovan način. Čitati na duhovan način znači čitati sa željom da dopustimo Bogu da nam se približi. (…)
Svrha duhovnoga čitanja (…) nije ovladati znanjem ili
informacijom, nego dopustiti Božjem Duhu da ovlada nama. Koliko god to neobično zvučalo, duhovno čitanje znači dopustiti Bogu da nas čita! (…)
Duhovno čitati znači biti pozoran na gibanje Božjega Duha u našem vanjskom i unutarnjem životu. Tom pozornošću dopuštamo Bogu da nas čita i da nam otkrije istinu o nama samima.“
Henri Nouwen cijeloga se života borio s usamljenošću i tjeskobom, što ga je u jednom trenutku dovelo do vrtloga samoodbacivanja i očaja. U dubini svoje patnje Henri je svjesno odlučio veći dio dana provoditi u samoći, tražeći Boga. Rezultat je bilo prosvjetljenje: „Bog te ljubi.“ Isprva je jedva mogao čuti te riječi, no postupno ih je naučio prihvaćati, dopuštajući da se taj iskonski identitet Božjega djeteta ukorijeni u njegovu srcu. Nakon što se oporavio, njegovi govori i duhovne obnove
sve su više bili usmjereni na beskrajnu veličinu Božjega milosrđa i ljubavi. U svojoj knjizi Life of the Beloved napisao je: „Sve što ti želim reći jest: ‘Ti si Ljubljeni!’ Nadam se da možeš shvatiti da su te riječi upućene tebi, sa svom nježnošću i snagom koju ljubav nosi u sebi. Sve što želim jest da te riječi odjekuju u svakom kutku tvoga bića – ‘Ti si Ljubljeni’.“
Još od djetinjstva Henri je u sebi slušao dva proturječna glasa o tome kako živjeti. Jedan je govorio: „Ostani blizu Isusova srca“, a drugi: „Pobrini se da budeš uspješan.“ Henri nije bio imun na glas svijeta koji nam, otvoreno ili prikriveno, poručuje da nismo dovoljno dobri. Vrednuje nas se na temelju novca koji zarađujemo, prema broju prijatelja koje imamo i po tome koliko smo učinkoviti. Ono što je Henri u dubini svoje borbe čuo bilo je neočekivano i radikalno. Bio je to poziv da se odrekne identiteta koji mu nameće svijet i prigrli svoj istinski identitet: da je Ljubljeni.
U ovoj knjizi Henri nas poziva da i sami otkrijemo da smo dragocjeni u Božjim očima. Kad to spoznamo, sve se mijenja: postajemo više usmjereni na ono što jesmo nego na ono što činimo; ne bježimo od boli, već previjamo rane; ne poričemo smrt, već se s njom sprijateljujemo.
Henri je pronašao novu sposobnost za radost. Prihvativši da je ljubljen, imao je više suosjećanja prema onima koji su ga povrijedili i više hrabrosti živjeti svoje borbe kao puteve prema nutarnjoj slobodi. Bio je dublje ukorijenjen u ljubavi i živio je u miru sa sobom i sa svijetom.
Ova knjiga dnevnih meditacija poziva nas da zajedno s Henrijem Nouwenom krenemo prema središtu vlastitoga srca u kojem možemo čuti tihi, nježni Božji glas koji nam govori: „I ti si Ljubljeni.“
Gabrielle Earnshaw
SIJEČANJ
Novi početak!
Moramo naučiti živjeti svaki dan, svaki sat, svaku minutu, kao novi početak, kao jedinstvenu priliku da nam sve postane novo. Zamisli kad bismo mogli živjeti svaki trenutak kao da je ispunjen novim životom. Zamisli kad bismo svaki dan mogli proživjeti kao da je ispunjen obećanjima. Zamisli kad bismo kroz novu godinu hodili slušajući glas koji nam govori: „Imam dar za tebe i jedva čekam da ga vidiš!“ Zamisli.
Može li nas mašta dovesti do istine o našem životu? Da, može! Problem je u tome što dopuštamo svojoj prošlosti, koja svake godine postaje sve duža, da nam govori: „Sve znaš, sve si vidio, budi realan. Budućnost će biti samo ponavljanje prošlosti. Pokušaj nekako preživjeti.“ Mnogi podmukli glasovi plešu na našem ramenu i šapću nam u uho veliku laž: „Nema ništa novo pod suncem (…) ne daj se prevariti.“
Ako slušamo te glasove, na kraju se pokaže da su imali pravo: nova godina, novi dan, novi sat postaju jednolični, dosadni, bez sjaja, bez ičega doista novoga. Što nam je činiti?
Najprije moramo utišati te glasove. Zatim trebamo otvoriti um i srce onom glasu koji odjekuje dolinama i brdima našega života i govori nam: „On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ (Otk 21,2–4).
Osloni se na Božju ljubav
Kad je Isus bio kršten u Jordanu, začuo je glas s neba koji je rekao: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ (Mt 3,17). Te su riječi otkrile Isusov pravi identitet –on je Ljubljeni. Isus je doista čuo taj glas i sve njegove misli, riječi i djela izvirali su iz duboke svijesti da ga Bog beskrajno ljubi. Živio je iz toga nutarnjeg izvora ljubavi. Iako su ga ljudsko odbacivanje, zavist, srdžba i mržnja duboko ranjavali, oslanjao se na Očevu ljubav. Na kraju svoga života rekao je učenicima: „Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom“ (Iv 16,32).
Sada znam da su riječi izgovorene Isusu pri njegovu krštenju upućene i meni, i svoj njegovoj braći i sestrama. Moja sklonost samoodbacivanju i samoponižavanju često mi otežava da te riječi uistinu čujem i pustim ih da siđu u nutrinu mojega srca. No kad ih potpuno prihvatim, oslobađam se potrebe da se dokazujem pred svijetom i mogu u njemu živjeti, a da mu ne pripadam. Kad prihvatim istinu da sam Božje ljubljeno dijete, da sam bezuvjetno ljubljen, tada mogu biti poslan u svijet da govorim i djelujem poput Isusa.
Tvoje je srce središte tvoga bića
Ubiblijskom shvaćanju, srce je središte našega bića. Ono nije samo mišić, nego simbol samoga središta onoga što jesmo. Ljepota srca jest u tome što je ono mjesto gdje smo najviše svoji. Srce je jezgra našega bića, duhovno središte našega postojanja. Samoća i šutnja, primjerice, putovi su prema srcu, jer srce je mjesto gdje nam Bog govori, gdje čujemo glas koji nas naziva ljubljenima. To je upravo ono najintimnije mjesto. U poznatoj priči, Ilija stoji pred pećinom. Bog nije bio u oluji, nije bio u vatri ni u potresu, nego u šapatu lagana i blaga lahora (usp. 1 Kr 19,11–12). Taj tihi, blagi šapat (…) govori srcu. Zahvaljujući molitvi i samoći, učimo slušati glas koji govori našem srcu, u samom središtu našega bića. Jedno od najčudesnijih otkrića jest da, ako se sve dublje usmjerimo prema svojoj nutrini, ondje ne susrećemo samo Boga, već cijeli svijet.
Ljubljeno Božje dijete
Iskreno govoreći, kao što otkriva moja vlastita borba, često se ne „osjećam“ kao ljubljeno dijete Božje. No svjestan sam da je to moj najdublji identitet i znam da ga moram izabrati, unatoč svojim sumnjama.
Snažne emocije, samoodbacivanje, pa i samoprijezir s razlogom te mogu uzdrmati, no ti slobodno odlučuješ kako ćeš reagirati. Ti nisi ono što drugi misle o tebi ni ono što ti sam misliš o sebi. Nisi ono što radiš. Nisi ono što posjeduješ. Ti si punopravan član ljudske obitelji, poznat prije nego što si bio začet i oblikovan u majčinoj utrobi. Kad god se osjećaš loše zbog sebe, pokušaj ostati vjeran istini o tome tko doista jesi. Svakoga se dana pogledaj u ogledalo i potvrdi svoj istinski identitet. Djeluj unatoč svojim osjećajima i vjeruj da će oni s vremenom slijediti tvoja uvjerenja. Odaberi sada – i nastavi birati tu nevjerojatnu istinu. Uvijek iznova prihvaćaj i potvrđuj svoj iskonski identitet ljubljene kćeri ili ljubljenoga sina svoga osobnog Stvoritelja, i neka to postane tvoja duhovna praksa.
Vjeruj da si dobrodošao
Najviše se bojiš da nisi dobrodošao. Taj osjećaj straha povezan je s porođajnim strahom, s bojazni da možda nisi dobrodošao u ovaj život, kao i sa strahom od smrti. Bojiš se da nećeš biti dobrodošao u životu nakon smrti. Riječ je o duboko ukorijenjenoj bojazni da bi možda bilo bolje da se uopće nisi ni rodio.
Pred tobom je srž duhovnoga boja. Hoćeš li se predati silama tame koje ti govore da nisi dobrodošao u ovaj svijet ili ćeš povjerovati glasu Onoga koji nije došao kako bi te osudio, već kako bi te oslobodio straha? Moraš odabrati život.
U svakom trenutku moraš donijeti odluku da ćeš vjerovati glasu koji ti govori: „Ljubim te. Satkao sam te u krilu majčinu“ (Ps 139,13).
Sve što ti Isus govori može se sažeti u jednu jedinu poruku: „Znaj da si dobrodošao.“ Isus ti nudi svoje najdublje zajedništvo života s Ocem.
Živi pod svjetlom blagoslova
Kad izgubimo člana obitelji ili prijatelja, kad ostanemo bez posla, kad padnemo na ispitu, kad prolazimo kroz rastavu, kad izbije rat, kad potres uništi naš dom ili nas osobno pogodi, pitanje „zašto“ spontano izbija na površinu. „Zašto ja?“ „Zašto sada?“ „Zašto ovdje?“ Tako je mučno živjeti bez odgovora na to „zašto“ da lako padnemo u iskušenje da događaje nad kojima nemamo kontrolu povezujemo sa svojim svjesnim ili nesvjesnim prosudbama. Kad sami sebe proklinjemo ili dopustimo drugima da nas proklinju, lako padamo u napast da svoje ranjenosti povežemo s tim „proklinjanjima“. Prije nego što uopće stignemo promisliti, govorimo samima sebi: „Vidiš, oduvijek sam mislio da ne vrijedim. (…) A sada sam siguran. Životne činjenice to potvrđuju.“
Ljubljena djeca Božja pozvana su izvući svoju slomljenost iz sjene prokletstva i staviti je pod svjetlo blagoslova.
To nije jednostavan zadatak kako se naoko čini. Okruženi smo moćnom tamom, a svijet u kojem živimo lakše manipulira onima koji sebe odbacuju nego onima koji se prihvaćaju. Ali kad ustrajno i pozorno slušamo glas koji nas naziva ljubljenima, postaje moguće živjeti vlastitu slomljenost, ali ne kao potvrdu našega straha da smo bezvrijedni, već kao mogućnost pročišćavanja i produbljivanja blagoslova koji je nad nama. Tjelesna, duševna ili emocionalna bol koja se živi pod blagoslovom doživljava se posve drukčije od tjelesne, duševne ili emocionalne boli koja se živi pod prokletstvom.
Bog supatnik
Prava radosna vijest glasi da Bog nije daleki Bog kojega se treba bojati i izbjegavati. On nije Bog osvetnik, nego Bog koji je dirnut našom boli i koji dokraja sudjeluje u ljudskoj borbi. (…) Bog je supatnik. To prije svega znači da je Bog onaj koji je odlučio biti Bog-s-nama. (…) Čim Boga nazovemo „Bog-s-nama“, ulazimo u novi odnos bliskosti s njim. Nazivajući Boga Emanuelom, priznajemo njegovu predanost u odluci da živi u solidarnosti s nama, da dijeli naše radosti i boli, da nas brani i štiti i da s nama proživljava sve ono što život nosi. Bog-s-nama blizak je Bog, Bog kojega zovemo svojim utočištem, svojom utvrdom, svojom mudrošću, i još prisnije, svojim pomoćnikom, svojim pastirom, svojom ljubavlju. Nikada nećemo uistinu upoznati supatničkoga Boga ako srcem i umom ne shvatimo da „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14).
Bog te želi pronaći
Možda zvuči neobično, ali Bog me želi pronaći onoliko, ako ne i više, koliko ja želim pronaći njega. Da, Bogu sam potreban koliko je i on potreban meni. Bog nije neki patrijarh koji nepomično sjedi kod kuće i očekuje da se njegova djeca vrate, ispričaju se zbog svoga lutanja, zamole za oprost i obećaju da će biti bolji. Naprotiv, on izlazi iz kuće, ne mareći za svoju veličinu, trči im ususret, ne traži isprike ni obećanja, i dovodi ih za stol koji je za njih s ljubavlju pripravio.
Sve jasnije uviđam koliko će se narav moga duhovnog puta promijeniti kada prestanem misliti da se Bog skriva i otežava mi da ga pronađem, i kada ga počnem doživljavati kao Onoga koji me traži, dok se ja skrivam od njega.
Predaj se Božjoj ljubavi
Postajem sve svjesniji da Bog želi čitav moj život, a ne samo dio njega. Nije dovoljno dati Bogu dio svoga vremena i pozornosti, a ostatak zadržati za sebe. Nije dovoljno često i duboko moliti, a zatim nastaviti sa svojim planovima. (…)
Vratiti se Bogu znači vratiti mu se sa svim što jesam i što imam. Ne mogu se vratiti Bogu samo napola. Dok sam jutros ponovno razmatrao prispodobu o izgubljenom sinu i pokušavao zamisliti sebe u očevu zagrljaju, iznenada sam osjetio stanovit otpor prema tome da budem u potpunosti obuhvaćen tim zagrljajem. Osjetio sam ne samo želju da budem zagrljen, nego i strah da bih mogao izgubiti svoju neovisnost. Shvatio sam da je Božja ljubav ljubomorna ljubav. Bog ne želi dio mene, nego cijelo moje biće. Tek kad se potpuno predam toj ljubavi, mogu se nadati da ću biti oslobođen beskrajnih rastresenosti, da ću čuti glas ljubavi i prepoznati svoj jedinstveni poziv.
Napast samoodbacivanja
Tijekom godina shvatio sam da najveća zamka u našem životu nisu uspjeh, popularnost ni moć, nego samoodbacivanje. Uspjeh, popularnost i moć doista mogu biti snažne napasti, ali njihova zavodljivost često proizlazi iz činjenice da su one dio puno veće napasti – napasti samoodbacivanja.
Kad jednom povjerujemo glasovima koji nas nazivaju bezvrijednima i nevoljenima, tada uspjeh, popularnost i moć lako počnemo doživljavati kao privlačna rješenja. No prava zamka jest upravo samoodbacivanje. (…) Čim me netko optuži ili kritizira, čim se osjetim odbačen, ostavljen, napušten ili zaboravljen, uhvatim se u misli: „Eto, još jednom se pokazalo da sam nitko i ništa.“ (…) Moja mi tamna strana šapće: „Nisam dobar. (…) zaslužujem da me se gurne u stranu, zaboravi, odbaci i napusti.“
Samoodbacivanje je najveći neprijatelj duhovnoga života, jer proturječi svetom glasu koji nas naziva „Ljubljenima“. Biti Ljubljeni – to je središnja istina našega postojanja.
Ti pripadaš Bogu
Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: „Kome ja zapravo pripadam – Bogu ili svijetu?“ Mnogi moji svakodnevni nemiri otkrivaju da više pripadam svijetu nego Bogu. Dovoljna je tek mala kritika da se razljutim ili malo odbacivanja da utonem u tugu. Malo pohvale podigne mi raspoloženje, a mali me uspjeh ushićuje. Tako je malo potrebno da poletim ili potonem. Često sam poput malena čamca na oceanu, potpuno prepušten valovima. Vrijeme i snaga koje trošim pokušavajući održati ravnotežu i spriječiti potonuće pokazuju da je moj život najčešće borba za preživljavanje; ne sveta borba, nego ona tjeskobna, proizašla iz pogrešne misli da svijet određuje moju vrijednost. (…)
Sve dok pripadamo ovom svijetu, bit ćemo podložni njegovu natjecateljskom duhu i očekivat ćemo nagradu za svako dobro koje učinimo. Ali kad pripadamo Bogu, koji nas bezuvjetno ljubi, možemo živjeti poput njega. Veliko obraćenje na koje nas Isus poziva jest prijelaz iz pripadnosti svijetu u pripadnost Bogu.
Zarobljen u „ako“
Sve dok lutam i iznova postavljam pitanje: „Voliš li me? Voliš li me doista?“, dajem moć glasovima svijeta i sama sebe stavljam u okove, jer svijet je prepun uvjeta, svojih „ako“. Svijet kaže: „Da, volim te ako si privlačan, pametan i bogat. Volim te ako si obrazovan te imaš dobar posao i dobre veze. Volim te ako puno proizvodiš, puno prodaješ i puno kupuješ.“ Ljubav svijeta skriva bezbroj „ako“. Ta „ako“ zarobljavaju, jer je nemoguće odgovoriti na sve njihove zahtjeve. Ljubav svijeta jest i uvijek će biti uvjetovana. Sve dok svoje istinsko ja tražim u svijetu takve uvjetovane ljubavi, ostat ću prikovan uz njega – pokušavajući, ne uspijevajući, i opet pokušavajući. To je svijet koji hrani ovisnosti, jer ono što nudi nikada ne može utažiti najdublju čežnju moga srca.
Istina o meni
Neprestano moraš razotkrivati svijet oko sebe i vidjeti ga onakvim kakav uistinu jest: manipulativan, kontrolirajuć, gladan moći i, naposljetku, razarajuć. Svijet ti neprestano šapće mnoge laži o tome tko si i zato moraš biti dovoljno realan kako bi to uvijek iznova mogao osvijestiti. Svaki put kad se osjetiš povrijeđenim, uvrijeđenim ili odbačenim, odvaži se reći samom sebi: „Ovi osjećaji, ma koliko bili snažni, ne govore istinu o meni.“ Prava je istina – iako je sada možda ne osjećam – da sam izabrano dijete Božje, dragocjeno u njegovim očima, od vječnosti ljubljeno i sigurno u njegovu vječnom zagrljaju.
Bog me želi dovesti kući
Veći dio života borio sam se da pronađem Boga, da ga upoznam i da ga ljubim. Trudio sam se slijediti putokaze duhovnoga života, postojano moliti, služiti drugima, čitati Sveto pismo i čuvati se brojnih napasti koje me vuku na sve strane. Mnogo sam puta posrnuo, ali sam uvijek iznova pokušavao, čak i onda kad sam bio na rubu očaja. Sada se pitam jesam li dovoljno osvijestio da je sve to vrijeme Bog tražio mene, da me je želio upoznati i ljubiti me. Ne trebam se pitati kako pronaći Boga, već kako mu dopustiti da me pronađe. Pitanje nije „Kako mogu upoznati Boga?“, nego „Kako da dopustim da me Bog upozna?“ i naposljetku, ne „Kako da ljubim Boga?“ nego „Kako da dopustim da me on ljubi?“ Bog gleda u daljinu, traži me i čezne za tim da me dovede kući.
Prigrli svoje pravo ja
Svjetovno ili lažno ja jest ono ja koje, kako kaže Thomas Merton, nastaje pod pritiskom društvenih prisila. Riječ „prisilno“ doista najbolje opisuje lažno ja, jer otkriva njegovu stalnu potrebu za potvrdom i priznanjem. Tko sam ja? Ja sam onaj kojega drugi vole, hvale i dive mu se ili ga ne vole, preziru ga i odbacuju. (…) Ako je biti zaposlen dobra stvar, tada moram biti zaposlen. Ako je novac znak prave slobode, moram ga imati. Ako poznavanje mnogih ljudi dokazuje moju važnost, moram steći što više poznanstava. Ta se prisila rađa iz skrivenoga straha od neuspjeha i stalna poriva da ga spriječim neprestanim gomilanjem istoga: još više posla, još više novca, još više prijatelja.
Upravo su te prisile u korijenu dvaju glavnih neprijatelja duhovnoga života: srdžbe i pohlepe. To je unutarnja strana svjetovnoga života, kiselkasti plodovi naše ovisnosti o svijetu.
Sloboda je naš cilj
Iako su strah i srdžba najprirodnije i najočitije reakcije u stanju krize, treba ih razotkriti kao izraze našega lažnog ja. Kada drhtimo od straha ili kipimo od srdžbe, tada smo se predali svijetu ili lažnom bogu. Strah i srdžba oduzimaju nam slobodu i čine nas žrtvama zavodljivosti ovoga svijeta. Kada strah i srdžbu promotrimo u samoći i šutnji, oni nam otkrivaju koliko je duboko naš osjećaj vlastite vrijednosti vezan uz uspjeh u svijetu ili uz mišljenje drugih. Odjednom shvaćamo da smo postali ono što činimo ili ono što drugi misle o nama.
Prihvati cijeloga sebe
Jako nam je teško povjerovati u Kristove riječi: „Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike“ (Lk 5,32). Nijedan psiholog nije tako snažno naglasio potrebu samoprihvaćanja kao puta prema samoostvarenju kao Carl Jung. Za Junga, samoostvarenje je značilo integraciju sjene, odnosno rastuću sposobnost dopuštanja tamnoj strani naše osobnosti da uđe u područje naše svijesti kako bismo izbjegli jednostran život u kojem stvarnim dijelom sebe smatramo samo ono što je prikladno vanjskom svijetu. Da bismo dosegli unutarnje jedinstvo, puninu i cjelovitost, moramo prihvatiti i integrirati svaki dio sebe. Krist predstavlja svjetlo u nama. No Krist je bio razapet između dvojice razbojnika koje ne možemo zanijekati, baš kao ni razbojnike koji žive u nama.
Neka Bog bude gospodar tvojega doma
Sve dublje osjećam koliko su ljudi danas preopterećeni. Kao da neprestano jure od jedne hitne obveze do druge.
Nikada sami, nikada mirni, nikada doista slobodni, a uvijek zauzeti nečim što ne može čekati. Kao da u toj grozničavoj užurbanosti gubimo dodir sa samim životom. Zauzeti smo, a kao da se ništa stvarno ne događa. Što smo nemirniji i što je naš život zbijeniji, to je teže sačuvati prostor u kojem Bog može učiniti da se dogodi nešto doista novo.
Disciplina srca pomaže nam da pustimo Boga u svoje srce kako bismo ga ondje, u najdubljoj nutrini našega bića, doista upoznali.
Kod kuće si, iako si još na putu
Kad Bog postane naš pastir, naše utočište, naša tvrđava, tada mu se možemo obraćati usred ranjenoga svijeta i osjećati se kao kod kuće, iako smo još na putu. Kad Bog prebiva u nama, možemo s njim biti u tihu, bezglasnu dijalogu, dok još čekamo dan kada će nas povesti u dom u kojem nam je pripravio mjesto (usp. Iv 14,2). Tada možemo čekati, iako smo već stigli, i moliti, premda nam je već dano. Tada doista možemo tješiti jedni druge Pavlovim riječima: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu“ (Fil 4,6–7).
Nauči vjerovati Bogu
Većina nas nema povjerenja u Boga i doživljava ga kao autoritet koji kažnjava i kojega se treba bojati ili kao prazno i nemoćno ništa. Glavna Isusova poruka bila je da Bog nije ni nemoćni slabić ni moćni gospodar, nego Onaj koji ljubi i čija je jedina želja dati nam ono za čim naše srce najviše čezne.
Moliti znači slušati taj glas ljubavi. To je pravo značenje poslušnosti. Riječ poslušnost dolazi od latinske riječi obaudire, što znači „pažljivo slušati“. Bez slušanja postajemo gluhi prema glasu ljubavi. Riječ gluh na latinskom glasi surdus. Biti posve gluh znači biti absurdus – da, apsurdan. Kada prestanemo moliti, kada ne slušamo glas ljubavi koji nam u ovom trenutku govori, naš život postaje apsurdan. To je život u kojem bivamo bačeni čas u prošlost, čas u budućnost. Kad bismo barem nekoliko minuta na dan mogli biti u potpunosti prisutni ondje gdje jesmo, otkrili bismo da nismo sami i da Onaj koji je s nama želi samo jedno: darovati nam ljubav.
Duhovno čitanje
Duhovno čitanje nije samo čitanje o duhovnim ljudima ili stvarima. To je i čitanje u duhu, to jest na duhovan način. Čitati na duhovan način znači čitati sa željom da dopustimo Bogu da nam se približi. (…) Svrha duhovnoga čitanja (…) nije ovladati znanjem ili informacijom, nego dopustiti Božjem Duhu da ovlada nama. Koliko god to neobično zvučalo, duhovno čitanje znači dopustiti Bogu da nas čita! (…) Duhovno čitati znači biti pozoran na gibanje Božjega Duha u našem vanjskom i unutarnjem životu. Tom pozornošću dopuštamo Bogu da nas čita i da nam otkrije istinu o nama samima.
Božja ljubav puše gdje hoće
Boga se ne može razumjeti. Ljudski ga um ne može obuhvatiti. Istina nadilazi naše ljudske sposobnosti i možemo joj se približiti samo ako neprestano imamo na umu ograničenost svoje moći da je „posjedujemo“ ili „zadržimo“. Ne možemo objasniti ni Boga ni njegovu prisutnost u povijesti. Čim Boga poistovjetimo s nekim određenim događajem ili situacijom, stavljamo se na njegovo mjesto i iskrivljujemo istinu. Možemo biti vjerni jedino u uvjerenju da nas Bog nije napustio, nego da nas, usred svih neobjašnjivih životnih apsurda, neprestano poziva. Vrlo je važno biti duboko svjestan toga. Postoji velika, suptilna napast da sebi ili drugima tumačimo gdje Bog djeluje, a gdje ne, kada je prisutan, a kada nije. Ali nitko – ni jedan kršćanin, ni jedan svećenik, ni jedan redovnik – ne posjeduje „posebno“ znanje o Bogu. Boga se ne može ograničiti ni jednim ljudskim pojmom ni predviđanjem. On je veći od našega uma i srca i potpuno slobodan objaviti se gdje i kada hoće.
Hoditi u Božjoj prisutnosti
Hoditi u Božjoj prisutnosti znači živjeti tako da dopustimo Bogu da usmjerava sve naše želje, misli i djela. Kada hodimo u Božjoj prisutnosti, sve što vidimo, čujemo, dotaknemo ili okusimo podsjeća nas na njega. To je ono što nazivamo molitvenim životom. Nije riječ o životu u kojem se izgovara mnoštvo molitava, već o životu u kojem se ništa, baš ništa, ne čini, ne govori niti razumije neovisno o njemu koji je izvor i svrha našega postojanja. To je snažno izrazio ruski pravoslavni svetac iz 19. stoljeća, Teofan Zatvornik:
„U svaku dužnost treba unijeti srce koje se boji Boga, srce koje je neprestano prožeto mišlju o Bogu; i to će biti vrata kroz koja će duša ući u djelatan život. (…) Bitno je trajno živjeti u spomenu na Boga i hoditi u njegovoj prisutnosti.“1
1 Teofan Zatvornik. Navedeno prema: The Art of Prayer, Timothy Ware (ur.), Faber and Faber, London, 1966., 85, 98.
Biti u svijetu, ali ne od svijeta
Biti u svijetu, ali ne od svijeta.“ Ove riječi dobro sažimaju način na koji Isus govori o duhovnom životu. To je život u kojem nas Duh Ljubavi potpuno preobražava, a istodobno i život u kojem se izvana sve čini istim. Živjeti duhovnim životom ne znači da moramo napustiti obitelj, odreći se posla ili mijenjati način rada; ne znači povući se iz društvenoga ili političkog života, niti izgubiti zanimanje za književnost i umjetnost; ne zahtijeva stroge oblike askeze ni duge sate molitve. Duhovni život može uroditi takvim promjenama i one za neke mogu biti nužne. No duhovni se život može živjeti na onoliko načina koliko ima i ljudi. Novo je to što više nismo usmjereni prema mnoštvu stvari već prema Božjem kraljevstvu. Novo je to što smo oslobođeni prisila ovoga svijeta i što naše srce teži onom što nam je jedino potrebno. Novo je to što više ne doživljavamo stvari, ljude i događaje kao beskrajne izvore brige, nego u njima počinjemo prepoznavati bogatu raznolikost načina na koje nam Bog daje osjetiti svoju prisutnost.
Dom ljubavi
N
e boj se i ne strahuj“ – ta nam je poruka najpotrebnija. Čuo ju je Zaharija kad mu se u Hramu ukazao Gabriel, anđeo Gospodnji, i rekao mu da će njegova žena Elizabeta roditi sina. Čula ju je Marija kad je isti anđeo ušao u njezinu kuću u Nazaretu i navijestio joj da će začeti i roditi sina i dati mu ime Isus. Tu su poruku čule i žene koje su došle na grob i vidjele da je kamen odvaljen. „Ne boj se, ne boj se, ne boj se.“
Ta poruka odzvanja tijekom cijele povijesti u riječima Božjih glasnika, kako anđela, tako i svetaca. Riječ je o poruci koja naviješta posve nov način postojanja: život u domu ljubavi, u domu Gospodnjem. (…) Dom ljubavi nije samo mjesto nakon ovoga života, negdje na nebu, izvan ovoga svijeta. Isus nam taj dom nudi upravo ovdje – usred našega tjeskobnog svijeta.
Sve je obasjano Božjim svjetlom
Bog postoji i smisao svega što jesam u potpunosti ovisi o toj spoznaji. Stalno se pitam dopuštam li doista da moj život oblikuje ta istina. Možda dio razloga zbog kojega oklijevam prigrliti tu istinu leži u tome što me ona izaziva da se odreknem svake kontrole nad svojim životom i dopustim Bogu da bude Bog: moj Bog, Bog moga bližnjega i Bog svega stvorenoga. No također shvaćam da, dok to ne učinim, moj život ostaje iluzija, a većina moje energije troši se na njezino održavanje.
Znači li to da moje misli, planovi, pothvati i ideje više nisu važni? Do takva su zaključka dolazili oni koji su duhovni život koristili kao sredstvo za manipulaciju drugima, a taj je zaključak, nažalost, doveo do pogrešnih shvaćanja askeze, poslušnosti, predanja Božjoj volji i pojedinih oblika samoodricanja. Obraćeni čovjek ne kaže da više ništa nije važno, nego da se sve što jest događa u Bogu i da je on prebivalište u kojem upoznajemo pravi red stvari. Umjesto da kaže: „Ništa više nije važno, jer znam da Bog postoji“, obraćeni čovjek kaže: „Sve je obasjano Božjim svjetlom i zato ništa ne može biti nevažno.“
O autoru
Henri Jozef Machiel Nouwen (1932.–1996.) autor je više od trideset knjiga, među kojima posebno mjesto zauzimaju naslovi Povratak izgubljenog sina, Slijediti Isusa i mnogi drugi bestseleri. Bio je nizozemski katolički svećenik i profesor na sveučilištima Harvard, Yale i Notre Dame te glavni dušobrižnik zajednice L’Arche Daybreak u Torontu, koja okuplja osobe s intelektualnim poteškoćama i bez njih.
U vremenu punom stresa, žurbe, tjeskobe i neizvjesnosti omiljeni duhovni autor Henri J. M. Nouwen poziva te da zastaneš i prisjetiš se jednostavne, ali važne istine – istine da te Bog ljubi!
U ovih 365 meditacija Nouwen te vodi u tišinu srca, ondje gdje se ponovno rađa povjerenje i gdje možemo čuti Božji glas i otvoriti se njegovoj milosti. Svaka je njegova misao poput glasa prijatelja koji ne govori s visine, već iz iskustva vlastite ranjenosti koje mu je omogućilo da upozna iscjeljujuću snagu Božje ljubavi.
Meditacije sabrane u ovoj knjizi probrane su iz Nouwenovih najpoznatijih djela koja su nadahnula milijune čitatelja diljem svijeta. Njegove riječi i tebi će postati izvor utjehe, mira i nadahnuća za svakodnevni život. Jednostavnost i ljepota ovih meditacija otkrivaju nam blizinu Boga koji nas ne napušta u našim slabostima, nego nas dotiče svojom ljubavlju, podiže nas i vraća nam snagu i mir.
Knjiga Bog te ljubi pomoći će ti da iz dana u dan koračaš s Bogom i živiš u njegovoj prisutnosti, crpeći iz nje sigurnost i radost.
Bog te ljubi – ta istina neka te vodi kroz život!
23,90 ¤
ISBN 978-953-399-033-0 verbum.hr