Issuu

Angelo Comastri

Bog je ljubav Duhovne vježbe održane Ivanu Pavlu II.

VERBUM USKL ČNIK

Angelo Comastri BOG JE LJUBAV

Biblioteka:

2. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Josip KrpeljeviÄ‡

Za nakladnika: Miro Radalj

Angelo Comastri

BOG JE LJUBAV Duhovne vježbe održane Ivanu Pavlu II. i Rimskoj kuriji

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Angelo Comastri, Dio è amore! Esercizi spirituali predicati a Giovanni Paolo II. e alla Curia romana © EDIZIONI SAN PAOLO s.r.l., 2003. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2004.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Dražena Šola

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 269.1 COMASTRI, Angelo Bog je ljubav : duhovne vježbe održane Ivanu Pavlu II. i Rimskoj kuriji / Angelo Comastri ; <prijevod Josip Krpeljević>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Uskličnik ; 2) Prijevod djela: Dio e amore!. ISBN 978-953-235-264-1 1. Krpeljević, Josip I. Duhovne vježbe -- Katoličanstvo 140227032

PREDGOVOR

Na završetku duhovnih vježbi u Vatikanu ispričao sam Svetom Ocu jedan događaj iz svog života kad mi je moja mama bila učiteljica prave mudrosti i bistre vjere, kako to već sve mame znaju biti. Bilo je to 1967. godine. Nad Crkvom su se nadvili tamni oblaci, pojavljivali su se znakovi snažnih nemira, koji su pokatkad završavali u teškim razdorima i spektakularnim napuštanjima Crkve. U predvečerje moga svećeničkog ređenja, 10. ožujka 1967., primio sam neočekivanu vijest da je jedan od mojih najdražih prijatelja, kojega sam upoznao za vrijeme studija, napustio svećeništvo. Nikad ne bih pomislio da ću jednom primiti takvu poruku. Vijest me je ogorčila, obuzeli su me trnci koji su umalo ugušili polet koji sam do tog trenutka osjećao, a željno iščekivani trenutak tako je iznenada postao trenutak straha. Šestim osjetilom, kojim su obdarene sve mame, moja je mama primijetila da me nešto muči. Blago mi je pristupila i rekla: »Je li te malo strah, sine moj?« Odgovorih iskreno (a kako se to može biti neiskren mami?) i rekoh: »Mama, mnogi su moji prijatelji, a i neki najglasovitiji profesori, u zadnje vrijeme napustili svećeništvo. Strah me je toga! Hoću li ostati vjeran Gospodinovu pozivu? A što ako i ja izgubim glavu?« 5

Opet vidim svoju mamu… zamišljenu i uronjenu u molitvu; molitva majki izravno ulazi u Božje Srce! Uzela me za ruke, za koje je već bila pripravila izvezeni rubac kojim će one biti omotane sutra nakon pomazanja svetim uljem. Pogledala me prodorno i rekla: »Sine moj, dobro me poslušaj! Isus je na Cvjetnicu ujahao u Jeruzalem na magaretu. I ti uvijek ostani krotko magare… i Isus, u to sam sigurna, nikada neće prestati jahati na tebi.« Ove su mamine riječi unijele duboki mir u moju dušu te sam sutradan za vrijeme svećeničkog ređenja u sebi ponavljao: »Ostani krotko magare… i Isus nikada neće prestati jahati na tebi.« Ovaj sam događaj ispričao Svetom Ocu i potom sam nadodao: »Nije mi bilo teško ostati magare! Nadam se da je Isus stalno jahao na meni… pa i za vrijeme duhovnih vježbi u Vatikanu.« I tebi, dragi čitatelju, povjeravam istu nadu! † ANGELO COMASTRI loretski nadbiskup

1. ISPUNILO SE VRIJEME Granica između vremena prije Krista i poslije Krista nije crta razgraničenja u povijesti ili kalendaru, već je unutarnji znak koji prolazi kroz naše srce. Dokle god živimo u sebičnosti, dotle smo oni koji žive prije Krista. Joseph Ratzinger

Na početku puta kojim krećem s tobom u potrazi za Božjim licem usvajam riječi što ih je apostol Pavao napisao Korinćanima: »I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage« (1 Kor 2,3–4). To je iskrena nakana! Obdarimo jedni druge molitvom kako naš put ne bi bio pun »uvjerljivih riječi mudrosti« (plaše me ove riječi Sørena Kierkegaarda: »Evo velike opasnosti za kršćanstvo: da onih koji govore o Bogu bude više od onih koji svjedoče za Boga!«), nego vrijeme izvanredne otvorenosti srca Duhu, koje nam omogućuje dublji susret s Isusom Kristom, jedinim Spasiteljem. Neka nam Marija, Djevica koja je postala Crkva, kako se lijepo izrazio sv. Franjo Asiški, odnosno »Djevica koja potpuno otvoreno prihvaća Boga Spasitelja«, podari taj stav srca koji dopušta obraćenje i produbljenje obraćenja. 7

Veliki je dar Božji imati malo vremena za razmišljanje i molitvu, jer se utjelovljenjem Bogkoji-spašava na izvanredan način nastanio u vremenu. Papa je u više navrata na to podsjetio, i to naglasio prigodom Velikog jubileja 2000. godine (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 9 i 10). Na početku Isusova propovijedanja u Markovu evanđelju nalazimo ovaj vrlo sažeti izraz: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1,15). Grčki glagol όω (plerόo) znači »dovršiti«, »ispuniti«, pa se Mk 1,15 može prevesti i ovako: »Ispunilo se vrijeme, jer ga je Bog dovršio, i stoga se približilo kraljevstvo Božje.« Takav je prijevod veoma dojmljiv! Smijemo reći da je vrijeme postalo mjesto gdje možemo susresti Boga-koji-spašava! Sveti Otac teološkim i pjesničkim jezikom ovako piše o mjestima dovršenja otajstva utjelovljenja i otkupljenja: »Dolazim na ova mjesta koja si jednom zauvijek ispunio Sobom… O, mjesto! Koliko puta, koliko puta si se preobrazilo prije negoli si od Njegova postalo moje! Kad te je On ispunio prvi put, još uvijek nisi bilo nikakvo izvanjsko mjesto, nego tek utroba Njegove Majke. Oh, znati da je kamenje po kojem koračam Nazaretom ono isto koje je doticala Tvoja noga kad je taj grad još uvijek bio Tvoje mjesto, jedino na svijetu. Susresti Te po kamenu koji je doticala noga Tvoje Majke! O mjesto, mjesto Svete Zemlje, kakav prostor zauzimaš u meni! Zato te ne mogu gaziti svojim koracima, moram prignuti koljena. I tako posvjedočiti 8

danas da si Ti bio susretište. Prigibam koljena i stavljam tako svoj pečat. Ostat ćeš tu s mojim pečatom, ostat ćeš, ostat ćeš i ja ću Te ponijeti sa sobom, u sebi ću Te preobraziti u mjesto novog svjedočanstva. Polazim kao svjedok koji će svjedočiti stoljećima« (Pismo, 29. lipnja 1999.). Ove čudesne riječi možemo primijeniti na svako mjesto i na svaki trenutak naše povijesti. Otuda zauzetost da se »vrijeme« shvati ozbiljno i da ga se posveti, jer se naš susret s Bogom Spasiteljem događa u vremenu. Duhovne su vježbe zato izvanredan trenutak da se vrijeme iskusi kao »vrijeme spasa«, proživljavajući u vlastitoj osobi istinu iz knjige Otkrivenja: »Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom« (Otk 3,20). Kako je lijep ovaj prizor: Bog koji kuca na vrata! Sada, ovog časa, Bog kuca na moja vrata. Prolaze nas trnci dok o tome razmišljamo! Međutim, s drugog motrišta vrijeme je također crv koji izjeda i koji može ugasiti svjetiljku. Prisjetimo se Isusovih riječi, koje zacijelo nisu bile retoričke: »Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« (Lk 18,8). Priznajem, zadrhtim kad čujem te riječi: naša velika opasnost je da prestanemo vjerovati ili da premalo vjerujemo. Sve krize Crkve mogu se svesti na taj problem, problem vjere, štoviše na problem malovjernosti. I danas također! Kardinal Walter Kasper je uočio: »Dok smo, nakon koncila, raspravljali o obnovi 9

metoda prenošenja vjere, vjera nam je oslabila a neki su je čak i izgubili!« Strašna činjenica! Prisjetimo se prispodobe o »mudrim i ludim djevicama« (Mt 25,1–13). Lude djevice nisu jednostavno one čija je svjetiljka ugašena, već one koje su je ugasile: to je strahovita opasnost. Moramo se trajno provjeravati i propitivati: Je li moja svjetiljka (a to sam zapravo ja u istini svojega nutarnjeg stanja iz kojega polazi čitavo usmjerenje mojega života) upaljena? Kako je lako posvuda susresti »ugašene osobe«! Tako mi na svršetku neke konferencije jedna osoba reče: »Ali zar ne uviđate da danas toliki svećenici više nemaju volje govoriti o Isusu Kristu? Potpuno su Ga odgurnuli na rub svog života, i to se vidi i osjeća!« Te su mi riječi ranile srce. Prisjetimo se Isusovih opetovanih poziva da iziđemo iz malovjernosti (grč. ία, oligopistía). Matej ih donosi pet! Oligopistía je tako slaba vjera da se u trenutku kušnje pokazuje nedostatnom; ima je kao da je nema. A danas je vrijeme kušnje! I obistinjuje se patologija vrlo proširene malovjernosti. Razmišljajmo nad Mt 6,30: »Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?«; nad Mt 8,23–27: »Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: ‘Gospodine, spasi, pogibosmo!’ Kaže im: ‘Što 10

ste plašljivi, malovjerni?’ Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: ‘Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?’«; nad Mt 14,24–31: »Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ i od straha kriknuše. (…) Petar prihvati i reče: ‘Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!’ A on mu reče: ‘Dođi!’ I Petar siđe s lađe [zamislimo prizor: Petar je vrlo oprezan, kako i dolikuje ribaru koji dobro zna da se u vodi tone] te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: ‘Gospodine, spasi me!’ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: ‘Uistinu, ti si Sin Božji!’«; nad Mt 16,8: »Što ste zamišljeni, malovjerni, da kruha nemate?«; nad Mt 17,20: »Kaže im: ‘Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: Premjesti se odavde onamo!, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.« Evanđelist Marko, naprotiv, donosi Isusov snažan prijekor apostolima na sam Uskrs, a to je dan u kojemu i mi danas živimo: »Prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca« (Mk 16,14). Isus prekorava apostole zbog njihove nevjere (grč. α ία, 11

apistía) i okorjelosti srca (grč. α ία, sklerokardía). Isplati se razmatrati nad slavnim i oštrim riječima opata trapističkog samostana Naše Gospe Dom Godefroya, iz Cîteauxa, blizu Dijona. Neposredno nakon rata on je jutrom ovako pozdravljao svoje monahe: »Oprez, dragi moji monasi, može se biti ateist i odlazeći svakoga dana u kor!« Ove riječi treba uzeti ozbiljno jer opasnost prijeti svima. Duhovne su vježbe važan trenutak i zbog posebnog razdoblja života Crkve: s mnogo se strana osjeća potreba za vraćanjem s periferije djelovanja na izvor djelovanja, to jest na kontemplaciju. U naše vrijeme dogodila se eksplozija djelovanja na štetu nutarnjeg života. Već je Charles de Foucauld uočavao: »Ako unutarnji život ne vrijedi ništa, koliko god bili požrtvovni i imali dobre nakane i radili mnogo nema nikakvih plodova.« Prije Drugoga svjetskog rata Georges Bernanos (1888.–1948.) je poput veoma osjetljive antene uhvatio signal proširene zlovolje. Napisao je: »Ne može se razumjeti ništa od moderne civilizacije ako se prije svega ne prizna da je ona sveopća urota protiv bilo kakvog oblika nutarnjeg života.« A odmah po završetku Drugoga svjetskog rata jedan je Mali brat Charlesa de Foucaulda zabilježio: »Na mjesto nekadašnjeg kvijetizma može doći pretjerani aktivizam: jednako opasna pogibelj i pogubno zlo.« I zabrinut zbog toga predložio je lijek: »Nužno je potrebno probuditi 12

se kako ne bismo upali u onu strašnu opasnost koju je Chautard razotkrio kao herezu akcije. Prva norma apostolata bit će dakle ova: podsjetiti da je apostolat nutarnjost koja cvjeta.« Uostalom, Isus je u vezi s tim bio izričito jasan: »Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5). U novije vrijeme enciklika Redemptoris missio privlači veliku pozornost. Sveti Otac Ivan Pavao II. piše: »Danas smo u opasnosti da se kršćanstvo hoće svesti na neku čisto ljudsku mudrost, na nekakvo umijeće ugodna življenja. U snažno sekulariziranom svijetu došlo je do ‘postupna posvjetovljenja spasenja’, koje se, svakako, bori za čovjeka, ali taj je čovjek smanjen, sveden samo na horizontalnu dimenziju« (RM 11). A da pobijedimo napast posvjetovljenja spasenja papa nas podsjeća: »Po sebi, poziv na misiju proizlazi iz poziva na svetost… Za svetost se može kazati da je temeljna pretpostavka i posve nenadomjestiv preduvjet ispunjenja spasenjskoga poslanja Crkve« (RM 90). I nastavlja: »Obnovljeni polet glede misije ad gentes traži misionare svece. Nije dovoljno obnoviti pastoralne metode, bolje organizirati i uskladiti crkvene sile, dublje istražiti biblijske i teološke temelje vjere. Treba pobuditi novi žar svetosti među misionarima i u svakoj kršćanskoj zajednici, osobito među onima koji su misionarima najbliži suradnici« (RM 90). U vezi s tim opet izranja oštra primjedba koju je izrekao agnostik Marcel Maréchal, intendant 13

jednoga avangardnog kazališta u Parizu. Kad su ga 1969. godine upitali što misli o »osporavanju« unutar Crkve, otvoreno je odgovorio: »Ako je riječ o širokom pokretu koji Crkvi dopušta da pronađe svoju pravu svrhu, odnosno ako hoće ponovno dati primat ljudima koji vide, misticima, to mi se čini zanimljivim i važnim. Problemi vjere jamačno se neće riješiti skidanjem svećeničke odore i stupanjem u brak. Ako je riječ o koraku naprijed, ako se svećenik oslobodi službi patronata kako bi mogao reći: ‘Čovjek sam Božji, i to moram svjedočiti’, u tom me slučaju to zanima. Drugim riječima, ako je to mistična pustolovina, smatram je iznimno zanimljivom. Ako je to pak društvena pustolovina po ukusu vremena, postaje mi dosadna: držim da je riječ o nazadovanju« (Iz revije Lumière et vie, br. 93, svibanj-lipanj 1969., str. 30.). Iz tog se razloga s mnogo strana osjeća potreba da se umjesto metodama i pastoralnim planovima (što su dobre stvari, ali pod uvjetom!) središnje mjesto dadne svjedočenju koje pretpostavlja svetost i nutarnji život. U konačnici, upravo je to najnoviji pokazatelj koji je iznio papa u apostolskom pismu Novo millennio ineunte (“Ulaskom u novo tisućljeće”). Majka Terezija, kontemplativka na ulici, običavala je ponavljati: »Ja sam samo jedna siromašna žena koja moli: dok molim, Isus mi u srce stavlja svoju ljubav a ja trčim da je donesem siromasima. Isus je, po molitvi, žrtvovao i djelotvornu ljubav da nas nauči kako smo bez Boga presiromašni da bismo mogli pomoći siromasima!« 14

A onome tko ga je pitao što bi bilo najhitnije za Crkvu, kardinal Newman je bez krzmanja odgovorio: »Holiness, first! Svetost prije svega!« Pavao VI. je u Evangelii nuntiandi prodorno zapisao: »Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje; ili, ako sluša učitelje, čini to stoga što su svjedoci« (EN 41). I to je prava istina! Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Novo millennio ineunte potvrđuje: »Nužno je potrebno svetost opet staviti u središte pastoralnog planiranja.« To je providnosni poziv! I dodaje: »Ne zavodi nas zasigurno naivno očekivanje da pred velikim izazovima našega vremena može postojati magična formula. Ne, neće nas spasiti formula, već Osoba i sigurnost koju nam Ona ulijeva: Ja sam s vama! Nije, dakle, riječ o izmišljanju novoga programa. Program već postoji. To je onaj koji oduvijek proizlazi iz Evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s Njime preobražavala povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskomu Jeruzalemu« (br. 29). »Prije svega, bez oklijevanja kažem da je perspektiva u koju treba smjestiti čitav pastoralni hod svetost« (br. 30). Ovaj poziv valja primiti ponizno, dovodeći u pitanje krivo postavljanje pastorala usredotočenog isključivo na akciju, zaboravljajući unutarnji mistični izvor pastoralnog djelovanja. Napokon, duhovne su vježbe za nas osobito važne jer moramo paziti »na sebe i na sve stado u kojem nas Duh Sveti postavi nadglednicima, 15

da pasemo…« (Dj 20,28). Mi smo ljudi-voditelji: Božja signalizacija usred njegova naroda. Knjiga Otkrivenja pruža nam neke konkretne i točno određene poticaje da odmah započnemo ozbiljniji ispit savjesti, iz kojeg će izroniti sve patologije koje obično skrivamo. Od presudnoga je značenja ne ostaviti tamne sjene u sebi: iznesimo sve na vidjelo kako bismo ozdravili! Crkvi u Efezu Isus veli: »Imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio« (Otk 2,4). A apostol Pavao nadodaje: »Kad ljubavi ne bih imao – ništa sam« (1 Kor 13,2). Polazi li naš apostolat od ljubavi i teži li za ljubavlju? Je li ljubav za nas dar Odozgor, prije nego što postane aktivnost, inicijativa, djelo? Crkvi u Tijatiri Isus veli: »Imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu (…) da uči i zavodi moje sluge…« (Otk 2,20). Osuđuje se strah od zauzimanja stava, od zalaganja u obrani istine, sklonost kompromisu kako bi se izbjegli problemi (a to je nešto sasvim drugo od osjetljivosti ophođenja s osobama i s njihovim problemima). Crkvi u Sardu Isus veli: »Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si« (Otk 3,1). Aktivizam bez duše prikazan je kao strašna bolest. Živimo u vremenu kojim vlada look, prividni izgled. Danas postoji opasnost od upadanja u zamku apostolata svedenog na spektakl, na ono što se vidi, na stvari kako se pojavljuju, kako su zabilježene u novinama. I dosta, bez povezanosti apostolata s duhovnim životom nema postojanosti. 16

Crkvi u Laodiceji Isus veli: »Nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć!« (Otk 3,15). Ovdje je žigosana ravnodušnost zbog blagostanja, ili bezvoljnosti, ili oholosti, ili izbora osrednjosti! Kako je proširena ta ravnodušnost! I kako je strašno približiti se ljudima i osjetiti da su žalosno osrednji! Pozivi su to snažni. Pozvani smo da otvorenim srcem uđemo u izvanredni događaj kakav su duhovne vježbe. Zazovimo odmah milost da budemo oslobođeni Nikodemova stava, koji je kao starac mislio da je svaka novost nemoguća (usp. Iv 3,1–10); i mi također možemo biti »stari u srcu«!

2. SVJEDOČANSTVO PRETPOSTAVLJA SUSRET Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje; ili, ako sluša učitelje, čini to stoga što su svjedoci. Pavao VI.

Ivan Pavao II. hrabro piše: »Koliki dio odgovornosti trebaju priznati i oni (sinovi Crkve) pred sve većom bezbožnošću jer nisu očitovali pravo Božje lice zbog mana vlastitoga vjerskog života, moralnog i društvenog?« (TMA 36). Već je psalmist upozoravao: »Nek’ se ne postide zbog mene koji se u te uzdaju, Gospode, Jahve nad Vojskama! Neka se ne posrame zbog mene koji traže tebe, Bože Izraelov!« (Ps 69,7). A u apostolskom pismu Novo millennio ineunte Sveti Otac se vraća na taj odlučujući razlog i primjećuje: »…ljudi našega vremena, možda ne uvijek svjesno, traže od današnjih vjernika ne samo ‘da govore’ o Kristu već da im Ga na određeni način učine ‘vidljivim’… Pogled nam je, više nego ikad, usredotočen na Gospodinovo lice« (NMI, 16). Trebamo usredotočiti pogled na Isusa kako bismo postali Njegovi svjedoci, osobe koje Ga naviještaju i koje Ga drugima čine vidljivim! 18

Misao br. 556 Blaisea Pascala baca kamen u ustajalu vodu i hrabro tvrdi: »Mnogi pogrđuju kršćansku religiju jer je loše poznaju. Misle da se ona jednostavno sastoji u štovanju nekoga velikoga, moćnoga i vječnoga Boga. Zapravo je to deizam, koji je toliko udaljen od kršćanske religije koliko joj je ateizam potpuna suprotnost. Bog kršćana nije neki Bog koji je samo tvorac geometrijskih istina i poretka među elementima, kako su mislili pogani i epikurejci. On nije samo neki Bog koji vrši svoju providnost nad životom i dobrima ljudi kako bi podario duge sretne godine onima koji Ga štuju, kako su mislili Židovi. Nego, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Bog kršćana Bog je ljubavi i utjehe, Bog koji ispunja dušu i srce onih koje je uzeo k sebi, Bog koji svakome u njegovoj nutrini dade osjetiti vlastitu bijedu i svoje beskrajno milosrđe.« Mnogi Kristovi učenici ne poznaju to Božje lice koje je otkrio Krist, već su usidreni u ono koje prikazuju filozofi. Stoga se dobro zapitati u kakvoga Boga vjerujemo i kakvoga Boga naviještamo. Pitanje je to koje si moramo trajno postavljati. No ovdje je potrebno pojašnjenje koje izranja iz svih stranica Pisma i trajnog svjedočenja svetaca. Prije navještaja postoji susret: susret koji mijenja život! Poslušajmo riječi kojima započinje Prva Ivanova poslanica: »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, 19

i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama – što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna« (1 Iv 1,1–4). Samo onaj tko je susreo Gospodina može Ga naviještati drugima. Evo nekih znakovitih i prosvjetljujućih prizora koji nam omogućuju dodirnuti istinu da jedino živi susret s Kristom mijenja život i čini nas vjerodostojnim svjedocima one novosti koju je On donio na svijet. Ako nema susreta, svjedočenje je, kako tvrdi Papa, nepodnošljivo siromašno! Počnimo s Pavlom iz Tarza na putu u Damask: jedan susret mijenja mu život! Pavao opisuje promjenu u svom životu nakon susreta s Kristom. Piše Filipljanima: »Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj« (Fil 3,7–9). U korijenu potpune promjene životnog usmjerenja apostola Pavla nalazi se jedan susret: susret s Kristom! On, naime, zaključuje: »…jer sam i zahvaćen od Krista« (Fil 3,12). I otvarajući srce učeniku Timoteju, Pavao se povjerava: »Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, 20

Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu. Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja« (1 Tim 1,12–15). Ove riječi pokazuju da je u Pavlovu životu postojao jedan susret koji je potpuno preokrenuo njegov život: susret s Kristom. Zbog toga susreta Pavao je mogao onako strastveno govoriti o Kristu. Prijeđimo na jesen 1205. godine. Franjo Asiški, davno kršten i nakon što je proživio više od dvadeset godina u kršćanskoj obitelji i u kršćanskoj zemlji, još uvijek nije doživio živi susret sa živim Bogom kojega je objavio Isus. Toma Ćelanski pripovijeda: »Jednoga dana prošao je pokraj crkve sv. Damjana, gotovo u ruševinama i od svih napuštene. Vođen Duhom uđe se pomoliti, smjerno i pobožno se pokloni Raspelu i na izvanredan način dirnut božanskom milošću bi potpuno promijenjen. Dok je bio tako duboko dirnut, iznenada – stvar oduvijek neviđena! – lik Krista Raspetoga sa slike mu progovara: ‘Franjo, idi, popravi moju kuću koja je, kako vidiš, sva u ruševinama!’ Franjo sav drhtav i pun straha bijaše gotovo nesposoban shvatiti ove riječi. No odmah je spreman poslušati i sav se usredotočuje na taj poziv. Ali, istini za volju, budući da ni njemu 21

nikad nije pošlo za rukom opisati neizrecivu preobrazbu koju je zamijetio u samome sebi, dolikuje da je i mi prekrijemo velom šutnje. Od tog je trenutka u njegovu svetu dušu utisnuto suosjećanje s Raspetim i, što je izvan svake sumnje, utisnute su časne stigme Isusovih rana, premda još uvijek ne u tijelo, nego duboko u srce« (Vita Seconda, str. 593.). Što se zapravo dogodilo? Franjo otkriva pravo Božje lice gledajući i slušajući Raspetoga! I otada započinje sutrpjeti s Gospodinom, tj. osjeća potrebu na Ljubav odgovoriti Ljubavlju! I tako se rađa kršćanin Franjo Asiški. U noći s 23. na 24. studenoga 1654. godine Blaise Pascal, već tridesetogodišnjak, otvara oči i susreće se s Božjim licem koje je Isus objavio. Pročitajmo njegov Memoriale, sjajni dokument kršćanske vjere. To je trenutak susreta, trenutak u kojemu Pascal otvara oči nad Božjim licem objavljenim po Isusu Raspetom: »Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne bog filozofâ i učenih ljudi. Sigurnost. Sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Isusa Krista. Deum meum et Deum vestrum (Bog moj i Bog vaš). Ovo je vječni život: da upoznaju Tebe, jedinoga pravog Boga, i koga si poslao, Isusa Krista. Isus Krist! Isus Krist! Ja sam se od Njega odvojio; od Njega sam pobjegao, zanijekao sam Ga, razapeo. Neka se više nikada ne odijelim od Njega!« Oči kršćanina Pascala otvaraju se novosti Božjeg lica koje je razotkrio Isus Raspeti, i započinje novo razdoblje njegova života. 22

Dan je 30. listopada 1886. godine. Charles de Foucauld je mladić nemirna srca, ali toliko žedan istine da je Bogu uputio ovu jedinstvenu molitvu: »O Bože, ako postojiš, učini da Te upoznam!« Ulazi u ispovjedaonicu oca Huvelina u crkvi Svetog Augustina u Parizu. Događa se susret! I sve se mijenja: »Tek što sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ja ne mogu činiti ništa drugo nego živjeti samo za Njega. Moj redovnički poziv rođen je onoga istog časa u kojemu je rođena moja vjera. Bog je tako velik! Postoji tolika razlika između Boga i svega što nije On.« Charles de Foucauld je susreo Božje lice objavljeno po Isusu u živom iskustvu milosrdne ljubavi u sakramentu oproštenja i od tog je trenutka postao prozirno staklo kroz koje se vidjelo Kristovo lice. Evo još jedne osobe koju je susret s Kristom duboko preobrazio: Jacques Fesch. U listopadu 1954. godine, nakon osam mjeseci provedenih u zatvoru zbog teškog zločina, on se otvara daru vjere i susreće Isusa. Njegov se život stubokom mijenja. Evo njegove priče: »Večer, moja ćelija… Unatoč svim katastrofama koje su se proteklih mjeseci obrušile na mene, ostao sam uvjereni ateist… Te sam večeri ležao budan u krevetu i prvi sam put u životu patio neobičnom žestinom zbog nekih obiteljskih događanja koja su mi dojavljena (sve se raspadalo!). Tada mi se iz grudi prolomio vapaj za pomoć: ‘Mon Dieu! Mon Dieu!’ (francuski: Moj Bože! op. prev.). I odmah, poput silnog vjetra koji zapuše a da ne znaš odakle dolazi, 23

Gospodinov me Duh uhvatio za vrat.« U pismu prijatelju, ocu Thomasu, pojašnjava: »Povjerovao sam i više nisam shvaćao kako prije nisam vjerovao. Pohodila me Milost i obuzela me velika radost i povrh svega veliki mir. U trenutku sve je postalo jasno. Bijaše to najsnažnija osjećajna radost…« Jacques Fesch prihvaća »radosnu vijest« i prikovan uz tu sigurnost Boga-koji-je-Ljubav postaje tako jak da se može suočiti i sa strašnom kušnjom smrtne presude. Nekoliko sati prije nego će prignuti glavu na giljotinu zapisuje: »Još tek nekoliko sati borbe prije nego upoznam Onoga koji je Ljubav! On je za mene toliko trpio… Iščekujem Ljubav, iščekujem da se napojim na potocima radosti i zapjevam vječne pohvale slavi Uskrsnuloga… Bog je Ljubav! Ne boj se, brate moj! Nosim gore tvoje ime utisnuto u svoje srce… Doviđenja u Bogu. Napuštam te, brate moj. Grlim te u Kristu Isusu i Mariji.« I dodaje: »Iščekujem u noći i u miru, očiju uprtih u Raspetoga, i moj se pogled ne odvraća od rana Spasiteljevih. Ponavljam bez prestanka: ‘Ovo je za tebe.’ Želim zadržati ovu sliku do konca, ja koji ću tako malo trpjeti. Iščekujem Ljubav! Za pet sati vidjet ću Isusa! Molit ću krunicu i molitve umirućih, potom ću predati dušu Bogu. O dobri Isuse, pomozi mi! Isuse, dolazim!« I u iskustvu koje je imala Benedikta Bianchi Porro (1936.–1964.) vrlo je jasna dinamika susreta koji mijenja život. Benedikta bijaše djevojka pogođena strašnom bolešću zbog koje je malo-pomalo 24

postala potpuno uzeta, gluha, bez osjetila mirisa, opipa… i na koncu slijepa. U početku je bila očajna, ali kasnije se sve promijenilo, i to u trenutku kad je susrela Boga živoga! Benedikta je proživjela strašnu kušnju praznine besmisla života. Ta je kušnja čini tako bliskom novim naraštajima, čini je suvremenom današnjem čovjeku. Poslušajmo dva krika njezine duše u pismu prijateljici Ani (u 1953. smo godini), prije susreta s Gospodinom: »Tvoje tako vedre i umirujuće riječi ublažuju oluju mog duha. I ja također želim naći utočište u mirnoći neke luke, no moja je barka krhka, moja je jedra munja oborila, moja su vesla slomljena i vrtlog me odvlači u dubine… Željela bih postići ravnotežu, htjela bih se poletno suočiti sa svijetom i vidjeti da su ljudi dobri i stvari lijepe, da se u konačnici isplati živjeti bilo kakav život, kako ti misliš. Ali se plašim da u tome nema sreće, da je sve to tek obmana, a obmana me više straši nego očajanje. Uznemirujem se i borim uzalud, jer ne želim pronaći bol tamo gdje se nadam da bih još uvijek mogla naći mir… Kao da vrijeme izmiče, čas po čas, tiho i nenametljivo. Dani su tužni i jednolični, nikakve novosti, nikakvog poleta, ponešto prepuštanja sudbini i mnogo nesreće. Jezero je sivo, nebo je oblačno. Ponekad, kad su mi oči pune suza i kad mi plač stišće grlo, ne znam je li to hladnoća ili su to sjećanja. Znaš, Ana, čini mi se da sam u beskrajnoj i jednoličnoj močvari i da tonem polako, bez boli ili žala, tako nesvjesna i ravnodušna prema budućnosti kao da će iščeznuti posljednji trak neba i da će se blato 25

zatvoriti nada mnom.« U jednom drugom pismu istoj prijateljici Ani, iste 1953. godine, Benedikta dalje razvija temu očajanja i povezuje je s nedostatkom smisla. Piše: »Kako je lijepo putovati, Ana! Čim budem mogla, vjerujem da ću odmah otići i zauvijek putovati. Mislim da nema nikoga kome se to ne bi sviđalo. Putovati znači zaboraviti jednoličnost života, pobjeći od našeg nemira, naše trajne dosade. Stalno sam sve luđa, sve nemirnija. Ponekad nalazim ravnotežu i puna sam ljubavi i razumijevanja za sve, ponekad zavidim drugima na nevinosti (no je li to uistinu nevinost?) i osjećam se glupom; ja koja od života očekujem ono čega nema i što niti ne poznajem, ali sam vrlo često puna sumnji, upadam u najdublji skepticizam. Ne vjeruješ da je skepticizam privlačan, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog toga što nam oduzima misao da kod sebe možemo pronaći neku zbilju? Plašim se ovoga mog zaključka, ovih tmina. Osjećam se tako lažnom, tako nekorisnom, tako praznom! Ponekad se bojim da ću se umoriti i od sreće i od vječnosti, i otuda shvaćam da lutam u tami. Kad bi znala, Ana, koliko mi je potrebna tvoja pomoć! Toliko želim istinu, ništa drugo ne želim, ali nitko ne zna ništa o njoj!« Benedikta je tek na početku svoje kalvarije i već se trese i plaši da će potonuti u prazninu beznadnoga i besmislenoga života. To je uistinu strašan trenutak! Benedikta je mogla postati jedna od tolikih očajnica na pozornici života, mogla je postati ogorčena istražiteljica ljudske boli, mogla se odlučiti na samoubojstvo: kad ništa nema smisla, 26

sve je moguće! Međutim, na čudesan se način Benediktino stanje mijenja. Nešto se događa, premda ne znamo kada i kako. Lijepo je što je Benedikta prešutjela trenutak susreta koji je preokrenuo njezino stanje, i ne samo stanje već i njezino srce a samim tim i tumačenje njezina stanja. Drugim riječima, susrevši Krista Benedikta otkriva smisao života i od tog se trenutka sve mijenja u njezinu odnosu prema životu. Poslušajmo dva temeljna pisma koja je nakon susreta s Isusom napisala Mariji Graciji i majci. Mariji Graciji (u jesen 1958. godine) piše: »Mislim da je život predivan (također i u svojim najstrašnijim vidovima), i zbog toga je moja duša puna zahvalnosti i ljubavi prema Bogu.« A obraćajući se majci Benedikta s krajnjom obzirnošću podiže rub vela i otkriva da se u njezinoj duši dogodilo nešto predivno. Povjerava joj: »Draga mama, ja sam kao i uvijek. Ali otkad (u godini smo 1961.) znam da postoji Onaj koji me gleda dok se borim, nastojim biti jača. Kako je to lijepo, mamice! Vjerujem u Ljubav koja je sišla s nebesa, u Isusa Krista i u Njegov Slavni Križ! Da, vjerujem u Ljubav! Reći ćeš mi da sam ja rođena u Isusu. Da, no prije sam osjećala da je tako daleko! Sada naprotiv znam da je Bog posvuda (pa i u boli), premda Ga mi ne vidimo, štoviše, kraljevstvo je Božje u nama.« Nitko ne može nijekati da se u Benediktinu životu dogodio pravi obrat počevši od njezine duše: tu se dogodila promjena jer se zbio susret s Isusom. Dok je Benedikta ulazila u beskonačnu zemlju boli, njezine su reakcije, od određenog 27

trenutka nadalje, prava eskalacija radosti i pouzdane nade. Ovdje se očito uključio Bog, i Božja prisutnost čini čudo smirivanja oluje; jamačno, to čudo je veće od fizičkog ozdravljenja. Čitajući Benediktina pisma ostajemo bez daha. Jesmo li mi doživjeli ovaj susret ili smo se sve do danas snažno branili od njega? Jesmo li Božji profesori ili Božji svjedoci? Od susreta s Kristom polazi dinamizam trajnog obraćenja koji mora obilježavati svaki pravi kršćanski život. No je li tome tako? Je li tome tako u našem životu? Ne uviđate li da se širi »religija činjenja« koja potpuno zanemaruje »ono što čovjek jest«? U Djelima apostolskim kršćanski se život dobrih osam puta označuje imenicom »put« (grč. ό , odós)! Snažan je to simbol. U kojoj mjeri možemo prepoznati naše osobno iskustvo kao iskustvo trajnog obraćenja? Osjećamo li se na putu ljubavi koji odgovara na Ljubav? I koliko naš apostolat vodi i usmjeruje druge u kršćansko iskustvo koje je trajni put obraćenja?

SADRŽAJ

PREDGOVOR ....................................................................5 ISPUNILO SE VRIJEME...................................................7 SVJEDOČANSTVO PRETPOSTAVLJA SUSRET .......18 KOJIM PUTEM TREBAMO IĆI DA SUSRETNEMO GOSPODINA ...............................29 Božji put prolazi kroz povijest ......................................29 Bog traži čovjekovu suradnju .......................................31 Neke posljedice za naš život .........................................33 DOK TRAŽI SURADNJU, BOG OTKRIVA NEIZOSTAVNI UVJET ZA SUSRET: PONIZNOST ............................................39 Abraham: »starac« koji je pozvan da postane »otac« naroda ..............................................39 Jakov u Betelu: Bog »stavlja ljestve« na »krhka pleća« bjegunca ............................................40 Jakov u Penuelu: Borba za stjecanje sigurnosti bez vlastitih sigurnosti ................................42 Jakov drži ruke unakrst .................................................43 Mojsije: »mucavac« poslan da »govori« na faraonovu dvoru ........................................................44 Gideon: »posljednji« poslan protiv najjačih ................45 To je nepromjenjivi Božji način .....................................46 MARIJA: NAJLJEPŠE »DA«, NAJUZVIŠENIJA SURADNJA S BOGOM .................48 Marija: sloboda koja kaže »da« .....................................48

225

Iskra (Marijina) »da« ......................................................51 BOG SVOJE LICE OTKRIVA POLAKO: ON JE MILOSRĐE ..........................................................57 Neodoljiva sposobnost raznježiti se i biti blizu..........57 Gorući grm, Mojsije i Božje »ime« ................................57 »Pokaži mi svoju slavu« (Izl 33,18) ..............................59 Sve opipljivije milosrđe ..................................................61 »U dlanove sam te svoje urezao« (Iz 49,16) ................63 »Sućuti nam svoje ne ustegni, jer Otac si naš« (Iz 63,15–16) .........................................64 ČOVJEK JE NEVJERAN, A BOG SE OBJAVLJUJE MILOSRDAN I VJERAN .................67 Božanska vjernost među trnjem nevjernosti...............67 Kajin »proklet«, a ipak vazda »zaštićen« ....................68 »Inat kralja« postaje »dar kralja« ..................................69 »Veliko obećanje« i »veliki grijeh« ...............................74 Bog okreće obraz, ali ne i srce ......................................75 Tko vidi, a tko ne vidi ....................................................78 BOG SE NAZIRE U NESRETNOM HOŠEINOM BRAKU......................................................80 Hošein brak i Božji brak.................................................80 Hošea, prorok iznevjerene ljubavi................................81 Ljubav jača od svake izdaje ...........................................83 Od suprugove ljubavi do Očeve ljubavi......................86 »Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika« (Ps 84,11) .....................89 VJERNOST I NEVJERNOST: DOKLE? JEREMIJA NAVIJEŠTA IZNENAĐUJUĆU BOŽJU ODLUKU ............................................................91 Plahi prorok u strašnim vremenima ............................91 »Spominjem se mladosti tvoje privržene« (Jr 2,2) .....93

226

Jezoviti prizor: Jeremija u Hramu naviješta razorenje Hrama .............................................98 Ali Bog još uvijek ljubi, a ljubav uvijek pronalazi nove puteve ....................................................99 Devet dijelova boli za Jeruzalem ................................102 EZEKIEL UPIRE POGLED U DALJINU: »DAT ĆU VAM SVOGA DUHA« ..............................104 Ezekiel prelistava svadbeni album Boga i Izraela .................................................................104 Navještaj dostojan brižljivosti evanđelista Luke ......106 »Obećanje« veće od svakoga mogućeg »iščekivanja« .................................................107 Dva nova glasa u »suglasju« ljubavi ..........................108 Mnogi su žalosni jer im nitko nije prenio tu »vijest« ...........................................................111 ISUS JE POSLJEDNJA BOŽJA RIJEČ ZATO ŠTO JE PRVA BOŽJA RIJEČ............................113 Dogodilo se ovih dana .................................................113 Najljepša vijest odnosi se na Boga..............................114 Bog ne odbacuje one koje mi odbacujemo ................117 Bog nema naše strahove ..............................................119 Bog nema naše granice .................................................119 Bog se ne zadovoljava lijepim riječima ......................120 Bogu je milosrđe milo ..................................................121 ISUS DONOSI TRI PREDIVNE PRISPODOBE O BOŽJEM LICU ................................123 Otac i Sin ........................................................................123 Bog je kao pastir koji… ................................................124 Kog je kao žena koja… .................................................127 PRISPODOBA O VJERNOM OCU.............................134 Otac i dva sina ...............................................................134

227

Mlađi sin .........................................................................134 Nepredvidljivi otac .......................................................137 Stariji sin .........................................................................138 HAJDEMO U BETLEHEM ..........................................142 Božić: lekcija koju još uvijek treba naučiti.................142 U školi svetog Franje ....................................................144 Božić svetaca ..................................................................147 ŠTO JE DAKLE BOŽIĆ? KAKVU PORUKU SKRIVA? KAKVO NAM LICE BOŽJE OTKRIVA? ...................152 Evanđelistovo izvješće..................................................152 Poruka koja izranja iz izvješća ....................................154 Božje lice u otajstvu Betlehema...................................155 Svjedočanstvo svetih ....................................................156 Molimo potreseni pred betlehemskim siromaštvom ........................................159 »DOŠAO JE ČAS« (Iv 12,23) ŠTO JE ISUSOV ČAS? ..................................................161 Čas najvećega Božjeg očitovanja .................................161 Navještaj časa.................................................................162 Lekcija Marije iz Betanije .............................................166 Žena pronicljiva pogleda .............................................167 ISUSOV ČAS ..................................................................169 Prijeđimo prag najuzvišenijeg časa ............................169 Dar posljednjeg časa .....................................................172 ISUSOV ČAS: RAZMATRAJMO VELIKO OTAJSTVO .....................................................176 Dar suza..........................................................................176 »Oče, došao je čas!« (Iv 17,1) .......................................179

228

»Gledat će na onoga koga su proboli« (Zah 12,10) ......................................................................181 ISUSOV ČAS U ŽIVOTU SVETACA .........................186 Stjepan, prvomučenik ...................................................186 Savao postaje Pavao ......................................................189 Sveci žive plodnost križa .............................................192 SAKRAMENT LJUBAVI I ZAPOVIJED LJUBAVI ..................................................198 Veliki Isusov dar ...........................................................198 Sveci su shvatili značenje Euharistije .........................200 Što je Euharistija ............................................................202 Zapovijed ljubavi ..........................................................203 MARIJA POD KRIŽEM................................................207 Pod križem je stajala Majka Njegova .........................207 Primjer objave ................................................................208 »I od toga časa uze je učenik k sebi« (Iv 19,27) ........209 JONA, ODNOSNO STRAH OD NAVJEŠĆIVANJA BOŽJE LJUBAVI...........................214 »Ustani i idi u Ninivu, grad veliki…« (Jon 1,2) .......215 Jona završava u utrobi ribe .........................................216 I milosrđe opet kreće u napad, vjerno .......................218 Sada se, međutim, valja obračunati s Jonom ............219 Događaj koji sažima sve što smo rekli .......................220 Sadržaj.....................................................................225

229

U ISTOJ BIBLIOTECI

200 str. Meki uvez.

208 str. Meki uvez.

184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

462 str. Meki uvez.

312 str. Meki uvez.

416 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2011.

VERBUM USKLIČNIK

U knjizi mons. Angela Comastrija Bog je ljubav, nastaloj na temelju duhovnih vježbi održanih Ivanu Pavlu II. i Rimskoj kuriji u Vatikanu, središnja je tema Radosna vijest objavljena svijetu: »Bog je Ljubav! Ponovno krenimo od te Radosne vijesti.« Polazeći od te temeljne istine autor nam poručuje da Bog kroz objavu svoje Ljubavi zauvijek želi prijateljevati s čovjekom te trajno ostati u svojoj Crkvi po kojoj ljude privodi punini života i smisla. Stoga je ova knjiga korisno štivo za traženje i pronalaženje Božje volje u osobnom životu i spoznavanje smisla Božje objave. Kardinal Angelo Comastri (1943.) glavni je Papin vikar za Državu Vatikan. Prije tog imenovanja bio je nadbiskup Loreta i papinski delegat za istoimeno svetište. Autor je mnogobrojnih knjiga s područja duhovnosti, liturgije i pastorala. U izdanju Verbuma objavljena je njegova knjiga Križni put na Koloseju.

Kristova smrt, čin beskrajne ljubavi učinjen u ljudskoj povijesti, Božji je odgovor na grijeh i otkupljenje ljudskih grijeha. Isus u grešnu ljudsku povijest stavlja spasonosnu moć ljubavi: Tko otvara srce toj ljubavi, spašen je! Angelo Comastri

ISBN 978-953-235-264-1

VERBUM 49 kn