Bog - Mala povijest Najvećega

MANFRED LÜTZ

BOG MALA POVIJEST NAJVEĆEGA Obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike

VERBUM

Manfred Lütz BOG Mala povijest Najvećega

Biblioteka:

Posebna izdanja

68.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Redaktura: dr. sc. Ante PeriĹĄa Ante Sesar, dipl. theol.

Za nakladnika: Miro Radalj

Manfred Lütz

BOG

Mala povijest Najvećega Obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: Manfred Lütz, GOTT – Eine kleine Geschichte des Größten © Pattloch Verlag, München, 2007. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: dr. sc. Milan Špehar Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 211.2 LUETZ, Manfred BOG - mala povijest Najvećega : obvezno štivo za ateiste, agnostike i vjernike / Manfred Luetz ; <prijevod Milan Špehar>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 68) Prijevod djela: GOTT - Eine kleine Geschichte des Groessten.

ISBN 978-953-235-283-2 I. Bog -- Teološko gledište 140518024

“Bog? Ta mi hipoteza više nije potrebna.”

Laplace pred carem Napoleonom

“Bog sam dostaje.”

Terezija Avilska

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Cijeli svijet govori znalački o pitanju vrijednosti, o vrlinama, o religijskim borbama, čak i o pitanju Boga. Ali jedva da se itko uhvati u koštac s tim pitanjem i pokuša izravno na njega odgovoriti. Postoji – dodajmo – i nešto megalomanski u tome da se odgovori na pitanje kojemu su se tijekom tisuća godina posvećivali najpametniji i najmudriji ljudi, a da nisu došli do konačnih rezultata. Kao psihijatar ne moram imati previše straha od umišljaja veličine.

Kao slab čovjek vjerujem da se samo nakon čitanja mnoštva učenih knjiga može na opravdan način uopće približiti tomu pitanju. No želja mi je ipak zadržati duhovnu prisebnost.

Sada imam preko pedeset godina. Tijekom života i različitih studija pročitao sam niz knjiga te skupio određeno životno iskustvo. Budući da me je pitanje o Bogu jako zanimalo od ranoga djetinjstva te sam tijekom života iskusio oba stajališta – ateističko i vjerničko – pomislio sam da iz položaja na kojemu se upravo nalazim jednostavno napišem knjigu o ovoj golemoj temi. Pritom će mi dobro poslužiti mnogi razgovori koje sam upravo o ovoj temi vodio s onima koji vjeruju i sumnjaju, s intelektualcima i posve običnim ljudima, skepticima i pobožnima. Takvi razgovori, ako su ozbiljni, uvijek dotiču bit. Tu se ne možeš držati postrani, kao npr. u razgovoru o otkriću plina u istočnome Sibiru ili o vlastitoj kolekciji poštanskih maraka.

Zamislio sam, dakle, kako s jednim pametnim, ali ne i ekscentričnim suvremenikom razgovaram o Bogu. Tu se pritom ne radi samo o teorijama jer je pitanje o Bogu, među nama rečeno, za svakoga pitanje života i smrti. Ljudi koji

7

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

su čitali drukčije knjige i susretali drukčije ljude napisali bi o ovoj temi posve drukčiju knjigu. Ovdje mogu dati samo svoj doprinos ovomu velikom pitanju. Rado ću ti, dragi čitatelju, na kraju prepustiti da me poučiš boljemu.

Zatim ću napisati posve novu knjigu. Do tada postoji samo ova.

8

UVOD – PROTIV POVRŠNA ATEIZMA I SLADUNJAVE VJERE

Uvod – PROTIV POVRŠNA ATEIZMA I SLADUNJAVE VJERE

Zašto ne biste orobili kakvu banku – ako možete biti potpuno sigurni da vas nitko ne će uhvatiti? Zbog čega ste tako uvjereni da se i vas blagom injekcijom uskoro ne će “zbrinuti” poput dotrajala uređaja? Moglo bi se, naime, dogoditi da društvo – uz najbolju volju – više doista ne bude kadro snositi troškove liječenja i njege za neku vašu buduću tešku bolest. Zašto se, uostalom, mrtvace ne bi odlagalo kao poseban otpad i od groblja ne bi napravila dječja igrališta? Kako znadete da vam je muž vjeran? Otkuda znate da je dijete vaše žene doista i vaše dijete? Dakle, posve ozbiljno: što govori u prilog činjenici da Bog postoji ili ne postoji? Naime, “ako Boga nema, sve je dopušteno” (Dostojevski, Braća Karamazovi). Ili možda ipak nije?

Knjiga o Bogu, koja danas želi biti ozbiljna, mora se sučeljavati upravo s onim pitanjima koja potječu iz stvarnoga života i koja se neumitno tiču svakoga muškarca, svake žene i svakoga djeteta. Jedno je, naime, jasno: tko doista vjeruje u Boga, živi drukčije od onoga tko u Boga ne vjeruje.

Usprkos tome, ljudi nisu uvijek dosljedni. Ateisti zacijelo trate dragocjeno vrijeme na iracionalna razmišljanja i ponekad žive tako kao da Bog možda ipak donekle postoji.

Vjernici, međutim, najveći dio svojega života žive tako kao da Boga zapravo i nema. Ako pođemo od toga da je svaki trenutak našega života neponovljiv, onda je oboje kobno. Lakoumno se rasipa nepovratno vrijeme života na Boga koji uopće ne postoji ili se, posve suprotno, kraj otvore-

9

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

nih očiju propušta velika prilika vlastitoga života: pokazati se dostojnim za vječni život u Bogu.

Priznajemo kako religija danas očito s ovim i ovakvim pitanjima nema gotovo nikakva dodira. Predstavnici religija u pravilu nastupaju onda kada više nitko ne zna kako dalje, npr. nakon velikih nesreća. Tada najčešće vrlo ljubazno kažu da ni oni sami ne znaju kako dalje. Religija mnogima danas predstavlja: dosadan svečarski nagovor, katkada dosadnu dječju misu, ponekad stanovitu vrstu usiljene humanosti. Ona stoga i nije za muškarce, jedva da nešto znači ženama, a možda, tek općenito, ima još nekakvo značenje za djecu. U talk show emisijama upravo oni koji zastupaju religiju često nastupaju kao stanoviti sumnjičavci. Govore poprilično nerazumljivo te smatraju kako stvari ipak nisu tako jednostavne. Služe se jezikom koji je razumljiv samo njima. Oni su tako, primjerice, “većim dijelom”... “potreseni”, sve to smatraju znakovitim pa stoga “smjesta” i “stupaju u odnos” s ljudima, s ljudskim tvorevinama, ali i sa svim narodima. Ni jedan se, međutim, mesar i ni jedna prodavačica slastica ne će služiti takvim govorom. A ipak se pitanje Božjega postojanja – što je ovdje zapravo i tema – tiče bez iznimke svih – ili nikoga.

Zbog toga sam odlučio u ovoj knjizi govoriti jednostavnim i razumljivim jezikom. Otkriju li pak čitatelji nešto nerazumljivo ili neprotumačivo (kao kineski), molim da se autora primjereno izgrdi. Nekim će, međutim, teolozima izbjegavanje nerazumljivih stvari zacijelo biti neshvatljivo, upravo zato što su oni svoj ugled stekli, među ostalim, i iznalaženjem nerazumljivih rečenica. Kod nas je na studiju teologije bila omiljena rečenica: “Bog koji postoji uopće ne postoji!” O, da! Onaj tko je znao ovu rečenicu dokazao je da je već na višoj godini, a onaj tko je tu rečenicu još mogao i protumačiti, dokazao je ispitnu zrelost. Naravno da je rečenica točna jer želi reći da Bog nije predmet, kao što je to, primjerice, tvoja desna cipela, dragi čitatelju. Isto ta-

10

UVOD – PROTIV POVRŠNA ATEIZMA I SLADUNJAVE VJERE

ko polazim od toga da nikada ne biste došli na ideju otići s dragim Bogom jednom na večeru i potom ga jednostavno odložiti u ormar.

Tko se, dakle, zapita: “Postoji li Bog ili ne postoji?”, postavlja pitanje koje drži iznimno važnim pa stoga i ne mora odmah pohititi teolozima da ga pouče na koji bi način trebao pitati kako bi tek tada bio kadar i spreman odgovoriti na spomenuto pitanje. Ako se ljudima odmah započne propisivati strog jezični kućni red, oni će se osjećati poput mladeži u negdašnjemu hostelu, gdje su se, temeljem dobrohotnih razloga, mladima nametale sve moguće dužnosti. Otada se čovjek raduje što može prenoćiti u hotelima u kojima može činiti što mu drago, u kojima postoji ljubazna posluga, a u kojima se – što je najvažnije – više ne poslužuje onaj neukusni čaj zbog kojega me i danas progone noćne more.

Naime, što veću važnost određene stvari dobivaju kod svih ljudi, njih se mora što jednostavnije i što razumljivije znati izraziti. I oni akademski građani koji za svoju vjeru idu na gubilište svoje su razloge za taj egzistencijalni korak kadri izraziti na jednostavan način, kratko i uvjerljivo bez tuđica, na isti, dakle, način kao i oni ateisti koji radije odabiru samoubojstvo. Ovdje su ipak posrijedi najsnažniji argumenti što su ih i jedni i drugi ikada imali u vlastitome životu.

Još dok sam studirao u Rimu, po Vječnome sam gradu vodio akademske građane. Budući da sam dobro poznavao rimsku povijest umjetnosti, to mi se – u usporedbi s ostalim – činilo jednostavnim. Vodeći jednom tako po Rimu skupinu mladih, sastavljenu i od osoba s posebnim potrebama, i nastojeći im prenijeti i približiti bit renesanse i baroka, primijetio sam da je taj naum intelektualno puno zahtjevniji budući da nije bilo moguće uhvatiti se za razne ustaljene stručne izraze, nego je valjalo slobodno i otvoreno govoriti. Jamčim vam da mi je vođenje osoba s poseb-

11

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

nim potrebama činilo puno više zadovoljstva, iako je, dakako, bilo mentalno puno zahtjevnije.

Ovdje je posrijedi razumljiv, ali ne i banalan govor o Bogu. Nema, naime, ništa gorega od površna ateizma i od sladunjave vjere. Treba, dakle, brižljivo razmotriti sve uvriježene prigovore protiv Božje opstojnosti. Jednako tako valja izložiti sve uvjerljive argumente u prilog Bogu, sve do poznatih “dokaza za Božju opstojnost”. Tek tada svatko može sam odlučiti što mu se čini prihvatljivijim, dakako, uzimajući u obzir osobno životno iskustvo.

Kada je pak posrijedi jedna takva tema, onda onomu tko me poznaje zacijelo ne će biti iznenađenje što ni sam nisam u stanju posvema zatomiti radost življenja, a ni “užitak u radosti” (stručni izraz koji se od davnina uvriježio u Porajnju). Možda i ima čitatelja koji očekuju da se pod takvim naslovom mogu samo mrko i krajnje ozbiljno te širom otvorenih očiju prozirati dubine našega vlastitog postojanja. Takvi spadaju među one ljude za koje bi bilo bolje da uopće ne slušaju Čarobnu frulu, nego da samo čitaju libreto – bez Papagenovih dijaloga i, dakako, bez dirljive glazbe Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ali kako Europljanin može uopće zboriti o Bogu ako mu u uhu posvema umuknu odzvuci razdragane ozbiljnosti Mozartove glazbe?

12

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

1. Biti ili ne biti?

Elton John sjeda za klavir. Ne pred masama na jednoj od svojih spektakularnih svjetskih turneja ni u golemoj koncertnoj dvorani, a ni na glazbenomu festivalu gdje sve pršti od životne radosti. Ovoga je puta svirao za jednu jedinu osobu, u crkvi, u westminsterskoj opatiji. Pjevao je o smrti dotične osobe. Pjesma je istodobno predstavljala vrhunac najglasnije tužaljke otkada je svijeta i vijeka. Bio je to rekvijem za lady Dianu, velšku princezu.

Bila je to zapravo tužaljka bez Boga. Za svečani su obred žalovanja odabrani doduše tradicionalni kršćanski oblici, ali je zdvajanje diljem kugle zemaljske bilo lišeno svake nade. Ljudi su se zacijelo pitali zbog čega je jedna prosječna žena mogla izazvati tako nevjerojatan izljev javne gorčine, žena koja sebe nije smatrala dovoljno lijepom, koja se gotovo i nije ponašala kraljevski i čiji umnogome hvaljeni društveni angažman ni izbliza nije urodio time da bi ona svoje vlasništvo, ili samo njegove dijelove, ostavila siromasima.

Možda je tajnu njezina dojmljiva utjecaja činila upravo ta prosječnost koja ju je snažno približavala svakomu, istodobno je kraljevski odvajajući od svih. Prije svega bio je strašan šok što je jedna vitalna mlada žena, posve očito žedna života, odjednom – postala leš. Drastičnost ove smrti naspram bezbroj puta oslikana jedra života zacijelo je prelila čašu društvu koje smrt uredno i na suptilan način potiskuje. “Onaj kog smo izgubili”, kaže se kod nas pristojno, kao da je posrijedi netko tko se na neki način zagu-

13

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

bio. U stvarnosti se ne radi ni o čemu drugome nego o lešu koji trune.

To be or not to be: that is the question. Biti ili ne biti, pitanje je sad. Iz temelja svjetske književnosti ovo se Hamletovo pitanje nametljivo uzdiže te dotiče svakoga od nas. Jesmo li u konačnici samo prolazna bića na putu prema smrti koja sve guta? Hrana za crve i ostalu živež koja će nas oglodati do kostiju? Preostaje li nam samo živjeti – hrabro, cinički, bez razmišljanja – naočigled neizbježive propasti nas samih? Ili možda ipak postoji štogod i povrh smrti?

Tekst Eltona Johna nedvojbeno je zastupao ciničku inačicu u životnim pitanjima. “Poput svijeće na vjetru…”, “Izgorjeti, umrijeti – usnuti – i ništa više!” (Hamlet). Ali Elton John je ipak pjevao. Posrijedi je, dakle, bila glazba i ta se glazba upravo u tome času razlijegala povrh oceana i kontinenata te tako ujedinjavala čovječanstvo, prožeto dubokom žalošću. Ništa toliko sigurno i tako samorazumljivo ne nadvisuje puki materijalni temelj našega življenja kao što to čini glazba. Čak i u krajnjemu očaju glazba je kadra uzvisiti nas na trenutak – ne, doduše, odmah i smjesta k Bogu, nego je barem u stanju uzdići nas povrh onoga pojednostavljena promatranja stvari koje pozna samo ono što se može izmjeriti, izvagati, opipati, koje može vidjeti samo fiziku i kemiju, trulež i crve. Glazba obuzima ljude svih vremena i zemalja te ih uzdiže povrh njih samih – u zemlju nečuvene iluzije?

Možda.

Masovni koncerti često podsjećaju na vjerska slavlja.

Njišu se svijetleći plamenovi upaljača, obavljaju se obredni čini, a razdragano mnoštvo, obuzeto veličanstvenim zajedništvom, besciljno žudi nadići samo sebe..., tj. doseći Ničiju zemlju?

Možda.

14

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

2. Hrpa kamenja ujedinjuje čovječanstvo Nebesa se ipak i negdje drugdje mogu iznenada otvoriti. Tako je atenski Partenon samo uništeni poganski hram, posvećen božici Ateni u koju, međutim, prilikom njegove gradnje još jedva da je tko vjerovao. Radi se, dakle, o zdanju koje je vjernike tijekom obrednih čina moglo zaštititi od nepogode, a koje je vremenom oronulo i dotrajalo te je naposljetku dokrajčeno eksplozijom turskoga bojnog skladišta.

Zaputite se jednom do hrama. Kročite uzbrdo hodočasničkim korakom do Akropole. Desno od vas sjajni je hram božice Nike, a po ulasku u svetište otvara vam se ponajprije šuma propilejskih stupova, a potom nevjerojatan pogled: Partenon. Zdanje koje lebdi u mediteranskomu svjetlosnom blještavilu. U životu ste zacijelo vidjeli mnoga poznata arhitektonska zdanja: snažne, ali ipak sa zemaljskim tlom srasle srednjovjekovne dvorce, gotske katedrale što strše u nebesa. No ovakvu lepršavost koja jednostavno lebdi nad zemaljskim tlom, ali koja ipak ne seže do Boga – a do kojega bi Boga zapravo i sezala?! – takvo što možete doživjeti samo na Partenonu. Upravo ga je to za sva vremena i učinilo blistavim djelom grčkoga duha, vrijednim divljenja.

Postojali su, dakako, umjetnički trikovi kojima su genijalni antički arhitekti postizali ovaj nezaboravan dojam.

Stupovi tako imaju entasis, laganu izbočinu s najvećim opsegom u donjoj trećini. Pročelje je hrama bilo malo povišeno tako da su stupovi u sredini bili veći od ugaonih stupova. Onaj tko to ne zna takvo što ne će ni primijetiti. No nadzemaljski dojam nije tek puki trik, inače bi postojao čitav niz takvih čudesnih djela. Naprotiv, ovdje je znatno više riječ o jedinstvenu umjetničkomu nacrtu, o cjelokupnoj kompoziciji koja je pred licem Partenona divljenjem obuzimala ljude svih vremena, krajeva i religija.

Partenon nije nikakav dokaz za Božju opstojnost. Da je veliki Fidija, koji je nadzirao radove, ozbiljno shvaćao

15

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

okrutni grčki svijet bogova, može se razložno osporiti. Međutim, doživljaj koji pobuđuje ovo genijalno posloženo kamenje, što ga nazivamo Partenonom, sjedinjuje čovječanstvo u uvjerenju kako postoji nešto što nadvisuje puko kamenje, arhitektonske trikove, kao i troškove izgradnje bogoštovnoga zdanja, nešto što se ne može izmjeriti ni izračunati, ali što ljude uzvisuje povrh onoga čisto zemaljskoga. No kamo?

Na to grčka umjetnost ne daje odgovara.

Sposobnost, međutim, koja uspijeva izigrati puku materiju odlika je klasične grčke umjetnosti, koja je zapravo i čini velikom umjetnošću. I kipari su uspijevali namamiti materiju da nadmaši samu sebe. Zašto bi se onda jedino čovjeku, tomu sisavcu, tomu organizmu, toj gomili puke materije trebala pripisivati izvanredna uloga? Odgovor na to bili su uzgoriti kočijaš iz Delfa, potom lijepi, samouvjereni likovi djevojaka atenskoga Erehtejona koje bi, bez ikakve muke, bile kadre na svojoj glavi nositi cijeli svijet, te bacač diska, to besmrtno Mironovo umjetničko djelo.

Uvijek iznova zadivljuje prividna lakoća ove genijalne umjetnosti. Tu nema mukotrpna znoja, ni častohlepne nadutosti, ni isprazna govora uobražene građanštine. Tu se zatječe umjetnost koju su doista stvorili ljudi, ali koja, na neki način, ukazuje povrh njih samih. Ne razumije to netko tko prilikom takozvanih studijskih putovanja svoje oduševljenje odmjerava brojem zvjezdica u vodiču. Pa i stari Rimljani, koji su se veoma divili starim Grcima, ali prije svega i ponajviše prema geslu Europe in five days, Pope included (“Europa u pet dana, uključujući papu”), doista su muku mučili s velikom umjetnošću. Bili su, naime, narod seljaka i vojnika i imali su malo iskustva s djelotvornom političkom moći. Osvojiti Grčku bila im je posebna želja jer kada već sami nisu bili posebno kultivirani, bilo bi lijepo osvojiti jednu kultiviranu zemlju. Tako je konzul Mumije uspješno i temeljito proveo svoj naum. Osvojio je Grč-

16

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

ku po svim pravilima vojnoga umijeća, sa zemljom sravnio Korint te je želio učiniti još nešto i za osobnu promidžbu.

Stoga je i dopustio svojim vojnicima da pospreme umjetnost, grčku umjetnost. Želio se u Rimu predstaviti kao građanin svijeta koji se razumije u umjetnost, koji će Senat i rimski narod obdariti izdašnim kulturnim dobrima. A prije povratka u Italiju svojim je vojnicima održao gorljiv govor u kojemu je tražio vrlo oprezno ophođenje s umjetničkim blagom. Ako bi netko – ne daj Bože – uništio bilo koje grčko umjetničko djelo, bit će primoran nanovo ga načiniti vlastitim rukama.

Vojnici su se vjerojatno bespomoćno pogledavali poput Rimljana pokraj Asteriksa i Obeliksa. Pokušajmo zamisliti pravoga pravcatog Fidiju iz ruke stanovitoga rimskog legionara! Zapamtimo: nema svatko smisao za umjetnost i nitko ne tvrdi kako je to loše. Ali onomu koji posjeduje sposobnost da ga dotakne prava umjetnost, otvara se pristup onomu uzvišenu plodonosnu podražaju što ga krajnje uskogrudna slika svijeta posvema onemogućuje.

Rimsko je Carstvo propalo pa su neki tradicionalistički Rimljani tvrdili kako su kršćani svojim zanesenjaštvom skrivili ovu propast. Augustin, najveći kršćanski antički mislilac, morao je pri koncu života sastaviti iscrpno odbacivanje takve optužbe, tj. napisati djelo O državi Božjoj. To je djelo bilo puno više od puka opovrgavanja jedne zlonamjerne tvrdnje. Ono je predstavljalo stanovit nacrt kršćanskoga svijeta u kojemu postoje smisao, red, povijest usmjerena svojemu cilju – i Bog. Augustinovo djelo O državi Božjoj bilo je u biti udžbenik namijenjen kršćanskomu srednjem vijeku.

Sada je pogled upravljan znatno više put neba negoli prema zemlji. Umjetnost s kažiprstom prema gore ustalila se. Stari su Grci potisnuti u zaborav, ali ih se još uvijek malčice pribojavalo. Zar nije bavljenje zemaljskom ljepotom odvraćalo pozornost od onoga bitnoga, od određenosti za nebo? U Ravenni se može vidjeti kako pri izdisaju Zapad-

17

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

noga Rimskog Carstva duboko ovozemaljsko plavetnilo na pozadini umjetničke slike, samo nekoliko koraka dalje u kršćanskome mauzoleju posljednje zapadno-rimske carice Gale Placidije, doista prelazi u onostranu zlatobojnu pozadinu slikarskih ostvarenja smještenih u bazilici San Vitale.

Bazilika je djelo cara Justinijana koji je raspuštanjem Platonove Akademije u Ateni 529. godine na određeni način okončao antičko doba.

Ta je zlatobojna pozadina trebala punih tisuću godina u bitnome određivati umjetnost. Očaranost nebom djelovala je tako snažno na ljude onoga vremena da se jedva tko i osvrtao na ljepotu svijeta. Rađala su se, dakle, veličanstvena umjetnička djela koja su ljudima u njihovim teškim životnim okolnostima održavala zorno prisutnom njihovu nadu u nebo.

3. Gole činjenice i radost življenja prije smrti Ipak se pod samu “jesen srednjega vijeka” u svoj svojoj silini ponovno oglasila ovozemnost. Teolozi su nanovo otkrili stvaranje, filozofi su relativizirali Nebo, a umjetnici su opet zorno prikazivali ono što su vidjeli vlastitim okom.

Pri tomu su se pothvatu prisjećali antike, kojoj je to izvrsno polazilo za rukom. Nešto kasnije upravo je to vrijeme nazvano renesansom, tj. preporodom antike.

Na životu se, srećom, održalo nekoliko četvornih kilometara antike jer je na Bosporu još uvijek postojao gotovo zaboravljeni glavni grad Istočnorimskoga Carstva koje se sada nazivalo bizantskim: Konstantinopol (Carigrad).

Grad je grčevitom borbom odolijevao provali Osmanlija pred kojima je ipak pokleknuo 1453. godine. Njegovi su veliki umovi prebjegli ponajprije u Italiju, gdje su dali snažan obol ponovnomu otkriću antike. Zlatobojna je podloga nestala sa slika, nebo se opet zaplavilo kao za prekrasnih toskanskih večeri. Boga, koji je u srednjemu vijeku je-

18

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

dini zagospodario središnjim mjestom, sada se potisnulo na rub. Postao je samo alibijem za novu širokogrudnost duha. I dalje se, međutim, nastojalo zorno oslikati minule sakralne događaje, ali često s izrazito sekularnim naumom: Adama i Evu, onakvima kakvima ih je Bog stvorio, ali i nagu Suzanu na kupanju iz Staroga zavjeta, potom Isusa dok propovijeda, okružen prekrasnim krajolicima, te uvijek iznova Mariju s crtama bajnih talijanskih ljepotica. Sandro Botticelli napušta sve obzire i prikazuje rođenje nage Venere, koja slovi kao praslika renesanse. Stare snage uzvraćaju udarac. Naime, gorljivi dominikanac Savonarola u Firenci daje spaliti sve što ima ikakve veze s novopoganstvom. Botticelli se pritom “obraća” i baca mnoge od svojih slika na razbuktalu lomaču. U jednoj takvoj situaciji Crkva ipak nije dopustila da je zanesenjaci odvuku na svoju stranu. U Rimu stoluju u svjetovnost dobrano ogrezli pape koji su se posvema otvorili duhu renesanse pa će u pobožnoj Njemačkoj kasnije imati velikih poteškoća. No umjetnici ih toga vremena upravo zbog toga i vole. Stoga oni najpoznatiji među njima u sve većemu broju i hrle u Rim. Godina 1508. postaje značajnom godinom za svjetsku povijest umjetnosti. Ne samo da te godine mladi Michelangelo započinje s oslikavanjem fresaka na svodu Sikstinske kapele, nego i mladi Rafael (Raffaello Sanzio) iz Urbina dobiva nalog za oslikavanje prostorije zvane Stanza della Segnatura u Vatikanskoj palači. Sve ono što je odveć mlađahni, genijalni umjetnik tu stvorio, obuhvaća – ni manje ni više – nego prikaz cjelokupne blistave samosvijesti njegova vremena.

Kao mladić prvi sam put došao u ovaj razmjerno uzak prostor. Tada sam imao malo vremena i sve to me se jedva dojmilo. Ali kada sam nešto kasnije s jednim izvrsnim vodičem razgledao ovaj prostor, bio sam duboko dirnut te satima nisam mogao maknuti oči s raskošnih fresaka. Od toga se dana u meni probudilo zanimanje za umjetnost, ali jednako tako i snažno uvjerenje da se preko umjetnosti mo-

19

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

že znatno više približiti istini o dotičnu čovjeku ili dotičnu vremenu negoli preko bilo kakvih tekstova. Kasnije, kada sam za vrijeme studentskih praznika vodio turiste po Rimu, Stanza della Segnatura uvijek je bila vrhunac rimskoga programa.

Na jednome je zidu ove diljem svijeta poznate prostorije objašnjeno cjelokupno tadašnje znanstveno viđenje stvarnosti. Ta je freska nazvana Atenskom školom, ali je ona zacijelo puno više od puka sjećanja na stara vremena.

Nevjerojatno snažnu samosvijest onoga vremena očituje upravo to što je Rafael znamenitim antičkim umovima ponekad davao lica svojih velikih suvremenika: u središtu su tako Platon i Aristotel kao dva velika predvodnika grčke filozofije, Platon ukazujući prema gore, tj. naznačujući kraljevstvo ideja, izvorište prave istine po njemu, Aristotel pak veličanstvenom gestom upućujući na tlo iskustvenih činjenica. Njih okružuju: Sokrat, koji uporno nešto tumači nekome taštu čovjeku, Pitagora, Euklid, Heraklit, Epikur te naposljetku Diogen, koji bezbrižno leži na stubama i uopće ga se ne tiče duhovna vreva oko njega. Svaki je filozof prikazan sa svojim osobitim – filozofskim – odličjem: produhovljeni Platon, Sokrat koji skrbi o pojedincu, pesimistični Heraklit, vitalni Epikur. Platon istodobno ima crte Leonarda da Vincija, tada još živućega univerzalnog genija, kojemu se Rafael divio i koji je predstavljao utjelovljenje cjelokupnoga znanja svojega vremena. Pesimistični pak Heraklit ima crte Michelangela, gorostasa nove umjetnosti.

Veliko se umjetničko postignuće sastoji u tome što ovdje nije samo prikazana nekolicina različitih karaktera, poredanih jedan pored drugoga, nego što ih se – uza svu međusobnu raznolikost – dovelo u jedno jedinstvo kojemu je kao sjedinjujući svod služila vizija buduće bazilike sv. Petra, za koju je dvije godine ranije postavljen kamen temeljac. Nasuprot tomu veličanstvenu univerzalnome prikazu znanosti, Rafael je načinio i Disputu, promišljanje o pre-

20

GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA

svetomu oltarskom sakramentu. To je ustvari pravi locus teologicus. Upravo se tu veliki teološki naučitelji prošlosti i sadašnjosti mogu vidjeti ne samo u poniznu i pobožnu klanjanju, nego osobito u umnomu razglabanju. Zapadni crkveni oci – Ambrozije Milanski, Jeronim i Grgur Veliki – prikazani su kako veličanstvenim gestama upućuju jedan na drugoga, ali i Toma Akvinski, Bonaventura i mnogi drugi. Na nebu se vidi zajedništvo svetih i Trojedini Bog. I ova freska obuhvaća cjelokupnu prošlu i sadašnju teološku znanost.

Ove su dvije velike panorame, preko omanjih prozorskih strana, povezane s Parnasom, na kojemu su okupljeni pjesnici svih vremena: Homer, Vergilije, Ovidije, ali i Dante, Petrarca, Ariosto te, s druge strane, predstavnici prava: car Justinijan i papa Grgur IX., koji pokazuju svoje zakonike.

Obuzeti dirljivim slikama sa zidova, upravimo li svoj pogled konačno na strop, tamo ćemo, povrh četiriju zidova, zamijetiti i odgovarajuće alegorije: filozofije koja se prsi knjigama, teologije koju pokreće duh, ljepote koja lebdi na krilima te pravednosti koja vlada mačem. U kutovima su domišljato povezane sa sudom Salomona, pravednoga mudrog kralja (između filozofije i prava), s izgonom iz raja, pravednim Božjim sudom (između teologije i prava), s natjecanjem između Apolona i Marsije, koji predstavljaju duhovnu i svjetovnu umjetnost (između ljepote i teologije) te, konačno, s astronomijom, najpoetičnijom od svih znanosti (između ljepote i filozofije). Time strop Segnature povezuje veličanstvene zidne slike u sveopću cjelinu, u pogled na svijet kakav je bio i kakav jest.

Tko se, naime, dublje pozabavio Stanzom della Segnatura, tko ju je duhovno i osjećajno usvojio, razumio je ozračje i razmišljanje iz 1508. godine. Tu nema pobožna razmišljanja, jer je staro poganstvo silno uzdiglo svoju glavu. Tu se zatječe snažna samosvijest iznimno obrazovanih hedonista, onih ljudi koji se nisu htjeli zadovoljiti samo onoze-

21

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

mnom utjehom, nego su bili uvjereni u postojanje ovozemnoga života, tj. života prije smrti. Ovozemnu radost življenja takvih renesansnih ljudi Crkva jamačno nije bila kadra ukrotiti kao što ni danas münchensko-freisinški nadbiskup nije u stanju onemogućiti ispade münchenske društvene kreme. Što se pak tiče Boga, on se doduše pojavljuje, ali samo tako što lebdi nad oltarom Dispute. U Stanzi della Segnatura Bog je uvršten u svjetski sustav koji bi možda mogao opstati i bez njega. Na zidovima Stanze bilo je oslikano dovoljno muškaraca koji nimalo nisu držali do Boga. U svakom se slučaju na ovoj fresci, koja prikazuje svijet iz 1508. godine, ne može jasno razaznati je li crkvica, koja se može vidjeti na Disputi, opasana skelama jer joj je hitno potrebna obnova ili joj zbog dotrajalosti prijeti posvemašnje rušenje.

Tako i Stanza della Segnatura ne upućuje jednoznačno na Boga, premda nas je ona snagom velike umjetnosti kadra na dirljiv način trgnuti iz svakodnevne učmalosti. O toj je snazi, a ne o Bogu, riječ na epitafu prerano preminuloga Rafaela u Panteonu. “Ille hic est Raphael, timuit quo sospite vinci rerum magna parens et moriente mori”, sročio je humanist Pietro Bembo: “Ovaj ovdje je Rafael. Dok je još živio, priroda je strepila da će je nadjačati, a kada je pak skončao, pomislila je kako će i ona s njime morati skončati.”

Ono što u Stanzi della Segnatura obuzima upućena promatrača ne može se protumačiti čisto materijalnim pojavnostima. Tu nije posrijedi samo navala hormona, moždani refleks ili masovna sugestija koju su otkrili Baedecker i Co. Doživljaj što ga prouzročuje Stanza della Segnatura, kao i doživljaj svake velike umjetnosti, nesumnjivo upućuje na nešto iznad svega ovoga. No čini li to umjetnost zaista ili sav taj umjetnički doživljaj nije ništa drugo doli čudesna, dirljiva, usrećujuća – velika iluzija?

22

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

1. Ocoubojstvo i Sigmund Freud Budućnost jedne iluzije naslov je koji je Sigmund Freud dao svojemu velikom djelu koje se bavi kritikom religije.

Od tada ljudi vjeruju da je psihologija na neki način otkrila kako je dragi Bog samo stanoviti fantomski glas u uhu koji se, po potrebi, može dobrom psihologijom jednostavno – ukloniti. Međutim, malen je broj onih koji su zaista čitali Freuda te je malo njih doista upoznato s današnjim stajalištem znanosti o djelotvornosti one terapijske metode koja ga je učinila poznatim. Upravo je jednim takvim sveopćim oduševljenjem obilježena proslava 150. obljetnice rođenja utemeljitelja suvremene psihologije. Tako su me s jedne radijske postaje nazvali jer su svim snagama nastojali naći nekoga tko je spreman dati nekoliko kritičkih primjedaba na račun psihoanalize, budući da se više nije moglo izići na kraj s hvalopojkama o njoj.

Današnje, međutim, stajalište znanosti ne daje puno povoda za takvo nekritičko klicanje. Nema dvojbe kako je Sigmund Freud svojim tezama o nesvjesnome te prvenstveno svojim tezama o spolnosti ipak uspješno uzburkao učmalo građansko društvo, protkano apsurdnim umjetnim iščašenjima. Doduše, on je također uspješno promicao originalnu i novu terapijsku metodu čije su odlučujuće aspekte iznašli zapravo drugi znanstvenici. Klasična metoda psihoanalize ipak nije izdržala kriterije trijeznih metoda koje su namijenjene najnovijemu istraživanju terapijske učinkovitosti. Klaus Grawe je još prije desetak godi-

23

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

na po nalogu njemačke savezne vlade istraživao djelotvornost upravo onih uvriježenih i ustaljenih terapijskih metoda. Kao rezultat toga ustanovljeno je da je velika psihoanaliza u najboljemu slučaju prikladna za zdrave. Der Spiegel je izvijestio o tome izazovnim naslovom. Naravno, posljedica toga bio je gromoglasan prosvjed društva psihoanalitičara kao da je netko hulio na Boga ili, u najmanju ruku, na Freuda. Pametniji psihoanalitičari prihvatili su neosporne znanstvene rezultate kao razlog za posuvremenjenje vlastitih znanstvenih metoda pa se stoga više ne osjećaju posvema privrženi nepokolebljivoj vjernosti svojemu praocu.

Ali zbog čega upravo psihoanalitičarima tako teško pada sučeljenje s novim spoznajama? Razlog je tomu što Freud psihoanalizu nije koncipirao kao jednu više ili manje uspješnu metodu psihoterapije, nego kao tajnovit kraljevski put koji upućenoga vodi do spoznaje svekolike istine.

On je, naime, pisao o umjetnosti i kulturi, o paleontologiji i etnologiji, o ratu i o miru. Psihoanaliza je tako postala svjetonazor, stanovita ideologija, bogata učenjima o istini kakvima je doista obilovalo 19. stoljeće, ali ipak ideologija koja je kadra pružiti odgovor na sva moguća pitanja.

Međutim, ideologije se ne mogu promijeniti, one se mogu snažno nametnuti, kadre su sebi posvema podvrgnuti razne zemlje i jezike, ali jamačno ne posjeduju uši.

Imaju samo svoje glasnogovornike te u jednomu trenutku jednostavno utihnu, katkada iznenada i posve neočekivano. Ipak, upravo ova naizgled nepomućena samopouzdanost psihoanalize, njezina probojna snaga i uvjerenje kako će tim misaonim zdanjem doista moći objasniti doslovce sve – to ju je i činilo fascinantnom i još je i danas mnogima čini privlačnom. Onaj, naime, koji doslovce vjeruje u psihoanalizu misli da raspolaže nadmoćnim znanjem o tome kako nešto jest, kako sve “uistinu” jest. Tako se psihoanaliza ne bavi prosvjećivanjem, što je nekoć i bila njezina nakana, nego znatno više mistifikacijom.

24

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

Za svojega studija psihoanalize sjećam se vjernički odanih lica nekih studenata kada su pitali što se to zbilja i redovito događa u drugoj godini života nekoga čovjeka, svakoga čovjeka, te docentova stručna odgovora, nikada bez citiranja Freuda. Sve se to odvijalo usiljeno i s puno dirljive naivnosti. Kako se u takvu ozračju baviti ozbiljnom znanošću kojoj, po siru Karlu Popperu, u prilog ide upravo “falsifikacija” njezinih rezultata, tj. da je u danomu slučaju moguće dokazati kako je postignuti rezultat pogrješan?

U tome smislu znanost je napeto nastojanje da se zablude o stvarnosti odbacuju argumentima – s punom sviješću da i mi sami pritom možemo biti u krivu. Ideologije postupaju posve drukčije. One nikada nisu u krivu, pa makar se svekolika stvarnost postavila naglavce. Dopuštamo da je sam Freud u mnogočemu bio kudikamo fleksibilniji negoli njegovi kasniji poklonici. Ipak, razlog za nedostatnu fleksibilnost ovoga posljednjeg još uvijek živućega duhovnog dinosaura iz 19. stoljeća temeljio se na Freudovoj nakani da sva duševna zbivanja svede isključivo na neurološke, materijalne nagone, koji mu služe kao podloga za tumačenje i objašnjenje svijeta u cijelosti. Zbog toga mu je već i Jürgen Habermas predbacio nadaleko poznato “krivo scijentističko samo-razumijevanje”. Po Habermasu, koji je umnogome cijenio psihoanalizu, ona nije nikakva scientia, nije znanost u prirodoznanstvenome smislu. Ona je znatno više takozvana hermeneutička metoda, tj. ona je za pacijenta više ili manje korisna vrsta slikovita opisa. Istina se ne može spoznati psihoanalizom.

Međutim, time i Freudovi kritički spisi o religiji postaju na neki način izlišnima. Oni se današnjemu čitatelju čine poput dosadnih vječitih ponavljanja uvijek istih priprostih teza koje se dokazuju oskudnom i u međuvremenu poprilično zastarjelom bibliografijom. Ipak, i danas neki psihoanalitičari ponavljaju kako ocoubojstvo u praiskonskome ljudskom plemenu predstavlja začetak religije, kao da po-

25

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

stoji u kamenu urezan, posvjedočen sudski zapis o tomu pradavnom činu nasilja.

Freudu zasigurno ne ćemo učiniti nikakvu nepravdu ako ustvrdimo kako su dokazi za to ocoubojstvo kudikamo nepouzdaniji od bilo čega što bi čak i on sam mogao shvatiti kao naznaku Božje opstojnosti.

Freud svojom metodom nastoji prikazati vjeru u Boga kao stanovit duševni poremećaj. Naravno da se takav pothvat može jednako tako zamisliti i kao poznata satirička primjedba Karla Krausa po kojoj je psihoanaliza upravo ona bolest za koju ona samu sebe smatra odgovarajućom terapijom. Metoda koju Freud pritom odabire krajnje je priprosta. Ako se pretpostavi da Bog ne postoji, onda je svakome odmah jasno kako, pod jednom takvom pretpostavkom, religiozna ponašanja ljudi moraju izgledati prilično čudnovato, ako ne i krajnje poremećeno. Posjećivati redovito apsurdne bogoštovne obrede, a da to zapravo ničemu ne koristi, te protratiti puno vremena u životu na obredne molitve itd., znatno više ograničava život negoli usko strukovno ispiranje mozga. A to što se religija označava kao kolektivna prisilna neuroza – uzimajući pritom neprestance u obzir pretpostavku da Bog ne postoji – zasigurno ne bi trebalo preveć kritizirati.

Uostalom, pod posve suprotnom pretpostavkom da Bog postoji, zasigurno bi se mogli ateistički načini ponašanja opisati kao potpuno apsurdni refleksi bijega, nedostatna stabilnost osobe koja je posvema izgubila dodir sa stvarnošću i koja je nesposobna za pouzdane međuljudske odnose – moglo bi ih se, dakle, isto tako opisati kao tešku patologiju. Cjelokupno veličanstveno protureligiozno zdanje Sigmunda Freuda stoji, dakle, na labavu temelju od ilovače, ali s njime i pada: ovisi, naime, o potpuno nedokazanoj tvrdnji da Bog ne postoji. Freud, doduše, nudi model koji bi možda mogao objasniti religiozne pojave kada Boga zaista ne bi bilo. Međutim, o onome odlu-

26

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

čujućemu pitanju – postoji li Bog ili ne postoji – Freud nije kadar reći apsolutno ništa.

Ipak su se glede freudovskoga ateizma duhovi podijelili. On je sam rano uvidio taj problem te je dijelove svojih kritičkih spisa o religiji objavio tek kada je dospio u sigurno englesko utočište. No njemu je očito bilo važno sricati slovo po slovo svoju vlastitu sliku svijeta bez Boga, i to onom gramatikom koju je sam izmislio. Neki su u Freudovim kritičkim spisima o religiji vidjeli pomoć kako bi obrazložili svoj osobni ateizam. Bila je to zabluda. Freudom se ne može obrazložiti ateizam. Freud je tek jedna mogućnost da se nekim novim slikama i riječima izrazi osobni ateizam za koji se dotična osoba već odavno odlučila.

2. Što povezuje C. G. Junga, Viktora Frankla i pornozvijezdu?

Drugi su držali da je nedovoljno rasvjetljavanje religije Freudov nedostatak. Njegov je uzorni učenik C. G. Jung otkrio i istražio mnoštvo religija i upravo se u toj točki razišao sa svojim tiranskim nad-ocem. To se može nazvati duhovnim ocoubojstvom.

Neki su, međutim, kršćani, koje je sav taj užasni vjetar u prsa umnogome frustrirao te dobrano stjerao u škripac, upravo u C. G. Jungu, tome heretiku psihoanalize, vidjeli svojega izbavitelja od svih nepodopština koje im je priredio neugodni učitelj podsvijesti. Dok se kod Freuda religija pojavljuje samo negativno, kod Junga je to posve drukčije. Njegove spise u bitnim crtama oblikuju religiozni prikazi svih vremena i naroda, a opsežne su studije iznijele na vidjelo mnoštvo građe s religijsko-istraživačkoga područja.

C. G. Jung je sve to utkao u svoj nauk o onome kolektivno nesvjesnome u čovječanstvu, u nauk o arhetipovima, praslikama ljudskoga roda u slikama naroda i slikama snova

27

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

pojedinih ljudi. Kraljevstvo C. G. Junga šaroliko je oslikano obiljem bogova i tajnovitih simbola.

Ipak, vara se onaj tko vjeruje kako je doista posrijedi pitanje o Bogu upravo tamo gdje se izdašno govori o religiji i religioznim uzorcima. Možda je upravo znanost o religijama ta koja vjeri u Boga zadaje najviše brige. “Naravno, taj je Bog, kako zapravo i priliči, bio rođen od djevice”, spomenuo bi onako usput profesor Mensching, jedan od osnivača znanosti o religijama, na predavanju koje sam kod njega slušao. Nema nikakve dvojbe kako je legitimno sve religije promatrati takoreći s folklorističkoga stajališta, tako, naime, kao da one predstavljaju samo različite oblike onoga folklora čije se zajedničke odlike i razlike mogu savjesno istraživati neovisno o konkretnim narodima. Možda je i jako zabavno različite vrste ubojstava dokumentirati na knjigovodstven način: klasično ubojstvo trovanjem, ubojstvo pri pljački, ubojstvo iz strasti i dr. Zabavni holivudski film Arsen i stare čipke prikazuje dvije jako drage starije dame koje na šaljiv način ubijaju mladiće koji su po njihovu mišljenju dovoljno dugo živjeli. Film živi od krajnje neozbiljnosti gdje povrh zabavnoga mnoštva izvanjskih događaja potpuno izmiče strašna ozbiljnost umorstva čovjeka iz niskih poriva. Ubojstvo, pravo ubojstvo u Arsenu i starim čipkama, u biti se ni približno ne prikazuje. Sjedi se u dvorani i promatra zabavan igrokaz. Na isti način religijski stručnjaci promatraju religije, ali i C. G. Jung mitove raznih naroda. Bog kao svemogući Stvoritelj neba i zemlje uopće se ne pojavljuje u ovim bogato oslikanim prikazima. Naprotiv, osjećaj nadmoćnoga poznavanja religiozno-povijesnoga materijala, jednako kao i osjećaj izravne upućenosti u narodne mitove, vjerojatno čovjeku otežavaju postavljanje onoga krajnje osobnoga egzistencijalnog pitanja koje igra odlučujuću ulogu u životu pojedinca: postoji li Bog ili ne postoji? U tome se – neka mi se oprosti usporedba – vjerojatno i sastoji onaj problem što ga porno glumci imaju s pitanjem: vole li oni doista dotičnoga čovjeka, drže li ga erotski privlačnim, žele li

28

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

s njime stupiti u brak te imati djecu? Drugim riječima: C. G. Jung, ali i znanost o religijama, nisu kadri pružiti daljnju pomoć kada je posrijedi pitanje postoji li Bog. Potpuno je nerazumljivo zašto kršćani tako rado padaju na C. G. Junga. Pomoću ezoterične neodređenosti njegova razmišljanja upravo se jasnoća i oštrina pitanja o Bogu rasplinjuju u one ljudskomu uhu nedostupne tonove, a njegov prijedlog da se božansko Trojstvo proširi ili na đavla ili na Mariju u najboljemu se slučaju čini zabavnim, a u onome najgorem apsurdnim. Ako se glede našega pitanja o Bogu pozabavimo slikovnim vatrometom C. G. Junga, u konačnici ćemo ipak biti sretni ukoliko o tome pitanju budemo čitali odmjerenoga Židova Freuda. Bolje ćemo, naime, razumjeti Božju zapovijed sa Sinaja: ne čini sebi nikakva Božjega lika ni slike! Židov je bio i Viktor Frankl, utemeljitelj takozvane logoterapije. Njemu ne zahvaljujemo samo genijalna iznašašća u psihoterapiji, nego i potresno djelo Zašto se niste ubili?.

Na prvi se pogled čini kako je Frankl doista snažan psihološki odvjetnik u pitanju Boga. Frankl se i profilirao kao Freudova suprotnost, ali je u svojoj anti-freudovskoj profilaciji ipak otišao predaleko. On je, doduše, s pravom naglasio koliko značenje smisao (logos) i vjera u Boga imaju za čovjeka. No samome je smislu pokušao doskočiti psihologijom, a uz pomoć psihologije nastojao je ovladati smislom.

U oba je pothvata zakazao. Može biti točno i može nas veseliti činjenica da ljudi koji vjeruju u Boga mogu imati više unutarnjega samopouzdanja te da su možda manje izloženi patološkim strahovima. Međutim, to ne kaže ništa o tome postoji li Bog ili ne postoji. Ne bismo smjeli per se isključiti kako i provjerene životne laži mogu ići ukorak s jedrim duševnim zdravljem – inače bi svi svodnici morali biti depresivni, o čemu nemam nikakvih saznanja.

Onaj tko bi odlučio vjerovati u Boga samo zbog dobrih posljedica po duševno zdravlje, ne bi vjerovao u Boga, ne-

29

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

go samo u veliku važnost vlastite zdravstvene blagodati – što nema nikakve veze s kršćanstvom. Kada bi se zbilja ispostavilo kako je zdravstvena blagodat kod kršćana bolja negoli kod drugih ljudi, onda bismo se nad time trebali zamisliti. Kršćani trebaju samoprijegorno služiti svojim bližnjima s puno žrtve i znoja te svoj život založiti za siromašne i potrebne. Takva zauzetost za druge ne štedi ni snage ni živaca, a ne će poštedjeti ni ten, nego će, u najgoremu slučaju, dotičnoga prije odvesti u grob, a u najboljemu predstavlja sigurniji put u život vječni.

Meni se čini da, što više stanoviti psihoterapijski smjer govori o cjelovitosti, smislu života ili čak o Bogu, on utoliko manje ima veze s ozbiljnim pitanjem o Božjemu postojanju.

Oni, međutim, koji slamku spasa traže u psihoterapiji jamačno su pokucali na pogrješna vrata. Ona vjera koja se dade uspostaviti psihoterapijski bila bi slične kakvoće kao i homunculus, čovječuljak iz retorte, ljudskih ruku djelo, čije bijedno postojanje Goethe ismijava u Faustu. Iscjeljenje uz pomoć vjere, ukoliko doista postoji, zacijelo nema ništa s onom psihoterapijom koja postupa po znanstvenim načelima.

Kako je psihoterapiji moguće znanstveno postupati, a da pritom izbjegne sva beskorisna preklapanja s vjerom, odnosno da se vlastitim znanstvenim metodama ne zatekne u krivolovu na području vjere? Kako se s druge strane može biti siguran da vjera ne će postati totalitarna, arogantno se profilirati kao prava psihoterapija te, konačno, znanstveno utvrđenoj psihoterapiji oduzeti njezino legitimno mjesto?

3. Bog i buket cvijeća Godine 1995. bolnica u kojoj sam tada bio liječnik-ravnatelj organizirala je velik znanstveni skup za preko tisuću sudionika. Među predavačima bili su Paul Watzlawick iz

30

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

Palo Alta, jedan od utemeljitelja suvremene sustavne psihoterapije, i Steve de Shazer iz Milwaukeeja, možda najradikalniji inovator u psihoterapiji. Ja sam trebao održati predavanje na temu “Psihoterapija i religija”. Minulih sam se godina više bavio sustavnim terapijskim polazištima. Osobito mi se uvjerljivom te znanstveno-teorijski utemeljenom činila kratkotrajna terapija Stevea de Shazera koja je primarno usmjerena na rješenje. Upravo se sustavnoj terapiji i terapijskomu pristupu Stevea de Shazera nadahnutim hipnoterapijom Miltona Ericksona nerijetko predbacivao tehnicizam. Pacijenta se pritom promatralo samo kao aparat koji se pomoću razmjerno malena zahvata opet stavlja u pogon. Stanovitu je sumnjičavost pobuđivala i sama kratkotrajnost terapije. Liječenje je kod de Shazera u prosjeku okončavano nakon samo nekoliko tretmana. Pacijentima se pritom, tobože, nije posvećivalo dovoljno vremena, tj. hranilo ih se fast foodom. Što sam dulje razmišljao o tomu, bio sam sve uvjereniji u to kako je takav pristup prikladan za iskazivanje poštovanja spram navlastitoga značenja religije. Sustavna terapija ne pozna konačne istine, nego samo različite – više ili manje korisne – poglede na stvarnost kao takvu, čija se navlastitost jednostavno ostavlja po strani i ne ispituje. U terapiji je ovaj pragmatičan pogled bez sumnje plodonosan. Razumjeti simptome kao prolazne pojave umjesto da ih se razlaže kao postojane zasebne objekte korisnije je za uspješnu terapiju negoli ljude, kojima je terapija potrebna, prvo klasificirati po njihovim strogo utvrđenim simptomima kako bi se sve te tvorevine, o kojima se izdašno raspravljalo, mukotrpnim radom ponovno odstranilo.

K tome pridolazi i ovo: kada govore o svojemu duševnom stanju, pacijenti često kažu: “Opet imam depresiju.” Što misle pod riječju “depresija”, ne može dokučiti nitko, pa čak ni iskusan psihoterapeut nakon dugih razgovora.

Ovaj krajnje osoban i krajnje tegoban osjećaj jedinstvena i

31

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

neponovljiva čovjeka pojedinca nikada ne može znanstveno “dokučiti” ni jedan drugi čovjek. Možemo samo umišljati kako smo upoznali slične osjećaje kod sebe, kako smo od drugih ljudi doznali nešto o sličnim duševnim stanjima.

Međutim, moguće je da sa svim tim nismo ni izbliza proniknuli u posve osobnu obojenost “depresije” drugoga čovjeka. Steve de Shazer je držao da nikada ne možemo zaista znati što netko misli kada kaže da je depresivan.

Iz toga proizlazi dvoje: prvo, u tomu je slučaju besmisleno razvijati velike teorije o tome kakva je “depresija”, što “depresivac” osjeća, a što ne osjeća, što je korisno za sve koji su “depresivni”, a što nije itd. Takve velike teorije samo ukrućuju “depresiju”, obrađuju je kao stvarni predmet i putem svega toga malo čine da se ona promijeni. Što se više teorijskoga materijala gomila oko jadna depresivca, toliko ga se više zazidava u njegovo tobožnje znanje o vlastitoj depresiji. U smislu tzv. self-fullfilling prophecy, proroštva koje samo sebe ispunja, na taj se način postiže da depresija ne nestane, nego je se tek uspostavlja, dograđuje i po mogućnosti joj se daje dubok temelj. Jezik, naime, stvara psihološku stvarnost i što se više govori o nekomu problemu, to “stvarnijim” on postaje. Stoga: nikakva velika teorija o depresiji, nego poštovanje prema pojedinačnoj bolesti i dotičnoj patnji.

Kao drugo vrijedi: ako nam istinska duševna stvarnost depresije kod stanovitoga pojedinca ne može biti izvana dostupna, onda ni terapijska promjena ne može uslijediti po izvana postavljenu, općevrijedećemu planu koji je osmislio i propisao pametan terapeut. Dakle, kompetentna terapija za depresivna pojedinca uvijek se mora provoditi individualno i krajnje precizno. Ako se pravi problem ne može ni prepoznati niti se može planirati promjena koja se nastoji postupno izvana potaknuti, kako se onda uopće može vršiti psihoterapija? Steve de Sharez kaže: tako da se sva svjetla pozornosti usmjere na rasvjetljavanje onih snaga i

32

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

potencijala koji su kadri potaknuti promjenu, koji su, međutim, tijekom duge depresije jednostavno zatomljeni ili se na njih nije uopće obaziralo, a nalaze se duboko skriveni u pacijentu. Tek kada pacijent uoči svoje osobne snage pa ih potom i upotrijebi, bit će kadar u relativno kratku vremenu postići korisne promjene i tako riješiti svoje probleme. Psihoterapeut je onda samo vješt majstor rasvjete.

Na našemu je znanstvenom skupu Steve de Shazer izložio i jedan spektakularan slučaj. Jedna mu je pacijentica došla s problemom koji joj je bio tako nelagodan da se o njemu nije usudila ni govoriti. Netko bi u takvu slučaju terapiju odbio provoditi. Ali ne i Shazer. On je pacijentici postavio uobičajena pitanja, osobito pitanja o ljestvicama. Gdje se sada nalazite na ljestvici od nula do deset što se tiče vašega problema? Nula znači da je tako loše da gore ne može biti, deset znači da je vaš problem riješen. Gdje se sada nalazite na toj ljestvici? Pacijentica je spomenula broj tri. “Zbog čega ne na broju dva?” pitao je Shazer te zamolio pacijenticu da konkretno odgovori u sebi jer će možda inače odati tajni problem. Potom je upitao: nije li se u posljednje vrijeme ponekad osjećala na broju četiri, kada je to točno bilo i što je tada radila. I to je morala posve plastično i snažno predočiti. Na kraju joj je dao početnu “domaću zadaću”. Naložio joj je da do idućega puta predoči što se kod nje u životu trenutno tako odvija da ona to uopće ne želi mijenjati. Usto je trebala primijetiti što čini u okolnostima kada je na broju četiri ili čak pet. Postavio joj je i puno drugih pitanja koja su pacijenticu trebala usredotočiti na uspješne vidove njezina života. Terapija se razvijala dobro, pacijentici je bilo sve bolje. Kada je bila na broju osam, smatrala je da joj je to dovoljno pa je okončala terapiju. Nakon nekoliko mjeseci stigla je razglednica koju je pacijentica poslala s godišnjega odmora: sada je dosegla broj dvanaest...

Steve de Shazer nikada nije dokučio o kojemu i kakvu se problemu radilo. Samo je vrlo profesionalno obavljao ulo-

33

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

gu “majstora za rasvjetu”. O problemu se u ovome slučaju uopće nije govorilo, ali je bio uvjerljivo riješen.

Psihoterapija, dakle, pri ovakvu pristupu ne utvrđuje simptom time što mu daje ime, navodi genealogiju i izlaže opširnu anamnezu dotične depresije. Ona depresiji oduzima sugestiju trajnosti i nepromjenjivosti, oduzima joj konkretnost te rasplinjuje depresiju u stanja koja su po sebi privremene i promjenjive naravi, odnosno koja su neminovno prolazna. Psihoterapija, međutim, istodobno ozbiljno promatra i sve ono što čini subjektivnu stranu depresije. Jedino pacijent može znati što je njemu, njemu osobno, bilo od pomoći i jest od pomoći. Terapeut ga samo sugestivno potiče da na to obraća veću pozornost te da u što većoj mjeri čini ono što će imati dobre posljedice. Cilj takva terapijskoga pristupa određuje isključivo pacijent, a terapeut samo stoji pacijentu na usluzi pri postizanju toga i takva cilja. Upravo time što poseže za genijalnim hipnoterapijskim uvidima Miltona Ericksona ova je metoda krajnje sugestivne naravi. Ona ipak ne sugerira ništa posvema tuđe, osobito nikakva terapeutova shvaćanja o Bogu i svijetu, kako biti “normalan”, što je “dobar”, a što nije dobar cilj.

Za moju je temu “Psihoterapija i religija” metodički postupak Stevea de Shazera bio iznimno plodonosan. On se – kako to i priliči – nije “nazovi-stručno” ogriješio o religiju, nego je poštivao svako uvjerenje što ga je pacijent tijekom duga života teškom mukom osobno stekao. Suzdržavajući se s punim poštovanjem i dosljedno od bilo kakva prethodno zadana sadržaja te se trijezno usredotočujući na tankoćutnu tehniku postavljanja pitanja, ta je metoda i mogla ostati svjetonazorski potpuno neutralnom. Tako, primjerice, budist može postati bolji budist, kršćanin bolji kršćanin, ateist bolji ateist. A sama će terapija biti znatno kraća jer se pacijenta ne analizira na onome terenu koji mu je stran, a terapeutu blizak, nego pacijent smije ostati pri sebi i odmah se usredotočiti na vlastite snage i rješenja, a da pritom

34

PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU

– kao nebrojeno puta prije – ne podlegne problemu. Terapije s geslom: imate problem, ja bih imao još jedan za vas!

– mogu ponekad i imati učinka, ali dulje traju. Dugotrajne terapije ne vrjednuju pacijentovo trpljenje, kao što neki misle, nego pacijentu sugeriraju veliku važnost terapeuta za njega samoga – a time zapravo ukazuju na njegovu vlastitu nesposobnost. Kratkotrajnost terapije stoga nije samo karakteristika određenoga terapijskog pravca, nego etički zahtjev koji se nameće svakoj psihoterapiji.

U svojemu sam izlaganju na znanstvenome skupu zagovarao da se – radi ozbiljnosti – svaki psihoterapijski pravac ponajprije temeljito preispita s obzirom na njegove izravne i neizravne, namjeravane ili nenamjeravane religiozne učinke i nuspojave.

Cijena visoke učinkovitosti opisanih terapijskih metoda jest dosljedno usredotočenje na ono što je doista terapijski djelotvorno, pri čemu se hotimice zapostavlja i posvema zanemaruje pitanje što je istinito, a time i pitanje o Bogu. To, doduše, može biti korisno za terapijske okolnosti.

Međutim, može li čovjek tako živjeti?

Jednoga sam dana pitao Stevea de Shazera kako bi on svojoj ženi – Insoo Kim Berg, koja je puno pridonijela razvoju terapije usmjerene na rješenje – udijelio kompliment.

Naime, “komplimenti”, zamjedbe kojima visoko cijenimo – zbiljske! – sposobnosti pacijenta, važna su sredstva za njegov terapijski pristup. On me je jedan trenutak ozbiljno odmjerio pogledom ispod svojih gustih obrva, a potom rekao: “Nikakve riječi, mislim da bih joj darovao cvijeće…”

Pitanje o Bogu – ozbiljno uzeto – nije pitanje o više ili manje korisnoj perspektivi. Pitanje o Bogu egzistencijalno je pitanje, pitanje ne samo o više ili manje djelotvornoj stvarnosti, nego pitanje egzistencijalne istine. Postoji li Bog ili ne postoji? To je pitanje izvan okvira svake umješne, ali ipak samo umjetno provedive psihoterapije, to je pitanje na razini buketa cvijeća Stevea de Shazera.

35

BOG – MALA POVIJEST NAJVEĆEGA

Nakon što smo ukratko prošli razvoj moderne psihologije i psihoterapije, možda možemo donijeti pomalo iznenađujuć, ali ipak jasan zaključak: današnja psihologija i psihoterapija nisu u stanju apsolutno doprinijeti pitanju postoji li Bog. Spoznaja, međutim, da se nešto u određenoj sredini, koju su svi uvijek iznova temeljito pretraživali, sigurno ne može pronaći, ponekad je od znatno veće pomoći negoli posve nesiguran i nepouzdan pronalazak oko kojega uvijek iznova valja razbijati glavu.

Tvrditi kako je psihologija ipak kadra nešto reći o Bogu znači da bi se nešto moglo reći i o Čarobnoj fruli nakon što se točno istraži cjelokupna kazališna mašinerija i nakon što se stekne potpun uvid u opremljenost čitave pozornice te kada se, povrh svega toga, dođe u posjed duševnoga nalaza svih pjevača. Što se time u biti znade o Čarobnoj fruli, o Mozartu, o čaroliji glazbe? Ne ćemo pretjerati ako odgovor sažmemo u jednu jedinu riječ: ništa!

36

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvod: PROTIV POVRŠNA ATEIZMA I SLADUNJAVE VJERE . . . . . . 9 GLAZBA I UMJETNOST – ELTON JOHN I NAGA VENERA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 1. Biti ili ne biti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 2. Hrpa kamenja ujedinjuje čovječanstvo. . . . . . . . . . . . . . . . 15 3. Gole činjenice i radost življenja prije smrti . . . . . . . . . . . . 18 PSIHOLOGIJA I BOG – O FANTOMSKOME GLASU U UHU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 1. Ocoubojstvo i Sigmund Freud. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 2. Što povezuje C. G. Junga, Viktora Frankla i pornozvijezdu? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 3. Bog i buket cvijeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 PITANJE – EKSPEDICIJE U FEUERBACHOVU DJELU . . . . . 37 1. Dokaz torte od šlaga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 2. Uvijek problem s Najvišim. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 a) Skrovita odaja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 b) Jednom postati Karl Lagerfeld . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 c) Televizijski bogovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 d) Biti u trendu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 e) Eksplozivan spoj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 3. Pitanje života i smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 BOG ATEISTA – VELIČANSTVENI PROTEST . . . . . . . . . . . . . 55 1. Mislim ono što želim. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 2. Umirovljenje stambene zajednice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 3. Vjera koja slavi ateizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 4. Neuspjela gala-zabava uz šampanjac. . . . . . . . . . . . . . . . . 63

301

SADRŽAJ

5. Strastvena osveta neznatnoga župnika . . . . . . . . . . . . . . . 66 6. Župnikov sin usmrćuje Boga. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 7. Najveća moguća nesreća u hramu Ničega. . . . . . . . . . . . . 78 BOG DJECE – O RADOSTI KOJA SE PODRAZUMIJEVA . . . . 84 1. Kako stvarno izgleda stvarnost? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 2. Šapa na uhu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 3. Stablo kao slučaj za sječu i put k sreći . . . . . . . . . . . . . . . . 96 BOG UČITELJÂ – UROTA U PODRUMSKOME BARU . . . . . 100 1. Smrtonosne indijanske igre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 2. Istina pod stablom smokve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 3. Tvrdokorna stara dama sklapa ugovor s đavlom. . . . . . 113 BOG ZNANSTVENIKÂ – GALILEO, DARWIN, EINSTEIN I ISTINA . . . . . . . . . . . . . . . 120 1. Religija otkriva znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 2. Najveći medijski pothvat svih vremena. . . . . . . . . . . . . . 127 3. Darwin zatvara lončarsku radionicu . . . . . . . . . . . . . . . . 134 4. Propast jedne slike svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 5. Čudo, ludost i stvarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 6. Zabluda Stephena Hawkinga i šarene sličice mozga. . . 153 BOG FILOZOFÂ – VELIKA BITKA ČISTOGA UMA. . . . . . . . 159 1. Razmirica među svecima – dokazi o Bogu . . . . . . . . . . . 160 2. Kratki proces protiv šačice jada. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168 3. Filozofiranje u magli – oštroumni neženja . . . . . . . . . . . 177 4. Zastrašujuća vožnja tunelom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 BOG ABRAHAMA, IZAKA I JAKOVA – TAJNA U PODSTAVI KAPUTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 1. Tajna jedne lijepe žene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 2. Spasonosan pokušaj ubojstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 3. Najdulja ljubavna priča svih vremena . . . . . . . . . . . . . . . 204 4. Jezivi vladar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 ODGOVOR – UZNEMIRUJUĆI DOGAĐAJ . . . . . . . . . . . . . . 214 1. Iznenađenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 2. Metež među mesarima i pekarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 3. Vremešni svinjac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 4. Smiješak anđela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241

302

SADRŽAJ

DAN POSLIJE – VRIJEDNOSTI, ISTINA I SREĆA . . . . . . . . . 248 1. Neočekivana rješenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 2. Karl Valentin i mistika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253 3. Kako se pljačkanje banaka može držati u granicama?. . 258 BOG I PSIHOLOGIJA – DODIRNE TOČKE . . . . . . . . . . . . . . . 263 1. Uznemirujući psihijatar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 2. Neugodni kit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 3. Plašljivi lav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276 UMJETNOST I GLAZBA – OSJETILNOST ISTINE . . . . . . . . . 283 1. Ljepota će spasiti svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 2. Tajnovito lice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 3. Što anđeli rade u slobodno vrijeme?. . . . . . . . . . . . . . . . . 292 Pogovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298

303

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2012.

Postoji mnogo knjiga o Bogu, ali ova je različita od svega što ste do sada pročitali. Rijetko koja knjiga o vjeri govori na tako napet, duhovit i mudar način, istodobno dovitljiv i pun poštovanja. Iz pera pisca bestselera Manfreda Lütza ova izazovna knjiga o Bogu podjednako će učiniti pametnijim i obogatiti kako čovjeka dobre volje koji se izjašnjava ateistom ili agnostikom, tako i vjernika koji živi u radosnu iščekivanju Gospodina.

Naime, za svakoga muškarca, ženu i dijete ovdje se radi o odlučujućemu pitanju – za što zapravo treba živjeti i kako se može dostojanstveno umrijeti. Sam Manfred Lütz, u svojemu neponovljivu stilu, o knjizi sažeto kaže: “Tko ne vjeruje u Boga, treba se u skladu s time i ponašati. Život je kratak, smrt neizbježna. Svaka neodlučnost oduzet će dio neponovljiva životnoga vijeka. Ako, međutim, Bog postoji, ateizam je kobna zabluda – s jednom glupom posljedicom: cijelo ste vrijeme proveli u krivome filmu – sa zastrašujućim posljedicama… Svijet s Bogom odvija se na drukčiji način nego svijet bez njega. Ova knjiga omogućuje dublju spoznaju te činjenice.”

Dr. Manfred Lütz ugledni je psihoterapeut, liječnik i teolog, član Papinskoga vijeća za laike i Papinske akademije za život. Autor je nekoliko bestselera i poznati govornik na teme duševnoga zdravlja, religije i ateizma. Za knjigu Bog – Mala povijest Najvećega nagrađen je prestižnom književnom nagradom “Corine” u kategoriji publicistike.

ISBN 978-953-235-283-2

VERBUM 148 kn

www.verbum.hr