Bjesovi - Svezak I.

F. M. Dostojevski

BJESOVI Svezak I.

VERBUM

F. M. Dostojevski BJESOVI Svezak I.

Biblioteka:

Stilus

17.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

F. M. Dostojevski

BJESOVI Svezak I.

VERBUM Split, 2006.

Naslov izvornika: Ф. M. ДOCTOEBCKИЙ, БECЫ

Prijevod: Ivan i Jakša Kušan Korektura: Marijana Šimić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.161.1-31=163.42 DOSTOEVSKIJ, Fedor Mihajlovič Bjesovi / F. M. Dostojevski ; <prijevod Ivan i Jakša Kušan>. - Split : Verbum, 2006. - (Biblioteka Stilus ; 17; 18) Prijevod djela: Besy.

ISBN 953-235-067-5 (cjelina) 120523053

Traga nigdje ni za lijek; Zalutasmo. Što ćeš sad!

U stranu te mami bijes, U polje te vodi gad.

Sila ih je! Gdje ih gone?

Zašto im je tužan poj?

Za zloduhom suze rone, Il vještica žene roj?

A. Puškin

A ondje u gori paslo je poveliko krdo svinja.

Zaklinjahu ga dakle da im dopusti ući u njih. I on im dopusti. Tada zlodusi iziđoše iz čovjeka i uđoše u svinje. Krdo jurnu niz obronak u jezero i podavi se. Vidjevši što se dogodilo, svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima.

A ljudi iziđoše vidjeti što se dogodilo. Dođoše Isusu i nađoše čovjeka iz kojega bijahu izašli zlodusi gdje do nogu Isusovih sjedi, obučen i zdrave pameti. I prestraše se. A očevici im ispripovijediše kako je opsjednuti ozdravio.

Evanđelje po Luki 8,32–36

Prvi dio

Glava prva NAMJESTO UVODA: NEKOLIKO POTANKOSTI IZ ŽIVOTOPISA VELEPOŠTOVANOGA STEPANA TROFIMOVIČA VERHOVENSKOGA I. U nakani da opišem nedavne i toliko neobične događaje koji su se odigrali u našem gradiću, što do sada nije bio poznat ni po čemu, morat ću se, sa svoje nespretnosti, vratiti prilično daleko u prošlost i iznijeti neke potankosti iz života talentiranog i velepoštovanog Stepana Trofimoviča Verhovenskoga. Te će potankosti poslužiti samo kao uvod u ljetopis koji je pred nama, a sama pripovijest, koju vam kanim ispričati, još je daleko.

Počet ću otvoreno: Stepan Trofimovič je neprestano igrao među nama nekakvu osobitu i, da tako kažem, građansku ulogu i strastveno je volio tu ulogu — toliko ju je čak, čini mi se, volio da bez nje ne bi mogao ni živjeti. Ne kanim ga baš usporediti s kazališnim glumcem; sačuvaj Bože, nije mi to ni na kraj pameti budući da ga vrlo cijenim.

Sve je to možda bila samo stvar navike ili, bolje rečeno, neprekidne i plemenite, još dječačke sklonosti, da zanosno mašta o svom lijepom građanskom načinu života. On je, na primjer, neobično volio svoj položaj “progonjenoga” ili, da tako kažem, “prognanoga”. Te obje obične riječce imaju svojevrsni klasični sjaj kojim se on jednom zauvijek zanio i koji ga je kasnije postupno uzdizao u svojim očima cio niz dugih godina dok ga, napokon, nije doveo do vrlo uzvišena pijedestala, što je bio ugodan njegovu samoljublju.

U jednom satiričkom engleskom romanu iz prošlog vijeka junak, po imenu Gulliver, vrativši se iz zemlje Liliputanaca gdje su ljudi bili svega neka dva prsta visoki, toliko se bio navikao da sebe smatra za diva među tim patuljcima da je, i kad je kasnije hodao londonskim ulicama, nehotice 9

vikao na prolaznike i kočije da bi mu se sklonili s puta i da bi se pripazili kako ih on ne bi zgazio, uobražavajući tako sebi da je još div, a oni sitni patuljci. Zbog toga su mu se rugali i psovali ga, a surovi kočijaši su čak diva šibali bičevima; ali, je li to bilo pravedno? Što sve navika ne učini od čovjeka? Na iste je grane navika gotovo dovela i Stepana Trofimoviča, iako, naravno, u mnogo nevinijem i nenametljivijem obliku, ako je moguće tako se izraziti; naime, on je bio divan čovjek.

Mislim da su ga, štoviše potkraj posve bili zaboravili; međutim, ne bih mogao tvrditi da u početku nisu znali za nj. Nesumnjivo je da je on neko vrijeme pripadao čuvenoj plejadi nekih naših slavnih ličnosti iz prošlih pokoljenja i da je jedno vrijeme — uostalom svega jedan kratak i majušan trenutak — njegovo ime za mnoge ondašnje ljude, koji su živjeli ubrzanim tempom, značilo gotovo isto što i prezimena Čadajeva,1 Bjelinskoga, Granovskoga2 i Hercena, koji je tek počeo djelovati u inozemstvu. Ali djelatnost Stepana Trofimoviča završila se gotovo odmah čim je i počela — i to, da tako kažem, “u burnom stjecaju okolnosti”. I što se dogodilo? Ne samo da je ispalo, nešto kasnije, da nije bilo bure, nego da čak nije bilo ni tog “stjecaja okolnosti”, bar ne u ovom slučaju koji spominjem. Ja sam tek ovih dana saznao, na svoje veliko zaprepaštenje, ali iz vrlo pouzdana izvora, da je Stepan Trofimovič živio među nama, u našoj guberniji, ne samo kao slobodan čovjek, dakle ne kao prognanik, kako su kod nas neki mislili, nego da se čak nikada nije nalazio ni pod paskom. Eto što znači 1

2

Petar Jakovljevič Čadajev (1793.—1856), ruski filozof i politički pisac.

Zbog oštrih napada na Rusiju i društveno-moralne prilike u njoj, pretrpio cijeli niz neprilika i bio pod budnom paskom sve do kraja života. Proglašen čak i ludim.

Timofej Nikolajevič Granovski (1811.—1848.), profesor povijesti na sveučilištu u Petrogradu, jedan od glavnih teoretičara ruskog liberalizma. O njemu će biti riječi u pogovoru Bjesovima, budući da je Granovski očito poslužio piscu kao uzor za lik Stepana Trofimoviča Verhovenskoga.

10

snaga mašte! On je sam iskreno vjerovao cijeloga života da u nekim krugovima neprestano strepe pred njim, da im je svaki njegov korak uvijek poznat i prosuđen i da su sva trojica gubernatora, koji su se kod nas izmijenili u posljednjih dvadeset godina, kad su primali vlast u guberniji već unaprijed nekako naročito i brižno razmišljali o njemu držeći se savjeta koje su dobili odozgo, i to osobito kad su preuzimali guberniju u svoje ruke. Da je ma tko tada uvjerio čestitoga Stepana Trofimoviča nepobitnim dokazima da se nema uopće čega plašiti, on bi se zacijelo uvrijedio.

A uza sve to bijaše on vrlo pametan i nadaren čovjek, čak mogu reći čovjek od znanosti, iako, naravno, što se tiče znanosti... ukratko, u znanosti on nije baš mnogo učinio ili, bolje rečeno, nije učinio ništa. Ali tako to već biva sa znanstvenicima u našoj Rusiji.

Vratio se iz inozemstva i načas zablistao kao predavač na sveučilišnoj katedri negdje pod sam kraj četrdesetih godina. Održao je, istina, svega nekoliko predavanja i to, čini mi se, o Arapima; također je obranio izvrsnu disertaciju o značenju, o građanskom i hanzeatskom značenju njemačkog gradića Hanaua,1 u razdoblju između godine 1413. i 1428., a istodobno i o onim naročitim i nejasnim razlozima zbog kojih od tog značenja zapravo nije ništa ni bilo.

Ta je disertacija vrlo spretno i bolno žacnula ondašnje slavenofile i među njima je stekao mnogo ljutih neprijatelja.

Kasnije — međutim već onda kad je bio ostao bez katedre — uspio je tiskati (da tako kažem, osvete radi, a i zato da bi im pokazao koga su izgubili) u naprednom mjesečniku,2 koji je prevodio djela Dickensa i propagirao George Sand, početak jedne vrlo temeljite studije koja je, čini se, govorila o neobičnoj moralnoj uzvišenosti nekakvih vitezova u nekakvu razdoblju,3 ili nešto tome slično. U sva1

2 3

Misli se, zapravo, na diplomski rad T. N. Granovskoga, koji je bio posvećen povijesti srednjovjekovnih njemačkih gradova. Hanza je u srednjem vijeku bila cehovska organizacija njemačkih trgovaca.

Vjerojatno časopis Domovinski zapisi iz 40-ih godina 19. stoljeća.

Opet aluzija na antislavenofilske tekstove T. N. Granovskoga.

11

kom slučaju posrijedi je bila nekakva uzvišena i neobično plemenita misao. Kasnije su govorili da je nastavak studije bio odmah zabranjen i da je napredni mjesečnik loše prošao zbog toga što je bio objavio prvu polovicu. To je posve moguće, jer što sve onda nije bilo moguće? Ali u ovom našem slučaju najvjerojatnije je da od toga nije ništa bilo nego da autor iz lijenosti nije završio studiju. Što se tiče predavanja o Arapima, prekinuo ih je zbog toga što je netko negdje (očito netko od njegovih nazadnjačkih neprijatelja) uhvatio pismo upućeno opet nekome trećemu u kome je on izlagao “nekakve okolnosti”,1 zbog kojih je opet netko tražio od njega posebna objašnjenja.2 Ne znam je li točno, ali isto su tako pričali da je u to isto vrijeme u Petrogradu otkriveno nekakvo veliko društvo protiv zakona prirode i države, koje je imalo čak trinaestak članova i koje je gotovo poljuljalo poredak. Govorkalo se da su se oni, navodno, spremali prevoditi čak i Fouriera.3 Nekako u isto vrijeme u Moskvi je bio zaplijenjen i spjev Stepana Trofimoviča, koji je bio napisao još prije šest godina, u Berlinu, u najranijoj mladosti, i koji je, u prijepisu, kolao među dvojicom ljubitelja poezije i nekim studentom. Taj spjev sad leži preda mnom na stolu; dobio sam ga tek prošle godine a prepisao ga je posve nedavno, svojom rukom, sam Stepan Trofimovič da bi mi ga poklonio s posvetom i u divnom crvenom uvezu od safijanske kože. Uostalom, ima u njemu i poetičnosti pa čak i nekog dara; neobičan je to spjev, ali u ono vrijeme (to jest, točnije, tridesetih godina) kod nas su često pisali slične stvari. Pokušat ću ispričati sadržaj, što 1

2

3

Policija je zaplijenila pismo A. Pleščejeva upućeno S. Durovu, u kojemu se spominje “veliki utjecaj” Granovskoga na studente, poslije čega je taj profesor stavljen pod stalni, tajni nadzor.

Optužen za antireligiozni sadržaj svojih predavanja, Granovski je 1849. morao dati “posebna objašnjenja” moskovskom mitropolitu.

Društvo petraševaca, nasljednika dekabrista, kojemu je pripadao i Dostojevski. Cilj društva bio je da se sruši totalitarni, kmetovski sustav, a većina članova bili su pristaše utopističkog socijalizma i njegovog utemeljitelja Francois-Marie-Charlesa Fouriera (1772.—1837.).

12

će biti, istini za volju, vrlo teško jer ni sam nisam baš ništa shvatio. To je nekakva alegorija, u lirsko-dramskom obliku, koja podsjeća na drugi dio Fausta.1 U uvodnom prizoru pojavljuje se zbor žena, zatim zbor muškaraca, pa onda zbor nekakvih snaga, i napokon zbor duša, koje još nisu žive, ali koje bi svakako htjele živjeti. Svi ti zborovi pjevaju o nečemu vrlo neodređenom, ponajviše o nekakvom ili nečijem prokletstvu, ali sve s notom uzvišena humora.

Prizor se odjednom mijenja i nastaje nekakva “svečanost života”, na kojoj čak nastupaju i pjevaju kukci, a kornjača izgovara nekakve obredne latinske riječi pa čak, ako se dobro sjećam, o nečemu pjeva i jedan mineral, dakle posve neživa stvar. Uopće, svi neprestano pjevaju, a ako već razgovaraju, onda se nekako neodređeno svađaju, ali opet s nekom uzvišenom notom. Napokon se prizor iznova mijenja, i mi se nalazimo u divljini gdje među stijenjem luta civilizirani mladić koji kida i žvače nekakvu travu, a na pitanje vile zašto žvače tu travu, odgovara da on, osjećajući u sebi višak životne snage, traži zaborav i nalazi ga u soku tih trava; ali da je svejedno njegova glavna želja — da što prije izgubi razum (iako je ta želja možda i suvišna). Zatim odjednom dojaše na vrancu mladić neopisive ljepote, a za njim pokulja veliko mnoštvo različitih naroda. Mladić zapravo predstavlja smrt, a svi ti narodi žude za smrću. I, napokon, u posljednjem prizoru, pojavljuje se odjednom i babilonska kula, a neke je ljudine uspijevaju napokon dovršiti, pjevajući usto pjesmu o novoj nadi, i kad je dozidaju do vrha, onda neki vladar, recimo vladar Olimpa, pobjegne pod vrlo smiješnim okolnostima, a čovječanstvo se, kad to primijeti, popne na njegovo prijestolje i odmah započinje nov život i na nov način razmatra sve stvari. I, eto, taj su spjev smatrali onda opasnim. Prošle sam godine bio pred1

Pisac aludira na romantičarsku poemu V. S. Pečorina (1807.—1834.), ruskoga pisca i filologa. Poema je posvećena smrti, koja se pojavljuje kao “divni mladić na bijelcu”, dok korovi vjetrova, baklji, zvijezda i ljudi s našeg svijeta i s drugih planeta kliču: “Vive la mort!” (Živjela smrt!). Poemu je objavio Hercen.

13

ložio Stepanu Trofimoviču da ga objavi jer sam smatrao da u ovo naše vrijeme zvuči posve nevino, ali je on odbio moj prijedlog i to očito vrlo nezadovoljan. Nije mu se svidjelo što ja njegov spjev smatram za posve nevin, a zbog toga se čak donekle ohladio prema meni, i tako se držao puna dva mjeseca. Ali što se onda dogodilo? Odjednom, gotovo u ono isto vrijeme kad sam predlagao da taj spjev objavimo kod nas, objavile ga vani, to jest u inozemstvu, u jednom revolucionarnom časopisu, i to bez ikakva znanja Stepana Trofimoviča. On se isprva uplašio, odjurio gubernatoru i napisao usrdno pismo puno isprika u namjeri da ga pošalje u Petrograd, dva puta mi ga je pročitao, ali ga ipak nije poslao jer nije znao kome da ga uputi. Ukratko, uzrujavao se cijeli mjesec; ali sam svejedno siguran da mu je u dubini srca neobično laskao taj događaj. Samo što nije spavao s primjerkom časopisa, koji mu je netko bio poslao, a po danu ga je skrivao pod strunjaču i čak nije dopuštao ženi da sprema postelju, očekujući neprestano da će odnekuda stići nekakav brzojav i ipak se držeći oholo. Ali brzojava nije bilo. Tada se, napokon, pomirio i sa mnom, što najbolje govori o neizmjernoj dobroti njegova smjerna i meka srca.

II. Ne kanim ipak tvrditi da nije imao nekih neprilika; tek sam sad posve pouzdano saznao da je mogao i dalje do mile volje držati predavanja o svojim Arapima, samo da je objasnio ono što je bilo prijeko potrebno. Ali mu je u ono vrijeme slava udarila u glavu i on se brže-bolje potrudio da uvjeri sebe sama kako mu je karijera zauvijek uništena u “burnom stjecaju okolnosti”. Ali, ako ćemo pravo, pravi razlog promjene u njegovoj karijeri bio je taj što je Varvara Petrovna Stavrogina, supruga general-lajtnanta i prava bogatašica, ponovila svoj nekadašnji učtivi prijedlog da on preuzme odgoj i cijeli umni razvoj njezina sina jedinca, u 14

svojstvu njegova glavnoga odgojitelja i prijatelja — zašto će, povrh svega, biti i te kako dobro plaćen. Prvi put mu je to bila predložila još u Berlinu, i to baš u onom trenutku kad je prvi put ostao udovac. Prva mu je supruga bila neka lakoumna djevojka iz naše gubernije kojom se oženio u prvoj, još nezreloj mladosti; čini se da je od te osobe, koja je inače bila vrlo privlačna, podnio mnogo jada, jer nije imao sredstava da je izdržava a i zbog nekih drugih i prilično neugodnih razloga. Ona je umrla u Parizu, pošto već pune tri godine nije živjela s njim i pošto mu je ostavila petogodišnjeg sina, “plod prve, radosne i još svijetle ljubavi”, kako se jednom izrazio Stepan Trofimovič kad mi se došao izjadati. Mališana su još mnogo prije poslali u Rusiju gdje su ga, u zabačenu kraju, odgajale daleke tetke. Stepan Trofimovič je tom prilikom odbio ponudu Varvare Petrovne i ponovo se oženio, prije nego je istekla godina dana, nekom šutljivom Berlinčankom, i to, što je najneobičnije, bez ikakve stvarne potrebe. Ali, osim toga, bilo je i drugih razloga zbog kojih je bio odbio odgojiteljsku ulogu: privukla ga je slava nekog nezaboravnog profesora o kome su u ono vrijeme svi govorili, pa je i on počeo jurišati na katedru, spremajući se da tako i sam okuša svoja orlovska krila. Ali, malo kasnije, već oprljenih krila, on se naravno sjetio ponude koja ga je i prije gotovo pokolebala u odluci da se oženi. Iznenadna smrt i druge supruge, koja nije živjela s njime ni godinu dana, napokon ga je natjerala da ponudu prihvati. Budimo otvoreni: najodlučnija je tu bila gorljiva naklonost i neprocjenjivo, da tako kažem, klasično prijateljstvo Varvare Petrovne, — ako se prijateljstvo može tako okrstiti. I on je pao u zagrljaj tog prijateljstva koje će potrajati dobrih dvadeset godina. Upotrijebio sam izraz “pao u zagrljaj”, ali Bože sačuvaj da tko o tome pomisli kao o nekoj pretjeranoj ili lakoumnoj vezi; taj “zagrljaj” treba shvatiti samo u najćudorednijem smislu. Najplemenitija i najobzirnija veza spojila je te dvije toliko izuzetne ličnosti — zauvijek.

15

Odgojiteljsku ulogu preuzeo je i zbog toga što je prvo imanje, koje mu je ostalo od prve supruge — inače vrlo maleno imanje — bilo tik uz Skvorešnike, veličanstveno imanje Stavroginovih u okolici našega gradića. Osim toga, u tišini radne sobe, oslobođen tegobnih sveučilišnih poslova, mogao se posvetiti znanosti i obogatiti domaću književnost mnogim temeljitim studijama. Ali nikakvih studija nije bilo; međutim, tako mu se bar pružila prilika da se otada u životu, punih dvadeset godina, izdiže pred domovinom kao “utjelovljeni prijekor”, kao što je to rekao jedan narodni pjesnik: K’o utjelovljeni prijekor . . . . . . . . . . . .

Ti si stajao pred domovinom, Liberale-idealiste.1 Međutim, ta osoba, koju spominje narodni pjesnik, možda je imala pravo da cijeli život stoji u tom položaju, ako joj se dalo — jer to je moralo biti prilično dosadno.

Naš Stepan Trofimovič, na žalost, mogao je samo oponašati takve osobe, a osim toga bi se umorio od stajanja i često bi se izvalio i opružio. Ali makar je i ležao, znao je i u tom ležećem položaju ostati utjelovljenjem prijekora; to mu treba priznati, to prije što je za provinciju i to bilo puno. Trebalo bi samo da ga vidite kad bi u klubu sjeo za kartaški stol. Cijela mu je vanjština govorila: “Karte! I ja da s vama igram preferans! Zar je to dopustivo? A tko je odgovoran? Tko je prekinuo moju djelatnost i pretvorio je u ovaj preferans? Eh, jao tebi, Rusijo!” i dostojanstveno bi izigrao crveni adut.

Ali, istini za volju, strašno je volio ogledati se u kartama i zbog toga se, osobito u posljednje vrijeme, često i neugodno svađao s Varvarom Petrovnom. Međutim, o tome će još poslije biti govora. Htio bih samo istaknuti da 1

Stihovi N. A. Njekrasova.

16

to nije bio čovjek bez savjesti (naime, ponekad) i zbog toga je često tugovao. Za svog dvadesetogodišnjeg prijateljstva s Varvarom Petrovnom njega bi tri-četiri puta godišnje redovno hvatala tuga, koju smo mi nazivali “građanskom”, a koja nije bila ništa drugo nego tupost, samo što se onaj prvi izraz mnogo više sviđao cijenjenoj Varvari Petrovnoj.

Kasnije bi ga, osim građanske tuge, hvatao i šampanjac; ali ga je osjećajna Varvara Petrovna cijeloga života čuvala od takvih banalnih sklonosti. Osim toga njemu je bila potrebna dadilja jer bi ponekad postao vrlo čudan: usred najcrnje tuge odjednom bi se počeo najprostodušnije smijati. Bilo je trenutaka kad bi čak i o samome sebi govorio humorističnim tonom. A Varvara Petrovna nije se ničega bojala koliko humorističnog tona. Bijaše to žena klasične prirode i mecena koja je u svemu uvijek polazila od najuzvišenijih načela. Utjecaj, dvadesetogodišnji utjecaj te uzvišene dame na našeg nesretnog prijatelja bio je od presudna značenja.

Zato o toj dami treba posebno nešto i reći, što upravo i kanim učiniti.

III. Ima neobičnih prijateljstava: prijatelji bi gotovo najradije jedan drugoga pojeli, cijeli život tako prožive, a rastati se ne mogu. Na rastanak je nemoguće i pomisliti: mušičavi prijatelj, koji bi htio raskinuti vezu, prvi će se razboljeti i možda čak i umrijeti ako dođe do raskida. Pouzdano znam da bi Stepan Trofimovič u nekoliko navrata, i to neki put poslije najintimnijih objašnjenja u četiri oka između njega i Varvare Petrovne, tek što bi ona otišla, skočio s divana i počeo udarati šakama po zidu.

Ovo što kažem ne treba shvatiti u prenesenom smislu, jer je jednom čak odbio žbuku sa zida. Možda ćete me upitati: odakle ja znam za takve intimne potankosti? A što ako sam bio prisutan? Možda je Stepan Trofimovič u više navrata plakao na mome ramenu živo iznoseći preda me 17

svu svoju ponutricu? (I što samo u takvim prilikama nije govorio!) Međutim, što bi se dogodilo poslije takve suzne kuknjave: već sutradan, bio bi spreman razapeti samoga sebe zbog svoje neobzirnosti; brže-bolje bi me pozvao ili sam dotrčao, i to samo zbog toga da mi priopći kako je Varvara Petrovna “anđeo čestitosti i nježnosti, a on sam nešto sasvim suprotno”. Ne samo što je s takvim izljevima dolazio meni, nego je u više navrata sve to spominjao i njoj samoj u ljeporekim pismima i priznavao joj, potpisujući se punim imenom, da je, još jučer pričao nekoj trećoj osobi kako ga ona recimo, drži u kući samo iz taštine, kako mu zavidi na njegovu obrazovanju i nadarenosti; kako ga mrzi i kako se boji javno pokazati svoju mržnju iz bojazni da je ne bi napustio i da ne bi tako naškodio njenoj književnoj reputaciji; da zbog svega toga sad prezire samoga sebe i da je odlučio naprasno oduzeti sebi život, a da još samo čeka njenu posljednju riječ poslije koje će donijeti odluku, i tako dalje, i tako dalje. Sad vam je možda lakše zamisliti u kakvu su se histeriju gdjekad pretvarale živčane krize toga najnevinijeg od svih pedesetogodišnjih momaka! I ja sam jednom čitao jedno takvo njegovo pismo, koje je bio napisao poslije jedne njihove svađe što je bila ništavna po razlogu koji ju je izazvao, ali žučna u izljevima. Zgrozio sam se i zamolio ga da takva pisma više ne šalje.

— Ne mogu drugačije... poštenije je... to je obaveza... umrijet ću ako joj se posve, posve ne ispovjedim! — odgovorio je on gotovo u groznici i ipak poslao pismo.

Razlika između Varvare Petrovne i njega bila je baš u tome što ona takvo pismo nikada ne bi poslala. Istina, on je luđački volio pisati pa joj je čak pisao i onda kad je stanovao s njom pod istim krovom, a kad bi ga spopala histerija, čak i po dva pisma dnevno. Znam sigurno da je ona uvijek vrlo pažljivo čitala ta pisma, čak i onda kad bi stigla dva u istom danu a kad bi ih pročitala, spremala ih je, obilježena i svrstana, u posebnu ladicu; osim toga ih je isto tako zatvarala u svoje srce. Poslije toga, pošto cijeli dan ne bi 18

ništa odgovorila svome prijatelju, srela bi se s njim kao da se ništa nije dogodilo, kao da se jučer ništa naročito među njima nije zbilo. Malo-pomalo ga je tako ukrotila da se on više ne bi ni usudio spomenuti jučerašnji događaj nego bi joj samo neko vrijeme zagledao u oči. A ona ništa nije zaboravljala, dok je on, opet, ponekad i prebrzo zaboravljao da bi se, ohrabren njenim mirom, vrlo često već istog dana počeo smijati i šaliti uz šampanjac, kad bi naišli prijatelji.

Kako li je ona, zacijelo, onda ogorčeno gledala u njega, a da on ništa nije opažao! I tako bi se možda istom sedam dana kasnije ili možda cijeli mjesec, cijelih pola godine kasnije, u nekom naročitom trenutku prisjetio odjednom nekog izraza iz tog i tog pisma, pa odmah i cijelog pisma, sa svim onim okolnostima u kojima je nastalo, i onda bi propadao u zemlju od stida i toliko se kinjio da bi obično dobivao dizenteriju. Ti nastupi bolesti, što je bila nalik na dizenteriju, u nekim slučajevima su redovito pratili njegove živčane krize i na neki način pokazivali osobitost njegova organizma.

Varvara Petrovna ga je zacijelo često i zaista mrzila; međutim, on tu njenu crtu nije nikada uspio zamijetiti, tako da joj je napokon postao gotovo sin, njena tvorevina, čak, možemo slobodno reći, njen izum; postao je krv njene krvi, a on je, eto, vjerovao da ga drži i izdržava samo jer mu “zavidi na njegovoj nadarenosti”. Kako su je morale vrijeđati takve sumnje! U njoj je bila skrivena neodoljiva ljubav prema njemu, ljubav okružena neprekidnom mržnjom, ljubomorom i prezirom. Čuvala ga je od svakog trunka prašine, tetošila ga dvadeset i dvije godine, cijele noći ne bi zaspala od brige kad bi došao u pitanje njegov pjesnički ugled, njegov ugled znanstvenika i građanskog djelotvora. Ona je njega izmislila i sama je prva povjerovala u svoju izmišljotinu. Bio je nalik na neku njenu maštariju... A za sve to tražila je od njega zaista mnogo, ponekad čak i ropski odnos. Bila je nevjerojatno zlopamtilo. Uostalom, o tome ću vam ispričati dvije zgode.

19

IV. Jednom prilikom, u ono vrijeme kad se prvi put pročulo da će kmetovi biti oslobođeni i kad je cijela Rusija slavodobitno živahnula i spremala se za preporod, Varvaru Petrovnu je pohodio neki petrogradski barun, koji je putovao onuda i koji je bio osoba s najvišim vezama i upoznat sa spomenutim događajem. Varvara Petrovna je neobično mnogo držala do takvih posjeta jer su njezine veze u visokom društvu, poslije smrti supruga, sve više slabile, da bi se, na kraju, posve prekinule. Barun je u njezinoj kući proveo cio sat uz čaj. Nikoga drugog u kući nije bilo, pa je Varvara Petrovna pozvala Stepana Trofimoviča i pokazala ga barunu. Barun je već bio nešto o njemu načuo još prije ili se bar pretvarao kao da je nešto čuo, a, dok su pili čaj, svejedno mu se vrlo lijepo obraćao. Treba znati da Stepan Trofimovič nije bio čovjek koji bi se mogao obrukati u ovakvoj prilici jer su mu manire bile vrlo otmjene. Iako je, čini se, bio siromašna porijekla, ipak je bio te sreće da dospije, još kao dijete, u neku uglednu moskovsku kuću gdje su ga očito, pristojno odgojili; francuski je govorio kao Parižanin. Tako je barun na prvi pogled uočio s kakvim se ljudima druži Varvara Petrovna premda živi u ovoj provincijskoj samotinji. Međutim, ipak nije sve prošlo glatko. Kad je barun odlučno potvrdio da su posve pouzdani glasovi, što su se onda tek bili proširili, o onoj velikoj reformi, Stepan Trofimovič se više nije mogao savladati nego je povikao “hura”, i, štoviše, čak je i napravio nekakvu kretnju rukom koja je pokazala njegovo oduševljenje. Povikao je, istina, dosta tiho pa čak i otmjeno; može, štoviše, biti da je i to oduševljenje bilo smišljeno, možda je tu kretnju, pola sata prije nego što su sjeli za čaj, čak i uvježbavao pred zrcalom; ali nema sumnje da svejedno nije ispalo kako treba, tako da se barun samo jedva jedvice nasmiješio iako je odmah neobično učtivo ubacio neku rečenicu o tome kako će sva ruska srca razumljivo radosno zaigrati zbog ovog velikog događaja. A zatim je ubrzo otišao, ne zaboravivši 20

na odlasku pružiti dva prsta Stepanu Trofimoviču. Kad se vratila u sobu za primanje, Varvara Petrovna je isprva dvije-tri minute šutjela, tobože tražeći nešto na stolu; a onda se odjednom okrenula Stepanu Trofimoviču i blijeda u licu, sjajnih očiju, šapatom protisnula: — To vam nikada neću zaboraviti!

Sutradan se srela s prijateljem kao da se ništa nije dogodilo; onu zgodu više nikad nije spomenula. Ali trinaest godina kasnije, u jednom tragičnom trenutku, sjetila je se ponovo i prekorila ga, i problijedila jednako onako kao prije trinaest godina kad ga je prvi put prekorila. Svega dvaput u životu mu je rekla: “To vam nikada neću zaboraviti!” Slučaj s barunom bio je drugi po redu; ali i prvi slučaj je, na svoj način, toliko karakterističan i, čini mi se, toliko značajan za sudbinu Stepana Trofimoviča da je najbolje i njega spomenuti.

Bilo je to godine tisuću osamsto pedeset i pete u proljeće, u mjesecu svibnju, neposredno poslije toga kako je u Skvorešnike stigla vijest o smrti general-lajtnanta Stavrogina, lakoumna starca koji je umro od neke želučane bolesti, putujući na Krim, kamo je hitao u neku vojnu jedinicu.

Varvara Petrovna je ostala udovica i obukla crninu. Istini za volju, nije mogla mnogo tugovati jer je posljednje četiri godine živjela posve odvojeno od muža zbog toga što im se prirode nisu nikako slagale; štoviše, za to vrijeme ga je i izdržavala. (Sam general-lajtnant imao je svega stotinu i pedeset seljaka i plaću a, uz to, naravno, ugled i veze; a cijelo bogatstvo i Skvorešnici pripadali su Varvari Petrovnoj, jedinoj kćerci nekog vrlo bogatog zakupca). Usprkos tome nju je potresla neočekivana vijest, i ona se povukla u potpunu samoću. Razumije se da je i u toj prilici Stepan Trofimovič neprestano bio uz nju.

Svibanj je bujao; bile su divne proljetne večeri. Procvjetala je divlja trešnja. Dvoje prijatelja se svaku večer nalazilo u vrtu i sve do u kasnu noć sjedilo u sjenici izlijevajući jedno pred drugim svoje osjećaje i misli. Bili su to pravi lir21

ski trenutci. Varvara Petrovna je, pod dojmom promjene u svom životu, govorila više nego obično. Gotovo kao da se nastojala približiti srcu svog prijatelja. I to je tako potrajalo nekoliko večeri. Jedna neobična misao odjednom je sinula Stepanu Trofimoviču: “Ne računa li ražalošćena udovica na njega i ne očekuje li da će joj on, kad istekne godina žalosti, ponuditi brak?” Bila je to cinička misao; ali treba znati da su uzvišeni duhovi nekada baš skloni ciničkim mislima, već zbog svoje duhovne osobenosti. Duboko se zamislio i zaključio da bi mu slutnja mogla biti opravdana. Govorio je sam sebi: “Imutak je velik, to je istina, ali...” Varvara Petrovna zacijelo nije baš bila nalik na neku ljepoticu: bijaše to visoka, bljedolika, koščata žena, neobična duga lica u kome je bilo nešto konjsko. Stepan Trofimovič je sve više oklijevao, kinjio se u svojim sumnjama i čak dvaput prosuzio, sve od te svoje neodlučnosti (inače je on prilično često plakao).

Navečer bi, u sjenici, naime, njegovo lice nekako nehotice poprimalo hirovit i podrugljiv izraz, pomalo koketan a u isto vrijeme i ohol. To se nekako događa gotovo i preko volje, nehotice, a što je čovjek plemenitiji, to je još i upadljivije.

Tko zna što je zapravo bilo posrijedi, ali je najvjerojatnije da u srcu Varvare Petrovne nije bilo ničega što bi moglo nesumnjivo opravdati slutnje Stepana Trofimoviča. Osim toga, sve da je on i bio slavan, ona nikada ne bi prezime Stavrogine promijenila za njegovo. Možda je sve to bila samo obična ženska igra, nagonski ženski prohtjev, toliko prirodan u nekim osobitim ženskim okolnostima. Uostalom, ja za to ne bih stavio ruku u vatru; ta ni do danas nije istražena dubina ženskog srca! Ali, da nastavimo.

Očito da je ona uskoro u sebi protumačila neobični izraz prijateljeva lica; bila je vrlo osjetljiva i dovitljiva, a on opet ponekad odviše naivan. Ali te proljetne večeri proticale su kao i do tada, a razgovori bili jednako poetični i zanimljivi. Međutim, jednom prilikom, kad je omrkla noć i kad su završili živahan i poetičan razgovor, prijateljski su se rastali, toplo stisnuvši jedno drugome ruku pred ula22

zom u krilo zgrade u kome je stanovao Stepan Trofimovič.

U ljetu bi se on uvijek preselio u to maleno krilo, što se protezalo gotovo do u vrt, dotičući se goleme gazdinske kuće Skvorešnika. Tek što je bio ušao u sobu i zavezao se u grozničave misli, dohvativši cigaru i ne stigavši je još ni zapaliti, stojećki, onako umoran i nepomičan pred otvorenim prozorom i promatrajući kao paperje lagane, bijele oblačiće, što su plovili oko blistava mjeseca, odjednom je iza sebe začuo tih sušanj, tako da je zadrhtao i okrenuo se. Pred njim se opet našla Varvara Petrovna od koje se bio rastao tek prije četiri minute. Blijedo joj je lice posve poplavljelo, usne se stisnule i drhtale u kutovima. Desetak trenutaka netremice mu je gledala u oči neumoljivim pogledom i onda odjednom brzo prošaptala: — To vam nikada neću zaboraviti!

Kad mi je Stepan Trofimovič, deset godina kasnije, šaptom pričao ovu žalosnu pripovijest, zatvorivši prvo vrata, kleo mi se da je bio tako obamro na mjestu da nije ni čuo ni vidio kad se Varvara Petrovna izgubila. Kako mu ona poslije više nikada nije ništa natukla o tom događaju i kako su njihovi odnosi i dalje tekli kao da se ništa nije dogodilo, on je cijela života bio sklon misliti da je sve to bilo obično priviđenje uoči nastupa bolesti, to prije što se iste noći razbolio i što je bolest potrajala puna dva tjedna; a što je, opet, prekinulo i one sastanke u sjenici.

Ali, bez obzira na pomisao o priviđenju, on je svakog dana, cijelog svog života, nekako očekivao da će se to nastaviti i da će, da tako kažem, doći do raspleta onoga događaja. Nije mogao vjerovati da je sve završeno! A ako je i pomislio da je završeno, svejedno je ponekad zacijelo čudno pogledao svoju prijateljicu.

V. Ona mu je čak sama dala napraviti odijelo u kojem je proveo cijeli život. Odijelo je bilo otmjeno i vrlo karakteri23

stično: crni kaput dugih skutova, zakopčan gotovo do vrata, ali kicoški skrojen; mekani šešir (ljeti slamnati) široka oboda; bijela batistena kravata vezana u veliki čvor i obješenih krajeva; štap sa srebrnom drškom i — kosa gotovo do ramena. Imao je tamnoplavu kosu koja je tek u posljednje vrijeme počela malko sijedjeti. Brkove i bradu je brijao.

Pričali su da je u mladosti bio neobično lijep. Ali, po mome mišljenju, i u starosti je bio vrlo naočit. A i kakva je to starost od pedeset i tri godine? Osim toga, iz neke građanske koketerije, ne samo što se nije nastojao pomladiti, nego se čak i nekako razmetao svojim zrelim godinama i u tom svom odijelu, onako visok, mršav, s kosom do ramena, bio je pomalo nalik na patrijarha ili, još prije, na portret pjesnika Kukoljnika1 što je, kao litografija, bio objavljen tridesetih godina u nekom izdanju njegovih pjesama; na tu je sliku osobito podsjećao kad bi sjedio ljeti u vrtu, na klupi, ispod grma rascvjetanog jorgovana, oslonivši se objema rukama na štap, otvorivši pred sobom knjigu i pjesnički se zamislivši o zalasku sunca. Što se tiče knjiga, moram reći da je kasnije čitao sve manje i manje. Ali to je, istina, bilo tek potkraj. Novine i časopise, na koje je bila pretplaćena Varvara Petrovna, i to u velikom broju, čitao je redovito.

Zanimala su ga i dostignuća ruske literature, iako je pazio da pri tome ne gubi svoje dostojanstvo. Jednom se bio zanio proučavanjem suvremene visoke politike u našim unutrašnjim i vanjskim poslovima, ali mu je ubrzo dodijalo, i on se toga okanio. Ponekad bi se dogodilo da bi ponio sa sobom u vrt Tocquevillea2 a u džepu istodobno sakrio Paula de Kocka.3 Sve su to, međutim, nevažne sitnice.

Uzgred bih htio nešto spomenuti i o onom portretu Kukoljnika: Varvara Petrovna je naišla na tu sličicu prvi put još 1

2

3

N. V. Kukoljnik (1809.—1868.), pjesnik, pripovjedač, romanopisac i autor patriotskih drama, koje su imale uspjeha.

A. Tocqueville (1805.—1859.), francuski povjesničar i političar buržoasko-liberalističkih nazora.

Paul de Kock (1794.—1871.), francuski pisac popularnih romana iz malograđanskog života.

24

onda dok je kao djevojčica stanovala u nekom otmjenom moskovskom pansionu. Odmah se zaljubila u sliku, kao što se sve djevojčice u pansionima zaljubljuju u koješta oko sebe, a isto tako i u svoje nastavnike, i to osobito u one koji predaju krasopis i crtanje. Ali ovdje nisu zanimljive te navike djevojčica nego činjenica da je Varvara Petrovna punih pedeset godina sačuvala tu sliku među svojim najintimnijim dragocjenostima, i da je možda upravo zbog nje i dala napraviti Stepanu Trofimoviču odijelo koje je bilo nalik na ono s portreta. Naravno, i to su samo sitnice.

Prvih godina ili, točnije, u prvoj polovici svog boravka u kući Varvare Petrovne, Stepan Trofimovič je još pomišljao da će se latiti književnog rada i svakog dana se spremao da se ozbiljno propiše. Ali, u drugoj polovici, sve je pomalo tonulo u zaborav. Sve nam je češće i češće govorio: “Čini mi se da sam spreman za rad, građe imam dosta a, eto, posao ne ide! Ni makac!” I nujno bi oborio glavu.

Nema sumnje da je to u našim očima izazivalo još veće poštovanje prema njemu, kao čovjeku koji pati zbog znanosti; ali je on sam želio nešto sasvim drugo. “Zaboravili su me, nikome više nisam potreban!” — višeput bi mu se otelo s usta. Sve jača sjeta obuzimala ga je osobito potkraj pedesetih godina. Varvara Petrovna je napokon shvatila da je posrijedi nešto vrlo ozbiljno. A i sama nije mogla podnijeti pomisao da je njezin prijatelj zaboravljen i nepotreban. Da bi ga razonodila, a i da bi obnovila njegovu slavu, odvezla ga je u Moskvu, gdje je imala nekoliko znanaca među uglednim književnicima i znanstvenicima; međutim, ondje su uvidjeli da im Moskva ne može pomoći.

Bilo je to onda neko osobito vrijeme; pomaljalo se nešto novo, nešto što više nije bilo nimalo nalik na dotadašnji mir, nešto sasvim neobično, ali i posvuda nazočno, pa čak i u Skvorešnicima. Širile su se različite glasine. Činjenice su bile više-manje poznate, ali je bilo očito da osim činjenica postoje i neke ideje, koje su od njih nedjeljive, i da tih ideja, što je najvažnije, ima neobično mnogo. A to je ljude 25

upravo i jedilo: nikako se nisu mogli snaći i točno razaznati što se zapravo skriva u tim idejama? Varvara Petrovna je, već po svojoj ženskoj prirodi, pošto-poto nastojala u tim idejama vidjeti nešto tajanstveno. Počela je i sama čitati novine i časopise, zabranjena inozemna izdanja, pa čak i različite proglase1 koji su se onda počeli širiti (sve su njoj slali); ali joj se od svega tog samo zavrtjelo u glavi. Počela je i pisma pisati: odgovarali su joj malokad i, što dalje, sve nerazumljivije. Svečano je zamolila Stepana Trofimoviča da joj objasni “sve te ideje”, i to jednom zauvijek; ali je ni njegova objašnjenja očito nisu mogla zadovoljiti. Odnos Stepana Trofimoviča prema tom općem pokretu bio je do krajnosti ohol; za njega se sve svodilo samo na golu činjenicu da je on zaboravljen i posve nepotreban. Napokon su ga se sjetili i spomenuli njegovo ime, isprva u inozemnim publikacijama, spominjući ga kao prognanog mučenika, a zatim su ga spomenuli i u Petrogradu kao neku bivšu zvijezdu iz znamenitog zviježđa; čak su ga, tko zna zašto, uspoređivali i s Radiščevom.2 Kasnije je netko objavio da je on umro, pa čak najavio i nekrolog. Stepan Trofimovič je u tren oka uskrsnuo i strašno se uzoholio. Njegov oholi odnos prema suvremenicima odjednom je splasnuo i zanijela ga je jedna jedina želja: da pristupi pokretu i pokaže što on može. Varvara Petrovna je odmah iznova u sve povjerovala i marljivo se prihvatila posla. Pala je odluka da bez odlaganja otputuju u Petrograd, da se na samom mjestu sa svime upoznaju, da osobno prouče o čemu je riječ i da se, ako je moguće, prihvate svim srcem i trajno te nove djelatnosti. Štoviše, najavila je da je spremna osnovati svoj list i posvetiti mu cijeli budući život. Kad je shvatio kako se stvari razvijaju, Stepan Trofimovič se još više naduo, a 1

2

U početku 60-ih godina proglasi postaju oružje revolucionarnih demokrata. Tako su karakteristični proglasi nosili naslove “Mladome naraštaju”, “Velikorus”, “Mlada Rusija”, itd.

Autor čuvenog djela Putovanje iz Moskve u Petrograd, u kojemu jedan ruski pisac prvi put otvoreno osuđuje kmetstvo. Po nalogu Katarine II. knjiga je zabranjena a pisac protjeran u Sibir.

26

putem se čak počeo pokroviteljski ponašati prema Varvari Petrovnoj — što je ona odmah pribilježila u svom srcu.

Osim toga, ona je imala i jedan drugi, vrlo važan razlog zbog koga se odlučila putovati, a to je bila namjera da obnovi svoje utjecajne veze. Trebalo je da, ako bude moguće, ponovo podsjeti na sebe petrogradsko društvo ili da bar pokuša. Za javnost je njeno putovanje bilo opravdano izgovorom da se želi sastati sa sinom jedincem, koji je tada upravo završavao studije na Višoj petrogradskoj školi.

VI. Otputovali su u Petrograd i proživjeli ondje gotovo cijelu zimu. Međutim, o Velikom postu, sve se rasplinulo kao šareni mjehur od sapunice. Snovi su se raspršili a klupko ne samo što se nije rasplelo, nego se još gadnije zamrsilo. Prvo i prvo, veze u visokom društvu nije uspostavila, osim u nekim najsitnijim oblicima i uz najponiznije ustupke. Ojađena Varvara Petrovna svim srcem se posvetila “novim idejama” i počela u svom stanu priređivati večeri. Pozivala je književnike, i poznanici su ih uskoro doveli u velikom broju.

Kasnije su dolazili i sami, bez poziva; jedan je dovodio drugoga. Nikada još nije imala prilike vidjeti takve književnike.

Bili su nevjerojatno tašti, i to nisu nimalo krili, kao da im je to bila dužnost. Poneki (iako, naravno, ne svi) dolazili su čak pijani, ali su se ponašali kao da je to njihovo pijanstvo neka osobita i tek otkrivena ljepota. Svi su bili neopisivo ponosni. Na svakom licu se vidjelo da je ta i ta osoba upravo otkrila neku nevjerojatno važnu tajnu. Psovali su i ponosili se time. Teško je bilo saznati što su oni zapravo napisali; a bili su to sve sami kritičari, romanopisci, dramatičari, satiričari, savjesti društva. Stepan Trofimovič se probio čak i u najviši njihov krug, u onaj odakle se očito upravljalo cijelim pokretom. Glavešine, koje su upravljale, bile su nevjerojatno visoko, ali su ga čak i oni dočekali srdačno, iako, naravno, nitko od njih ništa o njemu nije znao ni čuo osim da on 27

“zastupa ideju”. Toliko je dugo petljao oko njih dok ih nije u dva maha dovukao, usprkos njihovoj olimpijskoj uzvišenosti, u salon Varvare Petrovne. Bili su to vrlo ozbiljni i vrlo uljudni ljudi; ponašali su se vrlo pristojno; ostali su ih se očito bojali; jedino je bilo očito da nemaju mnogo vremena.

Našle su se i dvije-tri nekadašnje književne veličine, koje su se slučajno zatekle u Petrogradu i s kojima je Varvara Petrovna već otprije održavala najuljudnije odnose. Ali, na njeno čudo, te prave i zaista nesumnjive veličine bile su sad tihe kao bube, a čak su se neke od njih naprosto gurale među taj novi ološ dotepenaca i sramotno pred njim savijali šiju. Isprva je Stepan Trofimovič imao sreće; prihvatili su ga i počeli ga povlačiti po javnim književnim skupovima. Kad je prvi put izišao na tribinu, na jednom takvom javnom literarnom nastupu, zajedno s ostalim piscima koji su te večeri čitali, razlegao se buran pljesak koji se nije stišao punih pet minuta. Sjetio se toga, sa suzama u očima, devet godina kasnije — istini za volju, prije zbog svoje umjetničke prirode nego iz zahvalnosti. “Kunem vam se i kladim se”, govorio mi je on (ali jedino meni, i to u povjerenju), “da nitko od svih tih slušatelja nije imao ni pojma o meni!” Bilo je to vrlo značajno priznanje: nema sumnje, da je bio bistre pameti ako je već onda, na tribini, mogao tako jasno shvatiti svoj položaj, i to usprkos velikom zanosu; a opet, nema sumnje, da nije baš bistre pameti ako se mogao toga događaja sjetiti devet godina kasnije a da ne osjeti uvrjede. Natjerali su ga da potpiše dva-tri zajednička protesta (protiv čega — nije znao); potpisao je. Natjerali su i Varvaru Petrovnu da potpiše protest protiv nekog “drskog čina”, i ona ga je potpisala.

Uostalom, većina je tih novajlija, istina, dolazila u pohode Varvari Petrovnoj, ali je istodobno smatrala da je mora promatrati nekako prezrivo i posve podrugljivo. Stepan Trofimovič bi mi ponekad, mnogo kasnije, u žučnim trenutcima, natuknuo da mu je ona baš onda i počela zavidjeti. Ona je, naime, naravno, shvaćala da se ne bi smjela družiti s tim ljudima, ali ih je svejedno u svom stanu okupljala usrdno, 28

histerično i nestrpljivo kao prava žena i, što je najvažnije, neprestano nešto od njih očekivala. Za tih večeri govorila je malo iako bi ona znala o koječemu govoriti; više je voljela osluškivati druge. Pričalo se tu o ukidanju tvrdog znaka u ruskoj azbuci, o promjeni ruskih slova u latinička,1 o tome kako je jučer netko prognan u Sibir, o nekakvom skandalu u petrogradskom Pasažu,2 o tome kako bi bilo korisno podijeliti Rusiju prema narodnostima i dopustiti slobodnu federaciju, o ukidanju vojske i mornarice, o vraćanju Poljske na granicu kod Dnjepra, o seljačkoj reformi i o proglasima, o ukidanju nasljedstva, obitelji, djece i svećenika,3 o pravima žena, o kući Krajevskoga4 zbog koje su svi toliko zamjerali gospodinu Krajevskome, i tako dalje, i tako dalje. Bilo je očito da među tim dotepencima i novajlijama ima mnogo lopužina, ali je isto tako nesumnjivo da je bilo i mnogo poštenjačina, pa čak i vrlo ugodnih osoba usprkos nekim njihovim nastranim osobinama. Poštenjake bi bilo mnogo teže shvatiti nego lupeže i grubijane; samo je bilo posve nejasno tko koga drži u šaci. Kad je Varvara Petrovna priopćila nakanu da pokrene list, u njen salon je navalilo još više svijeta, ali su je odmah i obasuli optužbama da je kapitalistkinja i da eksploatira radnu snagu. Optužbe su te bile neuvijene koliko i neočekivane. Stari general Ivan Ivanovič Drozdov, nekadašnji prijatelj i kolega pokojnog generala Stavrogina, čestit čovjek (na svoj način), koga smo mi svi ovdje pozna1

2

3

4

U Petrogradu je 1862. održano više savjetovanja o promjenama i pojednostavljenjima ruskoga pravopisa. Na te rasprave oštro je reagirao i časopis Vrijeme, koji je izdavao Dostojevski.

Nekadašnji Štejnbokov pasaž bio je sastajalište napredne omladine, gdje se diskutiralo, čitalo, recitiralo, itd.

Polemička piščeva replika na već spomenuti proglas “Mlada Rusija”, koji se pojavio 1862. i između ostaloga tražio i potpunu neovisnost Poljske, žensku ravnopravnost, itd.

A. A. Krajevski (1810.—1889.), beskrupulozni ruski izdavač i publicist, koji je makinacijama u izdavačkoj djelatnosti stekao kuću. Dostojevski je o njemu napisao: “... u svojoj književničkoj karijeri gospodin Krajevski nije uspio postati književnikom!... Ne stvarajući književna djela, nego poslove, Andrej Aleksandrovič je tako stvorio svoje sitno djelo...”

29

vali, koji je bio strašno svojeglav i razdražljiv, koji je nevjerojatno mnogo jeo i nevjerojatno se bojao ateizma, jedne se večeri u salonu Varvare Petrovne zakvačio s nekim uglednim mladićem. Mladić mu je odmah odbrusio: “Vi ste zacijelo general kad tako govorite”, čime je, očito, htio reći da nije mogao smisliti gore psovke nego da ga okrsti generalom.

Ivan Ivanovič je užasno planuo: “Jesam, gospodičiću, ja sam general, i to general-lajtnant i služio sam svojemu caru, a ti si, gospodičiću, običan deran i bezbožnik!” Planuo je nezamisliv skandal. Sutra izjutra tisak je pisao o cijelom slučaju i počeli su se skupljati potpisi za kolektivni protest protiv “drskog čina” Varvare Petrovne, koja nije htjela izbaciti generala poslije tih njegovih riječi. Jedna ilustrirana revija objavila je zajedljivu karikaturu koja je prikazivala Varvaru Petrovnu, generala i Stepana Trofimoviča na istoj slici, kao tri nazadnjačka prijana; uz crtež su objavili i pjesmicu koju je narodni pjesnik napisao posebno za tu priliku. Mogao bih, sa svoje strane, napomenuti da mnoge osobe koje nose generalski čin imaju naviku smiješno isticati: “Ja sam služio svome caru”... kao da oni nemaju istoga cara kao i mi, obični carevi podanici, nego nekog posebnog, svoga.

Dulje, naravno, više nisu mogli ostati u Petrogradu, već i zbog toga što je i Stepan Trofimovič doživio potpuni fiasco. Nije se mogao savladati nego je počeo davati izjave o pravima umjetnosti, pa su mu se počeli još otvorenije rugati. Kad je posljednji put javno čitao, palo mu je na pamet da se posluži slatkim građanskim rječnikom, nadajući se da će ljude dirnuti u srce i da će izazvati poštovanje prema svom “izagnanstvu”. On se posve složio da je riječ “domovina” nepotrebna i smiješna; složio se i s tvrdnjom da je religija štetna, ali je glasno i jasno izjavio da cipele vrijede manje od Puškina1 — i to neusporedivo manje. Nesmiljeno su ga izviždali tako da se, onako na tribini, javno i pred svima rasplakao. Varvara Petrovna ga je dovela kući 1

Aluzija na poznatu izreku radikalističkog publicista Pisareva da “čizme vrijede više nego Shakespeare”.

30

jedva živa. “On m’a traité comme un vieux bonnet de coton!”1 — bulaznio je on nesuvislo. Tetošila ga je cijeli dan, davala mu lovorove kapljice i sve do jutra ponavljala: “Vi ste još korisni; još ćete se pročuti; shvatit će vašu vrijednost... na nekom drugom mjestu.”

Sutradan, već rano izjutra, pohodili su Varvaru Petrovnu petorica pisaca od kojih trojicu nije poznavala, ni bilo kada vidjela. Oni su joj, mrka izraza na licu, priopćili da su razmotrili njezin prijedlog o osnivanju lista i da su donijeli odluku. Varvara Petrovna, međutim, zaista nije nikada nikoga zamolila da razmatra ili bilo što odlučuje o sudbini njezina lista. Odluka pisaca bila je da ona list, pošto ga osnuje, odmah prepusti njima, zajedno s cijelim kapitalom i s pravom na slobodno udruživanje; sama bi morala odmah otputovati u Skvorešnike i svakako sa sobom povesti Stepana Trofimoviča, “koji je ostario”. Toliko su obzirni da će joj priznati pravo vlasništva i svake joj godine slati šestinu čistog prihoda. Najdirljivije od svega je bilo to što bar četvorica od petorice tih pisaca nisu u svemu tome imali nikakvih koristoljubivih primisli, već su nastupali jedino u ime “zajedničke stvari”.

— Otputovali smo kao šenuti — pričao je poslije Stepan Trofimovič — ništa nisam mogao shvatiti i sjećam se samo da sam, uz drndanje vagona, neprestano mrmljao: “Vijek” i “vijek” i Lav Kambek, Lav Kambek i “vijek” i “vijek”…2 i đavo bi ga znao što još drugo, sve tako do Moskve. Tek sam se u Moskvi pribrao — ta nisam se valjda zbilja nadao čemu drugome u tom gradu? O prijatelji moji! — poviknuo bi on ponekad u nadahnuću — ne možete ni shvatiti kakva 1 2

Obrisali su me kao staru pamučnu kapu!

Vijek je bio petrogradski tjednik, a L. L. Kambek novinar i urednik.

Ovim stihovima, koje je Dostojevski već bio upotrijebio i u polemici, on se izruguje satiričnim, jeftinim sastavcima, koji su preplavili ondašnji tisak.

31

vam tuga i srdžba obuzima dušu kad jednu veliku ideju, koju odavno sveto poštujete, zgrabe nevježe i istresu je pred budale slične njima, na ulicu, i vi je odjednom nađete na nekom vašaru, ne možete je ni prepoznati, onako nespretno izloženu u blatu, ukošenu, nesrazmjernu i neskladnu, kao igračku za glupu djecu! Ne! U naše vrijeme nije bilo tako, nismo mi za tim težili. Ne, nismo, težili smo za nečim sasvim drugim. Danas više ništa ne mogu poznati... Ponovo će nastati naše vrijeme i ponovo će sve ove današnje kolebljivce uputiti na pravi put. Jer, što će se inače dogoditi?...

VII. Čim se vratila iz Petrograda, Varvara Petrovna je prijatelja odmah poslala u inozemstvo: “da se odmori; a i bilo je prijeko potrebno da se na neko vrijeme rastanu” — ona je to dobro osjećala. Stepan Trofimovič je oduševljeno pošao na put. “Ondje ću se preporoditi!” — uzvikivao je on — “ondje ću se napokon prihvatiti znanosti!” Ali, već u prvim pismima iz Berlina on je opet udario u staru pjesmu. “Srce mi puca” pisao je Varvari Petrovnoj, “ne mogu ništa zaboraviti! Ovdje, u Berlinu sve me podsjeća na moju prošlost, na prve zanose i prve patnje. Gdje je ona? Gdje su njih dvije? Gdje ste, anđeli moji, kojih nikada nisam bio dostojan?

Gdje si, sine moj, voljeni sine moj? Gdje sam napokon ja, ja sam, nekadašnji ja? Čelične snage i nepokolebljiv kao stijena; pa danas nekakav Andrejev, obična pravoslavna bena s bradom, peut briser mon existence en deux”,1 i tako dalje, i tako dalje. Što se tiče sina Stepana Trofimoviča, otac ga je vidio svega dva puta u životu, prvi put, kad se sin rodio i, drugi put, nedavno, u Petrogradu gdje se mladić spremao upisati na sveučilište. Kako smo već rekli, dječaka su cijelo vrijeme odgajale tetke u O-skoj guberniji (o trošku Varvare Petrovne), sedam stotina vrsta daleko od Skvorešnika. Što se pak tiče Andrejeffa, ili naprosto Andrejeva, to je bio nitko 1

Može skršiti moj život.

32

drugi nego naš mjesni trgovac koji je imao dućan i bio veliki čudak, samouki arheolog i strastveni sakupljač ruskih starina, koji bi se ponekad znao oštro nadmetati u znanju sa Stepanom Trofimovičem, a što je još važnije, i u načelima. Taj čestiti trgovac sijede brade i s velikim srebrnim naočalima nije isplatio Stepanu Trofimoviču četiri stotine rubalja za maleno zemljište (pokraj Skvorešnika), koje je obuhvaćalo svega desetak hektara i koje je bio kupio da bi posjekao šumu. Iako je Varvara Petrovna bogato obdarila prijatelja novčanim sredstvima prije njegova odlaska u Berlin, ipak je Stepan Trofimovič, uoči puta, osobito računao na te četiri stotine rubalja, i to vjerojatno za neke svoje tajne troškove, pa je zato gotovo zaplakao kad ga je Andrejev zamolio da pričeka mjesec dana, na što je, uostalom, i imao pravo jer je prvi dio novaca isplatio unaprijed, još prije pola godine, na izričitu molbu Stepana Trofimoviča kome je novac onda bio potreban. Varvara Petrovna je gotovo progutala to prvo pismo i, podcrtavši olovkom uzvik: “Gdje su njih dvije?”, zabilježila datum i zatvorila ga u kutijicu. On se, naime, u tom pismu sjetio svojih dviju pokojnih žena. U drugom pismu, koje je stiglo iz Berlina, pjesma se unekoliko promijenila: “Radim i po dvanaest sati dnevno (’bar da radi i jedanaest’, promrmljala je Varvara Petrovna), kopam po knjižnicama, provjeravam, prepisujem, jurim; obišao sam i neke profesore. Obnovio sam poznanstvo s onom divnom obitelji Dundasovih. Kakva je ljepotica Nadežda Nikolajevna još u ovim godinama! I vas pozdravlja. Njen mladi muž i sva tri sinovca su također u Berlinu. Navečer razgovaram s omladinom gotovo do zore, i to su gotovo prave atenske večeri, naravno, jedino što se tiče oštroumnosti i finoće; sve je uzvišeno: mnogo se svira, sve same španjolske motive, sanja se o sveopćem ljudskom preporodu, priča o ideji vječne ljepote, o Sikstinskoj madoni, o svjetlu prošaranom mrakom — kao da i na suncu nema pjega! O, prijateljice moja, plemenita, odana prijateljice! Srcem sam s vama i uvijek sam vaš, i svugdje 33

sam s vama, en tout pays1 pa makar i dans le pays de Makar et de ses veaux,2 o kome smo, sjećate li se, toliko puta s uzbuđenjem razgovarali u Petrogradu prije mog odlaska. Sa smiješkom se toga sjećam. Kad sam prešao granicu, osjetio sam se siguran, što je za mene neobičan i nov osjećaj, koji sam prvi put poslije tolikih dugih godina...”, i tako dalje, i tako dalje.

“Eh, kakve gluposti!” — zaključila je Varvara Petrovna spremajući i to drugo pismo. “Ako u njih traju te atenske večeri3 sve do zore, onda on, bome, ne može sjediti dvanaest sati uz knjigu. Nije valjda ovo pisao u pijanstvu? A kako me se ta Dundasova usuđuje pozdraviti? Uostalom, neka ga, neka se zabavi...”

Izraz “dans le pays de Makar et de ses veaux” značio je zapravo: “Ma kamo Makar tjerao telad”. Stepan Trofimovič je hotimično na najgluplji mogući način ponekad prevodio ruske poslovice i ukorijenjene izreke na francuski jezik, iako ih je, nema nikakve sumnje, znao i mogao mnogo bolje prevesti; ali je to radio u uvjerenju da je ovo na neki način otmjenije i mislio da je duhovito.

Ali se nije baš dugo zabavljao, ni četiri mjeseca nije izdržao i već je dojurio u Skvorešnike. Posljednja njegova pisma pretvorila su se u same izljeve najosjećajnije ljubavi prema dalekoj prijateljici i doslovno su bila mokra od suza koje je lio zbog toga što nisu zajedno. Ima priroda koje su neobično vezane uz kuću, baš kao kućna štenad. Sastanak dvoje prijatelja bio je zanosan. A za dva dana sve je već bilo po starome, pa čak i dosadnije nego prije. “Dragi moj”, govorio mi je Stepan Trofimovič dva tjedna kasnije, u najstrožem povjerenju, “dragi moj, otkrio sam novost koja je za mene… strašna: je suis un4 obični nametnik et rien de plus! Mais r-r-rien de plus!”5 1 2 3 4 5

U svakoj zemlji.

U zemlji Makara i njegovih goveda.

Kao Platonove diskusije s učenicima.

Ja sam.

I ništa više! Da, i n-n-ništa više!

34

VIII. Poslije je u nas nastupilo zatišje i potrajalo gotovo svih ovih devet godina. I dalje su se smjenjivali histerični napadaji i curile suze na mom ramenu, ali sve to nije smetalo dobrobiti našega junaka. Čudim se samo kako Stepan Trofimovič nije u međuvremenu odebljao. Samo mu je malo pocrvenio nos i postao je dobrodušniji. Malo-pomalo se oko njega okupio skup prijatelja koji je, istini za volju, uvijek bio prilično malen. Iako Varvara Petrovna nije imala mnogo posla s tim društvancetom, ipak smo je svi smatrali za svoju zaštitnicu.

Poslije petrogradske lekcije ona se zauvijek preselila u naš gradić; zimi je stanovala u gradskoj kući a ljeti na imanju u predgrađu. Nikada, koliko posljednjih sedam godina, nije uživala toliko poštovanja i utjecaja u našem gubernijskom društvu; točnije, to je potrajalo sve dok nam nisu postavili današnjega gubernatora. Prijašnji gubernator, nezaboravni i tankoćutni Ivan Osipovič, bio joj je bliski rođak, a i ona mu je nekoć obilato pomogla. Njegova supruga je strepila od same pomisli da ne propusti što učiniti za Varvaru Petrovnu, a naše gubernijsko društvo joj se toliko udvaralo da je to već mirisalo na grijeh. Očito je bilo dobro i Stepanu Trofimoviču.

Bio je član kluba, dostojanstveno je gubio na kartama i stekao poštovanje, iako su ga mnogi smatrali samo za “znanstvenika”. Nešto kasnije, kad mu je Varvara Petrovna dopustila da stanuje u onoj drugoj kući, svi smo se osjećali još slobodnije.

Sastajali smo se kod njega i dva puta tjedno; bilo je veselo, osobito kad on ne bi štedio šampanjca. Vino je nabavljao iz trgovine onoga istoga Andrejeffa. Račune je isplaćivala Varvara Petrovna svako pola godine, a na dan naplate gotovo je uvijek Stepan Trofimovič dobivao dizenteriju.

Najstariji član našega društva bio je Liputin,1 gubernijski činovnik u već poodmaklim godinama, veliki liberal, 1

Kao prototip za lik Liputina poslužio je piscu A. P. Miljukov (1817.— 1897.), pedagog i književni povjesničar, umjereni liberal i znanac Dostojevskoga, čiji se despotizam u obitelji nikako nije podudarao s njegovim zanosom prema Fourieru.

35

koga su u gradu smatrali za ateista. Oženio se drugi put mladom i ljepuškastom ženom koja mu je donijela i miraz, a osim toga je imao tri odrasle kćeri. Cijelu je obitelj držao u silnom strahu i pod ključem, bio je pretjerano škrt i plaćom stekao kuću i nešto gotovine. Bio je to nemiran čovjek, a usto niska činovnička položaja; u gradu ga baš nisu osobito cijenili, a u viša društva nisu ga ni primali. Osim toga, bio je poznat intrigant, koji je zbog toga već dva puta izvukao dobrih batina, jedanput od nekog časnika a drugi put od čestita vlastelina, glave obitelji. Ali smo svi ipak voljeli njegovu duhovitost, radoznalost, njegovu neobičnu opaku veselost. Varvara Petrovna ga nije voljela, ali joj se on uvijek umio nekako dodvoriti.

Ona nije voljela ni Šatova koji je tek prošle godine postao član našeg malog društva. Šatov je prije bio student, a isključen je sa sveučilišta zbog neke studentske manguparije; u djetinjstvu je bio učenik Stepana Trofimoviča, a rodio se kao kmet Varvare Petrovne i bio sin njezinog pokojnog sobara Pavla Fjodorova, i ona ga je novčano pomagala.

Nije ga voljela zbog toga što je bio ponosan i nezahvalan i nikako mu nije mogla oprostiti što nije odmah, kad su ga istjerali sa sveučilišta, doputovao pravo njoj; naprotiv, iako mu je baš u povodu toga bila uputila pismo, on joj uopće nije odgovorio nego se radije unajmio kod nekog uljuđenog trgovca da mu obučava djecu. Zajedno s obitelji toga trgovca otputovao je u inozemstvo, i to više kao dadilja, nego kao instruktor; ali je u ono vrijeme želio poštopoto otputovati u inozemstvo. Na djecu je također pazila i guvernanta, živahna ruska gospođica, koju su najmili prije samog polaska na put, a i to uglavnom zbog toga što je bila jeftina. Za dva mjeseca trgovac ju je otjerao zbog njezina “slobodoumlja”. Za njom je krenuo i Šatov i uskoro se vjenčao s njome u Ženevi. Zajedno su živjeli svega možda tri tjedna, a zatim se rastali kao slobodni ljudi koje ništa ne veže; naravno, i siromaštvo je bilo uzrok tome. Nakon toga je dugo lutao sam po Europi, a živio je tko zna od 36

čega; priča se da je po ulicama čistio cipele i da je bio lučki nosač. Napokon, prije nešto više od godinu dana vratio se ponovo u zavičaj i uselio se u stan stare tetke koju je poslije mjesec dana pokopao. Sa sestrom Dašom, koja je također bila štićenica Varvare Petrovne ali i njezina ljubimica, koja je živjela kao prava dama, veza mu je bila labava i suzdržana. U našem društvu bio je uvijek mrk i šutljiv; samo ponekad kad bi tko dirnuo u njegova načela, bolesno bi se raspalio i postao vrlo oštar na jeziku. “Šatova bi trebalo prvo vezati a onda se istom s njime upustiti u raspravu”, našalio bi se ponekad Stepan Trofimovič; ali ga je on volio.

U inozemstvu je Šatov radikalno promijenio neka od svojih nekadašnjih socijalističkih načela pa je prešao u suprotnu krajnost. Bio je on zapravo jedan od onih idealnih ruskih ljudi koje odjednom obuzme neka snažna ideja i naprosto ih zdrobi pod sobom, ponekad čak i jednom zauvijek. Oni nikad nemaju snage da iziđu s njom na kraj, a vjeruju u nju strastveno, i cijeli im kasniji život protiče u smrtnim mukama pod tim kamenom koji se srušio na njih i već ih napola prignječio. I po vanjštini je Šatov bio posve nalik na svoja načela: bio je nespretan, plav, čupav, nizak, plećat, debelih usnica, gustih, obješenih plavih obrva, mrka čela, neprijaznih uvijek oborenih i nekako stidljivih očiju. Vječito mu je stršio jedan čuperak kose koji nikako nije htio prileći. Bilo mu je dvadeset sedam ili dvadeset osam godina.

“Ne čudim se više što ga je žena napustila”, napomenula je jednom Varvara Petrovna kad ga je pozorno promotrila.

Nastojao se oblačiti uvijek uredno, iako je bio nevjerojatno siromašan. Od Varvare Petrovne opet nije htio tražiti pomoć nego je krpio kraj s krajem kako je znao i umio; radio je i kod trgovaca. Neko vrijeme je bio zaposlen u trgovini, a onda je već trebao krenuti na put brodom, kao zamjenik trgovačkog pomoćnika, ali se razbolio baš uoči odlaska.

Teško je zamisliti koliko je siromaštvo mogao podnijeti a da čak uopće ne razmišlja o njemu. Varvara Petrovna mu je, kad je čula da je obolio, potajno i anonimno poslala sto37

tinu rubalja. On je, međutim, saznao tko je tajni darovatelj, porazmislio, uzeo novac i otišao Varvari Petrovnoj da joj se zahvali. Ona ga je primila oduševljeno, ali je on i ovaj put sramotno iznevjerio njezine nade: sjedio je svega pet minuta, šutke, tupo buljeći u zemlju i glupo se osmjehujući, a onda je odjednom, ne saslušavši je, na najzanimljivijem mjestu u razgovoru, ustao, naklonio se nekako ukoso, nespretno, zamro od stida, uzgred još zapeo o njezin skupocjeni inkrustirani radni stolić, prevrnuo ga, slomio i izišao gotovo mrtav od sramote. Liputin ga je kasnije žestoko prekorio zbog toga što nije tom prilikom s prezirom odbacio tih stotinu rubalja, koje mu je dala njegova bivša despotska vlasteoka, već ih je, ne samo primio, nego se i otišao zahvaliti. Živio je posve usamljeno na kraju grada, i nije volio čak ni da mu tko od nas dolazi. Na večernje sastanke kod Stepana Trofimoviča dolazio je redovito i ondje bi posuđivao novine i knjige.

Na iste sastanke svraćao je još jedan mladić po imenu Virginski, ovdašnji činovnik, koji je ponešto bio nalik na Šatova, iako mu je zapravo, u svakom pogledu, bio suprotan; jedino što je i on bio “obiteljski” čovjek. Bijaše to jadan i neobično miran mladić — zapravo već mu je bilo trideset godina — koji je bio prilično obrazovan ali, uglavnom, samouk. Bio je siromašan, oženjen, namješten i izdržavao je tetku i šogoricu. Njegova supruga, kao i sve dame, imala je najnaprednije nazore, samo je sve to kod njih ispadalo nekako grubo ili, bolje rečeno, bila je to ona ista “ideja koju su izbacili na ulicu”, kako je to u onoj drugoj prilici bio rekao Stepan Trofimovič. Sve što su znale upile su iz knjiga ili čak iz glasina koje su se širile iz prijestolničkih naprednjačkih zakutaka, bile su spremne izbaciti bilo što kroz prozor, samo ako bi im tko savjetovao da to učine. Madame Virginska je radila u našem gradu kao babica; prije toga, još kao djevojka, dulje vremena je živjela u Petrogradu.

Sam Virginski bio je čovjek neobično prostodušan, i ja sam malokad u životu sreo čestitiju i vatreniju dušu. “Nikada, 38

SADRŽAJ

PRVI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 DRUGI DIO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243

399

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Bjesovi su jedno od najznačajnijih djela slavnoga ruskog pisca F. M. Dostojevskog i istinsko remek-djelo svjetske književnosti. U ovom svom najsloženijem ali i najvidovitijem romanu, Dostojevski na sebi svojstven i neponovljiv način slika mračnu stranu čovjekova bića, osobnog i kolektivnog, onu demonsku snagu što potiče na najrazornije ideje i djela.

Kroz priču koja se odvija u malom ruskom provincijskom gradiću sredinom 19. stoljeća autor nam živo dočarava sliku svijeta što se grčevito bori opstati na ruševinama tradicije pred nadirućom snagom što se razvija u grudima njegovih likova koji gaje nove mračne i destruktivne nazore, koji pripremaju vladavinu zla, neslobode i beznađa.

Knjiga gotovo proročanski, desetljećima prije Listopadske revolucije i Drugoga svjetskog rata, upozorava na neizbježnost stravičnih povijesnih događaja koji će se, po autoru ne bez demonskog nadahnuća, odigrati u stoljeću koje slijedi. Ovaj roman o ateizmu, komunizmu i nihilizmu i čovjeka današnjice podsjeća na nužnost izbora: ili svijet s Bogom ili svijet bez Boga sa svim posljedicama koje uz to idu.

ISBN 953-235-068-3

www.verbum.hr