Issuu

Rod Dreher

Benediktova opcija Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu

VERBUM

Rod Dreher BENEDIKTOVA OPCIJA

Rod Dreher

Benediktova opcija Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 139. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Rod Dreher, The Benedict Option © Copyright: Rod Dreher, 2017. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. © Fotografija na naslovnici: DaLiu/iStock Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Emina Kovačević Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-641-0 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170718054.

Za Kena Myersa

„Ustanimo stoga već jednom jer nas Pismo budi govoreći: Vrijeme je napokon da se oda sna prenemo.“ Iz Proslova Pravila svetoga Benedikta

BUĐENJE

UVOD

Buđenje

Veći sam dio života proveo kao vjeran kršćanin i uvjeren konzervativac. Nisam vidio nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora sve dok 1999. godine supruga i ja nismo na svijet donijeli naše prvo dijete. Ništa toliko ne mijenja muškarčev pogled na život kao situacija u kojoj mora razmišljati o tome kakav će svijet ostaviti djeci u baštinu. Tako je bilo i sa mnom. Kako se Matthew približavao vrtićkoj dobi, ja sam, nastojeći svoje dijete odgajati u skladu s tradicionalnim kršćanskim načelima, počeo uviđati da se moji politički stavovi mijenjaju. Počeo sam se pitati što to točno klasični konzervativizam želi očuvati. Odjednom mi je sinulo da pojedine politike koje zagovaraju moji kolege konzervativci – poglavito nekritičko slavljenje tržišta – u nekim slučajevima potkopavaju baš onu instituciju koju sam ja, kao tradicionalist, smatrao najviše vrijednom čuvanja: obitelj. Također sam s vremenom shvatio da se vjerničke zajednice, uključujući i onu kojoj sam sâm pripadao, uglavnom neučinkovito suprotstavljaju silama kulturnoga nazadovanja. Tradicionalno, povijesno kršćanstvo – bilo ono katoličko, protestantsko ili pravoslavno – trebalo bi biti snažna protuteža radikalnu individualizmu i sekularizmu modernoga doba. Iako su konzervativni kršćani navodno vodili rat za kulturu, ako izuzmemo pitanja pobačaja i istospolnih brakova, nije baš izgledalo kao da se moja strana osobito žestoko bori. Kao da smo se zadovoljili time da budemo dušobrižnici konzumerističkoj kul-

BENEDIKTOVA OPCIJA

turi koja je ubrzano gubila svaki pojam o tome što znači biti kršćanin. Godine 2006. u svojoj sam knjizi Crunchy Cons (Liberalni konzervativci), koja govori o kontrakulturnomu, tradicionalističkom konzervativnom senzibilitetu, spomenuo djelo filozofa Alasdaira MacIntyrea i njegovu tvrdnju da je zapadna civilizacija izgubila svoje uporišne točke. Dolazi vrijeme, govorio je MacIntyre, kada će krjeposni pojedinci shvatiti da se oni koji žele živjeti život utemeljen na tradicionalnim vrlinama više ne mogu u potpunosti uklopiti u prevladavajući društveni kontekst. Ti će ljudi, prema njegovu mišljenju, pronaći nove načine života u zajednici, baš kao što je u 6. stoljeću sv. Benedikt, otac zapadnoga monaštva, na raspad rimske civilizacije odgovorio osnivanjem monaškoga reda. To strateško povlačenje koje je prorekao MacIntyre ja sam nazvao „Benediktovom opcijom“. Riječ je o tome da ozbiljni konzervativni kršćani u Americi više ne mogu živjeti na uobičajen način te da moraju osmisliti kreativna, zajednička rješenja koja će im pomoći da sačuvaju svoju vjeru i vrijednosti u svijetu u kojemu neprijateljstvo prema njima sve više raste. Morat ćemo se odlučiti napraviti presudan skok u istinski kontrakulturan način življenja kršćanstva jer ćemo inače svoju djecu i djecu svoje djece osuditi na asimilaciju. U proteklomu sam desetljeću s vremena na vrijeme pisao o Benediktovoj opciji, ali ta ideja nikada nije izišla izvan razmjerno uska kruga konzervativnih kršćana. U međuvremenu je naraštaj milenijalaca počeo napuštati Crkvu u dotada neviđenu broju u čitavoj povijesti SAD-a. A prilično je sigurno da uopće nisu znali što odbacuju: nova su istraživanja društvenih znanosti pokazala da su ljudima mlađe odrasle dobi gotovo potpuno nepoznata učenja i običaji povijesnoga kršćanstva.

UVOD

Postupno propadanje kršćanstva i postupan rast neprijateljstva prema tradicionalnim vrijednostima došli su do izražaja u travnju 2015. kada je savezna država Indiana donijela svoju inačicu saveznoga Zakona o obnovi vjerskih sloboda. Taj je zakon osobama koje su optužene za diskriminaciju samo pružio valjanu mogućnost obrane pozivanjem na vjerske slobode. On nije predstavljao jamstvo da će optuženi i pobijediti. No aktivisti za prava homoseksualaca bučno su prosvjedovali nazivajući Zakon zadrtim – i prvi put u povijesti velike su poslovne korporacije zauzele stranu u ratu kultura te čvrsto poduprle prava homoseksualaca. Indiana je pod pritiskom korporacija učinila određene ustupke, a tjedan dana poslije isto se dogodilo i u Arkansasu. Taj je događaj bio prekretnica. Pokazao je da se, ako se usprotive velike korporacije, čak ni republikanski političari u tradicionalno republikanskim saveznim državama ne će zauzeti za vjerske slobode, pa čak ni u rukavicama. Izražavanje ortodoksnih biblijskih kršćanskih stavova o pitanju spolnosti postalo je dokaz neprihvatljive zadrtosti. Konzervativni su kršćani potučeni. Zaživjeli smo u nekoj novoj zemlji. A onda je dva mjeseca poslije Vrhovni sud SAD-a sklapanje istospolnih brakova proglasio ustavnim pravom. Američki narod, koji je u proteklomu desetljeću stubokom izmijenio svoje stavove o pravima homoseksualaca i istospolnim brakovima, tu je odluku blagonaklono dočekao. Tek što su ostvarili pravo na istospolne brakove, aktivisti i njihovi politički saveznici, Demokratska stranka, počeli su inzistirati na pravima transrodnih osoba. Nakon presude Vrhovnoga suda u slučaju Obergefell kršćani koji ostaju vjerni biblijskomu nauku o spolnosti i braku u našoj se kulturi, a sve više i u pravnomu sustavu, tretiraju kao rasisti. Rat kultura koji je započeo sa seksualnom revolucijom šezdesetih godina prošloga sto-

BENEDIKTOVA OPCIJA

ljeća sada završava porazom kršćanskih konzervativaca. Kulturna ljevica – ili, bolje rečeno, glavnina američkoga društva – nema namjeru živjeti u poslijeratnomu miru. Uporno nastavlja provoditi svoju grubu i nepopustljivu okupaciju, a dodatno joj pomaže izgubljenost kršćana koji ne razumiju što se događa. Nemojmo se zavaravati: neočekivana pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u najboljemu nam je slučaju dala tek nešto više vremena da se pripremimo za neizbježno. Napisao sam Benediktovu opciju kako bih razbudio i potaknuo Crkvu da učvrsti svoje redove, dok još ima vremena. Ako želimo preživjeti, moramo se vratiti korijenima svoje vjere, kako u mislima, tako i u djelima. Morat ćemo usvojiti određene osobne stavove i navike koje su vjernici na Zapadu zaboravili. Morat ćemo radikalno promijeniti svoje živote i svoj pristup životu. Ukratko, morat ćemo biti Crkva, beskompromisno i bez obzira na cijenu. Ova knjiga ne nudi politički program, a nije ni duhovni priručnik ni uobičajena žalopojka o propasti svijeta. Istina, ona nudi kritiku suvremene kulture iz vizure tradicionalnoga kršćanstva, ali važnije je to što donosi priče konzervativnih kršćana koji otkrivaju kreativne načine na koje se vjera u ovim sve mračnijim vremenima može živjeti radosno i protivno današnjoj kulturi. Nadam se da će vas oni nadahnuti za suradnju s kršćanima u vašoj okolini koji slično razmišljaju kako biste našli odgovore na konkretne svakodnevne izazove s kojima se Crkva suočava. Ako znamo da sol ne smije obljutaviti, moramo djelovati. Krajnji je čas, a ovo nije vježba. Alasdair MacIntyre rekao je da iščekujemo „novoga – nesumnjivo vrlo različita – svetoga Benedikta“. Time je filozof mislio na nadahnuta i kreativna vođu koji će biti začetnik određenoga oblika zajedničkoga življenja tradicije unutar kojega ona može preživjeti doba velikih kušnja. Umirovljeni papa Benedikt XVI. predviđa svijet u kojemu

UVOD

će Crkva živjeti u manjim skupinama predanih vjernika koji gorljivo žive svoju vjeru i koji će morati biti donekle odvojeni od prevladavajućih društvenih strujanja kako bi mogli čvrsto prianjati uz istinu. Pročitajte ovu knjigu, učite od ljudi koje ćete u njoj upoznati i nadahnite se svjedočanstvima iz života monaha. Neka sve to progovori vašemu srcu i umu, a zatim počnite djelovati u svojoj sredini jačajući sebe, svoju obitelj, crkvu, školu i zajednicu. U prvomu ću dijelu ove knjige definirati izazov postkršćanske Amerike kako ga ja shvaćam. Istražit ću filozofske i teološke korijene fragmentacije našega društva te objasniti na koji način današnjim vjernicima mogu pomoći kršćanske krjeposti koje zagovara Pravilo sv. Benedikta, monaški priručnik iz 6. stoljeća koji je odigrao izrazito važnu ulogu u očuvanju kršćanske kulture tijekom takozvanoga „mračnog srednjeg vijeka“. U drugomu ću dijelu izložiti kako se način življenja kršćanstva koji propisuje Pravilo može prilagoditi životima suvremenih kršćana laika, neovisno o njihovoj crkvenoj pripadnosti. Pravilo nudi spoznaje o tome kako pristupiti politici, vjeri, obitelji, zajednici, obrazovanju i radu. Podrobnije ću opisati na koji se način te spoznaje manifestiraju u životima nekoliko različitih kršćana koji imaju čemu podučiti čitavu Crkvu. Zaključno ću govoriti o tome koliko je presudno da vjernici razmišljaju i djeluju na radikalan način kada je riječ o dva najutjecajnija fenomena koji upravljaju suvremenim životom i podrivaju temelje Crkve: spolnosti i tehnologiji. Na kraju nadam se da ćete se složiti sa mnom da je ovo odlučujuće vrijeme za kršćane. Odluke koje donosimo danas utjecat će na živote naših potomaka, našega naroda i naše civilizacije. Isus Krist nam je obećao da vrata pakla ne će nadvladati njegovu Crkvu, ali nije obećao da pakao ne će nadvladati njegovu Crkvu na Zapadu. To

BENEDIKTOVA OPCIJA

ovisi o nama i o odlukama koje donosimo upravo ovdje i sada. Pozivam čitatelja da listajući stranice ove knjige ima na umu kako je taj novi i prilično drukčiji Benedikt kojega Bog poziva da oživi i učvrsti njegovu Crkvu možda upravo... on. Rod Dreher

POTOP

Potop

Nitko nije očekivao potop. Novine su najavljivale da će toga vikenda u kolovozu 2016. južnu Louisianu pogoditi jake kiše, ali to za nas nije bilo ništa neuobičajeno. Louisiana je kraj s mnogo vlage, osobito ljeti. Prognoze su govorile da u petodnevnomu razdoblju možemo očekivati od 75 do 150 mm kiše. Kada je kiša napokon prestala, iz toga se proloma oblaka na Baton Rouge i njegovu okolicu sveukupno sručilo više od 760 mm vode. Nabujale rijeke i potoci probijali su nasipe, a pod blatnom su bujicom nestajala mjesta za koja nitko nikada nije pomislio da bi mogla biti potopljena. Ljudi su bježali iz svojih kuća i u posljednjim minutama nalazili spas na uzvišicama. Neki nisu imali ni toliko vremena pa su bili sretni ako bi se s obitelji uspjeli dočepati krovova svojih kuća, gdje bi ih poslije pronašli spasioci. Tu nedjelju kada se dogodila poplava proveo sam u improviziranu skloništu u Baton Rougeu. Zajedno sa sinom Lucasom pomagao sam pri iskrcaju spašenih iz helikoptera Nacionalne garde, a zatim smo se pridružili brojnim drugim dragovoljcima koji su pružali okrjepu i pomoć tisućama izbjeglica koje su se slijevale iz okolnih područja. Muškarci, žene, čitave obitelji, starci, imućni, siromašni, bijelci, crnci, Azijati, Latinoamerikanci – bio je to trenutak u kojemu su se najrazličitiji ljudi našli na jednomu mjestu. I gotovo svi su izgledali potpuno užasnuto.

BENEDIKTOVA OPCIJA

Dok smo gladnim i ošamućenim izbjeglicama posluživali jambalayu1, neprestano smo slušali isto: „Sve smo izgubili. Nitko ovo nije očekivao. Mjesto na kojemu živimo nikada prije nije bilo poplavljeno. Nismo bili spremni.“ Lako je opravdati nespremnost ovih zbunjenih beskućnika. Rijetki su se među njima sjetili kupiti policu osiguranja od poplave, a zašto i bi? Potop poput ovoga događa se jednom u tisuću godina i nitko u zabilježenoj povijesti ovo područje nikada nije vidio pod vodom. Posljednji put kada se nešto slično dogodilo u Louisiani zapadna civilizacija još nije bila stigla do obala Amerike. I mi kršćani na Zapadu doživljavamo vlastitu poplavu kakva se događa jednom u tisuću godina ili – ako ćemo vjerovati riječima umirovljenoga pape Benedikta XVI. – poplavu kakva se događa jednom u 1500 godina: on je 2012. kao tadašnji papa rekao da je duhovna kriza koja preplavljuje Zapad najozbiljnija kriza još od pada Rimskoga Carstva potkraj petoga stoljeća. Diljem Zapada svjetlo kršćanstva polako se gasi. Neki od ljudi koji danas žive mogli bi doživjeti i smrt kršćanstva u zapadnoj civilizaciji. Po Božjoj će milosti naša vjera vjerojatno nastaviti cvjetati na južnomu dijelu zemaljske kugle i u Kini, ali ako se ne dogodi dramatičan obrat sadašnjih trendova, u Europi i Sjevernoj Americi ona će posve nestati. To možda ne će biti propast svijeta, ali će svakako biti propast jednoga svijeta, i samo oni koji se svjesno zavaravaju mogu to zanijekati. Već dugo zanemarujemo znakove upozorenja ili ih ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Sada su nas sustigle potopne vode – a mi nismo spremni. Već se desetljećima skupljaju olujni oblaci, no većina nas vjernika živi u lažnu uvjerenju da će se oni rasplinu1

Začinjeno jelo od riže, škampa, piletine (ili nekoga drugog mesa) i povrća; tradicionalno u povijesno francuskim područjima južne Louisiane, nap. prev.

POTOP

ti. Rastakanje obitelji, nestanak tradicionalnih moralnih vrijednosti i fragmentiranje zajednica – sve su nas te pojave zabrinule, no vjerovali smo da su popravljive i da nisu odraz našega temeljno pogrješna pristupa vjeri. Naši su nam vjerski poglavari govorili da ćemo se utvrđivanjem političkih i pravnih nasipa osigurati od poplave sekularizma. Dojam je bio sljedeći: ne događa se ništa što se ne može popraviti ako kršćani nastave raditi ono što rade već desetljećima – pogotovo ako nastave glasovati za republikance. Danas možemo vidjeti da smo poraženi na svim bojištima i da su brze i neumoljive bujice sekularizma preplavile naše slabašne barijere. Naše je vladajuće osvojio ratoborni sekularni nihilizam, a kultura se odlučno okrenula protiv tradicionalnih kršćana. Tješimo se da je takav razvoj događaja nametnut od liberalne elite jer ne možemo podnijeti pravu istinu: američki narod, aktivno ili pasivno, sve to odobrava. Već se godinama, polako ali sigurno, povećavaju građanska prava homoseksualaca i istovremeno smanjuju vjerske slobode vjernika koji ne prihvaćaju LGBT agendu. Presuda Vrhovnoga suda SAD-a u slučaju Obergefell, kojom je uvedeno ustavno pravo na sklapanje istospolnih brakova, bila je pravi Waterloo vjerskoga konzervativizma. U tomu je trenutku seksualna revolucija premoćno pobijedila, a kulturni je rat kojemu svjedočimo još od 1960-ih priveden kraju. Poslije navedene presude kršćanska se uvjerenja o komplementarnosti spolova i braku smatraju odvratnim predrasudama – a u sve većemu broju slučajeva i kažnjivim predrasudama. Naklonost je javnosti izgubljena. I ne samo da nam javnost nije sklona, nego ni one uzvišice koje bi trebale biti sigurne od potopa – naše crkve – više nisu sigurna mjesta. Možda mislimo: Pa što onda ako ljudi oko nas ne dijele naša moralna uvjerenja?

BENEDIKTOVA OPCIJA

Još uvijek možemo sačuvati svoju vjeru i nauk unutar zidina naših crkava. No bojim se da takvim razmišljanjem polažemo previše vjere u zdravlje naših vjerskih ustanova. Promjene koje su u novije doba zahvatile Zapad sve su izokrenule, pa tako i Crkvu, koja više ne oblikuje čovjekovu dušu, nego poslužuje njegov ego. Prema riječima konzervativnoga anglikanskog teologa Ephraima Radnera: „Ne postoji sigurno mjesto u svijetu ili u našim crkvama gdje možemo biti kršćani. Nastupilo je novo doba.“2 Neka vas ne zavara to što danas oko sebe vidite velik broj crkava. Do sada neviđeno mnogo mladih odraslih Amerikanaca tvrdi da uopće nisu religiozni. Istraživački centar Pew u svojim istraživanjima navodi da, ako ikada i postane religiozan, svaki treći Amerikanac u dobi od 18 do 29 godina svoju religiju zanemaruje.3 Ako se takvi demografski trendovi nastave, naše će crkve uskoro biti prazne. Još više zabrinjava to što će i mnoge od crkava koje ostanu aktivne iznutra nagrizati pritajeni sekularizam sve dok „kršćanstvo“ što ga naučavaju ne bude lišeno svake snage i životnosti. To se u većini crkava već dogodilo. Sociolozi Christian Smith i Melinda Lundquist Denton proučavali su 2005. godine vjerski i duhovni život američkih tinejdžera vrlo raznolika podrijetla i životnih uvjeta. Utvrdili su da većina tinejdžera vjeruje u sentimentalnu pseu2

Ephraim Radner, “No Safe Place Except Hope: The Anthropocene Epoch”, Living Church, 28. srpnja 2016., http://livingchurch.org/covenant/2016/07/28/no-safe-placeexcept-hope-the-anthropocene-epoch/. Michael Lipka, “Millennials Increasingly Are Driving the Growth of ‘Nones’”, Pew Research Center, 12. svibnja 2015., http://www.pewresearch.org/fact-tank/2015/05/12/millennialsincreasingly-are-driving-growth-of-nones/.

POTOP

doreligiju koju su ovi istraživači opisali kao moralistički terapeutski deizam (MTD, Moralistic Therapeutic Deism).4 MTD počiva na sljedećih pet načela: • Postoji Bog koji je stvorio svijet te njime upravlja i bdije nad ljudskim životom na Zemlji. • Bog želi da ljudi budu dobri, ljubazni i pravedni jedni prema drugima, kao što uči Biblija i većina svjetskih religija. • Središnji je cilj života da budemo sretni i zadovoljni sobom. • Bog ne treba biti osobito prisutan u našemu životu, osim onda kada treba riješiti neki problem. • Nakon smrti dobri ljudi idu u raj. Ovaj je skup vjerovanja osobito uočljiv kod tinejdžera katolika i tradicionalnih protestanata. Evanđeoski su se kršćani pokazali nešto boljima, ali i oni su daleko od povijesnoga biblijskog pravovjerja. Smith i Denton smatraju da MTD kolonizira današnje kršćanske crkve, iznutra uništavajući biblijsko kršćanstvo i zamjenjujući ga pseudokršćanstvom koje je „samo slabašno povezano sa stvarnom povijesnom kršćanskom tradicijom“. MTD nije posve promašen. Istina je da Bog zaista postoji i zaista želi da budemo dobri. No MTD je problematičan, kako u svojemu progresivnom, tako i u konzervativnom obliku zato što se uglavnom svodi na jačanje čovjekova samopouzdanja i subjektivnoga osjećaja sreće te na dobre odnose s drugima. Nema mnogo toga zajedničkog s kršćanstvom Svetoga pisma i Predaje koje naučava obraćenje, samopožrtvovnu ljubav i čistoću srca te preporučuje trpljenje – put križa – kao put do Boga. Iako na po4

Christian Smith i Melinda Lundquist Denton, Soul Searching: The Religious and Spiritual Lives of American Teenagers, Oxford University Press, New York, 2005.

BENEDIKTOVA OPCIJA

vršini nalikuje kršćanstvu, MTD je zapravo naravna religija kulture koja štuje ego i materijalno blagostanje. Koliko god se ovi zaključci Christiana Smitha iz 2005. čine mračnima, nastavak njegova istraživanja, čiji je treći dio objavljen 2011. godine, izgleda još crnje. Anketirajući osobe od 18 do 23 godine o njihovim moralnim stavovima Smith i suradnici otkrili su da tek 40 posto mladih kršćana iz njihova uzorka tvrdi da se njihova osobna moralna uvjerenja temelje na Bibliji ili nekim vjerskim shvaćanjima.5 Nažalost, malo je vjerojatno da su uvjerenja čak i tih deklariranih vjernika dosljedno biblijska. Mnogi su od ovih „kršćana“ zapravo predani moralni individualisti koji niti poznaju niti žive dosljedan biblijski moral. Zapanjujućih 61 posto ovih mladih odraslih ljudi ne vidi ništa moralno problematično u materijalizmu i konzumerizmu. Dodatnih 30 posto ima određene zadrške, ali smatraju da se zbog njih ne trebaju zabrinjavati. Prema takvim razmišljanjima, tvrde Smith i suradnici, „društvo očito nije ništa drugo doli skup autonomnih pojedinaca koji žele uživati u životu“. Ovo nisu loši ljudi, nego mladi odrasli ljudi koje su jako iznevjerile njihove obitelji, Crkva i druge ustanove koje su oblikovale – ili, bolje rečeno, nisu oblikovale – njihovu savjest i imaginaciju. Zapravo, možemo slobodno reći da je MTD religija i odraslih Amerikanaca, a ne samo američkih tinejdžera. Tinejdžeri su jednostavno usvojili vjerske stavove svojih roditelja, i to u nevjerojatnoj mjeri. Mi smo već dugo nacija MTD-a, iako to možda nije toliko očito. „Amerika već dugo živi pod tankom površinskom glazurom kršćanstva, dijelom i zato što joj je ono bilo po5

Christian Smith i Patricia Snell, Lost in Transition: The Dark Side of Emerging Adulthood, Oxford University Press, New York, 2011., str. 86.

POTOP

trebno u vrijeme hladnoga rata“, rekao mi je Smith kada sam ga jednom prilikom intervjuirao. „Sada se sve to konačno raspada pod pritiskom masovnoga konzumerističkog kapitalizma i liberalnoga individualizma.“ Saznanja do kojih su došli Smith i drugi istraživači jasno govore ono što mnogi od nas uporno žele zanijekati: potopne vode doprle su do krovova američkih crkava. Svaka se crkvena zajednica u Americi mora zapitati je li već napravila toliko kompromisa sa svijetom da je kompromitirala vlastitu vjernost. Vodi li kršćanstvo koje živimo u svojim obiteljima, crkvama i širim društvenim zajednicama našemu dubljem obraćenju ili ono služi kao izlika zbog koje svoju vjeru ne shvaćamo s ozbiljnošću koju zahtijeva Evanđelje? Nitko osim najzagriženijih pripadnika stare religiozne desnice ne vjeruje da se ova kulturna revolucija može poništiti. Val se ne može zaustaviti, može ga se jedino zajahati. Uz nekoliko časnih iznimaka, konzervativni kršćanski politički aktivisti jednako su neučinkoviti kao i ruski egzilanti koji, ispijajući čaj iz samovara u svojim pariškim dnevnim boravcima, smišljaju planove za obnovu ruske monarhije. Želimo im svako dobro, ali nekako duboko u sebi znamo da oni nisu naša budućnost. Amerikanci ne mogu podnijeti pomisao na poraz ili prihvaćanje bilo kakvih ograničenja. No američki će se kršćani morati suočiti s okrutnom činjenicom da živimo u kulturi kojoj naša uvjerenja imaju sve manje smisla. Mi govorimo jezikom koji je svijet sve manje sposoban slušati ili ga čak smatra uvrjedljivim. Je li moguće da je najbolji način za borbu protiv potopa… da se prestanemo boriti? Drugim riječima, da prestanemo slagati vreće s pijeskom i sagradimo korablju u koju ćemo se skloniti dok se vode ne povuku i dok ne uzmognemo opet stati na suho tlo? Umjesto da trošimo energiju i sredstva vodeći političke bitke u kojima ne mo-

BENEDIKTOVA OPCIJA

žemo pobijediti, trebali bismo raditi na izgradnji zajednica, ustanova i mreža otpora koje mogu nadmudriti, nadživjeti i naposljetku nadjačati postojeću okupaciju. Ne bojte se! Već smo se nalazili u sličnoj situaciji: u prvim stoljećima kršćanstva, kada je mlada Crkva preživljavala i rasla za vrijeme rimskih progona, i poslije, nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva. Mi, moderni kršćani, moramo učiti iz njihova primjera – a poglavito iz primjera sv. Benedikta. Jednoga dana, nešto prije početka šestoga stoljeća, mladi se Rimljanin imenom Benedikt oprostio od rodnoga grada Nursije, zabačena mjesta u podnožju Sibilinskoga gorja u središnjoj Italiji. Kao sin rimskoga upravitelja Nursije Benedikt se zaputio u Rim – mjesto u koje su ugledni mladi ljudi koji traže svoje mjesto pod suncem odlazili kako bi dovršili školovanje. To više nije bio Rim carskoga sjaja, čiji se spomen očuvao i nakon što je Konstantin, poslije svojega obraćenja, Carstvo službeno proglasio kršćanskim. Otprilike sedamdeset godina prije Benediktova rođenja Vizigoti su opustošili Vječni Grad. Pad Rima bio je težak udarac koji je utjecao na moral svih stanovnika nekada moćnoga Carstva. U to se doba zapadnim dijelom Carstva upravljalo iz Rima, koji je već dulje sve više slabio, dok je istočnomu dijelu središte bio Konstantinopol, u kojemu je vladalo blagostanje. Ipak, nad Rimom su žalili kršćani diljem Carstva jer ih je njegova bolna sudbina prisilila na suočavanje sa zastrašujućom činjenicom da se temelji svijeta kakve su poznavali oni i njihovi predci ruše pred njihovim očima. „Glas mi zastaje u grlu i, dok diktiram, suze mi žele prigušiti riječi“, pisao je sv. Jeronim nakon pustošenja Rima. „Osvojen je grad koji je vladao cijelim svijetom.“ Zaprepaštenje je bilo toliko silno da je Jeronimov suvremenik, sveti Augustin, u svojemu klasiku O državi Bož-

POTOP

joj propast Rima pripisao otajstvenoj Božjoj volji, a umove kršćana nastojao usmjeriti prema neprolaznomu nebeskom Kraljevstvu. Grad Rim ipak nije nestao s lica zemlje, ali je do Benediktova dolaska postao blijeda sjena onoga što je bio. Taj je nekada najveći grad na svijetu na vrhuncu svoje moći, u drugomu stoljeću, brojio otprilike milijun duša, da bi u desetljećima nakon provale barbara broj njegovih stanovnika naglo pao. Godine 476. barbari su svrgnuli posljednjega cara Zapadnoga Rimskog Carstva. Do početka šestoga stoljeća stanovništvo se Rima raspršilo, a među njegovim ruševinama ostalo je tek sto tisuća duša. Pad Zapadnoga Carstva, međutim, nije značio početak anarhije. Naprotiv, u Italiji se sve odvijalo kao i desetljećima prije. Teodorik, vizigotski kralj koji je iz svoje prijestolnice Ravenne vladao Italijom u Benediktovo vrijeme, bio je heretik (arijevac), no ipak je 500. godine hodočastio u Rim kako bi se poklonio papi. Kralj je Rimljanima jamčio svoju naklonost i zaštitu. Zapravo je najviše što je mogao učiniti bilo nadgledati propadanje Rima. Ne znamo mnogo pojedinosti o društvenomu životu Rima pod barbarskom vladavinom, ali povijest nas uči da nakon raspada dugotrajna društvenoga poretka obično slijedi moralna raskalašenost. Sjetimo se dekadencije Pariza i Berlina poslije Prvoga svjetskog rata ili Rusije u desetljeću nakon propasti Sovjetskoga Saveza. Papa Grgur Veliki nikada nije upoznao Benedikta, ali je na temelju razgovora s četvoricom njegovih učenika napisao svečevu biografiju. Grgur u njoj piše kako je poročnost i pokvarenost u gradu mladomu Benediktu bila toliko strašna i odvratna da se posve odrekao raskošna života koji mu je bio namijenjen kao sinu ugledna službenika vlasti. Preselio se najprije u obližnju šumu, a potom i u pećinu koja se nalazila 64 kilometra istočno od Rima. Tamo

BENEDIKTOVA OPCIJA

je Benedikt tri godine živio pustinjačkim životom u molitvi i kontemplaciji. To je bilo uobičajeno u prvim stoljećima Crkve, a i danas se nastavlja u nekim dijelovima svijeta. U trećemu su se stoljeću muškarci (pa čak i poneka žena) povlačili u Egipatsku pustinju, odričući se svih tjelesnih ugoda kako bi živjeli u samoći te u šutnji, molitvi i postu tragali za Bogom. Oni su radikalno primijenili biblijski naputak o umiranju sebi da bi se živjelo u Kristu te poslušali zapovijed koju je Gospodin dao mladomu bogatašu da sve što ima proda, daruje siromasima i da ga slijedi. Svetoga Antuna Egipatskoga (oko 251.–366.) smatramo prvim pustinjakom. Njegovi će sljedbenici postati začetnici kršćanskih monaških zajednica, ali će koncept pustinjaka i dalje ostati dio monaškoga života i djelovanja. Tijekom tri godine koje je Benedikt proveo u pećini hranu mu je donosio monah iz obližnjega samostana po imenu Roman. Kada je Benedikt napustio svoju pećinu, već je bio na glasu svetosti pa ga je jedna monaška zajednica pozvala da im bude opat. Naposljetku je Benedikt u tomu kraju osnovao dvanaest samostana. Benediktova sestra blizanka Skolastika slijedila je njegov primjer i osnovala vlastitu, žensku monašku zajednicu. Da bi poučio monahe i monahinje kako voditi jednostavan i uređen život posvećen Kristu, Benedikt je napisao knjižicu koju danas poznajemo pod imenom Pravilo svetoga Benedikta. Prvim je monasima to „pravilo“ predstavljalo tek vodič za život u kršćanskoj zajednici. Pravilo koje je napisao Benedikt bilo je nešto blaži oblik izrazito stroga, starijega pravila istočnih kršćana. U Pravilu Benedikt opisuje samostan kao „školu službe Gospodnje“. Stoga vidimo da je njegovo Pravilo zapravo priručnik za obuku. Suvremeni čitatelji koji za njim posegnu u potrazi za nekakvim mističnim učenjima neizmjerne duhovne dubine doživjet će razočaranje. Benediktova je duhovnost posve praktič-

POTOP

na – on ju je izvorno zapisao i namijenio braći laicima, a ne svećenicima. Kada je napustio posrnuli Rim i otišao u divljinu, Benedikt nije ni slutio da će osnivanjem svojih škola za služenje Gospodinu tijekom vremena ostvariti tako dramatičan utjecaj na zapadnu civilizaciju. Europa se u ranomu srednjem vijeku oporavljala od tragična kraha Carstva nakon kojega su uslijedili bezbrojni lokalni ratovi u kojima su se barbarska plemena međusobno borila za prevlast. Nakon pada Rima zavladalo je golemo materijalno siromaštvo, kao posljedica uništenja složene rimske trgovinske mreže, ali i gubitka rimskih intelektualnih i tehničkih dostignuća. U takvim je bijednim uvjetima Crkva često predstavljala najsnažnije – a možda i jedino – vodstvo koje je narod imao. U sklopu svekolikoga djelovanja Crkve monaške su zajednice seljaštvu nudile prijeko potrebnu pomoć i nadu, a zahvaljujući Benediktu, koji je obnovio zanimanje za duhovni život, mnogi su muškarci i žene odlučili napustiti svijet te se potpuno posvetiti Bogu unutar samostanskih zidina, vođeni njegovim Pravilom. U tim su se samostanima čuvali vjera i znanje, evangelizirani su barbarski narodi, učilo se kako moliti, čitati, saditi usjeve i izrađivati razne predmete. U njima su se tijekom nekoliko sljedećih stoljeća poharana društva poslijerimske Europe pripremala za ponovno rađanje civilizacije. Sve je to izraslo iz gorušičina sjemena vjere koje je posadio jedan pobožni mladi Talijan koji nije htio ništa drugo doli tražiti Boga i služiti mu u vjerskoj zajednici načinjenoj tako da se može oduprijeti kaosu i dekadenciji oko sebe. Benediktov nam primjer daje nadu i za današnje doba jer pokazuje što sve može postići mala skupina vjernika koja kreativno odgovara na izazove mjesta i vremena u kojemu živi, posredujući milost koju prima zbog svoje

BENEDIKTOVA OPCIJA

radikalne otvorenosti Bogu i utjelovljujući tu milost u posebnomu načinu života. U svojoj knjizi Za vrlinom filozof Alasdair MacIntyre trenutno je stanje suvremene kulture usporedio sa stanjem koje je vladalo u vrijeme pada Zapadnoga Rimskog Carstva. On tvrdi da se Zapad, prepustivši se relativizmu koji danas preplavljuje svijet, odrekao razuma i tradicije vrlina. Više nismo vođeni vjerom ni razumom ni bilo kakvom kombinacijom toga dvoga. Vodimo se onime što MacIntyre naziva emotivizmom: poimanje prema kojemu naši moralni izbori nisu ništa drugo doli izraz onoga što osoba koja izabire smatra ispravnim. MacIntyre tvrdi da društvo koje se ravna po načelima emotivizma uvelike odgovara slici suvremenoga zapadnog društva u kojemu se najvećim dobrom smatra potpuna sloboda volje pojedinca. Za razliku od toga, društvo vrlina vjeruje u objektivne moralne vrijednosti i prakse koje su potrebne da se dotične vrijednosti ostvare u zajednici. Stoga živjeti „za vrlinom“, tj. u vrijeme poslije vrline znači živjeti u društvu koje ne samo da se više ne može složiti oko toga koja su uvjerenja i ponašanja moralna, nego i ne vjeruje da vrline uopće postoje. U takvu društvu pojedinci uživaju potpunu slobodu misli i djelovanja, a samo društvo postaje „gomila stranaca od kojih svaki slijedi svoje interese pod minimalnim ograničenjima“. Kako bi se ostvarilo takvo društvo, potrebno je sljedeće: • odbaciti objektivna moralna načela • odbiti prihvatiti bilo kakav izvanjski obvezujući vjerski ili kulturni narativ, osim osobno odabranoga • odbaciti sjećanje na prošlost kao nešto nebitno • distancirati se od zajednice i bilo kakve društvene obveze koja nije vlastiti izbor.

POTOP

Takvo stanje uma može se usporediti s barbarizmom. Kada pomislimo na barbare, zamišljamo divlje, gramzive plemenske ratnike koji pustoše gradove, bezobzirno uništavajući civilizacijske strukture i institucije samo zato što to mogu. Barbare vodi jedino njihova težnja za moći, a nije im stalo niti znaju što pritom uništavaju. Prema navedenomu mjerilu, unatoč bogatstvu i tehnološkomu napretku, mi na današnjemu Zapadu živimo u barbarskomu svijetu, premda toga nismo svjesni. Naši se znanstvenici, suci, dostojanstvenici, učenjaci i pismoznanci svojski trude uništiti vjeru, obitelj, spol, pa i samo značenje čovještva. Naši barbari, umjesto životinjskoga krzna i kopalja iz prošlosti, nose dizajnerska odijela i pametne mobitele. Knjigu Za vrlinom MacIntyre zaključuje osvrtom na stanje na drevnomu Zapadu nakon što su barbarska plemena svrgnula rimski imperijalni poredak. On piše: „Kritična prekretnica u toj ranijoj povijesti dogodila se kada su muškarci i žene dobre volje uskratili potporu rimskomu imperiumu i prestali poistovjećivati opstanak uljuđenosti i moralne zajednice s održanjem toga imperiuma. Ono čemu su se umjesto toga posvetili – često ne spoznajući u potpunosti što čine – bila je izgradnja novih oblika zajednice koji bi omogućili održanje moralnoga života tako da i moral i uljuđenost budu u stanju preživjeti nadolazeća doba barbarstva i tame.“6 Prema MacIntyreovu shvaćanju, poslijerimski je sustav bio toliko loš da ga se nije moglo spasiti. Sveti je Benedikt dobro procijenio situaciju u Rimu. Mudro je postupio kada je napustio društvo i započeo graditi novu zajednicu čiji će način života očuvati vjeru u kušnjama koje slijede. Iako tada nije bio kršćanin, MacIntyre je pozvao tradicionaliste koji još vjeruju u razum i vrline da 6

Alasdair MacIntyre, Za vrlinom, KruZak, Zagreb, 2002., str. 284.

BENEDIKTOVA OPCIJA

stvore zajednice unutar kojih moralne vrijednosti mogu preživjeti dugo mračno razdoblje koje nas očekuje. MacIntyre izjavljuje da svijet čeka „novoga – nesumnjivo vrlo različita – svetoga Benedikta“. Kršćani, opkoljeni razornim potopnim vodama moderniteta, očekuju da netko poput Benedikta izgradi korablje u kojima će moći sačuvati živu vjeru i prebroditi krizu – novo „mračno doba“ koje bi moglo potrajati stoljećima. U ovoj ćete knjizi upoznati muškarce i žene koji su Benedikti današnjice. Neki od njih žive na selu, a neki u gradovima. Ima ih koji stanuju u predgrađima. Svi su oni predani vjernici kršćani – odnosno konzervativni teološki pripadnici triju glavnih ogranaka povijesnoga kršćanstva – koji znaju da vjernici napokon moraju izići iz Babilona i živjeti odvojeno, ponekad metaforički, a ponekad i doslovno, ili njihova vjera u ovoj kulturi smrti ne će poživjeti dulje od još jednoga ili dva naraštaja. Oni uviđaju neugodnu istinu: politika nas ne će spasiti. Umjesto da podupiru postojeći poredak, shvaćaju da su stanovnici kraljevstva koje nije od ovoga svijeta i ne žele ugroziti svoju pripadnost tome kraljevstvu. Ono što ti kršćani sada čine predstavlja sjeme nečega što nazivam „Benediktovom opcijom“: to je strategija prihvaćanja „progonstva u vlastitomu domu“ i izgradnje snažne kontrakulture, utemeljena na autoritetu Svetoga pisma i na mudrosti prve Crkve. Svjesni otrovna utjecaja suvremenoga sekularizma i fragmentacije koju izaziva relativizam, kršćani Benediktove opcije oblikuju svoje djelatnosti i zajednice ugledajući se na Sveto pismo i Benediktovo Pravilo. Ne obuzima ih panika niti su pretjerano opušteni: shvaćaju da novi poredak nije problem koji treba riješiti, nego stvarnost s kojom treba živjeti. Oni uče kako ustrajati, s vjerom i kreativnošću; produbljuju svoj molitveni život; usvajaju prakse koje u prvi plan stavljaju obitelj i zajednicu, a ne stranačku politiku, te grade crkve,

POTOP

škole i druge ustanove unutar kojih pravovjerno kršćanstvo može preživjeti potop i napredovati. Nije riječ tek o našemu preživljavanju. Ako mislimo biti za svijet ono što Krist od nas očekuje, morat ćemo više vremena provoditi podalje od svijeta, u dubokoj molitvi i ozbiljnu duhovnomu vježbanju – baš kao što se Isus povlačio u osamu na molitvu prije služenja ljudima. Ne možemo svijetu dati ono što ne posjedujemo. Da se Izrael stopio sa svijetom drevnoga Bliskog istoka, prestao bi biti svjetlo svijetu. To isto vrijedi i za Crkvu. Nalazimo se u zaista alarmantnoj situaciji, ali ne smijemo se prepustiti histeričnu očajavanju. U ovoj krizi postoji skriveni blagoslov, ako želimo otvoriti oči i vidjeti ga. Kao što se Bog u Staromu zavjetu služio kaznama da bi svoj narod prizvao natrag k sebi, tako možda na sličan način sada kažnjava Crkvu i narod čije se srce ohladilo zbog sebičnosti, hedonizma i materijalizma. Predstojeća je oluja možda sredstvo po kojemu nas Bog spasava. Dok sam odrastao u južnoj Louisiani, kad god bismo očekivali dolazak uragana, netko bi izvadio velik kotao od lijevanoga željeza, spravio u njemu gumbo7 te bi, pripremivši kuću za udare vjetra, pozvao susjede da skupa blagujemo, raspredamo priče, veselimo se i zajednički pregrmimo oluju. Taj je isti duh prevladavao i u reakcijama na veliku poplavu 2016. godine. Čim su vode porasle, manje organizirane skupine ljudi diljem južne Louisiane pohitale su da spase one koji su ostali zarobljeni, zbrinu one koji su ostali bez domova, nahrane gladne (uglavnom hrpama jambalaye) te utješe ozlijeđene i one koji su klonuli duhom. Takva reakcija nije bila naređena odozgor. Nastala je spontano, iz ljubavi lokalnih ljudi prema bližnjima i iz 7

Gusta juha s mesom ili morskim plodovima, bamijom i povrćem; tradicionalno jelo južne Louisiane, nap. prev.

BENEDIKTOVA OPCIJA

osjećaja odgovornosti prema ljudima koje je poplava ostavila bez ičega. Čestiti muškarci i žene – spasioci dragovoljci, vjernici i ostali – nisu čekali da im netko kaže što trebaju činiti. Prepoznali su ozbiljnost krize i počeli djelovati. Teška duhovna i kulturna kriza koja nas je pogodila nije došla niotkuda. Premda u posljednjih pedeset godina ubrzano jača, ona je nastajala tijekom mnogih stoljeća. Ako želimo utvrditi kako ćemo se kroz oluju i maglu probiti do sigurne luke, moramo razumjeti zašto smo se našli u današnjoj situaciji. Kao što ćemo vidjeti, ideje imaju svoje posljedice.

Sadržaj

UVOD: Buđenje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 1. Potop . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 2. Korijeni krize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 3. Pravilo za život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 4. Nova kršćanska politika. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 5. Crkva za sva vremena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 6. Ideja kršćanskoga sela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 7. Obrazovanje kao kršćanska formacija . . . . . . . . . . 172 8. Priprema za naporan rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 210 9. Eros i nova kršćanska kontrakultura . . . . . . . . . . . 232 10. Čovjek i stroj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 ZAKLJUČAK: Opredjeljenje za Benediktovu opciju . . 283 ZAHVALE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 291

293

PREPORUČUJEMO

Polazeći od bitnoga temelja Kristova utjelovljenja, njegova života i učenja, otac Barron bavi se određujućim elementima katolicizma kako bi predstavio Crkvu svijetu. Osvjetljavajući tako u svoj njezinoj punini iznimnu duhovnu, kulturnu i znanstvenu baštinu katolicizma Barron čitatelja vodi na obogaćujuće osobno putovanje do istinskoga identiteta kršćanstva i njegova bezvremenoga značenja. Sveobuhvatna, jedinstvena i nadahnjujuća, ova knjiga donosi trajne i životno važne istine na način prihvatljiv novim generacijama, govoreći jezikom i stilom suvremenoga života. 320. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Veliki engleski intelektualac i državnik, svetac i mučenik, sir Thomas More napisao je ovo djelo u vrijeme svoje velike kušnje – u iščekivanju smrtne kazne zbog toga što je ostajući vjeran vlastitoj vjeri ušao u sukob s Henrikom VIII. ne htijući ga priznati za vrhovnoga poglavara Crkve. Napisane u obliku izmišljena dijaloga smještena u vrijeme turske invazije na Europu, duboke Moreove misli znalački spajaju bogata duhovna iskustva s dubokim psihološkim i antropološkim zapažanjima. Thomas More nudi čitatelju svoj pogled na veliku temu prisutnosti zla i patnje u svijetu i otkriva kako naći utjehu, pa i u najtežim situacijama. 288 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2019.

Otpad od vjere sve je veći, a sve je više i glasova koji upozoravaju da ništa više ne može zaustaviti propadanje Zapada i njegovu rastuću dekadenciju. Rod Dreher u knjizi Benediktova opcija iznosi smionu tvrdnju da je put u budućnost zapravo put iz prošlosti – onaj sv. Benedikta. Taj monah koji je živio u 6. stoljeću bio je užasnut moralnim raspadom Rimskoga Carstva te se povukao u divljinu i ondje udario temelje novomu kršćanskom načinu življenja. Nove zajednice koje je osnovao bile su duhovna središta nade tijekom cijeloga tog „mračnog doba”, prave utvrde svjetlosti koje su uistinu spasile ne samo kršćanstvo nego i cijelu zapadnu civilizaciju. Danas vidimo kako nastaje nov oblik barbarizma. Mnogi kršćani zatvaraju oči pred tim i njihove su vjerske zajednice preslabe da odole tomu procesu. U nastaloj duhovnoj krizi pomoć ne će doći od politike. Potrebna je Benediktova opcija, strategija koja se oslanja na autoritet Svetoga pisma i mudrost drevne Crkve i kojoj je cilj dobrovoljno prihvaćanje egzila iz suvremene kulture radi izgradnje trajne, čvrste i otporne kontrakulture. Benediktova opcija Dreherov je manifest i ujedno gorljiv poziv kršćanima koji moraju naučiti kako se boriti na novomu, kulturnom bojnom polju – a to je izazov s kojim se Zapad nije suočio posljednjih tisuću i pol godina. Ova je knjiga namijenjena svim kršćanima koji mogu i znaju čitati znakove vremena. Ne će nam pomoći ni lažni optimizam ni fatalističko očajavanje. Jedino vjera, nada i ljubav utjelovljene u obnovljenoj Crkvi mogu poduprijeti vjernike u izazovima, krizama i pritiscima koji nas očekuju. Ovo je vrijeme u kojemu trebamo izgraditi snažne korablje za dugačko putovanje mračnim vodama u noći. „Mislim da svaki kršćanin treba pročitati ovu knjigu. Rod Dreher uistinu briljira, njegove su riječi mudre i proročanske. Pa i ako se ne slažete sa svime u knjizi, ipak ćete naći upozorenja na koja vrijedi obratiti pažnju, kao i vrijedne upute za usvajanje nekih novih navika.” Russell Moore „Najdiskutiranija i najvažnija vjerska knjiga desetljeća.“ New York Times ISBN 978-953-235-641-0

VERBUM 9 789532 356410 158 kn