Issuu

Benedikt XVI.

MISLI O OBITELJI

VERBUM

Benedikt XVI. MISLI O OBITELJI

Izdavač: VERBUM

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

Benedikt XVI.

MISLI O OBITELJI Priredio: Lucio Coco

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: Benedetto XVI, PENSIERI SULLA FAMIGLIA © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 265.5 BENEDICTUS XVI, papa Misli o obitelji / Benedikt XVI. ; priredio Lucio Coco ; prijevod Branko Jozić. - Split : Verbum, 2011. Prijevod djela: Pensieri sulla famiglia. - Kazalo. ISBN 978-953-235-243-6 1. Coco, Lucio I. Obitelj -- Vjersko gledište 131202097

Obitelj je povlaĹĄteno mjesto gdje svaka osoba uÄ?i darivati i primati ljubav. Benedikt XVI.

UVOD

Listajući stranice ove knjige u kojoj su sabrane neke misli pape Benedikta XVI. na temu obitelji, zadovoljstvo je sa Svetim Ocem razmišljati o istini braka koja izražava Božji nacrt o muškarcu i ženi da njih dvoje budu jedno tijelo (usp. Post 2,24) i o teološkomu temelju toga jedinstva: Bog, koji je ljubav, čovjeka je stvorio za ljubav: poziv da ljubi ono je što čovjeka čini istinskom Božjom slikom pa stoga, kako se u jednomu svojem govoru sjajno izrazio, čovjek postaje Bogu sličan u mjeri u kojoj postaje onaj koji ljubi (Govor, 6. lipnja 2005.). Samo obilježje jedincatosti i konačnosti braka [tj. jedan supružnik i zauvijek, do konca života] svoj temelj nalazi u ovoj vezi ljubavi između Boga i čovjeka: način kako se ljubi Boga postaje mjera ljudske ljubavi, zbog čega slici monoteističkoga Boga odgovara monogamni brak (Deus caritas est, 11). I njegova nerazrješivost još je jedna odlika vlastita naravi ove “snažne veze koju je Stvoritelj utvrdio” (Ivan 7

Pavao II., Kateheza, 21. studenoga 1979.). Istina je da ovaj prvotni nacrt, koji sadrži Božji projekt o čovjeku i predstavlja njegovo unutarnje određenje, danas može biti pomračen i ugrožen od strane kultura koje nastoje relativizirati, umanjiti, obezvrijediti i učiniti neizvjesnim princip ovoga zajedništva, ali je isto tako istina, veli papa Benedikt, odgovarajući na pitanja mladih prigodom pripravnoga susreta za 21. svjetski dan mladih, da čovjek nikada nije mogao potpuno zaboraviti ovaj nacrt usađen u dubinu njegova bića. Uvijek je na neki način bio svjestan da drugi oblici odnosa između muškarca i žene ne odgovaraju istinski izvornomu nacrtu njegova bića. Tako u kulturama, poglavito velikim kulturama, uvijek iznova zapažamo kako se one usmjeravaju prema ovoj zbilji, prema monogamiji, gdje muškarac i žena postoje kao jedno tijelo (Govor, 6. travnja 2006.). Jedincatost i konačnost. U tome se sastoji istina i ljepota braka. Ali kako to učiniti shvatljivim? Kako to priopćiti? pita se Sveti Otac (Govor, 31. kolovoza 2006.). To je problem našega vremena, koje se raduje i očajava (Poruka, 25. prosinca 2006.), u kojemu se svaki izbor, svaka odluka, svaka obveza odgađa ili izbjegava u ime krivo shvaćena pojma slobode, prema kojemu je ona za pojedinca 8

jedini moralni zakon, uzdignuta do temeljne vrjednote kojoj bi se sve druge trebale podvrgnuti (Govor, 19. listopada 2006.). Papa Benedikt često je bio u prilici ponoviti kako ta sloboda koja sebi pridaje pravo činiti što god se hoće, koja udaljuje od dobra, u ovomu slučaju od dobra supruga, supruge i djece (usp. Govor, 31. kolovoza 2006.), jest lažna sloboda koja ne vodi oslobođenju, nego tešku obliku ovisnosti i ropstvu: Prečesto se – piše Papa – slobodu predstavlja kao neumornu potragu za užitkom ili za novim iskustvima. To je osuda, a ne oslobođenje (Poruka, 24. siječnja 2007.), na taj način ona zapada u libertinizam i stavlja se izvan dostojanstva osobe (usp. Govor, 6. lipnja 2005.). Istinska sloboda – odgovara papa Benedikt – ne znači uživati život niti sebe smatrati apsolutno autonomnima, nego se ravnati prema mjeri istine i dobra (Homilija, 21. kolovoza 2005.). Sloboda je postojanost u onome “da”, kao što je “da” koje si obećavaju supružnici, kao što je ﬁat – neka mi bude – Marije, koja u posluhu Ocu u potpunosti ostvaruje svoju slobodu, a ostvaruje je upravo tako, posluhom (Homilija, 25. ožujka 2006.). Snažne su te veze koje Sveti Otac predlaže obitelji protiv svakoga pogrješna shvaćanja i protiv svakoga zastranjivanja prema 9

slabim i osrednjim rješenjima, koja bi naposljetku iskrivila bit braka; priznanje i promicanje naravnoga ustrojstva obitelji kao zajednice muškarca i žene zasnovane na braku, i njezina obrana od pokušaja da je se pravno izjednači s radikalno različitim oblicima zajednice, koji joj zapravo nanose štetu i pridonose njezinu destabiliziranju, zatamnjujući njezin osobit karakter i nezamjenjivu društvenu ulogu (Govor, 30. ožujka 2006.) načela su o kojima ne može raspravljati nijedna politika obitelji, koju je Crkva dužna štititi i jamčiti u mjeri u kojoj je njezina misao i glavna briga upravo čovjek i njegovo dostojanstvo pa je njezina zadaća štititi ovo stvorenje koje je, upravo u nerazdruživu jedinstvu tijela i duše, Božja slika (Govor, 22. prosinca 2006.). Želeći nam naznačiti uzor i istodobno potaknuti dozrijevanje naše svijesti, nakon što je podsjetio na krhkost današnje obitelji, u kojoj su odnosi nestalni, gdje su roditelji odsutni, gdje među naraštajima nema komunikacije, papa Benedikt nam neumorno govori o obitelji kao prvomu i glavnom mjestu prihvaćanja života (Govor, 30. prosinca 2005.), ustrajava na pozitivnoj slici ljudskoga postojanja – pa i unatoč teškoćama (Govor, 8. srpnja 2006.) – koju roditelji moraju prenositi djeci, govori o dimenziji odnosâ unutar obitelji kao otvo10

renu prostoru u kojemu se “uči” živjeti (usp. Homilija, 9. srpnja 2006.), da se vlastita ﬁzionomija i identitet izgrađuju i stječu i krizama, lutanjima, patnjama, kao što je istaknuo spominjući se putovanja u Valenciju (8.–9. srpnja 2006.): Tako nam je iz svjedočanstva tih obitelji dolazio val radosti, ne površna i slabašna veselja koje brzo iščezne, već radosti dozrele i u trpljenju, radosti koja prodire u dubinu i čovjeka doista otkupljuje (Govor, 22. prosinca 2006.). Obitelj kao svetište ljubavi, života i vjere, kao kućna Crkva, ali i kao škola čovječnosti, kao mjesto gdje se odgaja za korištenje razumom, za slobodu izbora, za služenje ljubavi, za dobro molitve, u kojoj se nada procvatu novih zvanja, sve su to misli koje nam Sveti Otac dariva i o kojima želi da razmišljamo pozivajući nas da poduzmemo izvanredno putovanje – kako sam ističe – u potrazi za značenjem ljudskoga bića (Govor, 22. prosinca 2006.). Po ovim smjernicama njegova učiteljskoga zauzimanja, na temelju nauka učiteljstva Crkve (usp. Govor, 6. lipnja 2005.), može se izgrađivati i razvijati evanđelje obitelji shvaćeno kao put ljudskoga i duhovnog ostvarivanja, u kojemu ljubav može dozrijevati da bude u potpunosti ljudska i počelo istinske i trajne radosti (Govor, 8. srpnja 2006.) i za čiji 11

nas dobar ishod papa Benedikt poziva da radimo i zalažemo se sa sigurnošću da je u povijesti i u životu naših obitelji Gospodin svojom milošću uvijek prisutan (Govor, 3. prosinca 2005.). Lucio Coco

BENEDIKT XVI.

MISLI O OBITELJI

1. Program Želja mi je istaknuti, za Crkvu i za društvo, središnje mjesto obitelji utemeljene na braku. To je po Božjim nacrtima nezamjenjiva ustanova pa njezinu temeljnu vrijednost Crkva ne može prestati naviještati i promicati da bi je se uvijek živjelo s osjećajem odgovornosti i radosti. Govor (1), 8. srpnja 2006.

1. ISTINA O BRAKU

2. Biblijski izvještaj o braku Prva novina biblijske vjere sastoji se, kao što smo vidjeli, u slici Boga; drugu, s njom bitno povezanu, nalazimo u slici čovjeka. Biblijsko pripovijedanje o stvaranju govori o usamljenosti prvoga čovjeka, Adama, i Božjoj odluci da mu pridruži pomoć. Od svih stvorenja ni u jednomu se ne nađe onakva pomoć čovjeku kakvu on treba, premda je svim divljim životinjama i svim pticama on nadjenuo ime te ih tako učinio sastavnim dijelom svojega životnog okružja. Tada iz jednoga čovjekova rebra Bog načini ženu. Sada Adam nalazi pomoć kakvu treba: “Gle, evo kosti od mojih kostiju i mesa od mesa mojega” (Post 2,23). U pozadini ovoga pripovijedanja mogu se razabrati poimanja kakva se pojavljuju primjerice i u mitu koji donosi Platon, prema kojemu je čovjek izvorno bio okrugao, jer u sebi bijaše potpun i samodostatan. Ali zbog njegove oholosti za kaznu ga je Zeus prepolovio 15

tako da sada stalno žudi za svojom drugom polovicom i za njom traga kako bi postigao svoju cjelovitost. U biblijskomu se pripovijedanju ne govori o kažnjavanju; ipak, svakako je prisutna misao da je čovjek na neki način nepotpun te gonjen svojom naravi u potrazi za drugim dijelom koji bi dopunio njegovu cjelovitost, tj. prisutna je misao da on samo u zajedništvu s drugim spolom može postati “cjelovit”. Tako se biblijsko pripovijedanje zaključuje proroštvom o Adamu: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Post 2,24). Ovdje su dva važna vida: eros je na neki način ukorijenjen u samoj čovjekovoj naravi; Adam je onaj koji traži pa “ostavlja oca i majku” da bi pronašao ženu; samo u svojemu zajedništvu predstavljaju cjelovitost čovještva, postaju “jedno tijelo”. Ništa manje važan nije ni drugi vid: u usmjerenosti određenoj u stvaranju eros čovjeka upućuje prema braku, prema vezi koja je jedna i konačna; tako, i samo tako, ostvaruje se njegova najdublja svrha. Slici monoteističkoga Boga odgovara monogamni brak. Brak zasnovan na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga i njegova naroda i obrnuto: način na koji se ljubi Boga postaje mjera ljudske ljubavi. Ta uska 16

povezanost između erosa i braka, kakvu zatječemo u Bibliji, u literaturi izvan nje gotovo da nema usporedbe. Deus caritas est, 11

3. Teološki temelj braka Brak i obitelj zapravo nisu slučajna sociološka tvorevina, rezultat posebnih povijesnih i ekonomskih prilika. Naprotiv, pitanje ispravna odnosa između muškarca i žene svoje korijenje ima u dubljoj biti ljudskoga bića i svoj odgovor može pronaći samo polazeći od te činjenice. To znači da ne može biti odvojeno od drevnoga i uvijek novoga čovjekova pitanja o samome sebi: tko sam? Što je čovjek? A to pak pitanje ne može biti odvojeno od pitanja o Bogu: postoji li Bog? I tko je Bog? Kakvo je doista njegovo lice? Biblijski je odgovor na ova dva pitanja jedinstven i dosljedan: čovjek je stvoren na Božju sliku, a Bog je ljubav. Zato je poziv na ljubav ono što čovjeka čini istinskom Božjom slikom: on postaje Bogu sličan u mjeri u kojoj postaje onaj koji ljubi. 17

Iz ove osnovne povezanosti Boga i čovjeka proizlazi druga: nerazrješiva povezanost duha i tijela: naime, čovjek je duša koja se izražava u tijelu i tijelo koje oživljuje besmrtan duh. Dakle, tijelo muškarca i žene također ima, mogli bismo reći, teološki karakter, nije jednostavno tijelo pa ono što je u čovjeku biološko nije samo biološko, već je izraz i ispunjenje našega čovještva. Jednako tako i ljudska spolnost nije nešto uz našu osobu, nego joj pripada. Samo kada se spolnost učini sastavnim dijelom osobe, može imati smisao. Govor, 6. lipnja 2005.

4. Utemeljenost braka u naravnomu zakonu Naravni je zakon vrelo iz kojega zajedno s temeljnim pravima izviru i etički imperativi koji se moraju poštivati. U sadašnjoj etici i ﬁlozoﬁji prava veoma su rašireni postulati pravnoga pozitivizma. Posljedica toga jest da zakonodavstvo često pravi kompromis između različitih interesa: nastoje se ozakoniti privatni interesi ili želje koji nisu u skladu s dužnostima koje proizlaze iz društvene odgovorno18

sti. U takvu stanju valja podsjetiti kako svaki pravni poredak, bilo na unutarnjemu, bilo na međunarodnomu planu, u konačnici svoju legitimnost ima u ukorijenjenosti u naravnomu zakonu, u etičkoj poruci upisanoj u samome ljudskom biću. U konačnici, naravni je zakon jedini čvrsti bedem protiv samovolje vlasti ili varkā ideološke manipulacije. Poznavanje toga zakona upisana u čovjekovo srce raste razvijanjem moralne savjesti. Prva bi, dakle, briga svih, osobito onih koji obnašaju javne službe, morala biti promicanje zrelosti moralne savjesti. To je glavni napredak bez kojega se svi drugi napretci naposljetku pokažu kao neautentični. Zakon upisan u našu narav istinsko je jamstvo dano svakome da može živjeti slobodno i biti poštovan u svojemu dostojanstvu. Sve do sada rečeno ima veoma konkretne primjene kada se sjetimo obitelji, tj. one “intimne zajednice bračnoga života i bračne ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima” (Gaudium et spes, 48). S tim u svezi Drugi je vatikanski sabor zgodno istaknuo da je ustanova braka “po božanskoj uredbi čvrsta ustanova” pa stoga “ta sveta sveza u vidu dobra ženidbenih drugova, potomstva i društva ne ovisi o ljudskoj samovolji” (na nav. mj.). Stoga nijedan ljudski zakon ne može dokinu19

ti pravilo koje je Stvoritelj zapisao, a da time društvo ne bude dramatično ranjeno u onome što tvori njegov osnovni temelj. To zaboraviti značilo bi oslabiti obitelj, kazniti djecu i budućnost društva učiniti neizvjesnom. Govor, 12. veljače 2007.

5. Brak u povijesti spasenja Istina o braku i obitelji, kojoj je korijen u istini o čovjeku, ostvarila se u povijesti spasenja, u čijemu je središtu izričaj: “Bog ljubi svoj narod.” Biblijska je objava, zapravo, ponajprije izraz povijesti ljubavi, povijesti Božjega saveza s ljudima: zato je povijest ljubavi i zajedništva muškarca i žene u bračnomu savezu mogao Bog uzeti kao simbol povijesti spasenja. Neizreciva činjenica, otajstvo Božje ljubavi prema ljudima, svoj jezični oblik dobiva iz bračnoga i obiteljskog rječnika, u onomu pozitivnom i u negativnom: naime, Božje približavanje njegovu narodu prikazuje se izrazima supružničke ljubavi dok se Izraelova nevjernost, njegovo idolopoklonstvo, označava kao preljub i bludništvo. U Novomu zavjetu Bog svoju ljubav ra20

dikalizira dotle da on sam, u svojemu Sinu, postaje tijelo od našega tijela, pravi čovjek. Na taj je način zajedništvo Boga s čovjekom poprimilo svoj najuzvišeniji, nepovratan i konačan oblik. Tako je i za ljudsku ljubav zacrtan njezin konačni oblik, ono uzajamno “da” koje se ne može opozvati: to čovjeka ne otuđuje, već ga oslobađa od povijesnih otuđenja da bi ga vratilo istini stvaranja. Sakramentalnost koju brak dobiva u Kristu, prema tome, znači da je dar stvaranja uzdignut na milost otkupljenja. Kristova se milost ne pridodaje izvan čovjekove naravi, nad njom ne čini nasilja, nego je oslobađa i obnavlja, upravo uzdižući je iznad njezinih vlastitih granica. Pa kao što utjelovljenje Božjega Sina svoje pravo značenje otkriva u križu, tako je i istinska ljudska ljubav sebedarje, ne može postojati ako želi izbjeći križ. Govor, 6. lipnja 2005.

6. Sakrament braka Kao naravna ustanova brak je “baština čovječanstva”. S druge strane, njegovo se uzdizanje do najvišega dostojanstva sakramen21

ta mora promatrati sa zahvalnošću i divljenjem, kao što sam nedavno kazao rekavši da “sakramentalnost koju brak dobiva u Kristu, prema tome, znači da je dar stvaranja uzdignut na milost otkupljenja. Kristova se milost ne pridodaje izvan čovjekove naravi, nad njom ne čini nasilja, nego je oslobađa i obnavlja, upravo uzdižući je iznad njezinih vlastitih granica”. Govor (2), 3. prosinca 2005.

7. Božji nacrt o muškarcu i ženi Veoma mi je drago ustvrditi da već na prvim stranicama Svetoga pisma, odmah nakon pripovijedanja o stvaranju čovjeka, nalazimo deﬁniciju ljubavi i braka. Sveti nam pisac kaže: “Čovjek će ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo, jedno biće” (usp. Post 2,24). Još smo na početku i već nam je naviješteno što je brak, a ta deﬁnicija ostaje ista i u Novomu zavjetu. Brak je prianjanje uz drugoga u ljubavi da bi se na taj način postalo jedno biće, jedno tijelo, pa stoga neodvojivi; novo biće koje nastaje 22

iz ovoga zajedništva ljubavi, koje sjedinjuje te tako stvara i budućnost. Tumačeći ovu tvrdnju s početka Svetoga pisma, srednjovjekovni su teolozi tvrdili da je od sedam sakramenata Bog prvo ustanovio brak, budući da je ustanovljen već u trenutku stvaranja, u raju zemaljskome, na početku povijesti i prije svake ljudske povijesti. To je sakrament Stvoritelja svijeta, dakle upisan upravo u samo ljudsko biće, a usmjeren je prema ovomu putu na kojemu čovjek napušta roditelje i sjedinjuje se sa svojom ženom da oblikuje jedno tijelo, da dvoje postanu jedinstveno biće. Dakle, sakrament braka nije iznašašće Crkve, on je doista “sustvoren” s čovjekom kao takvim, kao plod dinamizma ljubavi u kojoj se čovjek i žena uzajamno nalaze te tako nalaze i Stvoritelja, koji ih je na ljubav pozvao. Istina, čovjek je pao i bio iz raja izagnan ili drugim, modernijim riječima, istina je da su sve kulture zaražene grijehom, čovjekovim pogrješkama tijekom njegove povijesti pa je tako početni nacrt zapisan u našu narav potamnjen. Zaista, u ljudskim kulturama zatječemo to pomračenje izvornoga Božjeg nacrta. No, istodobno, promatrajući kulture, čitavu kulturnu povijest čovječanstva, zapažamo i to da čovjek nikada nije mogao potpuno zaboraviti ovaj na23

crt usađen u dubinu njegova bića. Uvijek je na neki način bio svjestan da drugi oblici odnosa između muškarca i žene ne odgovaraju istinski izvornomu nacrtu njegova bića. Tako u kulturama, poglavito velikim kulturama, uvijek iznova zapažamo kako se one usmjeravaju prema ovoj zbilji, prema monogamiji, gdje muškarac i žena postoje kao jedno tijelo. Upravo tako, u vjernosti, može rasti novi naraštaj, može se nastaviti kulturna predaja, obnavljajući se i ostvarujući, u kontinuitetu, istinski napredak. Govor, 6. travnja 2006.

8. ...i bit će njih dvoje jedno tijelo (Post 2,24) Brak i obitelj ukorijenjeni su u najdubljoj srži istine o čovjeku i njegovu određenju. Sveto pismo otkriva da je poziv na ljubav dio one istinske slike Boga, koju je Stvoritelj htio utisnuti u svoje stvorenje, pozivajući ga da mu postane sličan upravo u mjeri u kojoj je otvoren ljubavi. Spolna razlika koju podrazumijeva tijelo muškarca i žene nije dakle obična biološka činjenica, nego ima mnogo dublje zna24

čenje: izražava onaj oblik ljubavi kojom muškarac i žena postaju jedno tijelo, mogu ostvariti istinsko zajedništvo osoba otvoreno prenošenju života pa tako surađuju s Bogom u rađanju novih ljudskih bića. Govor (2), 11. svibnja 2006.

9. Jedinstvo dvoga U apostolskoj poslanici Mulieris dignitatem – Dostojanstvo žene Ivan Pavao II. htio je produbiti temeljne antropološke istine o muškarcu i ženi, jednakost u dostojanstvu te jedinstvo njih dvoje, ukorijenjenu i duboku različitost između muškosti i ženskosti i njihov poziv na uzajamnost i dopunjanje, na suradnju i zajedništvo (usp. br. 6). Ovo dvo-jedinstvo muškarca i žene zasniva se na temelju dostojanstva svake osobe, stvorene na sliku i priliku Boga, koji “muško i žensko stvori ih” (Post 1,27), izbjegavajući kako jednoobraznost, jednoličnu i osiromašujuću istovjetnost, tako i preveliku te konﬂiktnu razliku (usp. Ivan Pavao II., Pismo ženama, 8). Ovo jedinstvo dvoga sa sobom nosi u tijelima 25

i dušama upisan odnos s drugim, ljubav prema drugomu, zajedništvo među osobama koje pokazuje “kako je pri stvaranju čovjeka upisana i određena sličnost božanskome zajedništvu” (br. 7). Uostalom, kada muškarac ili žena žele biti neovisni i potpuno samodostatni, izlažu se riziku da ostanu zatvoreni u neko samo-ostvarenje koje prevladavanje svakoga prirodnog, društvenog ili religioznog veza shvaća kao osvojenje slobode, a što ih zapravo svodi na mučnu samoću. Da bi se pospješilo i poduprlo stvarno promicanje žene i muškarca, ne može se zanemariti ta stvarnost. Govor (1), 9. veljače 2008.

10. Zajedništvo “Bog koji je ljubav i koji je čovjeka stvorio iz ljubavi, pozvao ga je na ljubav. Stvarajući muškarca i ženu, u braku ih je pozvao na intimno zajedništvo života i međusobne ljubavi, ‘tako da više nisu dvoje, nego jedno tijelo’ (Mt 19,6)” (Katekizam Katoličke Crkve. Kompendij, 337). Ovo je istina koju Crkva u svijetu 26

neumorno naviješta. Moj je dragi prethodnik Ivan Pavao II. govorio: “Čovjek je postao ‘slika i prilika’ Božja ne samo po svojemu čovještvu, nego i po zajedništvu osoba, koje muškarac i žena tvore od početka... Čovjek postaje Božja slika ne toliko po samoći, koliko po zajedništvu” (Kateheza, 14. studenoga 1979.). Govor (2), 8. srpnja 2006.

11. Ljepota braka Kako današnjim ljudima govoriti o ljepoti braka? Vidimo kako mnogi mladi oklijevaju vjenčati se u crkvi zbog straha od konačnosti [te odluke]: štoviše, oklijevaju se vjenčati i civilno. Konačnost danas mnogim mladima, pa i ne toliko mladima, izgleda kao lanac koji sputava slobodu. A njihova prvotna želja jest sloboda. Boje se da na koncu ne će uspjeti. Vide tolike propale brakove. Boje se da je taj, kako ga oni vide, pravni oblik izvanjski uteg koji gasi ljubav. Valja objasniti da se ne radi o pravnomu okovu, teretu koji se nameće brakom. Naprotiv, dubina i ljepota nalaze se upravo u konačnosti. Samo tako mogu uči27

niti da ljubav dozrijeva u svoj svojoj ljepoti. – Ali kako to priopćiti? Čini mi se da je to svima nama zajednički problem. Govor, 31. kolovoza 2006.

12. Služenje ljubavi Brak je sakrament za spasenje drugih: poglavito drugoga, supruga, supruge, ali i djece te, napokon, čitave zajednice. Govor, 31. kolovoza 2006.

13. Božji nacrt Onome što ga upita je li mužu dopušteno otjerati vlastitu ženu, kako je predviđala odredba mojsijevskoga zakona (usp. Pnz 24,1), [Isus] odgovori kako je to bio ustupak koji je Mojsije dao zbog “okorjelosti srca” dok istina o braku seže “na početak stvaranja”, kada “Bog” – kako piše u Knjizi Postanka – “muško i žensko stvori ih; stoga će 28

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Benedikt XVI.

MISLI O OBITELJI 1. Istina o braku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 2. Obitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 3. Djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 4. Krhkost današnje obitelji . . . . . . . . . . . . . 69 5. Evanđelje obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 6. Crkva i obitelj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Analitičko kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u svibnju 2011.

“Ljudsko je biće stvoreno na sliku i priliku Božju da ljubi i u sebi se potpuno ostvaruje samo kada se iskreno dariva drugima. Obitelj je povlašteno mjesto gdje svaka osoba uči darivati i primati ljubav.” Benedikt XVI.

ISBN 978-953-235-243-6

VERBUM 38 kn