Bakhita

Véronique Olmi

VERBUM

Véronique Olmi BAKHITA

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 55.

Naslov izvornika: Véronique Olmi, Bakhita © Copyright: Editions Albin Michel – Paris 2017 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati i prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Božidar Petrač Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Fotografija na koricama: Žena iz Gabona u Africi, oko 1894. © Musée Nicéphore Niépce, Ville de Chalon-sur-Saône / adoc-photos / adoc-photos-h-00041608 Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-723-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181014084.

Za Louisa Za Bonnie

„Oduzet će nam i naše ime: a htjednemo li sačuvati ga, morat ćemo u sebi smoći snage za to kako bismo postigli da iza tog imena ostane štogod naše, od nas kakvi smo nekad bili.“ Primo Levi, Zar je to čovjek

I.

Iz ropstva u slobodu

XXX

Ona ne zna kako se zove. Ne zna na kojem jeziku sanja.

Sjeća se arapskih, turskih i talijanskih riječi i poznaje više dijalekata. Nekoliko ih je iz Sudana, a jedno je iz Veneta. Ljudi govore: „mješavina“. Ona govori mješavinom jezika i slabo je razumiju. Sve treba opet izreći, drugim riječima. Koje ona ne zna. Čita talijanski sporo i predano, a potpisuje se drhtavim, gotovo dječjim rukopisom. Poznaje tri molitve na latinskom.

Pobožne pjesme pjeva dubokim i snažnim glasom. Često su od nje tražili da ispripovjedi svoj život i ona ga je pripovijedala od početka, opet i opet. Zanimao ih je taj tako strašni početak. Pričala im je svojom mješavinom i tako joj se vratilo sjećanje. Tako što je, vremenskim slijedom, iznosila ono što je bilo tako daleko i tako bolno. Storia meravigliosa. To je naslov priče o njezinu životu. Feljton u novinama, a kasnije knjiga. Ona je nikada nije pročitala. Taj svoj život kako ga je njima ispričala. Ponosila se i stidjela se. Bojala se reakcija i voljela je što je zbog te priče ljudi vole, zbog onoga što se usudila reći i onoga što je prešutjela, što nisu htjeli čuti, što nisu razumjeli i što nikada ni na koji način nikom nije rekla. Čudesna priča. Dok ju je iznosila, vratilo joj se sjećanje. No svoje ime nikada nije pronašla. Nikada nije doznala kako se zove. Ali to i nije ono najvažnije. Jer, nije zaboravila tko je bila kao dijete, dok je nosila ime koje joj je dao njezin otac. Čuva je u sebi poput pohvale djetinjstvu, tu djevoj11

čicu kakvom je bila. To dijete, koje je trebalo umrijeti u ropstvu, preživjelo je, to dijete je bilo, i još uvijek jest, ono što joj nikada nitko nije uspio oduzeti.

12

XXX

Kad se rodila, bile su dvije. Dvije iste djevojčice. Ona je uvijek ostala dvojnica svoje sestre blizanke. I iako nije znala gdje je blizanka, živjela je s njom. Bile su odvojene, ali ipak zajedno, rasle su i starjele daleko jedna od druge, i slične.

Osobito bi noću osjećala njezinu prisutnost, osjećala je pored sebe tijelo koje nedostaje, onaj dah. Njihov otac bio je brat seoskoga poglavice u Olgossi u Darfuru. Ime toga sela i te regije rekli su joj drugi, oni kojima je ispričala svoju priču i koji su provjeravali zemljovide, nadnevke i događaje. U Olgossi, dakle, njihov je otac prikazao blizankinju i nju mjesecu da ih zaštiti, i mjesecu je prvi put izrekao njihova imena kao vječne podsjetnike na to kako su došle na svijet, tako da ih svijet zauvijek pamti. Ona zna da se to dogodilo, bez ikakve sumnje to zna i zna zauvijek. Dok noću zuri u mrak, često misli na ispružene očeve ruke i pita se u kojem dijelu beskraja boravi njezino ime.

Navečer u Olgossi, kad bi sunce kliznulo za kamene obronke, ljudi i stada vratili bi se kući, koze bi polegle pod stabla, odjeknulo njakanje magaraca, zemlja se još ne bi ohladila od žege, a ljudi iz sela okupili bi se oko vatre. Glasno su govorili, kao ljudi na malim tržnicama. Ona bi sjela ocu u krilo i spustila glavu na njegovo rame. Kad bi progovorio, koža bi mu zadrhtala. Vrlo dug titraj, titraj koji je imao miris, glazbu, toplinu. Blizanka bi sjela ocu na drugo koljeno jer i ona se bo13

jala mraka što dolazi. Tako se često prisjećala tih večeri, slatkoće njihova zaštićena straha. Sklopila bi oči. I čuvala za sebe onu neodredivu bol, tugu koju nije moguće objasniti. Nije bilo jezika na kojem bi to izrekla, riječi koje je poznavala bile su krute i opore, svakoj je mogao odgovarati jedan crtež ili oblik, nisu iskazivale ni ono što izmiče ni ono što je uvijek tu. U njezinu se pogledu mogao vidjeti kontrast njezine snage i njezine nevinosti, u pogledu joj se uvijek moglo vidjeti ono što je izgubila i ono što joj je njezin unutarnji život dopustio da pronađe. Život. Koji je štitila kao dar.

14

XXX

Lice njezine majke zacijelo je bilo lijepo, jer je ona lijepa.

Zato su je uvijek birali, zbog ljepote. Majka joj je zasigurno bila visoka, visokih jagodica, široka čela i crnih očiju što u sredini plavkasto svjetlucaju poput zvijezda. Kao i ona. Mirisala je na prženi proso, kiselkasto-slatkasti znoj i mlijeko. Mirisala je na ono što je davala drugima. Majka joj je tako mirisala, znala je to zato što je nekoliko puta osjetila tu mješavinu aroma i bilo joj je kao da joj je netko izbio dah. Bilo je strašno što ga ne može zadržati, što je osjetila šok ne okusivši njegovu slatkoću. Bilo je strašno, ali i lijepo primiti taj bljesak, tih nekoliko trenutaka koje je jednostavno morala prihvatiti, kao tajnu bez tuge. Od jedanaestero djece koje je njezina majka donijela na svijet četvero je umrlo. Dvoje je bilo oteto.

Imala je pet godina kad se to prvi put dogodilo. Pet, šest ili sedam godina, tko bi to znao? Rođena je 1869. Možda malo prije. Ili malo poslije, ne zna. Za nju vrijeme nema imena, ona ne voli brojke, ne zna na sat, vrijeme mjeri samo po sjenama koje bacaju stabla. Ljudi koji su tražili da im ispripovjedi svoju priču od početka izračunali su njezinu dob po ratovima u Sudanu, po nasilju koje je susrela i drugdje, jer je svijet posvuda isti, rođen iz kaosa i eksplozija, napreduje rušeći se.

Pet joj je godina, otprilike, i došao je kraj jednoga svijeta.

To poslijepodne sjaji svjetlom koje se više nikada nije pono15

vilo, smirenom radošću koja treperi i koju nitko ne primjećuje. Nitko ne zna da je tu. Žive unutar te radosti kao marljive ptičice, i toga poslijepodneva djeca se igraju u selu, u sjeni velikoga baobaba, stablo je poput osobe kojoj vjeruju. Ono je središte i preteča, sjena i odmorište. Stari u to doba dana spavaju. Muškarci u poljima beru lubenice. Žene tuku sirak na rubu sela, i to je tiha glazba mirnoga sela koje obrađuje svoja polja, slika izgubljena raja koju će ona brižljivo čuvati kako bi samu sebe uvjerila da se to doista zbilo. Ona dolazi iz toga mjesta, iz mjesta zaklane nevinosti, dobrote i spokoja. To je ono što ona želi. Doći iz dobroga života. Kakav je svaki život prije nego što ga dodirne zlo.

Njezina starija sestra, Kishmet, došla je iz muževa sela kako bi to poslijepodne provela s njima. Otprilike joj je četrnaest godina. Nije donijela svoje djetešce, svekrva ga čuva jer ima vrućicu, tako da na nekoliko sati ona opet postaje kći svojih roditelja, eno drijema kraj blizanke u ženskoj kolibi. Tužna je što živi na drugom mjestu, što više ne pripada svom ocu nego svom mužu, ali je ponosna što ima dijete, grudi su joj pune i prije nego što je zaspala, blizanka je otpila malo njezina mlijeka, tako im je objema bilo lakše.

Pjevanje žena dok tuku sirak slično je zuju kukaca, njoj je pet godina, igra se malim oblutcima pokraj svoje majke. Radi ono što rade sva djeca, izmišlja, oživljuje predmete, kamenje, biljke, oživljuje ih i mašta. To su njezini posljednji trenutci nevinosti. Spoznaja će se na nju iznenada obrušiti i preokrenuti joj život naopačke, poput rukavice. Njezina majka pjeva malo sporije od drugih žena, ona čuje taj raskorak, majčine su misli drugdje jer joj je toga poslijepodneva došla starija kći. Uskoro će biti odrasla žena, poput nje. Već ima 16

dijete. Imat će i drugo. I još jedno. Život udane žene. Sporiji majčin pjev govori o ponosu, tihoj zabrinutosti. I nježnosti.

Pet joj je godina i boji se zmija. Njezin stariji brat često uzme štap pa vrškom riše dugačke crte po pijesku, smije se kad ona viče, to je igra, šala starijega brata, i uvijek će joj u mislima brat i zmija biti jedno sjećanje. Osjećat će tugu zbog te neravnopravne igre, bratovih očiju koje vrebaju njezin strah i unaprijed joj se smiju, toga njegova podrugljivog pogleda kojim joj pridaje tako malu važnost. To poslijepodne, u trenutku kad na pijesku opazi trag zmije što ga njezin brat možda jest i nije nacrtao, začuje veliku buku. Nepoznatu. Ne razumije što je to, ali u tom trenu žene prestanu tući sirak, podignu glave, podviknu kao da je nesreća već stigla i potom jurnu kao da je žele prestići. Majka dotrči i zgrabi je kao vreću, i ne pogledavši je, pokosi je kao travu, ali onda otrči dalje urlajući. Zaboravi je. Ostavi je ondje, iznenada, u izobličenu selu okruženu plamenovima i jurne prema ženskoj kolibi gdje su spavale Kishmet i blizanka. Ona je sada sama.

Okružena ognjem i truplima. U njoj se ukorijenio strah od napuštenosti. Doziva majku. Urla njezino ime, ali krik joj je nečujan u bijesnu divljanju vatre, u udarcima i klapanju dok muškarci udaraju plamenove vilama, stupama, izvrću vjedra vode, dim obavija selo i guši ga. Djevojčica kašlje i doziva majku, ali ni njezini jecaji ni njezine pružene ruke ne dobivaju odgovora.

Stigavši u žensku kolibu, majka se osvrće, traži Kishmet, ali vidi samo blizanku. Samu i živu. Prodrma je. Zagrli je.

Pusti je. Privije uz grudi. Panične, nesuvisle kretnje. Viče na nju: Reci mi što si vidjela! Ponavlja to oštrim glasom, histerično jeca i viče: Reci mi što si vidjela! Malena ostaje nijema. Majka zna što je ona vidjela. Zna što se dogodilo. I sama je rođe17

na u vrijeme rata, zna za ropstvo i zna zašto su joj oteli kćer i čemu će ona služiti. Od malene želi dobiti posljednje sjećanje na svoju kćer, posljednju sliku. Reci mi što si vidjela!, to znači: Reci mi da je još možeš vidjeti! No malena se ne miče. Šuti. Pogled joj se promijenio, nosi jednu novu spoznaju, no još ne zna riječi da je iznese.

Toga poslijepodneva došli su otmičari, galopirajući prema njima s vatrom, puškama, lancima, vilama i konjima, i uzeli sve što su mogli. U prvom redu mlade. Dječake za vojsku, djevojčice za užitak i služenje. Djelovali su brzo, rutinski. Poznavali su selo, o svemu su ih obavijestili suradnici koji su im pokazali put i koji su možda bili i iz obližnjega sela. Znali su što će zateći.

Muškarci i žene Olgosse stigli su prekasno. Njihovi dječaci i djevojčice pokušali su pobjeći, sakriti se, ali uhvatili su ih, ranili, pobili, glasove im je ugušio veliki oganj. Uokolo leže raskomadana, spaljena tijela, tijela koja umiru i jauču u velikim potocima krvi. Ima zalutalih koza, pasa koji cvile i zanijemjelih ptica. Ima uništenih koliba i drvenih rašlji što se robovima stavljaju oko vrata, a koje svjedoče o upadu pljačkaša. Vatra još tinja na mjestima. Poznati žig trgovaca robljem.

Nekoliko dana u selu vladaju nered i kaos, kao u polju poslije oluje. Ona ne prepoznaje svoju blizanku i ne prepoznaje mjesto u kojem živi. Olgossa odzvanja jaucima ranjenika, to ne prestaje, neprekidno ponavljanje muke i patnje poput sporih, očajničkih zaziva. Ne prepoznaje ljude s kojima živi. Seljani su skupili mrtve i izbrojili nestale. Pronašli su obezglavljene starce i osakaćenu djecu. Otkrili su pljačku i grabež, poharana polja, krave koje su ugibale, rijeku za18

gađenu nadutim truplima, sva obilježja uništena života. Žene su do krvi izgreble svoja tijela i udarale čelom o pod ispuštajući zvukove koje nikada nije čula. Muškarci su uzeli svoja koplja i svoje tam-tamove* i otišli u mrak. Došao je vrač i prinosio žrtve. Poslije puno dana i noći muškarci su se vratili. Nisu gledali žene u oči. A i pred sinovima pognuli su glave. Protiv pušaka i baruta njihovi su lukovi i strijele pokazali svu njihovu nemoć. Kakve li ironije…

Dugo je vremena selo obavijao zadah spaljenih tijela i slame i pepeo je više dana letio prije nego što ga je odnio vjetar, a kad je i zadnji trag pepela nestao, sve je zaista završilo. Ali u pijesku, ispred ženske kolibe, tijelo starije sestre ostavilo je za sobom zmijski trag, širok poput grane baobaba. Ona ga cijelo vrijeme vidi. I kad drugi hodaju po njemu. I kad kiša prometne crvenu zemlju u blatnu kaljužu. Ona vidi sliku okrutne i nijeme sestrine odsutnosti. Kao upozorenje. U njoj čuči goli strah, strah od vlastitih krikova koje majka nije čula. To je nova opasnost: izgubiti zaštitu majke. Majke koju više ne prepoznaje. Nemirne, živčane, neispavane žene.

Dakako, žitelji Olgosse razmišljali su o tome da napuste selo jer sada kada su ih trgovci robljem otkrili, sigurno će opet poslati svoje pljačkaše, ali onda su se sjetili onih koji su to učinili, onih koji su pobjegli iz svojih opljačkanih sela, napustili polja, izgubili stada i zaputili se nekamo drugamo kamo nikada nisu stigli. Nalazili su ih mrtve od gladi u podnožjima brda, u ravnicama ili šumama. Zato su stanovnici Olgosse ostali. Premirući od straha svaki put kad bi išli skupljati drva, tražiti vodu, puni straha da će djeca odlutati daleko, puni straha da su im žene suviše lijepe, da će se * Tam-tam je afrički bubanj za signaliziranje, nap. prev. (Napomena: Sve su bilješke u knjizi prevoditeljeve.)

19

puške i barut u galopu opet vratiti. Nije važno kada. Danju.

Noću. Radost im je postala nesigurna i nestalna, uznemirena tugom i nemoći i novim nepovjerenjem prema tuđincima, ali iznad svega, nepovjerenjem prema onima koji im nisu bili tuđinci i koji su spremno odali gdje će ih naći.

20

XXX

Njezina je majka imala puno djece. Takvom je se uvijek sjeća, s djecom koja je drže za ruke, hvataju za noge, s djecom koja joj rastu u trbuhu, koja joj sišu grudi, spavaju na njezinim leđima. Stablo s granama. To je njezina majka.

Majka svih malenih, univerzalna majka puna ljubavi, zrcalo svih žena koje su darovale život, ona ostaje uvijek mlada i plodna, ostaje nježna i snažna, ona je bezuvjetna ljubav, potpuna, požrtvovna ljubav. Mater dolorosa.

Pokušala je sačuvati samo lijepa sjećanja na majku, sjećanja prije pljačke. S one svečanosti kad joj je vidjela tijelo premazano crvenom bojom, sjajno od ulja, poput plamena što se uzdiže iz pijeska. Bila je lijepa, poput neznanke. Djeca su je slijedila držeći se za ruke i stidljivo se smijuckajući. Selo je uvijek bilo puno djece. U selu se odrastalo s djetetom na rukama. Na boku. Na leđima. U ruci. Odrastalo se prihvaćajući svu onu djecu koja su dolazila, odrastalo se kako bi se moglo nositi djecu, i uvijek tako, bez kraja. Djeca su trčala uokolo, bježala, slobodna i gola jurcala su i vikala, smijući se i katkada plačući. A druga su se već rađala.

Za tu svečanost, sjeća se, majka joj je isplela kosu crvenim, žutim i plavim perlama, opasala joj struk i zapešća istim tim crvenim, žutim i plavim perlama koje su pripadale njezinim predcima i bile znakom njezina plemena, njihovo obilježje, poput crteža na tijelima i licima, tetovaža na vje21

đama, frizura i ukrasa. Te joj se boje vraćaju u sjećanje, komadići djetinjstva koji izbijaju na površinu i u koje želi vjerovati. Za tu je svečanost majka odvojila vrijeme samo za nju i kad je završila, rekla joj je: Lijepa si. Pomislila je da je ona majci poput dragulja i zaklela se da će joj jednoga dana biti nalik, da će biti poput crvenoga plamena za kojim idu djeca.

Pune dvije godine poslije pljačke mislila je da će se jednom udati, da će imati djecu i da će ispuniti veliku prazninu koju je ostavila starija sestra. Ona će popraviti nesreću. Eto, to će biti. Popravljačica nesreće. Tako da joj majka više ne bude žena koja posrće, vječno zabrinuta žena koja je deset puta na dan upozorava da se ne udaljava, da nikada ne razgovara s tuđincima, da nikada nikamo ne ide s ljudima koji nisu iz sela, čak ni sa ženama, ni mladićima, to je litanija koju više i ne čuje, majčina nova pjesma.

Sada joj je sedam godina i zna da su njezina starija sestra i druge djevojke i mladići nestali negdje iza brda, da su postali robovi. Rob, ne zna što to točno znači. To je riječ za odsutnost, za selo u plamenu, riječ poslije koje nema više ničega. Naučila je to i onda nastavila živjeti kao što to čine mala djeca koja se igraju i ne opažajući da pritom odrastaju i uče.

Sedam joj je godina, vodi krave na rijeku, nikada ne ide sama, nema udaljavanja, nikada, ali potrebna je i to joj se sviđa. Ima svoje mjesto. Ima i svoju narav. Kažu da je radosna, uvijek dobro raspoložena, neprestano u pokretu. Majka kaže da je „mila i dobra“ tako da, čak i kad se zbog nečega ljuti, čak i kad je srdita, nastoji opravdati te majčine riječi, „mila i dobra“, te je riječi nagnaju da se suzdrži, da bude razborita, nju koja ima tako bujnu maštu i koja svakoga dana izmišlja nove priče i pripovijeda ih najmanjima, priče koje prati 22

gestama i zvukovima kako bi ih predočila i oživjela. Ona to voli, voli pogled djece kad očekuju nastavak priče, njihove uzvike glumljena straha, ručice kojima poklapaju usta, njihov smijeh olakšanja. Voli im pružati te trenutke mašte, ponosi se što budi u njima dotad skrivene osjećaje: strah i nadu.

Sedam joj je godina onoga poslijepodneva kad je majka pošalje izvan sela da nabere ljekovitih trava. Nije posve sama, s njom je i prijateljica koja se zove Sira, nije sigurna, sjeća se samo da je imala umiljato ime, pa zašto ne Sira. Hoda njišući ruke i pjevajući svoju pjesmicu Kad je lavica djecu rađala, pjesmicu koju je sama izmislila i koju pjeva najmanjima. Pjesma govori o starici koja se prisjeća kako su se djeca nekoć rađala pokrivena krznom i s oštrim zubima koje su odrastajući gubila i postajala prava ljudska bića. Kad tako izmišlja, ona je duh, zalutalo dijete, životinja-ratnik. Uz sretan svršetak priče popušta i njezin vlastiti strah.

Toga poslijepodneva njezina prijateljica Sira hoda uz nju, malo zastajkuju i otežu dok traže trave koje trebaju njezinoj majci, zrak je pun nekoga nemara, vjetar opada, sunce nije više onako jako i možda su zbog te miline Sira i ona tako bezbrižne i nepažljive. Ugledaju dva muškarca, ali nisu sumnjičave. Ni baruta, ni puške, ni konja, samo dva muškarca čije selo nije jako udaljeno. Susjedi.

I oni su pretrpjeli pljačke. Sve su izgubili. Možda žele zamijeniti jednu od ovih djevojčica s onom koju su im otmičari oteli i koju se nadaju pronaći. Možda su i oni postali trgovci robljem. Bjegunci iz opustošena sela koji nastoje preživjeti. A dvije su djevojčice same. Tako mlade. Djevojčica postiže dobru cijenu, bolju od dječaka. Djeca između sedam i deset godina najskuplja su, a ona, već se vidi da je lijepa, vi23

de to, tu ljepotu koja će se rascvasti i zaista biti skupocjena.

Haremska ljepota. Osmjehuju se. Pozdravljaju je na dijalektu koji nije odveć različit od njezina, malo pričekaju, čekaju unatoč nestrpljivosti, tiho razgovaraju i dogovore se kako će postupiti, uzet će samo jednu, nisu oni više tako mladi, a one već izgledaju krepko, zacijelo će se braniti poput tigrica, jednu samo, to je manje opasno, ljepšu, jasno. Samo jedan joj se obraća, ne žele je uplašiti, a drugi je spreman priskočiti u pomoć ako pokaže otpor.

Muškarac zatraži od Sire da se udalji. Nekoliko koraka.

Još malo. Eno tamo, dolje. Sira uzmiče, hoda unatraške ne okrećući glavu, sve dalje i dalje. Još dalje, muškarac maše rukama i ona sluša. Zastaje blizu rijeke. Muškarci su začuđeni, sve ide kao po loju, malene se ne bune, nisu daleko od sela, jedan njihov krik i pobjegli bi glavom bez obzira. Tada se muškarac obrati njoj i kaže joj da se zaputi u suprotnom smjeru, prema stablu banane. Ona se ne pomiče. Izgleda smeteno, gotovo kao da nije pri zdravoj pameti. On pokaže stablo banane, kaže joj da mora tamo otići i uzeti zavežljaj, ona ne razumije. Gleda stablo. I gleda svoju prijateljicu. Sira cupka, poskakuje s noge na nogu, ne prestaje, a oči su joj razrogačene, goleme. Muškarac podiže glas. On je tuđinac, nije iz našega sela. Ta joj misao prođe glavom poput strijele. Prijateljica sve brže cupka, nepomično bulji u nju očima punima suza. Ona se boji. Uhvaćena je u mrežu straha koji kola od tuđinaca do Sire i od Sire do nje. U ušima joj zuji i muti joj se pred očima. Muškarac se naceri, ugleda njegove žute zube, osmijeh mu je nestrpljiv, a onaj drugi se podboči jednom rukom, glasno i razdraženo uzdahne. Pogledava u daljinu, selo nije daleko, netko bi mogao proći, poslijepodne je odmaklo, uskoro će doći sa stadima, ova mala je lijepa, ali glupa. Ona osjeća kako se vrijeme izobličuje i pritišće je. Ne 24

vidi nikakav zavežljaj. Ne može govoriti. Ne želi vikati. Ne pokušava pobjeći. Osjeća da klizi, nekamo pada. Ali ne zna kamo. Sira je gleda, obje je šake gurnula u usta i sasvim se presamitila, čini se da će pasti. Svijet je tih i bijesan. Vjetar više ne puše, žarko nebo prekrio je golem i nepomičan oblak.

Muškarac ustraje. Ona pogleda stablo do kojega on želi da dođe. Ne zna zašto, ali posluša. Krene prema stablu. Oba je muškarca slijede, pod stablom banane oprezno joj se primaknu. Zvuk njezina srca. Kao tam-tam kad zove na okupljanje. Muškarac koji se bio podbočio sada izvadi nož i prisloni joj ga na grlo, drugom rukom pokrije joj usta: „Ako vikneš, ubit ću te!“ Ta je ruka tako velika, prekriva joj cijelo lice, vrlo je ružna mirisa, a tam-tam joj udara u glavi, u grudima, u trbuhu, i noge joj se tresu. Ne zna zašto su ti muškarci tako ljuti. Sada viču na svom dijalektu, nož joj pritišću na vrat, ona pomisli da možda jedu djevojčice kao što oni u selu jedu gazele. Odvuku je za sobom kao uginulu gazelu, gola je kao sva djeca iz njezina sela. Odlaze vukući je za sobom. Olgossa je sve dalje i dalje. Nestaje i ruši se brže nego onda, u vatri.

25

XXX

Hodala je s njima sve do mraka. Nije čula trk muškaraca iz svoga sela u potjeri. Nije čula kako udara bubanj iz šikare.

Nije vidjela da dolazi njezin otac, snažan i strašan. Nastavila je hodati, jako dugo, dan je odmicao, a ona ih je još čekala.

Zabrinut će se, brzo će hodati, potrčat će i naći će ih. Ali nitko nije došao pa ju je obuzeo iznenadan strah, spoznaja o tome što se dogodilo po njezinu odlasku. Zamislila je svoje selo u plamenu. Pomislila je da je to razlog zašto joj ne dolaze u pomoć. Dijete je oteto i selo je planulo i stanovnici se bore protiv uništenja. Eto što je učinila. Nije poslušala i započela je katastrofu, nema nikakva smisla opet pokušati dozvati majku, pružati ruke. Više je nitko ne može čuti. Čekala je. Dugo je čekala. I dugo je hodala. Stigla je noć, a onda… Nikada nije ispričala što se onda dogodilo. Kao da to nije ni upamtila. Kao da se to nikada nije dogodilo. Nije to čudesna priča. Storia meravigliosa. Da bi priča bila čudesna, početak mora biti strašan, naravno, ali nesreća mora ostati podnošljivom i takvom da nitko iz nje ne iziđe okaljan, ni onaj koji pripovijeda ni oni koji slušaju.

Došla je noć. Bila je sama s otmičarima. Kako ispripovjediti ono što bi htjela da nikada nije doživjela?

Hod je trajao dva dana i dvije noći. Nije znala gdje je velika rijeka, gdje su sela niti što se nalazi iza brežuljka, iza sta26

bala i iza zvijezda. Onda se pokušala sabrati kako bi zapamtila put, da može krenuti natrag i vratiti se. Bojala se i pamtila je. Bila je izgubljena i ponavljala je: mali potok. Tor s četiri koze. Dina. Grmlje. Bunar. Dva stabla banane. Kupine. Žuti pas. Magarac. Dva magarca. Patuljasta palma. Starac sjedi na zemlji. Bagremi. Dina. Polje prosa. Puteljak od tamna kamenja. Slon iza baobaba. Ledina. Crveno kamenje. Pa onda ispočetka. Dva magarca. Starac koji sjedi. Bagremi. Dina.

Posrće. Pada. Mali potok. Tor. Ustaje. Bunar. Deva. Mjesec.

Oklijeva. Zvijezde: Pas, Škorpion i Tri sestre. Dva magarca.

Ne. Dvije patuljaste palme. Polje prosa. Začuje jezivo zavijanje hijena. Toplina se u noći prometnula u studen, vjetar je hladan i brz. Krajolik blijedi. Ona stoji usred nevidljivoga.

Ulaz u selo. Uzak zemljani put, nekoliko koliba, mršavi psi i zvukovi udaljena života. Ondje su ljudi, razgovaraju među sobom, rastreseno i ravnodušno. Pozdrave dvojicu muškaraca i vraćaju se svojim razgovorima. Navikli su na otetu djecu, ima ih posvuda, stalno, oduvijek, i ne gledaju djevojčicu, nema u njih ni sažaljenja ni radoznalosti. Obična je večer.

Otmičari otvore vrata. Bace je unutra. Ona padne na tvrdu, ledenu zemlju. Zatvore vrata i spuste veliki zasun. Prestravljena je, riječ mama jedino je čega se sjeća, jedino što zaista postoji. Ta joj riječ odzvanja u glavi, u grudima, u čitavu tijelu. Miješa se s boli, s velikim strahom od onoga što su joj učinili, od onoga što ne razumije, to je jedino ime koje joj ostaje. Bez onoga drugog je ostala: bez svojega imena. Prve noći dva su je muškarca pitala kako se zove. Nije ih mogla ni pogledati od straha. Spuštenih očiju zapazila je nož. Sjajan i hladan. Kako se zove? Kako ju je mama zvala? Kako se zove? Kako ju je nazvao otac kad se obraćao mjesecu? Jedan 27

muškarac spusti ruke na njezine mršave noge izranjene bagremovim trnjem po putu. Kako se zove? Ostavila je svoje ime pokraj rijeke. Ostavila je svoje ime pod stablom banane.

Ono je govorilo o tome kako je došla na svijet. No ona više ne zna kako je došla na svijet. Plače od užasa. Ostaje joj samo majčino ime. Ono je posvuda. A ne može joj nikako pomoći.

U zatvorenoj sobi u koju su je bacili nema svjetla, nikada ne pada noć. Nema sunca. Ni mjeseca. A ni zvijezda. Kroz rupicu visoko gore u zidu vidi samo tračak svijeta. Dugo je tu zatočena. Možda mjesec dana. To je vrijeme bez ritma, vrijeme-zebnja. Doziva majku, majka ne dolazi. Nježno je preklinje i zaziva. Moli da joj oprosti: Oprosti, žao mi je, oprosti, neću nikada više, kazni me, dođi po mene, oprosti. Katkad joj majka dođe u snovima i bunilu, u prikazama koje ju povezuju s obitelji. Ustaje li njezina majka noću kako bi je čekala?

Preklinje li oca da je nađe? Proklinje li je zato što joj je samo produbila duboku ranu njezine tuge?

Kadšto misli da će čitav život ostati tu s dvojicom otmičara koji joj uvečer dolaze s malo kruha i vode, i s nasiljem.

Tako će odrasti. Je li to moguće? Događa li se to uistinu? Biva li zaboravljena od cijeloga svijeta, osim ove dvojice? Postoji li samo za njih?

U mraku je, a poslije noći postoji samo opet ta ista noć, uvijek iznova. Osjeća štakore, uši u svojoj kosi, sve je nevidljivo i prijeteće, prljava je i napadnuta, ima novo tijelo, puno boli i stida. Sada joj se primiču samo da joj nanesu zlo. Svaka je prisutnost prijetnja. Dugo će joj trebati da se prestane trzati kad joj se netko približi, da se prestane bojati ispružene ruke, odveć sigurna pogleda. Dugo će joj trebati da smi28

ri instinkt progonjene životinje, čak i u trenutcima radosti ili u snu.

Spava sklupčana poput nerođena djeteta, siše palac i katkada pjevuši svoju pjesmicu Kad je lavica djecu rađala, držeći ruku na grudima da osjeti kako joj koža titra kao nekoć koža njezina oca. Glas joj treperi i podrhtava kao zrak na podnevnoj žegi, a koža je boli. Ubodi žohara i ugrizi miševa ostavljaju po njoj bolne biljege koje prati prstima.

Jednoga jutra odlučuje pobjeći. Pronalazi u sebi snagu da se nada, da u nešto vjeruje i da se ne pokorava. Danima kopa zemlju i rupu visoko gore u zidu od ilovače. Na vršcima prstiju, ispružena tijela, kopa koliko može. Mala je, mršava je, ali odlučuje kopati cijelo vrijeme, po sve dane, i onda će se rupa povećati, onda će se vratiti kući. Otkriva u sebi tvrdoglavu, strastvenu snagu, onu želju za životom koju zovu nagonom za preživljavanje. Uvijek će u njoj biti dvije osobe: jedna potpuno prepuštena ljudskom nasilju, i druga, neobično sačuvana, koja odbija takvu sudbinu. Njezin život zaslužuje nešto drukčije. Ona to zna.

Po cijele dane kopa i ponavlja mama, mama, to je ime drži, kopa u ritmu te riječi koja se ponavlja uvijek iznova i promeće u zapovijed. Vrlo brzo prokrvare joj prsti. Nastanu kraste, a onda se zgule, kako povećati rupu, čime? Jednoga jutra uzme bacati miševe na nj, da joj pomognu. No oni koji ne padnu natrag na tlo iziđu kroz rupu, a da je nijednom ne progrizu. Oni koji padnu natrag oštro zacijuču i smiruju njezin strah. Učini me posve malom! zatraži jedne večeri od mjeseca, iako ga ne vidi. Izvuci me odavde! Plače i osjeća da nestaje, život je napušta. A onda se opet pobuni. Nešto je vuče, budi iz očajanja. Promatra rupu i govori joj. Rupa joj postaje prijate29

ljica. Neprijateljica. Životinja koju treba pripitomiti. Duh kojega treba preklinjati. Vidi je i kad zatvori oči. Čuva je u glavi i kad spava. Cijeloga je dana žestoko trlja kosom. Kosa joj puca. Rupa nije ništa veća. Svakoga dana propinje se na prste i pruža ruke da je izmjeri. Tri dlana. Nikada više od toga.

A onda pronađe novo sredstvo spasa. Priče, sada ih samoj sebi priča. Katkada zamišlja da je mališani slušaju, opet vidi njihove oči pune straha i nade, počne priču, ali nikada je ne završi, ne zna gdje priča završava, sve joj izmiče, hvata je groznica i opet se nalazi u prijašnjem svijetu, čuje večernje povike za povratak stada. Majku kako je zove da dođe jesti. Hrapave glasove starica koje čavrljaju o zalasku sunca.

Sve čuje i sve vidi. Sve to smješta oko sebe, pretvara škorpione, štakore i mrave u voljena bića, imenuje ih, gleda ih kako žive. Neko je vrijeme ta nova stvarnost spašava od smrti.

A onda se opet vraća očajanje. Vidi gdje se zbilja nalazi. Sada je nitko. Viče kao napuštena životinja. Viče i plače na razmeđi sna i jave, putuje između imaginarnoga i stvarnoga svijeta, između djetinjstva i kraja djetinjstva. Stišće šake. Rupa od ilovače oko je koje ju nadzire. Visoko je gore. Ne oslobađa je.

Jednoga jutra jedan od otmičara otvori vrata, izvuče je van, a svjetlost nahrupi poput noža. Tu su glasovi. Ljudi.

Nagla buka na jeziku koji ne pripada njezinu plemenu. Odmah shvati da ljudi koji su došli nisu iz njezina sela. Razočaranje je silovito, poput sunca. Osjeća na sebi ruke i otvori oči, bijele igle poskakuju, ništa drugo ne vidi. Jedan joj muškarac podigne vjeđe i kaže da je bolesna. Tada je otmičar zgrabi za bradu i prisili da otvori usta i pokaže zube. Bace štap i narede joj da potrči za njim i pokupi ga, u prvi mah ne razumije što žele. Ne potrči. Udare je i opet bace štap. Ona potrči. Neki muškarac pljune kad ona padne. Noge je više ne nose, to 30

su sada dva izobličena komada drveta. Ne razumije što treba učiniti. Uspaničena je. Ne zna što žele. Pregledavaju je.

Posvuda. Boli je i ne razumije zašto joj svi uvijek žele nauditi. Plače jer ne razumije i jer je obeshrabrena, otmičar se ljuti, pokazuje trgovcu njezine mišiće, listove i ruke, a nadasve ponavlja kako je lijepa. Jamila. To je riječ koja je opisuje. Jamila. Otpočnu pregovori, raspravljaju i oholo se smiju. Oči joj se priviknu na svjetlo. Vidi da iza njih stoje muškarci i žene. Mala skupina koja čeka. Ne zna što. Čuje kako se cjenkaju na jeziku koji ne razumije, hoće li je vratiti u rupu? Na trenutak se ponada da je te ljude poslao njezin otac, a onda vidi kako novac prelazi iz čovjekove ruke u ruku otmičara. Jasno vidi novac. Ne želi se vratiti u rupu, ne želi ostati s otmičarima, više bi voljela otići s ovim ljudima, želi otići s ovim ljudima. Sluša i razabire neke riječi, kažu da ima otprilike sedam godina, kažu da se zove Bakhita. Otmičar spremi novac u malu torbu i gurne je prema skupini koja čeka. Prestravljena je, ali napušta zatvor. Ne zna da Bakhita, njezino nove ime, znači „Sretnica“. Ne zna da su je kupili muslimanski trgovci robljem. Ne razumije ništa od svega toga.

31

XXX

Okovima su vezani jedni za druge. Muškarci na čelu kolone. Njih trojica. Svakom je lanac oko vrata, spojen s lancima oko vratova druge dvojice. Žene hodaju iza njih. Također tri. Lanac oko vrata spojen s lancima drugih dviju. Svi su goli, baš kao i ona. Tu je još jedna djevojčica, nešto starija od nje, ona nije okovana i njih dvije zajedno hodaju između dva čuvara na začelju kolone. Gleda tu povorku, čuvari nose bičeve, puške, okovani hodaju, ne bune se, nitko je od njih nije pogledao, neće je ni pogledati. Ona će cijeli život tražiti pogled zlostavljanih, onih koje muči život, posao ili učitelji. Ulazi u organizirani svijet nasilja i podčinjenosti, sedam joj je godina i, unatoč strahu, pozorno motri. Nije znala da čovjek može hodati u lancima i biti bičevan. Nije znala da se to radi ljudima. I ne zna koji je naziv za to. Upita djevojčicu kako se to zove. „Pst…“, odvrati mala. „Tko su oni?“ ponavlja, ovoga puta tiše. No malena joj pokazuje da ne razumije. Ne govori njezinim dijalektom. Ona pokaže mlade okovane muškarce koji hodaju pred njima: „Oni! Tko?“ Malena stišće oči, nastoji shvatiti, a onda naglo reče: „Abid.“ Zatim pokaže na nju: „Ti, abda.“ 32

Jeza je pokosi poput pljuske. Abda. Njezina sestra. Eto što je to. To joj se dogodilo. Abda, ropkinja, to je najgora nesreća, abda, to je Kishmet i to je ona, i najednom to postaje stvarnost, na tom mjestu, pred njezinim očima, i ona se prvi put zapita: „Je li Kishmet ovdje?“ To će se uvijek pitati.

U mislima opet vidi sebe, izgubljenu u dimu što obavija selo, doziva majku, ali ona je ne čuje. Vidi mlade djevojke vezane lancima i čuje svoju majku: Reci mi što si vidjela!, majka njoj to sada zapovijeda. Zato gleda, gleda ta mlada, već pogrbljena tijela, rane na njihovim leđima, njihove izranjene noge i u umu joj iskrsne riječ rob, riječ užasa. Djevojčica koja kraj nje hoda pokaže na sebe i posve tiho kaže: „Binah.

Bi-nah.“ Zatim pokaže na nju i postavi joj pitanje koje ona ne razumije, ali pogađa. Htjela bi joj odgovoriti, ali ne zna kako.

Puno je vremena prošlo otkako je netko razgovarao s njom i svaki joj je jezik sada stran. Oklijeva. Gleda robove. Zatim prstima prijeđe preko vlažnih očiju, obriše slinu prljavom rukom, pokaže na sebe i prvi put izgovori riječ: „Bakhita.“ Narednih dana čini joj se da pješice prelaze cijelu zemlju.

Ravnice i pustinje, šume, presahli vodeni tokovi, smrdljive močvare. Prelaze preko pukotina i brazda u raspucalu tlu.

Uspinju se na brda. Uzavrelo kamenje kliže im pod nogama i ljudi, pretovareni kao magarci, posrću i padaju, a ispod toga kamenja kriju se zmije pa sikću podižući glave. Ona si ponavlja ime koje prezire i pokušava se upoznati. „Bakhita ne viče kad ugleda rasplesani jezik zmije“, „Kad padne na kamenje, Bakhita ne hvata Binah za ruku“… Boji se da je s tim novim imenom sunce i mjesec ne mogu prepoznati. Pokušava se snaći u tom novom životu, ali ne zna gdje je, ne zna što će se dogoditi. Jasno joj je da se sve više udaljuju od njezina sela, ne poznaje ovaj krajolik, sve što vidi vidi prvi put. Vje33

tar je topao, šiba joj noge grudicama pijeska što joj ostavljaju na koži dugotrajne ranice nalik ubodima nevidljivih komaraca. Ima dana kad se nebo napuni vodom i postane golem, siv trbuh iznad njihovih glava, ali nitko ne govori kiši, nitko je ne zaziva niti joj pjeva da padne i stoga ostaju tu sa svojom žeđi, odvojeni od neba.

Nije više u zatvoru nego u golemu, promjenjivu svijetu, promatra ga, iscrpljeno i ujedno lakomo. Vidi ptice crvenih i plavih krila koje se dozivaju iz daljine, susreću se, a zatim brzo nestaju, kao da su u jednom zamahu izbrisane s neba. Lete li te ptice k njezinoj majci? Može li majka nekako vidjeti ono što i ona gleda? Može li joj nekako poslati svoje misli? Traži je u svemu što vidi. Jednoga jutra, vrlo rano, opazi sokola kako lješkari na nebu, raširena su mu krila nalik ruci što počiva, i taj je spokoj nagna na plač. Toliko ju je podsjetio na majku, prije velike nesreće. Opazi kako se cvijeće njiše na vjetru i zapita se što joj taj ples želi poručiti, no ne može odgonetnuti. Njezina bi majka znala. Njezina majka zna čitati krajobraz. Opazi na zemlji stablo što su ga oborile divlje zvijeri, grane su mu zabijene u zemlju kao pandže, i sjeti se panja baobaba u svojemu selu na kojem se igraju djeca i na koji majka ujutro sjedne da gleda izlazak sunca. Čuje kako trče životinje, čuje ih, ali ih ne vidi, zemlja joj pod nogama podrhtava od njihova trka i sjeća se majke kako pleše, misli na nju i ne odvaja se od nje, ali s onu stranu svih tih misli vrebaju umor i bol. Žeđ koja je muči. I suze dok gleda okovane žene, a nijedna od njih nije njezina starija sestra. Iz grla im dopire grgljav zvuk, kašalj što ne izlazi. Hropću i posrću, ruke su im uvijek nemirne, prsti im drhte. Vratovi su im izranjeni i otečeni, prstima kadšto pokušavaju namjestiti lanac, stalno to čine, ali uzalud, pa prestaju. A onda opet počinju. Stražarima je to smiješno. Ipak ih i ljuti, kažu im da su sretnice što 34

su im ruke slobodne, zasada je tako, no neće još dugo, onda zamahnu bičem, štapom ili šakom, zamahnu puškom, žene se boje i kad jedna padne, padnu i ostale, nastane velik nered, lanci ih sve više guše, viču i plaču, uvijek treba misliti na ostale koji su lancem vezani za tebe, a ona, ona misli na svoju stariju sestru. Jesu li i njoj ovo činili?

Jasno joj je da je prevalila mnogo, mnogo milja otkako su je oteli, jako je puno hodala, no više i ne pokušava pamtiti: brežuljci, planine, dine, nizine i šume, ne može sve to naučiti. To je svijet, Bakhita ga otkriva, dijalekti se mijenjaju kako se mijenja krajolik, obrisi koliba, životinje u torovima i ravnicama, muška i ženska lica, biljezi na njihovoj koži, njihova tamna, crna put, neki su tetovirani, drugi puni ožiljaka, nikada to prije nije vidjela, lijepo je i zastrašujuće. Neki su visoki i tanki poput travki, drugi sitni poput ostarjele djece, a svi su navikli na prolaske karavana. Sela su im na stazi robova koja vodi od zeribe do zeribe*, tih mjesta posijanih posvuda po zemlji u koje se donosi slonovača i oteti robovi, ondje ih čuvaju i razvrstavaju za velike trgovce kojima će pripasti. Kasnije će ih otpremiti prema velikim tržnicama. Katkad u selu kojim prođu neočekivano sklope posao. Ako seljani nemaju robova za prodaju, prodat će nekoga koga su oteli ili čak člana svoje obitelji, Bakhita je to jednom vidjela u selu opustošenu glađu, vidjela je kako izgladnjeli mladić nudi djevojčicu izobličenu od dugotrajne gladi. Čuvari su pljunuli na zemlju, za koga ih on smatra? Ošinuli su djevojčicu udarcem biča i ona je odmah pala, bio je to jasan dokaz da ništa ne vrijedi. Bakhita nije odmah shvatila da je to mladićeva sestra, Binah joj je to objasnila, uvjeravala je da je to istina. Bakhita je začepila uši. Poznavati svijet katkada je * Zeriba (arap. obor) su bili ograđeni logori trgovaca robljem.

35

velika muka. Ali onda, već sljedećega trenutka, sve je drukčije. Želi sve vidjeti i sve čuti. Čak i ako ne razumije. Želi zapamtiti arapske riječi, zapamtiti sve što vidi, zapamtiti ono što glad i bijeda čine od ljudi. Vidi strah iz kojega izvire bijes i vidi očajanje iz kojega izrasta mržnja. Sve to ona prima u sebe, a ne može imenovati. Drama čovječanstva. Bitka koja sve uništava.

Saznaje da svi kupuju i prodaju robove, najgora je bijeda kad čovjek nema barem jednoga ili dva roba. Vidi robove u poljima i u kolibama, kovače, vojnike, seljake, posvuda su, to je prava pošast robova, i kad njezini vlasnici kupuju nove robove – bez iznimke mlade – uvijek slijedi isti postupak: prije kupnje provjeravaju im zube, oči, kožu, iznutra, izvana, opipavaju mišiće, kosti, bacaju im štap da potrče, tjeraju ih da se okreću, da skaču, da dižu ruke, a katkada i da govore. Tuku žene koje plaču. Koje viču kad ih odvoje od njihove djece, koje prestanu vikati. Tada otvaraju usta, a glas im je zatočen duboko u trbuhu, zamrznut. Bakhita ih promatra i misli na Kishmetino djetešce, je li bilo žensko ili muško? Otupjela je, omamljena je od prevelikih strahota. I ona je dio te priče, abda, ne može pobjeći iz te užasne priče. Nastavlja put. Boji se. Jer trgovac kupuje, ali i ostavlja. Ostavlja one koji su iscrpljeni od hoda, one koji kašlju, one koji hramaju, one koji krvare, one koji padaju, ali nju i Binah čuva. Ona želi da ih čuva. Jer zna da bi bez njega sve bilo gore. Kad te čuvar ostavi, to ne znači da si slobodan, naprotiv. Oteli su je i sada je bilo tko drugi može opet oteti, zadržati za sebe ili je preprodati. Zato se boji da će se ozlijediti. Da će se razboljeti.

Boji se pokazati umor, žaliti na žeđ. Slijedi karavanu, muškarci idu prvi, potom žene, onda Binah i ona između dva čuvara. Duga, očajnička povorka nagih ljudi koji prolaze silno ravnodušnim svijetom. Svemir je više ne štiti – ne štiti je, nju, 36

koju je otac prikazao mjesecu, nju, koja je sebe smatrala gostom na ovoj zemlji. Robovi prolaze, nigdje ne obitavaju. Ne postoji njihov narod. Pripadaju toj raspršenosti, mučeništvu, ti muškarci i žene koji hodaju i hodaju daleko od svojih domova, a putem često i umiru.

Noću, prije počinka, čuvari skinu lance muškarcima i ženama s vrata i premjeste ih na njihove gležnjeve. Dvoje po dvoje vežu ih lancima. Tako i Bakhitu i Binah. Zajedno im vežu noge, i one sve rade zajedno. S puno stida. U početku se ne usuđuju pogledati, jedva razmijene koju riječ. Jedne večeri od silna stida prasnu u smijeh i odluče se otada držati toga smijeha, narednih večeri unaprijed se smiju onom što moraju obaviti zajedno, po zemlji, i taj njihov smijeh, čak i ako jest više usiljen nego iskren, ipak stidu daje malo dostojanstva. Bakhita to uči i pamti za cijeli život, kao posljednji čin otmjenosti: humor, način da navijesti svoju prisutnost, i nježnost.

Ona i Binah pokušavaju svoja dva dijalekta stopiti u jedan, ali to je teško. Pridodaju i neke arapske riječi, no one rijetke arapske riječi koje poznaju silovite su i grube, neupotrebljive za ono što žele jedna drugoj ispričati. Žele si ispripovijedati priče od prije. Ispričati jedna drugoj kako je to bilo dok su bile male (još manje) i tako ostati povezane sa svojim životom, sa svojom pričom, sa svojim živima i mrtvima.

Bakhita doznaje da je Binah oteta nedugo prije nje. I ona želi naći svoju mamu. Kaže joj kako njezinu stariju sestru nisu oteli robovlasnici. Umrla je donoseći na svijet dječačića.

Kako bi to objasnila, gestama oponaša porod, dijete i smrt.

Bakhita ne razumije baš sve. Gleda djevojčicu i sjeća se djece kojoj je pričala priče, u Binahinu pogledu vidi isto iščekivanje. Odluči da joj neće govoriti o svojoj blizanki, ocu, kra37

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2020.

Ne sjeća se svojega imena. Oteli su je iz rodnoga sela u Darfuru na jugu Sudana kad joj je bilo samo sedam godina i odveli u ropstvo. Bio je to početak pakla u kojemu je iskusila zvjerska zlostavljanja i najgore patnje koje ljudsko biće može zamisliti. Kao tinejdžericu kupio ju je talijanski konzul i poveo sa sobom u Italiju. No ondje je otkrila da su nejednakost, siromaštvo i marginalizacija posvuda na svijetu isti. Nakon suđenja u Veneciji proglašena je slobodnom, zaredila se i postala redovnicom posvetivši život brizi za siromašnu i napuštenu djecu u strašnoj prvoj polovici 20. stoljeća obilježenoj užasima Prvoga i Drugog svjetskog rata.

Bakhita je snažna, dramatična i vrsnim književnim jezikom ispripovijedana istinita priča o nevjerojatnoj ženi koja je bila ropkinja, sluškinja i redovnica i koja je u povijest upisana kao – svetica.

Francuska spisateljica Véronique Olmi dirljivim je lirskim rukopisom, u obliku ovog iznimnog romana, vješto prikazala sudbinu, nutarnja previranja, teške bitke, snagu i veličinu duše Jozefine (Giuseppine) Bakhite koja je uspjela preživjeti sve strahote crpeći nadu i ljubav iz rijetkih, dragocjenih sjećanja na djetinjstvo prije otmice.

Ovo remek-djelo osvojilo je prestižnu francusku književnu nagradu Prix du roman Fnac i dospjelo u finale svih najuglednijih francuskih spisateljskih nagrada, provevši više od godinu dana na ljestvicama najčitanijih naslova.

Bakhita nevjerojatnom literarnom snagom donosi priču o životu sudanske ropkinje koja je postala kanonizirana svetica Katoličke Crkve.

ISBN 978-953-235-723-3

VERBUM