Arhitekti kulture smrti - tvrdi uvez

..........................................................

Donald de Marco - Benjamin Wiker

Arhitekti kulture smrti VERBUM

Donald De Marco – Benjamin D. Wiker ARHITEKTI KULTURE SMRTI

Biblioteka:

TEMPUS 15.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Donald De Marco – Benjamin D. Wiker

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: Donald De Marco – Benjamin D. Wiker ARCHITECTS OF THE CULTURE OF DEATH © 2004 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Marijana Šimić, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 211 141.4 DEMARCO, Donald Arhitekti kulture smrti / Donald De Marco, Benjamin D. Wiker ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2007. (Biblioteka Tempus ; 15) Prijevod djela: Architects of the culture of death. Bibliografske bilješke. - Kazalo.

ISBN 978-953-235-100-2 1. Wiker, Benjamin 470419049

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Ne znam što ćete vi reći, ali meni se sviđaju napete akcijske drame. Kad vas pisac može uvesti u neprijateljski stožer u trenutku dok njegovi časnici razrađuju strategiju za pobjedu u presudnoj povijesnoj bitci i dok u uzbuđenju stiskate rub sjedala, tada ste sigurni da ćete, ma što se dogodilo, biti zahvalni autoru što je napisao tu priču.

Ova knjiga, međutim, nije tek obična priča! Ona je nadasve točan, na činjenicama utemeljen, uzbudljiv i poučan prikaz razmišljanja i djelovanja skupine ljudi, koji ih u potpunosti demaskira i zato vjerujemo da je ne ćete tek tako lako ispustiti iz ruku. Ovi kratki zapisi o nekolicini probranih arhitekata Kulture smrti otkrivaju nam slabo poznate, šokantne i nevjerojatne činjenice koje su neobično nalik na poziv što ga je Evi u rajskom vrtu uputila jedna zmija. Upoznajući se postupno s njima, pred čitateljevim očima razotkriva se jedna nadasve podla filozofija.

Valja se prisjetiti da je Eva bila naivna, no u isto vrijeme i znatiželjna i ohola žena. Kad joj je zmija rekla da može i sama postati bog, pretvorila se u njezin plijen. Kao što ova knjiga pokazuje, otada se malo što promijenilo.

U kulturi koja nudi varave predodžbe o tome što je istina a što laž, kao što je, primjerice, rasprostranjeno i pogrješno uvjerenje da se žene u biti natječu s muškarcima u jednakosti, da je pobačaj stvar osobnog izbora ili da je svaki čovjek autonoman i neovisan o drugima koji žive pored njega, čovjekovo nastojanje da ne poklekne pred ovom prastarom napašću prečesto je skopčano s golemim poteškoćama.

5

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

Tko je odgovoran za ova i slična uvjerenja? Odgovor na ovo pitanje pronaći ćete na stranicama ove knjige i vjerujemo da je ne ćete poželjeti ispustiti iz ruku sve dok ne ovladate sposobnošću proziranja kroz koprenu koja je mnoge od nas učinila slijepcima. Postoji jedna prepoznatljiva nit koja povezuje sve arhitekte Kulture smrti o kojima je u ovoj knjizi riječ; postoji jedna podmukla kombinacija raznovrsnih elemenata koja tvori jedinstvenu cjelinu, a cilj joj je uništiti čovjekov razum, njegovu sposobnost logičkog zaključivanja, pa čak i sam život.

Vješti arhitekti Kulture smrti surađivali su – možda i nesvjesno – u oblikovanju zamršene i unaprijed smišljene strategije sastavljene od poluistina, aluzija i pažljivo umetnutih akademičarskih izmišljotina, vješto isprepletenih i skrivenih ispod vanjskog premaza rafiniranosti uobičajene u javnom diskursu. Vještina kojom prodaju svoju robu nimalo ne zaostaje za lakovjernošću onih kojima je nude, kao ni za spremnim prihvaćanjem od strane najvažnijih medija.

S obzirom na to ne bih vam željela prije vremena otkriti o čemu je zapravo riječ, završit ću pozivom čitatelju: ako ste pročitali ovu knjigu, a spoznaje do kojih ste u njoj došli nisu nimalo promijenile vaš život, to znači da je niste pažljivo čitali. Pročitajte je ponovno.

Judie Brown, predsjednica Američke lige za život

6

UVOD

UVOD

Svaka građevina ima svoga arhitekta, nekoga tko je u svome duhu zamislio zdanje prije nego što je pristupio njegovoj gradnji. Ako je cjelokupna kultura nešto što su podigli ljudi, tada to znači da je ona poput neke građevine također zasnovana na jednom sasvim određenom idejnom nacrtu. Naravno, za razliku od građevine kultura je rezultat neprekidnog djelovanja mnoštva pojedinaca i ona je znatno složenija i profinjenija od bilo kakve građevine, a budući da se njihovo djelovanje nastavlja tijekom mnogih desetljeća i stoljeća, u njezinu oblikovanju sudjeluje više arhitekata. Arhitekti koji sudjeluju u izgradnji jedne jedinstvene i prepoznatljive kulture pridonose općoj zamisli koja je sukladna izvornoj ideji.

U tom smislu, jedan od neobično važnih primjera jedinstvene i prepoznatljive kulture jest, razumije se, i kršćanska kultura. Veličanstvena ideja koju nalazimo u pozadini ove kulture dana nam je, u konačnici, u osobi Isusa Krista kao pravoga Boga i pravoga čovjeka, kao i u naučavanju koje nam objašnjava, vjerodostojno tumači i čuva tu ideju. Kršćanska je kultura, prema tome, ukoliko je doista kršćanska, izgrađena prema toj ideji, kako u svojoj općenitoj strukturi, tako i u svojim osobitim pojedinostima.

Graditelje kršćanske kulture gotovo je nemoguće pobrojati – među njih ubrajamo Blaženu Djevicu Mariju, sv.

Pavla, sv. Izidora, sv. Ciprijana, sv. Ivana Zlatoustoga, sv.

Augustina, sv. Benedikta, sv. Leona, sv. Franju, sv. Dominika, sv. Tomu Akvinskoga, te mnoge druge svece; biskupe koji su strpljivo i u svakodnevnoj molitvi sudjelovali u 7

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

radu crkvenih sabora; pape koji su upravljali Crkvom u vremenima neprekidnih nemira; utemeljitelje vjerskih redova; istaknute teologe; slavne umjetnike; poznate vjerske pisce, skladatelje i graditelje crkava; znamenite kršćanske zakonodavce. Svi su oni pridonijeli neprekidnim naporima usmjerenim na izgradnju i rekonstrukciju kršćanske kulture.

Nadalje, u srži ovog pothvata, tj. gradnje kršćanske kulture, bila je kao ideja vodilja prisutna središnja slika Boga koji je postao čovjekom i koji je trpio i umro za svakoga od nas, budući da je svaki čovjek načinjen na sliku Božju i stoga neizmjerno vrijedan u Stvoriteljevim očima. Ovaj Bog je svijet stvorio s određenom namjerom i u njemu dao uzvišeno mjesto čovjeku. Pobunivši se, čovjek je, međutim, svrgnuo sebe s mjesta koje mu zasluženo pripada, a lijek što mu ga je Bog ponudio počeo je djelovati uz pomoć tajanstvene drame Utjelovljenja, Smrti i Uskrsnuća Isusa Krista.

Svi istinski graditelji kršćanske kulture gradili su tu kulturu u skladu s ovom uzvišenom dramom.

Upravo zbog neizmjerne važnosti svake ljudske osobe, kako se ona posebno očituje u uzvišenoj drami Isusa Krista, prava je kršćanska kultura Kultura života, kultura koja zaštitu osobe i njezina moralnog, umnog i duhovnog razvoja smatra najvažnijim ciljem društvene zajednice. Sve što proturječi ovom cilju nema mjesta u Kulturi života.

Tako ćemo u Didache (Upute apostolske), jednom od prvih do danas sačuvanih kršćanskih spisa koji nisu sastavni dio Novoga zavjeta, vidjeti s kakvim su se sve teškim dvojbama nekad davno susretali ljudi koji su razmišljali o tome da postanu kršćani. Didache je bio priručnik za inicijaciju iz kojega su obraćenici mogli doznati što od njih zahtijeva kršćanska svetost i, dosljedno tome, čega se iz svoje poganske kulture u kojoj su do tada živjeli moraju odreći. Prve 8

UVOD

riječi u tom spisu glase: »Postoje dva puta (ili ceste), jedan koji vodi prema životu, i drugi koji vodi prema smrti, no među njima postoji golema razlika.«1 Vrlo je značajno da u tom spisu nalazimo i ove zabrane: Ne ubij. Ne počini preljuba. Ne zavodi dječake. Ne sagriješi bludno. Ne ukradi. Ne služi se magijom. Ne daji nikome lijekove [ovo se nije odnosilo samo na »magijske« napitke, već posebno na kontracepcijska/abortivna sredstva].2 Ne pobaci i ne ubij već začeto dijete. Ne poželi ništa što je tuđe.3

Osvrnemo li se na ovaj popis zabrana, vidjet ćemo da su mnogi rimski poganski običaji – upravo oni kojih su se prvi obraćenici na kršćanstvo, budući da su vodili u zagrljaj smrti, bili dužni odreći – na neki način, dvadeset stoljeća kasnije, postali ponovno dio suvremene kulture. Homoseksualnost, izvanbračni spolni odnosi, zanimanje za okultno, kontracepcija, pobačaj, eutanazija i čedomorstvo – sve smo to prigrlili, pridodavši spomenutom popisu čak i incest i spolno općenje sa životinjama. Čime se dade objasniti povijesni povratak ovim mračnim poganskim običajima nakon tolikih stoljeća kršćanske kulture? Odgovor na ovo pitanje pronaći ćemo u nastanku nove slike čovjeka, nove vrste poganstva, s njegovim vlastitim arhitektima, koji su unutar postojeće kršćanske kulture, koju su svim silama nastojali zatrti i iskorijeniti, samosvjesno izgrađivali novu kulturu. One koji su gradili prema ovoj ideji nazivamo arhitektima Kulture smrti.

Kao što će čitatelj vrlo brzo uvidjeti, arhitekti Kulture smrti odbacili su središnju ideju kršćanstva i zamijenili je novom idejom po kojoj je čovjek nastao kao slučajna posljedica slijepih prirodnih sila, a ne kao stvorenje Božje, načinjeno na Njegovu sliku. Po toj novoj ideji čovjek je stvorenje načinjeno isključivo od materije, biće koje je ravnodušna priroda bacila u postojanje i koje je primorano samo 9

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

odrediti vlastito spasenje. Ovo novo naučavanje o spasenju ima više vidova – ono govori o spasenju uz pomoć golog nagona, prepuštanja seksualnim užitcima, krvave proleterske revolucije, grubog čina volje, kontrole rađanja, kontracepcije, scijentizma, eugenike, itd., itd.

Međutim, svim arhitektima Kulture smrti zajedničko je da odbacuju uzvišenu ideju kršćanstva, što znači da odbacuju i čovjeka kao osobu, tj. kao razumno stvorenje, stvoreno na sliku Božju, koji je jedinstvo besmrtne, razumne duše i tijela. Zaista, modernost možemo definirati kao neprekidnu depersonalizaciju čovjeka, kao nastojanje da se ljudsko biće svede na razinu nižu od ljudske, ne samo s obzirom na neku apstraktnu definiciju, već i s obzirom na sve druge vidove naše čovječnosti. Izvor života depersonaliziran je, između ostaloga, zamjenom prirodnog razmnožavanja neprirodnim, mehaničkim metodama začeća kao posljedice sve bržeg tehnološkog napretka. Nasilno otrgnuta od svog prirodnog očitovanja u braku koji sjedinjuje supružnike i rađa novi život, spolnost tako biva svedena na potragu za golim užitkom, s tim što se drugi ljudi, pa čak i osoba koja čezne isključivo za užitkom, pretvaraju u puke objekte ili u prigode za postizanje užitka. Smrt je također depersonalizirana, budući da bučno ustrajavanje na pravu na eutanaziju pokazuje da mnogi vjeruju kako između čovječnog postupanja prema drugim ljudskim bićima i postupanja prema životinjama ne postoji nikakva razlika, pa okončati život nekom starcu ili starici koja pati postaje čin milosti istovjetan onome što ga pokazujemo kad na isti način i zbog istog razloga okončavamo život ostarjelom kućnom ljubimcu koji boluje od teške bolesti.

No kao što ćemo uskoro, čitajući životopise arhitekata Kulture smrti obuhvaćenih ovom knjigom, vidjeti, svođenje ljudskog bića na nešto što je manje od osobe – na status obične životinje, pa čak i niže od toga, na obične ke10

UVOD

mijske spojeve – praćeno je, ironično, prometejskim veličanjem čovjeka kao stvorenja koje se svojom vlastitom sposobnošću uzdiglo do položaja božanstva. Depersonalizirajući sami sebe, postali smo, što je odista krajnje neobično, svoji vlastiti idolopoklonici. Ovu očiglednu ironiju shvatit ćemo tek nakon što shvatimo da je pravi uzrok depersonalizacije u odbacivanju Osobe nad svim osobama, samoga Boga. Ateizam, prema tome, vodi izravno prema depersonalizaciji čovjeka. Lišivši svijet njegova Tvorca, a čovjeka izvora njegove čovječnosti, zamišljamo da smo mi jedini izvor reda, da smo mi najbogolikija bića u svemiru bez Boga, te da smo zato jedino mi vrijedni obožavanja i poslušnosti. Jasno je, prema tome, da čovjek, odbacujući Božju volju, neizbježno divinizira svoju vlastitu volju.

Ovo brkanje tvorca sa stvorenjem uzrok je pomračenju uma, a posljedica toga je, opet, zaslijepljenost volje – i upravo je to središnja misao veličanstvene enciklike Evangelium Vitae (Evanđelje života) Ivana Pavla II. U njoj nas Sveti Otac upozorava na neobično važnu razliku između Kulture života i Kulture smrti.

U traženju dubljih korijena borbe između »kulture života« i »kulture smrti«... srcu proživljene drame suvremenog čovjeka treba dodati: pomračenje smisla Boga i čovjeka, tipično za društveni i kulturni kontekst u kojem prevladava sekularizam.4

Po Ivanu Pavlu II., ovo pomračenje najbolje ćemo razumjeti nazovemo li ga »strašnim začaranim krugom« gdje se gubeći smisao Boga »teži i gubljenju smisla za čovjeka, njegova dostojanstva i njegova života; u svoje vrijeme, sistematsko kršenje moralnih zakona, posebice u teškoj stvari poštivanja ljudskog života i njegova dostojanstva, proizvodi jednu vrst postupnog zamračenja sposobnosti shvaćanja životvorne i spasonosne prisutnosti Boga«.5 Čovjek 11

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

se odmah prisjeti Augustinove izrjeke po kojoj je grijeh kazna za grijeh.

Najnovija dostignuća u medicinskoj tehnologiji pokazuju da, odbacujući Boga, mi ne odbacujemo funkcije koje se Bogu s pravom pripisuju, već ih samo prisvajamo kao nešto što pripada nama. Sada smo mi oni koji definiraju dobro i zlo; mi smo oni koji definiraju rođenje, život i smrt; i mi smo oni koji stvaramo same sebe po slici koja nam se zbog ovog ili onog razloga dopada. Prva ploča tog Dekaloga što smo ga sami sebi uručili obznanjuje da ne smijemo imati drugih Bogova osim samih sebe, a druga, kao posljedica prve, obznanjuje da svatko od nas mora iznad svega ljubiti svoju vlastitu volju.

Kulturu smrti određuje upravo ovaj žaljenja vrijedni začarani krug, ovaj samovoljni gubitak istinskog osjećaja za Boga i za čovjeka. Odbacivanje kršćanstva (a samim time i njegovih moralnih zasada), zajedno s našim nastojanjem da sami određujemo što je naša sudbina (pa, otuda, i da sami definiramo što je dobro a što zlo), ima za posljedicu dominantnu sekularnu kulturu koja danas prevladava i u Europi i u Americi, kulturu koja zagovara seksualne slobode, prakticiranje homoseksualnosti, kontracepciju i pobačaj, ne samo kad je riječ o zakonodavstvu, već i kad je riječ o glazbi, književnosti, umjetnosti, dramskom stvaralaštvu, itd.

Kultura smrti, međutim, nije nastala sama od sebe, ona nije došla niotkud i nije nas ščepala bez naše privole i znanja. Do jedne tako zamašne i temeljite promjene nije moglo doći bez čitave gomile arhitekata Kulture smrti koji su djelovali tijekom mnogih stoljeća, neprekidno planirajući, razarajući i ponovno gradeći svaki dio, svaku razinu i svaki aspekt naše kulture. Kad bismo imali dovoljno prostora i vremena, kao i dovoljno energije i odlučnosti, mogli bismo sastaviti čitav kompendij takvih arhitekata koji bi obuhva12

UVOD

ćao više knjiga i protezao se unatrag sve do samih korijena sekularizma u renesansi, pa i dalje, do materijalističke kozmologije starih Grka, ponovno oživljene u renesansi, koja je pružala intelektualnu potporu modernom sekularizmu6.

Nakon toga mogli bismo pretresti najsvježije novinske tekstove i donijeti temeljit prikaz najnovijih nasrtaja na čovjekovu narav.

No budući da smo ograničeni i prostorom i vremenom, svoju pažnju usmjerit ćemo na nekolicinu najutjecajnijih arhitekata Kulture smrti koji su živjeli i stvarali tijekom posljednjih dvaju stoljeća. Činimo to zbog dva razloga. S jedne strane, već otprije postoji mnoštvo izvanrednih radova koji govore o davnašnjim korijenima sekularizma, no takvi radovi prečesto ostavljaju dojam kako smo mi samo nesretne žrtve grijeha naših predaka iz daleke i maglovite prošlosti. S druge strane, mnoštvo prikaza u kojima je riječ o ovoj našoj suvremenoj moralnoj krizi ostavlja dojam da je apsolutno sve bilo u redu do studentskih nemira iz 60-ih godina prošlog stoljeća, izuma televizije i pilule protiv začeća, sve do sudske presude u slučaju Roe protiv Wadea ili dok se žene nisu počele zapošljavati. Usredotočujući svoju pažnju na dva posljednja stoljeća, pokušat ćemo pronaći vezu između udaljenih izvora sekularizma i njegovih najnovijih manifestacija, čime ćemo pokušati ispuniti postojeću prazninu i pokazati da između njih postoji kontinuitet.

Nastojeći ukazati na zlo koje obilježava i potiče Kulturu smrti, odlučili smo iznijeti životopise osoba, a ne prikaze ideja. Činimo to zbog nekoliko važnih razloga. Kao prvo, većini čitatelja životopisi su mnogo zanimljiviji od ideja, što je sasvim razumljivo, no još je važnije što životopisi jasno pokazuju da ideje proizvode određene posljedice isključivo zato što njih stvaraju, prihvaćaju i po njima se u životu ravnaju osobe. To je ujedno i razlog što smo svojoj knjizi dali naslov Arhitekti Kulture smrti, a ne Arhitektura Kultu13

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

re smrti. Kao što će čitatelj na sljedećim stranicama uskoro otkriti, polagana ali ustrajna izgradnja Kulture smrti oslanjala se na stvarne pojedince koji su svoj životni put i svoju životnu filozofiju odabirali po sasvim određenim, često i izobličenim predodžbama o Bogu i ljudskoj prirodi. Ta izobličenost bila je djelomice prouzročena izopačenim životom u obiteljskom domu, izopačenim shvaćanjem prirode, izopačenim seksualnim žudnjama, izopačenim dobrim namjerama ili pak izopačenim utopijskim vizijama. Pa ipak, u svakom pojedinom životopisu vidimo također stvarne osobe koje istinski odabiru svoj put (da se vratimo spisu Didache), koje neodlučno važu kojim bi putem krenule: putem »života« ili putem »smrti«, i koje, naposljetku, nažalost, odabiru ovaj drugi.

Upravo zbog tog razloga izabrali smo osobe koje su pridonijele nastanku koliko zakučastih i teško razumljivih teorija, toliko i sasvim ovozemaljskih praktičnih rješenja, jer da nema arhitekata-vizionara i njihovih nacrta, kao i da nema arhitekata koji njihove zamisli pretvaraju u stvarnost, do velikih promjena u kulturi ne bi ni dolazilo.

Kad je riječ o ovom posljednjem, dobra je vijest: želimo li da Kultura života na kraju odnese pobjedu, moramo se osloniti na osobe koje provode zbiljski odabir, odabir koji se radi po točno utvrđenom planu, odabir koji se ozbiljuje pomoću konkretnih djela. Na svakome od nas leži ova ozbiljna odgovornost, odgovornost da već danas odaberemo kome i čemu ćemo služiti – hoćemo li biti arhitekti i robovi bezdušne Kulture smrti ili ćemo zdušno pomagati u ponovnoj uspostavi Kulture života na svim razinama.

Jedini pravi protulijek protiv neprekidne depersonalizacije koju provodi Kultura smrti jest povratak ispravnom shvaćanju čovjeka kao osobe. Da bismo mogli djelovati kao osobe, moramo sebe i druge shvatiti kao osobe. Naglasak što ga papa Ivan Pavao II. stavlja na personalizam budi 14

UVOD

u nama svijest o ovoj temeljnoj stvarnosti, stvarnosti koja nam je previše dugo bila skrivena od očiju zbog prevladavajućeg reduktivnog shvaćanja kulture. Personalizam se koncentrira na čovjeka kojega shvaćamo podjednako i kao jedinstvenog pojedinca i kao odgovornog člana društvene zajednice, čime izbjegavamo pojednostavljeno shvaćanje čovjeka kao izoliranog pojedinca ili kao bezličnog člana masovnog društva. U isto vrijeme, personalizam se žestoko protivi svođenju čovjeka na neko niže biće (kao što je zvijer, pa čak i niže od zvijeri, na složene kemijske spojeve), kao što se protivi i njegovu uzdizanju na položaj samostvoritelja. Personalizam se opire takvim shvaćanjima, ali ne odbacuje u potpunosti suvremene filozofije iz kojih takva shvaćanja proizlaze. Kao što je Ivan Pavao II. više puta istaknuo, personalistička filozofska škola omogućuje nam prihvaćanje legitimnih spoznaja do kojih su došli različiti suvremeni filozofski pravci; ona nam omogućuje da ih pročistimo, preoblikujemo i da se njima poslužimo kako bismo što jasnije i cjelovitije shvatili dostojanstvo i osebujnost čovjeka kao osobe. Pa ipak, čak i kad, uz dužnu kritičnost, prihvaća rezultate suvremene znanosti, personalizam Ivana Pavla II. potpuno je u skladu s metafizikom i moralnim naučavanjem sv. Tome Akvinskoga, premda se možda njegova terminologija donekle razlikuje od Tomine. Napose treba istaknuti da se tomizam također usredotočuje na čovjekovu istinsku i sasvim specifičnu prirodu, ali onako kako se ona očituje u prirodnom zakonu, u zakonu ljudske prirode, koji je sam po sebi odraz vječnoga zakona.

S razlogom smo se, dakle, u ocjeni i u kritičkom stavu prema arhitektima Kulture smrti držali uglavnom metafizike i razmišljanja o prirodnom zakonu sv. Tome Akvinskoga i personalizma Karola Wojtyłe (pape Ivana Pavla II.).

I tomizam i personalizam ističu posebnost i dostojanstvo čovjeka, premda mu pristupaju iz donekle različitih kuto15

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

va. Vjerujemo da će nam ovi ponešto različiti kutovi – ako nam je dopušteno poslužiti se izrazom iz optike – pomoći u stvaranju potpune, trodimenzionalne slike.

Arhitekte Kulture smrti svrstali smo po njihovu specifičnom doprinosu Kulturi smrti. Riječ je o relativno zasebnim kategorijama, iako se kroz naše istraživanje neprekidno provlači pet općih tema. To su: militantni ateizam, odvajanje volje od posljedica njezina odabira, apsolutiziranje slobode, opsjednutost seksom i gubljenje osjećaja za ljudsko dostojanstvo. Tih sedam kategorija nazvali smo: (1) obožavatelji volje: Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche i Ayn Rand; (2) eugeničari – evolucionisti: Charles Darwin, Francis Galton i Ernst Haeckel; (3) sekularni utopisti: Karl Marx, Auguste Comte i Judith Jarvis Thomson; (4) ateistički egzistencijalisti: Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir i Elisabeth Badinter; (5) tražitelji užitka: Sigmund Freud, Wilhelm Reich i Helen Gurley Brown; (6) ideolozi seksualnosti: Margaret Mead, Alfred Kinsey, Margaret Sanger, Clarence Gamble i Alan Guttmacher te (7) širitelji smrti: Derek Humphry, Jack Kevorkian i Peter Singer.

Pojedinačno uzevši, ove kategorije proniču u samu srž doprinosa svakog pojedinog među našim arhitektima Kulturi smrti; kolektivno, one izvanredno dobro predstavljaju spektar svojih doprinosa toj kulturi: čin volje u pobuni protiv Boga (obožavatelji volje), uvjerenje da ljudsku prirodu nije stvorio Bog, već da je ona samo nesretan slučaj prirode koji se može pročistiti i transformirati vlastitim naporima (eugeničari – evolucionisti); nastojanje za uspostavom zemaljskog raja uz pomoć sile (sekularni utopisti); nijekanje da čovjekov život ima bilo kakav od Boga dan smisao (ateistički egzistencijalisti); redefiniranje smisla čovjekova života uz pomoć seksualnog užitka (tražitelji užitka); grandiozni projekt s ciljem pridobivanja raznih vlada da uz pomoć sile redefiniraju seksualnost i obitelj i manipuliraju njima 16

UVOD

(ideolozi seksualnosti) te nastojanje da se definiraju granice smislenog života, kao i vremena i uvjeta umiranja (širitelji smrti).

Kroz čitavu ovu knjigu možemo, dakle, pratiti put ljudske misli od samouzdizanja volje (što je početak svake čovjekove pobune protiv Boga) do, kao posljedice, gubljenja ili smanjene sposobnosti razumijevanja čovjekove naravi.

Kao posljedica ove pobune i pada čovjek, premda odbacuje Boga, priželjkuje da sam postane bog, pri čemu u svom samouzdizanju, ironično, nastoji sebe svesti na biće koje žudi samo za užitkom i koje je, kad su mu užitci zbog starosti, bolesti ili dosade uskraćeni, spremno jedino za samouništenje, bilo tako da digne ruku na sebe, bilo tako da mu u tome pomažu drugi. Kao što Ivan Pavao II. primjećuje, ovdje je doista riječ o žaljenja vrijednom začaranom krugu.

Kada sve ove komadiće, sve ove aspekte Kulture smrti, složimo u cjelovitu sliku, vidjet ćemo da je ono što se možda u prvi mah činilo samo pitanjem morala – kao što je, primjerice, pobačaj – sastavni dio kompleksnog zdanja Kulture smrti. Da bismo povratili istinsko moralno značenje svakom od ovih moralno problematičnih područja što pustoše naše društvo, bit će potrebno obnoviti cjelokupnu Kulturu života. To je nadasve teška zadaća, no ovom prilikom ponovit ćemo riječi što ih je Sveti Otac izrekao na samom početku svoga pontifikata: »Ne bojte se!«

17

DIO PRVI

OBOŽAVATELJI VOLJE

ARTHUR SCHOPENHAUER

Arthur Schopenhauer

Filozofija je rođena u trenutku kad je otkriveno da postoji važna razlika između privida i stvarnosti. Način na koji stvari zbiljski postoje posve je različit od načina na koji nam se one pričinjaju. Površina stola čini nam se čvrstom i statičnom. Pa ipak, fizika nam kaže da je ona vrlo porozna i nabijena električnim česticama. Netko je rekao da filozofija započinje čuđenjem. Može se također reći da ona započinje znatiželjom. Filozofirati znači nastojati otvoriti vrata koja nam omogućuju da prijeđemo prag privida i uđemo u carstvo zbilje. Osim toga, filozofija zahtijeva hrabrost, budući da mi ne znamo što se nalazi s druge strane vrata dok ih ne otvorimo. Potrebna nam je hrabrost da ostanemo čvrsti nakon što se suočimo s nepoznatim. Filozofija također zahtijeva iskrenost jer nam ona omogućuje da kažemo kakve su stvari same po sebi, bez uljepšavanja i bez omalovažavanja.

Arthur Schopenhauer (1788.–1860.) otvorio je ta posvećena vrata, »jedinstvena uska vrata koja vode prema istini«,7 kako ih je on nazvao, i ugledao, a da okom nije trepnuo, nešto što je strašnije od ičega što je ikad ugledao neki filozof prije njega. Postavljaju se dva pitanja: što je on to vidio i je li to što je ugledao bila stvarnost ili samo privid?

Vratimo li se unatrag do Platona i do same srži judaizma i kršćanstva, vidjet ćemo da su ljudi tada vjerovali da je zbilja u osnovi dobra. Činjenica da se moderna filozofija u mnogo temeljnih aspekata odvojila od antičkog i srednjovjekovnog mišljenja ne bi trebala zasjeniti ovo duboko ukorijenjeno uvjerenje o konačnoj dobroti zbilje. Još od 21

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

vremena oca suvremene filozofije, Descartesa, koji je živio u 17. stoljeću, pa do Georga Friedricha Hegela, dva stoljeća kasnije, filozofi su vjerovali da je sve što postoji s druge strane ovih vrata dobroćudno i usklađeno s ljudskim razumom. S druge strane svijeta pojavnosti (phenomena), pretpostavljali su filozofi, postoji kraljevstvo (noumena) koje je uređeno i koje zadovoljava naš osjećaj za lijepo.

Ali, kad je Schopenhauer otvorio vrata koja su vodila od svijeta pojavnosti prema svijetu zbilje, učinilo mu se da vidi stvarnost kakva je ona u sebi i ta stvarnost učinila mu se zloćudnom i odbojnom ljudskom umu. Ona nije govorila o redu koji je stvorio Bog i koji je primjeren čovjeku već o Volji – bjesomučnoj, slijepoj, ogoljenoj i bezbožnoj Volji koja guši čovjeka!

Schopenhauer je vjerovao da je otkrio »stvar u sebi« i opisao ju je kao »slijepu pokretačku silu koja neprekidno djeluje«.8 »Volja je stvar u sebi, unutarnji sadržaj, bit svijeta.«9 Ona je »praiskonsko biće« (Urwesen), »praiskonski izvor« svega što jest (Urquelle des Seinden), prvi pokretač svake aktivnosti. Izvan nje i njezina bezrazložnog djelovanja ne postoji nikakav cilj. Pronalazimo je posvuda: u gravitacijskoj sili, u kristalizaciji stijena, u kretanju zvijezda i planeta, u nagonu divljih zvijeri i u čovjekovoj volji. Po Schopenhauerovu mišljenju, ova nepokretna i sveprožimajuća sila manifestira se kao Priroda. Beskorisno je boriti se protiv nje, jer se ona ne obazire na čovjeka i stalo joj je samo do toga da ga potpuno uništi. Prirodi kao utjelovljenju Volje suđeno je da uništi upravo pojedince koje je svojom voljom prizvala u život.10 Ono što je Schopenhauer ustvari vidio bio je svijet kakvim se on ukazuje suvremenom promatraču – takvu Prirodu nije stvorilo nikakvo dobrohotno i kreativno božanstvo, već je ona posljedica besmislenog plesa fizikalnih sila i nerazumne slučajnosti. Ako nam je dopušteno vratiti se 22

ARTHUR SCHOPENHAUER

u naše vrijeme, on je Prirodu vidio onakvom kakvom se ona ukazuje slavnom darvinistu Richardu Dawkinsu: »Svijet koji promatramo posjeduje upravo ona svojstva koja bismo očekivali kad u temelju svega što postoji ne bi postojala nikakva svrha, ni dobra ni loša, ništa osim besmislene ravnodušnosti.«11 Za razliku od Schopenhauera, Dawkins ustvrđuje: »Priroda nije okrutna, ona je samo bezosjećajna i ravnodušna.« Međutim, ova bezosjećajnost i ravnodušnost nije, priznaje Dawkins, ništa manje bešćutna. »To je jedna od najtežih lekcija koje možemo naučiti. Ne možemo sami sebi priznati da stvari ne mogu biti ni dobre ni loše, ni okrutne ni prijazne, već samo bešćutne – ravnodušne prema svakoj patnji, bez ikakve svrhe.« 12 Takvom se ukazuje vizija prirode kad se iz nje ukloni Bog. Schopenhauer je bio jedan od prvih mislilaca koji je potpuno shvatio implikacije ateizma. On je, kao da oslobađa zlog duha iz boce, pustio s uzice ideju o Prirodi kao »slijepoj Volji« koja u suvremenom svijetu nastavlja igrati važnu ulogu u filozofiji, premda u sasvim neobičnom izdanju.

Za Friedricha Nietzschea, koji je pohlepno čitao Schopenhauera, ona postaje »Volja za moć«. Za Sigmunda Freuda ona obitava u nesvjesnoj moći »libida«. Wilhelm Reich pronalazi je u »iracionalnoj srži seksualne žudnje«. Jean-Paul Sartre pronalazi je posvuda i iskustveno je doživljava kao »mučninu«. Simone de Beauvoir je zlo od toga kako ona »biološki guši žene« i pretvara ih u lak plijen. Elisabeth Badinter nastoji umaknuti njezinoj »opresivnosti« bijegom u »apsolutizirani Ego«. Schopenhauer je otac onog nasljeđa u suvremenoj filozofiji koje je poznato pod nazivom »vitalistička iracionalnost«.13 To nasljeđe, koje je u svojoj biti manihejsko, s užasnutošću reagira na prisutnost Prirode, iracionalnog oruđa bešćutne Volje.

S obzirom na njegovu tvrdnju, po kojoj Priroda nije povezana s Voljom dobrodušnog i razumnog Stvoritelja, Sc23

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

hopenhauerova Volja – »stvar u sebi«, ono što tvori prirodu zbilje – potpuno je odijeljena od razuma. Ona je neobuzdano Frankensteinovo čudovište koje se otelo kontroli svoga razumnog tvorca. S prirodom koja se shvaća kao nezadrživa i iracionalna sila čovjek može izići na kraj samo na dva načina: ili podčinjavanjem ili bijegom. Schopenhauer je odabrao ovaj drugi, unatoč tome što je mislio da je bijeg – kroz umjetnost ili askezu – iznimno težak i dostupan samo nekolicini.

Schopenhauerov glasoviti »pesimizam« je nerazmrsivo povezan s njegovom metafizikom. On proizlazi iz njegova temeljnog postulata po kojemu Priroda nije prijazna već okrutna, ona stvara život samo zato da bi ga uništila i u čovjeku potiče nadu samo zato da bi je izigrala. Prema tome, njezinoj razornoj biti nema lijeka. U konačnici, samo nas smrt može spasiti od neumoljive Prirode. Nitko ni prije ni poslije njega nije tako oporo zatitrao žicu pesimizma i nitko ni prije ni poslije njega nije o njemu pisao s takvim oduševljenjem. On je za metafiziku ono što je Edgar Allan Poe za »Groteskne i arabeskne priče«. Za njega je Priroda istoznačna sablasnosti, a patnje su istoznačne sa životom: Rađamo se u pomami tjelesnih žudnja i u žaru putenosti, a skončavamo u rastvaranju svih svojih duševnih sposobnosti i ustajalom zadahu leša. A put od prvoga prema drugome, kad je u pitanju naše dobro i naše životne naslade, također se neprekidno spušta nizbrdo: sretno djetinjstvo ispunjeno snovima, radosna mladost, muževne godine ispunjene mukama i patnjama, nemoćna i prečesto bijedna starost, patnje posljednje bolesti i, napokon, smrtna agonija – ne čini li vam se da je život grješka čije posljedice bivaju postupno sve očiglednije?14

»Svakog čovjeka trebali bismo smatrati«, savjetuje nas Schopenhauer, »prije svega bićem koje postoji isključivo kao posljedica njegove vlastite krivnje, bićem čiji je život ispašta24

ARTHUR SCHOPENHAUER

nje za zločin što je rođen.«15 Nada je jedino u smrti. Smrt je velikodušnija od života koji je samo Volja u njezinoj objektiviziranoj formi. Smrt nas oslobađa mahnitosti i životnih patnji. Istodobno, zlo je moćnije i stvarnije od dobra: »Jer, zlo je ono što je zbiljsko, ono što je opipljivo, a dobro, tj. sreća i zadovoljstvo, jest ono što je nijekanje, ono je puko ukinuće žudnje i uminuće bola.«16 Zlo je trajno, a nestalno dobro, u kojemu nalazimo zadovoljstvo, prestaje čim se naša žudnja za njim zasiti. Život je, sam po sebi, prema tome, zlo. On je zlo i zbog toga, tvrdi Schopenhauer, što je živo biće razvijenije, njegova je patnja veća. Schopenhauer nas poziva da usporedimo radosti života s njegovim patnjama i nuka nas da osjećaje životinje koja proždire drugu životinju usporedimo s osjećajima životinje koja biva pojedena.

Za judaizam i kršćanstvo, sve što je stvoreno u biti je dobro, a zlo je lišenost ili nepostojanje dobra. Dobrota i biće su identični, tvrdi Toma Akvinski. Ovakvo razumijevanje prirode omogućuje procvat Kulture života. Međutim, kad se ova metafizika okrene naglavce, kad čovjek vjeruje da su zlo i biće istoznačni, nastupa Kultura smrti. Tako je, po Schopenhaueru, Kultura smrti samo prirodno očitovanje Metafizike smrti. Nitko nikad nije zastupao tako otrovni pesimizam. Schopenhauer je bio njegov najznačajniji predstavnik. Istaknuti povjesničar Will Durant nije pretjerao i nije bio nepošten kad je o najistaknutijem pesimistu Zapada rekao: »Uzmite u obzir boležljivost i neurotičan um, život ispunjen ispraznim dokoličarenjem, osjećajem dosade i mračne sjete i eto vam odgovarajuće fiziološke osnove za Schopenhauerovu filozofiju.«17 Pa ipak, imajući napose u vidu činjenicu da je Schopenhauer odvojio razum od volje, njegov je utjecaj na modernost neizmjerljiv. Po riječima Thomasa Manna, »Schopenhauer je kao psiholog volje otac cjelokupne suvremene psihologije. Od njega započinje razvitak onog smjera u 25

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

mišljenju koji je preko Nietzscheova psihološkog radikalizma doveo do Freuda i ostalih koji su oblikovali psihologiju podsvjesnog i primijenili je na znanost o čovjekovu duhu.«18 Karl Stern, pak, tvrdi da je »moguće ustanoviti neposrednu vezu između posvemašnjeg ne-razuma Schopenhauerove ‘Volje’ i neshvatljive faze mahnitosti koja je u našem stoljeću gotovo uništila svijet«.19 Unatoč tome, ova »mahnitost« je, po svemu sudeći, i danas na djelu i traje nesmanjenom žestinom. Želimo li što potpunije razumjeti Schopenhauera, moramo shvatiti da njegova filozofija nije samo posljedica jasne svijesti o tome što znači odbaciti dobrohotnog Stvoritelja prirode; njegova je misao u najvećoj mogućoj mjeri ujedno i njegova autobiografija. Kao što nam Durant daje naslutiti, želimo li shvatiti Schopenhauerovu iznimno sumornu filozofiju, moramo zaviriti u Schopenhauerov život.

S razlogom možemo vjerovati da Schopenhauerovi roditelji nisu živjeli u sretnom braku. Heinrich Schopenhauer je imao trideset devet godina kad se oženio 19-godišnjom Johannom Trosiener koja se upravo u to vrijeme oporavljala od nesretne ljubavne veze s drugim muškarcem.

Tri godine kasnije rodio im se sin Arthur. Otac mu je u 48. godini života pao kroz otvor u jednom od svojih skladišta i dospio u kanal u kojemu se utopio. Sumnjalo se da je riječ o samoubojstvu. Schopenhauerova baka po ocu umrla je umobolna. Njegova se majka, jedna od najpopularnijih spisateljica svoga vremena, nakon muževljeve smrti »odala slobodnoj ljubavi«, kao što nam diskretno kazuje njezin sin. Kad se napokon preudala, uzela je za muža čovjeka dvadeset godina mlađeg od sebe. Arthur je reagirao slično kao i Hamlet kad mu se majka poslije očeva ubojstva udala za strica ubojicu. Uslijedile su ogorčene svađe. U jednom pismu majka mu je napisala: »Ti si nepodnošljiv i težak čovjek i s tobom je teško živjeti; sva tvoja dobra svoj26

ARTHUR SCHOPENHAUER

stva zasjenjuje tvoja taština.«20Schopenhauerov odnos prema majci graničio je s mržnjom. Kad je Goethe kazao Johanni da će njezin sin jednoga dana postati slavan, odgovorila mu je kako nikad nije čula da u jednoj obitelji mogu postojati dva genija. Jednom je prilikom nakon žestoke svađe gurnula svoga sina i suparnika niza stube, našto je Arthur uvrijedio proričući joj da će kasnijim naraštajima biti poznata samo zahvaljujući njemu. Nakon ovog incidenta nikad je više nije vidio tijekom njezinih posljednjih dvadeset četiri godine života. Will Durant je jednom za Schopenhauera rekao: »Čovjek koji nikad nije upoznao majčinu ljubav – još gore, koji je upoznao samo majčinu mržnju – nema nikakvog razloga da voli svijet.«21 Nietzsche, koji se divio Schopenhauerovim knjigama, jednom je za njega izjavio: »Bio je potpuno osamljen, nije imao ni jednog jedinog prijatelja; a između jednog i nijednog proteže se čitava vječnost.«22 Njegova primjedba nije sasvim točna. Schopenhauer je imao pudlicu kojoj je dao ime Atma (brahmanski izraz za Svijet-Dušu). Sugrađani su, međutim, njegova psa koji ga je uvijek pratio za njegovih dugačkih šetnji podrugljivo prozvali »Mladi Schopenhauer«.

Nije točna tvrdnja po kojoj je Schopenhauer bio nedužni patnik. Zapravo, malo je toga čemu se u životu Arthura Schopenhauera možemo diviti. Bio je oholi osamljenik i u svojim mladim godinama prepuštao se seksualnim užitcima, da bi ga u kasnijim godinama progonila želja za slavom i gorki prijezir prema suvremenicima akademičarima.

Po naravi plašljiv i sumnjičav, svoj vrat nije nikad povjerio brijačevoj britvi; lule iz kojih je pušio držao je pod ključem, a prije odlaska na počinak nabijao je pištolje i stavljao ih na noćni ormarić. Psihijatar Karl Stern svjedoči da je Schopenhauer »umro u samoizolaciji koju je kao ogorčeni stari neženja, ispunjen mržnjom prema svemu i svakome, zbog svoje mušičavosti sam sebi nametnuo (uz ostalo, bio je že27

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

nomrzac i antisemit)«.23 Po svemu sudeći, Schopenhauer je izvanredan primjer filozofa čiji se nauk može objasniti njegovim životom i čija je filozofija njegov najočitiji izraz.

René Descartes je odvojio razum od materije, a zatim ih je pokušao ponovno sjediniti. Schopenhauer je zastupao jednu drugu vrstu dualizma, onu između razuma i života, pri čemu potonji dominira nad prvim. Smatrao je da su razum i život u međusobnoj oprjeci i prezirao je život, smatrajući ga nesretnim oruđem Volje koja sve proždire. Ovdje ponovno na djelu nalazimo manihejski duh – strah od tijela i prijezir prema tijelu – koji je kršćanstvo, zasnovano na Kristovu Utjelovljenju, oduvijek nastojalo iskorijeniti. Ako je život, koji je za Schopenhauera istoznačan Prirodi, zlo samo po sebi, tada nema mjesta za Majku Božju koja na svijet donosi Spasitelja.

Budući da je najdublje ugrađeno u materiju (materia), majčinstvo ne može ne izvršavati zapovijedi Volje.

Schopenhauerov ekstremni i antagonistički dualizam izravno ga je doveo do ponižavanja žene. On je spolove odvojio isto onako kao što je odvojio život od razuma. Genijalnost se, tvrdi on, može najbolje shvatiti kao »znanje bez volje«.

Samo je muškarac sposoban biti genij. Žene su pasivne sluškinje Volje. Schopenhauer u svom »Eseju o ženama« prezire njihovu ljepotu i tvrdi da se žene »nisu sposobne objektivno zainteresirati ni za što... Najistaknutije intelektualke nisu nikad uspjele stvoriti nijedno autentično i originalno umjetničko djelo; one nikad ni u jednoj sferi nisu svijetu dale nijedno doista vrijedno djelo.« Za njega su žene ili rospije ili grješnice; drugi tip žene za njega ne postoji. On smatra da je himbenost svojstvena ženama i tvrdi da od njih ne treba tražiti da se zakunu. Schopenhauer predbacuje ženama da vjeruju kako je dužnost muškaraca zarađivati novac, a da je njihova dužnost taj novac trošiti. Prigovara im zbog rastrošnosti, žaleći se da je »njihova najvažnija zabava izvan kuće odlazak u kupnju«.

Na jednom mjestu sarkastično primjećuje da je »zakonodav28

ARTHUR SCHOPENHAUER

stvo, davši ženama jednaka prava, trebalo također obdariti ih muškim umom«. Izvršitelji Schopenhauerove književne oporuke smatrali su potrebnim ublažiti neke od njegovih opaski koje su se odnosile na ženski spol. Međutim, one koje su bile objavljene, bile su više nego dovoljne da ga se proglasi okorjelim i nepopravljivim ženomrscem.

U jednoj od svojih kasnijih knjiga, Parerga i Paralipomena, objavljenoj 1851., Schopenhauer ženu opisuje kao pijuna Prirode koji se ne opire svom položaju i kao biće koje se u svojoj biti nimalo ne razlikuje od divlje zvijeri: Jer, kao što je lava obdarila pandžama i očnjacima, slona kljovama, bika rogovima, a morski klobuk tekućinom zbog koje je gotovo nevidljiv – Priroda je na isti način ženu obdarila lukavstvom koje joj je zaštita i obrana; svu moć koju je (Priroda) dala muškarcu, obdarivši ga fizičkom snagom i razumom, ženi je dala pod krinkom toga dara (lukavstva)... njoj je jednako prirodno koristiti se njime u bilo kojoj prilici kao što je životinjama prirodno koristiti se svojim oružjem, i ona to smatra svojim pravom.24

Razni kritičari filozofije oštro su žigovali filozofsku tradiciju koja svoj korijen ima u platonizmu, jer ona odvaja mišljenje od života (logos od biosa). Takvo odvajanje, tvrde oni, čini filozofiju hladnom i bezličnom. Schopenhauer obrće stvari i odvaja život od mišljenja (bios od logosa), predstavljajući nam jednu mračnu i zloslutnu filozofiju. Također on suprotstavlja ljudska bića samima sebi, situirajući »fokus volje« u »genitalije« i smatrajući »mozak« fokusom »druge strane svijeta – svijeta kao ideje«.25 Tako se vraćamo svojem početnom pitanju. Je li Schopenhauer, taj, kako se obično kaže, znatiželjni, hrabri i iskreni filozof, doista vidio – nakon što je otvorio vrata što vode u stvarnost, nakon što je podigao koprenu maye – je li on doista vidio užas koji opisuje ili je vidio samo svoj odraz, odraz svoje vlastite izmučene duše u zrcalu, koji mu je rasparao 29

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

srce? Neki komentatori tvrde da je razlog što je Schopenhauer stavio znak jednakosti između Prirode i žene i što je prijezir koji je osjećao prema sebi projicirao na njih u tome što je kao još mlad čovjek obolio od sifilisa.26 Drugi iznose teoriju po kojoj je njegova filozofija osvetljiva slika mržnje koju je u svome srcu osjećao prema majci koja ga je sadistički mučila neprekidnim prigovorima.27 Koji god bio razlog Schopenhauerovu negativnom mišljenju o Prirodi i ženi, ostaje činjenica da je on pustio u optjecaj ideju o neodoljivoj snazi Volje koja je bila sasvim po ukusu velikom broju njegovih intelektualnih sljedbenika i s kojom se suvremeni svijet i danas naslađuje.

Schopenhauerovu filozofiju možemo prikladno sažeti u tri riječi: Volja, Razdor i Patnja. Volja se posvuda iskazuje kao praiskonska potreba za stvaranjem života. Ali, budući da ona postupa bez ikakvog organizacijskog načela – bez onog što su srednjovjekovni filozofi i teolozi nazivali Providnost – postavljena je pozornica za bezbrojne borbe i za posvemašnji razdor. Budući da sve što je živo teži tome da se održi na životu, svijet se pretvara u golemo poprište sukoba. Ovaj okrutni, nemilosrdni i bezdušni sukob neprekidno izaziva goleme patnje. A upravo čovjek trpi najteže patnje. Ovdje imamo na djelu načelo homo homini lupus est (čovjek je čovjeku vuk).28 »Životne patnje mogu postati tako nepodnošljive«, kaže nam on, »da jedva čekamo da nas ščepa smrt koje se bojimo više od ičega drugoga.«29 To je ujedno razlog što je »kratkotrajnost života, zbog koje se neprekidno tužimo, možda najbolje svojstvo što ga on posjeduje«.30 Stariji ljudi, koji su prečesto nesretni, priželjkuju smrt. Oni koji umru mladi usrećeni su rijetkom prednošću koju im život može pružiti.

Nadasve je ironično što radikalni feminizam u suvremenom svijetu, napose ona njegova struja protiv koje se biološka priroda žene najviše buni, ima filozofske i povijesne 30

ARTHUR SCHOPENHAUER

korijene upravo u misliocu čije ženomrstvo nema premca.

Jednako je tako ironično što filozof koji stavlja znak jednakosti između metafizičke srži stvarnosti, s jedne strane, i Prirode i života, s druge, shvaća život kao prokletstvo, a smrt kao oslobođenje od životnih patnji.

Možemo, prema tome, zaključiti da Schopenhauer, otvorivši vrata i ugledavši svoju strahotnu metafizičku viziju, u biti uopće nije vidio pravu zbilju. Praiskonska Volja koju je tobože ugledao, Volja potpuno odvojena od razuma, doima se ili čistom fikcijom ili simptomom histerije. Kako je moguće da svemir sa svim svojim bogatim i gotovo savršeno uređenim oblicima života postoji neovisno o nekom organizirajućem načelu, neovisno o nekom Umu ili Stvoritelju? Nerazumna Volja ne može biti dovoljan uzrok nastanku neizmjerno složenog i u isti mah krajnje jedinstvenog ljudskog bića. Odvajajući život od njegova Stvoritelja, kao i od sudbine koja mu je unaprijed namijenjena, Schopenhauer čini da se život doima nevrijednim življenja. U tome, međutim, ipak ima i dio istine. Goli život koji se beskonačno i besmisleno ponavlja možda doista nije vrijedan življenja. Ne postoji, međutim, nikakav razlog zbog kojeg bismo povjerovali da život nastaje sam od sebe, bez sudjelovanja Tvorca, i da je on bez smisla. Lišen podjednako snažnog pokretača i konačnog cilja, način na koji smo uredili svoj život doista nam se ukazuje kao Kultura smrti. Schopenhauer nije vjerovao da iza pojava i stvari koje percipiramo svojim osjetilima postoji razumni Bog. Prema tome, sve što postoji postoji bez temelja i ono je iracionalno. Nije stoga nimalo neobično što se svijet svima onima koji ne vjeruju da je priroda u biti dobra i da joj je tu dobrotu podario dobri Bog ukazuje tako izobličenim. Čovjek, međutim, ne može podnijeti da živi u svemiru koji je nastao iz kaosa. Čovjekova priroda ne želi se pomiriti s tvrdnjom da je postojeći svijet lišen temelja i da je iraci31

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

onalan. Naposljetku, čovjek je razumno biće i on se već po samoj svojoj naravi grozi kaosa i iracionalnosti koji ugrožavaju njegov opstanak. I sam je Schopenhauer pokušao umaknuti mahnitosti Prirode i upornosti Volje. Međutim, njegov plan bijega, koji mu se činio moguć kroz umjetnost i esteticizam, ezoteričan je, težak, kratkotrajan i u osnovi jalov. Schopenhauer nam ne pruža nikakvu nadu, on pred nas ne iznosi nikakav plan za ostvarenje društvene pravde, on nam ne nudi život pokretan ljubavlju. Unatoč tome, on je snažno utjecao na mnoge filozofe, ali i na ljude koji se nisu bavili filozofijom, kao, primjerice, na skladatelja Richarda Wagnera, romanopisca Thomasa Manna te na pjesnike Goethea, Flauberta i Baudelairea.

Možda je Schopenhauer najpogubnije utjecao na one koji su njegovo odvajanje nagonske sile života od bilo kakvih racionalnih struktura pogrješno protumačili kao dobrodošao poticaj »slobodi«. Shvatimo li tu »slobodu« u Schopenhauerovu smislu, ona čovjeku ne donosi radost.

Osim toga, sada bi svima trebalo biti bjelodano da je takvo oslobođenje istoznačno smrti. Da bi sloboda imala svoj pravi smisao kao »sloboda ispunjenja«, potrebno je silu života (uključujući i spolni nagon) zajedno s razumom integrirati u strukturu cjelokupne osobe. Kultura života posjeduje smisao samo onda kad razum i sloboda pokreću život i kad su s njime usklađeni. »Sloboda razdvajanja« lažna je sloboda. Razdvajajući razum od života štetimo životu i lišavamo ga zaštite i pravog usmjerenja. Kultura života je, prema tome, kultura koja veliča jedinstvo života, slobode i razuma. Kultura života doista je kultura osobe shvaćene u smislu jedinstva ovih triju aspekata čovjekova postojanja.

D. D. M.

32

FRIEDRICH NIETZSCHE

Friedrich Nietzsche

Bila je godina 1870. i upravo je bio započeo francuskopruski rat. Jedan dvadesetpetogodišnji filolog je, putujući prema fronti, primijetio konjički bataljun koji je uz silan zveket oružja i pompu prolazio kroz Frankfurt. Očaran prizorom, mladi je znanstvenik imao viziju iz koje će kasnije proizići njegova cjelokupna filozofija: »Prvi put u životu osjetio sam da se najjača i najuzvišenija Volja za životom ne iskazuje u bijednoj borbi za život, već u Volji za ratom, u Volji za moć, u Volji za nadmoć.«31 »Viziju« o kojoj je riječ imao je Friedrich Nietzsche, a njegov život i njegovo djelo predstavljat će utjelovljenje ove vizije. Ta veličanstvena vizija zahtijevala je pojavljivanje Nadčovjeka obdarenog veličajnošću, hrabrošću i grubom silom koji će pokušati nešto što će manje neustrašive natjerati da drhte od straha. Zbog lošeg vida i posljedica koje su ostale nakon pada s konja Nietzsche nije bio poslan na frontu, no to ga nije spriječilo da se prijavi u sanitetsku službu u kojoj se iskazao marljivim radom. Međutim, konstitucijski se nije mogao neposredno baviti jezivim posljedicama rata. Bilo mu je zlo već od samog pogleda na krv. Dobio je di eriju i dizenteriju i poslan je kući kao nesposoban. Ako će Nietzsche ikad postati Nadčovjek kakvoga je u svojoj mašti zamišljao, to ne će biti na bojnom polju, već u učionici i u svijetu izdavaštva.

Nietzscheovu zapanjujuću viziju čovjeka pripremila su dva međusobno povezana slijeda događaja: jedan od njih bio je negativan i reakcionaran, drugi pozitivan i stimulati33

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

van. Oba zajedno oblikovali su moćan amalgam koji je dao zamah Nietzscheovu životnom putu.

Friedrich Nietzsche rođen je 1844. kao sin luteranskog pastora. U obitelji je i s očeve i s majčine strane bilo mnogo svećenika, pa su ukućani, prirodno, očekivali da će i Friedrich jednoga dana postati svećenik. Čak su ga i njegove školske kolege nazivali »popićem«. Nietzscheov otac, koji je podučavao nekolicinu članova kraljevske obitelji, razveselio se kad mu se na rođendan kralja Fridrika Vilima IV. rodio sin jedinac. Dječaku je dao ime po svome kralju.

Godine 1848., kad su malenom Friedrichu bile četiri godine, obitelj je pogodila tragedija, otac mu je umro nesretnim slučajem. Jedna od posljedica očeve smrti jest da su Friedricha odgajale četiri žene: njegova majka, baka i dvije neudane tetke. Jedini izdanak obitelji uz njega jest njegova sestra Elisabeth. Žene su ga »razmazile tako da je bio gotovo ženskasto osjetljiv i osjećajan«.32 Njegova reakcija, za koju možda možemo reći da je bila pretjerana, bila je sasvim razumljiva. Odlučio je da nikad ne će biti svećenik.

Godine 1865. Nietzsche je otkrio Schopenhauerovu knjigu Svijet kao volja i predodžba. Ona mu se učinila »zrcalom u kojem sam otkrio svijet, život i svoju vlastitu prirodu prikazane zastrašujućom uzvišenošću«.33 Nietzsche je s oduševljenjem prihvatio Schopenhauerov pojam nesvjesne i iracionalne Volje i dao mu središnje mjesto u svojoj cjelokupnoj filozofiji. Jednako je tako uživao u onome što je smatrao Schopenhauerovim »neustrašivim ateizmom«.34 Po Nietzscheovu mišljenju, Schopenhauer je bio prvi otvoreni i prodorni ateist u njemačkoj povijesti. Nietzsche je poput Schopenhauera iskreno vjerovao da je ateizam nužan preduvjet za napredak filozofske misli.

Nietzsche je odbacio kršćanstvo svojih predaka i kao svog novog Boga prigrlio Volju za životom. U svojoj prvoj 34

FRIEDRICH NIETZSCHE

knjizi naslovljenoj Rođenje tragedije ovaj stručnjak za riječi dao je ime svom novoprihvaćenom božanstvu: Tako se dogodilo da se… moj životni instinkt okrenuo protiv etike, utemeljivši radikalnu protudoktrinu koja je bila nagnuta prema estetici, kako bi se na taj način suprotstavila netočnom kršćanskom prikazivanju života. No još joj je trebalo dati ime. Budući da sam bio filolog, što znači čovjek riječi, okrstio sam je prilično proizvoljno – jer, tko može reći pravo ime Antikrista? – imenom grčkog Boga, Dioniza.35

Nietzsche je bio očaran svojim novim bogom. Za njega je Dioniz (Bakho) bio Život, nagonski i nepatvoreni život.

Po njegovu mišljenju, kršćanstvo nije bilo ništa drugo nego »volja za negacijom života«. Ono je »pritajeni nagon za razaranjem, načelo klevete, reduktivni agens – početak kraja – i upravo zbog toga Najveća opasnost«.36 Po Nietzscheovu mišljenju, kršćanstvo je od samog početka zaokupljeno samoprijezirom. Ono je mrzilo ovaj svijet, plašilo se ljepote i senzualnosti i odvraćalo svoje sljedbenike od života, usmjeravajući njihove stvarne i prirodne interese prema »bližnjemu« i »budućem životu«. 37 Dioniz, apoteoza umjetnosti, postao je Nietzscheov bog i uzor koji je potrebno nasljedovati. U svojoj knjizi Rođenje tragedije pripovijeda nam o dva boga koje su Grci obožavali u umjetnosti. Dioniz je bio prvo takvo božanstvo.

On je njihov bog pjesme i glazbe, plesa i dramske umjetnosti. Osim toga, on je njihov bog vina i bančenja, radosti u djelovanju, bog ekstatičkog kretanja, nagona i pustolovina i, iznad svega, neustrašive patnje. Zatim je došao Apolon, bog mira, dokolice i spokojstva, bog logike, kontemplacije i filozofske spokojnosti. Dionizu Nietzsche pripisuje nemirnu, mušku moć, dok je Apolon za njega utjelovljenje ženske blagosti.

Premda Nietzsche tvrdi da najplemenitija grčka umjetnost predstavlja jedinstvo ovih dvaju ideala, iz njegovih je 35

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

djela razvidno da je Dioniz onaj koji je potpuno osvojio Nietzscheovu dušu. Po Nietzscheovu mišljenju, pojavljivanje Sokrata i Platona na grčkoj filozofskoj sceni označilo je jenjavanje dionizijskog duha i prevlast Apolona. Tada je razum zamijenio nagon, kritička filozofija zamijenila je filozofsko pjesništvo, znanost je zamijenila umjetnost, a dijalektika je zamijenila Olimpijske igre. Nietzsche oštro kritizira Platona nazivajući ga »predkršćanskim kršćaninom«, a Sokratov savjet koji glasi »upoznaj samoga sebe« osuđuje kao barbarski.38 Nietzscheovo mišljenje o Sokratu kasnije će se pretvoriti u pravu zlobu. U svojoj posljednjoj knjizi naslovljenoj Volja za moć, koja je objavljena tek nakon njegove smrti, 1909.– 1910., on kaže da »Sokrat simbolizira trenutak najdublje izopačenosti u povijesti vrjednota«. On ga s prijezirom naziva »manijakalnim moralistom«, »lakrdijašem« i »tiraninom«. Sokratovu metodu naziva »pretjerivanjem, ekscentričnošću, karikaturom«, »samoprijezirom, dijalektičkom suhoparnošću«.39 Nietzsche zbog svoje dionizijske naravi nije imao strpljenja za mirni i istraživački um Sokrata, Platona i Aristotela. On filozofiju nije shvaćao toliko kao sklad dionizijskog i apolonskog temperamenta, već je prednost davao onom prvom. U knjizi Volja za moć on kaže da je »filozofija, kako je ja shvaćam i u skladu s kojom sam do sada živio, dragovoljna potraga za neugodnim i okrutnim aspektima života.«40 Je li mogao svoju naglašenu sklonost opijenosti Dionizom učiniti očiglednijim nego u sljedećem odlomku?

Opijenost mora najprije povećati uzbudljivost cjelokupnog mehanizma: prije nego što se to dogodi, nema umjetnosti.

Sve vrste opijenosti, ma kako različito bilo njihovo polazište, imaju moć da to postignu: iznad svega opijenost seksualnim uzbuđenjem, najstarijim i najprimitivnijim oblikom opi36

FRIEDRICH NIETZSCHE

jenosti. Slično tome, opijenost svetkovanjem, natjecanjem, hrabrim djelima, pobjedom, bilo kakvim gibanjem; opijenost okrutnošću; opijenost uništavanjem; opijenost pod izvjesnim meteorološkim utjecajima, primjerice opijenost proljećem; ili pod utjecajem narkotika; napokon, opijenost voljom, nadutom i preopterećenom voljom.41

Novo proljeće i za Njemačku i za dionizijski duh Nietzsche je pronašao u glazbi Richarda Wagnera. »Iz najskrovitije unutrašnjosti njemačke duše«, piše on, »proizašla je moć koja nema ništa zajedničkog s postulatima sokratovske kulture koju ta kultura ne može ni objasniti ni opravdati… Mislim pri tome na njemačku glazbu, na njezin moćni razvoj od Bacha do Beethovena, a zatim od Beethovena do Wagnera. Kako prijezira vrijedni intelektualizam našeg doba može izaći na kraj s ovim čudovištem koje je izašlo iz ovih neizmjernih dubina?«42 Nietzschea se posebno dojmila scena »Ljubav/Smrt« iz trećeg čina Tristana i Izolde, u kojoj je doživio »kako otkucava samo srce svijeta-volje« i osjetio kako »neobuzdana strast za životom struji svim žilama svijeta, sad kao golema bujica koja tutnji, sad kao nježan pjenušavi potočić«.43 Unatoč neobuzdanom oduševljenju Wagnerovim ranim radovima, Nietzsche nikad nije oprostio skladatelju Nibelungova prstena što je skladao Parsifala (1882.). Ova opera veliča kršćanstvo. Ona iskazuje uzvišeno poštovanje Koplju koje je probolo Kristov bok, jednako kao i čaši Posljednje večere. Osim toga, njezin protagonist, Parsifal, potpuno je ne-nitzscheanski lik, on je čisti duh koji je sposoban oprijeti se svakoj seksualnoj napasti. Na kraju opere Parsifal biva nagrađen za svoju postojanu čistoću tako što biva proglašen kraljem.

To je porazilo Nietzschea. Wagner je bio drugi otac filozofu koji je ostao siroče, čovjek koji se doimao utjelovljenjem dionizijskog duha. Nietzsche je bio dobar poznavatelj glazbe i nadaren klavirist amater i čak je skladao nekoliko 37

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

»skladbi za orkestar koje ilustriraju neku pjesničku ideju ili legendu«.44 Wagnera je veličao jednako pretjerano kao što je grdio Sokrata: Što god Wagner nije sposoban učiniti, ne vrijedi. Unatoč tome, Wagner je sposoban učiniti mnoštvo stvari, ali ne želi, jer se strogo drži načela. Što god je Wagner sposoban učiniti, nitko poslije njega ne može učiniti, nitko nije učinio prije njega i nitko nikad više ne može učiniti. Wagner je bog. 45

Nietzsche nikad nije oprostio svome nekadašnjem uzoru što je skladao Parsifala i više nikad nije progovorio s njim. Nietzsche je po drugi put u životu ostao siroče. Svi njegovi bogovi postali su beznačajni. Njegov prvi bog, Bog njegovih roditelja, bio je »mrtav«; Dioniz je pripadao antici, a Wagner se pokazao nedostojnim. Nietzscheu je trebao novi bog i učitelj kojega je pronašao u perzijskom božanstvu Zoroasteru. Tako je, godine 1883., napisao strastvenu filozofsku poemu, svoje remek-djelo, Tako je govorio Zaratustra. Bit će to njegov dionizijevski, antikršćanski odgovor Parsifalu. »Mogao bih pjevati pjesmu i to hoću učiniti, iako sam sâm u praznoj kući i prisiljen sam je pjevati samo za sebe.«46 Pišući iz najdublje osamljenosti, Nietzsche je pjevao pjesmu o svome novom bogu. »Ova knjiga izdvaja se od svih drugih«, reći će kasnije u svojoj autobiografiji naslovljenoj Ecce Homo: »Ne dajte nam da spominjemo pjesnike u istom dahu; možda ništa do sada nije stvoreno iz takvog preobilja snage… Kad bi se na jednom mjestu sakupio sav polet i sva dobrota svih plemenitih duša, ta cjelina ne bi mogla stvoriti ni jedan od Zaratustrinih govora.« Izdavači nisu bili posebno oduševljeni Zaratustrom. Nietzsche je objavljivanje tog djela morao platiti iz vlastitog džepa. Prodano je svega četrdeset primjeraka. Sedam ih je bilo razdijeljeno. Nitko se nije pohvalno izrazio o knji38

FRIEDRICH NIETZSCHE

zi. Unatoč strasti za životom, Nietzscheova samoća koju je proklamirao približavala se opasnoj provaliji.

Zaratustra se, oprimjerujući stanje duše samoga Nietzschea, spušta s planine na kojoj je proveo deset godina u meditaciji kako bi propovijedao mnoštvu. Mnoštvo, međutim, više zanima gledati točku plesača na užetu. Odvažni plesač hoda na užetu rastegnutom između dvaju tornjeva. »Uže« je za Nietzschea metafora. »Čovjek je uže razapeto između životinje i Nadčovjeka – uže razapeto nad ponorom.«47 Nešto je krenulo po zlu i plesač na užetu pada u ponor u zagrljaj smrti. Zaratustra ga podiže na svoja ramena i odnosi ga. »Zato što si opasnost učinio svojim pozivom, ukopat ću te svojim vlastitim rukama.«48 Živi opasno – to je Zaratustrin mudri savjet. Podigni svoje gradove u podnožju Vezuva; pošalji svoje brodove na neistražena mora; živi u stanju rata. Život ispunjen požudom i pustolovinama kojemu se Nietzsche prepušta neizbježno se udvara smrti. Slika hodača na užetu koja smrt i život dovodi u tako tijesan odnos da ih je praktično nemoguće razlikovati, toliko je uzbudljiva da udara u glavu. Život nije nikad življi nego onda kad se primakne rubu smrti. »Ja nisam čovjek«, kaže nam Nietzsche u svojoj autobiografiji. »Ja sam dinamit.« Snažan naglasak što ga Nietzsche stavlja na čovjekovo ja, prisutan u svim Nietzscheovim knjigama, a osobito u Zaratustri, ostavlja malo mjesta razmišljanju o bližnjemu. Kad Zaratustra, koji je glas najvišeg autoriteta i mudrosti, kaže: »Braćo moja, savjetujem vam da ne ljubite svoga bližnjega – savjetujem vam da ljubite onog koji vam je najdalji«,49 on svoje sljedbenike potiče da upere pogled prema udaljenom nadčovjeku. Trebali bismo ljubiti »one koji su nam najdalji, ne budite obzirni prema svome bližnjemu!«50 Prirodno je da je takvo isticanje čovjekova ja i njegovih herojskih obveza koje prkose smrti osnažilo osjećaj osa39

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

mljenosti kod Nietzschea. »Oh, samoćo! Moj dome, samoćo! Kako mi je blagoslovljeno i nježno govorio tvoj glas!«51 Morao je biti svoj vlastiti bog, svoj vlastiti otac, i svoj vlastiti heroj. Ne postoji teža zadaća.

Godine 1889., kad su mu bile četrdeset četiri godine, tvorac Zaratustre koji se čitav život borio s bolešću doživio je moždani udar. Teturajući, dovukao se u svoju sobu u potkrovlju i ondje na brzinu napisao luđačka pisma četvorici svojih kolega, potpisavši ih s »Dioniz« i »Raspeti«. Jedan od njih požurio je da mu pomogne i pronašao ga gdje bjesomučno udara laktovima po tipkama glasovira, pjevajući i urlajući u dionizijskom zanosu. Odveli su ga u umobolnicu. Kad je 27. ožujka 1889. podvrgnut medicinskom pregledu u sanatoriju u Jeni, liječniku je rekao: »Ovamo me je dovela moja žena, Cosima Wagner.«52 Bio je to još jedan dokaz njegova živčanog rastrojstva. Čovjek koji je tako strastveno vjerovao u Nadčovjeka tiho je napustio ovaj svijet 25. kolovoza 1900.

Nietzsche, čovjek koji se rugao Sokratovu savjetu »Upoznaj samoga sebe«, nazivajući ga slabim i mlakim, skončao je svoj život ne znajući tko je, u uvjerenju da je Dioniz, Krist ili Richard Wagner, ili sva trojica zajedno. Filozof William Barrett sa sažaljenjem komentira Nietzscheov žalosni usud: »Onaj koji silazi u podzemlje izlaže se riziku podčinjavanja onome što primitivni narodi nazivaju ‘opasnosti duše’ – nepoznatim Titanima što ondje leže ispod površine našega ja.«53 Nietzsche je bio jedan od najvećih usamljenika koji su ikad živjeli. Pokušavajući postati svoj vlastiti bog, prekinuo je svaku komunikaciju s ljudima. Poslije toga nije ostao nitko tko bi mu pomogao da spozna tko je on zapravo. Postao je žrtva boga kojega je pogrješno poistovjetio sa životom.

Titani su dolično odgovorili Dionizu koji je svoje sljedbenike povremeno tjerao u ludilo uništenja, rastrgavši ga na 40

FRIEDRICH NIETZSCHE

komadiće. Nietzsche je idealizirao volju za Moć. Na kraju se razbolio od neizlječive bolesti, oslijepio i kao posljedica sifilisa bio potpuno paraliziran, prepušten skrbi dviju žena, najprije svoje majke, a zatim svoje sestre. (Ironično, Nietzsche se rugao ženama. U Zaratustri je napisao: »Sreća žene je u ‘On hoće.’« »Ideš k ženama? Ne zaboravi ponijeti bič.«)54 Nietzsche je napokon dobio odgovor na pitanje što ga je postavio u Radosnoj mudrosti, u kojoj je prvi put progovorio o smrti Boga – »Zar ne lutamo kao kroz beskonačno Ništavilo?«55 On, koji je često izgovarao ove zlokobne riječi, bio je sam luđak.

Kad je Nietzscheu bilo trinaest godina, napisao je svoj prvi esej o etici u kojemu je Boga opisao kao oca zla.56 Iste godine napisao je i svoju prvu autobiografiju. Zaokupljen samim sobom, to će učiniti još osam puta tijekom sljedećih deset godina. Dvije godine kasnije usnuo je zloslutan san o kojemu pripovijeda u svojoj knjizi Ecce Homo. U snu je noću prolazio mračnom šumom putujući prema nekom luteranskom gradu, kad ga je prestravio »prodoran vrisak što je dolazio iz umobolnice u blizini«. Nešto kasnije sreo je lovca čije su »crte lica bile surove i strašne«, koji je Nietzscheu savjetovao da umjesto u grad u koji se zaputio krene prema Teutschentalu (Njemačka nizina). Lovac je stavio zviždaljku u usta i zviždnuo tako »prodorno« da se Nietzsche isti čas probudio iz noćne more.

San koji smo prepričali sugerira da se mladi Nietzsche našao na raskrižju života. Jedan put pokazivao je prema luteranskom kršćanstvu, religiji kojoj je pripadala njegova obitelj. Drugi je vodio prema primitivnoj i poganskoj Njemačkoj. Nije to bio prvi put da je Nietzsche usnuo takav san – snove i vizije nalik na ove imao je i prije i kasnije, o čemu često govori u svojim djelima. Znamo da se klonio kršćanstva i da je krenuo putem koji ga je odveo natrag k poganskoj Njemačkoj i k umobolnici. »Njegov razum je 41

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

kaotičan«, rekao je o Nietzscheu filozof George Santayana. »Njegovo srce ne dopušta mu olakšanje što ga donose suze i ono može sebi dati oduška jedino u isforsiranom smijehu i lažnim nadama koje nikoga ne razveseljuju, a najmanje njega samoga.«57 Santayanina opaska daje nam naslutiti da je Nietzscheov stav prema životu potpuno isprazan i krajnje neuvjerljiv. Sve to njegovo šepirenje i lupetanje o tome kako je zlo jedina istinska krjepost, a dobro najgadniji porok – sve je to samo gluma i teatralnost. Njegova tvrdnja po kojoj je mlijeko za dojenčad, dok se snažan muškarac treba kupati u krvi i alkoholu graniči s patologijom. Nietzsche je ostao dječak koji nikad nije odrastao, dječak koji je glumio nasilnika – »Bum, bum, mrtav si« – no čak i onda kad je najoštriji, ostaje samo janje u vučjoj koži.

Pa ipak, unatoč tužnoj lekciji koju je primio od vlastitog života i osobito njegovom tragičnom kraju, Nietzscheov utjecaj je golem i on i danas očarava mnoge ljude, iako oni često ne shvaćaju očigledne posljedice njegovih riječi.

Medu takvim ljudima nalazimo buntovne studente, poklonike heavy metal glazbe, radikalne feministice koje žeđaju za »moći«, kao i oduševljene pobornike prava na izbor koji vjeruju da je moral isključivo stvar volje.

Neki su ipak jasno shvatili što Nietzsche zapravo propovijeda. I danas se mnogo raspravlja o njegovu utjecaju na oblikovanje nacističkog pokreta. U svojoj kritičkoj studiji naslovljenoj Nietzsche, napisanoj 1940., Crane Brinton iznosi sljedeće zapažanje: Točku za točkom, propovijedao je (…) većinu najvažnijih članaka nacističkog vjerovanja – prevrjednovanje svih vrijednosti, nepovrjedivost volje za moć, pravo i dužnost jakih da vladaju nad slabijima, pravo na postojanje isključivo velikih država, obnavljanje, preporod njemačkog, a time i europskog društva... Neprekidna napetost, grozničava težnja, 42

FRIEDRICH NIETZSCHE

mahnitost koja pokreće – prašinu što ju je Nietzsche uzvitlao u želji da uzveliča sebe, nacistička elita danas uzvitlava u zabrinjavajuće velikom dijelu svijeta.58

U vrijeme kad je Brinton pisao ove riječi, nije mogao ni slutiti koliko je u pravu. On je govorio filozofskim jezikom. Zapažanja što ih je zapisao u osvit Drugog svjetskog rata povijest će uskoro potvrditi. Čak i uz pretpostavku da Nietzsche, da je poživio dovoljno dugo, ne bi bio poklonio povjerenje nacizmu, nacizam je nedvojbeno vjerovao u njega. Ideje su često daleko smrtonosnije od njihovih tvoraca. Čovjek koji je sebe nazivao »dinamitom« za života je bio slabić, usamljenik i općenito neuspješan čovjek. No zato su se dinamitom pokazale njegove ideje.

U Zaratustri Nietzsche uzvikuje: »Bolje je ne imati Boga, bolje je urediti sudbinu za svoj vlastiti račun, bolje je biti budala, bolje je sam biti Bog!«59 Ovdje je riječ o neobuzdanom ali unatoč tomu ispraznom glasu očajničkog ega koji odbija biti ono što jest i koji za inat prijeti okretanjem svijeta naglavce. Ovdje je riječ o srdžbi iskazanoj u pjesničkoj formi. Unatoč tomu, njegova pjesnička forma ostaje i dalje neplodna. Međutim, kad se prihvati i nasljeduje, ona proizvodi kaos.

Jacques Maritain s pravom primjećuje da »čovjek ne može živjeti u skladu s ateističkim načelima«.60 Dobro kojemu težimo i koje je prirodni cilj čovjekove volje jest dobro samo, a ne ostvarenje našega ega. Ateizam dovodi čovjeka u zabunu. Prihvaćajući ateizam, čovjek odbacuje čistu dobrotu koja je istinski cilj njegove volje i zamjenjuje ju iluzornim dobrom. Biti svoj vlastiti bog nije nimalo herojski. Takva je težnja budalasta i ona uništava čovjekovo biće, ponajprije zato što je u biti nerealna. Istinsko herojstvo moguće je samo u domeni stvarnoga. Istinska hrabrost zahtijeva od čovjeka nešto više od obične poze. »Prema tome, svaka volja, čak i ona najizopačenija, priželjkuje Boga, a da to 43

ARHITEKTI KULTURE SMRTI

ni ne zna«, kaže Maritain. Osim toga, nijedna pobuna protiv poretka što ga je Stvoritelj uspostavio ne može nikada biti istinski stvaralačka, već završava u destrukciji, te »svako zbiljsko iskustvo ateizma, ako čovjek svjesno i rigorozno slijedi njegova načela, završava u njegovu fizičkom rasulu, u samoubojstvu«.61 Uzvisujući čovjekovu volju iznad svega drugoga i obznanjujući smrt Boga, Nietzsche je Kulturi smrti podario strastvenu i zamamnu antifilozofiju koja će postati njezin temelj. Veličajući izolirano čovjekovo ja u inat svim zakonima, običajima i svakoj društvenosti, Nietzsche nam je pružio tobože primamljiv obrazac kojim možemo opravdati sve što naša volja zaželi. Žaljenja vrijedna posljedica toga je, kako nam to pokazuje i život samoga Nietzschea, kultura koja teži svom vlastitom uništenju, svojem vlastitom samoubojstvu. To je ista ona kultura modernosti koju je G. W. F. Hegel podrugljivo nazvao »Velikim petkom poslije kojega ne slijedi uskrsna nedjelja«.

D. D. M.

44

AYN RAND

Ayn Rand

Da, doista živimo u vremenu moralne krize. (…) Vaš moralni kodeks dosegao je svoj vrhunac, dospio je u slijepu ulicu i približio se kraju svoga puta. I, ako želite nastaviti živjeti, ono što vam je sada potrebno nije povratak moralu (…) već moral morate otkriti.62

Tako je govorio, ne Zaratustra, već filozofski glasnogovornik Ayn Rand, John Galt, glavni lik njezina glavnog romana Atlas Shrugged (Atlas je slegnuo ramenima). »Moralna kriza« o kojoj on govori jest konflikt između altruizma, koji je u svom temelju nemoralan, i individualizma, koji je jedini istinski moguć moral. Altruizam za Johna Galta i Ayn Rand vodi u smrt; individualizam je jedini put koji vodi u život. Prema tome, želimo li nastaviti živjeti imalo autentično, moramo odbaciti nemoralni kodeks altruizma i prihvatiti životvornu praksu individualizma.

Po mišljenju Ayn Rand, tijekom povijesti postojala su tri općenita shvaćanja morala. Prva dva spadaju u područje mistike, što po njoj znači da spadaju u područje fikcije ili da je riječ o neobjektivnom moralu. Treće shvaćanje morala je objektivno, njega je moguće provjeriti pomoću osjetila. U početku čovječanstva prevladavalo je mistično shvaćanje po kojemu je izvor morala po općem mišljenju bio u Božjoj volji. Takvo shvaćanje nije spojivo ni s njezinim ateizmom ni s njezinim objektivizmom. S vremenom je prevladalo neomistično stajalište kod kojeg je »volju Božju« zamijenila »dobrobit društva«. Bitan nedostatak ovog stajališta, jednako kao i onog prvog, sastoji se u tome što on nema nikakve veze s objektivnom stvarnošću. »Ne postoji 45

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 I. OBOŽAVATELJI VOLJE Arthur Schopenhauer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Friedrich Nietzsche . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 Ayn Rand . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 II. EUGENIČARI – EVOLUCIONISTI Charles Darwin . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Francis Galton . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 Ernst Haeckel. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 III. SEKULARNI UTOPISTI Karl Marx . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Auguste Comte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Judith Jarvis Thomson . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 IV. ATEISTIČKI EGZISTENCIJALISTI Jean-Paul Sartre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Simone de Beauvoir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 Elisabeth Badinter . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 V. TRAŽITELJI UŽITKA Sigmund Freud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Wilhelm Reich . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Helen Gurley Brown. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216 414

SADRŽAJ

VI. IDEOLOZI SEKSUALNOSTI Margaret Mead . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 Alfred Kinsey. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 Margaret Sanger . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 272 Clarence Gamble . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 Alan Guttmacher. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 303 VII. ŠIRITELJI SMRTI Derek Humphry . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 321 Jack Kevorkian. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 334 Peter Singer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 346 Zaključak: Personalizam i Kultura života . . . . . . . . . . . . 359 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365 Stvarno kazalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 391

415

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Dvojica uglednih sveučilišnih profesora, Donald De Marco i Benjamin Wiker, pišući jasnim i privlačnim stilom u ovoj iznimnoj knjizi ocrtali su ideje i živote dvadeset i tri utjecajna mislioca koji su bitno utjecali na stvaranje Kulture smrti. Tako zahvaljujući ovoj knjizi razvidna bivaju gibanja koja su dovela do seksualne revolucije, legalizacije pobačaja i istospolnih brakova, poticanja eutanazije itd.

Autori u knjizi ne tumače samo postavke ideologa Kulture smrti kao što su Arthur Schopenhauer, Friedrich Nietzsche, Charles Darwin, Karl Marx, Auguste Comte, Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Sigmund Freud, Wilhelm Reich, Margaret Mead, Alfred Kinsey, Peter Singer itd., nego pod povećalo stavljaju i njihove živote, iznoseći na vidjelo da je mnoge od njih više zanimala promjena društva kako bi opravdali svoje osobno ponašanje a ne kako bi došli do istine.

Ističući da se Kultura smrti temelji na pogrješnom i fragmentarnom shvaćanju osobe i gubljenju osjećaja za nadnaravno i Boga, autori s nadom i velikim očekivanjima pozivaju na obnovu Kulture života koja se temelji na ispravnom shvaćanju ljudske osobe i njezina dostojanstva te na ponovnom otkrivanju Boga i njegovih dobročinstva.

Donald De Marco profesor je filozofije na koledžu Sv. Jeronim, u Ontariju u Kanadi, te izvanredni profesor antropologije i etike. Član je Američkoga savjetodavnog povjerenstva za bioetiku. Autor je brojnih knjiga, među kojima je posebice istaknuta The Heart of Virtue ( Srce krjeposti) i Biotechnology and the Assault on Parenthood ( Biotehnologija i napad na roditeljstvo).

Benjamin Wiker je docent znanosti i teologije na sveučilištu u Steubnevillu. Suradnik je više časopisa i autor knjige Moral Darwinism: How We Became Hedonists ( Moralni darvinizam: Kako smo postali hedonisti).

Cijena: 140 kn ISBN 978-953-235-100-2

www.verbum.hr