Apostolski oci I.

.........................................................

C R K V E N I

O C I

APOSTOLSKI OCI I. Ignacije Antiohijski: Pisma Polikarp: Poslanica Filipljanima Polikarpovo mučeništvo

........................................................

VERBUM

APOSTOLSKI OCI I.

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 1.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

APOSTOLSKI OCI I. Ignacije Antiohijski: Pisma Polikarp: Poslanica Filipljanima Polikarpovo mučeništvo

VERBUM Split, 2010.

Naslov izvornika: F. X. Funk, Patres apostolici, vol. I, Editio II adaucta et emendata, Tubingae, H. Laupp, 1901. (grčko-latinsko izdanje) © Copyright Verbum, Split, 2010.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Ilustracija na koricama: starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenog u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 227 APOSTOLSKI oci / <urednik Ivan Bodrožić>. - Split : Verbum, 2010.

Prijevod djela: Patres apostolici.

ISBN 978-953-235-223-8 (cjelina) 1: Pisma / Ignacije Antiohijski. Poslanica Filipljanima ; Polikarpovo mučeništvo / Polikarp. - 2010. - (Biblioteka Crkveni oci ; 1) Kazala ISBN 978-953-235-224-5 (vol. 1) 1. Bodrožić, Ivan 2. Ignatius Antiochenus 3. Polycarpus I. Apostolski oci 130822066

POPRATNA RIJEČ UREDNIKA

POPRATNA RIJEČ UREDNIKA

Mnogi ljudi danas u 21. stoljeću, uvjereni kako čovječanstvo ide postupno i nezaustavno naprijed praveći pomake kojima nadilazi ono što je bilo nekada, nemaju jasnu ni ispravnu predodžbu o značenju događanja od prije gotovo 20 stoljeća. Stoga su radije okrenuti prema promatranju budućnosti i ostvarenju napretka koji obećava obilje ljudskomu rodu, zbog čega suvremeni čovjek smatra da je sa svakim novim danom nadišao staro vrijeme i stare odnose, s kojima ujedno svjesno želi napraviti raskid. Izučavati nešto što je bilo davno u povijesti te predstaviti neko staro razdoblje i osobe iz davne prošlosti mjerodavnima danas, gotovo bi značilo usporavati ljudski hod prema budućnosti.

Kršćani, naprotiv, nemaju takvu predodžbu povijesti niti su uvjereni u humanistički optimizam koji ne bi imao uporište u događaju Isusa Krista, zaglavnomu kamenu ljudske povijesti. Zato, za kršćane, okretanje k izučavanju kršćanske književnosti prvih stoljeća nije povratak u staro vrijeme i stare odnose, nego predstavlja dužan odlazak na vjerodostojne i čiste izvore na kojima mogu zasititi svoju ljudsku žeđ za životom što struji iz vjere i iz spoznaje svojih korijena. Iz spoznaje iskonskoga i izvornoga proizlazi i obveza da vjernije, potaknuti 5

POPRATNA RIJEČ UREDNIKA

primjerom prethodnih kršćanskih naraštaja, žive svoju sadašnjicu kao svjedoci te iste nepromijenjene poruke Božje. Štoviše, dok kršćani iznose na vidjelo one koji su svjedočili da je prava ljudska budućnost u Božjoj vječnosti prema kojoj bi čovječanstvo trebalo uprijeti sva svoja stremljenja, pomažu čovjeku današnjice da svoj hod usmjeri prema pravoj i neprolaznoj budućnosti.

Zato je kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, u kojoj je zapisano svjedočanstvo o tome kako su kršćani prihvaćali, živjeli i svjedočili Božji ulazak u povijest i Božje očovječenje kojemu je cilj bio pobožanstveniti čovjeka privodeći ga vječnomu spasenju, neiscrpan rudnik i riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. No blago otačke teologije i duhovnosti ostaje nam nedostupno i beskorisno ukoliko postoji jezična prepreka koja se ne može nadići. Slikovito govoreći, to bi bilo kao kada bi netko ušao u bogatu riznicu, a bez ključa kojim bi otvorio dobro zaključane pretince. Ovaj novi niz otačkih prijevoda nakladne kuće Verbum koji se pojavio na hrvatskomu jeziku, uz već neka druga postojeća izdanja, daje vjernicima ključ pojedinoga pretinca i mogućnost da u njemu pronađu autentično blago Božje koje su toliki sveti ljudi marljivo skupljali i o čemu su gorljivo svjedočili.

U otačkim je spisima doista sadržano vjekovno iskustvo Crkve po onima koji su svjedočili i naviještali vjeru primjerom života i živom riječju, a uz to su svoje svjedočanstvo ovjekovječili i pisanom riječju ostavljajući ga tako budućim naraštajima.

6

POPRATNA RIJEČ UREDNIKA

Prevoditi i objavljivati djela svetih otaca ne znači stoga baviti se reprodukcijom arhivske građe koja će biti stavljena u muzej suvremenoga društva i čovjeka, da bi on potom imao prigodu susresti se i diviti se izlošcima starim do 2000 godina, nego znači stupiti u životni kontakt s onima kojima možemo zahvaliti što je do nas došla baština vjere.

Cilj prevođenja otačkih djela nije samo otrgnuti zaboravu njihove spise, nego, ražarujući vjeru uz njihovu pomoć, ukloniti naslage zaborava iz vlastite svijesti otkrivajući u dubinama bića to isto živo i neprolazno blago koje je sam Bog povjerio svojoj Crkvi.

U svjedočanstvima koja nam ostaviše oci pronalazimo ujedno živu sastavnicu nedjeljiva crkvenoga zajedništva i neprekinutu nit života vjere koji polazi od Krista Gospodina te zahvaća i zahvaćat će sve vjernike ucijepljene u njegovo spasenjsko djelo do konca vremena. Kao oni koji su živjeli od neponovljiva uzvišenoga događaja Boga u povijesti, postali su nezamjenjivi orijentiri koji nam se nude kao putokaz pristupa i uzor razumijevanja Božjega otajstva. U tomu duhu oci su ključ boljega razumijevanja Božje objave koja nam je ostala posvjedočena i ovjekovječena u Svetomu pismu i živoj predaji Crkve. Njih je dotaknuo navještaj radosne vijesti evanđelja te su je zdušno prenosila i drugima dajući svoj obol širenju kršćanstva i navještaju spasenja onima koji su bili daleko od Boga i njegove očinske ljubavi.

No dok se započinje s novim nizom otačkih prijevoda na hrvatskomu jeziku, valja također do7

POPRATNA RIJEČ UREDNIKA

dati da ovaj novi niz ne će obuhvatiti samo crkvene oce u užemu smislu riječi, što bi podrazumijevalo kršćanske pisce prvih stoljeća koji su se odlikovali svetošću života, pravovjernošću i bili u Crkvi izričito prihvaćeni kao svjedoci vjere i teološki autoriteti, nego ima za cilj ponuditi prijevode djela i onih koji se zovu crkvenim ili kršćanskim piscima, a u čijim spisima, uz dužne nedostatke, nalazimo obilje svjedočanstava o kršćanskomu životu onoga vremena.

Neka sve bude na veću slavu Božju i na duhovno obogaćenje vjernika, a za snažnije kršćansko svjedočanstvo u današnjemu svijetu.

Ivan Bodrožić

8

UVOD U APOSTOLSKE OCE

UVOD U APOSTOLSKE OCE

Značenje i opseg pojma Izraz “apostolski oci” novijega je datuma u odnosu na kršćanske pisce i spise koji su njime obuhvaćeni. Njega je skovao J. B. Cotelier objavljujući 1672. u jednomu svesku, naslovljenu Oci apostolskoga razdoblja (Patres aevi apostolici), djela petorice autora: Barnabe, Klementa Rimskoga, Ignacija Antiohijskoga, Polikarpa i Herma. Nešto kasnije, točnije 1699., L. J. Ittig će objaviti izdanje pod nazivom Biblioteka apostolskih otaca (Bibliotheca Patrum Apostolicorum) te će tako pojam biti prihvaćen u opću uporabu do danas. Spomenutoj petorici iz Cotelierova izdanja kasnije se običavalo dodati Papiju iz Hijerapolija i Pismo Diognetu, a u novije vrijeme i Didaché. Već u Dodatku prvoga izdanja bila su i Mučeništva svetoga Ignacija i Polikarpa, da bi se kasnije Ignacijevo izostavljalo jer je bilo iz kasnijega vremena. U postupku oblikovanja ove cjeline teolozi su bili uvjereni da su u nju prikupili sve ostatke prvotne kršćanske književnosti nastale prije velikih apologija iz 2. st., koja je sačinjavala izravnu poveznicu s Novim zavjetom.

A samim pojmom “apostolski oci” htjelo se označiti autore ili djela koji su imali doticaja s apo9

UVOD U APOSTOLSKE OCE

stolima i njihovim učenicima ili se pretpostavlja da su ih imali tako da se u njima čuje odjek autentična apostolskoga naučavanja. Kada, međutim, iz današnje perspektive sagledavamo ovaj pojam i autore koji su nam došli pod tim imenom, možemo uočiti da je situacija nešto malo drukčija nego što se općenito smatralo prije nekoliko stoljeća. Doduše, pojam “apostolski” uglavnom je označavao Crkve, osobe, spise iz ranoga drugog stoljeća, kao što susrećemo taj izraz kod Ignacija u uvodu Pisma Tralijanima, u kojemu im šalje “pozdrav u punini apostolskoga karaktera”, što ipak po sebi ne znači da su neminovno morali i susresti nekoga od apostola. Danas bi stoga bilo ispravnije reći da se apostolskim ocima smatraju izvankanonski pisci apostolskoga doba te prvoga poapostolskog doba, otprilike do polovice 2. st. Mada ne predstavljaju zatvorenu i jedinstvenu skupinu pisaca, ipak je opravdano promatrati ih zajedno kao jednu cjelinu i zasebno razdoblje u povijesti Crkve jer će se nakon njih pojaviti književana djelatnost izrazito novoga tipa kao što je apologetska književnost.

Stoga ako bismo pojam “apostolski oci” tumačili sukladno točnoj definiciji i značenju riječi, među apostolske oce bismo ubrojili samo Klementa Rimskoga, Ignacija Antiohijskoga, Papiju i Polikarpa. A budući da od Papijina djela Tumačenje Gospodinovih izreka nije ostalo nego tek nekoliko ulomaka, tako se broj svodi na tri. Didaché je pak vrlo star spis, ali ne postoji potvrda da je autor imao izravna kontakta s nekim od apostola, ma kako sadržaj toga djela odražavao ambijent prvo10

UVOD U APOSTOLSKE OCE

ga stoljeća i prenosio živu i propovijedanu riječ onoga vremena. Za Barnabinu poslanicu se u međuvremenu izučavanjem i znanstvenom kritikom otkrilo da ipak nije Barnabina pa je zato danas njezin naziv Pseudo-Barnabina, dok se za Hermu zna da je živio u Rimu oko polovine 2. st. te tako valja isključiti mogućnost i da je on imao izravna doticaja s apostolima. Osim toga, Pseudo-Barnabino pismo i Hermin Pastir pripadaju apokrifnim spisima jer ih se u određenomu trenutku u zajednicama njihova nastanka smatralo kanonskima. Njima valja pribrojiti i Pismo Diognetu koje po svomu sadržaju pripada apologetskoj književnosti, a i pretpostavlja se da bi bilo napisano koncem 2. st.

No tko se studiozno bavi ovim autorima i djelima, primijeti da je klasifikacija u “apostolske oce” tehnička, naknadna i neprirodna te se onda pokušavalo svrstati ih u druge skupine i eventualno izučavati ih koristeći drugi ključ razumijevanja, no ni to nije prolazilo bez poteškoća. Ukoliko bi se krenulo putem zemljopisnoga svrstavanja, opet bi se pronašla raznolikost spisa koji su nastali u Maloj Aziji, Siriji, Rimu ili Aleksandriji. Ako bi se pošlo putem tematskoga razvrstavanja, došlo bi se do velikih raznolikosti koje su zastupljene između pojedinih spisa te bi i to onemogućivalo pronalazak zajedničkoga nazivnika pod koji ih svrstati. Ako bi se pak išlo kriterijem književne forme i sadržaja, onda bi Pastir i Pseudo-Barnabino pismo spadalo u apokrife, a Pismo Diognetu bi bilo najbliže grčkim apologetima. Svi su oni napisani grčkim jezikom (koiné), ali se stilski vrlo razlikuju: Klementova po11

UVOD U APOSTOLSKE OCE

slanica je vrlo dotjerana, Ignacijev stil stvrastven, Hermin govor jednostavan i pučki.

Neki su ih pokušali podijeliti u dvije skupine, ovisno o njihovoj spekulativno-mističkoj sklonosti, te su tako jedne dovodili pod utjecaj sv. Pavla (Didaché, Klement, Pseudo-Barnaba i Pastir), a druge pod utjecaj sv. Ivana (Ignacije, Polikarp i Papija), no ni takva razdioba ne može biti apsolutno dosljedna. Sada je uglavnom prihvaćena podjela, uz iznesene dužne napomene, koja ih donosi po njihovu kronološkomu slijedu: Didaché, Pismo Klementa Rimskoga Korinćanima, Pisma svetoga Ignacija, Poslanica i Mučeništvo sv. Polikarpa, Papija, Barnabina poslanica, Pseudo-Klementova homilija, Hermin Pastir i Pismo Diognetu. Radi se, dakle, o okvirnomu razdoblju od 80. do 150. godine.

Vezano uz iznesenu problematiku raznolikosti i razlika među apostolskim ocima i opravdanosti da se rabi jedan ovakav naziv, može se dodati da se radi o detaljima o kojima patrolozi trebaju voditi računa pri istraživanju ovoga značajnog razdoblja Crkve, ali za obična kršćanina, radi jednostavnosti, lakše se ravnati po tradicionalnoj podjeli grupirajući ih zajedno pod pojmom “apostolski oci”. Činjenica što među njima postoje tolike razlike, od zemljopisnih, sadržajnih i književnih, koliko god mogla predstavljati nedostatak, toliko predstavlja i prednost za bolje upoznavanje najranijega kršćanstva. Upravo nam takve razlike dopuštaju vidjeti kako je Crkva živjela na području cijeloga ondašnjeg Mediterana te da se uoči, usprkos određenim razlikama i naglascima u pristupu, temeljno zajed12

UVOD U APOSTOLSKE OCE

ništvo koje je postojalo u Crkvi. Zato je bogatstvo i prednost što su sačuvani ovi spisi iz najranijih vremena iz tako različitih sredina, u kojima je Crkva živjela u različitim okolnostima, ali nošena istom snagom vjere.

Opće značajke apostolskih otaca Spisi apostolskih otaca u svakom su slučaju u vrlo uskoj vezi s novozavjetnim spisima i naukom te ih se s pravom smatra poveznicama između apostola i kasnije predaje. U njima se ujedno odražava živuće kršćanstvo prvoga i drugoga stoljeća, to jest način na koji je primalo apostolski nauk i širilo se ostajući mu vjerno. Zato su povlašteni svjedoci toga nauka u vremenu kada se stvarao novozavjetni kanon, to jest kada sve novozavjetne knjige nisu još bile ni zapisane. Radi se o autorima koji su svjedoci vjere pa je njihov život intimno vezan uz Sveto pismo u kojemu je sadržano svjedočanstvo Božje objave te stoga nije čudo da i oni sadržajem i izričajem pokazuju mnoge sličnosti sa svetopisamskim spisima, napose apostolskim poslanicama i pismima. Ne samo da su većinom pisane u književnomu obliku pisma, nego pokazuju i mnoge sadržajne i metodološke sličnosti tako da u njima prevladava tematika sadržana i u Novomu zavjetu. Upravo zbog toga čak bi ih se dalo svrstati u takozvanu “pastoralnu književnost” prve Crkve.

Nauk koji je u njima sadržan nije strukturiran u teološki sustav, nego bi se prije reklo da reprodu13

UVOD U APOSTOLSKE OCE

cira novozavjetne ideje, ponajviše se pozivajući na spise svetoga Pavla i svetoga Ivana.

Poput novozavjetnih spisa koji su napisani za već konstituiranu vjerničku zajednicu, i ovi spisi za naslovnike imaju vjernike u pojedinim zajednicama. Autori se trude objasniti vjernicima, jednostavnim i jasnim riječima, veličinu Kristova spasiteljskoga djela, ne zaboravljajući ga ucijepiti u iskonski Božji plan spasenja kojemu je ono kruna. Stoga se ne previđa govor i o drugim dvjema osobama Presvetoga Trojstva, premda se autori još uvijek ne služe tehničkim teološkim pojmom Trojstvo, nego jednostavno govore o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Posve je razumljivo da u njima prevladava kristocentrizam, to jest da je naglasak stavljen na Kristovo spasiteljsko djelo, započeto utjelovljenjem, a dovršeno uskrsnućem i uzašašćem s desne Očeve, jer je govor o Bogu Ocu bio pretpostavljen, o čemu je svjedočio cijeli Stari zavjet, a o Duhu Svetomu se još uvijek govorilo vrlo diskretno. Vjera u Isusovo božanstvo bila je prepoznatljiv element razlikovanja između židovstva i kršćanstva te je normalno da je ona isticana u prvi plan, pretpostavljajući da vjeri u Krista prethodi vjera u Boga koju je objavom primilo židovstvo te da kršćanstvo ničim ne dovodi u pitanje niti odbacuje tu istu vjeru, nego se smatra njezinom puninom i vrhuncem. Vezano uz kristologiju može se još dodati da imaju ujednačen kristološki nauk: Krist je Sin Božji, koji je prije postanka svijeta (preegzistencija), koji je imao udjela u stvaranju svijeta, no vrhunac njegove djelatnosti i značaja sadržan je 14

UVOD U APOSTOLSKE OCE

tek, kako je spomenuto, u utjelovljenju i uskrsnuću koje postaju stožeri kršćanskoga života. Zbog raznolikosti ambijenta i okolnosti, ipak dotiču i mnoge druge teme, od kojih su najčešće one koje se tiču ekleziološkoga nauka, a nisu zanemarive ni eshatološke stvarnosti i pitanja. Osim što između krivovjernih Scila i Haribda u kristologiji potvrđuju Isusovo božanstvo i postojanje dviju naravi, glede ekleziologije inzistiraju osobito na crkvenomu jedinstvu u zajedništvu sa zakonitom hijerarhijom, a od eshatoloških sadržaja uočava se jaka čežnja za Kristom i nestrpljivo iščekivanje njegova skora dolaska (paruzije).

Uz kristološke naglaske, bez daljnjega, najznačajniji su oni ekleziološki jer je Isus Krist utemeljio i oblikovao jednu novu zajednicu – Crkvu, koja nije više sačinjena isključivo od židova, nego i od pogana koji su uzvjerovali, tako će prevladavati teme koje odražavaju život Crkve kao zajednice koja je nastala na Kristovu otkupiteljskomu djelu te ga ujedno i nastavlja. Svjesni značaja Crkve, ovi će autori snažno naglašavati potrebu poslušnosti i poštivanja starijih u Crkvi, pod čime se misli na starješine koji su jamčili vjerodostojnost propovijedanja apostolskoga nauka. U tomu duhu upozoravaju na opasnost od krivih nauka kojima su izloženi vjernici jer je uvijek u okružju bilo i onih kojima je bio cilj stvarati podjele ili odvraćati vjernike od vjere, premda još uvijek nema sustavna pobijanja krivovjerja. Isto tako nije zanemariv udio moralnoga nauka jer su vjernici bili pozvani da moralnim životom svjedoče novi život u Kristu.

15

UVOD U APOSTOLSKE OCE

Djela apostolskih otaca nastala su kao prigodna, pa zato i ne nastoje dati sustavno izlaganje kršćanskoga nauka. Odišu velikom jednostavnošću, bez teoloških i polemičnih pretenzija, i bez potrebe da ulaze u prevelika razumska obrazloženja nauka, iz čega se zaključuje da su napisana za kršćane srednjega društvenoga statusa koji su u tome razdoblju sačinjavali većinu pripadnika zejdnice.

Premda nastale u konkretnim prilikama i za pojedinu lokalnu zajdenicu, njihovo je značenje danas golemo jer preko njih upoznajemo cjelovito opće kršćanstvo. Zahvaljujući ovim spisima iznimna značenja možemo znati kakav je bio život prve kršćanske zajednice koncem prvoga i početkom drugoga stoljeća. Premda se radi o tekstovima na grčkomu jeziku, svi oni odražavaju velik utjecaj židovskoga ambijenta u kojemu se Crkva uglavnom razvijala u prvomu stoljeću.

Cilj je ovih spisa izrazito praktične naravi s pastoralnim naglaskom. Nastoje uvećati u čitateljima stil novoga života koji je Krist poučio apostole, a oni predadoše sljedećim naraštajima. Inzistiraju, na primjer, na važnosti da se usvoje i žive kršćanske krjeposti: ljubav, poniznost, strpljivost, velikodušnost, vjernost, dijeljenje zemaljskih dobara, nada u uskrsnuće tijela itd. Postoje, osim toga, stvari koje izražavaju s posebnom snagom. Jedna od tih je nužnost jedinstva svih vjernika oko pastira, biskupa zajednice, koji upravlja zajednicom uz pomoć kolegija prezbitera i đakona jer krjepostan život nije pitanje samo volje pojedinca, nego Božji dar koji pojedinac prima po Crkvi. Isto tako u 16

UVOD U APOSTOLSKE OCE

ovim dokumentima poziva na oprez sve kršćane da budu vjerni primljenoj vjeri i da se čuvaju budnima protiv opasnosti nastajućih krivovjerja. Dvije možda najraširenije u tome trenutku bijahu judaizanti, koji su nastojali vratiti se na običaje i prakticiranje Mojsijeva zakona, što je bilo već nadiđeno, a druga su bili doceti, koji su nijekali Kristovo pravo čovještvo, to jest da je imao stvarno tijelo.

Zbog jednostavnosti stila i izričaja tekstovi apostolskih otaca dostupni su i razumljivi svakomu kršćaninu, što ne znači da su bez duhovne i evanđeoske dubine. Naprotiv, usprkos jednostvaosti dotiču i mistične vrhunce, čime i danas mogu biti učitelji duhovnoga života koji nikada ne zastarijevaju.

17

IGNACIJE ANTIOHIJSKI: PISMA

IGNACIJE ANTIOHIJSKI – UVOD

UVOD U PISMA IGNACIJA ANTIOHIJSKOGA

Život Ignacije Antiohijski pripada krugu autora koje u povijesti kršćanske literature nazivamo apostolskim ocima jer su živjeli u vrijeme dok je još bio živ neki od apostola ili se držalo da su imali izravna doticaja s apostolima. Radi se o razdoblju koje okvirno seže od apostolskih vremena pa sve do polovice 2. stoljeća u kojemu je djelovalo više autora (npr. Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne), a isto je tako nastalo i nekoliko djela kojima se ne zna autor, no od iznimne su važnosti za Crkvu i teologiju (Didaché, Pseudo-Barnabina poslanica). Bez obzira jesu li ovi autori i djela imali izravna doticaja s apostolima, kako se tradicionalno držalo, danas su, kao spisi, dokumenti od neprocjenjive važnosti jer su svjedoci razvoja kršćanstva, kršćanske predaje i kršćanskoga života u prvomu i drugom stoljeću.

Posebno mjesto i po teološkomu bogatstvu i po svjedočanstvu mučeničkoga života, kao i po crkvenoj organizaciji početkom drugoga stoljeća zacijelo pripada Ignaciju, antiohijskomu biskupu, koji sebe naziva i Bogonosac (Theophoros), od kojega je 21

APOSTOLSKI OCI I.

ostalo šest pisama upravljenih kršćanskim zajednicama u šest različitih gradova (Efez, Magnezija, Trali, Rim, Filadelfija, Smirna) i jedno biskupu Polikarpu. Prve povijesne podatke o Ignaciju imamo iz Polikarpove Poslanice Filipljanima, iz koje se razaznaje da je Ignacije s drugovima Zosimom i Rufom prošao kroz Filipe (9,1–2), kao i to da je napisao više poslanica jer su Filipljani od Polikarpa zatražili Ignacijeve poslanice, nakon čega im je on poslao poslanice koje je imao uza se. U trenutku kada je Polikarp pisao Filipljanima, još nije znao pojedinosti o Ignacijevu mučeništvu u Rimu. Prve takve vijesti donosi Euzebije Cezarejski u Crkvenoj povijesti tvrdeći, osim toga, za Ignacija da je bio treći antiohijski biskup, nakon Petra i Evodija. Euzebije također navodi da je bio antiohijskim biskupom od prve godine Vespazijanove vladavine do desete godine Trajanove, što bi bilo od 70. do 107.

Premda se u novije doba dvoji o godini njegova mučeništva te neki autori predlažu neku godinu između 110. i 118., većina je mišljenja da je Euzebije ipak u pravu.

Ignacije je vjerojatno bio kršćanin koji je Crkvi pristupio kao obraćenik s poganstva ili iz neke obitelji koja je bila obraćena na kršćanstvo. Do toga se zaključka može doći jer se u njegovim poslanicama nalazi tek mali broj poveznica sa starozavjetnim tekstovima, a isto tako, poznavajući život prvih kršćana opisan u Djelima apostolskim, znamo da je Antiohija bila prvo kršćansko središte gdje se evanđelje propovijedalo bez iznimke i židovima i poganima, koji su se zajedno okupljali na molitve 22

IGNACIJE ANTIOHIJSKI – UVOD

i slavljenje euharistije. U Antiohiji su se vjernici najprije prozvali kršćanima, što je bio jasan znak da ne mogu biti poistovijećeni sa židovstvom kao da bi bila jedna od židovskih frakcija ili sekta te je u takvu ambijentu za biskupa mogao doći muž iz kršćanske obitelji koja nema veze sa židovstvom.

Rimske su vlasti Ignacija dale uhvatiti u Antiohiji da bi bio podvrgnut mučeništvu u Rimu. O njegovu mučeništvu ne postoji izvješće suvremenika, nego tek kasnija svjedočanstva da je podnio mučeničku smrt u Rimu. Njegovo mučeništvo spominju Irenej Lionski i Origen, a izvještaji o mučeništvu legendarna značenja postoje tek iz 4. i 5. stoljeća. Na putu prema Rimu prolazio je kroz kršćanske zajednice Male Azije (Filadelfiju, Smirnu), koje mu iskazuju svoje poštovanje, a iz drugih (Efeza, Magnezije, Tralija) dolaze biskupi da ga posjete. Iz Smirne piše poslanice tim zajednicama (Efez, Trali, Magnezija) da im zahvali za pažnju.

Zatim ih potiče na vjernost pastirima i upozorava ih da se čuvaju krivovjernih nauka. Iz Smirne piše i svoju Poslanicu Rimljanima da ih zamoli da ne sprječavaju njegovu smrt jer se žarko želi sjediniti s Kristom. Nastavljajući svoje putovanje, u Troadi piše Crkvama u Smirni i u Filadelfiji te Polikaru, biskupu Smirne. Razlog pisanja jest da ih zamoli da pošalju nekoga u Antiohiju u kojoj je prestao progon noseći njegove pozdrave i molitve. Ostali su sadržaji ovoga pisma slični prethodnima. Obraćajući se pak Polikarpu, daje mu savjete kako vršiti biskupsku službu. Potom se ukrcavaju za Neapolis u Makedoniji i dalje za Rim. 23

APOSTOLSKI OCI I.

Osim što iz njegovih poslanica saznajemo detalje o dinamici njegova putovanja iz Antiohije kroz Malu Aziju, čitamo i odrednice njegova karaktera koji nam otkriva gorljivu kršćansku dušu koja cijela plamti za Boga po Kristu Isusu želeći osvojiti vijenac mučeništva. Sam za se drži da je po karakteru žestok, no to nastoji svladati krotkošću (Tral 4,2) te je vjerojatno svu snagu svojega karaktera pretvorio u smjesu kojom je plamtio za kršćansku vjeru i ljubav u Bogu.

Ignacijeva pisma Što se tiče autentičnosti Ignacijevih pisama, koja su došla do nas u tri redakcije (velika, srednja i mala) i koja su mnogi osporavali, ipak je detaljno znanstveno istraživanje utvrdilo i ustvrdilo da je ovih sedam spomenutih pisama autentično. Pisma, napisana s puta koji ga je vodio u mučeničku smrt, pomažu nam da bolje upoznamo situaciju u prvim kršćanskim zajednicama te nam omogućuju razumjeti stanje duše ovoga biskupa i mučenika, kao i njegovo iskreno vjerničko oduševljenje. Jezik koji odiše zanosom vrlo je izvoran i neposredan. Ignacije ne vodi računa o uobičajenu stilskome dotjerivanju, jer za to nema ni vremena budući da piše iz okova. Iz pisama se razaznaje duša puna gorljivosti i žara kojim naviješta ljepotu i novost kršćanskoga života. Stil je brz, pun zanosa, ne vodi mnogo računa o formi, vlastit čovjeku koji je pozvan na mučeništvo za ljubav Kristovu i koji na neki način želi 24

IGNACIJE ANTIOHIJSKI – UVOD

čitateljima priopćiti svoje uzvišene osjećaje. Poznata je njegova skrb za jedinstvo Crkve koje se ostvaruje oko pastira i u zajedništvu s njima. Zadivljujuće su njegova smirenost i radost pred mučeništvom, čime odražava proturječnost kršćanskih uvjerenja u odnosu na zemaljske ideale. Uvjeren je da je mučeništvo trenutak kada će stvarno postati učenik Kristov. Cijeli kršćanski život ima za cilj sjedinjenje s Kristom nasljedujući njegov život, što dolazi k svojemu vrhuncu upravo u svjedočanstvu krvlju kakvo je ostavio Isus za spas čovjeka.

Imajući u vidu novozavjetne navode, premda još uvijek nema izričite svijesti o korpusu Novoga zavjeta, vidi se da Ignacije crpi iz pavlovske i ivanovske predaje, premda je Ivan tek kratko prije Ignacijeve smrti napisao svoje Evanđelje u Efezu. Zato je život u Kristu središte njegova dokazivanja, napose poziv na nasljedovanje prizmom učeništva. Polikarp i Irenej preuzeli su njegov bogati polog i prenijeli ga kasnijim naraštajima ne samo u Siriji i Maloj Aziji, nego i u cijeloj Crkvi. U Crkvi mučenika onoga vremena Ignacijeva su pisma često čitana i razmatrana, budući da su svakomu vjerniku bila razumljiva i neposredna, jednostavna i jasna stila, gorljive evanđeoske poruke, duboka sadržaja bez mnogo retorike.

Teološki sadržaj Ignacijevih pisama Ignacijeva pisma otkrivaju dušu pastira zainteresirana za dobrobit svojega stada ili, bolje rečeno, za spas Kristova stada povjerena ispočetka aposto25

APOSTOLSKI OCI I.

lima, nakon čega su oni povjerili biskupima i svećeničkome zboru. Premda su pisma nastala prigodno, za vrijeme zatočeničkoga puta iz Antiohije prema Rimu, ipak nas jasno uvode u povijesno-teološku problematiku onoga vremena. Crkva se, naime, trebala suočiti s krivim učenjima i tumačenjima koja su se širila i u crkvenomu i u društvenom okružju, što je uvijek bila rak-rana na tkivu Crkve, koju su vjerni i budni pastiri pokušavali spriječiti ili pak liječiti, ako se nije mogla spriječiti. Stoga se Ignacijeva misao vrti oko tri stožerne teme i sadržaja: a) ispravna vjera u Isusa Krista; b) smisao za jedinstvo Crkve i c) duhovno-mistički oris smisla kršćanskoga življenja kojemu je najveći domet mučeništvo.

Doista, vjera u Krista Gospodina i njegovo božanstvo po njemu bila je izvor crkvenoga jedinstva i zajedništva, što se trebalo odraziti i ostvariti u svakomu pojedinom vjerniku. Isto tako treba imati u vidu da Ignacije piše polazeći prema mjestu svojega mučeništva te znajući da nema vremena pisati teološke traktate, upozorava na najbitnije, to jest na same temelje kršćanskoga života, te izbor tema o kojima Ignacije piše puno govori o njihovoj važnosti i središnjoj ulozi za kršćanski život.

Ignacijeva kristologija Ono što vrijedi za Ignacijevu misao da se najbolje može razumjeti u ozračju vremena u kojemu je nastala, vrijedi navlastito za kristološke sadržaje. Ignacijeva je kristologija više vjeroispovijesne 26

IGNACIJE ANTIOHIJSKI – UVOD

nego specifično teološko-spekulativne naravi, što ne znači da je lišena teološke dubine. Iznimnu joj snagu daje živi autorov odnos s Kristom, iz čega je prepoznatljivo da za nj teologija nije akademsko razmatranje istina i apstraktno dorađivanje njezinih formulacija, nego svjedočanstvo odnosa s Kristom i njegove konkretne prisutnosti u životu, razumljivo i dostupno i najmanjemu poniznu vjerniku, premda može ostati skriveno i najučenijemu ljudskom umu ukoliko nije prignuo glavu u poniznosti pred Bogom prakticirajući vjeru iz dana u dan i živeći sukladno Božjoj riječi i volji.

Okosnica je Ignacijeve teologije u prvomu redu ideja da postoji Božja spasenjska volja (oikonomia) koju je Bog dovršio u Kristu Isusu, našemu Učitelju, o čemu su svjedočili apostoli učvršćujući i oblikujući oko te spasenjske predaje Crkvu, zajednicu Kristovih vjernika. Apostolska zajednica i apostolska Crkva morala se već od samih početaka suočiti s golemim izazovima, čemu je svjedok i sam Ignacije koji kao zakoniti pastir Crkve i predstavnik samoga Boga na zemlji nastavlja njihovo poslanje zajedno sa svećenicima i đakonima. Radilo se prvenstveno o dva problema izazvana dvjema religioznim strujama koje su pokušavale pronaći prostora u kršćanstvu te se, štoviše, predstaviti kao jedine vjerodostojne struje kršćanstva. Radilo se o judaizantima i doketima. Crkva je, dakle, još uvijek, nakon 70–80 godina od nastanka kršćanske zajednice iz Kristova uskrsnuća, ispred sebe za protivnike imala judaizante koji se nisu mirili s kršćanskim propovijedanjem i njihovom neovi27

APOSTOLSKI OCI I.

snošću o židovstvu. Stoga su pojedine judeokršćanske krivovjerne skupine među kršćanima propovijedale židovstvo, pokušavajući ih odvratiti od izvorne vjere koju su primili od Onoga po kome su se zvali kršćanima, a vratiti ih na doslovno opsluživanje židovskoga Zakona. S druge pak strane doketizam kao vrsta grčkoga sinkretizma na dualističkoj osnovi propovijedao je spasenje na čisto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne duše. To je bilo suprotno kršćanskomu nauku o uskrsnuću mrtvih koji je podrazumijevao vjeru u uskrsnuće cjelovita čovjeka, a time i tijela, čemu je Kristovo uskrsnuće bilo zalog. Ignacije se suprotstavlja takvu iskrivljenju vjere koje nema uporište u predaji, koja je u sirijskomu kršćanstvu čvrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost. Doketi su osporavali stvarnost Isusova utjelovljenja, muke, smrti i uskrsnuća držeći Isusovu tjelesnu stvarnost samo prividom. Po njima je Isus trpio samo prividno, a utjelovljenje su smatrali nedostojnim Boga, budući da su tijelo držali zlim. Osporavali su ujedno i euharistiju kao Kristovo tijelo i nisu marili za molitve. Pozivali su se na neke novozavjetne tekstove kao što je onaj koji opisuje kako Isus prođe između onih koji su ga htjeli kamenovati u Nazaretu (Lk 4,30) ili pak događaj s učenicima iz Emausa (Lk 24,31). Međutim, nasuprot tome postoje nedvosmisleni antidoketski tekstovi već u nekim novozavjetnim spisima, napose u Ivanovim poslanicama gdje su sadržane tvrdnje kako je Krist došao u tijelu te svaki duh koji to ne ispovijeda, taj je Antikristov (1 Iv 4,2) ili pak kako su apostoli svojim 28

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Popratna riječ urednika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Uvod u apostolske oce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 IGNACIJE ANTIOHIJSKI: PISMA Uvod u pisma Ignacija Antiohijskoga . . . . . .21 Efežanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .42 Magnežanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .53 Tralijanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .59 Rimljanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 Filadelfijanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .72 Smirnjanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 Polikarpu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 POLIKARP: POSLANICA FILIPLJANIMA POLIKARPOVO MUČENIŠTVO Uvod u Polikarpovu Poslanicu Filipljanima i Polikarpovo mučeništvo. . . .93 Poslanica Filipljanima . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 Polikarpovo mučeništvo . . . . . . . . . . . . . . . . .111 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127 Kazalo osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .130 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .132

135

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u listopadu 2010.

CRKVENI OCI

Knjiga 1.

...........................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Prvi svezak donosi Pisma sv. Ignacija Antiohijskoga, Poslanicu Filipljanima sv. Polikarpa te Polikarpovo mučeništvo. Tekstovi pripadaju zbirci Apostolskih otaca, najstarijih kršćanskih pisaca i djela nakon Novoga zavjeta, a njihovi autori ovjerovili su ih i vlastitim mučeništvom. Iz njihovih spisa isijava konkretan i životan nauk usmjeren na svakodnevnicu koji je svojim realizmom jednako aktualan danas kao i prvih stoljeća.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II. ISBN 978-953-235-224-5

VERBUM 85 kn

www.verbum.hr