Antikrist

Friedrich Oberkofler ANTIKRIST Mit o oproštaju od đavla

Biblioteka:

Posebna izdanja

70.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Friedrich Oberkofler

ANTIKRIST

Mit o oproštaju od đavla

VERBUM Split, 2012.

Naslov izvornika: Friedrich Oberkofler, ANTICHRIST – der Mythos des Abschieds vom Teufel © Copyright 2009 by MM Verlag, Aachen © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012.

Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: dr. fra Ivan Ivanda Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.2 OBERKOFLER, Friedrich Antikrist : mit o oproštaju od đavla / Friedrich Oberkofler ; <prijevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2012.

- (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum, Split ; 70) Prijevod djela: Antichrist : der Mythos des Abschieds vom Teufel.

ISBN 978-953-235-287-0 140711038

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

jeta pripada području mita. U heliocentričnoj slici svijeta moderne prirodne znanosti teologija se oslobodila Kristova ponovnoga dolaska.1 Protiv toga stoji ovo: ove istine vjere izričito su utemeljene u Svetomu pismu i u tradiciji vjere Crkve. Ne može se prijeći preko njih ili ih ukloniti tumačeći ih kao mit.

Teolog Herbert Haag je svojim djelom Oproštaj od đavla, na tobože “znanstveno”-teološki način, samo još pojačao nijekanje pakla i Sotone nekih teologa i drugih “prosvijećenih” članova Crkve. Može biti da se ljudi rastaju od đavla.

Nažalost, đavao se nije rastao od nas. Sve veći broj fenomena nasilja i zla u našemu vremenu potvrđuje ovu činjenicu i bez biblijskoga mjerila prosuđivanja.

Za razliku od prešućivanja ili nijekanja “teologije posljednjih stvari” u osnovnim kršćanskim vjeroispovijestima (iznimka je pravoslavlje), eshatologija je za neke nove evangeličke skupine, posebice za sekte, još uvijek privlačno sredstvo njihove popularnosti. A sotonizam, kult vještica, magija i astrologija usred našega prosvijećenog društva ponovno doživljavaju buđenje koje ulijeva strah.

Biti Crkve pripadaju “bdjeti u noći” i očekivanje “dana Kristova” te njezino hodočašćenje ususret Gospodinovu ponovnomu dolasku. Kriza identiteta, odnosno slabost Crkve, posebno njezina pastorala, u nas je uzrokovana i time što je uvelike oslabio luk napetosti uzajamna djelovanja njezina zalaganja u svijetu i njezina očekivanja Kristova ponovnoga dolaska. Način na koji Crkva shvaća svoju zadaću u svijetu često je jednostrano ograničen na vremenito “dobro” ljudi. Nasuprot tomu, gotovo se i ne spominje zapovjeđeno eshatološko usmjerenje njezina mišljenja i djelovanja. U “pastoralu” koji je usredotočen na ovostranost i na čovjeka te i ne zaslužuje to ime, nema mjesta za eshatološko dušobrižništvo i čovjekovu odgovornost, koja je bitno povezana s Bogom. Zbog toga nastaje opasnost da se izgubi teološka i pastoralna ravnoteža odnosa sa sadaš-

6

PREDGOVOR

njošću i očekivanja vremena svršetka, koja život Crkve čini plodnim i životnim.

Ovomu je zanemarivanju istine vjere o Kristovu dolasku na svršetku vremena Joseph Ratzinger još 1973. suprotstavio autentično učenje tvrdeći: “Apokaliptičko doba u kojemu živimo misli je kršćanstva ponovno snažnije usmjerilo na eshatološku poruku Novoga zavjeta... Novi zavjet nije u prvomu redu izvješće o prošlom, nego knjiga nade, a religija koja je naviješta jest religija nade, koja gleda naprijed, prema budućemu, prema svršetku koji je pravi početak.”2

Pastoralni cilj Stoga nakana govora o ovoj temi nije prvenstveno izlaganje o “Antikristu” i njegovu nalogodavcu, Sotoni, pogotovo ne na senzacijski način, već je nakana dušobrižnička: – podsjetiti na istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku – razmotriti Sotonu i “demone” kao protubožanske moći – označiti Antikrista kao “protiv svoje volje” svjedoka Gospodinova ponovnoga dolaska – naznačiti i protumačiti sjene i prethodnike Antikrista u povijesti i sadašnjosti – i iz toga izvesti pastoralnu nakanu: oživjeti nadu u Krista i budnost za njegov ponovni dolazak.

Razmišljanja u ovoj knjizi posebice se ravnaju spisom Antikrist3 Johna Henryja Newmana i knjižicom Antikrist4 Reinharda Raffalta. Newman je poznati i veliki engleski teolog 19. stoljeća koji je iz Anglikanske crkve prešao na katolicizam, postao svećenik i kardinal. Već je u mladosti bio oduševljeni i uvjereni kršćanin. Evanđelje je ljubio iznad svega. U njemu je upoznao istinu o Bogu i čovjeku. U evan-

7

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

đelju je tražio pravu Isusovu Crkvu i po njemu je prosuđivao stanje svojega vremena. U ondašnjoj je državi i političkim nastojanjima prepoznao bojnu liniju neprijateljskih sila koje su se borile protiv Boga i kršćanstva. Ovo je protivljenje tumačio kao sjene i preteče Antikrista s kraja vremena, o komu izvješćuje Sveto pismo. U ovakvu načinu promatranja Newman nije bio osamljen: u 19. stoljeću Antikrist je bio omiljena tema u teologiji i književnosti; u vremenima političkih i društvenih preokreta, religioznih kriza i novih usmjerenja, kakvo je bilo 19. stoljeće, bilo je veliko opće zanimanje za religiju, za pitanja smisla svijeta i za granična pitanja ljudske egzistencije: Englez Robert Hugh Benson u svojemu je poznatom romanu Gospodar svijeta (1907.) opisao Antikrista kao samozvana spasitelja čovječanstva, kao mironosca i osnivača nove civilne religije čovječanstva, usmjerene protiv Boga. Podsjetimo i na djelo ruskoga pisca i filozofa Vladimira Solovjeva Tri razgovora ili priča o Antikristu (1890.) i na privrženost ruskoga sveca Serafima iz Sarova (1759.–1833.) temi “Antikrista” u njegovu naviještanju. Na Nietzscheovu je pisaćemu stolu, nakon njegova duhovnoga sloma, pronađen spis Antikrist: veličanje Antikrista u krajnje polemičnu tonu usmjerenu protiv kršćanstva. U tomu se spisu Antikrist pojavljuje kao samozvani “nadčovjek” koji se bori protiv Krista.

J. H. Newman je 1845. za temu svojih adventskih propovijedi uzeo teološka promišljanja o Antikristu. U svojim obrazlaganjima nipošto ne pokazuje ambicije za tzv. milenarizam, tj. očekivanje skora Kristova dolaska nakon tisuću godina. Ne posuđuje ništa ni od kršćanskih sekta koje zastupaju skori Kristov dolazak. Njegovi su izvori Sveto pismo i crkveni oci. S ovom eshatološkom temom povezuje hitnu pastoralnu brigu: pred očima ima Crkvu svojega vremena. Drži da je njezina bit određena eshatologijom. Doziva joj u pamet istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku

8

PREDGOVOR

i upozorava je na njegove predznake: Antikrista i sjene u današnjemu vremenu koje mu prethode.

Crkva se na svojemu hodočasničkom prolasku kroz vrijeme ovoga svijeta prema Božjemu kraljevstvu može održati i preživjeti samo u nadi u Kristovu paruziju. S obzirom na svoje vrijeme – a to vrijedi i danas – Newman tvrdi da su proročanstva zapisana u Svetomu pismu zaboravljena ili su postala “stvar polemike” bibličara i “pripadnika određenih skupina”.5 Temu “Antikrista” Newman obrađuje polazeći od autentičnih izvora Biblije i crkvenih otaca: Augustina, Hipolita, Ivana Zlatoustoga, Efrema Sirca, Grgura Velikoga. Svi su se oni intenzivno bavili ovom istinom vjere. Newman stoga slijedi spise “starih otaca” Crkve jer su oni “bolje poučeni”. Osim toga, oni su bliže apostolskomu vremenu i mogu crpsti iz svježih izvora objave o kraju svijeta i Antikristu.6 Zbog toga on, posve u smislu crkvenih otaca, važne biblijske tekstove o temi “Antikrista” ne obrađuje prema povijesno-kritičkim mjerilima, nego prema modelu tumačenja alegorije (slikovit govor, iza čijega se smisla riječi krije Božja objava) s parenetsko-pastoralnim ciljem, kakav je svojstven i crkvenim ocima.

Izvodi koji slijede obrađuju: – istinu vjere o Kristovu ponovnomu dolasku – fenomen “Sotone” ili “đavla” i njegova djelovanja – identitet Antikrista – vrijeme njegova dolaska – njegovu izopačenu religiju nijekanja Boga i stavljanja sebe sama na njegovo mjesto – opći otpad od vjere – Antikristov grad, tj. središte njegove moći – progonstvo Crkve i spasenje onih koji su ostali vjerni – moći koje zaustavljaju dolazak Antikrista – sjene i preteče Antikrista u povijesti i sadašnjosti

9

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

– pastoralne posljedice za eshatološki usmjereno kršćanstvo.

No najprije slijedi kratak prikaz istine vjere u Kristov dolazak na kraju vremena. Jer njegov je dolazak – iako kao pozadina – odnosni okvir teme “Antikrista” i središnja poruka ovih izvoda. Antikrist, doduše, nastupa kao Isusov protivnik, ali je on u konačnici samo svjedok “protiv svoje volje” Kristova ponovnoga dolaska. U Antikristu sâm Sotona pokušava posljednji put pokrenuti pobunu protiv Boga te u svoje protivljenje želi uvući čitavo čovječanstvo. No Krist će ga pobijediti i uništiti svojom moći koja je na djelu od njegova uskrsnuća i po njegovu uskrsnuću.

Istina vjere o Kristovu ponovnomu dolasku Nedjelju za nedjeljom liturgija nas kršćane podsjeća na istinu vjere o Gospodinovu dolasku na kraju vremena: kristološki himan “Slava Bogu na visini”, Vjerovanje, usklik zajednice nakon pretvorbe: “Tvoj slavni dolazak iščekujemo”, kao i molitva o miru nakon Očenaša: “Iščekujući blaženu nadu, dolazak Spasitelja našega Isusa Krista.”

“Gospodinov ponovni dolazak radi suda” zajedničko je blago vjere židovstva i kršćanstva. S tom razlikom što se u shvaćanju Staroga zavjeta Jahve pojavljuje radi suda dok će u Novome zavjetu Krist ponovno doći kao sudac. Ovo se uvjerenje temelji na biblijskoj slici svijeta, tj. na slici koju je Bog objavio i prema kojoj je Bog stvorio svijet i sav život. Bog će odrediti kraj vremenu svijeta, podvući bilancu (“suditi”, tj. “po pravdi suditi”) i uspostaviti nebesko kraljevstvo.

Model protivan židovsko-kršćanskoj slici svijeta jest sekularni, odnosno ateistički pogled na svijet. Za nj vrijedi: svijet je slučajan razvoj koji se odvija u vječnomu kružnom tijeku nastajanja i nestajanja. Mi živimo u ovoj napetosti nadmetanja raznih ideja.

10

PREDGOVOR

Crkva je spomen Boga u svijetu. Ona također stalno podsjeća na Kristov ponovni dolazak na svršetku svijeta.

Time svijetu stavlja pred oči smisao i cilj njegove egzistencije: Isusa Krista, “koji će doći suditi žive i mrtve”. Ova je istina izvor nade za Crkvu i svijet na koju mislimo kada molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje.” Ova je nada osoba i ima ime: Isus Krist. Spisi Novoga zavjeta, napose Otkrivenje, upućuju na Krista, nadu svijeta. Ovaj zadnji spis Novoga zavjeta predstavlja Krista kao Gospodara svršetka vremena, koji dokončava povijest svijeta, dovršava povijest spasenja i uvodi u Božje kraljevstvo: On je vjerni svjedok, prvorođenac, vladar nad kraljevima zemlje (Otk 1,6). On je Alfa (Stvoritelj) i Omega (Dovršitelj i Sudac): onaj koji jest, koji bijaše i koji će doći (Otk 1,8). On ima ključeve smrti i pakla (moć nad njima).

Ovu nadu Crkva slavi svake nedjelje i “posve mirno čeka Krista”.7 Ona zna za Kristovu tvrdnju: “Kada vas stanu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi. Zaista, kažem vam, nećete obići gradova izraelskih prije nego što dođe Sin Čovječji” (Mt 10,23). Ona podsjeća svijet da je Bog raspetomu Isusu predao svu moć: “Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom” (Mk 13,26).

Dok Isus uzlazi na nebo, anđeli navješćuju njegov ponovni dolazak: “Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo” (Dj 1,11).

Trostruki Kristov dolazak Za njegov se ponovni dolazak na kraju vremena pripravlja i anticipira njegovim sakramentalnim dolaskom kao Božje riječi i u sakramentima, odnosno po samoj hodočasničkoj Crkvi, čija je on Glava.

Ne bi se smjelo previdjeti da posebice II. vatikanski sabor u mnogim svojim konstitucijama i dekretima usmjera-

11

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

va pozornost na ovu trostruku anticipaciju njegova ponovnoga dolaska. Saborski su oci, upravo zbog svoje spremnosti da se otvore svijetu, bili svjesni pred kim su odgovorni i kojemu su cilju usmjereni. To bi trebalo navesti na razmišljanje one koji se pozivaju na “duh” Sabora i njegovu pravu nakanu drukčije tumače u smislu duha vremena.

Konstitucija II. vatikanskog sabora o liturgiji posebno ističe euharistiju: “U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebeskoj, (...) kamo kao putnici težimo, (...) iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sâm, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi” (Sacrosanctum Concilium 8).

Po svećeničkoj se službi stalno prinosi Kristova žrtva u euharistiji dok sam Gospodin ne dođe. Ova će žrtva biti dovršena “u slavnome dolasku istoga Gospodina, kad on bude predao Kraljevstvo Bogu i Ocu” (Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum Ordinis 2). Krist, Vječna Očeva Riječ, kod svojega će se ponovnoga dolaska pokazati kao Dobri Pastir koji će izreći “zadnju riječ” istine u ljubavi. Ova je riječ već sada anticipirana u naviještanju riječi za hodočasničku Crkvu i za svijet. Time srca ljudi trebaju biti pripravljena na dolazak Utjelovljene Božje Riječi, Isusa, na svršetku vremena (Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum 4). Sam Božji narod treba udružiti snage svih vjernika kako bi “posvuda proširio kraljevstvo Krista, gospodara koji pogledom obuhvaća vjekove, te utro puteve njegovu dolasku” (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes 1).

Sabor označava samu Crkvu kao predznak i glasnicu Krista koji ponovno dolazi. Kao hodočasnički Božji narod ona je na putu k njemu. Kao tijelo Kristovo ona je već sada povezana s “Gospodinom slave” koji dolazi: “No dok Crkva na toj zemlji putuje daleko od Gospodina, smatra sebe prognanicom, ...dok se ona sa svojim Zaručnikom ne pojavi u slavi” (Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium 6).

12

PREDGOVOR

Posebice u progonstvu Crkva daje svjedočanstvo o svojoj nadi u Gospodinov eshatološki dolazak: “Crkva žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih, navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu” (LG 8).

Crkva će na svršetku vremena svijeta zadobiti potpuno Kristovo obličje “kad se bude pojavio Krist, život naš” (LG 9). Sedmo poglavlje Konstitucije o Crkvi predstavlja konačno-vremensko obilježje hodočasničke putujuće Crkve i njezino jedinstvo s nebeskom Crkvom (LG 51). Dakle, u liku ove Crkve već je sada prisutan kraj vremenâ i Kristov dolazak usred svijeta: “Jaki u vjeri čekamo blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista (usp. Tit 2,13); on (...) će doći da se proslavi u svojim svetima i prodiči u svima koji su uzvjerovali” (LG 48).

Kristov ponovni dolazak Božje je posljednje i dovršujuće djelo spasenja u njegovu stvorenju i očitovanje da Bog ima zadnju riječ nad svojim svijetom: “Vjera u Kristov ponovni dolazak (...) je sigurnost da će svijet (...) biti dovršen, ali ne umom koji planira, nego nerazrušivom ljubavlju koja je pobijedila u uskrslome Kristu... Vjera u Kristov ponovni dolazak je vjera da na koncu istina sudi i ljubav pobjeđuje, dakako samo u transcendiranju dosadašnje povijesti.”8

Predznaci Kozmički događaj dovršenja svijeta ponovnim Isusovim dolaskom ima svoje “dobre predznake” u povijesti. To su tzv. “znakovi vremena” kojima Bog nagoviješta Kristov dolazak i ljudima priziva u pamet: takvi bi znakovi danas

13

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

mogli biti novi crkveni pokreti obnove, osjetljivost za vjeru kod mnogih mladih ljudi, brzo širenje kršćanstva kod mladih naroda Afrike i Azije, uvažavanje i poštivanje pape širom svijeta, zalaganje mnogih ljudi i organizacija za pravednost i mir u svijetu. To su samo neki primjeri.

U dobre se predznake ubraja i protivljenja vjeri i Crkvi u svijetu. Ova su protivljenja utemeljena u samome Kristu.

On je “znak osporavan” (Lk 2,34).

Zbog toga su Crkva i svi koji su se odlučili za Krista suočeni s reakcijama neprijateljstva i prijezira od svijeta. Iza toga stoji moć Sotone: on se bori protiv Krista, niječe njegov božanski identitet, njegovo uskrsnuće i ponovni dolazak. Zbog toga progoni Crkvu. Zavodi ljude da se protive Kristu i Crkvi, da niječu njezinu božansko-ljudsku egzistenciju i poslanje. Time želi uništiti Božje djelo spasenja.

Antikrist je Sotonin istomišljenik. On provodi ovu borbu za vlast, borbu usmjerenu protiv Krista i Crkve.

14

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

Perzijska religija Zaratustre dualistički je obilježena: ona kaže da su u početku postojala dva duha, blizanci Ahriman i Ahura Mazda. Ahriman označava zlo, Ahura Mazda dobro u svijetu i u čovjeku. Ljudi moraju birati između toga dvoga. Nakon smrti o tomu se održava sud. Oni koji su izabrali dobro dolaze na “mjesto hvalospjeva”, a drugi na “najgore mjesto”. Postoje demoni, zli duhovi, koji ljude zavode na zlo i u svijet “ubacuju” nevolje i katastrofe.

U islamu je “Iblis” čovjekov protivnik, “Šejtan” (Sotona), koji je Božje stvorenje, ali se odvratio od Boga iz oholosti. Zbog toga je bačen u pakao. Dobiva vremenski rok do dana uskrsnuća. U tome mu je vremenskomu razdoblju dopušteno zavoditi ljude i odvraćati ih od ispravna puta podložnosti Alahu. Ljudi se moraju odlučiti za Alaha ili za Šejtana. Tko slijedi Šejtana, na koncu će zajedno s njime biti bačen u pakao. Šejtan nije Alahov protuigrač, nego njegovo sredstvo kojim iskušava ljude. Opasan je. Zbog toga ga za hodočašća u Meku hodočasnici simbolički kamenuju.

Satan je hebrejska riječ i znači “optužitelj” na Božjemu sudu (usp. Br 22,22; 1 Sam 29,4; 1 Kr 5,18; Ps 109,6). U Knjizi o Jobu Sotona je anđeo iz Božjega vijeća. On kao “Božji državni tužitelj” ima zadaću da brani Božje pravo i zahtjeve. Židovski je Sotona apersonalan i često istovjetan s anđelom kojemu Bog daje naloge i koji je pod Božjom kontrolom. Židovstvo ne poznaje dualizam dobra i zla. Sve je utemeljeno u Bogu. Ali dobro i zlo su na djelu u ovomu svijetu.

U proročkoj i apokaliptičkoj teologiji Staroga zavjeta slika se Sotone približava liku koji je zadobio obilježja u kasnijemu kršćanstvu. Na to upućuje jedno mjesto iz Judine poslanice, gdje se cilja na đavla kao neprijatelja anđela, kojega Bog mora držati u šahu: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!’” (Jd 9).

16

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

2. “Sotona” u sporu današnjih mišljenja U tradiciji kršćanstva Sotonu se, đavla, označava kao osobno, duhovno biće, kao anđela koji je htio biti kao Bog i podigao se protiv njega. Zbog toga je s neba bačen u pakao. Od tada iskušava svijet i čovjeka. Đavao je “otac laži” i uzročnik svakoga zla i patnje u svijetu.

Od prosvjetiteljstva naovamo Sotona uživa u sudbonosnoj promjeni paradigme: duhovno biće đavao, nekadašnji Božji anđeo, pridijeljen je mitologiji. Zlo u svijetu i u čovjeku tumači se kao čisto ljudski fenomen, kao psihološki, psihopatski, društveni ili kulturalni fenomen.

Kritika Biblije, posebice Bultmannova “demitologizacija” Biblije, Sotonu je pretumačila u neosobnu šifru zla u ruhu mita. Mnogi su zadovoljni ovom horizontalističko-racionalnom zamisli. Zbog toga se ta tema prešućuje i u propovijedanju. “Vjeru u đavla” psihoanaliza uglavnom tumači kao oblik neuroze ljudi obilježenih kršćanstvom.

Herbert Haag u svojoj knjizi Oproštaj od đavla tumači Sotonu kao sinonim za grijeh. Onima koji đavla smatraju stvarnim predbacuje da se vraćaju ranožidovskoj slici svijeta. Po Josephu Ratzingeru, ovoj se tezi potkrala kapitalna pogrješka: Sotona ranožidovske slike svijeta nema ništa zajedničkoga sa zbiljom Sotone u kršćanstvu. Haag brka sliku svijeta s biblijskom tvrdnjom vjere1: “Haag se rastaje od đavla ne kao egzeget, kao tumačitelj Pisma, nego kao suvremenik koji postojanje đavla smatra nečim što se ne može zastupati. Dakle, autoritet kojim on iznosi svoju prosudbu jest autoritet svjetonazora njegova vremena, a ne autoritet tumačitelja Biblije.”2 Tko “Sotonu” odbacuje kao simbol tumačenja zla u prevladanoj slici svijeta, previđa njegovo moćno djelovanje u stvarnomu svijetu. Osim toga, podmeće Isusu da je na temelju svoje slike svijeta nasjeo mitu. Isus, međutim, smatra svojim

17

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

glavnim poslanjem da, pored navješćivanja Božjega kraljevstva, “izgoni demone” i ljude oslobađa Sotonine moći.

U suvremenomu se teološkom promišljanju i navješćivanju gotovo više i ne spominje biblijsko-kršćansko poimanje figure “Sotone”, iako je potreba za takvim tumačenjem velika i neophodna s obzirom na mnoge, strašne i često neprotumačive fenomene zla. To potkrjepljuje Ratzinger: “Tko kao kršćanin vidi ponore moderne egzistencije, djelotvornu moć sedmerih demona (...) zna da egzorcistička zadaća vjernika danas ponovno počinje zadobivati onu nužnost koja joj je pripadala na početku kršćanstva. Zna da je na ovomu području dužan učiniti svijetu tu uslugu i da zanemaruje svoju zadaću kada pomaže demonima da se zavlače u onu anonimnost koja je njihov najdraži element.”3 Teolog Leo Scheffczyk tumači današnje potiskivanje istine o Sotoni, maniju antropocentrizma i isključivanje svake transcendencije: danas se rado – i u Crkvi – proturječi činjenici da je čovjek odgovoran pred Bogom, da se mora odlučiti za ili protiv Boga te da mora preuzeti odgovornost za posljedice svojih odluka. Zbog toga se prototip emancipacije protiv Boga, Sotonu, odgurava u carstvo mita ili mu se niječe karakter osobe. Tada postoje još samo “strukture zla”, rascjep bitka ili neka vrsta nove gnoze kao dualizma dobra i zla.4 Protuslovno je da istodobno s prešućivanjem teme “Sotone” u Crkvi u sekularnomu svijetu vjera u đavla oživljava u mnogim, a često opasnim i mračnim oblicima. Sotona i zlo popularni su u medijima i u glazbi. Tako se na jednoj internetskoj stranici poziva: “Susretni se sa Sotonom na kraju interneta i govori s njim, ako se usuđuješ.”5 U filmovima i u književnosti tema “Sotone-đavla” nalazi širok prostor i velik odaziv.

Zabrinjavajući razvoj danas se ocrtava u novomu zamahu sotonizma. Sotonizam je religiozni oblik vjerovanja u Sotonu i njegova kvazibožanskoga štovanja. U tomu se poka-

18

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

zuje mračno naličje nijekanja ili izrugivanja Boga. Oblici sotonizma su crna magija, prizivanje mrtvaca ili duhova, sotonske mise kao demonsko izobličavanje svete mise. Sotonizam je vrlo opasan. Nanosi ljudima psihičku štetu.6 Crkva se čvrsto drži tradicionalnoga nauka o Sotoni.

Jasne tvrdnje nalazimo u Katekizmu Katoličke Crkve iz 1993. (br. 391–392; 395; 397–398). Pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. govore o toj temi. Pavao VI. ističe: “Tko poriče postojanje ove stvarnosti, stavlja se izvan biblijskoga i crkvenoga nauka.” Temu “Sotone” nalazimo i u tekstovima II. vatikanskog sabora (AG 3,9; GS 22; LG 17).

R. Schnackenburg pojašnjava: “Naše su predodžbe đavla često primitivne, duhovna zbilja koja djeluje protivno Bogu ozbiljna je i strašna.”7

3. Nauk Crkve Učenje Crkve o Sotoni nije dogma, ali je u skladu s uvjerenjem Crkve u okviru njezina kanonskoga tumačenja istina vjere. U sažetu obliku nauk sadrži sljedeće: Đavao i demoni izvorno su pripadali anđelima. Anđeli su čista duhovna bića, koja je Bog stvorio, obdarena razumom i slobodnom voljom. Dio anđela pod vodstvom Lucifera (Svjetlonoše) htio je biti jednak Bogu. Uskratili su mu poslušnost. Zbog toga im je Bog za kaznu oduzeo njihovo nebesko dostojanstvo i prognao ih u pakao, stanje vječne muke udaljenosti od Boga koju su sami izabrali. Ondje žive u mržnji, beznađu, besmislu i muci. Lucifer, sada zvan “Sotona”, predstavlja osobnu protubožansku moć koja je, zajedno s demonima, neprestano okrenuta huljenju i izrugivanju Boga, narušavanju reda stvaranja i zavođenju ljudi. Kada čovjek dopusti da ga ta moć zavede na grijeh, tj. na samodopadnu autonomiju protiv Boga, posljedica je toga nasilje, zbrka, patnja, bijeda i mržnja.

19

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

3.1. “Sotona” u Novomu zavjetu Tema “Sotone” izrazito se pojavljuje u Novomu zavjetu. Pritom se starozavjetno ime “Sotona” koristi u značenju “optužitelja”. No najčešći je naziv “đavao”. Ovaj pojam potječe od grčke riječi diábolos i znači: onaj tko razbacuje, razdvaja, izokreće činjenice, smućuje. Iz svih tekstova proizlazi slika Sotone kakva je predstavljena u gornjemu sažetku.

3.2. Pred-egzistencija Sotone kao anđela Za prijašnju egzistenciju Sotone kao anđela “Lucifera” u anđeoskomu Božjem svijetu znaju stare tradicije u mitskoj tami religija, na koje se oslanja biblijska tradicija. Izričita biblijska mjesta o tomu ne postoje, nego samo naznake u apokaliptici kasnoga židovstva i u Novome zavjetu.

U retcima knjige Otkrivenja 9,1–2 vidjelac izvješćuje: “I vidjeh: zvijezda je s neba na zemlju pala i dani su joj ključi zjala Bezdanova. Ona otvori zjalo Bezdanovo.” Nazivanje Sotone “zvijezdom” poziva se na Iz 14,9–21. To je pjesma rugalica upućena babilonskomu kralju koji uništava Izrael i koji je razorio Jeruzalem. Zbog toga mu Bog sudi: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? (...) U svome si srcu govorio: uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. (...) A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije.” Ovaj se tekst u kršćanskoj tradiciji povezuje sa Sotonom. U jednome pismu pape Leona I. Velikog biskupu Turibiju iz Astorge (21. srpnja 447.) stoji: “Bog je stvorio supstancu svih duhovnih i materijalnih bića. Ne postoji ‘narav zla’. Sama su stvorenja zlouporabila dobro na zlo.”8 Sinoda u Bragi (Portugal) 561. osuđuje krivovjerje dualizma prema kojemu u svijetu postoje dva principa: dobro (Bog) i zlo (Sotona). Ovo krivovjerje zastupaju manihejci, priscilijanci i kasnije albigenzi. Sinoda objašnjava da je đavao izvorno bio Božji anđeo.9 Četvrti lateranski sabor

20

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

1215. uči: “Đavao je anđeo kojeg je Bog stvorio. Njegova je narav Božje djelo. Bog je đavla i demone po njihovoj naravi stvorio dobre. Ali, oni su sami po njoj postali zli.”10 A u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 391) stoji: “Crkva uči da je on (đavao) bio najprije dobar anđeo, stvoren od Boga.” Katolička dogmatika tumači da Sotona u sebi nema zlu supstanciju, nego je osobno stvorenje koje se odvratilo od ljubavi i poslušnosti Bogu i sada je sa svojim demonima zauvijek odbačen od Boga.11

3.3. Pobuna i pad Njegovo visoko dostojanstvo kao anđela i Božjega svjetlonošca rodili su u Sotoni žudnju da bude jednak Bogu.

Uskraćuje Bogu poslušnost. Traži sebi pristalice i dolazi do borbe u nebu. Mihael, vođa anđela vjernih Bogu, obara Sotonu i njegove pristalice u pakao. U Otkrivenju Sotona u nakaradnu liku zmaja ulazi u borbu protiv Boga i vjernih anđela: “I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem” (Otk 12,7). Zmaj i njegovi demoni pobijeđeni su “i ne bijaše im više mjesta na nebu”. Posljedica je drske pobune gubitak njegova nebeskoga dostojanstva i pad u pakao: “Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta” (Otk 12,9). U ovoj se borbi radi o priznavanju Boga kao gospodara i o granicama svih stvorenja. Na to se odnosi i ime anđela Mihaela: Tko je kao Bog?. Pad Sotone i njegovih demonskih i ljudskih pristalica konačan je. Zbog toga odzvanja eshatološka pjesma u nebu: “Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova. Jer, zbačen je tužitelj braće naše” (Otk 12,10–12).

Sveto pismo, crkveni oci i crkvena tradicija pozivaju se na ovaj događaj stvaranja anđela koji se zbio u prapovijesti spasenja, koji se nastavlja u povijesti svijeta i bit će završen na kraju vremena svijeta: “Bog anđela koji sagriješiše nije

21

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao ih mračnom bezdanu da budu čuvani za sud” (2 Pt 2,4). Augustin se na to poziva: “Tako ih vidimo pred sobom, dvije skupine anđela. Jedna uzdignuta u uživanje Boga, druga naduta ohološću. Jedna, kojoj se kaže: štujte ga, svi anđeli njegovi (Ps 97,7); druga, čiji knez govori: sve ću ti to dati ako padneš ničice i pokloniš mi se (Mt 4,9). Jedna plamti svetom ljubavlju prema Bogu, druga (...) u nečistoj pohlepi za vlastitom veličinom (...) jedna srdačno pomažući na Božji mig, druga da podjarmljuje i nanosi štetu.”12 Današnja teologija potvrđuje ovaj nauk Crkve od njezina početka: “Izobličenjem slobode stvorena su se bića odvratila od Boga, stoga negativno određuju život ljudi i svijeta. To je razlog povijesti nesreće u svijetu (Jd 6; 2 Pt 2,4; Post 6,2).”13 Đavao je “knez ovoga svijeta” (Iv 14,30). On ima vlast nad grijehom i smrću.

3.4. Sotonina borba protiv Krista Nakon što je zbačen s neba, Sotona “bjesni” protiv Boga i ljudi. On na kraju ima još samo malo vremena na raspolaganju za svoje djelovanje. To su 42 mjeseca14 Sotonine strašne vladavine preko Antikrista. Otkrivenje to predstavlja sučeljenjem Zmije i Žene (Otk 12,1–6). Apokaliptička se žena u egzegezi tumači kao izabrani Božji narod iz kojega dolazi Božji Mesija. U njoj vidi i Mariju, Otkupiteljevu i Mesijinu majku. U ovoj Ženi vjera prepoznaje Gospodinovu Crkvu. U njoj i iz nje na svijet dolazi Krist, Sin Božji. Zmaj je opremljen sa sedam glava i deset rogova. Sedam glava su majmunsko oponašanje sedam duhova na Božjemu prijestolju. Sedam dijadema (kruna) pokazuje da je samozvani “knez svijeta”. Zmaj želi progutati dijete koje žena donosi na svijet. To znači: Sotona želi uništiti Krista. Jer sva je njegova mržnja usmjerena na nj koji je određen da čovječanstvo oslobodi iz njegovih kandža i da njemu na

22

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

kraju izrekne presudu. Dijete protiv Zmaja – to se čini bezizglednim. Jednako tako beznadnim izgleda Kristovo djelo i djelo Crkve u svijetu koji se protivi Bogu. Ali Zmaj nema nikakve šanse jer sam Bog štiti dijete, Mesiju, “uzdiže” ga na Božje prijestolje, pruža mu sigurnost kod sama sebe.

Sržna tvrdnja ovoga strašnog Sotonina napada na Krista i Crkvu glasi: protiv njih Sotona ne može ništa. Štoviše, svojom bojovnom mržnjom i protiv svoje volje svjedoči za Krista kao Boga i Mesiju. Krist je onaj “Jači” koji je u stanju svezati “Jakoga” (Lk 11,22; Mk 3,27).

3.5. Neprijatelj Crkve Nakon što je “bačen na zemlju” (Otk 12,9), Sotona nastavlja borbu: cilj je njegova napada Žena. Ali i ona je zaštićena Božjim zahvatom. Bog je skriva u “pustinji”, daje joj područja za uzmicanje. Doduše, Crkva zbog toga još nema mira od Sotone, ali je na sigurnu. Pod Božjom je zaštitom, ali još je u nemiru zbog toga što je Sotona i njegovi demoni progone. Potom se Sotona svom okrutnošću obara na njezino “potomstvo”. To su sva Božja djeca koja su vjerna Bogu i daju svjedočanstvo za Isusa. Uslijed progonstva učvršćuju svoju vjernost Bogu.

U posljednjoj fazi progonstva Crkve, neposredno prije Kristova ponovnoga dolaska, Sotona poziva u pomoć Antikrista i lažne proroke. Oni sada utroje progone vjernike.

Protubožansko trojstvo: majmunska parodija Presvetoga Trojstva (Otk 12,13–17). To je vrijeme Antikrista i njegovih pomagača. Borba je ogorčena. Ali, i njihovo je vrijeme ograničeno. Mlada je apostolska Crkva iz razdoblja vidioca Ivana napad Sotone i Antikrista prepoznala u ondašnjemu državno-rimskom zatiranju kršćana, u neprijateljstvu pogana i Židova i u nutarnjemu rastakanju Crkve zbog krivovjerja i raskola. Na ovim područjima, još snažnije, progonstva traju do danas.

23

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

Sotona pokušava razoriti Crkvu iznutra. Po riječima pape Grgura, Sotona mnoge ljude veže uza se zavodeći ih protiv Boga tvoreći s njima “sotonsko tijelo” kao opreku Kristovu tijelu. Pokušava Kristovo tijelo zamijeniti svojim tijelom i u tomu uspijeva. “Doista ima u Crkvi onih koji pripadaju Sotoninu tijelu” i štete joj. “Sotona je oduvijek pokušavao pobijediti tijelo našega Otkupitelja. Od nogu do glave nanosi mu rane, da bi u svomu bjesnilu dospio do Glave Crkve.”15 Sotonina se borba protiv Crkve, zajedno sa svim njegovim pomagačima, provlači tijekom svih vremena. Pavao upozorava na to: “Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljačâ ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima” (Ef 6,12). I za Grgura je sigurno: “Sotona će na kraju vremena svijeta napasti još strašnijim napastima, što mu se više bude približavala konačna osuda.”16 On djeluje prijevarom i zavođenjem, ali i okrutnom silom.

Protiv toga Crkva ima samo jednu sigurnost i ona je njezina jakost: Isus ostaje usred svoje zajednice kao pobjednik. On je usred Crkve kao zaklano Janje koje je svojom predanošću pobjednik nad Sotonom i smrću (Otk 14,1–5).

Njegovo obećanje “ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” postaje u ovoj dramatičnoj situaciji Crkve žarko žuđena utjeha i sigurnost koja podiže.

3.6. Knez svijeta R. Schnackenburg govori o čovjekovoj egzistenciji usred mračna i zla svijeta. Iz ovoga “eona zla” trebamo biti izbavljeni (usp. Gal 1,4). Očekujemo “eon spasenja” kraljevstva Božjega, ali moramo proći kroz “eon zla” kojim vladaju zle moći i sile. Sotona je samozvani bog ovoga svijeta zla. Ivan ga naziva “knezom svijeta” (Iv 16,11), Pavao čak “bogom

24

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

ovoga svijeta” (2 Kor 4,3–4). Isusovi učenici žive u ovomu zatrovanu ozračju koje je prepušteno knezu svijeta.17 Kao Božji protivnik i “iz mržnje prema Bogu on želi zavoditi ljude na zlo i gurnuti ih u propast”.18 Iz zavisti zavodi ljude na pobunu i tako osujećuje njihovo uspinjanje k Bogu. Cilj je njegova zavođenja čovjekova žudnja da život ograniči na zemaljsko postojanje, da blaženstvo svede na sjetilnu ugodu, da dušu otrgne od Boga i priveže je uz ovaj svijet. Sotona dobro zna kako će podražiti čovjekove žudnje, ponos i taštinu, moć, novac i karijeru. Upravo su to ciljevi koje je na svoje zastave danas zapisala pseudoreligija sekularizma.

Sotona obećava ljudima slobodu i sreću kršenjem zapovijedi: “Čovjek je obdaren slobodom. Može poslušati ili ne poslušati Boga. Đavao zavodi na neposlušnost.”19 Sotona obećava idealan svijet. Protiv toga vrijedi: “Tko tvrdi da može izgraditi spašen svijet, taj pristaje uz Sotoninu prijevaru.”20 Zbog poticaja Zloga čovjek je u samomu sebi rascijepljen, upleten u borbu između dobra i zla.

Sotona djeluje u svijetu skriveno, anonimno, “bez lica”.

Nigdje ga se ne može dohvatiti i nikada kao osobu. To njegove napade čini još neugodnijima. J. Ratzinger naziva Sotonu “ne-osobom” koja radi na rastakanju, raspadanju čovjeka kao osobe, kao Božje slike. On želi čovjeka izrugati i time pogoditi samoga Boga. On želi dokazati da je čovjek kao Božje stvorenje bijedno stvorenje, da bi tako razotkrio bijedu samoga Boga. U Goetheovu Faustu đavao naziva čovjeka “egoistom, nakazom od smeća i vatre”.

U prispodobi o korovu i pšenici “neprijatelj je došao dok su ljudi spavali, posijao je korov među pšenicu i otišao”. Time Isus shvaća zloga neprijatelja koji želi spriječiti rast dobra sjemena u svijetu i zatrovati ga korovom zla.

Bog pušta da oboje raste do konačnoga suda.

25

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

Sotona se služi oruđem laži: Isus ga naziva “ocem laži” i “ubojicom od početka” (Iv 8,44). Lažima pokušava ljude nahuškati protiv Boga i učiniti ih nepovjerljivima spram njega.

“Tako je Zli prevario ljude, postali su tašti u svojim mislima i Božju su istinu preokrenuli u laž, služeći više stvorenju nego Stvoritelju. A po grijehu đavao vlada ljudima.”21 Napast i pad u grijeh u raju zajedno tvore tzv. arhetipsku povijest koja se stalno ponavlja i danas zadobiva dramatičnu aktualnost: ljudi trebaju postati nepovjerljivi prema Bogu, otkriti “svoju” vlastitu slavu i uskratiti Bogu poslušnost. Đavao mrzi život i ljubav. Jer oboje dolazi od Boga. Biblija ovaj stav naziva “uskraćivanjem klanjanja Bogu”. U trećoj kušnji Sotona želi Isusa dovesti do toga: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana (…) ako se dakle pokloniš preda mnom” (Lk 4,6–7). Ova kušnja u svojemu privlačnu obliku vrijedi i danas: čovjeka se uvjerava da se stalno treba odlučivati za ono “razumno”, za prednost planirana i organizirana svijeta i da pritom iz igre izostavi Boga. On je preprjeka slobodi i razvoju. Kod Solovjeva Antikrist piše knjigu s naslovom Otvoren put k blagostanju i miru u svijetu.22 To je naputak za ostvarivanje savršena privrednoga i društvenoga blagostanja i planirana svijeta. Bog se tu ne pojavljuje. Veliki centri političke i upravne moći već postupaju prema ovomu glavnom naputku na političkomu, društvenom i privrednom području.

3.7. Okovan na tisuću godina U Otk 20,1–4 izvješćuje se o neobičnu događaju: jedan anđeo silazi s neba na zemlju. Svladava Sotonu “u bezdanu” i okiva ga teškim lancem na “tisuću godina”. Baca ga u bezdan i pečati ga da Zmaj – đavao – više ne može zavoditi narode u vremenu od tisuću godina.

Božji sud nad Sotonom započinje njegovim padom u bezdan. Potom biva okovan na tisuću godina, tj. na dugo je

26

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

vrijeme ograničen u svojemu zlu djelovanju. Ovo se okivanje događa utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem Mesije Isusa. Na to se Isus poziva napomenom: “Sada je izbačen knez svijeta” (Iv 12,31). “Đavao je po Kristovu otkupiteljskom djelu stavljen u lance. Njegov utjecaj može postati djelotvoran još samo na ovom ograničenu području.”23 Sotona potpuno koristi svoje oganičeno djelovanje da zavede ljude. On, doduše, ne može spriječiti dolazak Božjega kraljevstva, ne može nauditi Kristu. Ali ima utjecaja na srca ljudi i može ih nahuškati protiv Boga. “Njegovo djelovanje prouzrokuje teške štete – duhovne, a posredno i fizičke naravi – svakom čovjeku i svakom društvu” (KKC 395). Čini se da je čovjek prepušten ovoj destruktivnoj moći. Nepojmljiva je tajna da Bog dopušta djelovanje Sotone.

Na svršetku ovoga vremena svijeta, kratko prije nego što Gospodin ponovno dođe, Sotona će biti pušten iz tzv. tisućugodišnje okovanosti. Za kratko će vrijeme dobiti posljednju potpunu slobodu djelovanja. Krajnjom će odlučnošću i krajnjim bijesom, zajedno sa svojom pratnjom, demonima, ljudima i Antikristom, krenuti u posljednji napad na Crkvu. To će biti vrijeme velikoga otpada i najžešćega progonstva, vrijeme najveće nevolje kakve još nije bilo na svijetu. To je Antikristovo vrijeme (Otk 20,7–10).

No u trenutku kada Sotona počne uništavati Crkvu, pojavit će se Krist i Sudnji dan: “Ali oganj siđe s neba te ih proguta. A njihov zavodnik, Đavao, bačen bi u jezero ognjeno i sumporno, gdje se također nalaze i zvijer i lažni prorok: ondje će se mučiti danju i noću u vijeke vjekova” (Otk 20,9–10).

3.8. Krist ga je pobijedio Drugi vatikanski sabor podsjeća na bolno iskustvo: “Ljudi nisu u stanju sami se djelotvorno oduprijeti napadima neprijatelja ljudskog roda” (GS 13). Samo Krist to mo-

27

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

že. On je pobjednik nad Sotonom. “Zato se pojavi Sin Božji: da razori djela đavolska” (1 Iv 3,8) (KKC 394). “On je svojim vazmenim otajstvom ljude istrgnuo iz robovanja đavlu” (GS 22). U Isusu dolazi sud Sotoni i ovomu svijetu: “Sada će knez ovoga svijeta biti izbačen” (Iv 12,31; 16,11).

Krist je kao “Svetac Božji” (usp. Mk 1,34; Mt 8,16; 8,29; Lk 4,41; 8,26–39) istjerivao demone: njegova svjetlost razotkriva Sotonu i njegovu moć tako da se ovaj ne može sakriti. Jer u anonimnosti on djeluje najučinkovitije: “Što sveto postaje vidljivije i moćnije, to se manje demon može skrivati.”24 A gdje se Sotona niječe, s time ruku pod ruku ide i nestajanje svetoga, tvrdi Ratzinger.

Drugi vatikanski sabor ističe da je Krist pobjednik nad đavlom: “No sâm je Gospodin došao da oslobodi i ojača čovjeka tako da ga iznutra obnavlja te van izbacuje ‘kneza ovoga svijeta’ koji ga je držao u ropstvu grijeha” (GS 13).

Bitnim nalogom svojega otkupiteljskog djela Isus je smatrao borbu protiv Sotone: “Iznenađuje da je on, koji se nije htio pretvoriti u čovjeka-čudotvorca, borbu protiv demona smatrao središnjim dijelom svojega naloga.”25 On sam kaže: “Vidjeh Sotonu kako poput munje s neba pade” (Lk 10,18). Isus moli Oca da učenike sačuva od Zloga (Iv 17,15).

Evanđelja svjedoče o Isusu kao gospodaru nad Sotonom. On istjeruje demone. Oni moraju bježati pred njim jer ga prepoznaju kao Sina Božjega (Lk 4,34). “Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje” (Mt 12,28). I u kušnji u pustinji Isus se pokazuje kao onaj koji je posve nadmoćan nad Sotonom (Mt 4,1–11; Mk 1,13sl.; Lk 4,1–13). Pritom se đavao pokazuje kao poznavatelj Pisma, postavlja se kao “teolog”; navodi Ps 91 (“Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim”), ali Pismo izlaže u svojemu smislu, izrugujući Boga.

28

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

Krist ima nalog da ljude istrgne iz “vlasti tame i da svijet pomiri s Ocem” (AG 3), on “satire đavolsku vlast” (AG 9).

Svi koji po vjeri u Krista imaju udjela u njegovu vazmenomu otajstvu oslobođeni su Sotonine vlasti. Po sebi ljudi su robovi grijeha i smrti. Ali po sakramentu krštenja bivaju istrgnuti iz vlasti Sotone.26 Stoga ispovijest vjere bitno pripada krštenju: vjera u trojstvenoga Boga i odreknuće od Sotone i “njegova sjaja”.27 U prvim stoljećima kršćanstva pod poganskom vlašću Rimljana Sotoninim se sjajem smatralo sudjelovanje u javnim igrama, kao što su borbe gladijatora i zvijeri, pobačaj i samoubojstvo, sudjelovanje u čašćenju bogova i u “božanskomu kultu cara”. Tko se po krštenju pritjelovio Isusu Kristu, izvršio je rez u životu i držao se podalje od ovih demonskih praksa. Ovaj je odmak nosio sa sobom rizik da čovjek tako postane upadljiv, drukčiji, što je sa sobom povlačilo kazne, čak i smrt.

Odstojanje od “Sotonina sjaja” danas bi moglo značiti: odmaknuti se od tuđih religija, ezoterije i magije, od raznih poroka bogata sloja društva – od pohlepe za materijalnim dobrima, seksizma, pornografije – od pripadnosti duhu vremena tzv. javnoga mišljenja, od nepravednosti na socijalnomu području. Umjesto toga treba se odlučno zauzimati za zaštitu nerođenoga života i čovječna umiranja, protiv pobačaja i eutanazije. “Tako je ovo krsno odreknuće od ‘pompa diaboli’, od đavla i njegova sjaja, nekada kao i danas, ‘srž kulturno-kritičkoga obilježja kršćanstva’ i znak ‘reza’ o kojemu se radi. Tko ovdje ne bi vidio analogiju s današnjicom i njezinim kulturalnim oboljenjima?”28 To je borba između kulture života, kojoj je na čelu Krist, i nekulture smrti, koju zastupa Sotona.

Ishod borbe određuje Krist svojim uskrsnućem. Tko je po krštenju uskrsnuo “u Kristu”, postao je novo stvorenje.

S Kristom je zaštićen u Bogu i otkupljen od Sotonine moći.

Postaje “imun” na “virus” Zloga: “Kada čovjek uđe u svje-

29

ANTIKRIST – MIT O OPROŠTAJU OD ĐAVLA

tlo Isusa Krista, demon biva prenesen na drugu stranu i tako postaje pobjediv.”29 To izražava obred pomazanja katekumenskim uljem. No sve dok imamo status hodočasnika, moramo se uvijek iznova izboriti za ovaj imunitet i ostvarivati ga.

3.9. Imuni na Sotonu Bog po Kristu iscjeljuje ljude od razorna djelovanja Sotone, oslobađa ih njegova zatočeništva. On “usavršuje čovjeka i nadvladava đavla” (II. vatikanski sabor, LG 17).

Tko je “u Kristu”, imun je na Sotoninu moć. Na to se poziva Prva Ivanova poslanica 5,18–19: “Znamo: tko god je rođen od Boga, ne griješi; nego Rođeni od Boga (Krist) čuva ga i Zli ga ne dotiče. Znamo: od Boga smo, a sav je svijet pod Zlim.” “Pišem vama, mladići, jer ste pobijedili Zloga” (1 Iv 2,13 i 5,18).

Unatoč tomu, i nadalje smo izloženi napadima i napastima Sotone. U tomu se sastoji iskušavanje vjernosti Bogu. Sinoptičke pripovijesti o Isusovoj kušnji pokazuju kako je Isus uzor u odolijevanju lukavim napadima Sotone (Mt 4,1). U ovomu svijetu čovjek je izložen kušnji “vladara svijeta”. Zbog toga Pavao upozorava da se oboružamo protiv njega: “Obucite se u Božju bojnu opremu, da biste se mogli oduprijeti podmuklim đavlovim napadima” (usp. Ef 6,11– 14). U Prvoj Petrovoj poslanici vjernike se poziva da budu budni: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri” (1 Pt 5, anđeli i moći, 7–9). Poslanica Efežanima nam naznačuje pravila kako ćemo postati imuni na Sotonu: “Ne dajte prostora đavlu” (Ef 4,27sl.) uzdržavajući se od srdžbe i ljudskih strasti. Oni su ulazna vrata za đavla.

Molitva, askeza i čvrsta vjera poput zida su koji štiti od napada Sotone. U Jakovljevoj poslanici 4,7 kaže se: “Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas.” Sam nas Isus uči moliti

30

SOTONA – ANTIKRISTOV “POKROVITELJ”

u Očenašu: “Ne uvedi nas u napast (prema smislu bi moralo glasiti: “Sačuvaj nas od napasti”) i izbavi nas od Zloga.”

U Poslanici Rimljanima 8,31–39 Pavao obznanjuje ofenzivnu sigurnost pred moći Zloga za onoga tko je “u Kristu”: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (...) Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (...) uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”

Ove Isusove riječi i riječi apostolâ pokazuju siguran oslonac u borbi protiv strašnih napada Sotone i Antikrista.

Tko se ravna tim riječima, imun je na Zloga. Sotonin se trag provlači tijekom cijele povijesti čovječanstva kao trag nesreće koja je rezultat grijeha čovjeka poslušna Sotoni.

Religije svijeta očituju slutnju o njemu. No Isus Krist ga naziva imenom i osobno mu se suprotstavlja. Ovo je oduzimanje moći Zlomu bolan i opasan proces u povijesti čovječanstva. Sotonin je bijes posebice opisan u Otkrivenju.

To su napeti usponi i padovi Sotonine borbe protiv Božje djece. Povijest se spasenja mora izvući iz Sotoninih kandža.

Ishod je borbe već odlučen: po Isusu Kristu. Povijest svijeta povijest je spasenja. Jer ona je povezana s jednom temeljnom danosti: s Kristovim uskrsnućem. To je pobjeda Janjeta i svih koji mu se klanjaju.

31

SADRŽAJ

5. Pobuna masa protiv Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 5.1. Plansko zavođenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 5.2. Ateizam stvara izvanredno stanje . . . . . . . . . . . . . . . . 52 5.3. Preziranje Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 6. Posljednje i najveće progonstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 6.1. Sotonina konačna bitka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 6.2. Faze progonstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 6.3. Ustrajnost malobrojnih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 6.4. Trag progonstva u povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 6.5. Spasenje “izabranih” koji su ostali vjerni . . . . . . . . . . 66 6.6. Dvojica svjedoka: Henoh i Ilija . . . . . . . . . . . . . . . . . . 68 7. Antikristov grad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 7.1. Antički Rim kao sjena Babilona. . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 7.2. Digresija: Rim kao Antikristov grad i Antikristovo papinstvo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 72 7.3. Antikristov grad danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 8. Moći koje odlažu Antikristov dolazak . . . . . . . . . . . . . . 76 III. SJENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 1. Sjene i preteče Antikrista . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 2. Božji neprijatelji i poricatelji Krista – preteče Antikrista . . 82 3. Pripremanje puta Antikristu danas . . . . . . . . . . . . . . . . 87 3.1. Sekularizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88 3.2. “Civilna religija” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 3.3. Država kao instancija nadzora s “božanskim” ovlaštenjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 3.4. Nasilje i teror . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 4. Antikrist u Crkvi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 4.1. Crkva: tijelo Kristovo ili Duhovni servis d.o.o.? . . . . 107 4.2. “Vukovi u stadu” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 4.3. Odani “duhu vremena” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 4.4. Otpad od Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 4.5. Zamjenske religije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 5. Progonstvo danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 5.1. Kršćanofobija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116

142

SADRŽAJ

5.2. Isključivanje Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116 IV. UVIDI IZ NAUKA O ANTIKRISTU . . . . . . . . . . . . . 121 1. Bdjeti i očekivati Kristov ponovni dolazak . . . . . . . . . 121 2. Budnost kao nasljedovanje Isusa . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 2.1. Crkva – Božji spomen u svijetu . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 2.2. Budnost kroz sakramentalni život . . . . . . . . . . . . . . 127 2.3. Marija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 3. Krist – naša nada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132

143

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2012.