Što je kršćanstvo

benedikt xvi .

što je kršćanstvo Posljednji spisi VERBUM

Benedikt XVI. ŠTO JE KRŠĆANSTVO

Benedikt XVI.

ŠTO JE KRŠĆANSTVO Posljednji spisi

Priredili Elio Guerriero i Georg Gänswein

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 202. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Che cos’e’ il cristianesimo Copyright © 2023 Elio Guerriero Objavljeno u dogovoru s Piergiorgio Nicolazzini Literary Agency (PNLA). © 2023 Mondadori Libri S.p.A., Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Mladen Parlov Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-837-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190820042.

PREDGOVOR

PREDGOVOR

Godine 2019. priredio sam knjigu pod naslovom Židovi i kršćani1, u kojoj sam čitateljima ponudio članak pape Benedikta XVI., Milost i poziv bez kajanja, poslije kojega je uslijedila razmjena pisama između bečkoga nadrabina Ariea Folgera i umirovljenoga pape. Zanimljivo je da su Ratzingerov članak, koji su neki katolički teolozi njemačkoga govornog područja definirali kao opasan za židovsko-kršćanski dijalog, branili glavni rabin Beča i drugi talijanski i strani židovski predstavnici. Knjiga je dala toliki doprinos dijalogu da su Arie Folger, Riccardo Di Segni, glavni rabin Rima, i Renzo Gattegna, bivši predsjednik Unije židovskih zajednica, prisustvovali njezinu predstavljanju u Rimu na Lateranskome sveučilištu. Pozitivno je bilo također širenje knjige u Italiji, a bilo je i izdanja u inozemstvu. Potaknut tim primjerom, u susretu s papom emeritusom u kojemu sam ga izvijestio o događajima, usudio sam se upitati ga: „Zašto ne bismo prikupili i objavili u jednoj knjizi sve tekstove napisane u godinama nakon ostavke?“ Po navici koja mi je već neko vrijeme bila poznata, papa Benedikt odgovorio je da će razmisliti o tome. Kasnije sam saznao da je počeo prikupljati materijale i to je nedvojbeno bio pozitivan znak. Situacija se zakomplicirala objavom knjige kardinala Roberta Saraha Iz dubine naših srca2, koja je uključivala članak pape Benedikta o katoličkome svećeništvu. Pre-

5

PREDGOVOR

ma nekim zlonamjernim tumačima, među kojima su se ponovno isticali autori s njemačkoga govornog područja, djelo je prikazano kao opovrgavanje Biskupske sinode za Amazoniju, koja se održala u listopadu 2019., i gotovo kao anticipacija zaključaka koje je trebao donijeti papa Franjo. Podigla se velika prašina nakon čega mi je papa emeritus napisao da će udovoljiti mojoj molbi da objavimo njegove spise, ali je postavio obvezni uvjet da djelo mora biti objavljeno nakon njegove smrti. „S moje strane, za života više ništa ne želim objavljivati. Bijes krugova protiv mene u Njemačkoj tako je jak da svaka moja riječ koja se pojavi odmah izaziva njihov ubilački urlik. Želim toga poštedjeti sebe i kršćanski svijet.”3 U istome pismu Benedikt se ispričao što još nije započeo rad na reviziji svojih tekstova, ali mi je obećao da će to uskoro učiniti. I doista, idućih mjeseci prionuo je na posao. Nadišao je moje zahtjeve i nije se ograničio na čitanje već objavljenih članaka. Znatno je dopunio neke tekstove, među kojima valja istaknuti onaj o svećeništvu. U susretu koji se održao 28. lipnja 2021., uoči 70. obljetnice njegova svećeničkog ređenja, nadahnuto mi je govorio o svome svećeničkom životu i istaknuo važnost teksta o svećeništvu koji se donosi u ovoj knjizi. Polazeći upravo od osobnoga iskustva, na koncu je bio zadovoljan rezultatom. Među ostalim, smatrao je da je njime dao doprinos rješavanju problema nedostatka tekstova o službi i životu svećenika u dekretu Drugoga vatikanskog koncila. Time rad oko teksta još nije bio završen. Želeći zbirci tekstova dati unutarnju strukturu i cjelovitost, napisao je važne dodatne priloge poput onih o religijama i Kristovoj prisutnosti u euharistiji.

6

PREDGOVOR

Ukratko, ova knjiga nije samo zbirka već objavljenih ili djelomično novih tekstova nego iznimno posebna duhovna oporuka diktirana mudrošću duha i srcem oca uvijek pripravnoga na očekivanja i nade vjernika i svih ljudi. Kao što je poznato, papa Benedikt pisao je na njemačkome jeziku. Prijevode tekstova na talijanski napravili smo Pierluca Azzaro i ja. Nadalje, papa Benedikt odlučio je da referentno izdanje ovoga djela bude talijansko. Meni ostaje dužnost još jednom izraziti zahvalnost papi Benediktu na povjerenju koje mi već godinama ukazuje. Elio Guerriero

7

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

UVOD

UVOD

Kada sam 11. veljače 2013. objavio svoju ostavku na službu Petrova nasljednika, nisam imao nikakav plan što ću raditi u novonastaloj situaciji. Bio sam previše iscrpljen da bih planirao bilo kakav novi posao. Nadalje, objavljivanje knjige Djetinjstvo Isusovo4 činilo se kao logičan završetak mojih teoloških spisa. Nakon izbora pape Franje polako sam nastavio svoj teološki rad. Tako je tijekom godina nastao niz manjih i srednjih priloga koji su objavljeni u ovoj knjizi. Na prvome je mjestu predavanje koje sam održao prigodom inauguracije velike dvorane Papinskog sveučilišta Urbaniana 21. listopada 2014. Ovdje je objavljeno nepromijenjeno. Zatim slijedi tekst kojim sam htio pojasniti koncept religijâ s kojima kršćanska vjera želi stupiti u dijalog. Drugo poglavlje bavi se temom naravi i nastanka monoteizma. Potom slijedi kratki tekst o metodi kršćansko-islamskoga dijaloga i zahvala za dodjelu počasnoga doktorata Papinskoga sveučilišta u Krakovu. Tim dvama kratkim tekstovima dodan je predgovor koji sam napisao za rusko izdanje svoje Opera omnia, svezak XI., Teologija liturgije. U trećemu poglavlju donosim tekst koji sam napisao o židovsko-kršćanskome dijalogu te korespondenciju s rabinom Arieom Folgerom koju sam vodio između kolovoza i rujna 2018. Već sam ranije odlučno odbacio optuž-

11

UVOD

be o navodnim protužidovskim stavovima prisutnima u mojoj misli. Sa židovske strane moji su pokušaji ocijenjeni samo pozitivno. Stoga se nadam da još uvijek mogu dati doprinos dobromu dijalogu. Četvrto poglavlje počinje intervjuom koji je inicirao otac Daniele Libanori. Tema razgovora bilo je pitanje je li Isus Krist morao umrijeti kako bi obnovio poredak koji je grijehom narušen. Klasičan odgovor kako ga je razradio Anselmo Canterburyjski danas nam je gotovo neshvatljiv. U intervjuu sam pokušao pokazati kako danas možemo razumno shvatiti smisao muke i smrti Isusa Krista. Slijede dva teksta koja obrađuju temu svećeništva i euharistije. Prva varijanta članka o svećeništvu objavljena je u knjizi kardinala Saraha Iz dubine naših srca. Kasnije sam ga preradio i tako mu dao novo težište. Drugi vatikanski koncil svojim je tekstom o ministerijalnome svećeništvu pokušao ponovno pokazati njegovu ljepotu. U svemu tome došlo je do bitnoga propusta uzrokovana situacijom u kojoj se nalazila suvremena biblijska egzegeza. Svećeništvo se, naime, pojavljuje u biti kao pastoralna služba, dok svećenički proprium ne bi bio prisutan u novozavjetnoj pastoralnoj službi. Ja sam, naprotiv, uspio pokazati da je, unatoč tomu, novozavjetni prezbiter sacerdos, čak i u novome smislu što ga je definirao veliki svećenik Isus Krist na križu. Također sam se osvrnuo na raspravu o interkomuniji [tj. primanju pričesti kod drugih vjerskih zajednica, nap. prev.], koja se s vremena na vrijeme snažno javlja u Njemačkoj. Rezultat je bio produbljeni pogled na prisutnost tijela i krvi Kristove, a time i nova definicija onoga što može ili ne mora značiti izraz „jesti tijelo i piti krv Kristovu“.

12

UVOD

Peto poglavlje bavi se moralnim pitanjima. Ovdje je donesen temeljni prilog koji se tiče pitanja Crkve i sablazni spolnoga zlostavljanja. Šesto poglavlje sadrži priloge koji proizlaze prije svega iz povijesnih događaja: moj tekst o pedesetoj obljetnici Međunarodne teološke komisije, spomen na svetoga papu Ivana Pavla II., povodom stote obljetnice njegova rođenja, i pozdravni govor za 75. obljetnicu smrti o. Alfreda Delpa. Poglavlje završava intervjuom o sv. Josipu, kojega su mi roditelji dali za doživotnoga zaštitnika. Što sam stariji, sve mi je jasniji lik moga zaštitnika. Nije nam prenesena nijedna njegova riječ, samo njegova sposobnost slušanja i djelovanja. Sve više shvaćam da nam upravo njegova šutnja govori i da me, onkraj znanstvenih spoznaja, želi dovesti do mudrosti. Ova knjiga, koja obuhvaća spise koje sam napisao u Samostanu Mater Ecclesiae, bit će objavljena nakon moje smrti. Priređivanje ovoga izdanja povjerio sam dr. Eliju Guerrieru, koji je napisao moju biografiju na talijanskome jeziku i koji mi je poznat po svojoj teološkoj stručnosti. Stoga mu rado povjeravam ovo svoje posljednje djelo. Benedikt XVI. Samostan Mater Ecclesiae, dana 1. svibnja 2022., na blagdan sv. Josipa radnika

13

prvo poglavlje

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

LJUBAV NA IZVORU POSLANJA

LJUBAV NA IZVORU POSLANJA*

U prvome redu htio bih izraziti najsrdačniju zahvalu velikomu rektoru i upravi Papinskoga sveučilišta Urbaniana, visokim dužnosnicima i predstavnicima studenata na njihovu prijedlogu da se obnovljena velika dvorana nazove po mome imenu. Želio bih na poseban način zahvaliti velikomu kancelaru sveučilišta, kardinalu Fernandu Filoniju, što je prihvatio ovu inicijativu. Za mene je izvor velike radosti što u radu Papinskoga sveučilišta Urbaniana uvijek mogu biti prisutan. Tijekom raznih posjeta koje sam kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere obavljao, redovito sam bio zadivljen ozračjem univerzalnosti koje vlada na ovome sveučilištu, u kojemu se mladi ljudi iz gotovo svih zemalja svijeta pripremaju za služenje evanđelju u suvremenome svijetu. I danas iznutra ispred sebe, u obnovljenoj dvorani, vidim zajednicu sastavljenu od mnoštva mladih, koji nam omogućuju da na živ način sagledamo nevjerojatnu stvarnost Katoličke Crkve. „Katolička“: ovo obilježje Crkve, koje od davnina pripada ispovijesti vjere, nosi u sebi nešto od Pedesetnice. Podsjeća nas da se Crkva Isusa Krista nikada nije ticala jednoga naroda ili jedne kulture, nego da je od početka bila namijenjena čitavu čovječanstvu. Posljednje riječi *

Poruka Ljubav na izvoru poslanja pročitana je prigodom otvaranja velike dvorane na Urbaniani. Benedikt XVI. ju je doradio i naslovio 21. listopada 2014.

17

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

koje je Isus uputio svojim učenicima bile su: „Učinite mojim učenicima sve narode.“ (Mt 28,19) A u trenutku Pedesetnice apostoli su progovorili na svim jezicima, čime su mogli očitovati, snagom Duha Svetoga, svu širinu svoje vjere. Otada je Crkva stvarno rasla na svim kontinentima. Vaša prisutnost, drage studentice i dragi studenti, odražava sveopće lice Crkve. Prorok Zaharija najavio je mesijansko kraljevstvo koje će sezati od mora do mora i bit će kraljevstvo mira (Zah 9,9 sl.). I zapravo, gdje god se slavi euharistija i ljudi, blagujući u Gospodinu, postaju jedno tijelo, tamo postoji nešto od onoga mira koji je Isus Krist obećao dati svojim učenicima. Vi, dragi prijatelji, budite suradnici toga mira što nam ga je, u ovome rastrganom i nasilnom svijetu, sve hitnije graditi i štititi. Zato je tako važan rad vašega sveučilišta na kojemu želite bolje upoznati Isusa Krista kako biste postali njegovi svjedoci. Uskrsli Gospodin dao je nalog svojim apostolima, a po njima i učenicima svih vremena, da donesu njegovu riječ do kraja svijeta i da sve ljude učine njegovim učenicima. Preuzimajući tradiciju prisutnu tijekom stoljeća, Drugi je vatikanski koncil, u dekretu Ad gentes, istaknuo duboke razloge te misijske zadaće i tako je s novom snagom dodijelio današnjoj Crkvi. No vrijedi li ona doista i danas? – pitaju se mnogi unutar i izvan Crkve. Je li misija doista i danas aktualna? Ne bi li bilo primjerenije susresti se u dijalogu među religijama i zajedno služiti miru u svijetu? Protupitanje glasi: Može li dijalog zamijeniti poslanje? Doista, mnogi danas smatraju da se religije trebaju međusobno poštivati​​ i u međusobnome dijalogu postati zajednička snaga mira. U ovome načinu razmišljanja najčešće se pretpostav-

18

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

lja da su različite religije varijante jedne te iste stvarnosti; da je „religija“ zajednički nazivnik koji poprima različite oblike prema različitim kulturama, ali unatoč tomu izražava istu stvarnost. Pitanje istine, ono koje je izvorno pokretalo kršćane više od svih ostalih, ovdje je stavljeno u zagrade. Pretpostavlja se da je autentična istina o Bogu naposljetku nedostižna i da se u najboljemu slučaju ono neizrecivo može predstaviti samo različitim simbolima. Ovo odustajanje od istine čini se realnim i korisnim za mir među religijama u svijetu. A ipak je smrtonosno za vjeru. Doista, vjera gubi svoj obvezujući karakter i svoju ozbiljnost ako se sve svede na zapravo zamjenjive simbole, sposobne samo izdaleka uputiti na nedostupno otajstvo božanskoga. Dragi prijatelji, vidite da nas pitanje poslanja ne suočava samo s temeljnim pitanjima vjere nego i s pitanjem što je čovjek. U kontekstu kratkih pozdravnih riječi očito ne mogu pokušati iscrpno analizirati ovaj problem koji se danas duboko dotiče svakoga od nas. No želio bih barem nagovijestiti smjer u kojemu bi naše razmišljanje trebalo ići. Radim to polazeći od dviju različitih početnih točaka.

I. 1) Uvriježeno je mišljenje da su religije, da tako kažemo, jedna uz drugu, poput kontinenata i pojedinih država na zemljopisnoj karti. Međutim, to nije točno. Religije su na povijesnoj razini u pokretu, baš kao što su u pokretu narodi i kulture. Postoje religije koje čekaju. Plemenske su religije takve vrste: imaju svoj povijesni trenutak, a ipak čekaju veći susret koji će ih dovesti do punine. Mi smo, kao kršćani, uvjereni da oni u tišini iščekuju susret s

19

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

Isusom Kristom, svjetlom koje od njega dolazi, koje ih jedino može u potpunosti dovesti do njihove istine. I Krist čeka njih. Susret s njim nije provala stranca koji uništava njihovu kulturu i njihovu povijest. Naprotiv, to je ulazak u nešto veće, korak prema onome čemu idu. Stoga je ovaj susret uvijek, u isto vrijeme, pročišćenje i sazrijevanje. Štoviše, susret je uvijek obostran. Krist čeka njihovu povijest, njihovu mudrost, njihovo viđenje stvari. Danas sve jasnije vidimo još jedan aspekt: ​​dok se kršćanstvo u zemljama svoje velike povijesti na mnoge načine umorilo i neke su se grane velikoga stabla izrasla iz evanđeoskoga gorušičina zrna osušile i pale na zemlju, iz susreta religija u iščekivanju i Krista izvire novi život. Ondje gdje je prije bio samo umor, pojavljuje se i očituje radost novih dimenzija vjere. 2) Religija sama po sebi nije jednoobrazna pojava. U njoj se uvijek mora razlikovati nekoliko dimenzija. S jedne strane, postoji mjera protegnutosti, izvan svijeta, prema vječnome Bogu, no, s druge strane, u njoj se nalaze elementi koji proizlaze iz povijesti ljudi i njihova prakticiranja vjere. U religiji se svakako može naći lijepih i plemenitih pojava, ali i niskih i destruktivnih, ondje gdje je čovjekova sebičnost ovladala religijom, pa ju umjesto na otvaranje potaknula na zatvaranje u vlastiti prostor. Iz toga razloga, religija nikada nije samo čisto pozitivna ili negativna: u njoj su pomiješana oba aspekta. U svojim je počecima kršćansko poslanje na vrlo snažan način uočilo prije svega negativne elemente poganskih religija s kojima se susretalo. Zbog toga je kršćanski navještaj isprva bio izrazito kritičan prema religiji. Samo nadvladavanjem njihovih tradicija, koje se dijelom smatralo i demonskima, vjera je mogla razviti svoju obnavljajuću moć. Na temelju

20

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

elemenata te vrste evangelički teolog Karl Barth suprotstavio je religiju i vjeru, prosuđujući prvu apsolutno negativno kao samovoljno ponašanje čovjeka koji pokušava, polazeći od sebe, dokučiti Boga. Dietrich Bonhoeffer nastavio je s tim pristupom izjašnjavajući se za kršćanstvo „bez religije“. Nesumnjivo, ovo je jednostrano gledište koje se ne može prihvatiti. Ipak, ispravno je reći da svaka religija, kako bi bila ispravna, istodobno mora uvijek biti i kritična prema religiji. Naravno, ovo vrijedi i za kršćansku vjeru, i to po njezinu izvoru i po naravi. Naime, kršćanska vjera, s jedne strane, gleda s velikim poštovanjem na nutarnja očekivanja i nutarnja bogatstva religija, no, s druge strane, na kritički način promatra ono što je negativno. Razumije se samo po sebi da kršćanska vjera mora neprestano razvijati tu kritičku snagu i u odnosu na vlastitu religijsku povijest. Za nas kršćane, Isus Krist je Božji Logos, svjetlo koje nam pomaže razlikovati narav religije od njezine iskrivljenosti. 3) U našemu vremenu sve je jači glas onih koji nas žele uvjeriti da je religija kao takva zastarjela i da ljudsko djelovanje treba biti vođeno samo kritičkim mišljenjem. Iza takvih koncepcija stoji uvjerenje da je pozitivističkim mišljenjem razum u svoj svojoj čistoći definitivno stekao prevlast. No u stvarnosti je i takav način razmišljanja i življenja povijesno uvjetovan i vezan uz određene povijesne kulture. Smatrati ovakav način razmišljanja jedinim valjanim dovodi do umanjivanja čovjeka jer ga lišava bitnih dimenzija njegova postojanja. Kada više nema mjesta za etos koji, na temelju svoje autentične naravi, ide onkraj pragmatizma, kada više nema mjesta za gledanje prema Bogu, čovjek postaje manji, a ne veći. Područje vlastito pozitivističkom razumu obuhvaća velika djelatna polja

21

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

tehnike i gospodarstva, međutim oni ipak ne iscrpljuju sve ono ljudsko. Dakle, na nama koji vjerujemo ostaje neprestano širom otvarati vrata koja, izvan puke tehnike i čistoga pragmatizma, vode u svu veličinu našega postojanja, u susret sa živim Bogom.

II. 1) Ova razmišljanja, možda pomalo zamorna, trebala bi pokazati da i danas, u duboko promijenjenu svijetu, zadaća prenošenja evanđelja Isusa Krista drugima ostaje razumna. Ipak, postoji i drugi, jednostavniji način da se ova zadaća opravda i danas. Radost zahtijeva da se podijeli. Ljubav zahtijeva da bude priopćena. Istina zahtijeva da bude priopćena. Tko je primio veliku radost, ne može je jednostavno zadržati za sebe, mora je prenijeti dalje. Isto vrijedi i za dar ljubavi, za dar priznanja istine koja se očitovala. Kada je Andrija susreo Krista, nije mogao drugo doli reći svomu bratu: „Našli smo Mesiju!“ (Iv 1,41) A Filip, kojemu je bio darovan isti susret, nije mogao učiniti drugo doli reći Natanaelu da je našao onoga o kome su pisali Mojsije i proroci (Iv 1,45). Naviještamo Isusa Krista ne da prikupimo što više članova za našu zajednicu, a još manje za prevlast. Govorimo o njemu jer osjećamo da moramo prenijeti radost koja nam je dana. Bit ćemo vjerodostojni navjestitelji Isusa Krista kada ga istinski susretnemo u dubini svoga postojanja, kada nam se u susretu s njime daruje veliko iskustvo istine, ljubavi i radosti. 2) Duboka napetost između mističnoga prikazanja Bogu, u kojemu mu se čovjek potpuno predaje, te odgovornosti za bližnjega i za svijet koji je Bog stvorio dio je naravi religije. Marta i Marija uvijek ostaju nerazdvojne,

22

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

čak i ako s vremena na vrijeme naglasak padne na jednu ili drugu. Točka je susreta dvaju polova ljubav u kojoj istodobno dodirujemo i Boga i njegova stvorenja. „I mi smo upoznali ljubav i povjerovali joj.“ (1 Iv 4,16) Ova rečenica izražava autentičnu narav kršćanstva. Ljubav, koja se na mnogo načina ostvaruje i odražava u svecima svih vremena, autentičan je dokaz istinitosti kršćanstva.

23

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

ŠTO JE RELIGIJA* Pokušaj definiranja pojma religije

Kada želimo pojasniti bit religije, kao prva točka proizlazi da religija postoji samo u konkretnim religijama. Ne postoji apstraktna narav religije, nego samo konkretni oblici religije. Čini se da zbog toga pokušaj pronalaženja načina za dijalog postaje besmislen. Doista, religije se pojavljuju kao strukture koje obuhvaćaju kontinente u prostoru i vremenu. S druge strane, kada se bolje pogleda, vidljivo je da se religije onkraj kontinenata prikazuju kao grandiozne strukture koje se, štoviše, ne mogu prikazati statično, već se povijesno nalaze u kretanju koje na koncu teži samonadilaženju. U tome pokretu, međutim, one nisu uništene, već pročišćene i vraćene svojoj najautentičnijoj naravi. Takozvane plemenske religije (koje su nekada jednostavno bile definirane kao poganstvo) poznaju bogove koji su raspoređeni u pojedina područja života. Najuočljiviji su kultovi plodnosti. U njima je riječ o radosnome čašćenju misterija plodnosti po kojemu ga se istodobno prima na uvijek nov način. Stoga su briga za očuvanje plodnosti, zahvalnost za njezino očuvanje i radost zbog nje njezin bitni sadržaj. Ipak, u tome slavljenju redovito i samo od sebe dolazi do ekstatične zloupotrebe, u kojoj se božanski i ljudski element međusobno isprepliću i tako *

24

Članak Što je religija dovršen je 19. ožujka 2022. i dosada nije objavljen.

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

gube svoje dostojanstvo. Tako su ti kultovi odveli u propast čitava društva dovodeći u pitanje samu narav religije. Borba protiv tih kultova s ​​njihovim iskušenjima uvelike određuje odnos biblijske vjere prema religijama. Naravno, postoji i pozitivan aspekt ovih religija utoliko što su usmjerene na očuvanje i plodnost zemlje. U kasnoantičkome društvu one se čak predstavljaju kao bit poganstva, a sada se očituju na posve pozitivan način u pokorničkim procesijama, u obredima i sličnim gestama. Kršćanstvo, koje u početku nije poznavalo ove pobožne oblike i koje se suprotstavljalo poganskoj religioznosti, moralo je na koncu usvojiti mnoge elemente iz toga ambijenta, pročistiti ih i ispraviti, ali i prihvatiti nova otvaranja i konkretne oblike pobožnosti. Takozvane Litaniae maiores [Veliki zazivi, nap. prev.] sačuvane su kao molitve prošnje sve do danas. Ono što je u početku bilo poganstvo, koje je bilo suprotstavljeno vjeri, danas je oblik kršćanske vizije života i svijeta koji je, nažalost, osuđen na smrt. Ono naizgled pogansko, što se u početku činilo potrebnim eliminirati, poslije je pridonijelo prikazivanju života koji se uvijek iznova prihvaća kao onaj koji dolazi od Boga. Ovdje bih želio spomenuti još jedno područje od posebne važnosti, a ono se tiče načina odnosa prema bolesti i smrti. U poganskome ritualu postoje duboko dirljive riječi i geste, ali i samovolja koja iskorištava izazov koji predstavljaju bolest i smrt kako bi zauzvrat iskazala moć. Moć čarobnjaka izobličuje lice plemenskih religija jednako danas kao i u prošlosti. Bitan izraz odnosa prema mrtvima u svim je plemenskim religijama kult predaka, koji se u prošlosti uglavnom doživljavao kao suprotnost kršćanskomu pogledu na život i smrt. Iz svoga je iskustva Horst Bürkle predložio nov pristup i tumačenje štovanja

25

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

predaka koje mi se čini vrijednim razmatranja. On pokazuje da je individualizam koji se razvio na Zapadu i predstavlja najsnažniji otpor kultu predaka zapravo suprotan kršćanskoj slici čovjeka koja nas vidi zaštićene u otajstvenome tijelu Kristovu. Čovjekova veza s Kristom nije samo „ja – ti“ odnos, već stvara novi „mi“. Zajedništvo s Isusom Kristom uvodi nas u Tijelo Kristovo, to jest u veliku zajednicu svih koji pripadaju Gospodinu, a stoga i prelazi granicu između smrti i života. U tome je smislu zajedništvo s onima koji su bili prije nas bitan dio kršćanstva. Omogućuje nam pronalaženje oblika zajedništva s mrtvima, koji se možda u Africi iskazuju drukčije nego u Europi, ali u svakom slučaju omogućuju smislenu transformaciju kulta predaka. Sada se pak postavlja pitanje kako vjera u jednoga Boga može nadvladati svijet bogova. Verbit Wilhelm Schmidt cjelokupnim životnim radom podupirao je tezu da vjera u jednoga Boga stoji u izvoru povijesti religije te da je postupno sve više i više padala u sjenu pojavom brojnih božanstava sve dok nije iznova potisnula bogove. I sam je na kraju priznao da se takav razvoj događaja ne može dokazati. Ipak, nekako se oduvijek znalo da bogovi nisu samo množina od Boga. Bog je Bog u jednini. On postoji samo u jedinstvu. Mnoštvo bogova kreće se na drugoj razini. Zapravo, svijetom u njegovim različitim sferama upravljaju božanstva koja mogu dominirati samo jednim dijelom. Što se tiče jedinoga Boga, na njega se odnosi ono što je Erik Peterson napisao u svojoj važnoj ranoj studiji Monoteizam kao politički problem: „Le roi regne, mais il ne gouverne pas – Kralj vlada, ali ne upravlja“. Tijekom povijesti religija Bog se smatrao monarhom koji ima moć nad svime, ali je ne koristi. Jedinomu pravom Bogu nije potreban

26

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA

kult jer on nikome ne prijeti i ne treba ničiju pomoć. Dobrota i moć jedinoga pravog Boga uvjetuju ujedno njegovu neznatnost. On nas ne treba i čovjek misli da mu ne treba. Širenjem vjere u bogove rasla je i nostalgija da pravi Bog svojom moći može osloboditi čovjeka od režima straha u kojemu se vjera u bogove uvelike razvila. Upravo to se, po uvjerenju kršćana, dogodilo s Isusom: jedini Bog ulazi u povijest religija i svrgava bogove. Iznad svega, Henri de Lubac pokazao je da je kršćanstvo shvaćeno kao oslobođenje od straha u koji je moć bogova zaplela ljude. Na kraju krajeva, moćni se svijet bogova srušio jer je jedini Bog stupio na scenu i okončao njihovu moć. Pokušao sam malo pobliže opisati taj događaj u zborniku Gott in Welt – Bog u svijetu, objavljenu povodom šezdesetoga rođendana Karla Rahnera; tu sam iznio tvrdnju da postoje dva izlaza iz vjere u bogove. Prvi su monoteističke religije koje potječu iz Abrahamova korijena, u kojima jedan Bog kao osoba određuje cijeli svijet. Uz njih postoji i drugi izlaz, naime mistične religije s hīnayāna-budizmom kao središnjim oblikom. Ovdje nema jednoga osobnog Boga, nego se čak i jedan Bog rastače, iščezava. Put Bude teži poništenju. U stvarnosti se taj strogi oblik mističnoga rastakanja svih pojedinačnih likova nije nametnuo sam od sebe, no u posljednje vrijeme pokazuje se kao konačna predodžba te je postigao snažan atraktivan učinak upravo u nekoć kršćanskim kulturama Europe. U njemačkoj lingvističkoj sferi našao je izraz u frazi koja se pripisuje Karlu Rahneru: „Sutrašnji će kršćanin biti mistik ili ga više neće biti.“ Očigledno je to usmjereno na pounutrašnjenje i unutarnje produbljivanje vjere. Izostavit ću objašnjenje toga što je Rahner mislio tom rečenicom. Za mnoge, naprotiv,

27

ŠTO JE KRŠĆANSTVO

ono samo skriva program predstavljanja svih konkretnih oblika vjere kao sekundarnih kako bi se na kraju došlo do neosobne pobožnosti, poput onoga na što Luise Rinser ukazuje kao na superiorni oblik kršćanstva, koji bi ona u međuvremenu dosegla. Njemačka spisateljica osobno mi je objasnila da je svrha objavljivanja korespondencije s Karlom Rahnerom bila pokazati da je ona mističarka i da dugi duhovni put koji je prešla s Rahnerom u koncilskim i postkoncilskim godinama na kraju završava u mističnome tumačenju kršćanstva. Nisam shvatio u kojoj je mjeri Luise Rinser željela uključiti Rahnera u pretvaranje kršćanstva u mističnu religiju. U svakom slučaju, htjela je ponuditi objašnjenje poznate Rahnerove fraze kao otvaranja prema budućnosti. Uistinu, takvo je tumačenje kršćanstva u suprotnosti s njegovom najdubljom nakanom i konkretnom konfiguracijom u povijesti. Za kršćanina je središte kršćanstva Bog koji u Isusu Kristu veže svoje ruke i srce za nas ljude i koji je za nas i u nama izdržao biti čovjekom do smrti i nakon smrti. Cjelokupna rasprava u povijesti religija između Boga i bogova ne završava time da sam Bog na kraju nestane kao fetiš. Umjesto toga, završava pobjedom jedinoga pravog Boga nad bogovima koji nisu Bog. Posljedično, završava darom ljubavi koji pretpostavlja Boga kao osobu. Stoga i za čovjeka završava činjenicom da postaje potpuna osoba u prihvaćanju i prenošenju da je ljubljen od Boga.

28

BILJEŠKE

SADRŽAJ

Predgovor.......................................................................................... 5 Uvod.................................................................................................11 Prvo poglavlje

RELIGIJE I KRŠĆANSKA VJERA Ljubav na izvoru poslanja......................................................17 Što je religija.............................................................................24 Drugo poglavlje

TEMELJNI ELEMENTI KRŠĆANSTVA Monoteizam i tolerancija........................................................31 Kršćansko-islamski dijalog................................................... 46 Glazba i liturgija......................................................................49 Teologija liturgije.................................................................... 54 Treće poglavlje

ŽIDOVI I KRŠĆANI U DIJALOGU Milost i poziv bez kajanja......................................................59 Benedikt XVI. – Arie Folger.................................................. 86

209

SADRŽAJ

Četvrto poglavlje

TEME IZ DOGMATSKE TEOLOGIJE Vjera nije ideja, nego život.................................................... 97 Katoličko svećeništvo...........................................................109 Značenje pričesti....................................................................139 Peto poglavlje

TEME IZ MORALNE TEOLOGIJE Crkva i sablazan spolnih zlostavljanja..............................159 Šesto poglavlje

PRIGODNI ČLANCI Međunarodna teološka komisija........................................181 Sto godina od rođenja sv. Ivana Pavla II...........................187 Sedamdeset i pet godina od smrti isusovca Alfreda Delpa........................................................194 I šutnja je njegov način izražavanja....................................196 Bilješke........................................................................................... 203

210

PREPORUČUJEMO Papa emeritus Benedikt XVI. u ovoj značajnoj knjizi intrigantna naslova progovara o suvremenoj kulturi i društvu te izazovima koje oni stavljaju pred svakoga kršćanina. Ratzinger u ovoj knjizi daje jasne smjernice za ispravno mišljenje i djelovanje kršćana u društvu, pokazujući da bez utemeljenja u vjeri politika i društvo mogu izgubiti smisao i svoj put. Tvrdi uvez. 232 str.

Papa Benedikt ostat će zapamćen kao prvi papa našega doba koji se odrekao svoje službe, posvetivši se životu molitve i razmišljanja, "skriven od svijeta" u nekadašnjemu samostanu u vatikanskim vrtovima. U ovoj jedinstvenoj knjizi prekida šutnju: u povjerljivu razgovoru sa svojim dugogodišnjim sugovornikom Peterom Seewaldom prvi put u povijesti jedan papa pravi bilancu svojega pontifikata i svojega života. Tvrdi uvez. 272 str.

www.verbum.hr

Što je kršćanstvo posljednja je knjiga pape Benedikta XVI. i njegova svojevrsna duhovna oporuka, za koju je izričito želio da se objavi nakon njegove smrti. Radi se o toploj i iskrenoj knjizi prepunoj mudrosti i proizašloj iz srca ovoga velikog teologa i učitelja vjere. Objavljivanjem ovih spisa nastalih u godinama nakon odreknuća, svim vjernicima bivaju dostupna posljednja duhovna promišljanja Benedikta XVI. o nekim temeljnim temama kršćanstva. U središtu je knjige Božje milosrđe koje izvire iz gorljive Očeve ljubavi prema svakomu stvorenju. U raznovrsnome spletu ostalih tema koje tvore knjigu ističu se odnos kršćanstva i drugih religija, dijalog kršćanstva i svijeta, moralni relativizam, euharistija, teologija i reforma liturgije, uloga svećeništva, tragedija zlostavljanja, ljepota prirode itd. Vjeran Istini u ljubavi i s proročanskim uvidom u naše vrijeme, Benedikt XVI. upozorava na dominaciju pozitivističkoga razuma u službi tehnike i ekonomije kao i na radikalnu manipulaciju čovjekom u ime tolerancije, ističući da je jedina autentična protuteža svakomu obliku tiranije i netolerancije sâm Krist – i to Krist raspeti.

ISBN 978-953-235 -837-7

9 7 89 532 3 5837 7

19,90 € | 149,94 kn verbum.hr