KONCIL
Istine, mitovi i zablude o događaju koji je promijenio lice Crkve
Prevela Maja Žugaj-Borić
Biblioteka: Fides 120.
Urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: Reclaiming Vatican II: What It (Really) Said, What It Means, and How It Calls Us to Renew the Church
Copyright © 2021 by Blake Britton
Copyright za predgovor © 2021 by John C. Cavadini
Djelo je izvorno objavljeno u izdanju nakladnika
Ave Maria Press iz SAD-a.
Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić
Stručna redaktura: Miodrag Vojvodić
Lektura: Ivana Vrtič
Grafička priprema: Mario Šantić
Za nakladnika: Miro Radalj
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske.
ISBN 978-953-235-905-3
CIP zapis je dostupan u katalogu visokoškolskog knjižničnog sustava u oblaku Bukinet pod brojem 991005913953409366.
Posvećeno papi Benediktu XVI. i svim ocima Drugoga vatikanskog koncila.
Duh Sveti koji otpoče u vama dobro djelo neka ga i dovrši u srcima Božjeg naroda!
PREDGOVOR
Ova se knjiga nije mogla pojaviti u prikladnijem trenutku. Polarizacija oko Drugoga vatikanskog koncila dosegnula je, barem u očima javnosti, novu razinu.
Neki crkveni dostojanstvenici pozivaju na potpuno odbacivanje Koncila, uz obrazloženje da se on u mnogim elementima slovom i duhom suprotstavlja nauku koji je Crkva primila u baštinu. S druge strane, jednako istaknuti „liberalni” tumači Koncila u cijelosti promiču odbacivanje slova dokumenata Koncila u korist revizionističkog nauka koji, prema njima, predstavlja istinski „duh” Koncila, odnosno onog što bi Koncil naučavao da nije bio sputan kompromisom s istaknutim reakcionarima koji su svim snagama nastojali zaustaviti svaku promjenu koju su smatrali pretjerano „modernističkom”.
O. Britton „liberale” smatra predstavnicima „parakoncila”. Koncil koji su „primili” i predali nije bio Drugi vatikanski koncil, već „parakoncil” koji su činili teolozi drukčijih stavova, neinformirani i pristrani mediji te kulturna gibanja poput sveprisutne sekularizacije na koju je Drugi vatikanski koncil bio pozvan odgovoriti. Parakoncil je nauk Koncila zapravo zamijenio vlastitim ideologijama i uvelike spriječio širenje stvarnoga i konkretnog koncilskog nauka o pitanjima poput
uporabe latinskog jezika u liturgiji, naravi i karakteru svećeničke službe i njezinu odnosu s kraljevskim svećeništvom krštenih, Marijinu mjestu u životu Crkve, tumačenju Svetog pisma i drugo. Parakoncilske ideje toliko su zasjenile ideje Koncila da je većina katolika povjerovala kako je riječ o istinskim koncilskim idejama. Reagirajući na prividno koncilske ideje, a zapravo parakoncilske, „tradicionalisti” – pojam koji koristi o. Britton – ustaju protiv Koncila, odnosno protiv onog što su smatrali njegovim naukom.
O. Britton dobro primjećuje da oba tabora nedovoljno dobro poznaju koncilske dokumente koji su zbog žestine suprotstavljenih pogleda uglavnom ostali po strani. Ne spominje se, primjerice, da se dokumentom Sacrosanctum concilium ne poziva na potpuno odbacivanje latinskog jezika u liturgiji, već da se očekuje da on ostane normativan. Također, pozivima na inkulturaciju liturgije nije se željelo istisnuti gregorijansko pjevanje i druge izraze jednoglasja sveopće Crkve. Koncil nije naložio ni da svećenik slavi svetu misu okrenut prema narodu. U konstituciji Lumen gentium izraz „Božji narod” ne predstavlja novi naziv za laike niti se sakramentalno, ministerijalno svećeništvo pseudoprotestantskim „poravnanjem” želi staviti na istu razinu s općim svećeništvom svih krštenih vjernika. Konstitucijom Lumen gentium pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji ne predstavlja dodatak u ekleziološkom promišljanju niti je svedena isključivo na neobaveznu „pučku pobožnost” prikladnu za neobrazovane vjernike ili one koji ne pripadaju anglosaksonskomu kulturnom području, ali ne i za „prosvijećene” vjernike koji su je prerasli.
Moji stavovi o tim pitanjima dostupni su na drugim mjestima, stoga ih ovdje neću iznositi.1 Umjesto toga želim ovim predgovorom vratiti dug. Moj dug ljubavi i zahvalnosti prema Koncilu podudara se sa stavovima o. Brittona, odnosno s njegovim pozivom na obnavljanje i dublje uvažavanje istinske koncilske vizije.
O. Britton upozorava da uskoro neće biti živih koncilskih svjedoka – onih koji su doživjeli Koncil i sve ono što je nakon njega uslijedilo. Bio sam premlad da bih na njemu sudjelovao, no dobro se sjećam prvih promjena jer sam nakon završetka Koncila navršio četrnaest godina. Također sam bio premlad da bih poznavao odnose u Crkvi, no ne i toliko mlad da se ne bih sjećao snažnog dojma koji su na mene ostavile liturgijske reforme kojima sam bio posve oduševljen, za razliku od moje bake koja je opetovano iskazivala nenaklonost, žaljenje i strepnju zbog sustavnog, premda postupnog, potiskivanja latinskog u korist engleskog jezika, kao i zbog izmijenjenih gesta, načina slavljenja i tako dalje. Nisam mogao razumjeti njezinu zabrinutost, no sjećam se da sam s prigušenim osjećajem strepnje shvatio kako više nema povratka te bio žalostan što u Crkvi više neće biti jedinstvenoga liturgijskog jezika. No te osjećaje prekrilo je oduševljenje činjenicom da sam svetu misu napokon mogao razumjeti i doživjeti kao živi čin u kojemu mogu izravno sudjelovati. Dotad se činilo da sveta misa na neki bitan način nije bila „moja”, jer su za nju bili zaduženi svećenik i poslužitelji. Za osjećaj da nismo samo promatrači u velikoj smo mjeri mogli zahvaliti dijelovima svete mise slavljenima na engleskom jeziku te onima tijekom kojih je svećenik bio okrenut prema vjernicima: za vrijeme Evanđelja, propovijedi ili obavijesti. „Posljednje Evanđelje” tako-
đer je bilo na engleskom jeziku,2 a premda ga svećenik nije čitao okrenut prema narodu, imao sam osjećaj da sudjelujem u uzvišenom i svečanom trenutku te gajio prema njemu posebnu ljubav jer sam ga mogao razumjeti u svoj njegovoj poetskoj snazi. Vjerojatno se pitate zašto nismo pratili engleski prijevod misnih tekstova. Možda bi nam to i pošlo za rukom da smo mogli čuti svećenika. Lijepo je što zahvaljujući reformama sada možemo čuti svetu misu, jer je prije liturgijske reforme svećenik manje-više molio tihim, gotovo nečujnim glasom, leđima okrenut zajednici vjernika. Usto treba imati na umu da onaj tko čita prijevod na svojevrstan način istodobno biva „isključen” iz slavlja, koje bi mu u suprotnom bilo nedostupno. Postojali su i mnogi drugi „znakovi” koji kao da su pojačavali osjećaj „isključenosti”. Možda je čak i duboko strahopoštovanje prema euharistiji pokazivalo da ona bitno pripada svećenicima čije su ruke, za razliku od naših, bile pomazane, a čemu su nas poučile redovnice koje su nas pripremale za prvu pričest: podići posvećenu hostiju s poda, u slučaju da nešto tako nevjerojatno uopće bude potrebno, bilo je jednako nezamislivo kao i grafitima išarati zidove crkve. Uz (primjereni) osjećaj vlastite nedostojnosti euharistije postojao je i osjećaj unutarnje i obredne nečistoće, a to je nešto sasvim drugo. Sjećam se da je moja baka samo jednom godišnje, o Uskrsu, odlazila na pričest kako bi ispunila svoju dužnost, i to u posljednji čas. A toga jutra ne bi četkala samo zube, već i svoj jezik. Čuti svećenika kako licem okrenut prema vjernicima govori engleskim jezikom za mene je značilo osjetiti se prihvaćenim i uključenim u taj važan i sveti čin. Imao sam osjećaj pripadnosti i važnosti vlastitog su-
djelovanja bez kojeg bi liturgija (premda sakramentalno djelatna) na neki način bila okrnjena. Rođen sam u „tipičnoj” katoličkoj obitelji i nemam uzbudljive priče o obraćenju niti o mističnim iskustvima, već osjećam jednostavnu, dosadnu zahvalnost što sam član Crkve kojoj se ne bih imao hrabrosti pridružiti da me Bog u svojoj ljubavi nije smatrao prikladnim uključiti u život ove proširene obitelji praktičnih vjernika. Ja sam posve običan vjernik laik.
U pamćenje mi je, međutim, ostao urezan osobito snažan trenutak. Jedne sam nedjelje kući ponio misnu knjižicu i tijekom tjedna iščitavao tekst svete mise na engleskom. Zadivila me ljepota, toplina i dubina molitvi koje su progovarale o nedvojbeno važnim stvarnostima za svakog čovjeka. Redovito bih se zaustavljao na molitvi Jaganjče Božji i na zbornim molitvama te gotovo pola sata provodio u zanosu i sabranosti, dok mi je srce bilo ispunjeno toplinom liturgijskog teksta. Predivne riječi predviđene za izgovaranje ili za pomno slušanje izazivale su u meni istinsku radost i ushićenje. Taj osjećaj, najsličniji svojevrsnomu unutarnjem „obraćenju”, nikada me nije napustio. Kada boravim u inozemstvu, „razumijem” liturgiju čak i kada se ona slavi na meni nepoznatom jeziku, jer u sebi, na materinskom jeziku, izgovaram riječi ispunjene plemenitošću, dostojanstvom i zahvalnošću. Kasnije, kao student druge godine vrlo svjetovnog fakulteta slobodnih umjetnosti, gotovo sam očajnički tražio nešto manje cinično od ponuđenih mi tekstova s predavanja te sam naišao na dokumente Drugoga vatikanskog koncila. Nasumično sam ih otvorio i zaustavio se na konstituciji Gaudium et spes. Premda mi čitanje dokumenta nije donosilo bodove, te se stoga či-
PREDGOVOR
nilo kao gubitak vremena, nisam se mogao zaustaviti jer su pitanja u njemu postavljena bila moja pitanja! A Crkva je bila zainteresirana za njih! Srce mi je gorjelo kada sam shvatio da je Crkva uvjerena da na ta pitanja ima odgovore te da može otvoriti riznicu mudrosti koja nadilazi relativizam takozvanih učenih rasprava koje niječu ljudsko dostojanstvo ili ga mogu izraziti tek jednodimenzionalnim marksističkim pojmovima. Nadalje, Lumen gentium u mojem je srcu ostavio neizbrisiv trag svojim uzvišenim naukom o „općem pozivu na svetost”. Želio sam živjeti takvim životom. Bio sam usredotočen na taj ideal. Peto poglavlje konstitucije Lumen gentium zapalilo je u meni žar koji još uvijek plamti, i kada god držim predavanje o njemu, iščitavam njegov tekst s obnovljenom zahvalnošću.
Čitanje dokumenata potaknulo me je na svakodnevni odlazak na svetu misu i pred Presveti Oltarski Sakrament, kao i na prosvjede u solidarnosti sa sindikatom poljoprivrednika. Premda nisam osjetio svećenički poziv, odlučio sam, kao teolog, doprinijeti evangelizaciji „povratkom na izvore” i ponovnim otkrivanjem njihova nauka te njegovim usklađivanjem sa suvremenim pitanjima. Srce mi je gorjelo od želje da to učinim i, istini za volju, još uvijek gori. To je izraz moje zahvalnosti i ljubavi prema Drugome vatikanskom koncilu koji obilježava moj život kao odraslog katolika.
Vraćajući se na razlike u prihvaćanju o kojima govori o. Britton, držim da mnogi „tradicionalisti”, posebice oni mlađi – od kojih mnogi profesionalno pripadaju obrazovanim društvenim krugovima – nisu ni svjesni koliko duguju Koncilu kojeg se, kako se ponekad čini, žele odreći. Dojam da je tridentska latinska liturgija ljepša i pobožnija dijelom je posljedica reformi
Drugoga vatikanskog koncila koje su načinile odmak od kulture koja je rutinski dopuštala dvadesetominutne mise, slavljene žurno, tiho i bez propovijedi. Štoviše, ti prekrasni mladi ljudi doživljavaju tridentsku misu s osjećajem koji je u njima oblikovao upravo Drugi vatikanski koncil, a koji oni jednostavno smatraju samorazumljivim – naime, da čine važan, konstitutivan dio slavlja svete mise i da nisu puki niže rangirani sudionici koji sve promatraju iz perspektive obredno nečistoga gledatelja.
S druge strane, ako govorimo o parakoncilu, što sam više uranjao u dokumente Drugoga vatikanskog koncila, osobito kada sam o njima poučavao, to me je više pogađala svojevrsna selektivna „šutnja” o dokumentima, kako u javnom diskursu tako i u teološkoj literaturi. Primjerice, Katekizam Katoličke Crkve bio je nakon objavljivanja kritiziran zbog nedovoljno kritički oblikovanog razumijevanja Svetog pisma u skladu s konstitucijom Dei Verbum, dok je široko korištenje „analogije vjere” i naglasak na cjelovitosti Svetog pisma, o čemu govori upravo konstitucija Dei Verbum, prošlo bez komentara i bilo prešućeno. Valja napomenuti da se Katekizam služi Svetim pismom na isti način kao i dokumenti Drugoga vatikanskog koncila. Posebice neprimjereno bilo je i to što je, kako primjećuje o. Britton, Koncil govorio o trajnoj važnosti latinskog kao liturgijskog jezika, dok je spominjanje da latinski treba biti prisutan u javnoj molitvi Crkve praktički postalo znak liturgijske zaostalosti. Čini se da Crkvi u Sjedinjenim Američkim Državama nedostaje stvaralačke mašte, za razliku od Crkve u Africi koja uspješno povezuje latinski i narodni jezik, i to na način koji jasno ukazuje na povezanost s najstarijim tradicijama – za
razliku od pentekostalnih zajednica koje nastoje pridobiti katolike – stavljajući te tradicije u kontekst autentičnoga afričkog senzibiliteta.
Poput o. Brittona i ja sam čvrsto uvjeren da dokumenti Drugoga vatikanskog koncila, njihov duh i sadržaj, i danas mogu pružiti nadahnuće za istinske reforme u Crkvi i za evangelizaciju „suvremenog svijeta”. Ta zadaća neće biti obavljena pod blještavim svjetlom javnosti, premda su upravo sredstva javnog priopćavanja prepoznala njegovu važnost, već tihom i postupnom provedbom vizije Koncila u svakodnevnom životu župe. Trebat će strpljivo njegovati liturgijski osjećaj strahopoštovanja, kao i vlastitu nedostojnost pred Gospodinovom velikodušnom žrtvom iz ljubavi, dovršenom na križu, koja se u euharistiji i danas izlijeva na nas. Ovdje nije prvenstveno riječ o strahopoštovanju pred estetikom, već o strahopoštovanju pred otajstvom ljubavi koje doista nismo dostojni te po kojoj učimo rasti u zahvalnosti. Neka se to strahopoštovanje prelije u strahopoštovanje prema dostojanstvu ljudske osobe i ljepoti svijeta koji je Bog „tako ljubio” da mu ni prolijevanje Kristove Predragocjene Krvi nije bilo nezamislivo. Nema blještavila u djelima milosrdne ljubavi poput roditeljstva i brige za siromašne i potrebite, jer su ona često skrivena i naizgled neučinkovita. Pa ipak, ona su sastavni dio obnove kulture utemeljene na vjeri, istini i ljepoti, koja s vremenom može postati uvjerljiv odgovor na „radosti i nade, žalosti i tjeskobe” našeg istodobno tako dragocjenog i tako nemirnog svijeta.
John C. Cavadini*
* John C. Cavadini ravnatelj je Instituta McGrath za crkveni život (McGrath Institute for Church Life) na Sveučilištu Notre Dame. PREDGOVOR
UVOD
Malo je rasprava koje u današnjoj Crkvi pobuđuju toliki nemir i podjele poput rasprave o Drugome vatikanskom koncilu. Pedeset godina nakon završetka Koncila još uvijek raspravljamo o njegovoj namjeri i značenju. Takva situacija nije bez presedana jer svaki Koncil redovito prate dugotrajna razdoblja promišljanja.
Pamtim riječi jednog biskupa koji je kazao kako „treba nekoliko desetljeća da se zagrebe ispod površine Koncila, a mnogo duže da ga se ispravno razumije i da se primijeni njegov nauk”. Većina katolika složit će se da je provedba Drugoga vatikanskog koncila daleko od idealne.
Primijetio sam to dok sam još bio mladi bogoslov. Tijekom službe u župi na Floridi na ručak me pozvao umirovljeni župnik mons. David Page. Za vrijeme našeg razgovora mons. Page spomenuo je da je kao tek zaređeni svećenik bio imenovan tajnikom nadbiskupa Josepha Patricka Hurleyja koji je tada bio na čelu floridske Biskupije sv. Augustina. Mons. Page pratio je biskupa Hurleyja na svim njegovim pohodima, pa tako i u vrijeme njegova sudjelovanja na Drugome vatikanskom koncilu. Tijekom nekoliko sati razgovora imao sam čast slušati o zbivanjima u pozadini Drugoga vatikanskog koncila, a potom sam s oduševljenjem
krenuo u istraživanje Koncila koje je potrajalo cijelo desetljeće. U tom sam razdoblju pročitao sve koncilske dokumente, kao i brojne nacrte, komentare, dnevnike i pisma onih koji su sudjelovali na koncilskim zasjedanjima.
S vremenom sam primijetio istodobno zbunjujuću i uznemirujuću nedosljednost između nauka koncilskih otaca i onog što je promicano na župnoj razini. Sadržaj dokumenata bio je teološki, pravovjeran i prekrasan, dok je ono što se provodilo u „duhu Drugoga vatikanskog koncila”, a čemu sam i sâm svjedočio, bilo potpuno suprotno.
Ta je spoznaja preusmjerila moje istraživanje. Više nisam želio samo razumjeti što se događalo na Koncilu, već sam htio otkriti uzrok trajne nepovezanosti između koncilskog nauka i njegova tumačenja. Odgovor sam pronašao na neočekivanu mjestu. Čitajući izvrsnu knjigu Petite catéchèse sur nature et grâce (Kratka kateheza o naravi i milosti) Henrija de Lubaca, zadržao sam se na njezinim dodacima. U Dodatku C pozornost mi je privukao esej pod naslovom Koncil i parakoncil. Pročitavši prvi odlomak, shvatio sam da sam naišao na iznimno važan podatak koji razotkriva ono što se događalo nakon Drugoga vatikanskog koncila:
„Kao što je Drugi vatikanski koncil od niza teologa primao naputke o raznim vidovima zadaće koju je trebao preuzeti, pod prijetnjom da bi, u protivnom mogao ‘razočarati svijet’, tako je ‘postkoncilska’ Crkva odmah i sa svih strana salijetana pozivima da ide ukorak, ne s onim što je Koncil zapravo rekao, već s onim što je trebao reći. (…) Tu pojavu zvali smo ‘parakoncilom’. (…) Mnogi su – bilo da je riječ o (jednako zavedenim) pobornici-
ma, protivnicima ili pak poslušnim sljedbenicima – taj parakoncil, kojega se često moglo zvati i ‘antikoncil’, zamijenili za istinski Koncil. Sve ono što u radu Koncila nije odgovaralo programu parakoncila, bilo bi zanemareno ili pogrešno prikazano.”3
De Lubac u nastavku objašnjava dalekosežne učinke parakoncila: „Ono što su parakoncil i njegovi glavni aktivisti željeli i zahtijevali bila je mutacija [Koncila]: razlika u naravi, a ne u stupnju.”4
Kada sam pročitao taj odlomak, sve mi je postalo jasno. De Lubacovo razlikovanje Koncila od parakoncila ne predstavlja samo jasnu paradigmu na temelju koje se može razumjeti nedosljednost između koncilskog nauka i postkoncilske prakse, nego i prizmu kroz koju valja promatrati frakcije koje su se nakon Koncila pojavile u Crkvi.
S jedne su strane takozvani „liberalni” katolici koji pod okriljem parakoncila vjeruju da je Drugi vatikanski koncil otvorio vrata modernijoj teologiji. Oni zagovaraju odlaganje „izlizanih tradicija” i „uskogrudnih vjerovanja” pretkoncilske Crkve. Posljedica je toga da su mnogi vidovi vjere zamagljeni i oslabljeni. Liturgiju se doživljava kao samonagrađujuću aktivnost u kojoj vlastito čovjekovo zadovoljstvo postaje kriterij na temelju kojeg se oblikuje glazbu, propovijed, crkvenu arhitekturu i euharistijsko slavlje. Socijalna pravda svedena je na aktivizam, a katolički identitet naših škola i sveučilišta suzbija se u korist „progresivnijeg” i „uključivijeg” okružja nesputana vjerskim naukom. Na taj je način dobronamjernim, ali pogrešnim, pokušajem uspostavljanja pozitivnog odnosa sa suvremenim društvom bogatstvo katolicizma zamijenjeno
svjetovnim idealima. Zbog te katastrofalne „obrnute kateheze” milijuni katolika napuštaju Crkvu koja naizgled nestaje i biva nebitna, odnosno postaje tek jedna od mnogih sentimentalnih kulturnih institucija. S druge se strane nalaze brojni „konzervativni” ili „tradicionalni” katolici koji su u otvorenoj pobuni protiv Drugoga vatikanskog koncila ili, bolje rečeno, protiv onoga što se lažno prikazuje kao Drugi vatikanski koncil. Oni, gledajući urušavanje dostojanstva, pobožnosti i kateheze u župama diljem svijeta, nastoje zbiti redove i vratiti se provjerenoj infrastrukturi tradicionalnog katolicizma, nadajući se da će tako oživjeti minulu slavu Crkve i potvrditi jedinstvenost njezine prisutnosti u svijetu. Potvrdu za to nalaze u sve većem broju mladih ljudi koji se odlučuju za tradicionalnu latinsku liturgiju, doživljavajući je kao protutežu liturgiji Drugoga vatikanskog koncila. Uzrok njihova približavanja takvu konzervativnom razmišljanju leži u osjećaju ranjenosti i ogorčenosti zbog onoga što su doživjeli u svojim župama. Nije riječ o prkosnim katolicima zatvorena uma (premda među njima ima i takvih).
Većina njih jednostavno želi pravovjernost, jasnoću, dostojanstvo i ljepotu. U vremenu u kojemu je istina relativna, tradicija sumnjiva, a ljepota oskvrnuta, ti muškarci i žene traže čvrsti temelj svetosti za sebe i za svoju djecu. Jedino mjesto na kojemu mogu pronaći stabilnost naizgled je „tradicionalni” katolicizam koji se često odmiče od Drugoga vatikanskog koncila i njegovih navodnih besmislica.
Zahvaljujući de Lubacu, shvatio sam da ni jedna od tih skupina zapravo nije reagirala na Drugi vatikanski koncil, već na parakoncil, prihvaćajući ili odbacujući bijednu karikaturu onoga što je Koncil uistinu
naučavao i zamislio. „Liberalima” se, primjerice, često govori da Drugi vatikanski koncil predstavlja novi početak u životu Crkve i poziv na odbacivanje katolicizma starog kova kako bi vjera postala prihvatljivija. „Konzervativcima” govore da je Drugi vatikanski koncil potisnuo latinski jezik i slavljenje svete mise ad orientem te napustio pravovjernu teologiju ili otvorio put prema izobličenju naše vjere. Ni jedna od tih tvrdnji nije točna.
Napetosti između ta dva tabora nerazmjerno su utjecale na teološke rasprave i liturgijske prakse tijekom pedeset godina nakon završetka Koncila. Koncil je za mnoge postao žarištem prijepora, dok je većina katolika prema njemu i dalje ravnodušna i biva ostavljena po strani.
No što ako postoji i drukčiji način razumijevanja Drugoga vatikanskog koncila? To nas pitanje vodi do svrhe knjige koju držite u rukama. Uvjeren sam da postoji drukčiji put – put koji vodi k ponovnom otkrivanju izvornih nakana Drugoga vatikanskog koncila, odnosno njegova nauka. Moramo se vratiti izvornim koncilskim dokumentima „bez pridržaja koji ih osakaćuju i bez tumača koji ih iskrivljuju”.5 Na sljedećim stranicama pokušat ću izvršiti tu zadaću.
Nadilazeći političke kategorije ljevice i desnice, nastojat ćemo otkriti bitnu narav Drugoga vatikanskog koncila u cilju pokretanja konstruktivna i razborita dijaloga. Bit će nužno razbiti mitove o Koncilu koje potiče kako liberalna tako i konzervativna strana. Usto će biti potrebno otvoreno progovoriti o onome što se zbivalo u godinama neposredno nakon Koncila, a što je dovelo do nastanka tih mitova.
Čitateljima koji se poistovjećuju s progresivnim liberalima poručujem: radujte se spoznaji da Drugi vatikanski koncil poziva na oživljavanje duha inventivnosti, no on to čini na način koji je u mnogo dubljem kontinuitetu s tradicijom nego što biste možda pomislili.
Konzervativcima i tradicionalistima poručujem: Drugi vatikanski koncil ne traži potiskivanje niti odbacivanje nasljeđa koje poznajete i volite. Zapravo, Koncil ne samo da podržava našu blistavu tradiciju, već teži ponovnom prianjanju uz Sveto pismo i crkvene oce, pružajući još čvršće uporište za izgradnju vjere i mudrosti naših predaka.
Naposljetku, milijunima katolika koji se ne uklapaju u te dvije polarizirane kategorije poručujem: ova je knjiga na poseban način namijenjena vama. S mnogima se od vas kao svećenik svakodnevno susrećem. Naraštaj kršćana koji shvaćaju da biti katolik nadilazi kategorije liberalnog i konzervativnog pravo mi je nadahnuće. Prema riječima biskupa Roberta Barrona, vi istodobno pripadate „progresivnom i konzervativnom, odlučno živom i odlučno tradicionalnom naraštaju”.6 Vaša srca čeznu za uravnoteženim, pravovjernim i živim katolicizmom koji ponekad može izgledati kao nedostižan ideal. No uvjeravam vas da nije tako! I Duh Sveti čezne za istim, a put do ostvarenja tog ideala pokazao nam je na Drugome vatikanskom koncilu.
Ove riječi Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) prodornom jasnoćom sažimlju poslanje pred kojim se nalazimo:
„Vjerujem da pravo vrijeme Drugog vatikanskog koncila još nije ni došlo te da njegov autentičan prijam još
nije započeo. Njegovi dokumenti odmah su bili pokopani mnoštvom raznih publikacija, često površnih ili otvoreno netočnih. Čitanje slova dokumenata pomaže nam da otkrijemo njihov pravi duh. Tako otkriveni u svojoj istini, ti veliki tekstovi omogućit će nam da shvatimo ono što se dogodilo te nam pomoći da reagiramo s novom krepčinom. Ponavljam: katolik koji s jasnoćom, dakle i s patnjom, vidi izopačenja koja su, deformacijom Drugog vatikanskog koncila, nastala u njegovoj Crkvi, mora pronaći mogućnost novog zamaha.”7
Povratak Drugomu vatikanskom koncilu nije samo mogući put reforme i usmjerenja Crkve, već put koji otvara sâm Duh Sveti po Mističnom Tijelu Kristovu. Naša je dužnost pouzdati se u Gospodinovo nadahnuće i zauzeti se za ono što nam je darovano kako bi se vršila njegova volja.
Uskoro više neće biti živih sudionika Drugoga vatikanskog koncila. Njegovo dalekosežno promišljanje nadahnuto Duhom Svetim bit će nošeno na ramenima mlađih naraštaja, posebice milenijalaca poput mene.
Mi smo jedan od odabranih naraštaja kojima je povjerena odgovornost ubiranja plodova Koncila. Nakon više od pedeset godina pokušaja i pogrešaka naučili smo brojne lekcije. Došlo je vrijeme za povratak Drugomu vatikanskom koncilu, kako bi njegove milosti urodile plodom u srcu Božjeg naroda. Ta je zadaća istodobno zahtjevna, ali i nadahnjujuća. Svaki naraštaj katolika mora odlučiti kako se odazvati pozivu na svetost. Želite li, zajedno sa mnom, postati svecem Drugoga vatikanskog koncila i u poslušnosti graditi nasljeđe za buduće naraštaje, kako bi i oni mogli uživati milosti Božje volje? Molim se da ovaj naraštaj prihva-
ti zadaću evangelizacije i vrati se Drugomu vatikanskom koncilu jer jedino će tako svijet moći postati dionikom punine njegovih milosti.
PARAKONCIL: ŠTO SE DOGODILO?
1.
PARAKONCIL: ŠTO SE
DOGODILO?
Središnja poruka ove knjige vrlo je jednostavna: današnja Crkva mora se vratiti nasljeđu Drugoga vatikanskog koncila jer je upravo on put obnove i ponovnog usredotočenja Crkve. No prije nego što to uspijemo učiniti, razmotrimo pobliže zašto je nužno vratiti se Koncilu.
Mnogima unutar Crkve Drugi vatikanski koncil predstavlja prijepornu točku. Društveni mediji i druga mjesta rasprave u katoličkom svijetu prožeta su napetostima zbog neslaganja tradicionalnih i liberalnih katolika oko navodnih implikacija koje Drugi vatikanski koncil ima na liturgiju, katehezu, kao i na odnos Crkve sa svijetom i šire.
No obje su strane opterećene dubokim nesporazumima. U uvodu smo istaknuli da i liberalno i tradicionalno krilo reagiraju na ono što Henri de Lubac naziva „parakoncil”, koji zapravo predstavlja bijednu karikaturu koncilskog nauka i nauma. Prije nego što ponovno otkrijemo istinski duh Drugoga vatikanskog koncila i vratimo se njegovoj baštini za Crkvu, nužno je
bolje razumjeti što je dovelo do tako goleme pogrešne provedbe i iskrivljenog prikaza koncilske vizije. Priča o usponu parakoncila vrlo je složena. Pokrenuli su je pojedinci koji su Drugi vatikanski koncil iskoristili kao priliku za promicanje vlastitih teologija i tako oblikovali široki protunarativ. Smatram korisnim ukazati na tri ključna aspekta razvoja parakoncila: 1) Koncil teologa, 2) Koncil medija i 3) Koncil svog vremena.
Koncil teologa
Jedan od najsnažnijih čimbenika razvoja parakoncila bili su teolozi koji su sami sebe proglasili opunomoćenim tumačima Drugoga vatikanskog koncila i sveukupnog nauka Crkve. Tadašnji kardinal Joseph Ratzinger kratko je i jasno opisao tu pojavu: „Nakon Koncila (…) teolozi su sve više sebe počeli doživljavati pravim učiteljima Crkve, pa čak i učiteljima biskupā. Štoviše, nakon Koncila otkrili su ih masovni mediji te su zadobili medijsku pažnju.”8 Prema mišljenju nekih teologa, koncilski dokumenti nisu uspjeli uobličiti očekivanu radikalnu promjenu i predstavljaju plod kompromisa kojima se nastojalo umiriti određene skupine koncilskih otaca.
„Duh” Drugoga vatikanskog koncila
Koje rješenje spomenuti teolozi predlažu za uočeni nedostatak? Umjesto vjernosti dokumentima neki su teolozi odlučili slijediti takozvani „duh Drugoga vatikanskog koncila”. Vjerojatno možete naslutiti kamo to smjera. Odbacivši tekstove i usredotočivši se umjesto
PARAKONCIL: ŠTO SE DOGODILO?
toga na „duh” Koncila, „ostavljen je širok prostor za tumačenje toga duha, što je otvorilo vrata svakoj mogućoj samovolji”.9 Umjesto promicanja dokumenata u obliku u kojemu su napisani i suradnje s učiteljstvom, pojedini su teolozi prikazali nauk Koncila kroz prizmu vlastitih teoloških ciljeva i nametnuli se javnom mnijenju kao istinski tumači Koncila.10
To nedvojbeno proturječi pravom pozivu teologa koji nisu samostalni protagonisti niti su samoproglašeni suci učiteljstva. Njima je, prije svega, kao poniznim slugama „službeno povjerena zadaća da iznose nauk vjere i da ga tumače sa svom točnošću i u njegovoj cjelovitosti”.11 Međutim, u razdoblju nakon Drugoga vatikanskog koncila neki teolozi nisu očuvali taj ideal.
Donosim sljedeći primjer: godine 1967. (dvije godine nakon završnih koncilskih zasjedanja), belgijski teolog Edward Schillebeeckx objavljuje knjigu u kojoj komentira koncilski dokument Lumen gentium. Schillebeeckx hvali koncilsku definiciju Crkve kao „sakramenta svijeta”, nazivajući takvo razumijevanje Crkve „jednim od najkarizmatičnijih razumijevanja Drugoga vatikanskog koncila”.12
U čemu je problem? Drugi vatikanski koncil ni u jednom dokumentu nije upotrijebio izraz „sakrament svijeta”! Štoviše, Koncil ga je namjerno izostavio te je Crkvu nazvao „sakramentom spasenja” (LG 48). Kasnije ću pojasniti važnost razlikovanja između „sakramenta svijeta” i „sakramenta spasenja”, no koristim taj primjer kako bih ukazao na iznenađujuću pojavu: Koncil je učio jedno, a vrlo utjecajni teolog otvoreno je poučavao drugo, pozivajući se na vjernost stvarnoj namjeri Drugoga vatikanskog koncila. Kada je završio
Koncil, Schillebeeckx je hotimično pomiješao koncilski nauk s vlastitim mišljenjem.
Nažalost, to nije bio izolirani slučaj. Tijekom prvih deset postkoncilskih godina poznate i utjecajne osobe u Crkvi u tiskanim su publikacijama i na predavanjima koristile uvijek isti trik za širenje vlastitih teoloških ideja prikazujući ih kao izraze Drugoga vatikanskog koncila. Štoviše, mnoga su sveučilišta i bogoslovije vrlo brzo bila zahvaćena tim pogrešnim tumačenjima. Umjesto da s razumijevanjem i povjerenjem sami uranjaju u koncilske tekstove, studentima i bogoslovima govorilo se što trebaju vjerovati o Drugome vatikanskom koncilu te se njihova formacija odvijala u takozvanom koncilskom duhu.
Posljedice su bile goleme, a učinici tih posljedica vidljivi su i danas. O tome govori i papa Benedikt XVI. u pismu pod naslovom „Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja”. Promišljajući o negativnim utjecajima na formaciju bogoslova u postkoncilskom razdoblju, Benedikt XVI. piše:
„Proces raspada kršćanskoga poimanja morala, dugo pripreman, šezdesetih je godina, kao što sam pokušao pokazati, doživio takvu radikalnost kakva nikada prije nije postojala. (…) U mnogim dijelovima Crkve koncilsko osjećanje shvaćalo se kao kritičko ili negativno držanje prema dotadašnjoj tradiciji, koju je sada trebalo zamijeniti novim, radikalno otvorenim odnosom prema svijetu. (…) Bilo je pojedinih biskupa koji su u cijelosti odbacili katoličku Predaju i nastojali izgraditi neko novo, moderno ‘katoličanstvo’.”13
PARAKONCIL: ŠTO SE DOGODILO?
„Koncilsko osjećanje” o kojemu Papa govori često se naziva „duhom Drugoga vatikanskog koncila”. Međutim, ono što se činilo u takozvanom duhu Drugoga vatikanskog koncila u potpunoj je suprotnosti s njegovim stvarnim naukom. Uvijek ću pamtiti što mi je jedan biskup rekao tijekom duhovnih vježbi: „Ako netko tvrdi da su njegova teologija ili program nastali u ‘duhu Drugoga vatikanskog koncila’, vrlo je vjerojatno da to zapravo nije tako.”
Koncil tih teologa postao je protunarativ službenom učiteljstvu Crkve. Nije stoga iznenađujuće da je između „slobodoumnih” profesora na sveučilištima, u bogoslovijama, župama i školama te „uskogrudne i autoritarne” crkvene hijerarhije nastao jaz nezadovoljstva. Posljedice te podjele osjećaju se još i danas u našim župnim zajednicama i crkvenim ustanovama.
Primjer: latinski jezik i Drugi vatikanski koncil
Teško je dovoljno snažno naglasiti utjecaj i učinak takozvanog duha Drugoga vatikanskog koncila koji je posljednjih pet desetljeća kružio katoličkom kulturom i prouzročio popriličnu zbrku. Uzmimo za primjer uobičajenu zabludu da je Drugi vatikanski koncil potisnuo uporabu latinskog jezika u liturgiji. Zapravo ništa ne može biti dalje od istine, kao što ćemo vidjeti u trećem poglavlju! No nerazumijevanje nauka Drugoga vatikanskog koncila o tom pitanju i dalje je sveprisutno, kako među onima koji vole i cijene latinski jezik u liturgiji tako i među onima koji su radosno prihvatili slavljenje mise na narodnom jeziku. Nedavno sam razgovarao s osobom koja je završila studij teologije na jednome američkom katoličkom
sveučilištu. Tijekom razgovora shvatio sam da je ta osoba uvjerena kako je Drugi vatikanski koncil potisnuo uporabu latinskog jezika u svetoj liturgiji i da su oni koji ga zagovaraju u raskoraku s Drugim vatikanskim koncilom. Kada sam je upitao koji koncilski dokumenti zabranjuju latinski jezik ili odvraćaju od njegove uporabe, nevoljko je priznala da tijekom studija nikada nije pročitala ni jedan koncilski dokument. Profesor ju je uvjerio da je latinski jezik protivan „duhu” Koncila te da sprečava Crkvu da „ide naprijed”.
S druge strane, prije nekoliko godina na Hodu za život u Washingtonu upoznao sam pripadnika suprotnog tabora – bogoslova tradicionalista s kojim sam razgovarao gotovo sat vremena. I on je tvrdio da je Drugi vatikanski koncil potisnuo uporabu latinskog jezika u svetoj misi. I njemu sam postavio pitanje u kojem je koncilskom dokumentu to pročitao te sam dobio isti odgovor: nije pročitao ni jedan dokument.
Mnogobrojne kritike upućene Drugomu vatikanskom koncilu pale bi u vodu čak i nakon površnog čitanja koncilskih dokumenata. Tijekom višegodišnjih razgovora i rasprava uvijek iznova otkrivam da se većina onih koji tvrde da se slažu ili ne slažu s naukom, teologijom i postupcima Drugoga vatikanskog koncila zapravo slažu ili ne slažu s tumačenjem određenih teologa, a ne s koncilskim dokumentima.
Koncil medija
Koncept „lažnih vijesti” zacijelo nam nije nepoznat, jer su sredstva društvenog priopćavanja, odnosno mediji, skloni preoblikovati izvješća o aktualnim događajima i uklopiti ih u narativ koji žele promicati. Vjerovali ili
PARAKONCIL: ŠTO SE DOGODILO?
ne, tako je bilo i 1963. godine. Dugi vatikanski koncil zadesila je ista sudbina. U desetljeću koje je već ionako bilo ispunjeno zanosom zbog društvenih promjena, Koncil je izazivao veliko zanimanje. Matthew L. Lamb i Matthew Levering izvrsno rasvjetljavaju ulogu medija u tumačenju Koncila:
„Nikada prije ni jedan ekumenski koncil Katoličke Crkve nije bio tako pomno medijski popraćen kao Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.). Utjecaj medijskog praćenja bio je sveprožimajući i dubok, jer je Koncil prikazan kroz ideološke kategorije ‘liberalnoga i konzervativnoga’. Koncil je dramatično predstavljen kao liberalna ili progresivna prilagodba suvremenom svijetu usmjerena prevladavanju tradicionalnoga, konzervativnog katoličkog otpora prema modernosti. (…) Zanemariv broj novinara tiskanih i elektroničkih medija koji su nagrnuli u Rim bio je upoznat s katoličkom teologijom, stoga je njihovo razumijevanje koncilskih promišljanja i rasprava ovisilo o pojednostavljenim izvješćima peritusā (koncilskih teoloških savjetnika) i teologa koji su se odlikovali novinarskim vještinama.”14
Lamb i Levering pružaju dva važna čimbenika od kojih smo prvi već naznačili: mediji su postali glasnogovornicima teologa koji su promicali vlastita tumačenja Koncila. Drugi je bio jednako štetan: medijska podjela Crkve na liberalno i konzervativno krilo.
Narativ o sukobu liberala i konzervativaca
Posve je neprimjereno događaje u životu Crkve tumačiti svjetovnim političkim kategorijama. Crkva neprestano dolazi u dodir sa svakodnevnim društvenim i
(NE)POZNATI KONCIL
političkim stvarnostima, no uvijek treba imati na umu da je ona božanska institucija koju valja razumjeti na duhovan način. Svesti djelovanje Crkve na puko sukobljavanje između liberalnih i konzervativnih skupina uvijek će se pokazati nedostatnim i pristranim. Međutim, prilikom izvještavanja o Drugome vatikanskom koncilu upravo je to učinila većina medija.
Za vrijeme i nakon Koncila novinari su oblikovali dramatiziranu priču o navodnim sukobima između liberalnih i konzervativnih skupina unutar zidova bazilike svetog Petra. Drugi vatikanski koncil prikazali su kao borbu između slobodoumnih naprednjaka i uskogrudnih tradicionalista. Medijska izvješća koja su se oslanjala na tu pojednostavljenu priču o sukobu liberala i konzervativaca privlačila su ljudsku maštu. Medijski naslovi mjesecima su govorili o Koncilu, pružajući detaljnu analizu koncilskih rasprava. Nesuglasice su bile prenaglašavane, curile su nepotpune i prijevremene informacije, a izvješća su sadržavala poluistine.
To ne znači da je Koncil bio lišen nesuglasica i da se odvijao u posve skladnom ozračju. Dovoljno je primjerice pogledati memoare peritusa Louisa Bouyera i Henrija de Lubaca da bi se takve predodžbe raspršile. No prikazati Koncil kao borbu dviju suprotstavljenih ideologija, u cijelosti je pogrešno. Istina je mnogo složenija i prepuna je nijansi.
Nažalost, sklonost medija da nesuglasice promatraju kroz prizmu sukoba liberala i konzervativaca Crkvi i danas nanosi štetu. Medijska izvješća o sinodama, papinskim susretima i zasjedanjima biskupskih konferencija više nalikuju vijestima o američkoj politici nego o duhovnim okupljanjima. Posljedica je toga
PARAKONCIL: ŠTO SE DOGODILO?
da pojedine teme kod ljudi izazivaju gnjev i narušavaju sposobnost dijaloga i kritičkog razmišljanja o važnim temama. Mediji koriste „svjetovne kategorije ne shvaćajući u cijelosti da [Crkva] živi drukčijim načinom života i da ima drukčiji način razmišljanja”.15 Crkveni govor mora se uzdići iznad podjela na konzervativno i liberalno. Crkva mora brinuti samo o istini, a ne o Gallupovu istraživanju ili o smirivanju političke frakcije.
Katolički mediji također ponekad podliježu razmišljanju u kategorijama liberalnoga i konzervativnoga. Neke vjerske novinske agencije često se oslanjaju na stvaranje umjetne napetosti između liberalnih i konzervativnih tabora. Također, mnogi laici i klerici na društvenim se mrežama međusobno neprestano sukobljavaju, pa čak i kleveću i vrijeđaju jedni druge. Smatram da takvo ponašanje predstavlja ozbiljnu duhovnu opasnost za naš naraštaj, posebice za one koji teže istinskoj crkvenoj reformi.
Jedna od posljedica te polarizirane rasprave jest i neprestano potkopavanje iskrenih pokušaja da se živi i djeluje u skladu s Drugim vatikanskim koncilom. Svećenik koji dvaput godišnje želi slaviti svetu misu na latinskom jeziku kako bi slijedio naputak Koncila o navikavanju vjernika na latinski jezik, bit će prozvan konzervativnim tradicionalistom, premda tijekom cijele godine svetu misu slavi na narodnom jeziku. Kaže li, međutim, taj isti svećenik u nedjeljnoj propovjedi nešto pozitivno o papi Franji, proglasit će ga progresivnim liberalom koji ne voli tradiciju. U stvarnosti, on je jednostavno katolički svećenik, čovjek koji traži ljepotu, dobrotu i istinu gdje god se one mogu pro-
naći i koji je vjeran svim oblicima kojima Crkva te darove pruža svijetu.
Želimo li se vratiti Drugomu vatikanskom koncilu i nastaviti put istinske reforme, moramo proširiti obzore i napustiti ograničavajuće kategorije liberalnoga i konzervativnoga. Laik koji voli misu na latinskom jeziku nije konzervativac, niti je liberal onaj koji voli duhovne šansone. Oni su jednostavno katolici koji traže Krista.
Time ne zagovaram relativizam. Postoje prikladni i neprikladni načini prakticiranja katoličke vjere. No kako bismo razlučili primjerene oblike ortodoksije („ispravnog vjerovanja”) i ortopraksije („ispravnog djelovanja”), moramo se osloboditi pretjeranih reakcija i nemilosrdnih pretpostavki o tuđim mišljenjima i motivima.
A to možemo ostvariti samo po ljubavi, jer „ljubav nas povezuje s Bogom; ljubav sve podnosi, sve strpljivo trpi; u ljubavi nema ništa podlo, ništa oholo; gdje je ljubav, nema raskola, ljubav ne diže pobunu; ljubav sve čini u slozi”.16 Te bezvremenske riječi svetoga pape Klementa primjenjive su i na našu sadašnju situaciji. Moramo pretpostaviti dobrotu drugoga, čak i ako je ta dobrota obilježena zavedenošću ili zbunjenošću.
Takav pristup rađa u nama strpljivošću bez koje nema istinskog dijaloga.
Poći na izvore
Snažan utjecaj medija ukazuje i na duboki problem suvremenog obrazovanja u cjelini, konkretno na našu sklonost da se oslonimo na posredovana izvješća i sažetke o važnim temama.
BILJEŠKA
