Škola molitve - web pregled

Benedikt XVI. ŠKOLA MOLITVE

Benedikt XVI.

ŠKOLA MOLITVE Kako živjeti jedinstvo molitve i života

VERBUM

Biblioteka: FIDES 109.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Copyright © Dicastero per la Comunicazione – Libreria Editrice Vaticana, 2024.

Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Prijevod teksta preuzet s vatikanske službene internetske stranice.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić Lektura: Anđa Jakovljević i Katarina Batinić Redaktura i prilagodba prijevoda: Miodrag Vojvodić Grafička priprema: Mario Šantić Dizajn naslovnice: Diana Katić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-950-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191217018.

Prava molitva pokreće svijet držeći ga otvorenim za Boga!

Benedikt XVI.

TEMELJNA PITANJA TEOLOGIJE LITURGIJE

UVOD

Papa Benedikt XVI. tijekom svojega je pontifikata nebrojeno puta podsjećao na važnost molitve u kršćanskom životu te vlastitim riječima i primjerom svjedočio da je molitva doista njegova „prva služba u korist Crkve i čovječanstva”, svjestan da bez svakodnevne molitvene povezanosti s Bogom i traženja njegova vodstva i svjetla kršćansko djelovanje postaje isprazno i svodi se na puki aktivizam. A da mu je tema molitve na osobit način bila pri srcu, potvrđuje i njegova odluka da svoj posljednji ciklus kateheza posveti upravo njoj i prozove ga „svojevrsnom školom molitve” znajući da „molitva ne dolazi sama od sebe”, već da je potrebno „učiti moliti, gotovo uvijek iznova stjecati to umijeće” te da „čak i oni koji su napravili velike pomake u duhovnom životu osjećaju potrebu pohađati Isusovu školu kako bi naučili istinski moliti”. Upravo zato i naslov ove knjige glasi Škola molitve.

U svojim katehezama Benedikt XVI. poput istinskoga učitelja i pastira na izvanredan i jezgrovit način izlaže temeljna načela molitvenoga života imajući pred očima Sveto pismo, veliku tradiciju crkvenih otaca, učitelja 7

ŠKOLA MOLITVE

duhovnosti i liturgije, ali i baštinu velikih pretkršćanskih kultura.

U želji da ovo neprocjenjivo katehetsko blago učinimo dostupnim što većem broju vjernika, odlučili smo u ovoj knjizi sabrati 44 kateheze koje je papa Benedikt XVI. održao od 4. svibnja 2011. do 3. listopada 2012. godine i obogatiti je njegovim molitvama objavljenima u knjizi Molitve (Verbum, 2010.).

Polazeći od drevnih civilizacija i kultura te primjera starozavjetnih biblijskih likova, proroka i psalama, sve do Isusa Krista – najizvrsnijega Učitelja molitve po kojem „čovjek postaje kadar približiti se Bogu dubinom i intimnošću očinskoga i sinovskoga odnosa” – papa Benedikt XVI. promišlja o molitvi i otkriva njezinu neizmjernu snagu i važnost za kršćanski život, pozivajući vjernike da nauče još intenzivnije živjeti svoj odnos s Gospodinom te da se zajedno s prvim učenicima s poniznim pouzdanjem obrate Učitelju i zamole ga: „Gospodine, nauči nas moliti” (Lk 11,1).

Vjerujemo kako će kateheze pape Benedikta XVI. sabrane u ovoj knjizi, kao i njegove osobne molitve, biti na korist svakom vjerniku koji želi produbiti svoj molitveni život i koji „iznad svega želi susret s Ocem Isusa Krista, tražeći da on bude, u njemu i njegovim djelima, prisutan utjehom svojega Duha”.

8

I.

molitva u ljudskoj povijesti

MOLITVA U LJUDSKOJ POVIJESTI

1.

MOLITVA – SVEOPĆA STVARNOST

Draga braćo i sestre, danas želim započeti novi niz kateheza. Nakon kateheza o crkvenim ocima, velikim teolozima srednjega vijeka i ženama, želim se posvetiti temi koja nam je svima vrlo draga: riječ je o temi molitve, poglavito kršćanske, molitve koju nas je naučio Isus i koju nas nastavlja učiti Crkva. U Isusu, naime, čovjek postaje kadar približiti se Bogu dubinom i intimnošću očinskoga i sinovskog odnosa. Zajedno s prvim učenicima, s poniznim se pouzdanjem obratimo Učitelju i zamolimo ga: „Gospodine, nauči nas moliti” (Lk 11,1).

U narednim katehezama, imajući pred očima Sveto pismo, veliku tradiciju crkvenih otaca, učitelja duhovnosti i liturgije, želimo naučiti još intenzivnije živjeti svoj odnos s Gospodinom. Bit će to gotovo svojevrsna „škola molitve”.

Znamo dobro, naime, da molitva ne dolazi sama od sebe: treba učiti moliti, gotovo uvijek iznova stjecati to umijeće; čak i oni koji su napravili velike pomake u duhovnom životu osjećaju potrebu pohađati Isusovu školu kako bi naučili istinski moliti. Prvu lekciju pruža nam Gospodin svojim primjerom. Evanđelja nam Isusa opisuju u prisnu i postojanu dijalogu s Ocem: to je duboko zajedništvo onoga koji nije došao na svijet kako bi činio svoju volju, već volju Oca koji ga je poslao radi ljudskoga spasenja.

11

ŠKOLA MOLITVE

U ovoj prvoj, uvodnoj katehezi, želim izložiti nekoliko primjera molitve u drevnim kulturama kako bih pokazao da su se ljudi zapravo uvijek i posvuda obraćali Bogu.

Započet ću primjerom drevnoga Egipta. Ondje neki slijepac, moleći božanstvo da mu vrati vid, potvrđuje nešto općeljudsko, a to je čista i jednostavna molitva prošnje onoga koji trpi. Taj se čovjek moli: „Moje te srce želi vidjeti (…) Ti, koji si mi dao vidjeti tamu, podaj mi svjetlo kako bih te mogao vidjeti! Prigni k meni svoje ljubljeno lice.”1 U mezopotamskim religijama dominirao je tajanstven i paralizirajuć osjećaj grijeha koji, ipak, nije bio lišen nade u Božje otkupljenje i oslobođenje. Možemo se diviti prošnji vjernika koji je pripadao tim drevnim kultovima, a koja glasi ovako: „O, Bože, koji si milostiv i u najtežem grijehu, oslobodi me mojega grijeha (…) Svrni svoj pogled, Gospodine, na svoga slugu koji je klonuo i neka se tvoj lahor spusti na njega: pohiti da mu oprostiš. Ublaži svoju strogu kaznu. Daj da, oslobođen okova, ponovno dišem; slomi moje verige, oslobodi me zamke u koju upadoh.”2 Ovi izrazi pokazuju da je čovjek, u svojem traženju Boga, intuitivno, premda nejasno, naslućivao kako svoju grešnost, tako i Božje milosrđe i dobrotu.

U poganskoj religiji antičke Grčke svjedočimo veoma značajnu razvoju: molitva se, premda se u njoj i nadalje zaziva Božju pomoć kako bi se izmolila naklonost neba u 12

MOLITVA U LJUDSKOJ POVIJESTI

svim svakodnevnim prilikama života i kako bi se zadobila materijalna dobra, postupno okreće prema nesebičnijim zahtjevima koji vjerniku omogućuju da produbi svoj odnos s Bogom i da postane bolji. Primjerice, veliki filozof Platon prenosi molitvu svoga učitelja, Sokrata, kojega se s pravom smatra jednim od utemeljitelja zapadne misli. Sokrat je ovako molio: „O, dragi Pane i vi drugi bogovi koji ste ovdje, dajte mi da budem lijep iznutra, a što mi je izvanjskoga da se slaže s nutarnjim. Bogatim držao mudraca; a zlata imao toliko koliko ni nositi ni voziti ne bi mogao drugi do razborit.”3 Želio je, iznad svega, biti lijep iznutra, a ne biti bogat novcem. U grčkim tragedijama, tim iznimnim remek-djelima svevremenske literature, koja se i danas, nakon dvadeset i pet stoljeća, čitaju, meditiraju i prikazuju, nalaze se molitve koje izražavaju želju da se Boga upozna i klanja se njegovu veličanstvu. U jednoj od tih molitava kaže se sljedeće: „Ti, koji držiš zemlju, na njoj stoluješ, Tko god si, umu nedokučiv, Zeuse, ti, Da bio sila prirode il’ ljudski duh, Ja molim ti se. Ti nam ljudski udes sav Do svrhe, tihom kročeć’ stazom, privodiš!”4 I kod Rimljana, graditelja onoga velikog carstva koje je bilo kolijevka i kojim se proširilo rano kršćanstvo, molitva se, premda vezana uz jedno utilitarističko shvaćanje i u osnovi povezana s prošnjom za božanskom zaštitom građanskoga društva, ponekad otvara zazivima kojima 13

ŠKOLA MOLITVE

se možemo diviti zbog njihova žara osobne pobožnosti, koja se preobražava u hvalu i zahvalnost. O tome svjedoči i Apulej, pisac iz rimske Afrike iz 2. stoljeća poslije Krista. On u svojim spisima očituje nezadovoljstvo svojih suvremenika tradicionalnom religijom i njihovu želju za istinskijim odnosom s Bogom. U njegovu remek-djelu pod nazivom Metamorfoze vjernik se obraća jednom ženskom božanstvu ovim riječima: „Ti si sveta, ti si u svako vrijeme spasiteljica ljudske vrste, ti, u svojoj velikodušnosti, uvijek pružaš pomoć smrtnicima, bijednicima u nevolji pružaš slatku majčinsku naklonost. Ni dan, ni noć, ni jedan čas, koliko god kratak bio, ne prođe, a da ga ti ne ispunjaš svojim dobročinstvima.”5 U istom razdoblju car Marko Aurelije – koji je bio i filozof koji je promišljao o čovjekovu stanju – potvrđuje nužnost molitve za uspostavu plodne suradnje između Božjega i ljudskog djelovanja. U svojim Meditacijama piše: „Tko ti je rekao da nam bogovi ne pomažu i u onim stvarima koje o nama ovise?”6 Taj savjet cara-filozofa proveli su u djelo bezbrojni naraštaji ljudi prije Krista, pokazujući tako da ljudski život bez molitve, koji otvara naš život Božjem otajstvu, biva lišen smisla i uporišta. Svakom se molitvom, naime, uvijek izražava istina ljudskoga stvorenja, koje s jedne strane kuša slabost i bijedu te stoga traži pomoć s Neba, a s druge je strane urešeno izvanrednim dostojanstvom jer, pripremajući se primiti Božju objavu, otkriva da je sposobno ući u zajedništvo s Bogom.

Dragi prijatelji, u ovim primjerima molitve iz raznih epoha i civilizacija izbija na vidjelo svijest da je ljudsko biće stvorenje i da je ovisno o Drugom koji je veći od nje14

MOLITVA U LJUDSKOJ POVIJESTI

ga i koji je izvor svakoga dobra. Čovjek se u svim vremenima moli jer ne može, a da ne propituje o smislu svojega života koji ostaje nejasan i beznadan ako se ne dovede u vezu s Božjim otajstvom i njegovim naumom o svijetu. Ljudski je život splet dobra i zla, nezasluženih trpljenja te radosti i ljepote, koji nas spontano i nezaustavljivo potiče da tražimo od Boga za ono nutarnje svjetlo i snagu koji nam pomažu na zemlji i otkrivaju nadu koja nadilazi granice smrti. Poganske religije ostaju zaziv koji sa zemlje iščekuje riječ s neba. Jedan od posljednjih velikih poganskih filozofa, koji je živio u jeku kršćanske epohe, Proklo Carigradski, ovim je riječima izražavao to iščekivanje: „Nespoznatljivi, ti sve nadilaziš. Svaka naša misao pripada tebi. Od tebe su naša zla i naša dobra, uz tebe su sve naše čežnje vezane, o, Neizrecivi, čiju prisutnost naše duše ćute, uzdižući ti himan šutnje.”7 U primjerima molitve u različitim kulturama koje smo promotrili možemo vidjeti svjedočanstvo religiozne dimenzije i želje za Bogom, upisane u srce svakoga čovjeka, koji svoj dovršetak i puni izraz ostvaruju u Starom i Novom zavjetu. Objava, naime, čisti i privodi k punini iskonsku čovjekovu čežnju za Bogom dajući mu, u molitvi, mogućnost da uspostavi dublji odnos s nebeskim Ocem.

Na početku ovoga našeg puta, u „školi molitve”, želimo ponovno zamoliti Gospodina da prosvijetli naš um i naše srce kako bi naš molitveni odnos s njim bio sve snažniji, pun ljubavi i postojan. Recimo mu još jednom: „Gospodine, nauči nas moliti” (Lk 11,1).

15

ŠKOLA MOLITVE

2. ČOVJEK MOLITELJ

Danas bih htio nastaviti promišljati o tome kako molitva i religiozni osjećaj čine sastavni dio čovjeka tijekom čitave njegove povijesti. Živimo u razdoblju u kojem su znakovi sekularizma očiti. Čini se kao da je Bog nestao iz života nekih ljudi ili postao stvarnost prema kojoj su mnogi ravnodušni.

Vidimo, međutim, istodobno i mnoge znakove koji ukazuju na buđenje religioznoga osjećaja, ponovno otkrivanje važnosti Boga za čovjekov život, potrebu za duhovnošću i nadilaženjem isključivo horizontalnoga, materijalističkog pogleda na ljudski život. Gledajući nedavnu povijest, pokazalo se promašenim predviđanje onih koji su, još tamo od prosvjetiteljstva, nagoviještali nestanak religija i veličali apsolutni razum odijeljen od vjere, razum kojega bi se izvelo iz tame vjerskih dogmatizama i koji bi raspršio „svijet svetoga”, vraćajući čovjeku njegovu slobodu, njegovo dostojanstvo i njegovu autonomiju od Boga. Iskustvo prošloga stoljeća, s dva tragična svjetska rata, dovelo je u krizu taj napredak kojega je autonomni razum, čovjek bez Boga, navodno mogao zajamčiti.

Katekizam Katoličke Crkve (dalje: KKC) potvrđuje: „Stvaranjem Bog zove svako biće iz ništavila u postojanje (…) I nakon što je grijehom izgubio sličnost s Bogom, čovjek ostaje na sliku svog Stvoritelja. On čuva želju za 16

MOLITVA U LJUDSKOJ POVIJESTI

Onim koji ga zove u postojanje. Sve religije svjedoče o tom bitnom traženju ljudi” (KKC 2566). Mogli bismo reći – kao što sam objasnio u prethodnoj katehezi – da nije bilo nijedne velike civilizacije, od davnih vremena pa do naših dana, koja nije bila religiozna. Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće, on je homo religiosus kao što je homo sapiens i homo faber. „Čežnja za Bogom”, kaže također Katekizam, „upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren” (KKC 27). Stvoriteljeva slika utisnuta je u njegovo biće i on osjeća potrebu pronaći svjetlo kako bi dao odgovor na pitanja o duboku smislu stvarnosti; odgovor koji ne može pronaći u samom sebi, u napretku i u empirijskoj znanosti. Homo religiosus ne pojavljuje se samo u drevnim svjetovima, već je prisutan u čitavoj ljudskoj povijesti. Na plodnu polju ljudskoga iskustva niknuli su najrazličitiji oblici religioznosti kojima se pokušalo odgovoriti na želju za puninom i srećom, na potrebu za spasenjem i na traganje za smislom. „Digitalni” čovjek, jednako kao i špiljski, u religioznom iskustvu traži načine da prevlada svoju konačnost te pronađe sigurnost u svojoj nesigurnoj ovozemaljskoj avanturi. Štoviše, život bez obzora transcendencije ne bi imao puni smisao, a sreća, kojoj svi težimo, spontano se projicira u budućnost, u sutra koje tek treba doći. Drugi vatikanski sabor to je jezgrovito istaknuo u deklaraciji Nostra aetate: „Ljudi od različitih religija očekuju odgovor o skrivenim zagonetkama ljudske egzistencije koje, kako nekada tako i danas, duboko uzbuđuju ljudska srca: što je čovjek, koji je smisao i cilj našega života, što je dobro, a što je grijeh, odakle boli i koja im je svrha, koji put vodi do postizanja istinske sreće, što je smrt, sud 17

ŠKOLA MOLITVE

i nagrada nakon smrti te što je, napokon, onaj konačni i neizrecivi misterij koji obuhvaća našu egzistenciju, misterij iz kojeg smo potekli i kojemu težimo?”8 Čovjek zna da ne može sâm odgovoriti na vlastitu temeljnu potrebu da shvati. Koliko god bio obmanut ili se samoobmanjivao da je samodostatan, on na temelju iskustva zna da nije samodostatan. Ima potrebu otvoriti se drugom, nečemu ili nekom, koji mu može dati ono što mu nedostaje, mora izići iz sama sebe prema Onom koji je kadar ispuniti njegovu želju u svoj njezinoj širini i dubini. Čovjek nosi u sebi žeđ za beskonačnim, čežnju za vječnošću, težnju za ljepotom, želju za ljubavlju te potrebu za svjetlom i istinom koji ga guraju prema Apsolutnom; nosi u sebi želju za Bogom. A čovjek na neki način zna da se može obratiti Bogu, zna da mu se može moliti.

Sveti Toma Akvinski, jedan od najvećih teologa u povijesti, naziva molitvu „izrazom čovjekove želje za Bogom”.

Ta privlačnost prema Bogu, koju je sâm Bog usadio u čovjeka, jest duša molitve koja poprima različite oblike i načine u skladu s povijesnim razdobljem, okolnostima, trenutkom, milošću, pa čak i grijehom molitelja. Ljudska povijest poznaje raznolike oblike molitve, budući da je čovjek razvio različite načine otvaranja prema Drugom i prema Onostranom, tako da možemo sa sigurnošću reći da je molitva iskustvo prisutno u svakoj religiji i kulturi.

Naime, draga braćo i sestre, kao što smo vidjeli protekle srijede, molitva nije vezana uz određeni kontekst, već je upisana u srce svake osobe i svake kulture. Naravno, kada govorimo o molitvi kao iskustvu čovjeka kao takva, homo oransa (čovjeka molitelja), treba imati na umu da je ona prije svega nutarnji stav, a ne niz praksa i obrazaca; način na koji čovjek stoji pred Bogom, prije no nekakav 18

MOLITVA U LJUDSKOJ POVIJESTI

kultni čin ili izgovaranje riječi. Središte i korijeni molitve u najvećoj su dubini osobe; zato je nije lako odgonetnuti te iz istoga razloga može biti izvrgnuta pogrešnim shvaćanjima i mistifikacijama. U tom smislu možemo shvatiti riječi: teško je moliti. Naime, molitva je u punu smislu riječi prostor besplatnosti, težnje prema Nevidljivom, Neočekivanom i Neizrecivom. Stoga, iskustvo molitve svima predstavlja izazov, „milost” za koju treba moliti, dar Onoga kojemu se obraćamo.

U svim povijesnim razdobljima čovjek u molitvi razmatra sama sebe i svoju situaciju pred Bogom, polazeći od Boga i u povezanosti s Bogom, te osjeća da je stvorenje kojem je potrebna pomoć, koje nije kadro samo sebi osigurati ispunjenje vlastitoga života i vlastite nade. Filozof Ludwig Witgenstein spomenuo je da „moliti znači osjećati da je smisao svijeta izvan svijeta”. U dinamici toga odnosa s onim koji daje smisao životu, s Bogom, molitva poprima jedan od svojih tipičnih izraza: gestu klečanja na koljenima. Ta gesta nosi u sebi duboku dvoznačnost. Konkretno, mogu biti prisiljen kleknuti u stavu bijede i ropske pokornosti, a mogu i spontano kleknuti na koljena, izražavajući vlastitu ograničenost i potrebu za Drugim. Njemu govorim da sam slab, potrebit, „grešnik”. U iskustvu molitve ljudsko stvorenje izražava punu svijest o sebi, sve ono što uspijeva shvatiti o vlastitoj egzistenciji i istodobno upravlja sama sebe prema Biću pred kojim stoji, usmjerava vlastitu dušu prema onom Misteriju od kojega očekuje ispunjenje najdubljih želja i pomoć u prevladavanju bijede vlastitoga života. U tom gledanju Drugoga, u tome usmjerenju „onkraj”, nalazi se bit molitve kao iskustva stvarnosti koja nadilazi ono osjetilno i konačno.

No samo u Bogu koji se objavljuje čovjekovo traganje nalazi potpuno ostvarenje. Molitva koja je otvaranje i uz19

ŠKOLA MOLITVE

dizanje srca k Bogu postaje osobni odnos s njim. Ako bi čovjek i zaboravio svojega Stvoritelja, živi i istiniti Bog ne prestaje prvi dozivati čovjeka na otajstven susret u molitvi. Kao što kaže Katekizam: „Taj korak ljubavi vjernoga Boga uvijek je u molitvi prvi, a čovjekov korak uvijek je odgovor. Kako se postupno Bog objavljuje i otkriva čovjeka njemu samome, molitva se predstavlja kao uzajamni zov, kao drama Saveza. Po riječima i djelima, ta drama obvezuje srce. Ona se razotkriva kroz cijelu povijest spasenja.”

(KKC 2567) Draga braćo i sestre, naučimo se dulje zadržavati pred Bogom, Bogom koji se objavio u Isusu Kristu, naučimo u tišini, u dubini našega bića, prepoznati njegov glas koji nas poziva i ponovno vodi u dubinu naše egzistencije, izvoru života, izvoru spasenja, kako bi nam pomogao otisnuti se onkraj granica našega života i otvoriti se Božjoj veličini, odnosu s njim koji je Beskrajna Ljubav.

20

SADRŽAJ

8. Psalam 23. „Gospodin je pastir moj”........................ 63 9. Psalam 126. „Velika nam djela učini Gospodin!”... 69 10. Psalam 136. „Vječna je ljubav njegova!”....................76 11. Psalam 119. „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi”..................................................... 83 12. Psalam 110. „Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!”........................................... 89 III. ISUSOVA MOLITVA......................................................... 97 1. Savršenstvo Isusove molitve...................................... 99 2. Mesijin himan klicanja.............................................. 105 3. Isusovo suosjećanje prema ljudima.........................110 4. U školi molitve svete nazaretske obitelji.................116 5. Isusova molitva na posljednjoj večeri..................... 122 6. Isusova svećenička molitva...................................... 128 7.

Isusova molitva u Maslinskom vrtu....................... 133

8. Isusova molitva uoči smrti u Matejevu i Markovu Evanđelju............................... 139 9. Isusova molitva uoči smrti u Lukinu Evanđelju.. 144 10. Isusova šutnja..............................................................149 IV. MOLITVA U DJELIMA APOSTOLSKIM.................... 155 1. Marija – učiteljica molitve..........................................157 2. Duh Sveti je snaga Crkve...........................................162 3. Molitva i djela ljubavi.................................................167 4. Molitva Stjepana Prvomučenika............................. 173 5. Snaga molitve Crkve.................................................. 177

284

SADRŽAJ

V.

MOLITVA U PAVLOVIM POSLANICAMA............... 183 1. Dar Duha Svetoga...................................................... 185 2. Bog je naš Otac.............................................................191 3. Božja vjernost i pouzdanje vjernika....................... 196 4. Kontemplacija osnažuje molitvu............................. 201 5. Zahvalna i blagoslovna molitva.............................. 207 6. Kristološki himan – Pavlova duhovna oporuka....213

VI. MOLITVA U KNJIZI OTKRIVENJA.............................219 1. Molitva kršćanske zajednice u dan Gospodnji..... 221 2. Molitva putujuće i proslavljene Crkve................... 227 VII. LITURGIJSKA MOLITVA............................................ 233 1. Gospodin nas uči moliti............................................ 235 2. Crkvena narav liturgijske molitve.......................... 241 VIII. MOLITVA SVETIH........................................................ 247 1. Molitva – nužno i sigurno sredstvo spasenja........ 249 2. Devet načina molitve svetoga Dominika............... 252 IX. POSEBNI OBLICI MOLITVE......................................... 255 1. Meditacija.................................................................... 257 2. Tišina.............................................................................261 3. Via pulchritudinis – put ljepote.................................. 263

285

SADRŽAJ

DODATAK: MOLITVE BENEDIKTA XVI.......................... 267 Zaziv................................................................................... 268 Gospodinu......................................................................... 269 Uskrslom............................................................................ 270 Za mir................................................................................. 271 Za svjetlo............................................................................ 272 Za kraljevstvo Božje......................................................... 273 Za obitelj..............................................................................274 Ostani s nama.................................................................... 275 Mariji....................................................................................276 BILJEŠKE................................................................................... 277

286