ŽIVOT U KRISTU
će da nastane pravi život za nas, jer je jedan bio u položaju da je morao pobijediti, ali je samo drugi to doista i mogao. Zato je bilo potrebno da se jedan i drugi ujedine te da se u samo jednom nađu zajedno dvije naravi: onoga koji se morao boriti i onoga koji je mogao pobijediti. Tako se i dogodilo. Bog ovu borbu čini svojom u ime ljudi: čovjek – on pobjeđuje grijeh kao čovjek, a opet izlazi čist od svakoga grijeha, jer je Bog. Tako je ljudska narav oslobođena sramote i, nakon što je grijeh pobijeđen, ovjenčana krunom pobjede. Samim tim, međutim, pojedini čovjek još nije pobijedio niti je stupio u borbu, a još manje je postao oslobođen svojih okova, no Spasitelj je i to učinio s darovima koje je tada udijelio, dajući svakom čovjeku moć da ubije grijeh i postane sudionik njegove pobjede151. Budući da smo trebali biti okrunjeni i trijumfirati, nakon te pobjede, on je došao doživjeti rane i križ, smrt i sve vrste muka, kako kaže Pavao: „On mjesto sebi određene radosti podnese križ ne mareći za sramotu.“152 Što se događa? Zacijelo nije počinio nikakvo zlo dostojno takve kazne, nije uopće zgriješio i nije bilo ničega u njemu za što bi ga i najbesramniji klevetnik153 mogao optužiti; pa ipak su se rane, bol, smrt od 151
152 153
Ponovno se javlja već spomenuti problem: kako pojedini ljudi mogu sudjelovati u Kristovu životu i osobno doći u posjed dara koji je on darovao cijelom čovječanstvu? Kako svatko – svaki pojedinac, u svojoj posebnoj situaciji i u svoje vrijeme – može sudjelovati u djelu spasenja izvršenom za čovječanstvo jednom zauvijek? Drugim riječima: kako objektivno spasenje može postati moje spasenje? A odgovor na ono što bismo mogli nazvati „problemom prisvajanja“ još uvijek je isti, prethodno formuliran: kao što se po otajstvima pojedinačno sjedinjujemo s božanskim i pobožanstvenjenujućim tijelom Kristovim sudjelujući u utjelovljenju, tako po otajstvima pobjeđujemo po Kristovoj pobjedi i ubijamo grijeh u sebi sudjelujući u otkupljenju. Heb 12,2 Usp. Iv 8,46.
35