Issuu

Kraljica joj je, naime, odlučila iskazati najveću čast i udati je za kraljeva rođaka, plemića Darija Pasargadu. Darije, naviknut na bogatstvo i dodvoravanje, na život u kojemu je sve uvijek po njegovu, ni u snu ne bi pomislio da će ga kraljica prisiliti na to da sklopi brak s tom pisaricom, ženom niskoga roda, koja će ga osim toga duboko poniziti, i to pred cijelim dvorom! Našavši se bez posla, u braku s muškarcem koji je prezire, može li Sara naći novu sigurnost i samopoštovanje i može li osvojiti srce svoga supruga, kojega potajno voli? „Žetva rubina nježna je, nadahnjujuća, predivna i strastvena priča… svesrdno je preporučujem!“ NetGalley „Žetva rubina dubok je i slojevit roman u koji će čitatelji rado zaroniti uživajući u poruci o Božjoj nepokolebljivoj ljubavi i Božjemu milosrđu, ispričanoj uz pomoć napete radnje i fascinantne ljubavne priče... Uistinu sjajna knjiga!“

Žetva rubina

Sara, obrazovana i nadarena rođakinja proroka Nehemije, neočekivano postaje glavna pisarica perzijske kraljice, jedina žena na tako visoku položaju u Perzijskome Carstvu. No prati je mučna prošlost: majka joj je umrla još kad je bila djevojčica, a otac se poslije toga povukao u sebe i udaljio od nje. Te teške okolnosti Saru su dovele do zaključka da nikomu nije stalo do nje i da vrijedi samo onoliko koliko je sposobna i uspješna. Stoga radi do iznemoglosti pokušavajući se dokazati i sebi i drugima te zavrijediti očevu ljubav. Nakon što je razotkrila urotu i spasila kraljičin ugled, Sara je primila nagradu kakvoj se nikada ne bi nadala – ostala je bez posla.

119 kn

Tessa Afshar jedna je od najomiljenijih suvremenih autorica popularne književnosti i zvijezda inspirativne literature. Čitatelje je osvojila već svojim prvim romanom Biser u pijesku te je proglašena „novim autorom godine“ pod pokroviteljstvom magazina Family Fiction, a velik je uspjeh postigla i romanom Polje milosti koji je bio nominiran za Grace Award, kao i romanom Mjesto tišine koji je dobitnik nagrade INSPY za najbolje vjerski nadahnuto književno djelo i ﬁnalist RT Book ReISBN 978-953-235-751-6 viewsa za najinspirativniji ljubavni roman. Sva tri romana objavljena su u Verbumovu izdanju u biblioteci /bibliotekapopulus Populus naišavši na odličan prijam hrvatske publike.

POPULUS

Popularno. Opuštajuće. Oplemenjujuće.

TESSA AFSHAR

Bookreporter.com

POPULUS

TESSA AFSHAR Žetva rubina POPULUS

Tessa Afshar ŽETVA RUBINA Roman

Biblioteka

POPULUS 14. Naslov izvornika: Tessa Afshar, Harvest of Rubies Knjiga je prvi put objavljena u SAD-u, Moody Publishers, 820 N. LaSalle Blvd., Chicago, IL 60610. Copyright © 2012 by Tessa Afshar Objavljeno uz dopuštenje. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Damir Biličić Lektura: Bonislav Kamenjašević

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija u Godini čitanja.

Split, 2021. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

TESSA AFSHAR

Žetva rubina

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-751-6 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181230076.

Posvećujem majci i ocu: Hvala vam što ste me naučili smijati se i voljeti.

587. – 586. g. pr. Kr. Babilon osvaja Kraljevstvo Judu, Jeruzalemski je hram razoren. 559. – 530. g. pr. Kr. Kir Veliki stvara najveće carstvo koje je svijet dotada vidio i pod njegovom vlašću nastupa zlatno doba ahemenidske dinastije. Godine 538. Kir oslobađa Izrael babilonskoga sužanjstva, što je prorekao Izaija (44,24–45,5). Daje novac iz vlastite riznice kako bi se obnovio Jeruzalemski hram. 530. – 522. g. pr. Kr. Kambiz, Kirov najstariji sin, osvaja Egipat. Nakon njega kratko vlada njegov mlađi brat Bardija, koji ubrzo potom umire u neobičnim okolnostima. 521. – 486. g. pr. Kr. Darije Veliki širi Perzijsko Carstvo tako da na vrhuncu obuhvaća približno osam milijuna milja. Uz Kira, on je najcjenjeniji ahemenidski kralj. Najvjerojatnije je riječ o Dariju iz knjige proroka Daniela (6,1–28) jer bi Daniel u to doba već bio jako star. 486. – 465. g. pr. Kr. Kserkso (Ahasver) preuzima očevu veliku dinastiju. Najpoznatiji je po zloglasnome napadu na Grčku i po tome što je za kraljicu odabrao skromnu židovsku djevojku Esteru. Točno vrijeme toga događaja nije poznato. Više pojedinosti možete naći u Knjizi o Esteri. 465. – 424. g. pr. Kr. Artakserkso je poznat kao dobrohotni kralj koji više nesmiljenih zakona zamjenjuje humanijim propisima. Svojega peharnika Nehemiju 445. šalje natrag u Jeruzalem da obnovi uništene zidine. 334. g. pr. Kr.

Aleksandar Veliki osvaja Perziju.

33. g. po. Kr.

Raspeće Isusa iz Nazareta.

LIKOVI (redom kojim se pojavljuju ili spominju u knjizi) Sara – kraljičina glavna pisarica Simeon – Sarin otac Lea – Sarina teta Nehemija – Sarin i Simeonov rođak; kraljev peharnik Artakserkso – perzijski kralj Damaspija – perzijska kraljica, Artakserksova supruga Amestris – kraljica majka Frada – Damaspijin upravitelj Nebo – Amestrisin pisar Parisatida (Pari) – Sarina sluškinja Gašpar – pisar pod Fradom Alogina – Artakserksova konkubina i majka njegova sina Sogdijana gospodar Darije – Sarin suprug gospodar Vivan – Darijev otac Teisp – upravitelj Darijeva imanja Šušan – kuharica u Darijevu kućanstvu Bardija – vrtlar Mandana – nadglednica (arassara) Gobrija – Bardijin unuk Aspazija – kurtizana Araš – Damaspijin nećak Vidarna – Darijev novi upravitelj

Prvo poglavlje Osma godina vladavine kralja Artakserksa* Perzija

a moj dvanaesti rođendan otac je otkrio da znam čitati. Toga je dana došao kući dosta prije večere, što je bila takva rijetkost da sam ga od iznenađenosti zaboravila pozdraviti. Sjedila sam posve omamljeno i grčevito privijala glinenu pločicu koju mi je bilo zabranjeno dirati. „Što to radiš?“ upitao je ne uspijevajući odvratiti pogled od pločice koju sam privijala na grudi. Moj otac, kraljevski pisar na perzijskome dvoru, prema svojemu se priboru odnosio kao da je riječ o svetim predmetima iz Kovčega saveza. Prije nego što sam naučila i hodati i govoriti, naučila sam da se nikada ne smijem ni približiti njegovim svitcima i pločicama kako ih ne bih oštetila. „Znaš da to ne smiješ dirati“, reče on kad u prvi mah nisam izustila ni crne ni bijele. S mukom sam progutala slinu, osjećajući sve veći užas, svjesna da me je uhvatio na djelu. Činilo mi se da mi je jedini izlaz istina. „Čitala sam“, rekoh odlažući pločicu na pod s neizmjernim oprezom. * 457. g. pr. Kr.

Namrgođeno me je gledao. „Čak i da znaš čitati – a ne znaš – nikako se ne bi smjela približiti mojemu pisaćem priboru. Jako je ružno što lažeš, Saro.“ „Ne lažem, oče.“ On duboko uzdahne pa podrugljivo raširi ruke prema pločici. „Dokaži.“ Pločica je bila na perzijskome, jednome od najsloženijih jezika na svijetu. Mogla sam odlučiti naučiti aramejski, jednostavniji jezik za početnicu i svakako prikladniji za Židovku. Ali većina dokumenata na aramejskome pisana je na pergamentu, a meni se činilo da je teže nehotice oštetiti glinene ili kamene pločice nego svitke pergamenta. Obliznuvši usne, usredotočila sam se na složene simbole pred sobom. Izgledali su poput niza tankih i finih čavala, uspravnih ili polegnutih, a tu i tamo zalutao bi i nepotpuni trokut, samo da unese još više zabune. Uz mala zastajkivanja, ali točno, počela sam čitati prvi redak, slijeva nadesno. Pa onda drugi, a nakon njega i treći. Otac je polako sjeo na sag do mene. Još je nekoliko dugih trenutaka šutio, a onda upita: „Tko te je naučio čitati perzijski?“ „Nitko. Naučila sam sama. Učim ga pet mjeseci.“ Činilo se da je ostao bez riječi. A onda je, brzim pokretom, uzeo tri mala glinena valjka i stavio ih ispred mene. „Koja je ovo riječ? A ovo? Možeš li shvatiti ovu rečenicu?“ Bit će da smo tako satima sjedili dok me je ispitivao i provjeravao moje znanje, ispravljao mi izgovor i pokazivao gramatička pravila. Posve je zaboravio na činjenicu da sam mjesecima nedopušteno i u tajnosti dirala njegove pločice i pribor. Zaboravio me je ukoriti zato što sam sama i bez njegova dopuštenja naučila čitati. Ali također me je zaboravio pitati zašto želim učiti. Iznenadilo me je što se nije naljutio zbog mojega ponašanja, no taj izostanak interesa bio mi je i predobro poznat. Majka mi je umrla kad sam imala sedam godina i sve otada otac mi se rijetko obraćao osim da kaže nešto u vezi s posve običnim kućanskim stvarima, a čak se i to događalo rijetko. Moje želje, moji motivi, moje nade, ništa mu od toga nije bilo zanimljivo. Toga dana kasno navečer, nakon sati i sati provedenih u njegovu društvu, smjestila sam se na svoj tanki ležaj ispunjen pamukom, nasmiješena od uha do uha. Napokon sam pronašla način da zadobijem očevu pozornost. U toj jednoj večeri proveo je sa mnom više 10

vremena nego što ga inače provede u puna dva tjedna. S pomoću mjeseci mukotrpnoga rada uspjela sam ostvariti najveću želju svojega srca: otac je u meni pronašao nešto vrijedno vremena i pažnje.

., Nakon što smo ostali bez moje majke, tetka Lea, jedina sestra moje majke, počela nam je dolaziti jednom tjedno da nam pomogne s kućanskim poslovima. Pokušavala me je naučiti šiti, čistiti i kuhati. Naši razgovori o tim temama najčešće su završavali zdvojnošću – njezinom – dok su u mojemu slučaju bili samo bolni. „Nisi obraćala pozornost kad sam ti pokazala kako očerupati kokoš?“ „Nisam, teta Lea. Ispričavam se.“ „Ne možeš tako mesti, Saro. Tako prašinu samo guraš s jednoga na drugo mjesto. To nije čišćenje. To je samo seljenje prljavštine.“ „Da, teta Lea. Ispričavam se.“ „Možeš ti zuriti u lonac i uzdisati koliko hoćeš, neće se sam očistiti.“ Činilo mi se da je u takvim situacijama najbolje šutjeti. Nisam mogla uvrijediti jedinu tetu i reći joj istinu: da bih se radije tresnula tim loncem po glavi i onesvijestila nego da moram strugati zagorjelo crno dno i umirati od dosade. Jedina mi je utjeha bilo to što je kuća bila malena – četiri prostorije i hodnik i još iza kuće minijaturni vrt veličine kakvoga saga, tako da nije trebalo puno čistiti i pospremati. Onih nekoliko sagova bilo je tkano, a ne uzlano, pa bih ih jednostavno oprašila na kamenome zidiću ispred kuće. Naše pokućstvo, jednostavno i skromno, bilo je u obitelji barem dvadeset godina. Tako ih čak ni svojim nestrpljivim rukovanjem nisam mogla uništiti više nego što su već bili uništeni. Teta Lea došla nam je u posjet dan nakon mojega dvanaestog rođendana i zatekla me kako na novoj glinenoj pločici vježbam perzijska slova. Pločica mi je lijepo ležala u dlanu. Jedan tupi rub držala sam palcem te pisaljkom urezivala nove riječi na vlažnu površinu. Budući da je otac otkrio moju tajnu i, po svemu sudeći, odobravao je, činilo mi se da se više ne trebam skrivati. Teta Lea pljusnula se po čelu. „Sada i pišeš?“ „Da“, odgovorih ponosno, istežući već utrnule noge na grubome sagu. 11

„Pa to je sablazan! Što će reći tvoj otac?“ „On me poučava.“ „Kakva sablazan“, ponovi ona. Zatim me je natjerala na to da odložim pločicu i pisaljku i da joj do očeva dolaska pomažem s rubljem. Iako su me otpravili iz sobe kako bi mogli nasamo razgovarati, dijelove njihova razgovora čula sam kroz navučeni zastor koji je pravokutnu sobu dijelio napola. Srce mi je strahovito udaralo u grudima dok sam razmišljala o mogućnosti da teta Lea nagovori oca da me prestane podučavati. Čekala sam, kuhajući u sebi od kivnosti, i jedva se suzdržavala da ne stupim pred njih i ne zatražim od tete da se prestane miješati u prvu dobru stvar koja mi se dogodila posljednjih godina. „Dijete samo želi naučiti čitati i pisati, Lea. To nije nikakva sramota. Pokazuje čak i tračke nadarenosti.“ Iznenadilo me je što me otac brani. Nisam se mogla sjetiti toga da je ikada učinio takvo što. Te jednostavne riječi ublažile su moj uskipjeli gnjev. „To je dijete žensko.“ „Nije baš da nema pismenih žena. Kažu da kraljica čita jednako dobro kao bilo koji pisar.“ „Ali Sara nije pripadnica perzijske kraljevske obitelji. Ona je obična židovska djevojčica.“ Nisam uspjela razabrati očev odgovor. Ali teta Lea uzvratila mu je odmah i žestokim tonom. „Iz ovoga se neće izroditi ništa dobro, Simeone. Pazi što ti kažem. Tvrdoglavo odbijaš poslušati glas razuma i time ćeš djetetu samo naškoditi.“ Bijesno je izjurila iz kuće ne zastavši čak ni da nazuje cipele kako treba. Čim je otišla, uzela sam pločicu za vježbanje i posuđena pomagala pa ušla u očevu sobu. Sjedio je na podu, pognute glave, rukama pokrivajući oči. Oprezno sam položila pred njega sve stvari. „Želiš li vidjeti što sam danas napravila, oče? Nije baš puno, vježbu mi je prekinula teta Lea.“ Ovo je za mene bilo nešto posve novo, tako smion pristup vlastitomu ocu. Već sam godinama znala da sam mu samo smetnja. Razgovori sa mnom bili su mu naporni, moje prisustvo uzrujavalo ga je. Ali učenje pisanja ulilo mi je novo samopouzdanje. Znala sam da moj otac voli ono što radi. Ja mu možda idem na živce, ali posao sigurno ne. Činilo mi se da će me trpjeti dokle god među nama bude stajala glinena pločica. 12

Podignuo je glavu i još dugo zadržao pogled na meni. Jedan kut usana malko mu se podignuo. Odahnula sam uvidjevši da se nije pobunio. „Da vidimo onda što si napisala.“

., Teta Lea sljedeći je tjedan došla s pojačanjem. Rođaka Nehemiju upoznala sam prije više godina, za vrijeme majčine bolesti. No u posljednje sam vrijeme samo slušala priče o njegovim velikim postignućima na dvoru. Uspeo se do položaja kraljeva osobnog peharnika. U Perziji se položaj mjerio prema tome koliko je tko blizu samomu kralju. Jedino su vrlo utjecajni pojedinci dobivali položaje koji su ih stavljali u trajan i neposredan doticaj s kraljevskom obitelji. Nehemija je kušao kraljevo vino, služio kao ljudski štit od otrova. Ali bio mu je i jedan od savjetnika jer je bilo uobičajeno da kralj za mišljenje pita one koji su mu blizu. Čak sam i ja, kao dvanaestogodišnja djevojčica, znala da ga Artakserkso silno cijeni. I to je bilo dovoljno da prema njemu kao svojemu posjetitelju osjećam strahopoštovanje. Međutim, to što je uza silnu pompu i dostojanstvo svojega položaja još došao u tetinoj pratnji, dostajalo je da se ukočim od straha. Je li ga nagovorila na to da se umiješa i spriječi moje daljnje opismenjavanje? Jer ako jest, tako će i biti – tako uglednoj ličnosti ništa se nije moglo odbiti. „Donesi gospodaru Nehemiji nešto za okrepu, Saro“, naredi moja teta dok sam ja i dalje stajala u hodniku i piljila u njih. „Ne, ne, ne treba mi ništa. Neka nam se dijete pridruži, Lea. Nisam je vidio cijelu vječnost. Baš si narasla, sada si već prava mlada dama.“ Bio je on visok muškarac nevjerojatne zagasitocrvene kose i besprijekornih manira. Čak su mu i nokti bili podrezani i uredni, za razliku od vazda prljavih, grubih ruku mojega oca. Nespretno sam se naklonila, nenaviknuta na protokole koji vladaju u palači. „Dobro došli, gospodaru. Ovamo, molit ću“, rekoh, glasa tiha od straha i napetosti. „Pozvat ću oca“, još sam dodala, već na izlasku, sretna što se udaljavam od njegove uzvišene nazočnosti. Otac je istrčao iz svoje skučene sobe. „Ukazali ste nam veliku čast“, reče obraćajući se Nehemiji, dok je teti Lei samo kratko kimnuo. Pokazao je svima da sjednu na naše tanahne jastuke, poredane po podu. 13

„Već dugo nisam bio kod tebe, Simeone. Znaš kako čovjek u palači više nema vremena nizašto. Ali to nije nikakav izgovor. Oprosti što me nije bilo toliko dugo. Drago mi je vidjeti te.“ „I meni vas, gospodaru. Samo, bojim se da vas je moja svastika nepotrebno uznemirila nevažnim poteškoćama mojega kućanstva.“ „Da, Lea je doista spomenula nešto hitno u vezi sa Sarom.“ Zakolutala sam očima. Moj je otac samo promrmljao: „Doista?“ Teta se odmah nakostriješila pa se malko uspravila na jastuku i povisila glas. „Nema nikakva razloga da židovska djevojčica čita i piše na perzijskome. Treba je poučavati ženskim vrlinama, a ne joj puniti glavu znanjem koje joj neće biti ni od kakve koristi.“ Od tih riječi užarili su mi se obrazi. „Zašto neće biti koristi ako mognem pomoći ocu u poslu? Ili se brinuti za račune kućanstva i tako ga osloboditi još jedne dužnosti?“ „Tiho, Saro“, zapovjedi otac umornim glasom. „Dajte da čujemo što dijete misli. Ovo se najviše tiče nje, rekao bih.“ Pronicave smeđe oči mojega rođaka zastale su na meni, tako da sam se s nelagodom promeškoljila. „Reci mi, Saro, želiš li učiti?“ „O, da, gospodaru. Više i od čega na svijetu. I u tome sam jako dobra. Pitajte mojega oca. Sama sam naučila čitati perzijski.“ „Vidite?“ teta Lea podigne ruku, s dlanom okrenutim prema gore da naglasi svoje riječi: „Već je zaboravila na poniznost.“ „Samo sam rekla istinu…“, rekoh. Nehemija časkom pokrije usta njegovanim dlanom. Jedva primjetne bore oko njegovih očiju produbiše se. Pomislila sam da se možda smiješi pod zaklonom prstiju, no kada je spustio ruku, lice mu je bilo ozbiljno. „Ako je Gospodin ovomu djetetu dao dar, onda je to možda učinio zato što za nju ima planove koji iziskuju takve vještine. A tko smo mi da stojimo na putu Gospodinu?“ „Gospodinu?“ glas moje tete zazvučao je poput slomljene pastirske frule. Nehemija se nije obazirao na nju. „Lea, sjećaš li se kraljice Estere?“ Svi perzijski Židovi znali su za Esteru. Prije samo jednoga naraštaja cjelokupno židovsko stanovništvo Perzije bilo bi zbrisano s lica zemlje da nije bilo njezine odvažnosti i domišljatosti. U čast njezine pobjede slavili smo Purim. „Naravno da se sjećam kraljice Estere.“ „Bila je obdarena iznimnom ljepotom. Ipak, najupečatljivija njezina osobina bila je njezina milina, dragost. Upoznao sam je jed14

nom, znaš, još kao dječak. Nezaboravna žena.“ Nehemijino lice na trenutak je postalo posve nepronično i upitala sam se jesu li mu u tom trenutku uspomene postale stvarnijima od nas. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio nekako mekši. „Zahvaljujući inteligenciji i dražesti, postala je kraljicom najvećega carstva koje je svijet dosada vidio. Ali upravo ju je Bog doveo na to prijestolje. Gospodin, koji je znao kakva opasnost čeka njegov narod, pripremio ju je upravo za taj položaj.“ „Ne razumijem“, prekine ga moja teta. Izgledala je kao da je netom progutala žabu. „Kakve veze Estera ima s ovime?“ „Želim samo reći da moramo biti spremni poći za Gospodinom kamo nas god on vodio. Estera je na kraljevski položaj došla ne znajući da će joj jednoga dana nadarenost i utjecaj trebati za veliki Božji plan, naime da spasi svoj izabrani narod. Moramo proći i kroz uska vrata koja nam Bog otvori jer nas upravo ona možda vode do prostranijega puta. Ponavljam: tko smo mi da se ispriječimo planovima koje Gospodin ima za Saru? Pokažu li se njezini darovi korisnim oruđem u njegovim rukama, onda ih moramo razvijati, a ne gušiti.“ Razvedrila sam se čim sam shvatila da me Nehemija zapravo podupire. Pokušala sam ukloniti osmijeh s lica znajući da se teti nikako neće svidjeti moje uživanje u pobjedi. U sebi bih bila najradije počela skakati i plesati. No namjestila sam izraz lica tako da odražava barem malo poniznosti koja mi je ranije nedostajala. „Gospodaru Nehemija, vi želite da mlada Židovka uči za pisaricu?” prasne teta Lea. „Želim da mlada Židovka ostvari svoju sudbinu. Ne znam kakva je sudbina čeka, ali želim da bude spremna na sve što joj Bog namijeni.“ Nakon tih riječi svi smo zašutjeli. Te su mi riječi otvorile nove obzore i ispunile me težinom. Nehemijino tumačenje mojih djetinjih želja imalo je puno više veze s voljom Božjom nego s voljom Sarinom. Ta spoznaja duboko me je uznemirila. Ipak, mladenačkom lakoćom zakopala sam je u duboke zakutke srca. Bilo je ugodnije usredotočiti se na to da će mi se ostvariti najdraži san. „Zato, Saro, moraš obećati da ćeš marljivo učiti i razvijati dar koji si dobila“, reče mi Nehemija. Kao da je djetetu obećao košaru kolača s medom! Više ne uspijevajući suspregnuti osmijeh koji mi se širio od uha do uha, rekla sam: „Obećavam, gospodaru.“ 15

., Nakon toga otac me je počeo ozbiljno poučavati. U dobi od šesnaest godina uz perzijski sam već znala čitati i pisati akadski, još jedan težak jezik kojim su vladali jedino kraljevski pisari jer im je trebao za vođenje važnih administrativnih zapisnika. Smiješno je to, ali najrašireniji jezik u Perzijskome Carstvu nije bio perzijski – običnomu puku, pripadnicima drugih naroda bio je jednostavno pretežak. Aramejski, koji je bilo lakše razumjeti i pisati, a kojim su se već služili mnogi narodi koji su tijekom proteklih dviju stotina godina prognani i preseljeni zbog asirskih i babilonskih ratova, postao je popularniji od ostalih jezika u Istočnome Carstvu. Tako sam tečno ovladala i aramejskim. Naučila sam pisati na glinenim pločicama uz pomoć oštre trske, urezivati znakove u vlažnu, nepečenu površinu. Otac mi je donosio i pergamente od teleće ili ovčje kože, namočene u lužinu i razvučene na drvenome okviru kako bi površina bila što glađa i pisanje što lakše. Ponekad mi je čak davao veliki smotak papirusa, najkrhkijega od svih materijala za pisanje, osjetljiva i na vlagu i na toplinu. Postala sam vješta u vođenju evidencije, i to u carstvu koje se za napredak i širenje granica oslanjalo na svoje administrativne vještine, i samim time postala sam vrijednom i svojemu ocu. Stekla sam sposobnost govoriti i prevoditi s više jezika u carstvu koje se suočavalo s nizom jezičnih prepreka koje je svakodnevno trebalo nadilaziti. Svladala sam i umijeće vođenja računa. Sada sam ocu mogla pomoći da poveća svoje naknade. Teta Lea rjeđe je dolazila otkako sam sve više vremena posvećivala učenju. Pretpostavljam da se nikada nije posve pomirila sa sudom rođaka Nehemije. Ipak, nije to bio jedini razlog. Otkako sam stekla slobodan pristup pisarskomu svijetu, njezin mi je svijet bio sve nepodnošljiviji. Provodila sam manje vremena u njezinu društvu. Zbog gustoga radnog rasporeda imala sam razmjerno dobar izgovor da umaknem njezinim pokušajima da me uvuče u svoj ženski svijet. Otac je uzeo sluškinju koja je jednom tjedno pomagala s kućanskim poslovima, a ja sam davala sve od sebe da se pobrinem za naše svakodnevne potrebe. Nekoć bi mi se teta, unatoč svemu, opirala i podvrgnula me nekakvoj disciplini. Ali otac, Nehemija i ja bili smo joj zajedno jednostavno prevelik zalogaj. 16

Sumnjam da je moj rođak htio da odrastem bez ikakvih ženskih utjecaja. No upravo sam to uspjela postići tvrdoglavim odbijanjem da teti dadem nešto prostora u svojemu životu. U dobi od dvadeset godina više sam bila pisar nego žena. Moja teta, već sita mojega stalnog odbijanja, na koncu je dignula ruke od mene.

., Rođak Nehemija povremeno nas je posjećivao da vidi kako napredujem. Jednom je donio i neki svoj pergament i zamolio me da ga pročitam. Odmotala sam krhki papirus na očevu malenom stolu i ugledala prelijepo ispisan hebrejski tekst. „Ovo ne znam čitati, gospodaru.“ „Ne znaš hebrejski?“ u čudu me je pogledao. „Jezik vlastitoga naroda?“ Slegnula sam ramenima. „Baš se i ne koristi u dvorskim dokumentima.“ On stisne usne. „Možda se sjećaš riječi. Ja ću ti pročitati nekoliko redaka: Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.“ Dobro sam ih se sjećala iako je bila riječ o bolnoj uspomeni koju bih najradije bila zaboravila. Pitala sam se što ga je nagnalo na to da mi donese upravo taj psalam. Potiskujući emocije koje su me preplavile, na te riječi rekla sam samo: „Sjećam se.“ „Jednom sam te čuo kad si recitirala cijeli taj psalam, još kao djevojčica. Znala si to?“ „Nisam, gospodaru.“ On malko spusti glavu. „Bilo je to za vrijeme bolesti tvoje majke. Dok smo odrastali, ona mi je bila najdraža rođakinja i njezina me je bolest duboko rastužila. Tih sam dana često dolazio k vama i molio se za čudo. Jednom, već pred kraj, ušao sam u njezinu sobu. Bila si sama s njom. Držala te je za ručicu. Ni ti ni ona niste primijetile da sam ušao, a ja sam se pritajio ne želeći vas ometati. I tada sam čuo da joj recitiraš taj psalam. Bez ijedne pogreške, od početka do kraja. Nije ti moglo biti više od osam godina.“ „Bilo mi je sedam.“ 17

On kimne. „Oči su joj bile sklopljene. Tada je već bila posve ispijena, a ipak i dalje nekako ljupka. U tim se trenutcima činila tako svetom. Nije imala nikakva straha. Pomislio sam, Bog joj je uistinu postao utočištem i snagom. Čak joj ni ta opaka bolest nije mogla ukrasti mir.“ Nakašljala sam se i zagledala u pod. Baš zgodno što gaji tako lijepe uspomene na bolest moje majke. Moje uspomene nisu bile takve. „Sjećaš li se još riječi cijeloga psalma?“ „Sjećam se, gospodaru.“ „Tada si vjerovala u njih. Vjeruješ li i sada? Vjeruješ li da ti je Bog spreman pomoćnik u nevolji?“ Podignula sam pogled prema njemu. „Ne, gospodaru.“ Nehemija je imao vrlo izražajno lice. Moje riječi kao da su na nj navukle koprenu razočaranja. „Tako sam nekako i mislio. Teško je gledati voljenu osobu kako pati, a da pritom ne dovedemo u pitanje Boga.“ „Nisam se odala idolopoklonstvu“, rekoh žurno, braneći svoje stavove. „Vjerujem u Gospodina. Stvar je samo u tome da mi ta raskošna obećanja više ništa ne znače. Možda bismo si trebali pomagati sami, vlastitim trudom. Bog je možda prezauzet da bi se bavio našim svakodnevnim potrebama.“ „U Tori nikada nisam naišao na takvo načelo.“ „Možda. Ali ja sam naišla na nj u životu.“ Otišao je ubrzo nakon toga razgovora. Pitala sam se je li me to otvoreno priznanje stajalo njegove naklonosti. Ali nastavio je dolaziti i nakon toga, držao se kao da nikada nismo spomenuli najdraži psalam moje majke. I pobrinuo se da naučim čitati i pisati hebrejski.

., Pisarski rad toliko mi je zaokupljao dane da gotovo i nisam imala prilike uživati u razbibrigama uobičajenima za mlade žene. Nikada nisam tratila vrijeme u društvu vršnjakinja. Smatrala sam da su njihovi zabave i interesi površni i ništa me u vezi s time nije zanimalo. Oca i mene rijetko su pozivali na druženja, pa nam se društveni život sveo na nekoliko obveznih godišnjih svetkovina. Svijet mi se zbog toga suzio i okrenuo prema unutra. Otac nikada nije primijetio da tu nešto nedostaje, ali Nehemija možda jest jer je jednim brzim potezom odlučio proširiti granice mojega života. 18

Nehemijini posjeti, iako nisu bili česti, bili su dovoljno uobičajeni da se nisam uznemirila kad sam ga ugledala na vratima kasno jedne večeri. Došao je u vrijeme večere, pa sam mu ponudila ječmenu juhu i svježi kruh. On se zagledao u rijetko jelo koje sam mu gurnula pod nos i odbio ponudu. „Onda, kako Sara napreduje?“ upitao je mojega oca. Otac je posrkao još jednu žlicu juhe, a onda, oklijevajući, odgovorio: „Očajna je kuharica, ali je kao pisarica nadmašila i mene. Ono što joj nedostaje na području iskustva nadoknađuje znanjem.“ Nehemija se nasmiješi. „To bi trebalo biti dovoljno.“ „Dovoljno? Kako to mislite?“ upitah žurno. Osjetila sam zadovoljstvo pri pomisli da neka moja vještina za nešto dostaje. „Dovoljno za kraljicu.“ Moj se otac naglo uspravi. „Što ste to učinili?“ upita, jedva čujno. Nehemija se nasloni. Široki rukav njegova svilenog ogrtača pod svjetlošću se svjetiljke nadimao poput vala. „Učinio sam nešto što je za Saru najbolje.“ „Ali što?“ Očev me je napadački stav veoma iznenadio. Malo-pomalo počela sam shvaćati da je moj rođak poduzeo neki krupan korak u vezi sa mnom. „Gospodaru?“ „Saro, bit ćeš kraljičina glavna pisarica.“

Drugo poglavlje

Šesnaesta godina vladavine kralja Artakserksa* Perzepolis

očetkom ovoga tjedna kraljica je otpustila svojega dosadašnjeg glavnog pisara“, nastavi Nehemija. „Previše se puta pokazao nesposobnim.“ Rođak se naslonio na jastuk i produžio: „Otada je propitala sve živuće eunuhe od Suze do Perzepolisa, ali nitko nije zadovoljio njezine kriterije.“ Načas je zašutio načinivši pokret kao da s ramena uklanja neku nevidljivu mrvicu. „I upravo se ti tu uklapaš, Saro. Igrom slučaja, kraljica je u posljednje vrijeme čitala izvješće jedne pisarice iz drevne Mezopotamije. Sinoć, dok je objedovala s kraljem, izrazila je žaljenje što u Perziji nema takve žene. Nazočio sam tomu razgovoru i ukazala mi se prilika da Njezinu Veličanstvu priopćim da poznajem upravo jednu takvu ženu. Spomenuo sam joj tebe, Saro – tvoje sposobnosti, tvoju naobrazbu, tvoju strast. Rekao sam da si ti ta žena koja joj je potrebna.“ Nehemija se ovlaš nasmiješi, kao da mi tim riječima nije izokrenuo cijeli život naglavačke. „Rekli ste joj da sam ja takva žena? I što je rekla?“

„

* 449. g. pr. Kr.

„Želi da joj budeš pisarica, u početku samo na probni rok. A bude li zadovoljna, u što uopće ne sumnjam, posao je tvoj.“ „Zbog takve bi službe morala živjeti u palači!“ očev je uzvik snažno odjeknuo tihom prostorijom. „To svakako, Simeone.“ „Želite mi odvesti kćer od kuće?“ „A što ti je draže? Da ostane u ovoj kući i život provodi u izolaciji? Bez ijednoga sklopljenog prijateljstva, bez ikakva društva?“ „A tko će joj sve to ponuditi u palači – kraljica? Jeste li uopće promislili o njezinoj budućnosti? Tko bi je ondje htio za ženu? Kraljevski eunuh, možda!“ Bila bih se nasmijala na očev zajedljivi humor da nisam bila tako nervozna zbog njihove svađe. Utonula sam u svoj jastuk i počela gristi nokte. „Kraljevski službenici nisu u doživotnome sužanjstvu. Prikladnoga supruga lakše će upoznati u palači nego ovdje. Kraljevskoj obitelji služi mnoštvo Židova. Može se udati za kojega god poželi“, uzvrati Nehemija. Činilo mi se da se tim pustim govorom o braku i supružnicima razgovor odvraća od teme koja me je najviše zanimala. „Mislila sam da ste spomenuli da ću biti pisarica, gospodaru.“ „Glavna pisarica. Više nikada nećeš morati kuhati, ni prati vlastito rublje, ni mesti, ni čistiti. Kraljičina posluga brine se za potrebe njezinih ljudi. Osim toga, često bi viđala oca jer i on radi u palači.“ Nisam mogla pojmiti nesagledive razmjere ovih Nehemijinih riječi. Imala sam osjećaj da sam progutala neku od kraljevih plesačica i da mi ona sada u trbuhu bez prestanka skakuće i radi kolutove. Sama pomisao da se iselim iz jedinoga doma koji sam poznavala bila mi je nepojmljiva. Pomisao da ću raditi za kraljicu Perzije bila je još nevjerojatnija. „Ne mogu“, rekoh. „To je sve previše za mene.“ Moj otac ispusti dubok uzdah, cijelo mu se tijelo opustilo. „Saro, možeš.“ Nehemija te riječi poprati snažnim zamahom svilena rukava. „Više od polovine života radim s eunusima i pisarima i nisam vidio nadareniju osobu od tebe. Gospodin te je pripremao za ovaj dan.“ Nehemijina pohvala obložila mi je srce poput ugodnoga melema. Zar doista smatra da sam toliko nadarena? A onda sam se prisjetila niza drugih prepreka s kojima bih se morala suočiti. „Ne znam baš ništa o protokolu koji vrijedi u palači. Sigurno ću uvrije21

diti kraljicu prije nego što i zaustim, a nakon toga sudbina će mi svakako biti zapečaćena.“ „Pripadnici kraljičine svite poučit će te svemu što treba. Nisi prva osoba koja u palaču dolazi iz vanjskoga svijeta i koju treba pripremiti.“ Uza sve ostale darove, Nehemija je imao iznimnu sposobnost uvjeravanja. Jedan dio mene smatrao je da je cijela zamisao apsurdna. Nisam mogla ni zamisliti da se prilagođavam takvoj nepojmljivoj promjeni. No drugu polovinu mojega bića zahvatila je iskra gorljivosti mojega rođaka. Živjeti u palači, biti okružena takvom ljepotom, kulturom i novim čudesima… Biti na tako visoku položaju – i to položaju na kakvome se žene nađu vrlo rijetko ili nikada. Iskusiti da se moje sposobnosti priznaju tako javno. Sve me je to neodoljivo privlačilo, ali istodobno me je strah jednakom silom gurao unatrag. Sjedila sam kao paralizirana, razapeta između tih dviju sila u sebi. Kao da sluti tu moju slabost, Nehemija nastavi htijući iskoristiti stečenu prednost. „Promisli malo, Saro: imat ćeš toliko pločica i svitaka da ih nećeš moći ni pobrojiti. Pod sobom ćeš imati pisare koji će te u svemu slušati. Kraljica će se oslanjati na tebe u upravljanju svojim velikim posjedima. Mnogi će ljudi ovisiti o tebi. Tvoj će život imati svrhu o kakvoj nisi mogla ni sanjati.“ „Ja… ne znam što da kažem.“ „Ovo ti je jedinstvena prilika, Saro – prilika kakva se pruža jednom u životu. A razmisli još i o ovome: kakvi su izgledi bili da kraljica pročita nekakav nepoznati tekst o jednoj pisarici? Kakvi su izgledi bili da izrazi želju za takvom ženom u svojoj službi, i još preda mnom? A kakvi su izgledi bili da ja poznajem upravo jednu takvu ženu – da prisno poznajem njezinu odanost, sposobnost i mudrost – a riječ je o odlikama koje su najcjenjenije na dvoru? Kakvi su izgledi bili da se poklope tolike teško zamislive okolnosti? Nikakvi! Ovdje na djelu nije slučajnost, draga moja. Ovo su vrata koja ti je otvorio Gospodin. Uđi. Onaj koji te je pozvao, pobrinut će se za tebe. Dat će ti sve što ti nedostaje.“ Oklijevala sam. Nisam se mogla tek tako prepustiti, na temelju slijepe vjere. Nisam bila poput Nehemije. Meni je bila potrebna ljudska potpora. Ljudska logika. „Reci mi što te sputava“, reče on. Činilo mi se da ionako zna odgovor. Samo ga je htio čuti od mene. „Strah“, priznala sam, a potom mu odlučila otvoriti srce. „Strah 22

od neuspjeha. Strah da se neću uklopiti u život u palači i da ću i sebe, i oca, i vas izvrgnuti ruglu.“ „Neuspjeh je moguć, to ne mogu poreći. Ali budeš li išla kroz život tako da ti se svaka odluka temelji na tome što je najsigurnije, jednoga ćeš se dana osvrnuti za sobom i shvatiti da si propustila najbolje. Misliš li da možeš odbiti kraljičinu ponudu i vratiti se svojemu mirnom životu bez imalo žaljenja? Ne, Saro. Dopustiš li da ti strah upravlja životom, samoj ćeš sebi uskratiti budućnost.“ Privukla sam koljena do brade. „Koliko vremena imam za odluku?“ „Do sutra.“ „Sutra?“ „Kraljica Damaspija sutra poslijepodne šalje slugu po tebe i tvoje stvari.“ Okrenula sam se prema ocu. „Što ti misliš, oče?“ Samo je odmahnuo glavom. „Ti moraš odlučiti. Ja jednostavno ne znam.“

., Na koncu je, usprkos Nehemijinu savjetu, moju odluku odredio strah, a ne Božja volja. Više sam se bojala da ću, ako odbijem kraljičinu ponudu, žaliti cijeli život nego što sam se bojala vlastitih nedostataka. Jedan veliki strah nadvladao je drugi. Eunuh iz kraljičina domaćinstva došao je sutradan poslijepodne da mene i moju skromnu imovinu preseli u kraljičine odaje u Perzepolisu. „Zbogom, oče“, rekla sam dok me je eunuh čekao pred vratima. Da sam očekivala razdraganost ili suze, bila bih se razočarala. No otac me od majčine smrti nijednom nije nježno zagrlio, pa sam bila spremna na nelagodnu suzdržanost. Čupnuo je bradu. „No dobro, svakako se vidimo u palači.“ „Kako ću doći do tebe?“ „Možeš mi poslati poruku po nekome od posluge.“ I tako je završio moj život kod kuće. Sigurno bih zaplakala dok sam odlazila, ali bila sam odviše zaokupljena razmišljanjem o Perzepolisu da bih se bavila onime što ostavljam za sobom. Eunuh je moju drvenu škrinju stavio na zaprežna kola i zavezao je. Ja sam sjela do njega i pokrila kosu dugačkom maramom nadajući se da u palaču neću doći izgledajući kao prašnjava seljanka. 23

Perzepolis je bio na glasu kao najljepša i najprofinjenija ljudska tvorevina na cijelome svijetu. Sama palača, opasana zidinama čija je debljina odgovarala visini kakva staroga hrasta, nalazila se na terasastome obronku, tako da se vidjela i s velike udaljenosti. Kao i svi ostali koji su živjeli u široj okolici, povremeno bih nakratko vidjela palaču. Jednom sam čak i provirila kroz divovske vratnice koje su tijekom dana uvijek bile otvorene. Ali provesti se kraj stražarâ i prijeći prostranu ulicu koja je vodila do samoga zdanja palače… to je uistinu bilo opojno iskustvo. Moj je otac tim putom prolazio svakodnevno i već se bio naviknuo na čudesne skulpture i reljefe izrezbarene na svim površinama, na visoko stupovlje koje kao da je pridržavalo sama nebesa. Meni je pak svaki prizor bio nov i budio strahopoštovanje. Ušli smo kroz Kserksova vrata, impozantni portal od isklesanoga vapnenca. S obiju strana nalazili su se divovski kipovi krilatih bikova. Zamalo sam se izvrnula na leđa, toliko sam morala izvijati vrat da ih obuhvatim pogledom. Mramor kojim je bio popločen zavojiti prilaz bio je raskošniji od poda u kući u kojoj sam odrasla. S obiju strana ceste nizali su se veličanstveni čempresi. Od opojnoga mirisa tisuća bijelih i ljubičastih zumbula zavrtjelo mi se u glavi. Kserksova vrata bijahu ulaz najbliži glavnim kraljevskim stajama. Eunuh je ostavio kola i magarca u jednome od većih odjeljaka, gdje su se nalazile kraljevske kočije i kola, pa smo dalje nastavili pješice. Kada smo napustili mramorna dvorišta i široka stubišta od vapnenca koja su se uspinjala do nepojmljivih visina, zidne frizove smijenile su rezbarije u srebru, bjelokosti i ebanovini. Na mnogim plohama vidjeli su se detalji od zlata, lazulita i karneola, kao da se posjetitelja na svakome koraku želi zaslijepiti neshvatljivom raskoši. Činilo se nemogućim da su ljudske ruke mogle stvoriti takvu raskoš, nešto tako veliko i neshvatljivo. Drugo čudo toga prvog dana bio je posvemašnji izostanak smrada. Činilo se da je zrak posvuda prožet samo miomirisima. Poslije sam doznala da su graditelji pod zemlju bili postavili pokrivene odvodne cijevi kojima su otpadne vode odlazile izvan palače. Svakomu sam promatraču zacijelo izgledala poput neiskusnoga uljeza. Mislim da sam cijeli taj put od staja do ženskih odaja prošla otvorenih usta. 24

Vodič me je odveo do skučene sobe bez prozora i rekao mi da ću taj prostor dijeliti s još trima ženama, također sluškinjama kraljice Damaspije, koje su trenutačno na dužnosti. Sjela sam na pod pokriven sagom i pogledala uokolo. Čak je i taj sobičak, smješten u zapećku palače i namijenjen posluzi, bio raskošniji od moje rodne kuće. Zidovi su bili obojeni svijetloplavom bojom, a dva neukrašena stupa nalazila su se svaki s jedne strane vrata. Ondje gdje nije bilo saga, vidjele su se sjajne zelene pločice. Uza zid bijahu smotane četiri prostirke s posteljinom. Netko je očito sve pripremio za moj dolazak. Već sam se pitala što bih trebala učiniti kad se na vratima pojavila žena kovrčave kose, u besprijekornome lanenom ruhu. „Ja sam kraljičina glavna sluškinja. Zadužila me je da ti poželim dobrodošlicu.“ Trebam li joj se nakloniti? Predstaviti se? Dijelimo li isti društveni položaj ili joj se trebam obratiti kao nadređenoj osobi? Imala sam dojam da me moja silna neupućenost tišti svom silinom. Posjetiteljica me je odmjerila od glave do pete pa se namrštila. U krajnjoj nelagodi nervozno sam se počešala po licu, već zajapurenu pod tim nesmiljenim pogledom. „To neće ići“, odlučno mi je odmaknula ruku od lica. „Kad dođeš pred kraljicu, nema nikakvoga češkanja, vrpoljenja, dodirivanja ni kašljanja. I nećeš govoriti dok te netko nešto ne upita. Ni u snu da ti nije palo na pamet ispuhati nos. Jesam li bila dovoljno jasna, pisarice?“ Bio je to tek početak moje obuke. U osam dana preplavili su me s više informacija nego što mi ih je otac pružio tijekom osam godina. A bila je to samo priprema za prvi razgovor s kraljicom. Damaspija, jedina zakonita supruga kralja Artakserksa, nije bila onakva kakvom sam je očekivala. Kasnije, kada sam bolje upoznala kraljevske običaje, počela sam uviđati koliko je njezin dvor zapravo skroman i jednostavan. Očekivala je vrlo malo počasti iako je na sve polagala pravo. U njezinim odajama nije bilo puno ljudi kad su me uveli radi prvoga susreta. Okupali su me i oprali toliko temeljito da valjda ni anđeli na nebu nisu čišći i mirišljaviji. Ali nikakav sapun nije mogao prikriti prosti materijal moje odjeće ni neprofinjenost mojega držanja. Ako je nešto od toga i primijetila, kraljica nije ništa spomenula. 25

Damaspija je bila najljepše biće koje sam ikada dosada vidjela. Čak i u jednostavnoj, dugačkoj lanenoj haljini, bez ikakva nakita, oduzimala je dah. Iako više nije bila u cvijetu mladosti, koža joj je bila svježa i glatka, a divna visoka figura i dalje je bila vitka, skladna i privlačna. Sve u vezi s njom bilo je usko, i struk, i nos, i prsti – sve osim usana i očiju, krupnijih nego u većine ljudi. Kosa joj se, za razliku od moje, prirodno kovrčala, a bila je uvijena i učvršćena zlatnim češljevima, tako da je izgledala puno kraće nego što je to doista bila. Karneolski plave oči zaustaviše se na meni i ona mi rukom pokaže da pristupim. „Ti si, znači, moja nova pisarica“, reče kada sam se, nakon nimalo savršena naklona, uspravila. „Ako je po volji Vašemu Veličanstvu.“ „Reći ću ti što mi je po volji. Budi iskrena. Budi odana. Budi sposobna. Obavljaj poslove koje ti zadam, i to dobro, pa ti i ja nećemo imati baš nikakvih poteškoća.“ „Svakako, Vaše Veličanstvo.“ Ona kratko odmahne. „U redu, onda idi i radi.“ I tako je završilo moje upoznavanje s kraljicom iako je cjelovita obuka u formalnostima kraljevskoga dvora potrajala još mjesecima. U palači se nisam osjećala kao da jako griješim jedino u satima provedenima u svojemu skučenom uredu, koji sam dijelila s dvojicom eunuha, sebi podređenih pisara. Prvih nekoliko dana gotovo mi se i nisu obraćali, maltene cijelo vrijeme šutke su zurili u mene, onako kako ljudi obično pilje u kakvu egzotičnu životinju u kavezu. Pretpostavljam da nikada dotada nisu morali raditi sa ženom. S vremenom, kad su shvatili da posjedujem znanje i da se mogu osloniti na mene i računati na to da ću ih valjano usmjeriti, zaboravili su da sam žena i prema meni se počeli odnositi kao prema sebi ravnoj. Uz njih nisam morala razmišljati o bontonu koji vlada u palači, kao ni o društvenim pravilima. Kodeks ponašanja bio nam je naš posao. Zavukla bih se u tu poslovnu izbu i u njoj ostajala koliko sam se usudila, dok me ne bi pronašla glavna kraljičina sluškinja, oštra jezika, da me odvede na daljnje pouke u ponašanju na kraljevskome dvoru. Bilo je i drugih stvari koje je trebalo naučiti. Kraljevski je dvor u predvidljivim i pravilnim razmacima putovao u razna manja središta Carstva: u Suzu, Ekbatanu, Pasargadu, čak i u Babiloniju. Tako sam vidjela više svjetskih čuda nego što sam uopće mislila da ih 26

ima. Odjednom više nisam bila zaštićena kći koja iz mjeseca u mjesec gotovo i ne izlazi iz kuće. Morala sam naučiti biti u pokretu. Morala sam se prilagoditi čestim putovanjima i naučiti raditi u pokretu tako da ne izgubim ništa od djelotvornosti. Kasno navečer došla bih u svoju sobu, a moje su sustanarke često već spavale. Onih nekoliko puta kad sam ih srela dovoljno dugo da porazgovaramo, toliko me je zabezeknuo njihov osjećaj nadmoći, njihovo neodobravanje mojega priprostog izgleda, da mi je kasni povratak u spavaonicu počeo predstavljati olakšanje, a ne neugodnost. Unatoč svemu tome, naviknula sam se na život u palači. Nehemija me je točno procijenio. Bila sam stvorena za taj posao. Sve mi je bez ikakvih poteškoća išlo od ruke. Perzijanci nisu imali puno robova, većinu radne snage činili su plaćeni sluge. Svaki je sluga dobivao plaću u obliku zaliha – žita, vina, stoke. Silno velik raspon mojih odgovornosti obuhvaćao je i obvezu da zabilježim svaku isplatu svakomu od stotina ljudi u kraljičinoj službi. Brinula sam se za to da svi prime pravednu naknadu, i to na vrijeme, kao i za to da ništa od kraljičine imovine ne završi u nečijemu džepu. Kao prevoditeljica, računovotkinja, administratorica, knjižničarka i čuvarica svih spisa, zapisa i izvješća u trima primjercima, suočavala sam se s mnoštvom najrazličitijih izazova. I pokazala sam se vrlo vještom i sposobnom u svim tim dužnostima. Prije isteka prvoga mjeseca kraljica mi je ponudila da trajno preuzmem taj posao. Bilo mi je dvadeset godina. I bila sam glavna pisarica kraljice Perzije. Jednom tjedno sastajala sam se sa samom kraljicom. Ona je bila pronicljiva i obrazovana žena, upućena u sve pojedinosti svih dvorskih poslova i aktivnosti. Večer uoči svakoga susreta s njom imala sam grčeve u želudcu i mučninu. Ma koliko se pripremala, nisam nikada uspjela odspavati cijelu noć. I iako ona nije štedjela na pohvalama, ta se nervoza s godinama samo pojačavala. Jednom, nakon dugotrajnoga i vrlo kompliciranoga sastanka, u znak zahvalnosti darovala mi je vrlo profinjenu lepezu. „Dobro radiš, pisarice“, rekla je. „Imaš oštro oko i vrlo si pronicljiva.“ Tu sam noć probdjela sjedeći, obuzeta strahom. Što ako izgubi dobro mišljenje o meni? Vjerovala sam da će prije ili poslije shvatiti da nisam toliko dobra kao što ona misli. Kao da se moje samopouzdanje srozavalo što me je ona više hvalila. 27

Svaka pohvala bila je dodatno podizanje letvice na visinu koju bih potom morala održavati. No znala sam da ne mogu zadržati tako visoke standarde, koliko se god trudila. S jedne strane, taj me je uspjeh održavao na životu. Nakon što sam cijelo djetinjstvo ocu bila samo razočaranje, u odrasloj sam dobi napokon naišla na odobravanje. To sam odobravanje pohlepno gutala, ali mi ga nikada nije bilo dosta. S druge strane, ti isti uspjesi izazivali su mi tjeskobu. Uvijek sam se bojala da ću na kraju nekako pogriješiti ili doživjeti neuspjeh. Ispod toga vanjskog uspjeha kći mojega oca grcala je u strahu. Znala sam da mi, doživim li neuspjeh u poslu, više neće preostati ništa.

., Mjeseci su promicali, stapali se i pretvarali u godine, a ja sam bila zaokupljena svojim pozivom. Nakon tri godine služenja kraljici dvor mi je postao sav život. Bila sam uvjerena da mi je suđeno da – poput oca – budem pisarica dok ne ostarim. Bila sam sigurna u to da ću još godinama i godinama služiti kraljici. U to sam bila čvrsto uvjerena. Ali prevarila sam se.

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u srpnju 2021.

Žetva rubina

119 kn

POPULUS

Popularno. Opuštajuće. Oplemenjujuće.

TESSA AFSHAR

Bookreporter.com

POPULUS

TESSA AFSHAR Žetva rubina POPULUS