Knjige Davida Baddiela
UPRAVLJAČ ZA LJUDE
AGENCIJA ZA RODITELJE
SVAKI DAN ROĐENDAN
BAŠ JE LUDO ŽIVJETI KAO ŽIVOTINJA
Ilustracije Jim Field
Preveo Ozren Doležal
Naslov izvornika
ANIMALCOLM – LIFE AS AN ANIMAL IS WILD...
Copyright © HarperCollinsPublishers Ltd
Copyright tekst © David Baddiel 2016
Copyright ilustracije © Jim Field 2016
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019
Za nakladnika Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Urednik Zoran Maljković Izvršna urednica Hana Vunić S engleskoga preveo Ozren Doležal Grafički urednik Marko Katičić
Tisak Denona, Zagreb, srpanj 2019
ISBN 978-953-14-2583-4
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu XXXXX.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Za Pipa, Tigra, Majmuna, Rona, i direktora Mijaua
POGLAVLJE 1 OGROMNE, ČUPAVE UŠI
„Sretan rođendan ti.
Sretan rođendan ti,
Sretan rođendan Roberte…!
Kao što znate, to je obično trenutak kada bi dije-
te koje slavi rođendan, a ime mu je u ovom slučaju (kao što možda već i sami pogađate), Robert, trebalo puhnuti u svjećice na torti.
No Bailyjevi, jer Robert se punim imenom i prezimenom zove Robert Baily, imaju obiteljsku tradiciju
prema kojoj pjevaju „Sretan rođendan“ i kada djetetu predaju rođendanski dar. Stoga se ova pjesma nije otpjevala na proslavi i nije popraćena tortom. Ondje su bili samo Robertovi mama i tata (Jackie i Stewart), njegov djed (Theo), sestra tinejdžerka (Libby) i mlađi brat (Bert), a okupili su se ujutro na njegov jedanaesti rođendan. Stajali su u krugu oko kutije umotane u papir za zamatanje (na kojemu je bio odštampan uzorak sa svjećicama).
Robert je pričekao da završi pjevanje. Bila je to, ako ćemo iskreno, poprilično nepodnošljiva obiteljska tradicija, jer želio je samo što prije strgnuti taj omot. I to zato što je znao da se u kutiji krije ono što doista, doista želi: prijenosno računalo. Roditeljima je dao precizne upute. FZY Apache 321. Ekran visoke rezolucije. Procesor brzine 4.0 GHz. Četiri zvučnika s Nahimicovim surround zvučnim sustavom. Najbrži, najopakiji, najfrajerskiji prijenosnik na planeti. Gotovo ga je mogao vidjeti u rukama, dodirnuti mu osvijetljenu tipkovnicu.
„…Tebi želimo miiiii!“
Smiješeći se svojoj obitelji, Robert je ispružio ruke da podigne dar.
Napokon , pomislio je.
„Lijepo ime Robert, Robert, Bog ga živio!“
Robert se ponovno uspravio, odmaknuvši se od
dara. Još se smiješio, ali škrgućući zubima. Zar ovo svaki put moraju otpjevati? pomislio je.
„Lijepo ime Robert, Robert, Bog ga živio!“
− Super! Super pjevate, ekipo! Svaka čast! Hvala!
– reče Robert, ponovno posegnuvši za darom.
„Mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio…
Mnogo ljeta sretan bio, mnogo ljeta živio!!“
Njegovi tata, mama, djed, sestra i brat posljednje su „živio“ otpjevali višeglasno (i to, mora se
priznati, iznenađujuće dobro), tako da je Robert pomislio kako je pjesma zasigurno, napokon, gotova. Ne želeći se još jednom razočarati, pričekao je pet sekundi, za slučaj da nije gotova. No svi su se samo smiješili. Štoviše, njegova je mama ohrabrujuće kimnula prema paketu.
Super , pomisli Robert. Zatim rastrga omot.
Oh, da! Taj kompjutor! Sa sjajnim, tankim, aluminijskim kućištem. I hiperosjetljivom dodirnom plohom! I ogromnim, čupavim ušima.
Robert se namršti, stisnuvši svoje zamjetno plave oči. Ogromne, čupave uši…? Nije se sjećao da je to pročitao u specifikacijama dok je prelistavao fotografije na internetskoj stranici opakaračunala.net.
No prije nego što je uspio pohvatati što se događa, Svi su se ostali već sagnuli i primaknuli lice veoma, veoma blizu onoga što je bilo skriveno papirom za zamatanje.
A to, zapravo, nije bilo računalo, čak ni kartonska kutija u koju je računalo zapakirano, nego… kavez.
− Nije li najslađi na svijetu? – govorila je njegova mama.
− Ma vidi to medeno lišce – govorio je njegov tata.
− OMG ! Želim ga maziti – govorila je njegova sestra.
− Ja bih ga najradije pojeo! – govorio je njegov mlađi brat.
− Samo malo – reče Robert. – Što je ovo?
− Znaš, Bobi… − započne Jackie.
− Mama!
− Oprosti.
− Sto puta sam ti rekao, mama.
Robert nije volio da ga zovu Bobi. Nije bio siguran zašto. Možda zato što ga je to podsjećalo na bob, kojim se djed jednom prigodom skoro ugušio.
− Oprosti, Robi.
Tako ga je njegova mama, koja je voljela svojoj djeci davati nadimke, ponekad nazivala, kada ga
nije zvala Bobi. Robert nije imao ništa protiv.
− To je činčila – nastavi mama.
− I to ne bilo kakva činčila! – nadoveže se Stewart. – To je andska lanigera!
− Kako, molim? – upita Robert.
− Tako se zove ta vrsta. To znači da dolazi iz
Anda, gorja u Južnoj Americi. Te su najbolje! Čin-
čile te vrste su savršeni kućni ljubimci!!
Robert spusti pogled prema malenom stvorenju.
Bilo je uglavnom bijelo, sa smeđim točkicama
posutim oko njuške, poput pjegica. Imalo je oble
uši koje strše i veliki, čupavi rep. Sjedilo je na stražnjim nogama i gledalo ga očima punim nade.
Činčila je, kao i Robert, imala veoma plave oči.
Te plave oči kao da su se razrogačile kad su ugledale Roberta pa se činilo da je životinja instinktivno shvatila čiji bi ljubimac, zapravo, trebala postati.
Robert uzvrati činčili pogled.
Mogao je to biti trenutak za pamćenje. Trenutak u kojem su se dječak i činčila, činčila i dječak, mogli doista zbližiti.
Vrijeme se odužilo, plave oči gledale su u plave
oči iza rešetaka malenog kaveza.
No tada se Robert okrene, odmahne glavom i prijekorno cokne jezikom.
− Dobro… u redu… − reče. – Nego, gdje je… moj Apache 321?!
POGLAVLJE 2
700 MAČAKA, 800 PASA I PET ŽIRAFA
Tvoj… što? – upita Robertov tata.
− Laptop koji sam tražio! Bio je prvi na mom rođendanskom popisu, znaš?!
− Oprosti, Roberte – reče njegova mama. – Kakvom rođendanskom popisu?
− Onom kojega sam zalijepio na zid u kuhinji!
− Oh… − reče Robertova sestra, Libby, glasom prepunim dosade, koji je najčešće koristi svaki put kad ne tepa slatkim životinjicama. – Mislim da ga
je, najvjerojatnije, Tika strgnula sa zida prije nekoliko dana. Dok se natjeravala s Takom…
− Mačke su strgnule moj popis rođendanskih želja sa zida? Pa gdje je sad?
− Mislim… Možda ga je Gricko pojeo…? – reče tata.
− Pas je pojeo moj rođendanski popis?
− Ili pas, ili možda hrčak.
− Marvin to nikada ne bi pojeo – primijeti djed.
– Teško bi mu palo na želudac.
− Zapravo, mislim da sam ga ja stavila na dno kaveza s iguanama . Žao mi je, Bob… Robi – reče njegova mama. – Nisam uopće primijetila o čemu
je riječ. Mislila sam da je to samo bačeni list papira. A znaš kako se Nana voli protezati dok leži na papirima.
− Ali… − reče Robert, postajući iz trena u tren
sve uzrujaniji, − već imamo hrpu životinja! Imamo dvije mačke, psa, hrčka i iguanu. Mnogi bi ljudi zaključili da je to dovoljno kućnih ljubimaca .
− M! – reče Jackie. – Ne može se imati dovoljno ljubimaca.
− Tako je! Slažem se! – reče Stewart.
− Aha. YOLO – nadoveže se Libby, koja se jako
često služila akronimima s interneta.
− Tako i nikako drukčije! – reče djed Theo.
− Ja bih ga pojeo! – dobaci Bert.
Činilo se da čak i činčila kima glavom, a njezine ogromne uši lepetale su gore-dolje dok je znati -
željno zurila u Roberta sjedeći u blistavom, novom kavezu s čije je vanjske strane bila pričvršćena pojilica, a s unutarnje kotač za trčanje i malo zrcalo.
− Ma nemojte? – reče Robert. – Proanalizirajmo
na trenutak tu vašu izjavu. Ne može se imati dovoljno kućnih ljubimaca. To znači, kad bismo imali
700 mačaka, 800 pasa i pet žirafa… ne znam smiju li se žirafe držati kao kućni ljubimci, ali pretpostavljam kako bi ti, mama, da možeš, smjesta odjurila u trgovinu s kućnim ljubimcima i nabavila je, ni to ne bi bilo dovoljno ljubimaca?
− Pa slušaj – reče Stewart. – Ako su svi dobro naviknuti na život u kući…
− Mislim da ne bismo uspjeli nabaviti kutiju s pijeskom koja bi bila dovoljno velika za toliki broj
mačaka i pasa, Stewarte – reče Jackie. – A žirafe i da ne spominjemo.
Djed se namršti. – Ne bih volio vidjeti žirafu kako se služi mačjim zahodom, čak kad bismo našli dovoljno veliku kutiju. – Odmahnuo je glavom. – Guze su im previsoko od pijeska.
− TJI1 − reče Libby.
− Halo? – prekine ih Robert. – Zar mi to sada
ozbiljno razmatramo razloge za i protiv držanja 700 mačaka, 800 pasa i pet žirafa?
No odgovor na to pitanje nikada nije stigao. I to zato što je činčila (kojoj će, nešto poslije, istog dana Stewart nadjenuti ime Điđi Miđi, prema smiješnoj
1 Kratica za: „To je istina“. Osim što se služila standardnim akronimima s interneta, Libby je izmišljala i mnoge vlastite.
poštapalici kojom se nekoć služio u školi, sedamdesetih godina) počela trčati u kotaču.
− OMGNK! 2 – uzvikne Libby, čučnuvši pokraj kaveza. – Taaaaaaaaaaako je sladak!!
− Vidi samo taj mali nosić! – reče Stewart.
− I te medene, velike uši! – reče Jackie.
− Zapravo, baš i ne liči na lorda Kitchenera… − dobaci djed Theo.
− Ja bih ga pojeo! – reče Bert.
Jedanaestogodišnji Robert nekoliko je trenutaka promatrao činčilu kako trči u kotaču. Činčila mu
je uzvratila pogled, ali je nastavila trčati, kao da je time željela zadiviti Roberta.
− Vidi! – primijeti Jackie. – Voli te!
Robert uputi pogled svojoj obitelji koja se razdragano uskokodakala oko novog ljubimca. Jedan dio njega želio im se pridružiti, postati dijelom tog grupnog zagrljaja oko kaveza. No, neki mu
2 Kratica za: „OMG na kvadrat“.
drugi dio to nije dopuštao.
− Da – tiho će Robert. – Problem je u tome što ja ne volim njega … − A kako bi to još jače naglasio (pomalo oponašajući Terminatora kad u jednom od Robertovih najdražih filmova kaže: „Hasta la vista“), to je i ponovio, samo na španjolskom, koji je nedavno počeo učiti u školi: − Yo no lo amo .
Kao i uvijek kada bi svojoj obitelji pokušao objasniti koji je njegov stav prema životinjama, činilo se da ga nitko ne čuje. Stoga je uzdahnuo i okrenuo im leđa pa se zaputio hodnikom prema svojoj sobi, prošavši na putu pokraj dvije obiteljske mačke, Tika i Taka, obiteljskog psa, Gricka, obiteljskog hrčka, Marvina i njihove iguane po imenu Banana.
Ovoga se puta, međutim, dogodilo da ga je u dnevnom boravku ipak netko čuo. Netko s velikim ušima; netko tko čuje i najtiše izgovorenu riječ.
Netko tko je, kad je Robert izgovorio: „Yo no lo amo“, prestao trčati u kotaču, sišao s njega i otišao sjesti u kut kaveza, okrenuvši glavu prema zidu.