S engleskog preveo
Mladen Jurčić
Ilustrirali
Suzi Bricelj
Jože Ciuha
Zvonko Čoh
Bojana Dimitrovski
Kostja Gatnik
Marjanca Jemec Božič
Marjan Manček
Lidija Osterc
Jelka Reichman
Marija Lucija Stupica
Marlenka Stupica
Sadržaj
Lijepo je što imamo Andersenove
bajke, Polonca Kovač [1998.] 6
Kresivo [1835.] 12
Veliki i Mali Nikola [1835.] 26
Postojani kositreni vojnik [1838.] 39
Majka Bazga [1845.] 45
Kraljevna na zrnu graška [1835.] 54
Cvijeće male Ide [1835.] 63
Palčica [1835.] 72
Rajski vrt [1839.] 90
Slavuj [1843.] 105
Heljda [1842.] 119
Mala sirena [1837.] 122
Leteća škrinja [1839.] 155
Crvene cipelice [1845.] 166
Carevo novo ruho [1837.] 173
Zvono [1845.] 182
Svinjar [1841.] 188
Sjena [1847.] 198
Snježna kraljica [1844.] 211
Ružno pače [1843.] 244
Pastirica i dimnjačar [1845.] 262
Zaljubljeni [1843.] 272
Djevojčica sa šibicama [1845.] 276
Posve je istinito [1852.] 280
Djevojčica koja je stala na kruh [1859.] 285
Kasica prasica [1854.] 295
Patuljak kod trgovca [1852.] 299
Pero i mastionica [1860.] 304
Zujak [1861.] 308
Skakač [1845.] 317
Budalasti Ivica [1855.] 320
„Nešto“ [1858.] 332
Leptir [1860.] 340
Što stari radi uvijek je ispravno [1861.] 344
Krastača [1866.] 352
Bogalj [1872.] 360
Vrtlar i njegov gospodar [1872.] 370
Puž i ružino drvo [1862.] 378
Lijepo je što imamo Andersenove bajke
Andersenove bajke već su više od 170 godina dar za svu djecu (i onu odraslu) ovoga svijeta. I zbog toga prevedene na mnoge jezike. Andersenov danski nakladnik za svoju je 125 godišnjicu, godine 1944., objavio bajku Carevo novo ruho na 25 jezika, u bivšem Sovjetskom Savezu su prema službenoj statistici od 1918. do 1954. objavili 6 836 000 primjeraka njegovih knjiga na 32 jezika. I otad se ništa nije promijenilo. Ponovo ga objavljuju po cijelom svijetu i dalje stalno nastaju nove ilustracije. U njegovom su rodnom gradu Odenseu skromnu, ljupku, starinsku kućicu, u kojoj je proveo djetinjstvo, maštovito pretvorili u Andersenov centar, u kojem su, između ostaloga, zbirka ilustracija iz čitavog svijeta i opsežna knjižnica s danskim i stranim izdanjima njegovih djela.
Tko je bio čovjek koji već toliko godina uživa takvu slavu? Hans Christian Andersen rodio se 2. travnja 1805. – njegov je rođendan Međunarodni dan knjige za mlade i tada se dodjeljuje ugledno priznanje, Andersenova medalja, najboljem piscu za djecu – u gradu Odenseu na danskom otoku Fynu. Njegov je otac bio siromašni postolar i imao je jedva 22 godine kad se rodio Hans
Christian. Majka je bila prilično starija od oca i nezakonito dijete iz jako siromašne obitelji. Njezin je portret Andersen poetično ocrtao u bajci Djevojčica sa šibicama. Siromašna je bila i baka s očeve strane, a djed je bio malo ćaknut. S papirnatom kapom na glavi hodao je po gradu i pjevao na sav glas, a iza njega su trčala djeca i rugala mu se. Kasnije su školarci zadirkivali Hansa
6 lijepo je što imamo andersenove bajke
Christiana: „Lud si kao tvoj djed.“
Njegov je dom bila tijesna sobica u malenoj kući u kojoj je većinu prostora zauzimao postolarski stol, vrt je bio majčin sandučić s povrćem na tavanu i njegova šuma ogrozda na dvorištu. To nije baš obećavajući početak života, ali Hans Christian je bio željeno i voljeno dijete. Mami je značio sve, baka je bila topla i
nježna (kao baka u Snježnoj kraljici ), a otac se puno bavio njime. Ljeti ga je vodio sa sobom u šumu, a zimi mu rezbario čudesne igračke. Sva bi ta ljubav najvjerojatnije bila premalo za tako neobičan tijek života da i sam nije bio neobičnog karaktera.
Sanjar i pun mašte, vrlo je detaljno promatrao svijet oko sebe i silovito ga doživljavao. S velikim osjećajem za smiješno snažno je pamtio lijepo i ružno. Zamjeranja u njemu nije bilo i uvijek je vjerovao da stvari moraju nekako proći. („Jedne je jeseni mama išla u polje i brala klasove koji su ostali tamo, a ja sam išao s njom ...
Jednoga dana došli smo u kraj u kojem je bio posebno zao upravitelj.
Vidjeli smo kako nam se približava s ogromnim psećim bičem u ruci.
Mama i svi drugi su se razbježali, moje bose noge su ležale u drvenim klompama koje sam izgubio trčeći strništem. Zato nisam mogao dovoljno brzo pobjeći i ostao sam posve sam. Upravitelj je već podigao bič, ja sam mu se zagledao u lice i rekao: „Kako me se usuđuješ udariti, kad nas Bog gleda!“ Zli čovjek odjednom je postao mekan, pomilovao me po obrazu, pitao me kako se zovem i darovao nešto novaca. Kad sam ga pokazao mami, rekla je drugima: „Moj Hans Christian je doista posebno dijete! Svi su ljudi s njime dobri, čak i jako zli čovjek mu je darovao novac.“)
Prije nego što su stvari krenule dobro, Andersen je doživio još mnogo toga.
Kao jedanaestogodišnjaku umro mu je otac. Latinsku školu, koju
je jako želio, nije mogao pohađati; morao je u školu za siromahe. Tamo nije puno toga naučio, radije se pod grmićem ogrozda igrao kazališta, izrađivao lutke i šivao im. Rado je pripovijedao, recitirao i pjevao. U ruke mu je došla Shakespeareova knjiga i sa svojim lutkama igrao je njegove drame. Smucao se oko kazališta u Odenseu i sprijateljio s muškarcem koji je tamo dijelio plakate. Darovao mu je programe i iz
popisa likova Andersen je izmišljao svoje drame. Taj je čovjek odigrao značajnu ulogu u Andersenovom životu. Kad je u Odenseu gostovalo
Kraljevsko kazalište iz Kopenhagena, odveo ga je na pozornicu među statiste. Otad za njega više nije bilo dvojbi: njegova je budućnost u kazalištu. Mama je htjela da sa četrnaest godina ode učiti za krojača, a on je uporno molio da ga pusti u Kopenhagen da iskuša svoju sreću i postane slavan. Mama se odupirala, no kad je i dalje silio i silio, otišla je pitati
proročicu što da učini. Ona je prorekla da će jednom zbog njezinog sina
u Odenseu biti čak i vatromet. To je presudilo. Mama mu je sredila besplatnu vožnju i Andersen se u odije
lu od krizme i s nekoliko groševa u džepu, star jedva četrnaest godina, zaputio u daleki Kopenhagen. Tako je došao u veliki grad u kojem nije poznavao nikoga, a u džepu je imao pismo svog prijatelja djelitelja plakata u kazalištu. Pismo je bilo preporuka slavnoj plesačici koje je prošlo ljeto gostovala u Odenseu i koja posve sigurno nije zapamtila skromnoga kazališnog radnika. Andersen se pun nade zaputio k njoj. Na stubištu se malo kolebao, prišla mu je plesačičina sluškinja i dala mu nešto sitniša. („Unatoč svoj mojoj raskoši – kriz
meno odijelo i čizme! – mislila je da sam prosjak!“) To ga je navelo na razmišljanje, ali ga nije zaustavilo.
Probio se do plesačice, dao joj pismo i počeo pred svjedocima plesati i pjevati. Naravno da je mislila da 8 lijepo je što imamo andersenove bajke
je poludio. Onda se – ne budi lijen – predstavio još u nekim društvima poznatih umjetnika i posrećilo mu se da je došao do kazališta. Najprije je učio za glumca, godinu dana je pohađao školu pjevanja i godinu dana plesnu školu. Nije bilo uspjeha, iako je cijelo vrijeme pisao pjesme, drame, tragedije i njima bombardirao kazališne ljude. Njegov je pravopis bio očajan, ponekad je čak prepisivao dijelove od poznatih pjesnika („jer su tako lijepi“), ali je u njegovim djelima čučalo „puno zlatnih zrna“ i zato je dobio zaštitnike i stipendiju te su ga poslali u školu. Godine školovanja za njega su bila teška vremena. Nakon tri godine života u Kopenhagenu, kad nije imao prebijene pare, sada je bio materijalno zbrinut, ali i pod jakim duševnim pritiskom. Star već sedamnaest godina, visok i mršav već tada (kad se kasnije, kad je već bio slavan, vraćao sa svojih dugih putovanja i opet sjedio iza osvijetljenog prozora
svoje sobe u središtu grada, mještani su govorili: „Naš je orangutan opet kod kuće.“), morao je početi baš na dnu i sjediti s dečkićima u drugom razredu. Dugo u noć mučio se sa zadaćama te bio ukoren i ismijavan za svaku pogrešku. Predstojnik škole bio je prestrog i Andersen se osjećao kao „divlja ptica u kavezu“. Bilo je tako loše da ga je njegov zaštitnik, gospodin Colin, odveo iz škole te se mogao u Kopenhagenu kao privatni student pripremiti za maturu koju je položio s dvadeset i tri godine.
Potom je malo pisao, malo putovao, nesretno se zaljubio i grizao zbog neugodnih kritika. Kad je jednom opet bio baš očajan, zaštitnici su mu omogućili stipendiju za veliko putovanje. To je bio preokret u njegovom životu. „Putovanje je život“, negdje je zapisao, vuklo ga je po svijetu. Putovao je Europom, bio očaran Parizom i Alpama, zaljubljen u Italiju, po vrućoj lavi popeo se na vrh Vezuva, provirio i na
Orijent, u Izmir i Istanbul, brodom
po Dunavu vratio se u Beč. Bio je u Švedskoj, često je posjećivao Nje
mačku, u Engleskoj je stanovao kod Dickensa. Njegova putna torba, kofer, kišobran i cilindar leže i danas spremni u Andersenovom centru u
Odenseu, kao da ispred vrata stoji poštanska kočija koja će ga ponovo odvesti u daleki svijet.
Onda je stigla slava. Andersenova velika želja bila je da uspije u kaza
lištu i kao pisac. Doista je napisao
nekoliko romana i kazališnih igara, od kojih su imala neka djela – kao, primjerice, roman Improvizator – sasvim lijep uspjeh, ali su mu svjet
sku slavu donijele bajke. Odjednom su mu bila otvorena sva vrata, sam kralj ga je zvao na doručak u svoju palaču i oduševljenje njime raslo je sa svakom novom knjigom bajki.
Stara proročica imala je pravo. Kad je posjetio Odense, grad mu je priredio veličanstven vatromet.
Zadnjih 20 – 25 godina svoga
života bio je svjetska znamenitost, a medalje i počasni nazivi samo su pljuštali. Unatoč slavi bio je samotan, nikad nije stvorio obitelj i nije imao vlastiti dom, ali je bio dobrodošao gost u domovima bogatih i za umjetnost zainteresiranih obitelji. Smrt ga je sustigla u ljetnoj vili prijateljske obitelji. Umro je 4. kolovoza 1875. u 71. godini.
Andersenovi romani i kazališne igre potonuli su u zaborav, a njegove nas bajke kao rosno svježe cvije
će još uvijek očaravaju i imaju nam
što za reći. U čemu je njihova čarolija? S osjećajem za lijepo i dobro te s blagim podsmijehom i danas nam pomažu razumjeti svijet, bez obzira
što su se životne okolnosti itekako promijenile. Njegovi likovi – bila to kraljevna, stara ulična svjetiljka, pastir ili puž – su psihološki dovr
šeni likovi, u njihovom ponašanju i međusobnim zapletima nema ni jedne greške; događa se sve što se mora dogoditi. Njegove bajke nisu