ZEMLJ A
ŽIVOTINJSKI SVIJET DIVLJINE
SUROVA DIVLJINA NEUKROTIVO VRIJEME
ZEMLJ A
PLANET EKSTREMA
ŽIVOTINJSKI SVIJET DIVLJINE
SUROVA DIVLJINA NEUKROTIVO VRIJEME
ZEMLJ A J
PLANET EKSTREMA
ŽIVOTINJSKI SVIJET DIVLJINE
SUROVA DIVLJINA NEUKROTIVO VRIJEME
PREDGOVOR
Zemlja − planet ekstrema savršen je vodič u kojem nam Reader’s Digest otkriva čudesne i neobične prirodne pojave našega planeta, prvi put skupljene i prikazane u ovom vrlo vrijednom izdanju.
SVAKA NOVA STRANICA knjige Zemlja – planeta ekstrema nadahnjuje čitateljstvo predivnim fotogra jama prirode, najljepšima koje su dosad snimljene; ukupno ih je više od 300, a prikupljene su iz knjižnica najboljih svjetskih fotografa. Te čarobne slike prate izvrsna objašnjenja, a s cjelokupnim, zanimljivim tekstom knjige otkrivaju nevjerojatnu prirodu Zemlje i omogućuju nam da bez napora i s divljenjem upoznamo neukrotive prirodne pojave kojima obiluje naš planet.
Istodobno, Zemlja – planeta ekstrema potiče na razmišljanje o najvećim životnim pitanjima, poput mjesta odakle dolazimo, koje je naše skromno mjesto u složenoj, veličanstvenoj mreži života na Zemlji, gdje je to krajnje odredište prema kojem krećemo?
Zemlja – planeta ekstrema podijeljena je na pet uzbudljivih, poučnih poglavlja koja pokrivaju sve aspekte planeta i njegove geološke prošlosti. Portret našeg planeta prikazuje veliku sliku neukrotive prirode Zemlje, naš položaj u svemiru i misterij života – čudesna je to priča od koje zastaje dah, a proteže se kroz vrijeme koje mjerimo milijardama godina.
Poglavlje Užarena unutrašnjost Zemlje i pomicanje tla daje uvid u uvijek nemirnu utrobu našeg planeta, u njegove vulkanske erupcije, potrese i neprestana kretanja kontinenata. Veličanstveno kopno vodi nas do najudaljenijih otoka, planina što se uzdižu nebu pod oblake, špilja prebogatih kristalima, najsuših pustinja, najvlažnijih prašuma i još mnogo toga, a najčudnija živa stvorenja pronađena na kopnu opisana su do nevjerojatnih detalja. Silina vode uranja u vodeni svijet Zemljinih najmoćnijih oceana, rijeka, jezera i vodopada i na tom putu nas suočava s nekoliko najstrašnijih cunamija. Poglavlje Neobične atmosferske i vremenske pojave fantastičan je let u središte razornih mećava, grmljavinskih oluja, ciklona, tornada, poplava i suša, a usput će vas odvesti na izlet do veličanstvenih mjesta gdje ćete doživjeti ljepotu duge, rumenilo zore i druge iznimne svjetlosne pojave.
Budite spremni na uzbuđenja, iznenađenja, čak na nedoumice, nevjericu dok budete čitali sljedeće stranice, jer Zemlja – planeta ekstrema uzbudljiva je priča o otkrićima koja će vas očarati.
dr. Robert R. Coenraads
ZALEĐENO PROSTRANSTVO
Bajkalsko jezero u Rusiji najstarije je i najdublje na svijetu. Zimi je led dovoljno debeo da podnese težinu ljudi, konja i motornih saonica.
SURADNICI
Stručni savjetnik
dr. Robert R. Coenraads
Dr. Robert R. Coenraads je geoznanstvenik, autor četiriju knjiga i više od 30 znanstvenih publikacija. Vodio je arheološka, prirodoslovna i geološka putovanja na različite terene diljem zemaljske kugle – uključujući veličanstvene olmečke, majanske i aztečke lokalitete u Meksiku, aktivne vulkane uz Tihi ocean i nekoliko dijamantnih rudnika. Tijekom svoje 35-godišnje karijere putovao je i u najsiromašnije dijelove svijeta, čime je potaknuo snažno humanitarno djelovanje i zanimanje za te krajeve. Dr. Coenraads je sadašnji predsjednik FreeSchools World Literacy u Australiji, a osnovao je i sustav potpore za besplatno školovanje siromašne djece u Indiji, Tajlandu i Africi.
Autori
David Burnie radio je kao biolog i šumar u prirodnom rezervatu prije nego što se počeo profesionalno baviti pisanjem o životinjskom svijetu i okolišu. Napisao je ili surađivao na više od stotinu knjiga, od terenskih priručnika o samoniklom bilju do važnih enciklopedija o geologiji, pticama, sisavcima, životu u oceanima i dinosaurima. Član je zoološkog društva u Londonu, a živi i radi u Francuskoj.
Jack Challoner napisao je više od trideset knjiga o znanosti i tehnologiji, a surađuje kao znanstveni savjetnik za knjige, časopise i televizijske programe. Radio je u LaunchPadu, najpopularnijoj interaktivnoj galeriji London Science Museuma, te je pokrenuo BBC-jeve televizijske programe u Škotskoj.
Celia Coyne studirala je znanosti o Zemlji te pisala i izdavala knjige i članke s područja prirodnih znanosti za izdavačke kuće u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i Novom Zelandu. Autorica je knjiga Earth’s Riches i The Power of Plants (obje u izdanju Reader’s Digesta).
Sari Harrar nezavisna je novinarka koja piše o zdravlju i znanosti za razne časopise, knjige, internetske stranice i novine u SAD-u. Kao dobitnica stipendije Council for Advancement of Science Education, učila je o ciljanim terapijama za liječenje raka na harvardskoj medicinskoj školi.
Karen McGhee studirala je biologiju i zoologiju mora, a kao australska novinarka posebice se bavila prirodnim znanostima, zdravljem i okolišem. Njezini su radovi objavljeni u knjigama, novinama i časopisima diljem svijeta, a surađivala je i u dokumentarnim televizijskim lmovima te na muzejskim eksponatima.
VATROMET BOJA Krajolik oko jezera Tekapoa na Novom Zelandu bukne zapanjujućim vatrometom boja od kasnog proljeća do ranog ljeta, kada procvjeta na tisuće vučika.
sadržaj
Portret našeg planeta 14
Kazalo 312 Zahvale i izvori ilustracija 320 1. 2. 3. 5.
UVOD: Uzbudljive ekstremne pojave na Zemlji 10
Zemlja u svemiru 16 Put u središte Zemlje 22
Zemlja kroz vrijeme 30
Užarena unutrašnjost Zemlje i pomicanje tla 36
Rasjedi i riftne doline 38 Potresi i podrhtavanja tla 46
Vulkani i krateri 54 Gejziri i bazeni vrelog mulja 66
Ponori i klizišta 78
Veličanstveno kopno 86
Planine i litice 88 Kanjoni i klanci 100
Špilje i kaverne 108 Pustinje i dine 118
Stabla i šume 128 Sjeverni i Južni pol 140
Otoci i otočja 148
Silina vode 158
Oceani i mora 160 Cunamiji i ekstremne plime 172
Primorja i priobalni pojasevi 180 Rijeke i delte 190
Slapovi i kaskade 200 Prirodna i umjetna jezera 212
Močvare i ostala vlažna područja 220 Ledenjaci i morski led 230
Neobične atmosferske i vremenske pojave 238
Munje i gromovi 240 Duge i aurore 250
Cikloni i tornada 258 Oluje i poplave 268
Snijeg i mećave 278 Suše i pješčane oluje 290
Vatrene stihije i vatreni vrtlozi 298
Dodatak 306
100 geografskih karata o neobičnim prirodnim pojavama
– rekordne vrijednosti prirodnih pojava 308 Pojmovnik 310
Uzbudljive ekstremne pojave na Zemlji
Povijesno lansiranje rakete u svemir dogodilo se 12. travnja 1961. i zauvijek je promijenilo način na koji vidimo naš planet. U tijesnoj kabini svemirske letjelice Vostok 1, sovjetski kozmonaut Jurij Gagarin katapultiran je u svemirsku orbitu brzinom od 28 200 km/h i tako postao prvi čovjek koji je, savladavši silu teže, kružio orbitom zemaljske kugle. U svom letu od 108 minuta Gagarin je samo jedanput prošao cijelom orbitom oko našeg planeta. No taj nevjerojatan pogled na Zemlju bio je bezvremenski.
AGARIN je poslije zapisao: “Dok sam kružio oko Zemlje u svemirskoj letjelici, prvi put sam vidio kako je lijepa. Vidio sam svijetle, osjenčane obrise oblaka nad dalekom, dragom Zemljom. Vode su izgledale poput tamnih, pomalo blistavih mrlja ... Uživao sam u bogatom spektru boja. Zemlja je okružena svijetloplavom aureolom, koja postupno tamni i prelazi u tirkiznu, tamnoplavu, ljubičastu i na kraju poput ugljena crnu boju.”
Većina nas nikada se neće vinuti do rubova vanjskog svemira kako bismo upijali nevjerojatnu ljepotu planeta koji je naš dom. No, u budućnosti, nekolicina će to ipak moći – samo do kraja 2014. oko 600 ljudi već je bilo predbilježeno za prvo turističko putovanje u svemir, koje u svojoj floti svemirskih letjelica Virgin Galactic planira Sir Richard Branson, ekscentričan poslovni magnat i vlasnik aviokompanije. No zašto čekati? Sada se možete opustiti i iz svog naslonjača iskusiti ljepotu Zemlje kao nikada prije – i to na stranicama knjige Zemlja – planet ekstrema. Zapanjujuće činjenice, sjajne priče iz pozadine i fotografije o čudesima našega veličanstvenog planeta od čije ljepote zastaje dah napokon su prikupljene u zapanjujućoj, uzbudljivoj i vjerodostojnoj knjizi.
ISTRAŽITE
NEVJEROJATNE PRIRODNE POJAVE
Vežite pojaseve! Uskoro će vas prenijeti na vrh najviše planine svijeta, zatim ćete zaroniti u najdublja mora, a putovat ćete i milijarde godina u prošlost kako biste nazočili kataklizmičkom rađanju našeg planeta. Upoznat ćete tajni život žilavih, prilagodljivih životinja i biljaka koje su svoj dom našle u životno najsurovijim sredinama – od jednostaničnih organizama koji žive ispod ledene polarne kape ili grupirani oko vrelih morskih vrulja, do riba koje se, plivajući uzvodno, penju uz slapove, te još na desetke tisuća prekrasnih ptica. Naći ćete se usred moćnih prirodnih sila koje stvaraju i pokreću najljepše, najčudnije i najrazornije pojave našeg planeta – od blistavih duga, kristalima ispunjenih špilja i gejzira, do razornih tajfuna i zastrašujućih potresa ili najopasnijih
MOŽDA NE ZNATE
Jurij Gagarin, prvi čovjek koji je otputovao u svemir, poginuo je točno sedam godina nakon svoga veličanstvenog pothvata u padu mlaznoga bojnog zrakoplova kojim je pilotirao.
vulkana na svijetu. Doznat ćete o snijegu koji nikada ne dodirne tlo, o divovskim vodopadima ispod mora i česticama koje kao uspomena na Veliki prasak tijekom doručka plutaju u vašoj zdjelici sa žitnim pahuljicama. A to je tek početak vašega nevjerojatnog putovanja.
Zemlja – planet ekstrema razotkriva naš planet iz svakog kuta, koristeći se pritom znanjem temeljenim na bogatstvu prikupljenih činjenica, napetih priča koje zaokupljaju pozornost i nevjerojatnih statističkih podataka – uključujući one o vrijednostima najdužih, najkraćih, najviših, najdubljih, najbržih, najsporijih, najtoplijih, najhladnijih, najvećih, najmanjih, najsuših i najvlažnijih fenomena. Saznajte sve o postanku Zemlje, Sunčeva sustava, galaktike Mliječnog puta i cijelog svemira te o načinu na koji ti primarni, rani događaji još uvijek pokreću vatrene vulkane, goleme, razorne potrese i nastanak novih planinskih lanaca, čak i u današnje vrijeme. Doživite ekstremnu hladnoću Sjevernog i Južnog pola, doznajte koja su najviša i najstarija stabla u šumama našeg planeta, saznajte zašto danas sve više zgrada nestaje u dubinama smrtonosnih rupa, posjetite najudaljeniji otok na Zemlji i naučite iz prve ruke kako smrtonosan, munjevit požar (izazvan iskrama iz parne lokomotive) stvara vlastiti, razarajući vremenski uzorak. Volite li vodu? Bit će je dovoljno za uživanje u slikama prepunih boja i hladnih podataka o oceanima, rijekama, obalama, jezerima, vodopadima, ledenjacima i močvarama našega plavog planeta. Rijeke koje teku unatrag, ružičasto obojena jezera, prapovijesni ljudi i životinje sačuvani u močvarnom glibu i katranskim jamama, smrtonosni ?
ZEMLJA VIĐENA IZ SVEMIRA Dok održavaju svemirski teleskop Hubble , astronauti sa svemirske letjelice Endeavour uživaju u nevjerojatnom pogledu na naš planet. Kroz čisto, jasno nebo vidi se smećkasti kontinent omeđen plavetnim oceanom.
brzaci i najopasnije plime na svijetu naći će se među neobično zanimljivim temama o kojima ćete s užitkom predano čitati.
Želite li znati više o neobičnim vremenskim uvjetima koji su ovih dana glavna tema novinskih naslova? Zemlja –planet ekstrema istražuje uragane, ciklone, tornada, suše, vatrene stihije, poplave, snježne oluje i mećave te još mnogo toga. Divite se “umjetnosti” kristala zahvaljujući kojoj je svaka snježna pahulja jedinstvena tvorevina, posjetite
Indiju u kojoj u prosjeku svake godine padne 12 000 mm kiše i saznajte što valja poduzeti u slučaju da se tornado kreće ravno prema vama.
NEKE UVRIJEŽENE ZABLUDE
Temeljena na postojećim znanstvenim spoznajama, ova knjiga odbacuje dugotrajne, popularne zablude o Zemlji (primjerice, prema nekim izračunima, Mount Everest nije najviši vrh!). Iznenadit će vas i sljedeći podaci:
F Što je toplije od Sunčeve površine?
Njegove munje, s temperaturom od 30 000 °C. Iako temperatura munja može biti šest puta veća od temperature Sunčeve površine, pročitat ćete priču o osobi koja je preživjela sedam udara munje i na kraju umrla prirodnom smrću.
F Gdje se nalazi najviša planina na svijetu?
Na Havajima! Mjeren od podnožja do vrha, vulkan Mauna Kea je 1300 metara viši od Mount Everesta – premda je njegov veći dio ispod vode. Još je neobičnije da je vulkan Mauna Kea neprekidno aktivan posljednjih milijun godina.
F Kada je najviše kišilo?
U posljednje vrijeme, bilo je to 22. lipnja 1947., kada se u jednom satu 305 mm padalina sručilo na Holt, grad u Missouriju. No jeste li znali da je prije 3,8 milijardi godina neprestano kišilo po cijeloj Zemlji i da je to trajalo nekoliko tisuća, a možda i milijun godina?
F Tko voli toplu kupku kad je hladno?
(Osim vas). Japanski makakiji ili snježni majmuni svakog se dana kupaju u toplim planinskim izvorima – no na taj se način utopljavaju tek od 1963.
F Postoji li “zvjezdana prašina” u vašoj kuhinji?
Kemijski elementi koji su nastali tijekom rađanja svemira uključuju silicij, aluminij, kalcij, natrij i magnezij. Silicij se nalazi u računalnom čipu koji pokreće mikrovalnu pećnicu, natrij je u soli, a kalcij u mlijeku.
F Mogu li pješčane dine pjevati?
Diljem svijeta pješčane dine imaju neobične navike – neke, hodajući Zemljom, prevale i 100 metara na godinu i pritom progutaju svu vegetaciju ili građevine koje im se nađu na putu. No jedna grupa, duboko u pustinji Badain Jaranu u sjevernoj Kini, svaki put kada pušu siloviti vjetrovi proizvodi glasne zvukove slične jecanju. Uzrok je pijesak koji klizi površinom golemih dina.
ČUDNOVATI
KLJUNAŠ
Čudnovati kljunaš i australski kljunati ježak jedini su poznati sisavci jednootvori koji polažu jaja.
PJEŠČANA OLUJA
Zgrade na rubnim dijelovima Golmuda u Kini guta pješčana oluja iz obližnje pustinje Gobi.
POMRČINA SUNCA
U stara vremena, sablasna tama uzrokovana potpunom pomrčinom Sunca smatrala se glasnikom zla.
KAKO PREŽIVJETI NEOBIČNE VREMENSKE UVJETE?
Američki paleontolog Roy Chapman Andrews istraživao je 1920. negostoljubivu pustinju Gobi u središnjoj Aziji. Poslije je opisao trenutak kada je njegov logor pogodila snažna pješčana oluja: “Kao da me na tisuće vrištećih demona udaralo po licu ... nismo mogli vidjeti ni šest metara ispred sebe, ali smo čuli klopot limenki, oštar zvuk paranja šatorskog platna, a onda i gomilu poljskih kreveta, stolova, stolaca, torbi i vjedara kako se u neredu kotrljaju niz brežuljak.” Andrews i članovi njegove ekspedicije, bez pokrivala za glavu otpornih na pijesak, morali su leći ničice na tlo i disati kroz improvizirane filtre od mokre odjeće.
MJESTO U PREDNJEM REDU
Zemljine neobične prirodne pojave oduvijek su zanosile ljudsku vrstu. Ta opčinjenost ne poznaje prostorne ni vremenske granice; nikada se ne umorimo od neprestanog, osobnog poniranja u tajne veličanstvene prirode. Oduvijek je tako. Prije šest tisuća godina američki domoroci koji su živjeli u jugoistočnom dijelu sadašnjih Sjedinjenih Američkih Država oslikali su nebeskim prizorima stijene visokih planina i brežuljaka kako bi bili što bliže Mjesecu i zvijezdama. Ni danas nismo puno drugačiji. Približno 6 milijuna ljudi diljem svijeta revno čita na Twitteru vijesti koje objavljuje NASA. Kada je 14. studenog 2012., zbog potpune pomrčine Sunca, cijela sjeverna Australija utonula u mrak, deseci tisuća ljudi promatrali su tu rijetku pojavu iz balona punjenih toplim zrakom, čamaca, s vrhova brežuljaka i s plaža. Jednako tako su nam pozornost oduvijek zaokupljala otkrića na tlu, za vrijeme poljoprivrednih radova ili arheoloških iskapanja. Arheolozi su nedavno, tijekom iskapanja u Turskoj, otkrili obiteljsku kuću staru 9000 godina s oslikanim zidom na kojem je prikazana erupcija obližnje planine Hasan Dağıja. Danas 2,6 milijuna ljudi svake godine posjeti vulkan Kilaueu na Havajima, a trominutni video s njegovom užarenom lavom odvrtio se na YouTubeu više od 3,3 milijuna puta!
Svi dijelimo jednako strahopoštovanje prema najuzbudljivijim prirodnim pojavama naše veličanstvene Zemlje i potrebu da razumijemo njezinu tajanstvenu moć razaranja. Zato nastavite čitati. Podijelite s bližnjima ono što saznate na ovim stranicama. Vraćajte se iznova na ista mjesta u knjizi kako biste se povezali sa svijetom prirode i produbili svoje razumijevanje sadašnjih događaja, produbili već postojeće znanje ili se jednostavno divili ljepotama Zemlje. Na kraju ćete osjećati da vas je novostečeno znanje obogatilo. Kao što je biologinja i stručnjakinja za zaštitu okoliša Rachel Carson napisala u svojoj knjizi The Sense of Wonder: “Oni koji kao znanstvenici ili obični ljudi žive među ljepotama i tajnama Zemlje nisu nikada usamljeni ili umorni od života ... Oni koji promatraju ljepotu Zemlje stječu snagu koju će iznova crpiti sve dok traje život.”
1. POGLAVLJE
PORTRET NAŠEG PLANETA
Dok znanstvenici proučavaju duboki svemir uz pomoć tehnički sve složenijih teleskopa, jedna se činjenica još uvijek nije promijenila: nama pripada jedinstveno mjesto u svemiru. Bogata najpovoljnijim uvjetima za život, Zemlja obiluje nevjerojatnom raznolikošću živih bića, od mikroskopski sitnih algi do neizmjerno visokih sekvoja, od sićušnih svinjolikih šišmiša do divovskih kitova ... i do nas, naravno. Opremljeni neutaživom znatiželjom, oštrom inteligencijom i bezgraničnom snalažljivošću, ljudi polako odgonetaju tajnu života na Zemlji. Ova uzbudljiva priča o nevjerojatnim prirodnim pojavama događa se u rasponu od nekoliko milijardi godina, a pokrenuli su je brojni kataklizmički događaji − od Velikog praska i sudara golemih asteroida do posljednjega ledenog doba.
SAHARA
Na ovoj satelitskoj snimci, s bojama vjernima prirodnima, saharski pijesak ima narančastu nijansu, a veliki, goli masivi naziru se kao obrisi smeđe boje.
PLANET ZEMLJA
Premda izgleda kao savršeno sferično tijelo, Zemlja je zapravo malo bačvasta u sredini.
Njezin promjer od jednog do drugog pola iznosi 12 714 kilometara, a promjer na ekvatoru je 12 756 kilometara.
Svi planeti Sunčeva sustava, osim Zemlje, nazvani su po antičkim božanstvima. ?
MOŽDA NE ZNATE
PORTRET NAŠEG PLANETA
Zemlja u svemiru
To je priča čija maštovitost nadilazi sadržaj svakog filma znanstvene fantastike. Prije otprilike 13,8 milijardi godina građevni blokovi našeg svemira smrskali su se i pretvorili u nevjerojatno vruću, gustu kapljicu – jedinstvenu pojavu u svemiru.
Čajna žličica te materije, barem tako pretpostavljaju astronomski stručnjaci, težila je nekih 50 000 bilijuna, bilijuna, bilijuna tona, a to je doista zapanjujuće!
NO IZA VELIKOG PRASKA – znanstveno najšire prihvaćene teorije o tome kako su počeli vrijeme, svemir i sve astronomske pojave – slijedi još nevjerojatnija priča. U djeliću sekunde pošto se zgusnula, kapljica se raširila nevjerojatnom, golemom snagom. Kataklizma je izbacila supervrući val neutrona, protona, elektrona i drugih atomskih čestica ispunjavajući 530 bilijuna kilometara svemira. U tri minute nastale su sve molekule vodika koje danas postoje – uključujući i one u našem tijelu. Novorođenče svemir nekoliko sljedećih milijardi godina postupno se hladilo i poprimalo grudaste oblike, a oni su na kraju postali treperave zvijezde, sjajni planeti i blještavi kometi kojima se i danas divimo na noćnom nebu.
ČUDESA SVUDA OKO NAS
Začudo, “otisci prstiju” tog naglog širenja mogu se uočiti i danas. Primjerice, na svojim vanjskim rubovima svemir se još uvijek mreška golemom brzinom. Astronomi su 1929. prvi put opazili da se galaktike uglavnom udaljuju jedna od druge – tako da one najudaljenije od Zemlje imaju najveće ubrzanje. Osim toga, zaostalo “večernje rumenilo” Velikog praska još ispunjava svemir u obliku kozmičke radijacije. Prije digitalnog doba, taj oblik preostale svemirske energije mogli smo uočiti kao bijeli šum na televizijskom ekranu dok smo podešavali programe; oko 1 posto zvučnih atmosferskih smetnji uzrokovano je mikrovalnom radijacijom Velikog praska. Konačno, svemir obiluje helijem i teškim vodikom, atomima koje može proizvesti nuklearna fuzija, poput ekstremno vrućih uvjeta visoke energije koji su postojali odmah nakon Velikog praska.
Međutim, ne morate biti astrofizičar da biste uživali u čudesima svemira – uključujući spiralne galaktike, prijeteće
PORTRETI PLANETA
Osim za Zemlju i Mjesec, naš je Sunčev sustav dom za još sedam većih planeta, pet patuljastih planeta i, procjenjuje se, za 173 mjeseca, 620 661 asteroida i 3224 kometa. U jasnim noćima bez mjesečine možete iz svojeg dvorišta promatrati pet većih planeta koji su najbliži Zemlji – Merkur, Veneru, Mars, Jupiter i Saturn. Mogu se vidjeti u različito doba godine, jer njihova površina reflektira Sunčevu svjetlost i sjaji postojanijim, sjajnijim svjetlom nego udaljene zvijezde. Dva najudaljenija planeta, Uran i Neptun, mogu se vidjeti samo teleskopom. Osim poznatih, istaknutih svojstava, svaki planet ima i neka neugodna i neobična.
Sve navedene udaljenosti su prema Suncu. Relativna veličina planeta nije u omjeru.
crne rupe i goleme plinske oblake u kojima se rađaju nove zvijezde. Potreba da se pogled uperi u visine i uživa u prizoru ukorijenjena je u ljudsku psihu i postoji već kod naših prapovijesnih predaka, koji su okupljeni oko primitivne logorske vatre promatrali zvijezde, i starih kineskih astronoma, koji su prije 2800 godina izradili prvu kartu zviježđa na svijetu, kao i kod današnjih amatera ljubitelja astronomije, koji nebo i zvijezde promatraju iz svojih dvorišta. Najuzbudljivija svemirska priča za nas je ona o našoj vlastitoj Zemlji i njezinim glavnim pratiteljima − Suncu i Mjesecu.
ZEMLJA, SUNCE I MJESEC
Kako se naš maleni planet uklapa u veliku dramu svemira? Istina, Zemlja je tek mrljica u svemiru koji ima procijenjenu veličinu od jednog do drugog kraja od 28 milijardi svjetlosnih godina (zapanjujuće prostranstvo, s obzirom na činjenicu da jedna svjetlosna godina iznosi skoro 9,5 bilijuna kilometara). Možda naš svijet nije jedino mjesto na kojem postoji život. Istraživači sa Sveučilišta u Chicagu objavili su 2013. da je od sestrinskih nebeskih tijela u galaktici Mliječne staze, njih 60 milijardi možda nastanjeno. Razmislimo temeljito o tome – Zemlja ima i dinamičnu prošlost i jedinstven, važan položaj u današnjem svemiru. Naš planet – kao i ostatak našeg Sunčeva sustava – rođen je prije 5 milijardi godina u oblaku od plina i zvjezdane prašine. Istraživači smatraju da je neka vanjska sila (možda obližnja supernova, eksplozija divovske zvijezde) dovela do usijanja međuzvjezdanu maglu, pa se ona zbog toga urušila sama u sebe. Užareno središte postalo
Merkur je najmanji planet Sunčeva sustava i najbliži Suncu. Orbita mu je jajolikog oblika, zbog čega se još više približi Suncu svakih 88 dana – što danju uzrokuje rast njegove površinske temperature na 427 ºC, dok se noću ona spusti na -179 ºC. To je drugi planet po gustoći (samo Zemlja ima veću gustoću).
Obavijenu oblacima zbog vulkanske aktivnosti, Veneru prže temperature na kojima se tali olovo. Okreće se tako sporo da je jedan dan njezine vrtnje kao 117 dana na Zemlji. Venera je planet najbliži Zemlji i poslije Mjeseca najsjajnije nebesko tijelo na noćnom nebu.
MLIJEČNA STAZA
Čak 15 % vidljive
tvari Mliječne staze sastoji se od prašine i međuzvjezdanog plina, što cijeloj galaktici daje magličast izgled.
Zemlja se često spominje kao “oceanski planet” ili “plavi planet” jer 70 % njezine površine čine mora i oceani. Prema sadašnjim saznanjima, Zemlja je jedini planet na kojem postoji život. U Zemljinoj vrućoj jezgri ima dovoljno zlata da se 46 cm debelim slojem toga plemenitog metala obloži njezina površina.
MERKUR
58 milijuna kilometara
VENERA 108 milijuna kilometara
ZEMLJA 150 milijuna kilometara
Mars, četvrti planet po udaljenosti od Sunca, hladna je pustinja crvene boje zbog željeza u njegovim stijenama i prašini. Ima ledene polarne kape i zanimljive tragove masivnih poplava koje su se dogodile prije 3,5 milijardi godina. Na Marsu se nalazi Olympus Mons, najveći poznati vulkan Sunčeva sustava, koji je visok 25 kilometara.
Najveći planet u Sunčevom sustavu, Jupiter je pravi “plinski div” obavijen oblacima amonijačnih para. Oko njega kruže četiri prirodna satelita – Io, Europa, Ganimed i Kalisto – kao i tri prstena. Ganimed je najveći satelit u Sunčevu sustavu. Da se izdvoji iz Jupiterove orbite, bio bi svrstan među prave planete!
Vjetrovi u Saturnovoj gornjoj atmosferi pet puta su jači od snage uragana na Zemlji. Saturnovi slavni planetarni prstenovi protežu se u svemir stotinama tisuća kilometara, a debljina im je većinom samo 10 metara. Neki od Saturnovih 67 poznatih satelita imaju ulogu “pastira” koji na okupu drže prstenove.
Upravo sada živimo trenutak u kojem je naše Sunce zdrava, žuta, patuljasta zvijezda. No polako se zagrijava. Astronomi predviđaju da će se za otprilike 7 milijardi godina pretvoriti u divovskoga crvenoga gutača planeta koji bi mogao uništiti Merkur, Veneru, pa čak i Zemlju. Na kraju će se opet smanjiti na veličinu Zemlje i postati supervruća, bijela patuljasta zvijezda.
je naše vatreno Sunce. Ostatak komadića kružio je milijunima godina, sudarajući se i lomeći u grumene. Neke od krhotina postale su jezgre planeta. Druge, u većem broju, pretvorile su se u mjesece, patuljaste planete, asteroidne pojaseve i komete.
Sunce ispušta ultraljubičasto zračenje, solarne baklje
Ispod plinovite atmosfere
Uran ima malenu kamenu jezgru s omotačem od leda, amonijaka i metana; oko tog planeta okreće se devet planetarnih prstenova i 27 satelita. Posve unutarnji satelit Miranda – nazvan prema liku iz Shakespeareove drame –ima kanjone 12 puta dublje od Grand Canyona u SAD-u.
Šiban vjetrovima goleme brzine, Neptun je 30 puta dalje od Sunca nego Zemlja. Njegova sjajna plava boja posljedica je atmosferskog metana pomiješanog sa zagonetnim sastojkom koji astronomi trebaju tek identificirati. Neptunov najveći satelit Triton ima gejzirima slične erupcije tekućeg dušika.
i solarne vjetrove daleko izvan granica Sunčeva sustava. Ono je golemo – u njega bi stalo milijun Zemalja – i vruće preko granica zamislivog. U tom nebeskom tijelu od plamtećih plinova gori vodik i stvara unutarnju temperaturu višu od 15 milijuna Celzijevih stupnjeva. Njegova toplina i zračenje spržili su Merkur, planet najbliži Suncu i pretvorili Veneru, drugi najbliži planet, u zagušljiv staklenik s prosječnom temperaturom od 460 °C.
No na trećem planetu po udaljenosti od Sunca uvjeti za život bili su povoljni. Na savršenoj udaljenosti od Sunca, njegove nas zrake griju, ali nisu vrele i ne mogu pretvoriti u vodenu paru oceane, ta mrijestilišta života. (Zemlja je jedini planet za koji znamo da ima vodu tekućicu.) Naša atmosfera – mješavina dušika, kisika i izrazito malo drugih sastojaka – štiti nas od Sunčeva štetnog zračenja i spali mnoge meteore prije nego što mogu nanijeti štetu. A nagib Zemljine rotacijske osi stvara privlačnu raznolikost – godišnja doba – jer se sjeverna i južna polutka naizmjenično naginju malo bliže Suncu ljeti, a malo dalje od njega zimi.
Mjesec nam pravi društvo prolazeći kroz mijene dok kruži Zemljinom orbitom. Astronomi sumnjaju da se veliko nebesko tijelo veličine Marsa zabilo u Zemlju prije otprilike 4,5 milijardi godina; sudar je izbacio rastaljene krhotine i drugu materiju koja se na kraju skupila u čvrstu masu i postala Mjesec koji danas vidimo na nebu. Izbušena kraterima koji su stvoreni neprestanim udaranjem kometa, asteroida i meteora, Mjesečeva površina prekrivena je pomiješanim velikim kamenjem, stijenama i usitnjenom prašinom. Njegova gravitacija privlači naše oceane te stvara plimu i oseku.
SVE JE PITANJE VREMENA
MARS
228 milijuna kilometara
URAN 2872 milijuna kilometara
JUPITER
milijuna kilometara
milijuna kilometara
milijuna kilometara
PATULJASTI PLANETI, KOMETI I ASTEROIDI
Jadni Pluton. Dugo su ga smatrali planetom devetim po veličini. No 2006. degradiran je na status patuljastog planeta. Danas astronomi tvrde da je taj miniplanet tek jedan od niza zagonetnih ledenih svjetova poznatih kao “transneptunijanski objekti”, koji oko Sunca kruže iza Neptunove staze u području zvanom Kuiperov pojas. NASA je 2006. lansirala satelit New Horizons, koji bi 2015. trebao stići u to područje. Očekuje se da će natrag na Zemlju poslati fantastične slike i podatke o tim svemirskim stijenama rođenima u ranoj povijesti našeg Sunčeva sustava.
Još dalje u vanjskom svemiru, milijardama kilometara daleko od Sunca, leži Oortov oblak – neobična sfera s bilijunima svemirskih stijena u neprestanom kruženju. Možda je to jedan od izvora kometa Sunčeva sustava, golemih kugli od leda, plina, kamenja i prašine koje se zagrijavaju kad se približe Suncu: njihove blistave glave i dugi sjajni repovi mogu se vidjeti sa Zemlje. To je slučaj i s poznatim Halleyjevim kometom, koji se na nebu javlja svakih 76 godina. Među drugim slavnim kometima u posljednje vrijeme su Hale-Bopp, koji se sa Zemlje vidio 1997., a prije toga 2215. g. pr. Kr. (u brončano doba), Hyakutake, koji je 1996. priredio spektakularni astronomski događaj, te Shoemaker Levy-9, koji se 1994. rasprsnuo blizu Jupitera i zabio u planet – te izazvao eksploziju od 6 milijuna megatona TNT-a.
Dok se kometi kreću po putanjama iz hladnih prostranstava vanjskog Sunčeva sustava, asteroidi dolaze iz “pojasa asteroida”, što ga čine sićušni, oblikom zdepasti bezračni planeti između Marsa i Jupitera. Oni su ostaci prastare tvari od koje su stvoreni planeti najbliži Suncu i većinom ostaju na mjestu, no neki se u obliku meteora i meteorita upute prema Suncu. Male svemirske stijene koje sagore u Zemljinoj atmosferi su meteori, koje mi vidimo kao zvijezde repatice. One koji prežive i udare o tlo zovemo meteoritima.
GALAKTIKE I ZVIJEZDE
Sunčev sustav smješten je na otprilike pola puta Orionova kraka galaktike Mliječne staze, koja je ime dobila zbog magličastog izgleda njezinih 200 milijardi zvijezda. Cijela galaktika u stanju je sporog kretanja; spiralni krakovi kreću se brzinom od 830 000 km/h, no cijela galaktika za jedan puni krug treba 280 milijuna godina. Pogledajte u jasno noćno nebo s mjesta na kojem nema svjetlosnog onečišćenja i vidjet ćete krakatu nakupinu zvijezda. To je pogled u središte Mliječne staze. Međutim, taj čudan, gust oblak od zvijezda, prašine i plinova skriva neobičnu tajnu: golemu crnu rupu čija neizmjerna gravitacijska sila uvlači nesretne zvijezde. Više od 90 % naše galaktike čini tamna tvar koju znanstvenici još uvijek istražuju i mjere.
PLUTON
MAGELLANOV OBLAK
Ova slika, stvorena kombinacijom informacija iz različitih svemirskih teleskopa, prikazuje mladu zvijezdu u Malom Magellanovu oblaku, galaktici najbližoj našoj Mliječnoj stazi.
ZEMLJA KAO META
Poznat s YouTubea po videosnimkama koje su prikazane diljem svijeta, meteor nad Uralom imao je masu od oko 11 000 tona kada se 15. veljače 2013. zabio u Zemljinu atmosferu. Eksplodirao je snagom većom od 30 atomskih bombi i odaslao udarni val koji je uključio
automobilske alarmne uređaje i razbio prozorska stakla u Čeljabinsku, u južnoj Rusiji, a pritom je ozlijeđeno više od 1000 ljudi. Dok su mnoge krhotine meteora pale na Zemlju (poslije su se prodavale za stotine dolara), meteor je oslobodio i odaslao u atmosferu stotine tona prašine. Sićušan oblak četiri je dana kružio oko Zemlje i zadržao se visoko gore još nekoliko mjeseci.
Mliječna staza tek je jedna među više od pedeset galaktika Lokalne skupine. Ostali stanovnici Lokalne skupine uključuju galaktiku Andromedu – s bilijunom zvijezda − i dvije manje galaktike zvane Magellanovi oblaci, koje se vide s južne Zemljine polutke.
Ipak, najsjajnije zvijezde vidljive na noćnom nebu ne nalaze se nužno u našoj Lokalnoj skupini. Neke su tako velike i sjajne da njihova svjetlost zasjenjuje bliža svijetleća tijela. Među najpoznatijim zvijezdama je Sirius, dvostruka zvijezda samo 8,6 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje; Kanopus, žuto-bijela superdivovska zvijezda udaljena 313 svjetlosnih godina od Zemlje; Arkturus, crveno-narančasti div, 26 puta veći od našeg Sunca; Vega, sjajna plavo-bijela zvijezda koja je otkrivena u zviježđu Lira; i Alfa Kentaura, zviježđe koje je najbliži zvjezdani susjed našem Suncu.
TEKTONSKE PLOČE
U ponoru Silfra na islandskom jezeru
Þingvallavatnu
ronioci mogu istražiti
sve širi razmak
između tektonskih
ploča Sjeverne
Amerike i Euroazije.
Ploče se udaljavaju
jedna od druge 2 cm na godinu.
PORTRET NAŠEG PLANETA
Put u središte Zemlje
Da možemo Zemlju razrezati po širini, vidjeli bismo strukturu koja nalikuje na pažljivo izrađen
slastičarski kolač – premda se ta geološka slastica ne sastoji od šećera, nego od stijena i minerala. U središtu je željezna kugla promjera 2400 kilometara. Gotovo jednako užarena kao i Sunce, unutrašnja jezgra našeg planeta ipak je čvrsta jer se nalazi pod strahovitim pritiskom.
U
NUTRAŠNJA JEZGRA omotana je s tri “ovojni‑ ce” i rotira malo brže od slojeva koji je obavija‑ ju. Prva “ovojnica” je vanjska jezgra, ocean ra‑ staljenog željeza debljine 2300 kilometara. On je okružen plaštem debelim 2900 kilometara, slojem vruće, stlačene stijene silikatnih minerala koja čini 84 % Zemljine mase i težine. Plašt pokriva tanka, lomljiva kora – planine, do‑ line, polja, riječna korita i morsko dno, sve ono što tako dobro poznajemo.
VRTNJA OKO OSI I PUCANJE KORE
Zemljina slojevita građa razvila se prije 3,6 milijardi godi‑ na – milijun godina nakon njezina postanka – za vrijeme planetarnog taljenja pokrenutog meteorskim bombama, energijom iz radioaktivnih materijala i trenjem uslijed gra‑ vitacije. Dok se rastaljeni planet kovitlao svemirom, gušće tvari poput željeza i nikla stvrdnule su se u središte, a lakše tvari u silovitoj vrtnji bile su odbačene na rubove i postale vanjski slojevi Zemljine površine.
No u to davno doba dogodilo se nešto što još i danas poput udarne vijesti puni novinske stupce, a može utje‑ cati i na ljudske živote. Kako se planet hladio, kora i gor‑ nji plašt popucali su i stvorili goleme ploče, poput blata u isušenim mlakama. Danas su te tektonske ploče Zemljini kontinenti i dno mora. Ploče se pomiču jer zapravo plutaju na jastuku od vruće, žitke stijene, koja je dublje u plaštu. Milijardama godina, sve do naših dana, tektonske se plo‑ če neprestano primiču, razdvajaju, mimoilaze – izazivaju‑ ći potrese, cunamije i vulkanske erupcije, što preoblikuje površinu našeg planeta.
POMICANJE KONTINENATA
Bacite li pogled na globus ili geografsku kartu svijeta, po‑ vršina Zemlje čini se nepomičnom. No pogledamo li pažlji‑ vije, naići ćemo na drugačije odgovore skrivene u planin‑ skim lancima, prstenovima vulkanskih otoka i najdubljim klancima te shvatiti da je naš nemirni planet u stalnom pokretu. Taj se proces naziva tektonika ploča ili pomica‑ nje kontinenata.
Znanost je Zemljinu površinu podijelila na osam velikih ploča, uključujući Sjevernoameričku, Indoaustralsku i Eu‑ roazijsku ploču. Pacifička ploča, najveća na svijetu, zauzima
MOŽDA NE
ZNATE
Zemljin plašt ne sastoji se od rastaljenih stijena. To je zapravo debeo sloj vrućih, a istodobno čvrstih stijena koji je pod tako golemim pritiskom da teče sporošću rastopljena katrana.
više od 103 milijuna kvadratnih kilometara. Osim najve‑ ćih, postoji i sedam manjih ploča, a najmanja je Juan de Fuca uz sjeverozapadnu obalu SAD‑a i jugozapadnu obalu Kanade, s površinom od 252 000 kvadratnih kilometara. Te se ploče polako pomiču dok se plašt ispod njih kruž‑ nim gibanjem naizmjence zagrijava i hladi. Kretanje je neprimjetno (samo 1 cm na godinu), no svejedno je, ti‑ jekom stotina milijuna godina, mnogo puta uzrokovalo promjene i premještanja mora i kontinenata. U geološki dramatičnom trenutku prije 600 milijuna godina najveće su se ploče sudarile i stvorile superkontinent koji znan‑ stvenici danas nazivaju Gondvana. Taj se superkontinent sastojao od većine kopnenih masa koje čine današnje kontinente južne polutke: Južnu Ameriku, Afriku, Arap‑ ski poluotok, Madagaskar, Indiju, Australiju i Antarktiku. Zatim se Gondvana proširila spojivši se s pločama koje
GRAĐA ZEMLJINE UNUTRAŠNJOSTI
Sile duboko u Zemljinoj unutrašnjosti pokreću brojne tektonske ploče našega planeta, dok strujanje u tekućoj vanjskoj jezgri djeluje kao dinamo za Zemljino magnetsko polje.
KORA
Debljina je u ras‑ ponu od 6 do 70 kilometara.
PLAŠT
Gornji je dio relativno krut, a donji je dio tekući.
VANJSKA JEZGRA
Sadržava tekućinu koja se sastoji uglavnom od željeza i željeznih sulfida.
UNUTRAŠNJA JEZGRA
Temperatura može dosegnuti i 6000 ºC.
POGLED U ZEMLJINU UTROBU
Geolozi istražuju Zemljinu koru vađenjem njezinih uzoraka iz bušotina. Neki od uzoraka izvađenih s najveće dubine dolaze s poluotoka Kole u sjeverozapadnom dijelu Rusije, iz Superdubokog ždrijela bušotine, na 12 262 m dubine, a ždrijelo SG‑3 najdublja je točka u Zemlji koju je čovjek dosegnuo. No sloj Zemljina plašta ispod kore preduboko je da bi se do njega doprlo s kopna. Sada istraživači iz Ujedinjenog Kraljevstva predvode projekt vrijedan milijardu dolara u kojem će se, korištenjem japanskog bušećeg postrojenja za duboka mora, bušiti dno Tihog oceana na mjestu gdje je kora debela samo 6 kilometara. Radovi bi trebali početi prije 2020., a cijeli se pothvat smatra “najvećim izazovom u povijesti geoznanosti”.
tvore današnju Sjevernu Ameriku, Europu i Sibir. Spaja nje je stvorilo superkontinent Pangeu. Pošto je nastala, ta golema kopnena masa razlomila se na dijelove prije ot prilike 200 milijuna godina.
OTKRIVANJE TAJNE
Nizozemski su kartografi prvi put naslutili nešto o prirodi tektonskih ploča 1596., dok su duboko razmišljali o obali zapadne Afrike i istočnoj obali Južne Amerike. Uočili su da se rubovi tih dvaju udaljenih kontinenata međusobno po klapaju, poput djelića slagalice. Njemački geofizičar i me teorolog Alfred Wegener je 1915. predložio teoriju o pomi canju kontinenata, temeljenu na dokazima, među kojima je bilo i otkriće sličnih tipova stijena (poput 290 milijuna godina starih sedimenata koji su u to doba bili zaleđeni) te sličnih biljaka i fosila na udaljenim kontinentima. Wegene rova revolucionarna hipoteza – da se golemi, poput stijena čvrsti kontinenti mogu kretati – neprijateljski je dočekana, a jedan od vodećih znanstvenika onog doba ismijao ju je kao “neobaveznu” teoriju koja si “dopušta veliku slobodu u tumačenju našega planeta”.
Danas je pomicanje kontinenata poznata činjenica. No iznenađuje podatak da je općeprihvaćena tek potkraj 1960‑ih godina. Prekretnica se dogodila kada su geofizi čari saznali više o neobičnom ponašanju Zemljina plašta, pošto su proučavali mjesta na morskom dnu gdje rasta ljene stijene izviru iz dubina ispod Zemljine kore. Otkriće je potvrdilo da kontinenti zapravo “plutaju” na užarenom plaštu, a ne “oru” duboko ispod morskog dna, kako je pret postavljao Wegener. Hipoteza o pomicanju kontinenata na pokon je dobila smisao zahvaljujući mehanizmima koji su mogli objasniti pomicanje tektonskih ploča.
PLOČE U POKRETU
Što se dogodi kada kontinenti “odlutaju”? Poput autića u lunaparku koji se silovito sudaraju u nasumičnoj vož nji, tektonske ploče putuju različitim brzinama u različi tim smjerovima. Međusobno djeluju na tri načina: mogu se sudarati, razdvajati ili mimoilaziti u laganom klizanju.
Na mjestu gdje se ploče razdvoje – što je čest slučaj na morskom dnu – stvara se nova kora. Dramatičan primjer takvog razdvajanja jest Srednjoatlantski hrbat – 10 000 ki lometara dug planinski niz koji se proteže sredinom Atlant skog oceana. Na kartama i globusima koji prikazuju obrise oceanskog dna greben izgleda poput dugačke, zakrivljene brazgotine iskrižane vertikalnim crtama koje podsjećaju na šavove na bejzbolskoj lopti.
Na mjestima sudara gusta ploča podvlači se pod manje gustu ploču i polako tone u plašt, stvarajući tako najviše i najdublje točke na Zemlji. Taj se geološki proces zove sub dukcija. U Tihom oceanu, gdje se Pacifička ploča klizeći pod vlači pod Filipinsku ploču u Filipinskom moru, pojavila se
HIMALAJA
Dolina Rolwaling u Nepalu, koja se proteže u smjeru istok-zapad, slabo je posjećeno mjesto na Himalaji, a obiluje ledenjačkim jezerima, djevičanskim vodopadima i planinskim vrhovima višima od 6000 metara.
poznata Marijanska brazda, čija je najveća dubina 10 994 m, što je ujedno najdublja prirodna točka na Zemlji. Vulkani često provaljuju duž takve vrste granica među pločama, jer ploča koja tone počinje otpuštati vodu zarobljenu u ocean skoj kori. Voda se izdiže u plašt naliježuće ploče i smanjuje temperaturu tališta okolnih stijena. Ta se tekućina uzdiže i kroz vulkane provaljuje golemom snagom. Otočni lukovi oko rubova Tihog oceana, uključujući Aleute između Alja ske i Kamčatke, rezultat su takvih erupcija.
Međutim, sudari ploča mogu na Zemlji stvoriti planine neslućenih visina od kojih zastaje dah. Nastali konvergen cijom Indoaustralske i Euroazijske ploče, planinski lanci Himalaje i Karakoruma uz granice Indije, Pakistana, Kine, Nepala i Butana i dalje rastu brzinom od 1 cm na godinu. Najviši planinski vrhunci na Zemlji nalaze se upravo ovdje,
CUEVA DE LOS CRISTALES
U meksičkoj špilji Cueva de los Cristales strahovito je vruće i vlažno, pa se posjetitelji koji se dođu diviti njezinoj ljepoti mogu u njoj tek kratko zadržati.
a među njima je i Mount Everest, najviša kopnena planina na svijetu, službeno visoka 8848 metara.
Klizanje ili smicanje ploča prouzročilo je mnoge potre se u Pacifičkom vatrenom prstenu – 40 000 km dugoj zo ni povećane geološke aktivnosti koja okružuje Tihi ocean. Drugo poznatije žarište potresa je obala Kalifornije, gdje Sjevernoamerička ploča klizi prema jugu, a Pacifička se ploča kreće prema sjeveru.
RECIKLIRANA ZVJEZDANA PRAŠINA
Vanjski sloj Zemljine kore predstavlja samo 1 % njezine ukupne mase – no unatoč tomu zapanjuje raznolikost nje zinih minerala i stijena. Neke upadaju u oči jer su goleme, poput 6286 metara Visokih granitnih klisura u Pakistanu i 12 metara dugog sedrenog kristala, nedavno otkrivenog u divovskoj špilji Cueva de los Cristales u Meksiku. Drugi su neizmjerno mali, poput čestica kvarca pronađenih na Siesta Beach na Floridi, plaži za koju tvrde da ima najsitniji bijeli pijesak na svijetu. Neki su minerali iznimno rijetki, poput
VAPNENAC
Jezero Mono u Kaliforniji ističe se neobičnim oblicima sedrenih stijena. Sedra je jedinstven tip poroznog vapnenca stvorenog taloženjem kalcijeva karbonata iz izvora podzemnih voda.
5,1 karatnoga crvenog dijamanta izvađenog 1990. u Bra zilu. Vrijednost mu je procijenjena na 20 milijuna dolara. Čak i one stijene i minerali koji ne izgledaju čarobno –poput kamenja u vrtu, bakra u kućnim električnim žicama ili kalcija u jogurtu što ga pijete za doručak jer je zdrav za kosti – sve to ima zadivljujuće, zajedničko podrijetlo. Napravljeni su od kemijskih elemenata koji su se, milijar dama godina prije, sakupljali tijekom nuklearnih reakcija unutar zvijezda, a zatim se otpuštali u svemir u golemim oblacima plinova i prašine pri katastrofičnim eksplozija ma zvijezda, tzv. supernova. Znanstvenici su otkrili 118 elemenata, no 99 % minerala na Zemlji sastavljeno je u prvome redu od njih osam: kisika, silicija, aluminija, že ljeza, kalcija, natrija, kalija i magnezija.
Začudo, tih nekoliko elemenata čini glavne sastojke više od 400 poznatih minerala na Zemlji. U to spada i drago kamenje poput dijamanata i rubina, plemeniti metali kao zlato i srebro i druge tvari koje svaki dan upotrebljavamo u kući i na radnome mjestu. Silicij iz kvarca, najraspro stranjenijeg minerala na Zemlji, koristi se za izradu elek tričnih razvodnih ploča i računalnih čipova. Kositar i indij upotrebljavaju se u izradi ekrana temeljenih na tehnologiji tekućih kristala. U limenkama bezalkoholnih pića je alumi nij, u olovkama grafit, talk u dječjem puderu, a volfram u žaruljama sa žarnom niti; pasta za zube sadržava kalcijev karbonat, natrijev karbonat, fluorit, tinjac i cink.
MINERALI U ODNOSU NA STIJENE
Ako o mineralima razmišljate kao o lijepim kristalima, ma štovito izloženima u dvorani nekog muzeja, a o stijenama kao o komadima tvrdoga smećkastog kamenja nađenog negdje u prirodi, vrijeme je da svoje znanje dobro preis pitate. Stijene zapravo sadržavaju jedan ili više minerala, a ponekad i ostatke prastarog biljnog i životinjskog svije ta. Postoje tri vrste stijena: eruptivne, sedimentne i me tamorfne, a sve govore o različitim razdobljima Zemljine geološke prošlosti.
Eruptivna stijena je vruća, rastaljena magma koja se ohladila i skrutila u čvrste oblike. Neke su od njih na po vršinu izbacile erupcije vulkana, no druge eruptivne stije ne postupno su se ohladile i skrutile u Zemljinoj unutraš njosti, a poslije su se djelovanjem erozije našle na površi ni – primjerice Devils Tower u američkoj saveznoj državi Wyomingu, visok 1588 metara. Eruptivne stijene čine 95 % stijena u gornjem dijelu Zemljine kore. Pojavljuju se u 700 varijanti: najrasprostranjeniji je granit, no druge inačice uključuju bazalt, plovućac i vulkansko staklo opsidijan. Često prošarane razigranim slojevima, sedimentne sti jene nastale su tisućljetnim taloženjem u plitkim morima i jezerima. Mogu sadržavati i minerale biljnog ili životinj skog porijekla, ponekad u obliku divnih fosila paprati ili izumrlih kopnenih i morskih bića. Te su stijene meko tlo koje osjećate pod nogama dok stojite u prirodnom vode nom bazenu. Pretvaraju se u čvrstu stijenu kada težina i pritisak vode i taloga stisne slojeve pijeska, mulja i organ skih tvari u jednu masu. Voda dodaje rastopljeni “mineralni
GDJE SE MOŽE VIDJETI NEOBIČNE STIJENE
Želite li vidjeti dojmljive primjerke eruptivnih stijena, posjetite Giant’s Causeway u sjevernoj Irskoj (na slici), plaže s crnim pijeskom na Havajima ili
polja lave na Islandu. Sedimentne stijene naći ćete u Grand Canyonu u SAD-u, u kamenoj šumi Shilina u Kini, monolitu Uluruu u Australiji te na White Cliffsu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zbog metamorfnih stijena krenite na put po švicarskim Alpama, u Škotsko visočje ili na Stjenjak u SAD.
cement” – kao kalcit i silicijev dioksid, koji djeluju kao lje pilo. U tipove sedimentnih stijena spadaju vapnenac, šejl, pješčenjak, muljac, kreda, ugljen, glina i rožnjak. Prema analizi provedenoj na Sveučilištu u Oklahomi, oko 66 % izloženih (efuzivnih) stijena na Zemljinoj površini sastav ljeno je od tankoga sedimentnog sloja.
Pod utjecajem vrućine, tlaka i tekućina koje im mijenjaju kemijski sastav, znatno se mijenja struktura stijena i mine rala u sedimentnim stijenama. Metamorfne stijene nastaju procesom metamorfoze od neke sedimentne ili eruptivne stijene. Metamorfni proces događa se u području visoke temperature (djelovanje magme ili vruće vode gejzira na stijene), kada je stijena pod pritiskom uslijed sudara tekton skih ploča, ili ako stijena potone i ostane duboko u Zemlji noj kori. Primjerci metamorfne stijene su mramor (nastao od vapnenca) i gnajs (nastao od granita i drugih stijena). Svi tipovi stijena neprestano se mijenjaju pod utjecajem svoga prirodnog okoliša. Eruptivna stijena trošena vjetrom i vremenskim uvjetima nataložit će se na dnu potoka i na kon milijun godina ponovno izroniti u “slojevitom kolaču” sedimentne stijene. Sedimentnu stijenu može zagrijavati obližnji vulkan ili je prema Zemljinu plaštu može povući sudar tektonskih ploča – da bi se poslije pojavila u obliku metamorfne stijene. Stijene ostavljaju dojam čvrstoće, ali stalna izmjena njihova je jedina konstanta.
DUGINE STIJENE
Neki primjerci stijena u geološkom parku Zhangye Danxia u Kini spadaju među najneobičnije formacije stijena na Zemlji. Tijekom milijuna godina šarena mineralna zrnca su sukcesivnim slaganjem utiskivana u strukturno različite slojeve stijena poput pješčanika, a potom su ih tektonski pokreti gurnuli prema gore.
ZADIVLJUJUĆA SNAGA I LJEPOTA PRIRODE
Zemlja – planet ekstrema zapanjujućim podacima i impresivnim popratnim pričama proširit će vaša znanja o našem lijepom i tajanstvenom planetu. Možete li vjerovati da je veliki potres koji je 2011. godine pogodio Japan bio toliko snažan da je usporio Zemljinu rotaciju ili da pustinjski skočimiš u Sjevernoj
Americi može provesti čitav život bez ijedne kapi vode? Možete li zamisliti snijeg u Sahari ili zaleđene
slapove Niagare? Ova čudesna knjiga ne nabraja samo poznate rekorde na Zemlji – najviše, najdublje i najtoplije točke – nego otkriva domišljate načine na koje su se biljke i životinje prilagodile i razvile.
Stotine iznenađujućih činjenica o našem neobičnom planetu Životinjski svijet divljine, surova divljina i neukrotivo vrijeme kakvo još nikad niste upoznali
Više od 300 uzbudljivih satelitskih, zračnih i zemaljskih fotografija
www.mozaik-knjiga.hr
ISBN 978-953-14-1793-8
