Vrt Finzi-Continijevih

giorgio bassani

VRT FINZI-CONTINIJEVIH

BIBLIOTEKA RETRO

knjiga dvadeseta Naslov izvornika

Il giardino dei Finzi-Contini Copyright © 1962. Giorgio Bassani Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafička urednica

Marija Morić Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, prosinac 2018.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

ISBN 978-953-14-2486-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1016247.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

giorgio bassani

VRT FINZI-CONTINIJEVIH S talijanskog prevela DIVINA MARION

PROLOG

V

eć sam prije mnogo godina poželio pisati o Finzi-Continijevima – o Micòl i o Albertu, o profesoru Ermannu i gospođi Olgi – i o svima ostalima koji su živjeli u kući na Korzu Ercolea I d’Este u Ferrari ili, poput mene, posjećivali njihovu kuću malo prije nego što će izbiti Drugi svjetski rat. Ali poticaj, poriv da to uistinu i učinim, dobio sam tek prije godinu dana, jedne nedjelje u travnju 1957.

Bilo je to za vrijeme jednoga od uobičajenih izleta krajem tjedna. Desetak prijatelja i ja, raspoređenih u dva automobila, odmah poslije ručka krenuli smo Aurelijom, bez nekoga određenog cilja.

Na nekoliko kilometara od Santa Marinelle pogled su nam privukli tornjevi srednjovjekovnoga zamka što su nam se iznenada pojavili slijeva pa smo skrenuli stazom od nabijene zemlje, a zatim se raštrkali i prošetali pustom pješčanom obalom što se protezala podno utvrde: promatrana izbliza, utvrda nam se učinila mnogo manje srednjovjekovnom nego što je obećavala onako izdaleka kada smo je s državne ceste ugledali kako se ocrtava u protusvjetlu, na pozadini modre i ljeskave pustoši Tirenskog mora. Pod naletima vjetra, očiju punih pijeska, zaglušeni gromkim zapljuskivanjem valova, a usto nismo mogli ni posjetiti unutrašnjost zamka jer nismo imali propusnice koju izdaje ne znam koja ugledna rimska ustanova, bili smo duboko nezadovoljni i uzrujani što smo iz Rima pošli na takav dan koji se sada uz morsku obalu pokazivao gotovo zimski surovim.

5

Giorgio Bassani

Dvadesetak smo minuta hodali amo-tamo slijedeći luk žala.

Jedino vedro biće u našemu društvu bila je devetogodišnja djevojčica, kći mladoga bračnog para koji me bio povezao u svojem autu. Upravo naelektrizirana zbog vjetra, mora, pijeska što se ludo vrtložio, Giannina je slobodno davala oduška svojoj veseloj i ekspanzivnoj prirodi. Iako joj je majka bila pokušala to zabraniti, izula je cipelice i svukla čarape. Bacala se ususret valovima koji su navaljivali prema žalu, dopuštala im da joj noge smoče do iznad koljena. Činilo se, ukratko, da se sjajno zabavlja: toliko da sam uskoro, kada smo ponovo ušli u auto, u njezinim crnim i živahnim očima što su blistale nad nježnim, zajapurenim obraščićima ugledao sjenku iskrena žaljenja.

Opet se domogavši Aurelije, za koji časak pred sobom ugledasmo raskrižje kraj Cerveterija. Budući da smo bili odlučili odmah se vratiti u Rim, mislio sam da ćemo samo produžiti. Ali baš na tome mjestu naš auto smanji brzinu više nego što je to bilo potrebno, a Gianninin otac ispruži ruku kroz prozor. Drugom autu, udaljenom od nas tridesetak metara, davao je znak da kani skrenuti ulijevo. Bio se predomislio.

I tako krenusmo glatkom asfaltiranom cesticom koja nas začas dovede do manje skupine kuća, većinom nedavno podignutih, a odande vijugavim putom skrenusmo prema brežuljcima u zaleđu, do znamenite etrurske nekropole. Nitko nije tražio objašnjenje pa sam šutio i ja.

Nakon zaselka cesta je, blago se uspinjući, prisilila naš auto da uspori. Prolazili smo sada vrlo blizu takozvanim montarozzima kojima je posut, sve do Tarquinije i dalje, no više po brežuljcima nego prema moru, cijeli onaj dio teritorija u Laziju, sjeverno od Rima, koji, dakle, i nije drugo doli golemo, gotovo neprekinuto groblje. Ovdje je trava zelenija, gušća, tamnija negoli na visoravni koja leži nešto niže, između Aurelije i Tirenskoga mora: dokaz 6

Vrt Finzi-Continijevih

je tomu što vječno jugo koje puše s mora stiže ovamo gore izgubivši usput velik dio slanosti i što vlaga nedalekih planina počinje blagotvorno utjecati na raslinje.

– Kamo idemo? – upita Giannina.

Muž i žena sjedili su oboje na prednjem sjedalu, a djevojčica između njih. Otac skine ruku s upravljača i spusti je na smeđe kćerine kovrčice.

– Idemo baciti pogled na grobnice koje su starije više od četiri-pet tisuća godina – odgovori joj, tonom kao da počinje pripovijedati bajku pa se ne usteže od pretjerivanja u brojevima. – Etruščanske grobnice.

– To je žalosno! – uzdahne Giannina naslonivši se zatiljkom na naslon sjedala.

– Zašto bi to bilo žalosno? Jesu li ti u školi govorili o Etruščanima?

– U knjizi iz povijesti Etruščani su odmah na početku, uz Egipćane i Hebreje. Nego, tata, što ti misliš: jesu li stariji Etruščani ili Hebreji?

Tata joj prasne u smijeh.

– Pitaj ovog gospodina – reče pokazujući palcem na mene.

Giannina se okrene. Usta skrivenih iza ruba naslona, dobaci mi brz pogled, strog i pun nepovjerenja. Pričekah da ponovi pitanje.

Ništa od toga, okrene se i ponovo zagleda ravno preda se.

Dolje su nam ususret, cestom što se stalno lagano spuštala i bila obrubljena dvostrukim redom čempresa, dolazile skupine seljaka, što djevojaka, a što mladića. Bili su pošli u nedjeljnu šetnju. Držeći se pod ruku, po pet-šest djevojaka ponekad bi načinilo lanac iz kojega su mladići bili isključeni. Čudakinje, mislio sam gledajući ih tako. U trenutku dok smo prolazili mimo njih, kroz stakla na autu promatrale su nas njihove nasmijane oči u kojima se 7

Giorgio Bassani

radoznalost miješala s nekim neobičnim ponosom i jedva prikrivenim prezirom. Doista čudakinje. Lijepe i slobodne.

– Tata – opet se s pitanjem javi Giannina – zašto antički grobovi izazivaju manje žalosti od novijih?

Zbog družbice nešto brojnije od ostalih, a koja je bila zauzela dobar dio kolnika te pjevala u zboru kao da nikome i ne pada na pamet maknuti se, automobil je gotovo bio prisiljen zaustaviti se.

Gianninin otac ubaci u drugu brzinu.

– To je razumljivo – odgovori. – Oni koji su nedavno umrli bliži su nam pa su nam upravo zato i draži. Etruščani su tako davno umrli – ponovo je počinjao pripovijedati bajku – da nam se čini kao da nikad nisu ni živjeli, kao da su oduvijek mrtvi.

Još jedna, ovaj put dulja stanka. Na kraju nam (već smo bili vrlo blizu parkiralištu pred ulazom u nekropolu punome automobila i turističkih autobusa) priopći pouku do koje je došla.

– Nego, sad kad mi to kažeš – tiho izusti – počinjem misliti da su i Etruščani nekad živjeli pa su mi i oni dragi kao i svi ostali.

Posjet nekropoli koji je uslijedio nakon te rečenice odvijao se u znaku iznimne nježnosti te rečenice. U shvaćanju nam je pomogla Giannina. Upravo kao da nas je ona, najmlađa od svih nas, nekako vodila za ruku.

Sišli smo u najznačajniju grobnicu, grobnicu predviđenu za plemićku obitelj Matuta: niska podzemna dvorana s dvadesetak pogrebnih ležajeva, smještenih u isto toliko niša izdubljenih u zidovima od pršinca te gusto ukrašena višebojnim štukaturama na kojima su bili prikazani dragi, pouzdani predmeti iz svakidašnjega života – motike, užad, sjekirice, škare, lopate, noževe, lukovi i strelice, štoviše i lovački psi i ptice močvarice. Međutim, hotimice se odrekavši svake potajne težnje za filološkom revnošću, pokušavao sam sebi predočiti kako se među kasnim Etruščanima iz Cerveterija, Etruščanima iz vremena nakon rimskoga osvajanja, 8

Vrt Finzi-Continijevih

stvarno moglo odvijati stalno posjećivanje toga grobišta u blizini njihova naselja.

Točno kao što još i danas u talijanskoj provinciji svaka večernja šetnja obvezno završava kod grobljanskih vrata, u skupinama su dolazili iz obližnje naseobine, i to gotovo uvijek pješice – maštao sam – roditelji, rođaci, jednostavno prijatelji, možda u družbicama što su se sastojale od mladih ljudi nalik na one koje smo netom usput susreli ili pak zajedno s voljenom osobom, a možda i sami pa potom zalazi među čunjaste grobove, čvrste i masivne poput bunkera koje su njemački vojnici zaludno posijali po Europi tijekom ovoga posljednjeg rata, grobove koji su, kako iznutra, tako izvana, zacijelo nalikovali na obitavališta-tvrđavice u kojima su prebivali živi. Da, sve se mijenja, mora da su govorili koračajući popločanim putom što je prolazio grobljem od jednoga do drugog kraja, a u sredini mu dvije duboke usporedne brazde koje su malo-pomalo tijekom stoljeća izdubli željezom okovani kotači teretnih kola. Svijet nije više bio onakav kakav je bio nekoć kada je Etrurija, kao savez slobodnih i aristokratskih gradova-država dominirala gotovo cijelim Italskim poluotokom. Sada su gospodarile nove civilizacije, grublje i pučkije, ali jače i borbenije. No, u biti, zar nije bilo svejedno?

Kada bi prekoračili prag groblja gdje je svatko od njih posjedovao drugu kuću, a u njoj već pripravljen ležaj na koji će ga doskora položiti uz njegove pretke, vječnost im se zasigurno nije pričinjala kao obmana, bajka, svećeničko obećanje. Budućnost će svijet preokrenuti po svojoj volji. Ondje, međutim, u malome ograničenu prostoru, posvećenu obiteljskim pokojnicima, posred onih grobova kamo su se zajedno s mrtvima potrudili pohraniti sve ono što im je život činilo lijepim i poželjnim, u onome kutku svijeta, obranjenom, zaštićenom i povlaštenom: bar se ondje (a ta je njihova misao, njihova mahnitost, još i nakon dvadeset pet stoljeća 9

Giorgio Bassani

lebdjela oko čunjastih humaka, obraslih divljom travom) bar se ondje ništa nikada neće moći izmijeniti.

Kada smo odlazili odande, već se bio spustio mrak.

Od Cerveterija do Rima nije daleko, za tu je udaljenost autom obično dovoljno sat vremena. Te večeri, međutim, vožnja nije tako kratko trajala. Na pola puta počeše se na Aureliji gomilati automobili koji su dolazili iz Ladispolija i Fregenea. Bili smo prisiljeni voziti gotovo brzinom ljudskoga hoda.

Ali već sam se tada, uvijek i ponovo, u tišini i omami (čak je i Giannina bila zaspala), u sjećanju vraćao godinama svoje prve mladosti, Ferrari, i židovskome groblju smještenu pri kraju Ulice Montebello. Ponovo sam vidio prostrane travnjake i po njima rasuto drveće, nadgrobne ploče i stupove, gušće zbijene uza zidove i ograde, te, gotovo kao da mi je doista pred očima, monumentalnu grobnicu Finzi-Continijevih: ružnu, dakako – još od mojega djetinjstva stalno se o njoj u kući tako govorilo – ali svejedno impozantnu, a i značajnu, ako ni po čemu drugome, a ono zbog važnosti te obitelji.

I kao nikada prije stisnulo mi se srce na pomisao da je u onoj grobnici podignutoj, činilo se, zato da osigura vječni počinak onome koji ju je sagradio – njemu i njegovu potomstvu – samo jedan od svih Finzi-Continijevih koje sam poznavao i volio, da je samo jedan od njih ondje dobio taj počinak. Doista, ondje je pokopan samo Alberto, stariji sin, koji je 1942. umro od limfogranuloma, a Micòl, drugorođena kći, njezin otac, profesor Ermanno, kao i majka, gospođa Olga, te gospođa Regina, vrlo stara paralitična majka gospođe Olge, svi su ujesen 1943. deportirani u Njemačku i tko zna jesu li uopće našli ikakav grob.

10

I.

1.

G

robnica bijaše velika, masivna, uistinu impozantna: svojevrstan hram, negdje između antičkog i istočnjačkog, kakvi su se viđali u scenografijama za Aidu i Nabucca, scenografijama koje su sve do prije nekoliko godina bile u modi u našim opernim kućama. Na bilo kojemu drugom groblju, uključujući i susjedno Općinsko groblje, grobnica takvih pretenzija zapravo ne bi iznenađivala pa bi čak, utopivši se u masi sebi sličnih, mogla proći i neopaženo. Ali na našemu groblju bila je jedinstvena. I tako, iako se uzdizala poprilično daleko od ulaznih vrata, točnije u dnu jednoga napuštenog polja, gdje već dulje od pola stoljeća nikoga nisu ukopali, isticala se i odmah upadala u oči.

Izgradnja grobnice povjerena je nekome uglednom profesoru arhitekture, odgovornom za mnoge druge suvremene gradske užase, a za to je bio zaslužan Mojsije Finzi-Contini, Albertov i Micòlin pradjed po ocu, koji je umro 1863., nedugo nakon pripajanja papinskih provincija Kraljevini Italiji te, posljedično, konačnog ukinuća židovskoga geta i u Ferrari. Veliki zemljoposjednik, »reformator ferarske poljoprivrede« – kako se moglo pročitati na spomen-ploči koju je Židovska općina, ne bi li ovjekovječila 11

Giorgio Bassani

zasluge »velikoga Talijana i Židova«, dala postaviti uza stubište hrama u Ulici Mazzini, iznad trećega odmorišta – no očevidno ne previše izgrađena umjetničkoga ukusa, kada je već bio odlučio sagraditi grobnicu sibi et suis, najvjerojatnije je arhitekta pustio da radi kako zna i umije. Te godine doimale su se lijepima, cvjetnima: sve je pozivalo na nadu, na slobodnu smjelost. Obuzet euforijom zbog postignute građanske ravnopravnosti, iste one ravnopravnosti koja mu je u mladosti, u doba Cisalpinske republike, dopustila da priskrbi prvih tisuću hektara melioriranoga zemljišta, razumljivo je da kruti patrijarh u tako uzvišenim okolnostima nije previše gledao na troškove. Vrlo je vjerojatno da je ugledni profesor arhitekture dobio odriješene ruke. I pred tolikom količinom mramora što mu je stajao na raspolaganju – snježnobijeloga kararskog, ružičastoga boje puti iz Verone, sivoga prošarana crnim, žutoga mramora, modroga mramora, zelenkastoga mramora, arhitekt mora da je neopozivo izgubio glavu.

Iz svega toga proistekla je nevjerojatna zbrka u kojoj su se stjecali arhitektonski odjeci Teodorikova mauzoleja u Ravenni, egipatskih hramova u Luksoru, rimskog baroka te čak, kako su to odavali zdepasti stupovi peristila, arhajske grčke umjetnosti s Knosa.

No svejedno. Malo-pomalo, godinu za godinom, vrijeme koje na svoj način uvijek sve uskladi samo se pobrinulo da unese nekakva reda i u onu nevjerojatnu smjesu raznolikih stilova. Mojsije Finzi-Contini, na natpisu nazvan »neumornim radnikom uzvišene naravi«, preminuo je 1863. Njegova žena Allegrina Camaioli, »anđeo svojega doma«, 1875. Godine 1877. umro je, još vrlo mlad, njihov jedini sin, dr. inž. Menotti; dvadeset godina poslije, 1898., za njim je pošla i njegova supruga Josette, iz barunske obitelji Artom, od one grane iz Trevisa. Nakon toga uzdržavanje kapele, koja je 1914. u svoje okrilje primila samo još jednoga člana obitelji, Guida, dječačića od šest godina, prešlo je u ruke sve manje 12

Vrt Finzi-Continijevih

spremne da se brinu za čišćenje, uređivanje i popravke svaki put kada je to bilo potrebno, a nadasve da se suprotstave ustrajnome prodoru okolnoga raslinja. Busenovi trave, neke tamne, gotovo crne trave, oštre umalo kao da je od kovine, paprat, koprive, stričak, makovi, svemu je tome dopušteno da se širi i sve slobodnije napreduje. Tako da godine 1924., kao i godine 1925., šezdesetak godina nakon njezina posvećenja, kada sam kao dječak prvi put imao prilike vidjeti obiteljsku grobnicu Finzi-Continijevih (»Prava strahota«, nikada nije propustila izjasniti se o njoj majka koju sam držao za ruku.), već je izgledala otprilike kao i danas, kada već odavno nema nikoga kome bi bilo izravno stalo da se brine za nju.

Napola utonula u zeleno raslinje, s višebojnim mramornim površinama, nekoć glatkim i blistavim, a sad potamnjelim pod sivim slojevima prašine, zbog sunčeve jare i zimske studeni osakaćena na krovu i vanjskome stubištu, već se onda činila preobličenom u ono nešto bogato i čudesno u što se pretvara svaki predmet što dugo ostane zagubljen.

Tko zna kako se i zašto rađa sklonost prema usamljenosti. Činjenica je da je baš onakva odijeljenost, ista onakva odvojenost kojom su Finzi-Continijevi okružili svoje pokojnike, okruživala i drugu kuću koju su posjedovali, kuću na kraju Korza Ercolea I d’Este. Tu su ulicu besmrtnom učinili Giosuè Carducci i Gabriele D’Annunzio, a toliko je poznata zaljubljenicima u umjetnost i poeziju iz cijeloga svijeta da bi svaki njezin opis ovdje bio suvišan. Nalazimo se, kako se zna, u samome srcu one sjeverne strane grada koja je za renesanse dodana tijesnome srednjovjekovnom trgovištu te se upravo stoga i naziva Ercoleovim dodatkom. Širok, poput mača uperen od Castella prema Mura degli Angeli, po svoj svojoj duljini obrubljen smeđim zdanjima velikaških domova, uz daleku, uzvišenu pozadinu boje crvenkaste opeke, zeleno raslinje, kao i nebo koje kao da doista vodi u beskonačnost, Korzo Ercolea 13

Giorgio Bassani

I d’Este tako je lijep, tolika je njegova privlačnost za turiste, da je socijal-komunistička uprava, odgovorna za grad Ferraru, shvatila nužnost da ga se ne dira, da ga se najstrože obrani od bilo kakve građevinske ili trgovačke spekulacije, ukratko da mu se netaknutim očuva prvobitni aristokratski značaj.

Ulica je čuvena, a povrh toga i netaknuta u svojoj biti.

Pa ipak, u pogledu svega onoga što se posebno odnosi na dom Finzi-Continijevih, iako se još i danas onamo ulazi s Korza Ercolea I, samo što, da bi se baš stiglo do kuće, treba još prijeći više od pola kilometra preko golema prostora, malo ili nimalo održavana; iako kuća i dandanas obuhvaća povijesne ostatke zdanja iz 16. stoljeća, nekadašnje rezidencije ili »raja« obitelji d’Este, što ih je spomenuti Mojsije kupio 1850. godine, a što su ih poslije njegovi nasljednici, prepravljajući ih ili restaurirajući, pretvorili u svojevrstan neogotički dvorac po uzoru na engleske, pitam se tko danas, unatoč svim preostalim pobudama, o tome još išta zna, tko se danas još toga sjeća. Turistički vodič o tome ne govori, a to opravdava usputne turiste. Ali i u samoj Ferrari kao da se toga ne sjećaju ni oni malobrojni Židovi što su preostali kao dio Židovske općine koja sve više slabi.

Turistički vodič o tome ne govori, i to je nedvojbeno loše. Pa ipak budimo pravedni: vrt, odnosno da budemo točniji beskrajni perivoj što je prije rata okruživao kuću Finzi-Continijevih i protezao se otprilike na deset hektara, sve do Mura degli Angeli s jedne strane, a s druge do prepreke što je tvore Vrata San Benedettova, sam se po sebi pokazujući kao nešto vrlo rijetko i iznimno (turistički vodič s početka 20. stoljeća nikada nije propuštao to napomenuti, i to neobičnim tonom, negdje između lirskog i mondenog), danas doslovce više ne postoji. Sva velika stabla: lipe, brijestovi, bukve, jablani, platane, divlji kesteni, borovi, jele, ariši, libanonski cedrovi, čempresi, hrastovi, crnike, pa čak i palme 14

Vrt Finzi-Continijevih

i eukaliptusi, što ih je na stotine bila dala posaditi Josette Artom, za posljednje su dvije godine rata posječena da bi se od njih dobilo drvo za ogrjev, a zemljište je već odavno postalo onakvo kakvo je bilo svojedobno kada ga je Mojsije Finzi-Contini kupio od markizâ Avogli: pretvorilo se opet u jedan od onih velikih vrtova unutar gradskih zidina.

Preostala je samo kuća i ništa drugo. Samo što u velikoj jedinstvenoj zgradi, podosta oštećenoj od bombardiranja 1944., još i sada stanuje pedesetak obitelji, sve samih beskućnika, što pripadaju istome onom bijednom gradskom lumpenproletarijatu, nimalo drukčijemu od svjetine iz rimskih predgrađa koji se i dalje okuplja, i to osobito po hodnicima velike palače u Ulici Mortara: ljudi neotesani, divlji, nestrpljivi (prije nekoliko mjeseci, čuo sam, kamenjem su dočekali općinskoga inspektora za higijenu koji je onamo bio došao biciklom radi nekakva uviđaja na licu mjesta), koji su, da bi osujetili bilo kakav pokušaj izgona koji bi došao od Konzervatorskoga zavoda za pokrajinu Emilia i Romagna, kako se čini, došli na krasnu zamisao da sa zidova izgrebu i posljednje ostatke nekadašnjih antiknih slikarija.

Onda, zašto da jadne turiste šaljemo u pogibelj, zamišljam da su se zapitali sastavljači posljednjeg izdanja Turističkoga vodiča, a uostalom, što se ondje i ima vidjeti?

15

2.

A

ko se za obiteljsku grobnicu Finzi-Continijevih moglo reći da je »prava strahota« i pritom se smješkati, na njihovu kuću, usamljenu ondje dolje, među komarcima i žabama iz kanala Panfilio i odvodnih jaraka, sa zavišću nazivanu magna domus, ne, čak ni poslije pedeset godina, nitko nije uspijevao gledati s podsmijehom. Oh, malo je trebalo da se čovjek još i sada osjeti uvrijeđenim! Bilo je dovoljno, ne znam, slučajno proći mimo beskrajne zidane ograde što je zatvarala vrt prema Korzu Ercolea I d’Este, zida što su ga otprilike na sredini prekidala golema vrata od tamne hrastovine, a zapravo bez ikakve kvake; ili pak, s druge strane, s vrha Mura degli Angeli, uza sam perivoj, pogledom prodrijeti kroz šumovit preplet debala, granja, lišća ispod vas, sve dok ne nazrete čudan, oštar profil gospodskoga doma, a mnogo dalje iza njega, na rubu čistine, pepeljastosivu mrlju teniskog igrališta: i eto, opet bi vas ponovo zaboljela, ponovo zapekla, gotovo kao u početku, nekadašnja uvreda zbog njihova prezira i odvojenosti.

16

Vrt Finzi-Continijevih

– Kakva skorojevićka zamisao, kako nastrana zamisao! – običavao je ponavljati sam moj otac, sa svojevrsnom strasnom kivnošću, kad god bi se poveo razgovor o tome.

Dakako, dakako, popustljivo bi nastavio, tamošnjim bivšim vlasnicima, markizima Avoglio, žilama je tekla »najjedinstvenija« krv; i vrt i ruševine dičile su se ab antiquo vrlo kićenim imenom Barchetto del Duca: sve lijepo i krasno, kako ne! Tim više što je Mojsije Finzi-Contini, kome treba priznati nesumnjivu zaslugu što je »nanjušio« dobar posao, taj posao i zaključio, a nije u njega morao uložiti više od poslovična tri groša. Pa što s tim? smjesta je dometao. Je li bilo baš nužno da samo zbog toga već Mojsijev sin Menotti, koji je ne bez razloga prema boji svojega ekscentričnog kaputa, podstavljena kunovinom, nazivan »luda kajsija«, što će reći »luda marelica«, donese odluku pa se sa ženom Josettom preseli u dio grada posve izvan ruke, još i danas nezdrav – a kako je tek moralo onda biti! – a povrh svega tako pust, tužan i neprikladan za stanovanje?

Pa dobro, roditelji su pripadali drukčijoj epohi pa su u biti lako mogli sebi priuštiti raskoš da ulože koliko god hoće novaca u to staro kamenje. Osobito neka bude po volji njoj, Josetti, iz barunske obitelji Artom, od one grane iz Trevisa (u svoje vrijeme veličanstvenoj ženi: plavuša, bujne grudi, modre oči – majka joj bijaše Berlinčanka iz obitelji Olschchy): ona se, osim što je do te mjere bila sklona savojskoj kući da je u svibnju 1898., malo prije vlastite smrti, sve poduzela da pošalje brzojav s čestitkama generalu Bava Beccarisu, koji je iz topova gađao one jadne socijaliste i anarhiste u Milanu, usto još i fanatično divila Bismarckovoj Njemačkoj što je na glavi nosila kacigu urešenu kićankom, pa se nikada, otkako ju je muž Menotti, vječito pod njezinim nogama, ustoličio u njezinoj Walhalli, nije ni potrudila prikrivati odvratnost prema židovskoj ferarskoj sredini, pretijesnoj za nju – kako je govorila – kao ni u 17

Giorgio Bassani

biti, koliko god se to činilo grotesknim, vlastiti temeljni antisemitizam. Pa ipak, profesor Ermanno i gospođa Olga (on učenjak, a ona Herrera iz Venecije, što znači da je rođena u sefardskoj zapadnjačkoj obitelji, nedvojbeno vrlo dobroj, ali uglavnom osiromašenoj te, uostalom, u vjerskome pogledu vrlo strogoj) – ta što su njih dvoje sebi utuvili u glavu da su postali? Pravi plemenitaši?

Razumljivo je, eh, razumljivo je to: gubitak sina Guida, njihova prvijenca koji je 1914. godine, tek kao šestogodišnjak, umro od dječje paralize američkog tipa što je tako naglo izbila da je protiv nje čak i Corcos bio nemoćan, zacijelo je bio silno težak udarac, nadasve za nju, za gospođu Olgu, koja od tada više sa sebe nije skidala crninu. No, ostavimo li to po strani, kakva je razloga bilo da im, uvijek i iznova, valjda zato što su živjeli izdvojeno, sve to udari u glavu pa da ih opsjednu iste apsurdne mušice kao i Menottija Finzi-Continija i njegova poštovanja dostojnu suprugu? I to mi je neka aristokracija! Umjesto da se tako napuhnu, bolje bi im bilo, bar njima dvoma, da nisu zaboravili tko su i odakle su, ako je točno da su Židovi – Sefardi i Aškenazi, zapadni i istočni, tuniski, berberski, jemenski, pa čak i etiopski – u bilo koji dio svijeta, pod bilo koje nebo da ih je povijest raspršila – ostali Židovima i da će to zauvijek ostati, a to znači blizak rod. Stari Mojsije nije se nimalo napuhnuo, bome nije! Nije mu pomisao na plemstvo pomutila mozak! Dok je stanovao u getu, u Ulici Vignatagliata broj 24, u kući u kojoj je, opirući se pritiscima ohole nevjeste iz Trevisa koja je umirala od nestrpljenja da se što prije preseli u Barchetto del Duca, po svaku cijenu želio i umrijeti, svakoga je jutra sam, s čestitom košarom preko ruke, odlazio na Zelenu tržnicu. I upravo je on, a baš je zbog toga i dobio nadimak »mačak«, obitelj izvukao iz bijede. Naime, ako i jest bilo nedvojbeno da je Josette stigla u Ferraru, donoseći sa sobom silan miraz koji se sastojao od vile u okolici Trevisa ukrašene Tiepolovim freskama, 18

Vrt Finzi-Continijevih

bogatu bankovnu doznaku, nakit, dakako, mnogo nakita, što je na premijerama u gradskom kazalištu, ističući se naspram crvena baršuna, privlačio poglede cijeloga kazališta na njezin blistavi dekolte, nije manje nedvojbeno i to da je mačak, jedino on, u ferarskoj nizini, između Codigora, Masse Fiscaglie i Jolande di Savoia, skupio one tisuće hektara na kojima se još i danas temelji najveći dio obiteljske baštine. Monumentalna grobnica na groblju: eto jedine zablude, jedinoga grijeha (nadasve u pogledu ukusa) zbog čega bi se moglo optužiti Mojsija Finzi-Continija. No potom stop.

Tako je govorio moj otac: posebno za Pashe, za vrijeme dugih večera koje su se, i poslije smrti djeda Raffaella, i dalje održavale u našoj kući i na kojima se okupljalo dvadesetak naših rođaka i prijatelja; ali i za Kipur,* kada su se ti isti rođaci i prijatelji vraćali k nama po završetku posta.

Sjećam se, međutim, jedne takve večere za Pashe na kojoj je moj otac svojim uobičajenim prigovorima – punima gorčine, uopćenima, uvijek istima te iznošenima nadasve iz užitka da evocira stare priče o Židovskoj općini – dodao i neke nove i neočekivane.

Bilo je to 1933., o desetogodišnjici dolaska fašista na vlast. Zahvaljujući Duceovoj »milostivosti«, jer je Duce najednom, kao obuzet nadahnućem, bio odlučio da će prigrliti svakoga »dojučerašnjeg ravnodušnika ili protivnika«, čak se i u našoj Općini broj učlanjenih u Fašističku stranku začas popeo na devedeset posto.

A moj otac, sjedeći kao i obično na čelu stola, na istome mjestu s kojega je djed Raffaello tijekom dugih desetljeća držao moralne propovijedi, no s posve drukčijim autoritetom i strogošću, nije propustio izraziti zadovoljstvo zbog toga događaja. Vrlo je dobro postupio rabin doktor Levy, rekao je, ukazavši na to u govoru što ga je nedavno održao u Talijanskoj školi kada je, u prisutnosti * Bilo bi ispravno Jom kipur, kao potpuni naziv, ali sam autor ne piše yōm kippūr, kako je inače u talijanskome, pa sam poštovala njegov odabir – nap. prev.

19

Giorgio Bassani

predstavnika najviših gradskih vlasti – prefekta, saveznoga tajnika, načelnika i brigadnog generala koji je vodio radno predsjedništvo – podsjetio na Statut!

Pa ipak, tata nije bio posve zadovoljan. U modrim dječačkim očima, punima rodoljubnoga žara, nazirao sam sjenku razočaranja. Bit će da je bio otkrio neku prepreku, neku sitnu smetnju, neočekivanu i neugodnu.

I doista, kada je u jednom trenutku počeo na prste brojiti koliko je nas, nas ferarskih judim, ostalo još »izvan« stranke pa napokon stigavši do Ermanna Finzi-Continija koji, istina, nikada nije uzeo njihovu iskaznicu, ali uzmemo li u obzir i njegovu znatnu zemljišnu baštinu kojoj je bio vlasnik, nitko nikad nije točno shvatio zašto se odjednom, kao da mu je dojadio vlastiti obzir, a i on sam sebi, odlučio objelodaniti dva čudna događaja: možda ti događaji – dopušta – nisu ni u kakvoj vezi jedan s drugim, no zbog toga nisu manje značajni.

Kao prvo: kada se odvjetnik Jeremija Tabet, u svojstvu sansepolkrista i prisnoga prijatelja saveznoga tajnika, uputio u Barchetto del Duca s posebnom namjerom da profesoru ponudi već ovjerenu stranačku iskaznicu, ne samo što ju je odmah dobio natrag nego se malo potom, nedvojbeno vrlo ljubazno, ali ne manje odlučno, našao pred vratima.

– Pa s kakvom izlikom? – ispotiha upita netko. – Nikad se nije čulo da je Ermanno Finzi-Contini hrabar kao lav.

– S kakvom je izlikom to odbio? – prasne moj otac u smijeh.

– Eh, naveo je nešto od uobičajenog: to jest da se on bavi samo znanošću (baš bih volio znati kojom to znanošću!), da je prestar, da nikad u životu nije mario za politiku, i tako dalje, i tako dalje.

Uostalom, lukav je taj naš prijatelj. Sigurno je primijetio kako se Tabet namrgodio pa mu je – tap! – u džep gurnuo pet novčanica po tisuću.

20

Vrt Finzi-Continijevih

– Pet tisuća lira!

– Točno tako, i to u korist primorskih i planinskih dječjih kolonija Nacionalne organizacije Balilla. Dobro je to smislio, ha?

Nego, da čujete i drugu novost.

Pa društvo za stolom stade izvještavati o tome kako je profesor, pismom što ga je prije nekoliko dana uputio Općinskome vijeću, i to preko odvjetnika Renza Galassi-Trabinija (je li mogao izabrati opunomoćenika koji bi od njega bio vijoglaviji, veći vjerski licemjer te u većoj mjeri halto?), službeno zatražio odobrenje da na vlastiti trošak »za svoju obitelj i eventualne namjernike« restaurira nekadašnju malu španjolsku sinagogu u Ulici Mazzini, koja se bar tri stoljeća nalazi izvan uporabe kao bogomolja i služi samo kao spremište za namještaj.

21

3.

G

odine 1914., kada je umro mali Guido, profesoru Ermannu bilo je četrdeset i devet, a gospođi Olgi dvadeset i četiri. Dječaku je pozlilo, stavili su ga u postelju jer je imao jaku vrućicu i odmah je pao u duboku nesvjesticu.

Hitno pozvaše doktora Corcosa. Nakon šutljiva, beskonačna pregleda što ga je obavio mršteći obrve, Corcos naglo podigne glavu i ozbiljno uperi oči najprije u oca, a zatim u majku. Oba su pogleda kućnoga liječnika bila duga, stroga, čudno prkosna. Istodobno, pod debelim umbertinskim brkovima, već posve posijedjelima, usnice su mu se grčile u gorku, gotovo uvredljivu grimasu, kao u beznadnim slučajevima. »Ne može se više ništa učiniti«, govorili su pogled i grimasa doktora Corcosa. A možda je htio reći još nešto. Naime, da je i on prije deset godina (a tko zna nije li o tome toga istog dana prije odlaska ili pak, kako se zbilo, samo pet dana poslije, govorio djedu Raffaellu dok su obojica korak za korakom išli za veličanstvenim sprovodom) također izgubio dječaka, svojega Rubena.

22

Vrt Finzi-Continijevih

– I ja sam upoznao tako ljutu bol, i ja dobro znam što znači kad ti pred očima umire petogodišnji sinčić – najednom će Elia Corcos.

Spuštene glave i ruku oslonjenih na upravljač bicikla, djed Raffaello koračao je uz njega. Činilo se da oblutke na Korzu Ercola I d’Este broji kamen po kamen. Na te riječi, doista neobične u ustima sumnjičava prijatelja, začuđeno se okrene i pogleda ga.

A zapravo, što je sam Elia Corcos i znao? Dugo je, dugo pregledavao nepomično dječakovo tijelo, duboko u sebi utvrdio zlokobnu prognozu, a potom, podigao pogled i upro ga u ukočene oči oboje roditelja: starca oca i majke još gotovo djevojke. Kojim se putovima mogao spustiti u njihova srca i čitati u njima? I tko će to ikada u budućnosti moći? Nadgrobni natpis, posvećen malome pokojniku, u grobu sa spomenikom na židovskome groblju (sedam redaka prilično plitko urezanih i crno obojenih slova na skromnome okomitom četverokutu od bijela mramora) kaže tek ovo: Avaj GUIDO FINZI-CONTINI 1908. – 1914. birana duha i lika tvoji roditelji pripremali su se da te sve više vole a ne da te već sada oplakuju

Sve više. Prigušen jecaj, i to je sve. Teret na srcu, teret koji ne možeš podijeliti ni s kim na ovome svijetu.

Alberto se rodio 1915., a Micòl 1916., bili su otprilike moji vršnjaci. Nisu polazili ni židovsku osnovnu školu u Ulici Vignatagliata, gdje je Guido išao u malu školu, ali je nije završio, a ni poslije licej-gimnaziju G. B. Guarinija, prerano međusobno prožimanje 23

Giorgio Bassani

najboljega građanskog društva, židovskog i nežidovskog, pa, prema tome, barem podjednako pragmatičnoga. Učili su, međutim, privatno, kako Alberto, tako i Micòl, a profesor Ermanno prekidao je od vremena do vremena samotničko proučavanje poljoprivrede, fizike i povijesti židovskih općina u Italiji kako bi mogao izbližega bdjeti nad njihovim napretkom. Bile su to lude, ali na svoj način velikodušne godine početka fašizma u Emiliji. Svaki postupak, svaki potez svi su – čak i oni koji su, kao moj otac, rado navodili Horacija i njegovu aurea mediocritas – prosuđivali kroz grubu prizmu rodoljublja ili defetizma. Slati djecu u javne škole uglavnom se smatralo rodoljubnim. Ne slati ih, shvaćalo se kao defetizam, a prema tomu, kao na neki način uvredljivim za sve one koji su onamo slali svoju djecu.

Pa ipak, iako tako odvojeni, Alberto i Micòl Finzi-Contini uvijek su održavali makar i slab kontakt s vanjskim svijetom, s djecom koja su, kao mi, polazila javne škole.

Za posredništvo služilo nam je čak dvoje profesora iz Guarinija.

Profesor Meldolesi, primjerice, naš nastavnik talijanskog, latinskog, grčkog, povijesti i zemljopisa u četvrtom razredu gimnazije, svakoga bi drugog poslijepodneva sjeo na svoj bicikl i iz četvrti malih vila, izniklih onih godina izvan Vrata San Benedettovih, gdje je živio kao samac, u namještenoj sobi čiji nam je pogled i smještaj znao hvaliti, odvezao se do Barchetta del Duca, gdje je kadšto ostajao i do tri sata uzastopce. Jednako je postupala i gospođa Fabiani, redovna profesorica matematike.

Od Fabianice, istinu govoreći, nikada nije ništa procurilo. Porijeklom iz Bologne, udovica bez djece i navršivši pedesetu, redovito pohodeći crkvu, za ispitivanja nam se uvijek činilo da samo što nije zapala u ekstazu. Neprestano je kolutala nebeski, flamanski modrim očima, mrmljajući nešto za sebe. Molila je. Zacijelo za nas jadnike, gotovo sve nevješte algebri, ali možda i zato da bi 24

Vrt Finzi-Continijevih

ubrzala obraćenje na katoličanstvo židovske gospoštije u čiju je kuću odlazila dva puta tjedno. Za obraćenje profesora Ermanna i gospođe Olge, ali nadasve joj se možda obraćenje dvoje mlađih, Alberta, tako inteligentna, i Micòl, tako živahne i ljupke, činilo previše važnim, previše hitnim poslom da bi vjerojatnost uspjeha dovela u opasnost nekom banalnom školskom indiskrecijom.

Profesor Meldolesi, naprotiv, nije nipošto šutio. Rođen u seljačkoj obitelji u Comacchiu, sve do završetka gimnazije odgajan je u sjemeništu (a i silno je podsjećao na svećenika, malena, lukava, gotovo ženskasta seoskoga svećenika); potom je otišao na studij književnosti u Bolognu, baš na vrijeme da nazoči posljednjim predavanjima Giosuèa Carduccija čijim se »skromnim učenikom« ponosito nazivao: poslijepodneva, provedena u Barchettu del Duca, u okolini zasićenoj renesansnim uspomenama, uz čaj u pet sati u društvu cijele obitelji – a gospođa Olga u to doba često se vraćala iz perivoja naručja puna cvijeća – ili možda nešto kasnije, gore u knjižnici, sve do mraka uživajući u učenu razgovoru s profesorom Ermannom, ta iznimna poslijepodneva bila su za njega očigledno nešto previše dragocjeno jer mu je to bila građa za neprestane razgovore s nama, kao i za skretanje s teme.

Otkako mu je jedne večeri profesor Ermanno otkrio kako je godine 1875. Carducci tijekom desetak dana bio gost njegovih roditelja, pokazavši mu i sobu u kojoj je boravio, dopustivši mu da dotakne postelju u kojoj je spavao te mu na kraju dao da sa sobom kući ponese, kako bi ih u miru proučio, »svitak« vlastoručnih pisama pjesnikovih upućenih profesorovoj majci, više nije bilo granica njegovoj uzbuđenosti, njegovu oduševljenju. Do te mjere da se uvjerio, a pokušavao je u to uvjeriti i nas, kako je pjesnika na čuveni stih iz Canzone di Legnano: 25

Giorgio Bassani

O plava, o krasna vladarice, odana... u kojemu se jasno najavljuju još čuveniji stihovi: Otkuda dolaziš? Koji te vjekovi toli blagu i lijepu poslaše nama...

a usto i na ono bučno okretanje velikoga maremanskog pjesnika »vječnoj kraljevskoj«, kao i savojskoj ženstvenosti, nadahnula upravo baka po ocu njegovih privatnih učenika – Alberta i Micòl Finzi-Contini. Oh, kako bi to bila veličanstvena tema – uzdahnuo je jednom u razredu profesor Meldolesi – za članak koji bi mogao poslati za onu »Novu antologiju« u kojoj Alfredo Grilli, njegov prijatelj i kolega Grilli, već neko vrijeme objavljuje oštroumne serijanske postile! Danas ili sutra, uza sav potreban obzir, kako i priliči ovome slučaju, pokušat će na to skrenuti pozornost vlasniku pisama. Neka nam nebesa pomognu da ovaj posljednji, uzevši u obzir tolike protekle godine, kao i s obzirom na važnost te očevidno savršenu korektnost dopisivanja u kojemu se Carducci gospođi obraćao samo izrazima kao što su »ljubazna barunice«, »najljubaznija domaćice« i slično, neka nam nebesa pomognu da mu profesor Ermanno ne kaže »ne«. Pod sretnom pretpostavkom da će dobiti potvrdan odgovor, osobno se on, Giulio Meldolesi, kanio – samo ako bi za to dobio izričito dopuštenje od onoga tko je imao svako pravo da mu to dopusti ili da ga odbije – pobrinuti za prepisivanje jednoga po jednog pisma, uz dodatak posve neznatnoga komentara onim posvećenim odlomcima, onim prečasnim iskrama što su frcnule ispod teškoga čekića. Što je zapravo uopće potrebno dodati tekstu tih pisama? Ništa osim jednoga općeg uvoda, ako išta, upotpunjena kakvom trezvenom povijesnofilološkom bilješkom u dnu stranice...

26

Vrt Finzi-Continijevih

No, osim nastavnika koji su nam bili zajednički, bili su tu još i ispiti predviđeni za privatne učenike – ispiti što su se održavali u lipnju, istodobno s ostalim ispitima, državnima i redovnima – što nam je bar jednom godišnje omogućavalo da se neposredno sastanemo s Albertom i Micòl.

Za nas, redovne učenike, osobito ako smo s uspjehom završili razred, nije bilo ljepših dana. Kao da smo najednom zažalili za netom proteklim vremenom ispunjenim nastavom i zadaćama pa za sastanke obično nismo nalazili boljega mjesta od predvorja našega zavoda. Zadržavali smo se u tome predvorju, prostranom, svježem i polumračnom poput kakve kripte, okupljajući se pred velikim bijelim listovima na kojima su bile ispisane završne ocjene, kao omađijani gledajući vlastita imena i imena svojih kolega koja su nas, ispisana krasopisom i izložena pod staklom iza tanke rešetke od željezne žice, bez prestanka zapanjivala. Lijepo je bilo što se više nismo morali bojati škole, lijepo što smo samo tako mogli izići na prozirno i modro svjetlo jutra kakvo biva u deset prijepodne i namiguje ti tamo dolje kroz sporedna ulazna vratašca, lijepo što smo pred sobom imali duge sate dokolice i slobode da ih provedemo kako nam je najdraže. Sve je bilo lijepo, sve prekrasno za tih prvih prazničnih dana. A tek radost zbog uvijek prisutne misli o skorome odlasku na more ili u planine gdje će se izgubiti svako sjećanje na učenje koje je još mučilo tolike druge i ulijevalo im tjeskobu!

I eto, među sve one druge (grube dječarce sa sela koji su bili u većini, seljačke sinove koje je za ispite pripremao seoski župnik i koji bi se, prije nego što bi prestupili školski prag, izgubljeno ogledavali uokolo, kao telad koju vode na klanje), eto gdje stižu Alberto i Micòl Finzi-Contini: nimalo smućeni, već godinama navikli da iziđu na ispit i budu najbolji. Možda lagano ironični, posebno u odnosu na mene, kada bi me, prolazeći predvorjem, 27

Giorgio Bassani

ugledali među kolegama i izdaleka pozdravili kretnjom ili osmijehom. No uvijek dobro odgojeni, možda čak i previše, a i ljubazni: baš kao kakvi gosti.

Nikada nisu dolazili pješice, a još manje biciklom; dovezli bi se kočijom: lakom zatvorenom kočijom tamnomodre boje, velikih kotača s gumama, crvenih rukunica, posve blistavom od laka, kristala i nikla.

Kočija ih je satima i satima čekala pred ulaznim vratima u Guarini, pomičući se tek da se skloni u sjenu. I valja priznati kako je promatrati izbliza tu zapregu, i to u svim pojedinostima, od snažnoga konja što bi od vremena do vremena spokojno zatoptao kopitom, podrezana repa i grive podšišane kratko, poput četke, pa sve do sitne plemićke krune što se srebrno isticala na modroj pozadini vrata, a kadšto bismo čak od popustljivoga kočijaša, u svakidašnjoj odori, no koji se na kozliću držao kao da sjedi na prijestolju, dobili dopuštenje da se uspnemo na koji od dvaju bočnih nogostupa kako bi nam bilo udobno dok, nosa pritisnuta o stakleno okno, promatramo posve sivu, baršunastu unutrašnjost kočije koja je u polumraku podsjećala na salončić: u jednome je kutu bilo čak i cvijeća utaknuta u krhku duguljastu vazu, u obliku kaleža... – sve je to mogao biti užitak, štoviše, to je i bio, jedan od tolikih pustolovnih užitaka kojima su nas tada znala zasipati ona predivna, mladenačka jutra kasnoga proljeća.

28