Vrati me

B. A. Paris

VRATI ME

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevedesetosam

Naslov izvornika

Bring Me Back

Copyright ©B A Paris 2018

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafički urednik

Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici

© Shutterstock

Oblikovanje naslovnice

Marija Morićxxxxxxxxxxx

Tisak

Denona, Zagreb, xxxxxxxxxxx 2019.

ISBN 978-953-14-2496-7

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxxxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

B. A. Paris

Vrati me

S engleskoga prevela MAjA opAčić

Za Christine, najbolju sestru na svijetu

DVANAEST Go DiNA RAN ij E

Ispitanik: Finn McQuaid

Datum: 15. 03. 2006.

Sat: 3.45

Mjesto: Fonches

Vraćali smo se sa skijanja u Megèveu. Ja sam odlučio da na putu kući stanemo u Parizu. Trebalo je to biti iznenađenje za Laylu, koja nikad ondje nije bila. Večerali smo u restoranu pored katedrale Notre-Dame, nakon čega smo se otišli prošetati uz Seinu. Mogli smo prenoćiti u Parizu – sad žalim što nismo – ali oboje smo željeli čim prije stići kući, u našu kućicu u selu St Mary’s u Devonu.

Moralo je već biti oko ponoći kad smo krenuli iz Pariza. Nakon otprilike sat i pol trebao sam na zahod pa sam sišao s autoceste na odmorište u Fonchesu. Ondje nema benzinske postaje, ni zalogajnice, ali znao sam da zahod postoji jer sam već za ranijih odlazaka na skijanje u Megève znao navratiti onamo. Parkiralište je bilo pusto, ako izuzmemo automobil koji sam vam već spomenuo, parkiran točno ispred zahoda. Mislim da je bilo nekoliko kamiona na njihovom parkiralištu, s druge strane; morala su biti barem dva: onaj koji sam vidio kako odlazi i onaj drugi, s čijim smo vozačem kasnije razgovarali.

Po autu nam se kotrljala prazna boca vode, a putem iz Megèvea jeli smo grickalice, pa sam prošao pored zahoda i

odvezao se do kraja parkirališta da bacim ambalažu u kantu za smeće. Ja … trebao sam se parkirati pred zahodom i pješice otići do kante. Da sam to učinio, bio bih bliže. Trebao sam biti bliže.

Layla je spavala – zaspala je čim smo se uključili na autocestu – nisam je želio buditi pa sam neko vrijeme sjedio da se malo opustim. Probudila se kad sam počeo skupljati smeće po autu. Nije htjela ondje ići na zahod, rekla je da će radije pričekati da stanemo na pravom odmorištu, s benzinskom crpkom i restoranom. Dok sam izlazio iz automobila, rekao sam joj da se zaključa jer mi nije bilo drago što je ostavljam samu u mraku. Ona stvarno mrzi mrak, znate.

Prilazeći zahodu, mimoišao sam se s nekim muškarcem, a minutu-dvije iza toga čuo sam automobil kako odlazi. Muškarac je bio niži od mene, možda metar i osamdeset? Mislim da je bio tamnokos, siguran sam da je imao bradu. Brzo sam obavio što sam imao; nije mi se sviđalo u zahodu, bio sam uznemiren, kao da me netko promatra. Možda zato što su vrata jedne kabine bila zatvorena.

Dok sam hodao prema automobilu, čuo sam kamion kako kreće s parkirališta. Gledao sam ga kako se uključuje na autocestu. Vozio je brzo, kao da mu se žuri, ali u tom mi trenutku to zaista nije bilo sumnjivo. U daljini sam vidio siluetu našega auta; bio je jedini na parkiralištu jer je onaj drugi – onaj parkiran ispred zahoda – već bio otišao. Tek kad sam se približio, shvatio sam da Layla nije u autu i pomislio da je ipak odlučila otići na zahod. Sjećam se da sam se osvrtao, očekujući da ću je vidjeti kako žuri za mnom – znao sam da je od toga mjesta hvata jeza kao i mene – no nije je bilo pa sam sjeo u auto da je pričekam.

Međutim, mrak me počeo previše mučiti pa sam upalio motor i dovezao automobil pred zahod. Ondje je bilo barem malo svjetla, a nisam htio da Layla hoda po mraku sve do kraja parkirališta.

Zacijelo je prošlo tek nekoliko minuta kad sam se počeo brinuti. Osjećao sam nelagodu jer se još nije pojavila pa sam izašao iz auta i otišao u ženski zahod da je potražim. Ondje su bile tri kabine: dvije su bile prazne, dok su na trećoj vrata bila zatvorena pa sam pretpostavio da je unutra. Zazvao sam je, ali ništa mi nije odgovorila pa sam rukom gurnuo vrata kabine. S lakoćom su se otvorila. Kad sam vidio da Layla nije ondje, požurio sam natrag van i počeo je dozivati. Mislio sam da je možda, nakon što sam izašao iz auta, odlučila malo protegnuti noge i udahnuti svježeg zraka. No čak sam i u tom trenu znao da ona nikad ne bi odšetala, ne po noći, ne po mrklome mraku, jer – kao što rekoh – mrzi mrak.

Otrčao sam iza zahoda da provjerim nije li možda ondje, ali nisam je našao pa sam iz prtljažnika uzeo baterijsku svjetiljku i proširio svoju potragu na cijelo odmorište. Neprekidno sam je glasno dozivao. Na parkiralištu za kamione još je uvijek jedan bio parkiran pa sam otišao onamo i viknuo, nadajući se da ću pronaći nekoga da mi pomogne u potrazi. No u vozačkoj kabini nije bilo nikoga, a kad sam zalupao na vrata, nitko mi nije odgovorio pa sam pretpostavio da vozač spava iza. Lupao sam i na ta vrata, ali nitko nije otvorio. Izvadio sam mobitel i vidio da nemam signala. Nisam znao što da radim. Nisam htio otići jer sam se bojao da je Layla negdje pala i sad tako ozlijeđena leži, ali znao sam da je nikad neću pronaći samo uz svjetlost baterijske svjetiljke. Stoga sam se vratio

u automobil i odvezao se do najbliže benzinske postaje najbrže što sam mogao. Utrčao sam dozivajući pomoć.

Jedva su me razumjeli jer slabo govorim francuski no naposljetku su pristali pozvati policiju. A onda ste došli vi, obratili mi se na engleskom i odveli me natrag na odmorište da mi pomognete pronaći Laylu, jer sam je doista morao pronaći.

To je iskaz koji sam dao policiji negdje u blizini autoceste A1 u Francuskoj. Bila je to istina. Samo ne baš potpuna.

j EDAN

Sada

Mobitel mi zazvoni dok prolazim kroz ostakljeno predvorje

Harryjeva dojmljiva ureda u ulici London Wall. Okrećem se i bacam pogled na digitalni sat iznad prijamnoga šaltera; tek je šesnaest i trideset, ali nestrpljivo iščekujem odlazak kući. Mjesecima sam neumorno radio na tome da Granta Jamesa, slavnoga magnata, nagovorim da uloži pedeset milijuna funti u Harryjev novi fond i sad sam spreman za slavlje. Harry je u znak zahvalnosti rezervirao stol za Ellen i mene u Hideoutu, najboljem restoranu u Cheltenhamu. Znam da će se ona oduševiti.

Nestrpljivo pogledam na mobitel, u nadi da me zove netko kome se ne moram javiti. Očitava se ime pozivatelja: Tony Heddon, detektiv iz policijske postaje u Exeteru. Upoznali smo se prije dvanaest godina, kad su me uhitili za Laylino umorstvo; u međuvremenu se među nama razvilo blisko prijateljstvo. Odlazim do čelične klupe lijevo od prijamnoga šaltera i spuštam aktovku na metalno sjedalo.

– Tony – javljam se. – Drago mi je da se čujemo.

– Smetam li?

– Ma ne – kažem. Primjećujem da Tony zvuči ozbiljno, kao kad me obavještava da je francuska policija opet pronašla tijelo nepoznate ženske osobe. Znam da je u neugodnom položaju pa odlučujem prijeći na stvar. – Je li pronađeno još jedno tijelo?

– Ne, ništa slično – razuvjeri me on svojim mekim devonskim naglaskom. – Thomas Winter, tvoj nekadašnji susjed u St Mary’su, jučer je došao u postaju.

– Thomas? – ponovim iznenađeno. – Čudim se da je još živ. Kako je?

– Dobro se drži, ali ima već dosta godina. Upravo zbog toga ne pridajemo previše pozornosti onome što nam je rekao – doda

Tony, a onda zastane. Dok čekam da nastavi, u glavi vrtim što im je Thomas uopće mogao ispričati. Sjetim se kako smo prije odlaska u Francusku, prije njezina nestanka, Layla i ja bili najsretniji par na svijetu.

– Zašto? Što je rekao? – pitam.

– Da je jučer vidio Laylu.

Srce mi preskoči. Slobodnom se rukom oslanjam na hladan metalni naslon klupe. Pokušavam pojmiti što mi je to Tony upravo rekao. Znam da čeka da nešto kažem, ali ne mogu. Prepuštam njemu da prekine tišinu.

– Rekao je da ju je vidio kako stoji ispred vaše kućice. Kad joj je pokušao prići, pobjegla je – kaže.

– Zato što to nije bila ona – kažem bezizražajnim glasom.

– To sam mu i ja natuknuo. Podsjetio sam ga na to da je nije vidio dvanaest godina, no tvrdi da bi je prepoznao i nakon pedeset. Imala je kapuljaču na glavi, ali on je čvrsto uvjeren da je to bila Layla. Navodno zbog držanja.

– Ali nije s njom razgovarao.

– Nije. Rekao je, citiram: „Kad sam je zazvao, okrenula se, ali onda me vidjela i pobjegla.“ Kaže da je otrčala prema kolodvoru, no u to se vrijeme ne mogu kupiti karte, a ne možemo pronaći nikoga tko je vidio ženu koja čeka vlak. Ondje nema nadzornih kamera pa smo zapeli u slijepoj ulici.

Pokušavam smisliti pametan odgovor. – Ne misliš valjda da je to doista bila Layla? Nakon toliko godina? Nemoguće.

Tony duboko uzdahne. – Mislim da cijelu priču možemo pripisati bujnoj mašti gospodina Wintera. Samo sam te htio obavijestiti, ništa više.

– Dobro, hvala, Tony. – Želim prekinuti razgovor, ali čini mi se prebrzo. – Kad odlaziš u mirovinu? U rujnu, zar ne?

– Da, za dva mjeseca. Iako ne znam što ću sa sobom kad konačno odem.

Hvatam se za njegovu zadnju opasku. – Za početak možeš svratiti do nas. Znam da bi ti se Ellen razveselila.

– Može, naravno.

Možda razumije da mi nije do razgovora jer mi kaže da mora obaviti još jedan telefonski razgovor. Na trenutak nepomično stojim, pokušavajući stvari sagledati u pravom svjetlu. Pitam se zašto Thomas misli da je vidio Laylu. Na brzinu računam: proslavili smo njegov osamdeseti rođendan nedugo prije odlaska na onaj kobni odmor u Francusku 2006., što znači da su Thomasu sada devedeset i dvije godine. U njegovim se godinama ljudi lako zbune. Moguće da je riječ tek o tlapnjama jednoga starca. Da, sigurno je tako. Samouvjereno vadim ključeve iz džepa i krećem prema parkiralištu.

Kući putujem nevjerojatno dugo, što i nije čudno s obzirom na to da je petak poslijepodne. Dok prolazim pored znaka na ulazu u selo – „Dobro došli u Simonsbridge, pazite na brzinu“ – ponovno počinjem osjećati ranije uzbuđenje zbog uspješno sklopljenoga posla. Baš lijepo od Harryja što nam je rezervirao stol u Hideoutu. Savjetovao mi je da probam srneći odrezak; vjerojatno ću ga poslušati.

Minutu kasnije zaustavljam se pred našom kućom. Možda izvana i ne izgleda naročito, ali moja je sigurna luka, a ima i vrt, moje utočište. U normalnim bi okolnostima Ellen stajala na vratima, nestrpljivo me iščekujući kao i ja nju. Najčešće je već šuškanje šljunka pod gumama trgne iz rada na trenutnoj ilustraciji pa otvara vrata kuće prije no što uspijem izaći iz auta. No ne i danas. A danas mi se to čini zlokobno.

Govorim samome sebi da ne budalim, da Ellen ne otvara vrata baš svaki put i da bi me svakako ondje dočekala da sam joj ranije bio javio dobre vijesti. Međutim, htio sam joj ih priopćiti oči u oči, želio sam vidjeti kako hvali moju pamet, a ne samo čuti te riječi preko telefona. Znam kako to zvuči. Nije da imam toliki ego, ali sklapanje ovoga posla vrhunac je moje karijere. Kad uspijete pridobiti ulagača kakav je Grant James, osjetite nalet adrenalina. Osjećaj je čak i bolji od euforije koja me preplavi kad nadmudrim velike igrače na burzi.

Zvuk otključavanja brave nije ju privukao vratima. Ni nju ni Peggy, našu irsku setericu, što je još čudnije. Ne dozivam ih, već krećem u potragu za Ellen, dok u meni već polako tinja zabrinutost. Otvorivši vrata dnevnoga boravka, ugledam je kako sklupčana leži u jednom od naslonjača, odjevena u moju traper košulju, koju mi uporno krade iz ormara. Ne smeta mi to, divna je u njoj. Koljena je privukla prsima, a košulju navukla preko njih, poput šatora.

Moj uzdah olakšanja zapne mi u grlu kad vidim kako tupo zuri kroz prozor, zagledana u daleku prošlost. Dugo nisam vidio taj pogled, ali jako ga dobro poznajem. Sad mi je jasno zašto Peggy, koja uvijek osjeća Ellenino raspoloženje, šutke leži pod njezinim nogama.

– Ellen? – tiho je zazovem.

Okreće glavu prema meni. Kad me uspije fokusirati, brzo ustaje.

– Oprosti – turobno kaže i priđe mi žustrim korakom. Peggy je pospano slijedi, vidi se da je već stara. – Odlutala sam u mislima.

– Vidim.

Pruža ruku prema mome licu i ljubi me. – Kako ti je bilo na poslu?

– Dobro – kažem. Vijesti o sklopljenome ugovoru zasad stavljam na led. – Kako si ti provela dan?

– Isto dobro.

Međutim, njezin je smiješak malo previše radostan.

– O čemu si razmišljala kad sam došao?

Odmahne glavom. – Ni o čemu.

Kažiprstom joj podignem bradu, tako da ne može izbjeći moj pogled. – Znaš da to kod mene ne pali.

– Nije ništa, stvarno – ustraje Ellen.

– Reci mi.

Jedva primjetno slegne ramenima. – Ništa naročito, ali kad sam se popodne vratila iz šetnje s Peggy, pronašla sam ovo – izvlači nešto iz džepa košulje – na pločniku pred kućom.

Spuštam pogled na njezin dlan i vidim oslikanu drvenu babušku. Kao da me munja ošinula. Odmah zatim osjetim bijes kad mi na trenutak sine sumanuta pomisao da mi je Ellen kopala po radnoj sobi, no onda se sjetim da ona takvo što nikad ne bi učinila. Svim se silama koncentriram da suzbijem gnjev u sebi. Uostalom, rekla je da je babušku pronašla na pločniku pred kućom, zar ne?

– Očigledno je nekome ispala – kažem, najležernije što mogu.

– Primjerice nekom djetetu na putu iz škole.

– Znam. Ali podsjetila me na … – zastaje.

– Da? – pokušavam je potaknuti da dovrši rečenicu. Psihički se pripremam jer znam što će reći.

– Na Laylu. – Kao i uvijek, njezino ime ostaje visjeti između nas. A danas se zbog Tonyjeva poziva čini težim nego inače.

Ellen se odjednom nasmije i razbije tmurnu atmosferu. – Sad barem imam cijeli komplet. – Naravno, znam što time hoće reći. Upravo mi je Layla prva pričala o tome kako su i ona i Ellen imale komplet babuški, a onda je jednoga dana najmanja babuška iz Ellenina kompleta nestala. Ellen je optužila Laylu da ju je uzela, no Layla je tvrdila da nije. Babuška nikad nije pronađena. Sada, trinaest godina nakon što sam prvi put čuo tu priču, primjećujem kako je ironična: baš poput Ellenine babuške, i Layla je nestala bez traga.

– Možda da je staviš na zidić pred kućom, kao što ljudi znaju staviti pronađene rukavice – kažem. – Netko bi je mogao tražiti.

Lice joj se objesi i odmah mi je krivo. Naposljetku, riječ je o običnoj babuški. No nakon Tonyjeva poziva, njezin mi pronalazak teško pada.

– To mi nije palo na pamet – kaže Ellen.

– Uostalom, sad ti mogu kupiti babuški koliko ti srce poželi –kažem, iako oboje znamo da uopće nije to posrijedi.

Ellen razrogači oči. – Hoćeš reći …?

– Da – kažem. Podignem je i zavrtim oko sebe. Ponovno primijetim koliko je lakša od Layle. Pramenovi kestenjaste kose pobjegnu joj iz kratkoga repića i padnu oko lica. Snažno mi se uhvati za ramena.

– Grant James pristao je na ulaganje? – zacvili.

– Jest! – kažem dok potiskujem sjećanja na Laylu. Zaustavljam se i spuštam Ellen na pod. Zavrti joj se u glavi pa malo posrne prema meni. Privijam je u zagrljaj.

– Pa to je divno! Harry je sigurno oduševljen! – Izvlači se iz moga naručja. – Tu me čekaj, odmah se vraćam.

Nestaje u kuhinji, a ja sjedam na kauč i čekam. Peggy mi se zavuče između nogu. Primam njezinu glavu u svoje ruke i teškoga srca primjećujem kako je posijedila. Nježno je povlačim za uši,

onako kako voli, i kažem joj da je ljepotica. Često joj to govorim, možda i prečesto. Ali ruku na srce, Peggy meni nikad nije bila samo Peggy. A sada me, nakon pronalaska one babuške, zbog toga grize savjest.

Nemiran sam, prepun kinetičke energije pa ne mogu mirno sjediti. Želim otići u svoju radnu sobu – u kućicu u vrtu, izrađenu po mojim zamislima – i uvjeriti se da je moja babuška, ona za koju Ellen ne zna, još uvijek ondje, u svome skrovištu. Ipak, primoram samoga sebe da budem strpljiv, podsjećam se da mi je život u savršenom redu. Unatoč tome, teško mi je i upravo se spremam otići potražiti Ellen kadli se ona vrati s bocom pjenušca u jednoj i dvije čaše u drugoj ruci.

– Savršeno – kažem i nasmiješim joj se.

– Sakrila sam ga u hladnjaku prije dva tjedna – kaže, spusti čaše na stol, a bocu pruži meni.

– Mislio sam na tebe – kažem, uhvatim bocu i zajedno s njom privučem je k sebi. – Ti si savršena. – Na trenutak je čvrsto držim, s bocom pjenušca stisnutom između naših tijela. – Jesi li svjesna kako si lijepa? – Ne zna primiti kompliment pa spušta glavu i ljubi me u rame. – Kako si znala da ću uspjeti pridobiti Granta?

– Nisam znala. Da nisi uspio, pjenušac bi nam poslužio da utopimo tugu.

– Vidiš? Zato kažem da si savršena. – Poljubim je i puštam iz zagrljaja, odvrnem žicu i izvučem čep iz boce. Pjenušac šikne van pa Ellen brže-bolje zgrabi čaše sa stola. – Pogodi kamo te večeras vodim! – kažem dok ih punim.

– McDonald’s? – zafrkava me.

– Hideout.

Oduševljeno me pogleda. – Stvarno?

– Stvarno. Harry nam je rezervirao stol u znak zahvalnosti.

Kasnije, dok se ona na katu sprema za izlazak, odlazim u svoju radnu sobu u vrtu, sjedam za stol i otvaram desnu gornju ladicu. Stol je starinski, izrađen od orahovine, a ladica je tako duboka da se moram istegnuti ne bih li dohvatio drvenu pernicu skrivenu u samome dnu. Iz nje vadim malenu babušku. Potpuno je ista kao ona koju je Ellen pronašla ispred kuće. Dok mi se prsti ovijaju oko njezina glatkog, lakiranog tijela, osjećam dobro poznato nelagodno stezanje oko srca: spoj čežnje i kajanja, samoće i beskrajne tuge. I zahvalnosti, jer da nije bilo ove drvene lutkice, mogli su mi suditi za Laylino umorstvo.

Bila je njezina, najmanja iz kompleta babuški koji je imala kao dijete. Kad je Ellenina babuška nestala, Layla je ovu svoju svuda nosila sa sobom jer se bojala da će joj je Ellen uzeti i onda tvrditi da je njezina. Nazivala ju je talismanom; u stresnim situacijama primila bi babušku između palca i kažiprsta i nježno trljala njezinu glatku površinu. Upravo je to radila dok smo se vozili iz Megèvea, zgurena uz vrata automobila. Idućega jutra, kad je policija došla na odmorište, pronašli su babušku ondje gdje sam bio parkirao auto, pored kante za smeće. Na tlu su bili vidljivi tragovi vučenja nogu, što – kao što je moj odvjetnik istaknuo – ukazuje na to da ju je netko izvukao iz automobila, a ona je babušku namjerno bacila u nastojanju da ostavi neki trag. Budući da nije bilo dovoljno dokaza ni za jednu teoriju policije, naposljetku mi je dopušteno da otputujem iz Francuske i zadržim babušku. Vraćam je u njezino skrovište i odlazim pronaći Ellen. No kasnije, dok isprepleteni ležimo u krevetu, siti nakon fantastične večere u Hideoutu, šutke proklinjem babušku koju je pronašla toga dana. Ona je samo još jedan podsjetnik na to da se, ma koliko godina prošlo, Layle nikad nećemo osloboditi. Ne prođe mjesec a da ne čujemo njezino ime – netko ga zazove na ulici, nosi ga junakinja u knjizi ili filmu, ili novootvoreni

Nekada

Kao da je prošao čitav vijek otkako sam te prvi put ugledao, Layla. Nisam siguran znaš li to, ali u to sam vrijeme imao djevojku. Bila ti je sušta suprotnost, velika faca u svijetu marketinga, kao i ja u bankarstvu. U sjećanjima je vrijeme uvijek nekako iskrivljeno: kad pomislim na Harryja i stan na dokovima St Katharine, uvijek se sjetim tebe, iako si ondje provela mnogo manje vremena od moje bivše. Upoznavši tebe, završio sam sa životom kojim sam dotad živio. Sve se počelo dijeliti na „prije Layle“ i „poslije Layle“.

Bila je Stara godina 2004., malo iza devetnaest sati. Ti se toga vjerojatno ne sjećaš, ali ja znam da je bilo toliko jer je Harry ustrajao na tome da dovoljno rano krenemo prema kazalištu. Nisam smatrao da je to neka važna večer, ali meni je u to vrijeme ionako malo što bilo važno. Sve dok nisam upoznao tebe.

Dok smo se Harry i ja spuštali na stanicu metroa u Liverpool Streetu, nije mi bilo na kraj pameti da bih se mogao zaljubiti. On je morao nadoplatiti svoj pokaz pa je stao u red ispred automata, a ja sam gledao sve te ljude kako žure nekamo dočekati Novu godinu. Nakon nekoliko minuta pozornost mi je privukao bljesak boje u sivilu i crnilu Londončana, bljesak najljepše crvene koju sam ikad vidio. Naravno, to si bila ti – odnosno tvoja kosa. Sjećaš li se kako si stajala meni nasuprot, leđima oslonjena o zid, i u strahu gledala svu tu masu ljudi oko sebe? Izgleda si prestrašeno, no u to