– Tu griješiš, Red*. Ja se uvijek izvučem. Uvijek. – Nije se ni okrenuo prema meni.
Je li me on to upravo nazvao Red?
– Oh, znači, sad imam nadimak? Ovaj brak nije stvaran, Brennan. Ma što se dogodilo u crkvi danas popodne.
To ga je napokon natjeralo da reagira. Okrenuo je glavu u mom smjeru. Oči su nam se susrele. Njegove ledeno plave probadale su moje zelene, spalivši zamišljenu rupu sve do stražnje strane moje lubanje.
Glupačo. Osjećala sam svoj puls – divlji i maničan – iza očiju, u grlu, u nožnim prstima, kako pumpa, lupa, dok je srce pokušavalo iskočiti iz kože i spašavati goli život. Zašto ga provociraš kad ga od straha ne možeš ni pogledati?
Nakon kratkog otkucaja, Brennan mi je uputio jedan od svojih neugodnih uništit-ću-te osmijeha.
– Draga buduća ženo... – Nacerio se tako da sam skoro počela preklinjati za milost. – Ako mi misliš stvarati nevolje, razmisli ponovno. Ja sam izumio nevolje. Ja ih pokrećem, ja ih miješam, ja ih jebeno popravljam. Ne izazivaj moje strpljenje, jer ćeš otkriti da ga uopće nemam.
Otac me trebao predati u katoličkoj crkvi Presvetog Srca, prikladno smještenoj u središtu grada. Popis gostiju bio je prepun ljudi koje niti sam poznavala niti me bilo briga. Mješavina visoko profiliranih biznismena i šačice političara, uz jednog senatora te bezbroj bogatašica.
* Engl. red – crvena, op. prev.
Rijeka crnih dugih limuzina redala se pred starom crkvom. Iz automobila su se slijevale sofisticirano odjevene dame u pratnji muževa, sinova i kćeri. Iz svečane odjeće isijavala je moć, dok su muškarci pućkali cigare, smijući se i dobronamjerno se tapšući po ramenima, sigurno uživajući u svadbi više nego ja.
Po broju zaštitara koji su marširali kroz ulaz, pomislili biste da se udajem za papu.
Dok mi je pogled iz limuzine u kojoj sam sjedila lutao po ulazu u crkvu, palo mi je na pamet da su cvjetni aranžmani na vratima vjerojatno koštali više od godišnje stanarine za stan koji dijelim s tatom već dvadeset i dvije godine. Od same pomisli na to da se udajem za nekoga tko je tako opsceno nepromišljen s novcem strahovita jeza spustila mi se niz kičmu.
Pokušavala sam obuzdati histerične osjećaje što su se kovitlali u meni kad je tata primio moju drhtavu ruku u svoju toplu, grubu i čvrsto je stisnuo da me ohrabri.
– Činiš pravu stvar, znaš to, zar ne? – Nada mu je blistala u očima.
Kao da sam imala izbora.
Ali znala sam ono što mi otac nije morao reći. Čak i da nije prihvatio Brennanovu prosidbu (a Troy Brennan je nedvojbeno bio jedan od onih licemjernih, staromodnih šupaka koji su prosili oca za mladenkinu ruku), Brennan bi se potrudio da se to dogodi, i ovako i onako. Ne jednostavno nije bila riječ u njegovu rječniku. Što je htio, to bi i uzeo.
A u tom trenu, želio je moju malenkost.
To nije imalo ni najmanje smisla. Nisam bila osobito lijepa, bar ne na način koji bi privukao pažnju ljudi njegova kalibra. Moje usne, vjerojatno moja najbolja karakteristika, bile su ružičaste, uske i srcolike, ali inače sam u najboljem slučaju bila obična. Niske, mršave građe; duge, vatreno crvene kose; gotovo boležljivo
blijede kože, s pjegicama poprskanima skoro po mom čitavom licu. Nisam bila tip Troya Brennana.
To sam sa sigurnošću znala, prelistavajući tu i tamo tračerske stranice u lokalnim novinama. Uvijek su ga viđali s glamuroznim ženama. Bile su visoke, prsate i prekrasne. Ne sramežljive, riđokose i pomalo čudakinje. Tada, dok sam sjedila u limuzini, spremajući se ući u crkvu u kojoj nikad nisam bila, punu ljudi koje nisam poznavala, da bih se udala za stranca kojeg sam se bojala, u glavi mi je zazvonila mantra, a njezina jeka odbijala se o zidove moje lubanje.
Zašto ja? Zašto ja? Zašto ja?
– Mi smo sljedeći – začula sam vozača dok se limuzina ležerno vukla naprijed.
Srce mi se uzlupalo, divlje udarajući o prsnu kost. Na koži mi se stvorio tanak sloj znoja.
Nisam bila spremna.
Nisam imala izbora.
Bože mili.
Ironija mi nije promakla. Molila sam Boga da uskoči i spriječi ovo vjenčanje, iako sam bila u Njegovu svetom domu.
Tih, ali uporan glasić u mojoj glavi podsmjehivao se da mi je ovo kazna za to što sam loša katolkinja. Za to što nisam ukazivala Svevišnjem poštovanje koje zaslužuje. Davno sam prestala ići u crkvu, a čak ni dok sam bila klinka vjera me nije posebno zanimala.
Svih tih godina, dok sam kao dijete sanjarila tijekom mise.
Svih tih godina, dok sam išla na sastanke za mlade isključivo zbog kolačića i fantaziranja o zgodnom mladom muškarcu koji nam je držao lekcije o čudesnim putevima Božjim. Tobey, mislim da se zvao.
Svih tih godina, a sada je bilo vrijeme za naplatu. A karma? Bila je dobro poznata kao hormonalna, bijesna kuja. Bog će me kazniti. Udat ću se za čudovište.
– Evo nas – rekao je vozač i nakrivio glavu prema naprijed. Uhvatila sam ga kako me znatiželjno odmjerava u retrovizoru, ali u tom trenu više me nije bilo briga. Bolje da se naviknem, jer jednom kad postanem Brennanova žena, ljudi će me odmjeravati kao da sam jednorog u magičnom zoološkom vrtu.
– Unutra polako sjedaju na svoja mjesta. Još par minuta, gospođo, ne bi trebalo biti više.
Pogledala sam oca kad mi je pružio ljubičasti buket. Nagnuo se i nježno me poljubio u čelo. Smrdio je na alkohol. I to ne neki jeftini. Brennan ga je sigurno razmazio najkvalitetnijim sad kad smo svi postajali jedna velika, nesretna, zeznuta obitelj.
– Da bar tvoja mama može ovo vidjeti. – Uzdahnuo je, njegovo naborano čelo pretvorilo se u namrgođeno lice, a oči u dvije lokve tuge.
– Nemoj – ravnodušno sam ga presjekla i laknulo mi je što se u mom glasu nije čulo ni trunke osjećaja. – Nismo vidjeli tu ženu otkad sam imala tri godine. Gdje god pobjegla, ne zaslužuje sudjelovati u ovome, niti u ičemu drugom u mom životu. Osim toga, ti si me savršeno dobro odgojio sam. – Nespretno sam ga potapšala po bedru.
To je bila istina. Robyn* Raynes nije mi bila majka, bila je žena koja me rodila i nedugo zatim otišla. Pretpostavljam da bi se većina ljudi zbog toga osjećala gore na dan svog vjenčanja, ali (a) ovo ionako nije bilo moje vjenčanje, bar ne pravo, i (b) kad vas roditelj napusti, imate dva izbora: ili ćete dopustiti da vas to definira i vlada nad vama, ili ćete nastaviti sa svojim životom, ističući pred svijetom da vas zaboli dupe gdje vam je majka otišla.
* Engl. robin – crvendać (uz napomenu da je u imenu y na mjestu i ), op. prev.
Pokušavala sam pripasti drugoj kategoriji, a rijetko bih posrnula u prvu.
Tati je bilo neizmjerno drago što to čuje. Oči su mu zasjale od ponosa i iznenađenja. Naravno, vraški sam uljepšala našu prošlost. Ali nekako, prepoznala sam da je toga dana mom ocu bilo jednako teško kao i meni. Bijesni alkoholičar ili ne, uvijek je ostavljao distancu između mene i svog posla s Brennanima, a znala sam da me najviše od svega želi zaštititi od tih ljudi.
Što se tiče njegovih roditeljskih sposobnosti, istini za volju, on se sam brinuo za mene otkad sam bila novorođenče. Nikada nije bio nasilan ili nestrpljiv, čak i ako je bio pomalo neupućen i neosjetljiv. Bilo je čak i žena s kojima je hodao, koje su glumile kućanice i bile moje privremene “majčice”, sve dok ne bi shvatile da će ljubav mog oca prema žesticama uvijek biti puno dublja od njegove ljubavi prema njima. Ipak, većinom smo tu bili samo ja i on.
Ustvari, ja, on i alkohol.
Iako sam ga voljela, znala sam da moj otac nije dobar čovjek.
Dok sam odrastala, radio je za Cilliana Brennana i prečesto se vraćao kući pun modrica. Nisu mi bili strani iznenadni posjeti policajaca i nerijetko sam mu donosila čistu odjeću i cigarete kad bi ga uhitili. Sad ga je zapošljavao Troy i vjerojatno je radio nešto jednako nezakonito.
Tata je bio alkoholičar i strašan Casanova sa ženama, ali bio je i jedina osoba koja me voljela, kojoj je bilo stalo do mene, koja se opekla na štednjaku pokušavajući mi pripremiti pileću juhu s rezancima – ne onu iz konzerve, nego pravu pravcatu – kad sam imala upalu pluća.
Zaslužio je malo sreće, čak i ako je to bilo na moj račun.
– Volim te, Birdie*. – Pustio je da se jedna debela suza skotrlja niz njegov obraz iscrtan borama, a rukama mi je primio lice.
* Engl. birdie – ptičica, op. prev.
Kimnula sam, naslonivši se na jedan od njegovih dlanova. Jagodicama sam ga pogladila po čelu. – I ja tebe volim, tata.
– Superiška. Jeste spremna? Hajmo. – Veseli vozač otvorio je vrata i zaobišao limuzinu, otvorivši mi vrata.
Pažljivo sam iskliznula iz automobila, primijetivši da je dvorište crkve uglavnom prazno, izuzev nekoliko raštrkanih starijih muškaraca koji su još uvijek bili zaokupljeni poslovnim razgovorima. Tata me slijedio, ali se probio ulijevo gdje je spazio malu skupinu propalih ljudi.
– Moram se javiti Bennyju. Vraćam se za sekundu. Neka mladoženja malo pričeka. Vraćam se odmah, malena. – Namignuo je i krenuo prema krdu muškaraca u odijelima na uglu kamene crkve.
Namrštila sam se i namjestila haljinu. Bio je to neobično hladan lipanjski dan, ali znala sam da se nisam naježila od hladnoće. Kroz obližnji prolaz u visokom kamenom zidu promatrala sam maleni vrt s klupom. Da sam se bar mogla tamo sakriti.
A onda sam ga čula.
Čovjek se tiho obraćao svom sinu s druge strane zida. Njegov glas bio je nježan, ali svejedno grlen i grub u isto vrijeme. Nisam sigurna zašto, ali moje tijelo upijalo je zvuk tog glasa kao kuhano vino za olujnih večeri.
– Naravno, Abraham nije bio loš čovjek, ali učinio je ono što je mislio da mora, a to je žrtvovati svoje dijete Bogu.
Trag hladnog znoja kapao mi je niz kralježnicu, a ja sam se nagnula prema glasovima i napregnula uši.
– Ali tata, tate vole svoju djecu, zar ne?
– Vole. Više od ičega na svijetu, Sam.
– I Bog voli svoju djecu?
Čovjek je nakratko zastao. – Jako.
– A kako to da je Bog učinio ono što je učinio Izaku?
– Pa, Bog je htio iskušati Abrahamovu vjeru. Na kraju Izaku nije bilo ništa, sjećaš se, ali Bog je primio dokaz da bi Abraham svog obožavanog sina prinio kao žrtvu na njegov oltar.
– Misliš li – dječačić se pitao, a sudeći po njegovu glasu, nije mogao biti puno stariji od pet godina – da Bog samo testira našeg Abrahama? Možda se njegova kći i gospodin Troy ipak neće danas vjenčati.
Čovjek se neduhovito zasmijao za sebe, a ja sam osjetila kako mi srce tone.
– Ne. To nije test, maleni. Ljudi se žele vjenčati jedni s drugima. To nije kazna.
– Jesi li se ti želio oženiti mamom? – Sam je upitao.
Još jedna tišina ispunila je zrak prije no što je muškarac odgovorio.
– Da, želio sam se oženiti mamom. Kad smo kod toga, gdje je naša mama?
Upravo tada, muškarac je zakoračio kroz prolaz u zidu i njegovo čvrsto tijelo naletjelo je na moje. Zacviljela sam i skoro pala ravno na dupe, ali sam uspjela zgrabiti zid rukom koja nije stezala buket.
– Sranje, oprosti – rekao je.
Uspravila sam se podigavši glavu, a oči su mi iskočile i usta se osušila istog trena. Bio je zgodan. Ne, zaboravite zgodan. Bio je remek-djelo u skupom crnom odijelu, koje mi je oduzelo dah i u sekundi me oslobodilo mog mentalnog sloma.
Bio je visok otprilike 188 cm, malo niži od Brennana, i baš kao i moj budući suprug, po načinu na koji je ispunjavao svoju odjeću po mjeri, vidjelo se da mu je važno vježbati najmanje četiri puta tjedno. Njegova kestenjastosmeđa kosa, valovita i gusta, raščupana i meka, imala je par zvrkova unatoč svim naporima da je zagladi.
Njegove sive oči proučavale su me, uske i inteligentne, dok je trljao čvrstu čeljust.
– Rekao si ružnu riječ! – Sin mu je praktički poskakivao od sreće, mašući plavim kamiončićem u ruci. – Moraš staviti dolar u staklenku kad se vratimo kući.
Ali činilo se da se Samov otac našao u paralelnom svemiru, sudeći po načinu na koji je njegov pogled bio prikovan za moj.
Izgledao je iznenađeno što me vidi, a ja sam se pitala koliko je toga znao. Ukočila sam se, pokušavši se otresti čudnog utjecaja koji je imao na mene.
– Nisam prisluškivala – požurila sam objasniti, zagladivši haljinu. Oči su mu pratile ruku što je milovala tkaninu moje vintage Valen-nekako vjenčanice pa sam se odmah trgnula i zaustavila pokret, osjećajući se pomalo krivom.
– Nisam optuživao – odgovorio je mirno. Taj glas. Taj autoritet. Bio je jedan od Troyevih ljudi, odmah sam znala.
– Naravno da nisi. – Zacrvenjela sam se i okrenula prema vratima crkve. – Unutra je moje vjenčanje. Pa, znaš, trebala bih... –Moja glupa usta nastavila su pljuvati gluposti. Da, Sparrow. To je tvoje vjenčanje. U protivnom si se upravo pojavila u najneprimjerenijoj haljini na planetu.
– Znam. I žao mi je – rekao je ozbiljno, a bilo je jasno na što je mislio.
Još emocija zahuktalo se u meni, a želudac mi se preokrenuo na njegov sitan znak ljubaznosti.
Ima ženu, i sina, podsjetila sam se. Oh, i također, za otprilike pet minuta udajem se za jednog od najopasnijih muškaraca u Bostonu. To je značilo da je dalje od nedostižnog. I da sam ja apsolutni idiot.
Protrljala sam lice dlanom, zahvalna što Sherry nije bila tu da viče na mene zato što sam upropastila sve slojeve šminke koje mi je nanijela na kožu.
– I meni. – Slegnula sam ramenima. – Nadam se da će se Vaša obitelj dobro provesti na svadbi.
Zinuo je kao da će nešto reći, ali nisam mogla podnijeti još njegove ljubaznosti. Nisam vjerovala muškarcima tih dana, pogotovo ne onima koji su dovoljno licemjerni da nude utjehu.
Okrenula sam se, stavila dva prsta u usta i zazviždala ocu. – Hej, tata... – Mahnula sam mu jednom rukom dok su svi muškarci u dvorištu crkve zurili u mene, preneraženi. Kladim se da su mislili da će Brennan oženiti damu, a ne neku muškobanjastu crvenokosu čudakinju. – Hajmo to odraditi.
Tata je pretrčao kratku udaljenost između nas. Zadihan, kimanjem je pozdravio prelijepog muškarca. – Brock. – Abe – Brock je kimnuo natrag. – Čestitam na vjenčanju. Vjerujem da znate da možete računati na mene ako vam ikad išta bude trebalo. – Brock me još jednom pogledao, a moje srce samo se još više stisnulo od samosažaljenja.
Brock i Sam su se okrenuli i ušli u crkvu držeći se za ruke.
Tata mi je prišao korak bliže i ščepao me za ramena. – Krećemo! Idemo udati našu malu Birdie.
Objektivno govoreći, moje vjenčanje s Troyem Brennanom bilo je prekrasan događaj. Opsceno rasipno i odvratno rastrošno. Brennan nije štedio ni centa kad se radilo o onome što je smatrao svojim. Bio to njegov penthaus, njegovi automobili, njegove žene ili njegovo vjenčanje.
Svijeće, cvjetni aranžmani, svečani vjenčani tepih, solist, orguljaš, cvjetni lukovi i ekstravagantno ukrašene klupe – sve je bilo besprijekorno i raskošno. Zapravo, iznenadilo me što oltar nije bio izgrađen isključivo od krvavih dijamanata i zarolanih novčanica od sto dolara.
Bez obzira na to, meni je to bilo besmisleno kao Henry Cavill u majici. Toliko detalja i ljepote ne treba se tratiti na prevaru. A to je ono što smo Brennan i ja bili – laž. Izmišljotina. Osuđenici zarobljeni u braku izgrađenom na ruševinama iznude i smicalica.
Razmijenili smo zavjete pred četiristo gostiju, koji su svi redom bili radosnih, suznih očiju. Otac O’Leary misu je vodio graciozno, barem sam to pretpostavljala, jer mi je vid bio mutan i vrtjelo mi se u glavi. Trudila sam se da od tjeskobe ne iznojim ekvivalent svoje tjelesne težine, oponašajući ono što je svećenik govorio kad god je to bilo primjereno.
Brennan nije baš uživao u pažnji, ali činilo se da mu ni to ne smeta previše. Sve u svemu, izgledao je opako, neustrašivo i pomalo iziritiran vremenom koje je morao izgubiti na ovaj mondeni događaj.
– Budući da namjeravate stupiti u brak, pridružite svoje desne ruke i objavite svoj pristanak pred Bogom i Njegovom Crkvom – uputio nas je O’Leary, a emocije su postale jače od mene.
Uzdahnula sam kad je mladoženja primio moju malu ruku u svoju golemu, čvrsto je stisnuvši. Kad su se ljudi u klupama nasmijali, misleći da je to slatka, autentična reakcija nervozne mladenke, vid su mi zamaglile crne točkice i pomislila sam da ću se onesvijestiti. Probadao me pogledom, čeljust mu je bila čvrsta poput kamena, a ja sam se prisilila da se slabašno nasmiješim, nastavljajući farsu.
– Ja, Troy James Brennan, uzimam tebe, Sparrow Elizabeth Raynes, za svoju suprugu i obećavam ti vjernost u dobru i zlu,
u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Žene su maramicama brisale rubove očiju pretrpanih maskarom, šmrcajući i kimajući odobravale. Muškarci su međusobno zadovoljno progunđali, ponosno uzdižući glave kao da je ovaj igrokaz bio autentičan. Iz lica mi se iscijedila sva boja, krv i život. Ja sam na redu.
Svećenik se okrenuo prema meni i zamolio me da ponovim njegove riječi, što sam i učinila, doduše drhtavim glasom. – Ja, Sparrow Elizabeth Raynes, uzimam tebe, Troy James Brennan, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Svećenik je nastavio trabunjati, ali ja sam ga već isključila, koncentrirajući se samo na činjenicu da sam skoro udana za tog čovjeka. Kriminalca. Ubojicu. Moje obećanje Troyu Brennanu ostavilo mi je gorak okus u ustima.
Dio mene htio se izderati na sve koji su sjedili pred nama i smiješili se kao idioti, bijesno se okomiti na njih. Imam 22 godine. On ima 32. Nismo bili ni na jednom jedinom spoju.
Nikad nismo izašli zajedno.
Jedva progovorili jedno s drugim.
Ovo je bila laž. Kako su mogli dopustiti da se ovo dogodi?
Moja klimava veza s čovječanstvom još je više utonula kad je Brennanov kum, debeljuškast čovjek zločestih, štakorskih očiju, izvadio moj vjenčani prsten.
– Sparrow, primi ovaj prsten u znak moje ljubavi i vjernosti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. – Brennan mi je stavio prsten.
Kad sam ja bila na redu, ispljunula sam riječi na autopilotu. Iščupala sam prsten svog muža iz jastučića koji je držala mala djevojčica – i ona i moje tri djeveruše bile su mi potpune strankinje
i vjerojatno su bile unajmljene – i stavila maleni obruč na njegov prst drhtavom rukom.
– Možete poljubiti mladu – svećenik je obznanio uz zadovoljan osmijeh kad je čin bio svršen.
Brennan nije čekao da se pomaknem ili primirim svoje emocije. Razmećući se svojim vučjim smiješkom, zakoračio je u moj osobni prostor i zabacio mi glavu unatrag, primivši me za vrat kao da je to radio stotinu puta ranije.
I kladim se da je, točno s toliko žena koje nisu bile ja.
Njegov okus eksplodirao je u mojim ustima, a njegove usne zdrobile su moje. Iznenađujuće topao i bezrezervno muževan, osvajao mi je usta. Mješavina gorkog tamnog piva (vjerojatno Guinnessa), slatkoće cigare i svježine žvake od mente kovitlala mi se na jeziku. Ukočila sam se, instinktivno stežući usne, ne dopuštajući da prodre dublje u mene.
Ali moj novi suprug nije mario. Obuhvatio me rukama, a njegova široka ramena štitila su nas od gomile koja je ustala i slavila, pljeskajući, zviždeći i smijući se u vatrometu sreće. Crkva je cvala od zanosa, dok sam se ja silno trudila da mu ne povratim u usta. Njegove usne napustile su moje i popele se do mog obraza, ostavivši trag vrućih, nabijenih uzdaha na mojoj koži, prije no što su se smjestile na školjku mog uha.
– Pretvaraj se da si sretna ili ću ti pružiti pravi razlog da budeš tužna.
Njegov siktavi šapat poslao je nalet panike ravno u moj želudac. Oči su mu još uvijek bile napola zatvorene od poljupca kad je podigao glavu, gledajući dolje u mene. Zaškiljila sam prema njemu, ali ga nisam šutnula u jaja svojim nemogućim štiklama kao što sam očajnički željela.
– Je li jasno? – Spustio je bradu, a usne su se stanjile u ravnu liniju.
Progutala sam knedlu. – Kristalno jasno.
– Dobra cura. Sad se malo rukujemo, poljubimo nešto beba i vraćamo se u limuzinu. Imam iznenađenje za tebe.
Sljedećih sat vremena igrala sam ulogu koja mi je dodijeljena. Rukovala sam se, široko se smiješila, grlila ljude koje nisam poznavala, a kad god bih osvijestila što se ustvari događa, posezala sam za čašom šampanjca i tako otupila bol gorkog ugriza stvarnosti.
Brennan je želio goste napiti prije nego što krenu prema vjenčanoj sali – pa je, tako bizarno, na pločniku ispred crkve bio otvoren šank.
Dok smo se vani družili, povremeno nas je pažljivo prekidao fotograf kako bi nas slikao. Ni novi suprug ni ja nismo se bunili. On je izgledao opušteno, asertivno bi me stisnuo oko struka i položio grubu ruku na moje rame kad god je to bilo prikladno. A ja? Ja sam zurila u kameru kao da molim osobu iza objektiva da nazove policiju i spasi me. Znala sam da izgledam kao da tu ne pripadam, kao da mi je tijelo unajmljeni automobil kojim tek moram naučiti upravljati.
Otac se držao podalje od mene i mladoženje, odlučivši ostati na svom mjestu u blizini poznatih zgubidana iz našeg susjedstva, muškaraca koji su se nekako našli u poziciji da im šefuje mlađa generacija kriminalaca. Nekima je nedostajala intelektualna sposobnost da vode, na primjer Sloppyju Connellyju, koji je, prema glasinama, bio za samo par moždanih stanica pametniji od krumpira, a nekima je nedostajala disciplina, na primjer mom pijanom ocu.
Depresija me oprala svaki put kad bih pogledala u njegovu smjeru i vidjela kako nazdravlja sa svojim prijateljima. Od gorčine
svoje situacije, sparene s preostalim okusom Brennanova poljupca i činjenicom da sam toga dana i ja utapala tugu u alkoholu, osjećala sam se beznadno.
Brocka, Sama i njegovu majku vidjela sam nekoliko minuta prije nego što smo se vratili u limuzinu. Mala obitelj prišla je da nam dâ svoj blagoslov i uputi dobre želje, baš kao i svi ostali gosti koji su se prema Brennanu ponašali kao podanici koji kleče pred svojim kraljem.
Brock je bio predivan i ne znam zašto me iznenadilo kad sam otkrila da i njegova supruga jednako oduzima dah. Izgledala je latinoamerički, glatke zlatne kože, beskrajnih nogu i oblina koje su vječno trajale. Shvatila sam da, kad stanem pored nje, izgledam kao loš izgovor za tinejdžericu. Imala je kratku kosu boje kave, ošišanu u elegantni bob, a moja kosa bila je duga, ravna i crvena. Oči su joj bile boje viskija, malo ukošene i izazovne, dok su moje bile svijetlozelene i velike. Iz nje je isijavao seksepil – ja sam izgledala kao maloljetnica.
Ipak, palo mi je na pamet da je Troy Brennan mogao nju uzeti za svoju ženu da je htio. Nije da je Troy bio šarmantniji od Brocka. Upravo suprotno, ako mene pitate. Troy je samo bio poznat kao ljudski buldožer.
Brockova supruga duboko se naklonila, a dekolte joj je skoro iskočio iz pripijene crvene haljine dok je pozdravljala Troya. – Baš si vraški zgodan mladoženja. – Dala mu je dugotrajan poljubac u obraz, ostavivši mu mrlju od ruža na rubu čeljusti. – I mladenka je prelijepa. Ja sam Catalina Greystone.
Rukovale smo se; Catalina me stisnula dovoljno snažno da mi u prstima slomi kost ili dvije dok me pregledavala kao da sam zarazna bolest.
– Drago mi je – lagala sam, a zubati osmijeh sledio mi se na licu. – Ja sam Sparrow.
– Kako neobično ime. – Napućila je usne i suzila oči.
– Kako predvidljiv komentar – uzvratila sam.
Ispustila mi je ruku kao da je od staklenih krhotina.
Brennan je podigao jednu obrvu, a zabavljenost je zaigrala u njegovim hladnim plavim očima. Znači, svidjeli su mu se moji drski odgovori. Dobro, jer će se na njih trebati naviknuti.
Brock i Troy su se rukovali i razmijenili čestitke. Iako su bi-
li slični po visini i strukturi kostiju, Brock je bio više ljepotan, a Troy više grubijan, grubih crta lica i puno strašniji. Brock je izgledao poput poeme; Troy, poput heavy metal pjesme.
– Stari moj – rekao je Brock Troyu dok ga je tapšao po ramenu.
– Divan obred, prekrasna mladenka. Pobrini se za nju.
Troy je povukao palac po usnama, odmjeravajući moje tijelo kao da je desert. – Namjeravam.
– Drago mi je, gospođo Brennan. – Brock mi je kimnuo, ni na sekundu ne odajući činjenicu da smo se već upoznali.
Zacrvenjela sam se iz nekog nepoznatog razloga.
Da bih to prikrila, čučnula sam i pružila ruku Samu.
– Ja sam Sparrow – rekla sam, ne obazirući se na odrasle. Ionako se nisam osjećala kao da spadam među njih.
– Znam – odgovorio je ozbiljno, na što smo svi, uključujući i mene, prasnuli u smijeh olakšanja. – To je cool ime. Je li ti to pravo ime? – nastavio je ozbiljnog, ali otvorenog lica. – Nije nadimak?
– Jest, pravo je, nažalost. – Naborala sam čelo, a osmijeh mi se proširio. – Pretpostavljam da su moji roditelji mislili da su originalni. – Ne toliko originalni, majka mi se zvala Robyn, ali ovo je bio moj automatizirani odgovor.
– Moji nisu. – Sam je slegnuo ramenima, vrativši svoju pozornost na plavi kamiončić koji je držao u maloj šaci. – Moje pravo ime je Samuel. To je skroz dosadno ime.
– Mislim da je baš lijepo. I kladim se da ti nisi dosadan dječak. Zapravo, sigurna sam da si stvarno bistar. Što misliš, Troy?
Prvi put u životu dobrovoljno sam uvažila prisutnost svog novog supruga. Izgledao je jednako zatečen gestom kao ja, ali brzo se oporavio, polako otpio gutljaj viskija koji mu je bio u ruci pa se zagledao u čašu, izbjegavajući dječačića.
– Još je prerano da odlučim. – Njegov mračni smiješak govorio mi je koliko uživa vrijeđati sve oko sebe, uključujući mene. Catalinino čelo se namrgodilo, ali je uperila oči u mog supruga, a ne u svog sina. Brock je tutnuo Sama sebi u bok, milujući ga po glavi dok se trudio prikriti svoj bijes. Sam je bio previše usredotočen na svoj kamiončić da bi se brinuo o čemu odrasli razgovaraju.
Shvatila sam da sam zinula tek kad je Troy nonšalantno svojim kažiprstom pritisnuo moju bradu i začepio mi usne uz škljocaj.
– Budi oprezna – narugao se, prišao mi korak bliže i šapnuo mi uz vrat – ne želiš da ti muha zaluta u ta lijepa usta.
Kad smo ušli u limuzinu što nas je vozila do povijesnog dvorca u kojem je gotovo četiri stotine stranaca slavilo naše lažno vjen-
čanje, kiša je zakucala na zatamnjena stakla. Progutala sam sarkastičnu primjedbu. Možda sam lipanjska nevjesta, ali naravno da je na dan našeg vjenčanja padala kiša. Neki su tvrdili da to donosi sreću, ali s tim se nisam mogla složiti.
Šačica gostiju pripremila je uobičajene geste, okupili su se na pločniku i bacali hranu za ptice na naše vozilo. Hranu za ptice. Moj novi suprug bar nije bio toliko predvidljiv da bi se rugao mom imenu. Umjesto toga, dok smo se spajali s gustim bostonskim prometom, pružio mi je široku duboku bijelu kutiju vezanu ružičastom satenskom vrpcom.
– Od mene, za tebe – rekao je bezosjećajno.
Oprezno sam mu uzela kutiju iz ruke i drhtavim prstima odvezala mašnu. Zastavši, podigla sam pogled prema njemu,
sumnjičavo. Dovraga, hoću li se ikada prestati ponašati kao ovca koju vode na klanje pred ovim čovjekom?
– Oprosti, ja tebi nisam ništa kupila – rekla sam, ne obazirući se na njegove grabežljive oči. – Kao što znaš, ovo vjenčanje bilo je poprilično ubrzano i neočekivano.
– Preživjet ću – rekao je bez tona.
Da, nažalost. Ugrizla sam se za usnu da ne odgovorim nešto gadno.
Nestrpljivo je odmahnuo rukom. – Jebote, Red. Odmotaj tu prokletu stvar.
Ignorirala sam činjenicu da mi se opet obratio tim nadimkom.
Da, bila sam crvenokosa, ali on je bio šupak pa svejedno nisam išla okolo i tako ga zvala, niti bih, bez da prvo provjerim sviđa li mu se njegov novi nadimak.
Pažljivo sam rastvorila fini papir u tajanstvenoj bijeloj kutiji.
Kad se razotkrio sadržaj, okrenuo mi se želudac, a krv mi se sledila. Gotovo vrisnuvši, bacila sam mu kutiju u krilo kao da je gnijezdo zmija.
Moj poklon bio je vrlo oskudan i ponižavajuć komad donjeg rublja. Znači, koža, mrežaste čarape i slično smeće.
Suze su mi zapekle oči. Suzdržala sam ih, ne želeći mu pružiti zadovoljstvo da me vidi kako plačem. Jedna izdajnička suza uspjela se iskrasti, zakotrljavši se niz moj desni obraz. Obrisala sam je i stisnula čeljust da mi brada ne zadrhti. Ako je ovaj šupak bio gladan moje boli, imala sam svaku namjeru ostaviti ga gladnog.
Brennanovo kameno lice preobrazilo se u podrugljiv smiješak. – Što je, Red? Ni obično hvala? – Njegov tihi glas zavukao mi se duboko pod kožu.
Odmahnula sam glavom, ne. Pretpostavljala sam da će seks biti dio paketa, ali u deset dana, otkako me zatočio u svoj penthaus,
samu i prestrašenu, nije me ni posjetio više od jednom, a kamoli da me pokušao dodirnuti.
Ovo je bio podsjetnik da samo zato što još nije, to ne znači da neće.
– Znači, trebaju ti grudnjaci od umjetne kože i vinilni korzeti da te napale? Nisam mislila da si toliki klišej, Brennan.
Nešto vragolasto zasjalo mu je u očima. – A ja nisam mislio da si ti netko tko će na sve morati odgovoriti. Ne brini, Birdie. Imat ćemo dovoljno vremena da istražimo jedno drugo.
Zagledala sam se ravno pred sebe, fokusirajući se na potiljak našeg vozača, i pregrizla jezik. Mrzila sam što me nazvao Birdie. Tako su me zvali samo ljudi koje sam voljela.
– Smiri se, Red. Neću ni prići tvom dupetu dok to ne budeš htjela i preklinjala me.
– Zanimljivo, onda mora da te sigurno jako zanima kupnja donjeg rublja. Previše slobodnog vremena? – Bila sam bezizražajna. Njegov smiješak se proširio. – Nisam ja odabrao ta sranja. –Bradom je pokazao prema poklonu smještenom u slojevima finog papira.
– Nisi? – Polako sam trepnula.
– Ne... – Nagnuo se, približivši svoje usne mojima. – Dar ti je odabrala moja ljubavnica.
Sirene su zavijale u daljini, neki kamion potrubio je dok je vozio u rikverc, a u ušima mi je odzvanjalo ljutito ključanje krvi. Ipak, nekako, vrijeme je potpuno stalo unatoč prometnim ulicama Bostona što su brujale vani. Naš vozač nastavio je teško gutati i robotski gledati naprijed, ali znala sam da je prisluškivao. Reći da mi nije bilo ugodno voditi ovaj razgovor pred potpunim strancem bio je eufemizam stoljeća.
Pritisnula sam usne zubima, trudeći se ne naskočiti na muža kao da sam životinja stjerana u kut. Ovaj čovjek obećao mi je svoju
vjernost pred svećenikom prije manje od sat vremena. Nisam bila toliko naivna da bih vjerovala da će ikad ovaj brak shvatiti ozbiljno, ali nije mi to morao nabijati na nos.
– Zaista joj se ne sviđaš ako ide okolo i kupuje donje rublje za tvoju suprugu. – Glas mi je zadrhtao.
– Samo zna što je najbolje za nju. Ti bi možda trebala učiti od nje.
Zavukla sam dlanove pod bedra da ga ne pokušam zadaviti. –Reci joj da mi pošalje silabus. Posebno me zanima kolegij Ukroćivanje lakih muškaraca 1. – Slatko sam se nasmiješila i prekrižila ruke na prsima prekrivenima čipkom.
Baš tada limuzina se zaustavila i vozač je požurio da nam pomogne izaći iz stražnjeg dijela, tik pred stepenicama građevine iz 18. stoljeća u kojoj se održavala svadba. Troy je prvi izašao i pružio mi ruku. Nisam se ni pomaknula, ignorirajući njegovu gestu.
– Zapamti, budi dobra. – Nije pomaknuo pruženu ruku, ali svejedno mi nije bila privlačna.
– Kako god. Dobro – promrmljala sam i pljusnula dlanom o njegov. Hodali smo i s plastičnim smiješkom mahali svojim gostima.
– Ali sviđa mi se tvoja borbenost – rekao je tiho iza naše izmišljene radosti dok smo se probijali kroz gužvu, ruku pod ruku, poput dvoje sretnih ljubavnika kakvi nismo bili. – Jedva čekam da mi dio nje pokažeš i u mom krevetu.
DRUGO POGLAVLJE
Sparrow
Trebala sam znati da je on čovjek koji drži do svoje riječi.
A on je trebao znati da sam ja, uz to što ga mrzim iz dna duše, još uvijek djevica.
Djevica, unatoč svom mom trudu.
Suprotno onomu što bi netko mogao pomisliti, nisam imala posebnu želju čuvati svoju nevinost za nekog posebnog. Odrastala sam u opasnom kvartu, među ljudima koji nisu vjerovali u bajke. Princ na bijelom konju bio mi je stvaran koliko i Djed Mraz, ako ne i manje. U mom žgoljavom tijelu nije bilo nijedne romantične kosti.
Ne, moja klišeizirana nevinost bila je rezultat toga da jednostavno još nisam upoznala nekoga tko bi sa mnom htio podijeliti više od nekoliko poljubaca i povremenog pipkanja. Bila sam poznata po svojoj lošoj sreći sa suprotnim spolom. Istina, nisam bila posebno privlačna ni ženstvena, ali nisam bila ni babuskara. Ipak, momci su se nekako uvijek držali daleko od mene.
U školi.
Na poslu.
A posebno u Južnom Bostonu i okolici.
A ja sam potiho nosila teret svoje nevinosti, u nadi da ću naći muškarca koji će biti dovoljno pažljiv da mi pokaže što se tijekom vođenja ljubavi radi, a što ne.