Vinogradar - Noah Gordon

NOVI ROMAN AUTORA HITOVA ISCJELITELJ I ŠAMAN

Noah Gordon VINOGRADAR

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodvadesetosma Naslov izvornika

The Winemaker Copyright © 2007, 2012 by Lise Gordon, Michael Seay Gordon and The Jamie Gordon Trust Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Korektor

Jakov Lovrić Oblikovanje naslovnice

Eva Vidmar Ilustracija na naslovnici

© Arcangel Images / Margie Hurwich Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2016.

ISBN 978-953-14-1937-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000924673.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Noah Gordon

Vinogradar S engleskoga preveo PREDRAG RAOS

Lorraini, kao i uvijek

Zemlja je otprilike jedino Što odletjeti ne može.

Posljednja Barsetska kronika Anthony Trollope Blagoslovljen onaj koji svoj posao nađe; Drugi blagoslov neka i ne traži.

Prošlost i sadašnjost Thomas Carlyle Gdje nestaše svi mladići?

U vojnike svima dođe ići.

Kad li će već jednom shvatiti?

Kad li će već jednom shvatiti?

Kamo nestade sve cvijeće?

Pete Seeger

DIO PRVI POVRATAK Pokraj sela Roqueburna Pokrajina Languedoc, južna Francuska 22. veljače 1874.

1

PUT KUĆI

O

nog jutra kad se sve promijenilo, Josep je radio u Mendesovu vinogradu i sredinom jutra već ušao u onu rutinu nalik na trans, na putu od loze do loze, u trganju suhih, umornih vriježa koje su donijele plod skupljen već u listopadu, kad svaki je grozd bio sočan kao zrela žena. Plijevio je nemilosrdnom rukom, ostavljajući samo ekonomične vriježe koje će donijeti sljedeći naraštaj grožđa. Bio je to rijetko lijep dan u inače sumornoj veljači, i unatoč studeni, Sunce kao da je raslo na prostranom francuskom nebu. Ponekad, kad bi naišao na smežurani grozd koji je promaknuo trgačima, ispaljetkovao bi te grožđice Fer Sarvadoua, uživajući u njihovoj aromatičnoj slatkoći. Kad god bi stigao do kraja reda, nabacao bi hrpicu vriježa pa iz prethodne vatre uzeo zapaljen štapić da njim potpali novu, a taj gorkasti smrad dima samo je povećavao zadovoljstvo što ga je osjećao u poslu.

Baš je bio zapalio hrpicu, kad je podigao pogled i ugledao Leona Mendesa kako se probija kroz vinograd, ne zastajući ni da razmijeni dvije riječi s ostala četiri radnika.

“Monsieur”, rekao je Josep s poštovanjem kad mu je Mendes prišao.

“Señor.” Bila je to njihova mala igra, kad bi se vlasnik obraćao njemu kao da je on vlasnik, a ne nadničar, ali se Mendes ovaj put nije nasmiješio. “Jutros sam razgovarao s Henrijem Fontaineom, 13

Noah Gordon

nedavno se vratio iz Katalonije. Josepe, donosim ti loše vijesti.

Umro ti je otac.”

Josepu je bilo kao da ga je netko udario toljagom po glavi; ostao je bez riječi. Moj otac? Kako moj otac može umrijeti? I onda napokon: “Od čega?” Glupo. Mendes je zavrtio glavom.

“Henri je čuo samo da je umro potkraj kolovoza. I ne zna ništa više od toga.”

“Vratit ću se u Španjolsku, monsieur.”

“Jesi li siguran?” odgovorio je Mendes. “Na koncu konca, njega više nema.”

“Ne, moram se vratiti.”

“Ali, hoće li to za tebe… biti bezopasno?” upitao je Mendes blago.

“Mislim da hoće, monsieur. Već duže razmišljam o povratku.

Hvala vam, monsieur Mendes, što ste bili tako dobri prema meni. Što ste sa mnom razgovarali. I podučili me.” Mendes je slegnuo ramenima.

“Ma nije to ništa. O vinu čovjek uči dok je živ. I jako mi je žao, Josepe, što si izgubio oca. Koliko se sjećam, imao si i starijeg brata?”

“Da. Donata.”

“Tu gdje tvoji žive, nasljeđuje li najstariji sve? Hoće li Donat dobiti očev vinograd?”

“U našem je kraju običaj da najstariji sin dobije dvije trećine, dok ostalo dijele mlađa braća, a osim toga im treba i naći posao da imaju od čega živjeti. U mojoj je obitelji, međutim, običaj – jer imamo tako malo zemlje – da najstarijem sinu ostaje sve. Moj je otac uvijek jasno govorio da ja svoju budućnost moram potražiti ili u vojsci ili u Crkvi. Ali ja, nažalost, nisam ni za jedno ni za drugo.”

Mendes se nasmiješio, ali nekako otužnim smiješkom.

14

Vinogradar

“Ne mogu reći da to nije dobro. U Francuskoj je dioba baštine među živom djecom stvorila upravo smiješno malena imanja.”

“Naš vinograd ima samo četiri hektara. To je jedva dovoljno i za jednu obitelj kad se od njegova grožđa pravi samo jeftini ocat.”

“Vaše je grožđe sasvim dobro. I ima ugodnu aromu iz koje bi se svašta dalo napraviti. Predobru za jeftin ocat! Četiri hektara, ako se dobro obrađuju, mogu dati jako dobro vino. Morate, međutim, iskopati podrume, da se vino se ukvasi na ljetnoj vrućini”, rekao je Mendes blagim glasom.

Josep je Mendesa silno uvažavao, ali što jedan francuski vinar zna o Kataloniji i uzgoju grožđa iz kojeg se pravi ocat?

“Monsieur, vidjeli ste naše malene casas sa zemljanim podom”, rekao je i previše nervozno, otupjela uma, jer je stalno mislio na Padra. “Mi nemamo krasni chateau. I nema novca za gradnju velebnih bodegas s vinskim podrumima.”

Bilo je očito da monsieuru Mendesu nije do rasprave.

“Budući da nećeš naslijediti vinograd, što ćeš raditi u Španjolskoj?” Josep je slegnuo ramenima.

“Potražiti posao.” Sasvim sigurno ne kod Donata, pomislio je.

“Možda ne u svom selu? U području Rioja ima nekoliko vinograda koji bi morali biti sretni da im dođeš, jer si rođen za lozu. Ti osjećaš što joj treba, a ruke ti se razvesele čim osjete zemlju. Naravno, Rioja nije Bordeaux, iako prave pokoji sasvim pristojan crnjak”, rekao je malo svisoka. “Ali ako ikada poželiš vratiti se, kod mene ćeš odmah dobiti posao.” Josep mu je još jednom zahvalio.

“Ne vjerujem, monsieur, da ću otići u Rioju ili se vratiti na posao ovamo u Languedoc. Moje je mjesto u Kataloniji.”

Mendes je s razumijevanjem zakimao glavom. “Zov rodne grude daleko se čuje. Idi s Bogom, Josepe”, rekao je. Pa se nasmiješio.

“I reci bratu neka iskopa podrum.”

15

Noah Gordon

Josep se nasmiješio i zavrtio glavom. Donat ne bi iskopao ni jamu govnjaru, rekao je u sebi.

“Odlaziš? Ah… No, sretno ti bilo.” Margit Fontaine, Josepova gazdarica, primila je vijest o njegovu odlasku s onim svojim tajnovitim, gotovo podmuklim, sitnim smiješkom – pa čak i, slutio je, s mrvicom zadovoljstva. Ta sredovječna udovica još je bila lijepa u licu i imala tijelo od kojeg je Josepu zalupalo srce kad ju je prvi put ugledao, ali je bila toliko zabavljena samom sobom da je s vremenom izgubila svaku privlačnost. Ona mu je kuhala nehajno spremljena jela i pripremala meku postelju koju bi s njim ponekad znala i prezrivo podijeliti, odnoseći se prema njemu kao prema tupavom đaku na svojoj strogoj seksualnoj akademiji. Polako i promišljeno. Nježno! O, Isuse, mali, pa nisi na utrkama! Istina da ga je pedantno naučila svemu što muškarac može raditi. Njemu su bile zanimljive njezine lekcije i vabila ga je njezina privlačnost, ali među njima nije nikad bilo nježnih osjećaja, a i užitak mu je bio nekako sputan jer mu je počela ići na živce. Shvaćao je da ona u njemu vidi samo neotesana seoskoga dripca, nezanimljivog Španjolca koji lokalni jezik occitan poznaje samo na jedvite jade, a o francuskom da i ne govorimo. I tako je, nakon što su napravili taj sasvim neromantični adieu, sutradan rano ujutro otišao, baš kako je nekoć i došao u Francusku, tiho i neopazice, ne remeteći ničiji mir. Preko jednog je ramena prebacio platnenu torbicu s kobasicama, baguetteom i bocom vode. Preko drugog je nosio smotan pokrivač, sitni darak monsieura Mendesa, mješinicu vina na remenu od konopa. Sunca je opet nestalo, nebo je bilo sivo kao golublji vrat, dan je bio hladan, ali suh, a površina prašnjave ceste tvrda, u pravom stanju za pješaka. Na svu sreću, i noge i stopala bili su mu otvrdnuli od rada. Pred njim je bio dug put, pa je udario odmjerenim korakom, ali bez žurbe.

16

Vinogradar

Njegov je cilj prvoga dana na cesti bio chateau u selu Ste. Claire. Kad je podvečer napokon i stigao, svratio je u crkvu St. Nazaire i upitao župnika za put do vinarije Charlesa Houdona, prijatelja Leona Mendesa. Kad je napokon našao vinariju i monsieuru Houdonu prenio najbolje želje monsieura Mendesa, Houdon mu je dopustio da prenoći kod njega među bačvama.

Kad se spustila večer, sjeo je na pod između bačava i založio se kruhom i kobasicama. Houdonov je podrum bio besprijekorno čist. Teška slatkoća provreloga grožđa nije mogla posve prekriti oštar vonj nove hrastovine i sumpora koji su Francuzi palili u bačvama da ih valjano očiste. Posebno su ga mnogo palili u južnoj Francuskoj, u strahu od svake moguće zaraze, a napose filoksere, pošasti koja je razarala vinograde na sjeveru, bolesti koju je izazivala sitna biljna uš, stvorenje koje se hranilo korijenjem loze.

Vinarski ga je podrum podsjetio na onaj Mendesov, iako je Leon Mendes pravio crno vino, a Houdon samo bijelo iz loze sorte chardonnay. Josepu je bilo draže crno, pa si je sad priuštio gutljaj iz mješinice. Piće ga je malo podiglo, tako oštro i čisto – bio je to vin ordinaire, stolno vino kakvo si u Francuskoj mogu priuštiti i radnici, ali ipak bolje od svakog što ga je Josep kušao u svojemu selu.

Dvije godine radio je u Mendesovu vinogradu, još godinu kao podrumar, i onda još godinu oko bačava, stekavši pritom blaženu priliku da kuša vino kakvo nije mogao ni zamisliti da postoji.

“Languedoc je poznat po sasvim pristojnom vin ordinaireu. Ja pravim pošteno vino, ponekad i bolje od običnog. A ponekad, zbog zle sreće ili čiste gluposti, znam napraviti i jako loše”, rekao je mu je monsieur Mendes, “ali je u većini zgoda, i hvala Bogu, moje vino dobro. Naravno, još nikad nisam napravio vrhunsko vino, arhivsko, i godišta kakva prave basnoslovni vinari poput Lafitea i Haut-Briona.”

17

Noah Gordon

Ipak se nikad oko toga nije prestao i truditi. U svom neumornom traganju za onim najsavršenijim cruom – savršenstvom koji je nazivao “Božjim vinom” – kad bi dobio vino koje širi radost po jednjaku i nepcu, čitav bi tjedan blistao od sreće.

“Osjećaš li tu mirisnu aromu?” upitao bi Josepa. “Osjećaš li mu dubinu, taj tamni vonj što draži dušu, te cvjetne mirise i okus šljiva?”

Mendes ga je naučio kakvo vino može biti. Učinio bi, međutim, dobro djelo da je Josepa ostavio u neznanju. Tek je sad počeo shvaćati da su one vodnjikave i kisele splačine njegova sela zapravo vrlo loše vino. Konjska pišača, rekao je u sebi smrknuto; možda bi mu bolje bilo da je ostao u Francuskoj s Mendesom i zajedno se s njim potrudio napraviti još bolje vino, umjesto što se vraća u Španjolsku crnoga vraga potegnuti za crni rep. Tješio se mišlju da bi se sad već mogao vratiti kući bez opasnosti. Prošle su već četiri godine a da ništa nije dalo naslutiti da ga traže španjolske vlasti.

Nije mu bilo drago zbog gorke spoznaje da su čitavi naraštaji u njegovoj obitelji utrošili život na pravljenje tako lošeg vina. Pa ipak su to bili dobri ljudi. I radišni. Što mu je misli opet vratilo na oca. Pokušao je pred oči dozvati lik Marcela Alvareza, ali su mu dolazili samo maleni, prisni detalji – njegove krupne šake, njegov škrti smiješak. Sprijeda mu je između donjih sjekutića zjapila praznina, a dva su mu zuba kraj nje bila savinuta. I prst mu je na nozi bio svinut, njegovu ocu, mezimac na lijevoj nozi, od nošenja loših cipela. Ponekad bi Padre radio i bez njih – volio bi osjećati zemlju pod tabanima i između čvornatih nožnih prstiju. Zavaljen na leđa, Josep se prepustio uspomenama, prvi si put dopustivši da uđe u pravo stanje žalovanja, dok se kroz dva visoko postavljena prozora u prostoriju polako ulijevala tmina. Napokon je tako, utučen, među bačvama i zaspao. * 18

Vinogradar

Sutradan je zrak postao oštriji. Te se noći Josep umotao u gunj i zakopao u sijeno na nečijoj ledini. To sijeno, u polaganoj fermentaciji, bilo je toplo, i u njemu je osjetio srodnost sa svim stvorenjima koja su se zavukla pod zemlju u čekanju sunca. Te je noći usnuo dva sna. Prvi je bio ružan, čak strašan. A onda se san smilovao, pa mu je u nj došla Teresa Gallego, pa kad se probudio, sjećao se sna o njoj sasvim jasno, sa svim slasnim, vrludavim pojedinostima. Snovi zaludni, rekao je u sebi. Prošle su već četiri godine, a u međuvremenu se ili udala ili otišla raditi nekamo daleko od sela. Ili oboje.

Sredinom mu se jutra nasmiješila sreća jer ga je neki kiridžija poveo na kolima punim ogrjeva sa zapregom od dva vola s crvenim drvenim kuglicama na oštrim vršcima rogova. Kad bi s kola pala koja klada, Josep bi skočio i vratio je na njezino mjesto. I tako se na tovaru provezao desetak milja gotovo luksuzno. Ali vaj, tu noć, treću na putu, nije proveo nimalo udobno. Mrak ga je zatekao usred šume, bez sela ili kakva imanja na vidiku.

Vjerovao je da je već izišao iz Languedoca i da šuma u kojoj se našao pripada pokrajini Roussillon. Šume se danju nije bojao; zapravo, za svojih dana u lovačkoj družini, uživao je u zajedničkim pohodima u šumu. Ali noć mu u šumi nije bila baš nimalo po ukusu. Na nebu nije bilo ni Mjeseca ni zvijezda, a nije baš bilo pametno ni kao slijep tumarati šumskim stazama. Najprije je sjeo na zemlju i uvalio leđa u rupu na velikom boru, ali ga je silno, makar i tiho, hukanje vjetra kroz tolika stabla toliko razjunačilo, da se uspentrao na najniže grane istoga bora i nastavio se penjati sve dok se nije dobrano udaljio od zemlje.

Zabio se u rašlje i pokušao koliko-toliko pokriti gunjem, ali sve se završilo jadno, i dok je on tako ćulio na stablu u krajnje neudobnom položaju, studen je odnijela pobjedu. Iz crnine oko njega ponekad bi se začuo zvuk. Daleki huk sove. Tužno dozivanje 19

Noah Gordon

golubova. Glasan vrisak… nečega… krik, kako je vjerovao, zeca ili kojeg drugog stvorenja koje su ubili.

A onda, odozdol, s tla ravno pod njim, tijela koja se taru jedno o drugo. Roktanje, dahtanje, kratko otpuhivanje, struganje papaka o zemlji. Znao je da su to divlje svinje. Nije ih vidio. Možda ih je bilo tek nekoliko, iako je u mašti vidio čitavo krdo. Da padne, i jedan bi ga vepar usmrtio, s onako strašnim kljovama i oštrim papcima. Očito su beštije nanjušile kobasice i sir, a znao je da žderu sve živo. Jedanput mu je otac pričao da je još kao mladić vidio kako su divlje svinje razderale i požderale živog konja slomljene noge.

Josep se grčevito držao za granu. Nakon nekog ih je vremena čuo kako odlaze. Sve je ponovno utihnulo u zimljivoj drhtavici. Činilo se da će noć potrajati vječno.

Kad je napokon zabijelio dan, nije ih više ni čuo ni vidio, pa je sišao sa stabla i okrijepio se kobasicom koračajući uzanim putom. Poslije neprospavane je noći ostao umoran, ali je ipak nastavio uobičajenim korakom. Oko podneva stabla su se prorijedila i otvorio se pogled na polja i visoke planine u daljini. Poslije otprilike još sata hoda, kad je stigao do Pireneja, žestoko je zakišilo, pa je morao potražiti zaklon iza otvorenih vrata štaglja naslonjenog na lijepu masiju.

U štaglju su bili neki čovjek i njegov sin, i sad su obojica prestali iznositi stelju i pogledali ga.

“I onda, što je bilo?” upitao je čovjek odrješito.

“U prolazu sam, monsieur. Bih li se ovdje mogao načas skloniti, bar dok ne prođe najgori pljusak?” Josep je opazio da ga čovjek pažljivo mjerka, očito ne baš jako sretan time što mu je donijela kiša.

“Dobro”, rekao je seljak, pa se malo pomaknuo da može istodobno i nastaviti raditi oštrim vilama i motriti stranca.

20

Vinogradar

Kiša je nastavila lijevati. Nakon nekog vremena, umjesto da samo tako stoji, Josep je dohvatio lopatu naslonjenu na zid i pridružio je onoj dvojici u poslu. Uskoro su ga, međutim, kad je razvezao priču o divljim svinjama, počeli slušati za zanimanjem.

Seljak je kimnuo glavom.

“Gadure, te svinjske svinje. A množe se kao štakori. Ima ih na sve strane.”

Josep je nastavio raditi dok nisu očistili čitav štagalj. Do tada se seljak već bio smekšao, postao prijazniji i rekao mu da, ako želi, u tom štaglju može i prespavati. I tako je tu noć proveo udobno i bez snova, dok su ga s jedne strane grijale tri krupne krave, a s druge hrpa topla gnoja. Ujutro, dok je na izvoru iza kuće punio čuturicu, seljak mu je rekao da se nalazi zapadno od prometnog prijevoja u brdima.

“Baš su tu brda najtanja. Prijevoj je nizak i preko granice možeš prijeći za tri i pol dana. Ili, ako odeš na zapad još šest milja, doći ćeš do jednog višeg. Njime malotko prolazi, jer je mnogo duži od prvog. To će ti onda uzeti još dva dana i morat ćeš malo prtiti kroz snijeg, ali nije baš dubok… Osim toga, na tom višem prijevoju na granici nema stražara”, dodao je s razumijevanjem.

Josep se užasavao graničara. Prije četiri godine, da ih izbjegne, krišom se uvukao u Francusku, slijedeći kozje staze kroz brdsku šumu, i pritom izgubio mnogo vremena, u stalnom strahu da će odletjeti u ponor, ako ga prije ne ustrijeli graničar. Tada je naučio da ljudi koji žive uz granicu znaju najbolje krijumčarske putove, pa je odlučio poslušati seljakov savjet.

“Uz taj su visoki prijevoj četiri sela u kojima možeš dobiti hranu i krov nad glavom”, rekao je čovjek. “U svakome od njih moraš pred noć stati, pa makar još ostalo nekoliko sati svjetla za put, jer ti izvan tih sela nema ni hrane ni konaka. Jedina dionica kroz koju moraš požuriti, da te ne uhvati noć, jest dugi put do četvrtog sela.”

21

Noah Gordon

Seljak mu je rekao da će ga taj visoki prijevoj dovesti u Španjolsku daleko na istok od Aragona.

“Tu ćeš biti siguran od karlističke milicije, iako borci u crvenim beretkama znaju ponekad zaći duboko u teritorij koji drži španjolska vojska. Prošlog su srpnja doprli sve do Alepsa i pobili 800 španjolskih vojnika”, dodao je pa pogledao Josepa. “Da nisi slučajno upleten u tu kavgu?” upitao je oprezno.

Josep je došao u napast da mu kaže kako je i sam zamalo stavio crvenu beretku, ali je odmahnuo glavom.

“Ne.” “To ti je pametno. Jésus, vi Španjolci ne možete imati gore dušmane nego kad se pokoljete između sebe”, rekao je, i Josep se zamalo uvrijedio, ali onda pomislio, nije li to napokon istina? Zadovoljio se tvrdnjom da je građanski rat gadna stvar.

“I zbog čega sva ta klanja?” upitao je čovjek, i onda je Josep najednom shvatio da mu već drži predavanje iz španjolske povijesti.

O tome, kako je od pamtivijeka samo kraljevskim prvijencima bilo dopušteno naslijediti španjolsko prijestolje. Kako je, još prije nego što se on i rodio, kralj Fernando VII., nakon što su mu tri žene umrle bez ploda, od svoje četvrte žene dobio dvije kćeri, pa nagovorio Cortes da promijeni zakon kako bi svojoj prvoj kćeri, Isabelli, osigurao mjesto buduće kraljice. Zbog toga je pobjesnio njegov mlađi brat Carlos Maria Isidoro, koji je trebao poslije Fernanda naslijediti kraljevstvo.

Zatim je ispričao kao se Carlos pobunio i pobjegao u Francusku, dok su se u Španjolskoj njegovi sljedbenici udružili u naoružanu miliciju koja se bori evo sve do sada.

Josep pritom, dakako, nije rekao da ga je baš ta borba natjerala da pobjegne iz Španjolske, i da ga je stajala četiri godine života.

“Ja pak ne dajem ni lule duhana za to čije kraljevsko dupe grije prijestolje”, rekao je s gorčinom u glasu.

22

Vinogradar

“O, da, koja korist pametnom čovjeku iz naroda da time razbija glavu?” rekao je seljak, pa Josepu prodao lopticu kravljega sira, i to vrlo povoljno.

Kad je krenuo kroz Pireneje, Josep je otkrio da je taj put zapravo tek uska, vijugava staza koja se diže i spušta, diže i spušta. On je pak sam bio tek trunak u beskrajnom prostranstvu. Pred njim su se uzdizala brda, divlja i stvarna, s oštrim smeđim vrhuncima pokrivenim bijelim kapama, blijedeći u modrini mnogo prije nebosklona. Bilo je tu i rijetkih borika, ispresijecanih golim liticama, svaljenim gromadama, isprevrtanom zemljom. Ponekad bi na nekoj uzvisici zastao i zapiljio se, kao u snu, ošamućen pogledom koji bi se pred njim najednom otvorio. Bojao se i medvjeda i divljih svinja, ali nije sretao životinje; samo je jednom, u velikoj daljini, vidio dva stada srna.

Prvo selo u koje je došao bila je tek hrpica kuća. Josep je dao novčić da može prespavati na podu u kolibi nekoga kozara, uz ognjište. Noć je proveo jadno zbog sićušne crne gamadi, buba koje su se svu noć slobodno gostile njime. Sutradan se u hodu stalno češao po desetak svrabnih mjesta.

Drugo i treće planinsko selo bilo je i veće i bolje. Jednu je noć prospavao kraj kuhinjske peći, a drugu konakovao na banku u radionici nekog opančara, uz šila oko sebe i s oštrim, jakim vonjem kože u nosnicama. Četvrtog je dana krenuo rano i žustro, prisjećajući se seljakova upozorenja. Staza je mjestimice bila teško prohodna, ali ipak je, kako mu je čovjek i bio rekao, samo kratka dionica, ona najviše, bila pod snijegom. Josep nije bio navikao na snijeg i nije ga volio.

Zamišljao je što bi mu se dogodilo da slomi nogu, pa da izgine od studeni i gladi u tom bijelom prostranstvu. Sve stojeći u snijegu, samo se jednom okrijepio ledenim obrokom od ponesenog sira, 23

Josep Alvarez mladić je koji živi u Santa Euláliji, vinogradarskom seocetu na sjeveru Španjolske, u kojem njegov otac uzgaja crno grožđe koje za sitan novac prodaje za proizvodnju octa. Josep voli život i rad na zemlji, ali drugorođeni je sin i očev vinograd naslijedit će njegov brat Donat, prvorođenac.

Josep čezne za time da uzgaja grožđe i da mu se ukaže prilika da oženi Teresu Gallego. Za to vrijeme madridski bogataši i moćnici spletkare planirajući atentat na političkog vođu Španjolske.

Njihova spletka stvara oluju intriga koja u svoj vrtlog uvlači i skupinu nevinih mladih poljoprivrednih radnika u Santa Euláliji.

Ti će događaji drastično promijeniti Josepov život i, ironično, malo-pomalo ga preobraziti u nadahnutog trgovca vinom s vizijom života koja se sve više širi.

Vinogradar je najnoviji roman američkog pisca Noaha Gordona kojeg su naši čitatelji zavoljeli čitajući njegove romane Šaman, Rabin, Jeruzalemski dijamant i Iscjelitelj iz Zaragoze, te roman Iscjelitelj koji mu je donio svjetsku slavu i po kojem je snimljen i istoimeni film.

Dirljiva je to priča o čovjeku u nesretnim vremenima koji pokušava pronaći sreću i koji će boreći se s prirodom i ljudima učiniti baš sve kako bi uspio u svome poslu ali i u ljubavi. Roman je s engleskoga preveo Predrag Raos.

www.mozaik-knjiga.hr ISBN 978-953-14-1937-6 99,00 kn

ISBN 978-953-14-1937-6

9 789531 419376