Urareva kći

Kate Morton URAREVA KĆI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo pedeset šesta Naslov izvornika

The Clockmakers Daughter Copyright © 2018 Emily Gunnisxxxxxxxxxxxxxx Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Marko Katičić Ilustracija na naslovnici

© Nic Skerten / Trevillion Imagesxx Oblikovanje naslovnice

Marko Katičić Tisak

Znanje, Zagreb, siječanj 2021.

ISBN 978-953-14-2898-9 (meki uvez) ISBN 978-953-14-2899-6 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xxxx (meki uvez) i xxxx (tvrdi uvez).

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Kate Morton

Urareva kći S engleskoga prevela ALEKSANDRA BARLOVIĆ

Posvećeno Didee, jer je majka koja nas je odvela živjeti na vrhu planine i jer mi je pružila najbolji spisateljski savjet koji sam u životu primila.

PRVI DIO

TORBA

I.

U

Birchwood Manor došli smo jer je Edward rekao da je ta kuća ukleta. Nije bila, ne tada, i samo dosadni ljudi dopuštaju da istina stane na put dobroj priči, a Edward to nikada nije bio. Njegova strast, njegova zasljepljujuća vjera u ono što je govorio, bila je jedna od osobina u koje sam se zaljubila. Posjedovao je propovjednički žar, način izražavanja mišljenja kojim ih je kovao u sjajnu valutu. Njegova navika privlačenja ljudi, buđenja u njima entuzijazma za koji nisu ni znali da ga posjeduju, zasjenjivala je sve osim njega i njegovih uvjerenja.

Ali, Edward nije bio propovjednik.

Sjećam ga se. Sjećam se svega.

Studija sa staklenim krovom u londonskom vrtu njegove majke, mirisa netom izmiješane boje i struganja dlaka na platnu dok je njegov pogled prelazio preko moje kože. Živci su mi tog dana bili vrlo napeti. Žarko sam željela zadiviti ga, željela sam da u meni vidi nešto što nisam bila dok je pogled njegovih očiju prelazio čitavom dužinom mojeg tijela i dok mi je u mislima kružilo usrdno upozorenje gospođe Mack: – Tvoja je majka bila prava dama, tvoja obitelj bila je plemenita roda i nemoj to zaboraviti. Odigraj svoje karte kako valja i napokon bismo mogle doći na svoje.

Stoga sam se još malo uspravila na stolcu od ružinog drva onoga prvog dana u obijeljenoj sobi iza zapetljanih stabljika mirisne grahorice.

Njegova najmlađa sestra donijela mi je čaj i kolač kad sam ogladnjela.

I njegova je majka došla uskom stazom kako bi ga gledala dok radi.

Obožavala je svojega sina. U njemu je vidjela ostvarenje obiteljskih 9

Kate Morton

nadanja. Uglednog člana Kraljevske akademije, zaručenog za relativno bogatu damu te uskoro oca nekoliko smeđookih nasljednika.

Njegova majka krivila je sebe za ono što je uslijedilo, ali bi lakše spriječila sastajanje dana i noći nego nas držala podalje jedno od drugog.

On me je nazivao svojom muzom, svojom sudbinom. Rekao je kako je odmah znao, čim me je ugledao kroz maglovitu plinsku svjetlost predvorja kazališta u Drury Laneu.

Bila sam njegova muza, njegova sudbina. I on je bio moja.

Bilo je to davno; bilo je to jučer.

Oh, ljubav pamtim.

Ovaj ugao, na pola glavnih stepenica, najviše volim.

Kuća je čudna, izgrađena s namjerom zbunjivanja. Stepenice koje zaokreću pod neuobičajenim kutevima, oštro i naglo, a gazišta su im neravna; prozori koji nisu u ravnini koliko god škiljili gledajući ih; podne daske i zidne oplate s lukavim skrovištima.

U tom je kutu toplo, gotovo neprirodno toplo. Svi smo primijetili tu toplinu kad se prvi put pojavila, a u prvim ljetnim tjednima naizmjence smo nagađali o njezinu uzroku.

Bilo mi je potrebno neko vrijeme da otkrijem razlog, ali sam naposljetku doznala istinu. Tu kuću poznajem kao vlastiti džep.

Edward druge nije mamio kućom, nego svjetlošću. Za vedrog dana s prozora potkrovlja moglo se vidjeti preko Temze, sve do velških planina. Pruge sivoljubičaste i zelene boje, stijene krede koje se uzdižu prema oblacima i topao zrak koji sve to prekriva svjetlucanjem u duginim bojama.

Bila je to njegova ponuda: čitav ljetni mjesec boje, poezije i piknika, priča, znanosti i izuma. Svjetlosti, nebeske. Daleko od Londona, daleko od znatiželjnih pogleda. Nije čudno da su je drugi spremno prihvatili. Edward je mogao i samog vraga ponukati na molitvu, ako bi to želio.

10

Urareva kći

Samo je meni priznao drugi razlog zbog kojeg je došao onamo.

Premda je privlačnost svjetlosti bila posve stvarna, Edward je imao tajnu.

Pješice smo stigli sa željezničke postaje.

Srpanj, i dan je bio savršen. Povjetarac se igrao rubom moje suknje.

Netko je ponio sendviče pa smo ih jeli u hodu. Kakav li smo prizor zacijelo bili – muškarci s olabavljenim kravatama, žene duge, raspuštene kose. Smijeh, zadirkivanje, šale.

Doista veličanstven početak! Sjećam se zvuka obližnjeg potoka i glasanja golubova grivnjaša iznad naših glava. Jedan čovjek vodi konja, kola u kojim dječak sjedi na balama slame, miris netom pokošene trave – oh, kako mi taj miris nedostaje! Jato tustih seoskih gusaka gledalo nas je sitnim očima kad smo stigli do rijeke, a kad smo prošli pokraj njih, počelo je hrabro gakati.

Sve je bilo svijetlo, ali to nije dugo trajalo.

No, to ste već znali jer, da je toplina potrajala, ne bi se imalo što pripovijedati. Nikoga ne zanimaju tiha, sretna ljeta koja završe onako kako su započela. Edward me je tome poučio.

Izoliranost je imala svoju ulogu; ta je kuća nasukana na obali rijeke kao veliki riječni brod. I vrijeme; vreli ljetni dani, jedan za drugim, a tada ljetna oluja one noći, koja nas je sve potjerala u kuću.

Vjetrovi su puhali, drveće je stenjalo, grmljavina se valjala rijekom dolazeći zgrabiti kuću, a razgovor u njoj okrenuo je prema duhovima i čarolijama. Vatra je gorjela i pucketala u kaminu, plamen svijeća treperio je u tami, a u tom ozračju ugodnog straha i ispovijedi prizvano je nešto zlo.

Ne duh, o, ne, ne duh – učinjeno djelo bilo je posve ljudsko.

Dva neočekivana gosta.

Dvije dugo čuvane tajne.

Jedan pucanj u tami.

11

Kate Morton

Svjetlost se ugasila i sve se zacrnjelo.

Ljeto je upropašteno. Prvi listovi jarkih boja počeli su padati i trunuti u lokvama ispod sve rjeđe živice, a Edward, koji je volio tu kuću, počeo je obilaziti njezine hodnike, zarobljen.

I naposljetku to više nije mogao trpjeti. Spakirao je stvari kako bi otišao, a ja ga nisam mogla spriječiti.

Drugi su ga slijedili, kao i uvijek.

A ja? Ja nisam imala izbora; ostala sam ondje.

PRVO POGLAVLJE Ljeto, 2017.

Bilo je to omiljeno doba dana Elodie Winslow. Ljeto u Londonu, a u određenom trenutku vrlo kasnog poslijepodneva Sunce kao da je oklijevalo na svojem putu nebom i svjetlost se razlila kroz malene staklene pločice na pločniku ravno na njezin stol. I najbolje od svega, kako su Margot i gospodin Pendleton već otišli kući, taj je trenutak bio samo Elodien.

Podrum tvrtke Stratton, Cadwell & Co., u njezinoj zgradi na Strandu, nije bio osobito romantično mjesto, ne kao arhiva Novog koledža u kojoj je Elodie radila one godine kad je magistrirala. Ondje nije bilo toplo, nikada, a ona je čak i u vrijeme toplinskog vala poput toga morala u vesti sjediti za svojim radnim stolom. Ali, s vremena na vrijeme, kad bi zvijezde zauzele odgovarajuće položaje, taj je ured, s mirisom prašine, starosti i Temze koja se polako cijedila u njega, bio gotovo šarmantan.

U uskoj kuhinjici iza zida arhivskih ormarića Elodie je ulila vruću vodu u šalicu te okrenula tajmer. Margot je tu preciznost smatrala ekstremnom, ali je Elodie najviše voljela čaj koji se namakao točno tri i pol minute.

12

Urareva kći

Dok je čekala, i dok su zrnca pijeska klizila kroz staklo, sjetila se Pippine poruke. Ugledala ju je na svojem telefonu kad je potrčala preko ceste kupiti sendvič za ručak: poziv na zabavu povodom lansiranja jedne nove modne kolekcije, koji je Elodie zvučao primamljivo kao i sjedenje u liječničkoj čekaonici. Srećom, već je imala planove – posjet ocu u Hampsteadu, kako bi uzela snimke koje je spremio za nju – pa je bila pošteđena izmišljanja razloga za odbijanje.

Pippu nije bilo lako odbiti. Bila je Elodiena najbolja prijateljica još od prvoga dana trećeg razreda u Osnovnoj školi Pineoaks. Elodie je često u sebi zahvaljivala gospođici Perry jer ih je smještala u istu klupu: Elodie, nova djevojčica u nepoznatoj odori i s nejednakim pletenicama koje je njezin tata jedva ispleo na pravom mjestu; i Pippa s njezinim širokim osmijehom, jamicama na obrazima te rukama koje su se neprestano kretale kad je govorila.

Od tada su bile nerazdvojne. Osnovna škola, srednja škola i čak poslije, kad je Elodie otišla na Oxford, a Pippa u Central Saint Martins.

Sada su se rjeđe viđale, ali se to moglo očekivati; svijet umjetnosti bio je dinamičan i društven, a Pippa je bila odgovorna za beskrajnu rijeku pozivnica ostavljenih na Elodienu telefonu dok je s jednog otvaranja galerije ili instalacije odlazila na sljedeće.

S druge strane, svijet arhive bio je nedvojbeno ne-dinamičan. Odnosno, nije bio dinamičan u Pippinom svjetlucavom smislu. Elodie je imala dugo radno vrijeme te se često bavila drugim ljudskim bićima – samo ta bića nisu bila živa, nisu disala. Gospoda osnivači Stratton i Cadwell obišli su zemaljsku kuglu u vrijeme kad se tek počela smanjivati, a izum telefona još nije smanjio oslanjanje na pisanu korespondenciju. I tako je Elodie dane provodila baveći se požutjelim i prašnjavim artefaktima odavno mrtvih ljudi, ulazeći u ovu priču o jednom primanju u Orient Expressu ili u susret između viktorijanskih pustolova u potrazi za Sjeverozapadnim prolazom.

Takvo druženje s ljudima u nekom drugom vremenu veoma je usrećivalo Elodie. Istina je da nije imala mnogo prijatelja, barem ne onih od krvi i mesa, ali se nije uzrujavala zbog toga. Sve ono smiješenje, 13

Kate Morton

povjeravanje i nagađanje o vremenu njoj je bilo zamorno, a s okupljanja, koliko god prisnih, uvijek je odlazila osjećajući se potrošeno, kao da je nehotice ostavila važne slojeve sebe, koje više nikada neće dobiti natrag.

Elodie je izvadila čajnu vrećicu, istisnula posljednje kapi u sudoper i dodala pola sekunde mlijeka.

Odnijela je šalicu na svoj radni stol, po kojem su prizme poslijepodnevne svjetlosti upravo započinjale svoje svakodnevno gmizanje, a dok se para zamamno ovijala u zraku i dok su se njezini dlanovi grijali, Elodie je promatrala preostale zadatke za taj dan. Bila je napola dovršila sastavljanje kazala za priču Jamesa Strattona o njegovu putovanju na zapadnu obalu Afrike 1893. godine; trebala je napisati članak za sljedeće izdanje publikacije Stratton, Cadwell & Co. Monthly; i gospodin Pendleton ostavio joj je katalog za predstojeću izložbu, da ga lektorira prije slanja u tisak.

Ali, Elodie je čitav dan donosila odluke o riječima i o njihovu redoslijedu pa joj je mozak bio iscrpljen. Pogled joj je pao na kutiju od voštanog kartona na podu ispod njezina stola. Ondje je bila od ponedjeljka poslijepodne, kad je vodovodna katastrofa u uredima na katu iziskivala hitnu evakuaciju stare garderobe, arhitektonske naknadne intervencije s niskim stropom za koju se Elodie ne sjeća da je ušla u nju u deset godina otkako je počela raditi u toj zgradi. Kutija je pronađena ispod hrpe prašnjavih brokatnih zavjesa na dnu jedne antikne komode, s etiketom na poklopcu, na kojoj je bilo rukom ispisano: »Sadržaj ladice radnog stola u potkrovlju, 1966. – nearhiviran«.

Pronalaženje arhivskog materijala u nekorištenoj garderobi, i to toliko mnogo desetljeća nakon što je navodno isporučen, izazvalo je uznemirenost pa je reakcija gospodina Pendletona bila predvidljivo eksplozivna. On se strogo pridržavao protokola pa su se Elodie i Margot naknadno složile kako je dobro da je onaj tko je bio odgovoran za tu isporuku 1966. godine već odavno napustio to radno mjesto.

Trenutak nije mogao biti lošije pogođen: otkako je savjetnik za menadžment poslan potaknuti otpuštanje viška, gospodin Pendleton bio 14

Urareva kći

je zabrinut. Zadiranje u njegov fizički prostor bilo je dovoljno loše, ali je uvreda propitivanja njegove učinkovitosti bila potpuno neprihvatljiva. – To je kao da netko od vas posudi sat kako bi vam rekao koliko je sati – rekao je kroz bijele usne nakon što ih je savjetnik neki dan pozvao na sastanak.

Nimalo ceremonijalna pojava te kutije zaprijetila je biti posljednjom kapi koja će ga pogurnuti u ispad bijesa pa je Elodie, kojoj se nesklad nije sviđao jednako kao ni nered, intervenirala ponudivši čvrsto obećanje da će ispraviti tu situaciju, smjesta uzela kutiju i sakrila je.

Od tada je pazila da je drži skrivenom kako ne bi izazvala još jednu erupciju, ali je tada ostala sama u tihom uredu, kleknula na tepih te izvukla kutiju iz njezina skrovišta…

Bockanje iznenadne svjetlosti bilo je šok pa je torba, pritisnuta duboko u kutiju, izdahnula. Putovanje je bilo dugo pa je bila razumljivo umorna. Rubovi su joj bili izlizani, kopče potamnjele, a neugodan vonj plijesni ustajao je u njezinim dubinama. A prašina, trajna, mutna patina nastala je na toj, nekoć finoj površini i sada je to bila torba koju ljudi drže na udaljenosti, okrećući glavu na stranu dok procjenjuju mogućnosti. Bila je prestara da bi bila upotrebljiva, ali se odlikovala dojmom povijesne kvalitete koji nije bilo moguće definirati i koji je sprječavao njezino bacanje u smeće.

Ta je torba nekoć bila voljena, cijenjena zbog elegancije i, još važnije, zbog njezine funkcije. Bila je nezamjenjiva određenoj osobi u određenom vremenu, kad su takve značajke bile visoko cijenjene. Od tada je bila skrivena i ignorirana, ponovno pronađena i podcijenjena, izgubljena, pronađena i zaboravljena.

Ali, sada su predmeti, koji su desetljećima bili na toj torbi, podizani jedan po jedan pa se i ta torba naposljetku našla u toj prostoriji ispunjenoj tihim električnim brujanjem i kuckanjem u cijevima. Blaga žuta svjetlost, miris papira i meke bijele rukavice.

15

Kate Morton

Na drugom kraju tih rukavica bila je žena: mlada, vilinskih ruku koje su se pružale do nježnog vrata ispod lica uokvirenog kratkom crnom kosom. Torbu je držala na udaljenosti, ali ne s gađenjem.

Njezin je dodir bio nježan. Usta su joj se nabrala u malenom, urednom pućenju zanimanja, a sive oči blago su se stisnule prije no što su se razrogačile kad je ugledala ručno šivane spojeve, fin indijski pamuk i precizne šavove.

Mekim palcem prešla je prko inicijala na prednjem preklopu, izblijedjelih i tužnih, a torba je osjetila treperenje užitka. Pozornost te mlade žene nekako je davala naslutiti da bi neočekivano dugo putovanje moglo biti pri kraju.

Otvori me, ponukala ju je torba. Pogledaj unutra.

Nekoć davno ta je torba bila sjajna i nova. Po narudžbi ju je izradio sâm gospodin Simms u manufakturi s kraljevskim ovlaštenjem W. Simms & Son u Ulici Bond. Pozlaćeni inicijali ručno su izvedeni te toplinski zapečaćeni sa silnom pompom; svaka srebrna zakovica i kopča izabrana je, pregledana i ulaštena; fina, kvalitetna koža pomnjivo je iskrojena i sašivena te ponosno nauljena i ulaštena. Začini s dalekog istoka, klinčić, sandalovina i šafran, doprli su kroz žile zgrade iz susjedne parfumerije te torbu proželi nagovještajem dalekih mjesta.

Otvori me… Žena s bijelim rukavicama otvorila je mutnu srebrnu kopču, a torba je zadržala dah.

Otvori me, otvori me, otvori me…

Ona je odgurnula kožni remen i svjetlost je prvi put nakon više od jednog stoljeća prodrla u mračne kutove torbe.

S njom je došla poplava sjećanja, fragmentiranih, zbrkanih: zvonjava zvona iznad vrata radnje W. Simms & Son; šuštanje zamaha suknje mlade žene; topot konjskih kopita; miris svježe boje i terpentina; vrelina, požuda, šaputanje. Plinska svjetlost na željezničkim postajama; duga, zavojita rijeka; pšenični miris ljeta…

16

Urareva kći

Ruke u rukavicama povukle su se, a s njima je otišao i teret torbe.

Stari osjeti, glasovi, otisci tada su otpali i napokon je sve bilo prazno i tiho.

Bilo je gotovo.

Elodie je stavila sadržaj torbe na krilo, a torbu odložila na stranu.

Ta lijepa stvar nije se uklapala među druge stvari koje je izvadila iz kutije. Bila je to zbirka prilično uobičajenih uredskih potrepština – bušilica za papir, tintarnica, drveni umetak za sortiranje pera i spojnica za papir – i navlaka za naočale od krokodilske kože s etiketom proizvođača na kojoj je pisalo: »Vlasništvo L. S-W.«. Elodie je iz toga zaključila da su taj radni stol i sve iz njega svojedobno pripadali Lesley Stratton-Wood, pranećakinji prvoga Jamesa Strattona. Vrijeme je bilo odgovarajuće – Lesley Stratton-Wood umrla je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća – i to bi objasnilo isporuku te kutije u Stratton, Cadwell & Co. Ali, torba je bila mnogo prestara da bi pripadala gospođi StrattonWood, osim ako nije bila izvrsna replika; predmeti iz nje izgledali su kao da potječu iz razdoblja prije dvadesetog stoljeća. Prvo pregledavanje otkrilo je crni dnevnik s monogramom (E. J. R.) s mramornim rubom listova; mjedena pernica iz srednjeg viktorijanskog doba; i omot za spise od izblijedjele zelene kože. Na prvi pogled nikako se nije moglo znati kome je torba pripadala, ali je ispod prednjeg zaklopca omota bio zlatni žig s riječima »g. James W. Stratton, London, 1861.«.

Omot za spise bio je tanak pa je Elodie isprva pomislila da je vjerojatno prazan, ali kad je otvorila kopču, u njemu je čekao jedan predmet. Bio je to tanak srebrni okvir, dovoljno malen da joj stane u ruku, a u njemu je bila fotografija jedne žene. Bila je mlada, duge kose, svijetle, ali ne plave, napola pričvršćene u labavi čvor na tjemenu; pogled joj je bio izravan, brada blago podignuta, a jagodice visoke.

Usne su joj bile stisnute u izrazu inteligentne zainteresiranosti, ili možda čak prkosa.

17

Kate Morton

Elodie je osjetila poznato meškoljenje iščekivanja dok je gledala te tonove sepije, obećanje života koji čeka ponovno otkrivanje. Ženina haljina bila je komotnija no što bi se očekivalo za to doba. Bijela tkanina prebačena preko njezinih ramena i vratni izrez u obliku slova V. Rukavi su bili prozirni i lepršavi, na jednoj ruci potisnuti do lakta.

Zapešće joj je bilo tanko, a ruka na njezinu kuku naglašavala je udubljenje struka.

Način prikazivanja bio je neuobičajen jednako kao i subjekt jer žena nije pozirala u zatvorenom, na kakvoj počivaljci ili pred zavjesom s prizorom, kao što bi se moglo očekivati od viktorijanskog portreta.

Bila je vani, okružena gustim zelenilom, u okruženju koje je govorilo o kretanju i životu. Svjetlo je bilo blago, a učinak omamljujući.

Elodie je ostavila fotografiju po strani te uzela dnevnik s monogramom. Otvorio se i otkrio debele, žućkaste listove skupocjenog pamučnog papira; na njemu su bili redovi lijepog rukopisa, ali uz mnoge crteže likova, krajolika i drugih zanimljivih predmeta, izrađene perom i tintom. Dakle, to nije dnevnik nego knjiga za crtanje.

Između dvaju listova ispao je komad papira, istrgnut s nekog drugog mjesta. Na njemu je pisala jedna rečenica: Volim je, volim je, volim je i ako je ne mogu imati, nedvojbeno ću sići s uma, jer kad nisam s njom, strahujem…

Riječi su skakale s papira kao da su naglas izgovarane, ali kad je Elodie okrenula stranicu, ono od čega je autor strahovao nije bilo otkriveno.

Prešla je vrhovima prstiju u rukavicama preko otiska teksta. Kad je papir podignula prema posljednjoj Sunčevoj svjetlosti, otkrio joj je svoje vlastite niti, zajedno s malenim, prozirnim ubodima na mjestima na kojim je oštar vrh nalivpera poderao papir.

Elodie je blago spustila otrgnut komad papira natrag u knjigu.

Premda je taj papir sada bio antikni, hitnost njegove poruke izazivala je uznemirenost; silovito i u sadašnjem trenutku govorila je o nedovršenom poslu.

18

Urareva kći

Elodie je nastavila pažljivo listati stranice, od kojih je svaka bila ispunjena iskrižanim likovnim skicama s pokojim grubo skiciranim profilom na marginama.

A tada stala.

Taj je crtež bio složeniji od drugih, dovršeniji. Riječni prizor sa stablom u prvom planu i šumom u daljini, vidljivom preko širokog polja. Iza šumarka s desne strane vidio se krov s dva zabata, osam dimnjaka i kićenom vjetruljom s motivima Sunca, Mjeseca i drugim nebeskim simbolima.

Taj je crtež bio vješt, ali to nije bio razlog zbog kojega se Elodie zagledala u njega. Osjetila je ubod déjà vu osjećaja, toliko jak da je prouzročio fizički pritisak u njezinim prsima.

To joj je mjesto bilo poznato. Sjećanje je bilo živo kao da je bila ondje, ali je ipak nekako znala da je to mjesto posjetila samo u mislima.

A tada su se pojavile riječi, jasne kao ptičji pjev u zoru: Zavojitim putem pa preko široke livade, stigli su do rijeke noseći svoje tajne i svoj mač.

I sjetila se. Bila je to priča koju joj je majka nekoć pripovijedala.

Dječja priča za laku noć, romantična i zamršena, prepuna junaka i zlikovaca, s vilinskom kraljicom, smještena u kuću u mračnoj šumi okruženoj dugom, zavojitom rijekom.

Ali, nije bilo knjiga s ilustracijama. Ta se priča izgovarala naglas, dok su njih dvije sjedile jedna pokraj druge u njezinom krevetu za malene djevojčice, u sobi s nakošenim stropom…

Zidni sat iz ureda gospodina Pendletona otkucao je tiho i znakovito, a Elodie je pogledala na svoj ručni sat. Kasnila je. Vrijeme je ponovno izgubilo oblik, a njegova strijela rasplinula se u prašinu oko nje. Još jednom pogledavši čudno poznat prizor, vratila je knjigu s drugim stvarima natrag u kutiju, zatvorila poklopac i gurnula je natrag ispod stola.

Elodie je uzela svoje stvari i bila je na pola obavljanja uobičajenog postupka provjere i zaključavanja vrata odsjeka prije odlaska kad je osjetila neodoljiv poriv. Nesposobna oduprijeti mu se, požurila je natrag prema kutiji, izvadila knjigu i stavila je u svoju torbu.

19

Kate Morton

DRUGO POGLAVLJE Elodie je uhvatila autobus broj 24 prema sjeveru, od Charing Crossa do Hampsteada. Podzemnom željeznicom bilo bi brže, ali ona nije putovala njome. Gužva je ondje bila prevelika, zraka premalo, a Elodie se nije dobro osjećala u skučenim prostorima. Ta je nesklonost bila činjenica njezinog života otkako je bila dijete pa je bila navikla na nju, ali je u tom slučaju zažalila; sviđala joj se ideja podzemne željeznice, činjenica da je oličenje poduzetnosti devetnaestog stoljeća, njezine stare pločice i fontovi, njezina povijest i prašina.

Promet je bio mučno spor, osobito u blizini Ulice Tottenham Court, gdje je željezničko iskopavanje otkrilo stražnje dijelove reda zidanih viktorijanskih kuća. Bio je to jedan od Elodienih omiljenih prizora jer je pružao uvid u prošlost, toliko stvaran da ga je bilo moguće dotaknuti. Zamišljala je, kao i uvijek, živote onih koji su davno živjeli u tim kućama, u vrijeme kad je južni dio St. Gilesa bio napučena, prljava sirotinjska četvrt koju su činile zavojite uličice i zahodske jame, prodavaonice džina i kockari, prostitutke i djeca uličari; kad je Charles Dickens odlazio u svoje svakodnevne šetnje i kad su alkemičari prakticirali svoj zanat u ulicama koje su izlazile na Seven Dials i kojim su tekle otpadne vode.

Mlađi James Stratton, koji je sa svojim mnogim viktorijanskim suvremenicima dijelio žarko zanimanje za sve ezoterično, ostavio je više dnevničkih zapisa u kojim je opisao posjete određenoj spiritistici i vidovnjakinji u Covent Gardenu, s kojom je uživao dugogodišnju ljubavnu vezu. Premda je James Stratton bio bankar, bio je i darovit pisac pa njegovi dnevnici pružaju žive, suosjećajne i katkad vrlo duhovite uvide u život u viktorijanskom Londonu. Bio je ljubazan čovjek, dobar čovjek, posvećen poboljšanju života siromašnih i izvlaštenih. Kao što je pisao prijateljima koje je pokušavao pridobiti za svoje filantropske ciljeve, vjerovao je da se »život i izgledi ljudskog bića zacijelo mogu poboljšati poštenim mjestom na kojem će noću počinuti«.

20

Urareva kći

S profesionalnog gledišta, njegovi su ga kolege poštovali i čak im se sviđao: bio je bistar, tražen gost na kućnim zabavama, mnogo je putovao i bio je bogat, uspješan u svakom pogledu koji bi viktorijanski muškarac smatrao važnim; pa ipak, u osobnom životu bio je usamljen. Oženio se kasno, nakon više kratkotrajnih, neuspješnih veza.

Među njima je bila veza s glumicom koja je pobjegla s jednim talijanskim izumiteljem, pa veza s modelom, djevojkom koja je bila trudna s drugim, a u srednjim četrdesetim u njemu se rodila duboka i neprolazna naklonost prema jednoj sluškinji, tihoj djevojci zvanoj Molly, koju je često obasipao malenim ljubaznostima premda joj nikada nije priznao svoje istinske osjećaje. Elodie se doimalo kao da je gotovo namjerno birao žene koje ga nisu željele – ili nisu mogle – usrećiti.

– Zašto bi to činio? – upitala je Pippa namrštivši se kad joj je Elodie to jedne večeri spomenula uz tapas i sangriu.

Elodie nije znala odgovoriti i mogla je samo reći da, premda u njegovim pismima nikada nije bilo ničega otvorenog, ni jedne izjave o neuzvraćenoj ljubavi ili priznanja dubokog nezadovoljstva, nije se mogla oteti osjećaju da se nešto sjetno skriva ispod ugodne površine njegovih osobnih pisama; da je težio istinskom ispunjenju koje mu je vječno bilo nedostižno.

Elodie je bila naviknuta na skeptičan izraz koji se na Pippinom licu pojavljivao kad god bi naglas rekla takvo što. Nikada neće moći opisati prisnost koju se osjeća kad iz dana u dan radite među stvarima iz nečijeg života. Elodie nije mogla shvatiti suvremeni poriv za javnim i trajnim objavljivanjem najdubljih osjećaja; sama je pažljivo čuvala svoju privatnost i vjerovala je u francusku ideju le droit à l’oubli – prava da nešto bude zaboravljeno. Pa ipak, njezin posao – i ne samo njezin posao, nego i njezina strast – bio je čuvanje te čak ponovno oživljavanje života ljudi koji nisu imali izbora u pogledu toga. Pročitala je najintimnije misli Jamesa Strattona, dnevničke zapise napisane bez osvrta na buduće naraštaje, ali on ipak nikada nije ni čuo njezino ime.

– Dakako, zaljubljena si u njega – rekla je Pippa kad joj je Elodie to pokušala objasniti.

21

Kate Morton

Ali, to nije bila ljubav; Elodie se jednostavno divila Jamesu Strattonu i osjećala je potrebu da zaštiti njegovu ostavštinu. Njemu je dopušten život koji se protezao dalje od njegova životnog vijeka, a Elodien posao bio je pobrinuti se da ga se poštuje. Čak i dok se riječ »poštovanje« formirala u njezinu umu, Elodie je pomislila na onu knjigu crteža duboko u njezinoj torbi i obrazi su joj porumenjeli.

Zaboga, što ju je spopalo?

Panika pomiješana sa strašnim, divnim, krivnjom prožetim iščekivanjem. U deset godina koliko je radila u arhivi tvrtke Stratton, Cadwell & Co. nije toliko očito prekršila pravila koja je gospodin Pendleton postavio. Njegova su pravila bila neupitna: uzeti artefakt iz spremišta – i, još gore, jednostavno ga tutnuti u torbu te mu nametnuti svetogrđe transportiranja londonskim autobusom iz dvadeset i prvog stoljeća – bilo je i više nego drsko. Bilo je neoprostivo.

Ali, kad je autobus broj 24 obišao postaju Mornington Crescent te krenuo Ulicom Camden High, Elodie je kratko pogledala oko sebe kako bi se uvjerila da je nitko ne gleda, a tada je izvadila knjigu iz torbe te brzo prelistala do crteža kuće na rijeci.

Ponovno ju je zapanjio osjećaj duboke poznatosti. Poznavala je to mjesto. U priči koju joj je majka pripovijedala ta je kuća doslovce bila put u drugi svijet; ali, za Elodie, koja je, sklupčana u majčinu zagrljaju, udisala njezin miris sunovrata, sama je priča bila prolaz, inkantacija koja ju je udaljavala od sadašnjeg trenutka te nosila u zemlju mašte. Nakon majčine smrti svijet te priče postao je njezino tajno skrovište. U vrijeme ručka u novoj školi, kod kuće u dugim trenucima tišine ili noću, kad je tama prijetila ugušiti je, morala se samo sakriti i zatvoriti oči i mogla je prijeći rijeku, hrabro proći kroz šumu i ući u začaranu kuću…

Autobus je stigao u South End Green, Elodie je nakratko zastala kako bi nešto kupila na štandu pokraj željezničke postaje i tada požurila Ulicom Willow prema Gainsborough Gardensu. Dan je još bio 22

Urareva kći

topao i vrlo zagušljiv, a kad je stigla na vrata očeve malene kuće – koja je izvorno bila vrtlareva kuća – osjećala se kao da je trčala maraton.

– Zdravo, tata – rekla je kad ju je poljubio. – Donijela sam ti nešto.

– O, mila – odgovorio je sumnjičavo gledajući lončanicu. – Čak i nakon onoga što se prošli put dogodilo?

– Vjerujem u tebe. A osim toga, gospođa koja ih prodaje rekla mi je da je ovu potrebno zalijevati samo dva puta godišnje.

– Zaboga, doista? Dva puta godišnje?

– Tako je rekla.

– Čudo.

Unatoč vrućini pripremio je patku à l’orange, njegov specijalitet, pa su zajedno jeli za stolom u kuhinji, kao i uvijek. Zapravo nisu bili skloni jesti u blagovaonici, u kojoj su jeli samo u posebnim prigodama kao što je Božić ili rođendani, ili kad je Elodiena majka odlučila da bi trebali pozvati gostujućeg američkog violinista i njegovu suprugu na večeru povodom Dana zahvalnosti.

Dok su jeli, razgovarali su o poslu: o Elodienom radu na predstojećoj izložbi i o zboru njezina oca, o satovima glazbe koje je u posljednje vrijeme držao u jednoj od lokalnih osnovnih škola. Lice mu se ozarilo dok je opisivao djevojčicu čija je violina bila gotovo jednako dugačka kao i njezina ruka, i o dječaku bistrih očiju koji je u dvoranu za vježbanje došao sâm te molio satove violončela. – Njegovi roditelji nemaju smisla za glazbu, znaš?

– Da pogodim: sami ste se dogovorili?

– Nisam imao srca odbiti ga.

Elodie se nasmiješila. Njezin otac bio je mekog srca u pogledu glazbe pa nipošto ne bi djetetu uskratio mogućnost da osjeti njegovu veliku ljubav. Vjerovao je da glazba čovjeku može promijeniti život – »njegov um, Elodie« – i ništa ga nije moglo toliko uzbuditi kao razgovori o plastičnosti mozga i o snimanjima magnetskom rezonancijom, koja su otkrila vezu između glazbe i empatije. Elodieno srce stegnulo se dok ga je gledala kako gleda koncert: potpunu opčinjenost njegova lica pokraj nje u dvorani. Nekoć je i sâm bio profesionalni glazbenik.

23

Kate Morton

– Samo druga violina – pojašnjavao je kad god je ta tema načeta, a u njegovu glasu čuo bi se prizvuk dubokog štovanja kad bi predvidljivo nastavio: – Ni približno kao ona.

Ona. Elodien pogled krenuo je prema blagovaonici s druge strane zida. S mjesta na kojem je sjedila mogla je vidjeti samo rubove okvira, ali nije morala pogledati taj zid da bi točno znala koja slika gdje visi.

Njihovi se položaji nikada nisu mijenjali. Bio je to zid njezine majke.

Odnosno, zid Lauren Adler; dojmljive crno-bijele fotografije energične mlade žene duge, ravne kose i s violončelom u zagrljaju.

Elodie je kao dijete nacrtala te fotografije pa su stoga neizbrisivo otisnute u njezinu umu. Njezina majka u različitim položajima izvedbe, usredotočenost joj je fino uskladila crte lica: visoke jagodice, usredotočen pogled, njezini vješti prsti na žicama koje su blistale pod svjetlima.

– Želiš li slasticu?

Njezin otac iz hladnjaka je izvadio drhtavu mješavinu nečega s jagodom, a Elodie je odjednom primijetila koliko je star u usporedbi sa slikama njezine majke, čija su mladost i ljepota ostale zatvorene u jantaru njezina sjećanja.

Vrijeme je bilo prelijepo pa su čaše s vinom i slasticu odnijeli na terasu na krovu, koja je gledala na park. Tri brata dobacivala su frizbi jedan drugome, a najmanji je trčao amo-tamo po travi između njih, dok je par odraslih sjedio u blizini, glava nagnutih jedna prema drugoj u razgovoru.

Ljetni sumrak bacao je omamljujući sjaj, a Elodie nije željela pokvariti ugođaj. Pa ipak, nakon dvije minute ugodne šutnje u društvu, za koju su ona i njezin otac uvijek bili stručnjaci, odvažila se: – Znaš li o čemu sam danas razmišljala?

– O čemu? – Na bradi je imao malo kreme.

– O onoj priči za laku noć iz mojeg djetinjstva, onoj o rijeci i o kući s vjetruljom na kojoj su Mjesec i zvijezde. Sjećaš li je se?

On se nasmijao, blago iznenađen. – Zaboga! To me je vratilo u prošlost. Da, dakako, voljela si tu priču. Već dugo je se nisam sjetio.

24

Urareva kći

Uvijek sam se pitao nije li možda malo previše strašna za dijete, ali je tvoja majka vjerovala da su djeca hrabrija no što mislimo. Rekla je da je djetinjstvo zastrašujuće vrijeme te da je slušanje strašnih priča način da se djeca osjećaju manje usamljeno. Doimalo se da se ti slažeš s time: kad god je bila na turneji, nikad nisi bila zadovoljna slikovnicama koje sam ti čitao. Znao sam se osjećati prilično odbačeno. Ti bi ih sakrila ispod kreveta kako ih ne bih mogao pronaći pa bi zahtijevala da ti umjesto njih pripovijedam o čistini u dubokoj, mračnoj šumi i o čarobnoj kući na rijeci.

Elodie se nasmiješila.

– Nisi bila zadovoljna mojim pokušajima. Udarala si nogama u pod i razbacivala se riječima kao što su »Ne!« i »Ne tako!« – Jao meni.

– Nisi ti bila kriva. Tvoja je majka bila sjajna pripovjedačica.

Njezin otac utonuo je u sjetnu tišinu, ali je Elodie, koja je inače pazila da ne dira u očevu staru tugu, oprezno nastavila: – Tata, pitam se je li moguće da je ta priča zapravo potjecala iz neke knjige?

– Da barem jest. Bio bih pošteđen mnogih trenutaka pokušaja da utješim svoje neutješno dijete. Ne, bila je izmišljena, obiteljska priča.

Sjećam se kako je tvoja majka govorila da su je njoj pripovijedali dok je bila malena.

– I ja sam to mislila, ali, možda je pogrešno shvatila? Možda je onaj tko joj je pripovijedao zapravo tu priču pročitao u nekoj knjizi? U kojoj od onih ilustriranih viktorijanskih dječjih knjiga.

– Pretpostavljam da je to moguće. – Namrštio se. – Ali, zašto me to pitaš?

Elodie je osjetila peckanje iznenadne napetosti kad je iz torbe izvadila knjigu crteža i pružila je ocu, otvorenu na crtežu kuće. – Ovo sam danas pronašla na poslu, u jednoj kutiji.

– Lijep je… i očito da ga je nacrtao dobar slikar… sjajna vještina…

– Još je malo gledao crtež, a tada je nesigurno pogledao Elodie.

– Tata, zar ne vidiš? – To je kuća iz one priče. Ilustracija iste kuće.

25

Kate Morton

On je ponovno pogledao crtež. – Pa, to je neka kuća. A vidim i rijeku.

– I šumu, i vjetrulju sa Suncem i Mjesecom.

– Da, ali… mila, usudio bih se reći da deseci kuća odgovaraju tom opisu.

– Toliko precizno? Ma, hajde, tata. To je ta kuća. Pojedinosti su iste.

I ne samo to, slikar je dočarao osjećaj koji je budila i kuća u onoj priči.

To moraš vidjeti. – Odjednom je osjetila poriv posesivnosti pa je ocu uzela knjigu. Nije to mogla objasniti bolje no što je već objasnila: nije znala kako, ili što to znači, ili zašto se taj crtež pojavio u arhivi na poslu, ali je znala da je to kuća iz priče njezine majke.

– Žao mi je, mila.

– Ne mora ti biti žao. – Već dok je izgovarala te riječi, osjetila je žarenje dolazećih suza. Smiješno! Plakati kao dijete zbog podrijetla jedne priče za laku noć. Posegnula je za drugom temom, za nečime, bilo čime što će nastaviti razgovor. – Je li ti se Tip javio?

– Još nije. Ali, znaš kakav je. Ne vjeruje u telefone.

– Posjetit ću ga za vikend.

Među njima je ponovno zavladala šutnja, ali taj put nije bila ugodna šutnja u društvu. Elodie je gledala kako se topla svjetlost igra na lišću stabala. Nije znala zašto se osjećala toliko uznemireno. Čak i ako to jest bila ista kuća, zar je to bilo važno? Ili je taj slikar nacrtao crteže za knjigu koju je njezina majka pročitala, ili je to bila stvarna kuća koju je netko vidio te uklopio u tu priču. Znala je da bi to trebala pustiti, dosjetiti se nečega ugodnog i bezazlenog što bi rekla…

– Prognoziraju lijepo vrijeme – rekao je njezin otac u trenutku kad je Elodie uskliknula: – Ta kuća ima osam dimnjaka, tata. Osam!

– O, mila.

– To je kuća iz njezine priče. Pogledaj zabate…

– Draga moja djevojčice.

– Tata!

– Sve to ima smisla.

– Što?

26

Urareva kći

– To je vjenčanje.

– Koje vjenčanje?

– Vaše, dakako. – Njegov je osmijeh bio ljubazan. – Veliki životni događaji znaju oživjeti prošlost. A tebi nedostaje majka. Trebao sam pretpostaviti da će ti sada nedostajati više nego ikada.

– Ne, tata, ja…

– Zapravo, želio sam ti nešto dati. Pričekaj ovdje.

Kad je njezin otac sišao željeznim stepenicama koje su vodile natrag u kuću, Elodie je uzdahnula. S pregačom svezanom oko struka i preslatkom patkom à l’orange jednostavno nije bio osoba s kojom biste mogli dulje održavati stanje uzrujanosti.

Opazila je kosa koji ju je gledao s jednoga od dvostrukih dimnjaka. Pozorno je zurio u nju prije no što je odgovorio na zapovijed koju ona nije čula i odletio. Najmanje dijete na travi počelo je plakati, a Elodie je pomislila na očevu priču o njezinoj razmaženosti u pogledu njegova truda čitanja priče za laku noć: godine koje su se rastegnule, njih dvoje sami.

Sa mnom zasigurno nije bilo lako.

– Ovo sam čuvao za tebe – rekao je kad se ponovno pojavio na stepenicama. Ona je pretpostavila da je otišao po vrpce za koje ga je zamolila da ih pripremi, ali je kutija koju je držao bila premalena za njih, ne mnogo veća od kutije za cipele. – Znao sam da će jednoga dana… da će doći pravi trenutak… Njegove su oči počele blistati pa je odmahnuo glavom pružajući joj kutiju. – Izvoli, vidjet ćeš.

Elodie je podignula poklopac.

U kutiji je bio komad svilene organze, svijetle, žućkaste boje, a školjkasti rub bio je opšiven finom baršunastom vrpcom. Odmah je znala što je to. Već je mnogo puta proučila fotografiju u pozlaćenom okviru.

– Tog je dana bila jako lijepa – rekao je njezin otac. – Nikad neću zaboraviti trenutak kad se pojavila na vratima crkve. Gotovo sam bio uvjeren da neće doći. Brat me je danima prije nemilosrdno zadirkivao.

Njemu je to bilo silno zabavno, a bojim se da sam mu i sâm olakšao.

27

Kate Morton

Nisam mogao vjerovati da je pristala. Bio sam uvjeren da je došlo do kakve zabune, da je to predobro da bi bilo istina.

Elodie ga je primila za ruku. Od smrti njezine majke prošlo je dvadeset i pet godina, ali, za njezina oca kao da je to bilo jučer. Elodie je bilo samo šest godina, ali se i dalje sjećala kako je gledao njezinu majku, kako su ispreplitali prste kad su zajedno šetali. Sjetila se i kucanja na vrata, šaptanja policajaca i strašnog vapaja njezina oca.

– Kasno je – rekao je i kratko je potapšao po zapešću. – Trebala bi krenuti kući, mila. Hajdemo dolje, pronašao sam vrpce koje si željela.

Elodie je vratila poklopac na kutiju. Ostavljala ga je teškom društvu njegovih sjećanja, ali je bio u pravu: putovanje kući bilo je dugo.

A osim toga, već je prije mnogo godina shvatila da nije dorasla zadatku iscjeljivanja njegove tuge. – Hvala ti jer si sačuvao veo za mene – rekla je i ovlaš ga poljubila u obraz kad je ustala.

– Bila bi ponosna na tebe.

Elodie se nasmiješila, ali, dok je silazila za ocem, pitala se je li to istina.

Njezin dom bio je malen, uredan stan na samom vrhu jedne viktorijanske kuće u Barnesu. Zajedničke stepenice vonjale su na masnoću od prženja pomfrita, zahvaljujući prodavaonici pržene ribe i pomfrita u prizemlju, ali je do Elodiena odmorišta dopirao tek slab nagovještaj.

Sâm stan bio je tek nešto više od otvorene dnevne sobe s kuhinjicom i spavaće sobe čudnog oblika s improviziranom kupaonicom; ali, pogled je razgaljivao njezino srce.

Jedan od prozora spavaće sobe gledao je na stražnju stranu reda drugih viktorijanskih kuća: stare opeke, bijeli podizni prozori i krovovi s vodoravnim vrhom te dimnjacima od terakote. Kroz razmake između odvodnih cijevi mogla je vidjeti Temzu. Ili, još bolje, ako je sjedila na prozorskoj klupici, mogla je vidjeti uzvodno sve do zavoja na kojem je bio željeznički most.

Prozor na drugom zidu gledao je na ulicu, a na drugoj strani bila je jednaka kuća. Par koji je u njoj živio još je jeo kad je Elodie stigla 28

Urareva kći

kući. Doznala je da su Šveđani, a doimalo se da to objašnjava ne samo njihovu visinu i ljepotu, nego i njihovu egzotičnu nordijsku naviku večeranja nakon deset sati. Iznad njihove kuhinjske klupe bila je svjetiljka koja kao da je bila od papira te je bacala svjetlost koja je ružičasto svjetlucala na površini ispod nje. Njihova koža sjajila je ispod nje.

Elodie je navukla zavjese svoje spavaće sobe, upalila svjetlo i izvadila veo iz kutije. Nije znala mnogo o modi, ne kao Pippa, ali je znala da je taj komad poseban. Starinski zbog starosti, poželjan zbog slave Lauren Adler, ali Elodie dragocjen jer je pripadao njezinoj majci, a od nje je ostalo iznenađujuće malo toga. Iznenađujuće malo privatnoga.

Nakon trenutka oklijevanja podignula je veo i oprezno ga stavila na svoje tjeme. Postavila je češljić na mjesto i organza se odmotala preko njezinih ramena. Elodie je pustila da joj ruke padnu uz tijelo.

Bila je polaskana kad ju je Alastair zaprosio. Zaprosio ju je na prvu godišnjicu upoznavanja (upoznao ih je mladić s kojim je Elodie išla u školu i koji je tada radio u Alastairovoj tvrtci). Alastair ju je odveo u kazalište, a potom na večeru u jedan fin restoran u Sohou te joj, dok je garderobijerka spremala njihove kapute, šapnuo u uho da većina ljudi tjednima čeka rezervaciju. Dok im je konobar donosio slasticu, ponudio joj je prsten u kutijici plavoj poput crvendaćevog jajeta. Bilo je to kao u filmu, a Elodie je njega i sebe vidjela kao izvana: on s njegovim naočitim licem punim očekivanja, s njegovim savršenim bijelim zubima, i ona u novoj haljini koju joj je Pippa načinila kad je mjesec dana prije držala govor povodom 150. godišnjice Grupe Stratton.

Starija žena koja je sjedila za stolom pokraj njihovog rekla je svojem družbeniku: – Nije li to lijepo? Pogledaj! Porumenjela je jer je jako zaljubljena. – A Elodie je pomislila: Porumenjela sam jer sam jako zaljubljena, a kad je Alastair podignuo obrve, gledala je samu sebe kako se smiješi i odgovara da.

Na tamnoj rijeci jedan se brod oglasio sirenom za maglu, a Elodie je skinula veo s glave.

Pretpostavila je da se to tako događa. Tako se ljudi zaruče. Vjenčat će se – za šest tjedana, prema pozivnici, kad će, prema Alastairovoj 29

Kate Morton

majci, vrtovi Gloucestershirea biti »u punom sjaju kasnog ljeta« – a Elodie će biti jedna od onih ljudi koji su u braku i koji se vikendom sastaju kako bi razgovarali o kućama, kreditima i školama. Jer, vjerojatno će biti i djece, a ona će im biti majka. I neće biti poput svoje majke, darovita i blistava, primamljiva i neuhvatljiva; ali, će njezina djeca od nje tražiti savjete i utjehu, a ona će znati što valja učiniti i reći jer se doima da ljudi to jednostavno znaju, zar ne?

Elodie je stavila kutiju na naslonjač presvučen smeđim baršunom u kutu svoje sobe.

Nakon trenutka neizvjesnosti uzela ju je i gurnula ispod naslonjača.

Kovčeg koji je donijela iz očeve kuće i dalje je stajao pokraj vrata, gdje ga je ostavila.

Elodie je namjeravala te večeri započeti s vrpcama, ali je odjednom bila umorna – silno umorna.

Istuširala se i tada s osjećajem krivnje ugasila svjetlo te klonula na krevet. Sutra će početi s vrpcama; morat će. Alastairova majka Penelope već je nazvala tri puta od doručka. Elodie je pustila da se uključi glasovna pošta, ali će Alastair uskoro najaviti da »mamica« kuha nedjeljni ručak i Elodie će se naći na suvozačkom sjedalu Rovera, na putu kroz drvored prema onoj golemoj kući u Surreyju, u kojoj će ih čekati inkvizicija.

Izbor snimke bio je jedan od samo tri zadatka koji su joj zadani.

Drugi je bio posjet lokalu u kojem će biti primanje, u vlasništvu Penelopine najbolje prijateljice, »samo se predstavite, dakako; ostalo prepustite meni«. Treći je bio druženje s Pippom, koja je ponudila dizajnirati njezinu haljinu. Elodie još nije obavila ni jedan.

Sutra, obećala je samoj sebi i odagnala sve misli o vjenčanju. Sutra.

Zatvorila je oči, odozdo su doprli slabašni zvukovi ljudi koji kasno navečer dolje kupuju porcije paniranog bakalara i pomfrita, a njezine su se misli bez upozorenja vratile drugoj kutiji, onoj ispod njezina radnog stola na poslu. Uokvirenoj fotografiji mlade žene izravnog pogleda. Crtežu kuće.

30