UMIJEĆE STVARANJA
USPOMENA
KAKO STVARATI I PAMTITI
SRETNE TRENUTKE
MEIK WIKING
Naslov izvornika
THE
ART OF MAKING MEMORIES
How to Create and Remember Happy Moments
Copyright © Meik Wiking, 2019
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2020.
Izvori ilustracija sa stranica 284 – 286 mogu se pronaći na ovoj stranici s autorskim pravima.
Nakladnik Mozaik knjiga
Za nakladnika Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Urednica Aleksandra Stella Škec
S engleskoga prevela Andrea Pongrac
Lektorica Ivanka Šenda
Dizajn: Hampton Associates
Grafički urednik Marko Katičić
Prilagodba naslovnice Marko Katičić
Tisak Denona, Zagreb, ožujak 2020.
Iako se izdavač potrudio pronaći nositelje autorskih prava i ishoditi dopuštenje za objavu autorskog materijala, ispričava se ako je došlo do pogrešaka ili propusta. Izdavač je spreman uvažiti ispravke i unijeti ih u buduća izdanja ove knjige.
ISBN 978-953-14-2696-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001056281.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
SADRŽAJ
UVOD
Winnie the Pooh, jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, ovako se nekako izrazio: i ne znate da stvarate uspomene, znate samo da se zabavljate.
Upravo sam i ja to činio do ove godine, a onda je nastupila promjena: navršio sam četrdesetu. Sad više ništa nije isto.
Prošli sam tjedan, primjerice, primijetio da mi posred čela raste dlaka. I pritom ne mislim da je umjesto u obrvama, za promjenu, odlučila živjeti u njihovu predgrađu. A, ne! Prije bi se reklo da je odlučila napustiti civilizaciju. Nestati s radara. Zbrisati u divljinu. Od svih dlačica u obrvama, baš je ona odlučila biti poput Thoreaua. Kad navršite četrdesetu, pinceta vam, posve neočekivano, postaje najbolji prijatelj.
Kad navršite četrdesetu, vaš se izričaj mijenja i najednom smatrate da imate pravo služiti se frazama poput „u današnje vrijeme“. Usto, drukčije percipirate boje: niste sjedokosi, nego je vaša kosa „plave nijanse, tako tipične za face na vodećim pozicijama“. Ne zaboravimo ni na posve nove
izvore veselja! Primjerice, više ne zatvarate pećnicu nakon što ste ispekli povrće kako biste „iskoristili toplinu“.
Ali, u statističkom smislu, četrdeseta godina obilježava polovicu životnog vijeka. U Danskoj, naime, muškarci u prosjeku žive osamdesetak godina i premda ne vjerujem u život nakon smrti, duboko vjerujem da se do smrti treba živjeti punim plućima.
Dosad sam, dakle, natukao 40 godina života, što je, zapravo, 480 mjeseci, odnosno, 14 610 dana. Neki dani prolaze posve nezamijećeno – drugi se, pak, pretvaraju u sretne trenutke koji nas zauvijek prate. Naš život, međutim, ne sačinjavaju minuli dani, nego upravo ti kojih ćemo se zauvijek sjećati. Zato sam se i zapitao: Od 14 610 proživljenih dana, kojih se točno sjećam? I zašto? Što ubuduće mogu poduzeti kako bih što više njih upamtio? Kako mogu prizvati sretne uspomene iz prošlosti i stvarati sretne uspomene u sadašnjosti?
S jedne strane, sjećam se svakog svojeg prvog poljupca – s druge, ne mogu se prisjetiti gotovo ničega što se dogodilo u ožujku 2007. godine. Isto tako sjećam se kad sam prvi put kušao mango – ali se ne sjećam nijednog jela koje sam jeo kad mi je bilo deset. Sjećam se i mirisa trave na livadi na kojoj smo se kao klinci igrali – ali se jedva mogu sjetiti imena tih klinaca.
Od čega su, dakle, satkane naše uspomene? Zašto ponekad glazba, miris ili okus mogu prizvati nešto na što smo posve zaboravili? I kako je moguće stvarati sretne uspomene i uspješnije ih čuvati?
Zapitao sam se to kao znanstvenik koji se bavi istraživanjem sreće i pokušao pronaći odgovor. Moj je posao proučavati sreću, shvatiti što nas usrećuje, razotkriti tajne sretna života i zaključiti kako je moguće poboljšati život kojim živimo. Na Institutu za istraživanje sreće, koji je „think tank“, odnosno trust mozgova koji predano radi na povećanju blagostanja, sreće i kvalitete života, proučavaju se uzroci sreće i radi se na poboljšanju kvalitete života svih ljudi u svijetu.
Nekih se dana sjećamo zato što su bili tužni. Sastavni su dio naše realnosti, našeg sjećanja i nas samih. Ipak, kao znanstvenik koji se
bavi istraživanjem sreće, poglavito sam usredotočen na proučavanje sastavnica sretnih uspomena.
Istraživanja su pokazala da smo sretniji ako gajimo pozitivan i nostalgičan doživljaj prošlosti. Nostalgija je, naime, emocija zajednička cijelom ljudskom rodu i prati nas od pamtivijeka, a najveći znanstveni umovi današnjice istražuju kako točno izaziva pozitivne osjećaje, kako ojačava samopoštovanje i kako povećava osjećaj voljenosti. To znači da naša sreća na duge staze može ovisiti upravo o našoj sposobnosti da svoju životnu priču učinimo pozitivnom.
U svojem sam istraživanju ponajprije želio utvrditi od čega su satkane sretne uspomene, ali se pokazalo čupavim provesti to u djelo. Kako se raspitati kod neznanaca za njihove uspomene, a pritom ne zazvučati poput Hannibala Lectera? „Ispričaj mi čega se sve sjećaš iz djetinjstva, Clarice.“
I sâm sam pokušao odgovoriti na ista pitanja poput arheologa koji ponire u vlastitu prošlost kako bi pronašao izgubljeno blago sretnih uspomena.
Posjetio sam naš obiteljski dom – kuću koju su moji prodali prije dvadeset godina – i shvatio da mirisi mogu probuditi uspomene.
Zahvaljujem se novim vlasnicima koji mi nisu zalupili vratima pred nosom kad sam ih upitao: „Mogu li ući i pomirisati vašu kuću?“
Tijekom ove potrage za izgubljenim blagom shvatio sam da se naše uspomene iz djetinjstva rađaju, oblikuju i dozivaju u suradnji s našim roditeljima. Moja je majka umrla prije dva desetljeća i s njom je nepovratno nestalo cijelo more uspomena. Upravo je zato ova moja priča, u neku ruku, i potraga za Atlantisom, odnosno potraga za izgubljenim uspomenama.
Želio sam ih prizvati i obnoviti jer sve naše uspomene čine temelje našeg identiteta. One nas čine takvima kakvi jesmo pomažući nam da shvatimo da smo isti unatoč prolasku vremena. Uspomene su naša supermoć, omogućavajući nam putovanje kroz vrijeme i oslobađajući nas ograničenja nametnutih sadašnjošću. Uspomene oblikuju našu osobnost i naše postupke, utječu na naše raspoloženje i pomažu nam kovati snove za budućnost.
TISUĆU SRETNIH USPOMENA
Godine 2018. na Institutu za istraživanje sreće proveli smo takozvanu
Studiju o sretnim uspomenama, odnosno veliku globalnu studiju o sretnim uspomenama.
Pritom smo sudionicima postavili sljedeći zahtjev: „Opišite jednu sretnu uspomenu!“ Kako nismo bili u potrazi za određenom uspomenom, jednostavno smo ih zamolili da opišu prvu koja im izroni u mislima.
Bio sam osupnut odzivom. Prema mojoj je spoznaji Studija o sretnim uspomenama dosad najveća globalna zbirka sretnih uspomena.
Naime, zaprimili smo više od tisuću odgovora iz cijeloga svijeta, odnosno, iz sedamdeset pet zemalja, od Belgije, Brazila i Botswane do Norveške, Nepala i Novog Zelanda. Sretne uspomene neumoljivo su pristizale.
Potjecale su iz različitih dijelova svijeta, od pripadnika različitih generacija i različitih spolova, i onih koji su bili tužni i onih koji su znali uživati u životu. Ali unatoč raznolikosti brojnih izvora, pronašao sam se u svakoj od njih. Znao sam zašto su pošiljatelji određene trenutke iz prošlosti pretvorili u sretne uspomene. Bez obzira na to jesmo li Danci, Korejci ili Južnoafrikanci, ponajprije smo svi samo ljudi.
Kad smo se pobliže pozabavili odgovorima, počeli smo uočavati obrasce u poslanim pričama: svi su se ispitanici prisjećali epizoda koje su bile neobične, značajne, emocionalne ili koje su uprezale njihova osjetila.
Tako je, primjerice, 23 % sretnih uspomena predstavljalo neobična ili posebna iskustva, poput prvog odlaska u neku stranu zemlju; 37 % sretnih uspomena činili su važni događaji poput vjenčanja i rođenja; 62 % sretnih uspomena probudilo je nekoliko osjetila: jedna je žena opisala kako je mogla vidjeti, nanjušiti i okusiti poblano papričice koje je, dok je bila dijete, njezina majka znala pržiti na peći.
Također smo anketirane upitali zašto se prisjećaju određenog iskustva.
Njih 7 % navelo je da su se ta iskustva u međuvremenu pretvorila u priče ili su napravili neke podsjetnike ne njih: dnevnike ili fotografije.
Neobična i posebna: 23 %
Višeosjetilna: 62 %
Pozornost: 100 %
Značajna: 37 %
Emocionalna: 56 %
Vrhunac i borba: 22 %
Pripovijedanje: 36 %
Napomena: Jedna uspomena može ući u više kategorija.
Stvaranje podsjetnika na uspomene:: 7 %
Stigle su nam uspomene na bitne dane u životu: priče o vjenčanjima i prvim kćerinim koracima.
Stigle su nam uspomene na sitnice: priče o toplom dodiru sunca, o gledanju nogometne utakmice u tatinu društvu i uz sendviče sa sirom i kiselim krastavcima, o buđenju uz voljenu osobu.
Stigle su nam uspomene na pustolovine: priče o vožnji psećom zapregom, o samostalnom putovanju u Italiju, o preseljenju u Amsterdam.
Stigle su i uspomene na ludorije: priče o skakanju po balama sijena, o ispucavanju naranči iz improvizirana topa, o pokušaju otvaranja boce s vinom na zaleđenu jezeru, i to s pomoću tenisice!
Stigle su nam i uspomene na trijumfe: priče o položenim ispitima, o neočekivanu prevratu i pobjedi u nogometnoj utakmici, o izlasku pred mikrofon i čitanju vlastitog uratka.
Poneke su se uspomene ticale svakodnevice: bile su to priče o promatranju sunčevih zraka kako se probijaju kroz okno, o ulasku u knjižaru, o poslijepodnevnom odlasku na kolače s makom, o gledanju serije „Milostiva prije svega“ (britanski sitcom u kojemu snobovski lik po imenu Hyacinth Bucket pokušava uvjeriti cijeli svijet da se zapravo preziva Bouquet).
Bilo je i uspomena na povezivanje s prirodom: priča o ponoćnom kupanju u švicarskom jezeru pod mjesečinom i svjetlom zvijezda, o probijanju norveškom divljinom, o pogledu na pučinu s Big Sura – dok je Tihi ocean jedino društvo u samoći.
Brojne su uspomene nudile povratak u trenutke čiste zabave: bilo je tu priča o bitkama s vodenim balonima, o grudanju, o klizanju glatkim ledom praznog klizališta.
Bilo je i uspomena na trenutke kad su nam drugi pružili potporu: kad su nas voljene osobe zagrlile u pravom trenutku ili kad su kolege ukrasili naše radno mjesto znajući da prolazimo teško razdoblje.
Sve te uspomene predstavljale su djeliće slagalice pokazujući od čega su satkani sretni trenutci, koje su sastavnice sretnih uspomena i zašto gajimo uspomene. U sljedećim ćemo se poglavljima pozabaviti svim sastavnicama sretnih uspomena!
MANIFEST O USPOMENAMA
OSAM SASTAVNICA SRETNIH USPOMENA
Potaknite moć prvih iskustava! Upustite se u neobična iskustva i učinite svoje dane posebnima.
Neka vaše uspomene budu višeosjetilne! Ne ostanite samo na osjetu vida! Obratite pozornost i na zvukove, mirise, dodire i okuse!
Obraćajte pozornost! Odnosite se prema sretnim trenutcima kao što biste se odnosili prema osobi s kojom ste izišli na spoj. S dužnim poštovanjem!
Stvarajte bitne trenutke! Neka to budu trenutci koji će vam se usjeći u pamćenje!
Služite se emocionalnim markerom! Poboljšajte si cirkulaciju!
Zabilježite svoje vrhunce i borbu! Iako svaka prekretnica predstavlja upečatljivo iskustvo, uložen napor još će nam se više usjeći u pamćenje!
Služite se pričama kako biste preduhitrili krivulju zaborava. Dijelite svoje priče s drugima! Sjećaš li se kad smo onomad...?
Stvarajte podsjetnike na svoje uspomene! Pišite, fotografirajte, snimajte, skupljajte! Budite zakleti neprijatelj Marie Kondo!
UPRAVLJAJTE RASPOLOŽENJEM
Provodeći Studiju o sretnim uspomenama, odlučili smo provjeriti možemo li utjecati na trenutačnu sreću ispitanika navodeći ih da prizovu sretne uspomene.
Zamolili smo ih da zamisle ljestve čija su gazišta rangirana od nule na dnu do desetke na vrhu. „Recimo da vrh ljestava predstavlja najbolju, a dno najgoru verziju vašega života. Na kojem se gazištu trenutačno nalazite?“ Ovim se pitanjem provjerava zadovoljstvo pojedinca vlastitim životom, odnosno, sveukupna sreća pojedinca – i to dugoročna, ona koja zahtijeva veći trud kako bi došlo do ukupnog povećanja zadovoljstva. Isto se pitanje navodi i u Izvješću o stanju sreće u svijetu.
Također smo upitali ispitanike: „U kojoj ste mjeri sada sretni, ako nula
znači da ste vrlo nesretni, a deset da ste vrlo sretni?“ Ovo se pitanje tiče čimbenika koji utječu na sreću poput, primjerice, dana u tjednu, vremenskih prilika i trenutačnih zbivanja – u spomenuto je moguće ukalkulirati i razmišljanja o prošlosti.
Utvrdili smo malu ali bitnu korelaciju između broja riječi kojima su ispitanici dočarali svoje sretne uspomene i njihove trenutačne sreće. Što su bili rječitiji dozivajući sretne uspomene, to su bili i sretniji u danom trenutku. Ne znamo, doduše, je li tomu bio povod što su razmišljali o sretnoj uspomeni – jer bi i suprotno moglo vrijediti. Ako ste dobro raspoloženi, vrlo vjerojatno više ćete vremena posvetiti odgovorima na blesava pitanja znanstvenika – ali to je potrebno još dodatno istražiti.
Još je jedna zanimljivost izronila na površinu. Svjestan sam da živimo u dobu nesloge i nikako mi nije želja dolijevati ulje na vatru i produbljivati postojeće podjele, ali isto tako smatram da sam kao znanstvenik obvezan iznositi istinu. Proučavajući uspomene sudionika naše studije, uočio sam da je njih sedamnaest spomenulo svojega psa, dvoje mačku. Što bi se dalo zaključiti iz toga? Dakle, prema jednoj teoriji, radi se o prevlasti: ako su vlasnici pasa brojniji od vlasnika mačaka, onda će se psi češće i pojavljivati u sretnim uspomenama. Druga teorija, pak, kaže da su psi jednostavno „vaustični“. Ma tko je to meni vau-vau? Tko?
Među ostalima, ispitanicima smo postavili i ovo pitanje: „Što ste sinoć večerali?“ I vi se pokušajte u mislima vratiti na sinoć! Što ste jeli? Gdje ste bili i u čijem društvu? Što ste pili? Jeste li sami pripremili večeru? Što ste učinili s prljavim posuđem?
Sad mi odgovorite na sljedeća pitanja: Koji je glavni grad Kambodže?
Koja je najviša planina na svijetu? Tko je bio britanski premijer potkraj Drugog svjetskog rata?
Prizivanje informacija o sinoćnjoj večeri bitno se razlikuje od prizivanja informacija o Winstonu Churchillu. Upravo je to ključna razlika između prisjećanja i znanja. Upravo se tu autobiografsko ili epizodno pamćenje suprotstavlja semantičkom pamćenju.
Govoreći o pamćenju, ponajprije trebamo istaknuti da postoje dva tipa.
Semantičko je pamćenje sposobnost pamćenja informacija: recimo da je Pariz glavni grad Francuske. Epizodno je pamćenje sposobnost prisjećanja vlastitog izleta u Pariz. Na tu je razliku 1972. prvi put ukazao
Endel Tulving, psiholog i kognitivni neuroznanstvenik sa Sveučilišta u Torontu. I ovim sam potezom otvorio vrata vašeg skladišta semantičkog pamćenja – pratite me?
Želite li prizvati uspomene iz epizodnog pamćenja, morate otputovati u prošlost i ponovno ih proživjeti. Ali posve je nešto drugo kad rovarite po pamćenju kako biste se sjetili tko je bio britanski premijer potkraj Drugog svjetskog rata. Vrlo vjerojatno nemate pojma kad ste to naučili ni gdje. Jednostavno baratate tom spoznajom. To je posve neosobna uspomena koju ne prate ni okusi, ni mirisi ni zvuci. Za razliku od sinoćnje večere, takva uspomena ne posjeduje bogatstvo osjetilnih doživljaja.
Epizodno pamćenje pokriva osobna, jedinstvena i konkretna iskustva koja je moguće iskopati iz vlastite prošlosti. S druge strane, semantičko je pamćenje bezvremensko znanje o svijetu u kojemu živimo, a kojim raspolažu i drugi.
Štoviše, epizodno je pamćenje moguće smatrati svojevrsnim šestim čulom – odnosno, osjećajem za prošlost. To je naša sposobnost putovanja kroz vrijeme. I pritom ne moramo biti Marty McFly i voziti DeLorean brzinom od 140 km/h!
Tulving je to putovanje kroz vrijeme – osjećaj ponovnog proživljavanja nekog prošlog događaja – smatrao ključnim elementom epizodnog pamćenja. Ono se često javlja i u vidu kratkih isječaka iskustva iz određene perspektive – odnosno, iz vašeg kuta gledišta – ugrubo poredanih kronološkim redoslijedom. Primjerice, pržili ste ribu u tavi pijuckajući rashlađeno suho vino dok je na radiju svirao Nat King Cole. Najednom ste se opekli i naglas opsovali., na što je vaša bolja polovica doviknula iz sobe: „Što se dogodilo?“ Odgovorili ste: „Ništa“ i nadodali: „Večera je gotova!“ I izvadili povrće iz pećnice. Ali niste ju zatvorili. Prepustili ste se valu topline, nasmiješili i sjeli.
Epizodno je pamćenje vrlo složen mehanizam koji se razvija tijekom djetinjstva, ali u kasnijem stadiju nego semantičko pamćenje. To znači da činjenice o svijetu usvajate prije nego što ste u stanju upamtiti vlastita iskustva. Oba sustava pamćenja sastavni su dijelovi dugoročnog pamćenja, a treći tip, koji je također Tulving identificirao, naziva se proceduralnim pamćenjem. (Osim spomenutih vrsta dugoročnog pamćenja, postoji i kratkoročno pamćenje.) Ipak, dok su semantičko i epizodno pamćenje eksplicitna vrsta pamćenja, proceduralno je implicitno jer nam omogućava da bez razmišljanja izvodimo uobičajene radnje. Upravo zahvaljujući njemu ne zaboravljamo kako voziti bicikl, kako prati zube i posuđe, kako se potpisati i kako hodati poput Egipćana na pjesmu grupe Bangles. U ovoj ćemo se knjizi usredotočiti na epizodno pamćenje. Želite li naučiti plesati makarenu ili upamtiti broj π na deset tisućitu decimalu, morat ćete se sami snaći!
SRETNE USPOMENE IMAJU POZITIVAN
UČINAK NA VAŠE ZDRAVLJE
Zbog prirode svojega posla često razgovaram s osobama koje su patile ili pate od depresije.
Među ostalim, svima je njima zajedničko sljedeće: osim što u najtežim trenutcima ne mogu doživjeti bilo kakvu radost, ne mogu se sjetiti ni trenutaka iz prošlosti kad su je iskusili. Drugo, usto što ne mogu prizvati ikakve sretne uspomene, također se vrlo često usredotočuju na negativne događaje.
Nasreću, provode se brojna istraživanja kako bi se pomoglo oboljelima od depresije. Primjerice, dr. Tim Dalgleish, klinički psiholog na Sveučilištu u Cambridgeu, služi se metodom mjesta (koja počiva na vizualizaciji i prostornom pamćenju) kako bi oboljelima pomogao da lakše dozovu sretne uspomene. Zahvaljujući spomenutoj metodi, u jednoj studiji koju je dr. Dalgleish proveo u suradnji s kolegama, četrdeset dvoje oboljelih od depresije uspjelo je prizvati petnaest sretnih uspomena, kojima su zatim mogli pribjeći kad bi god potonuli.
Potrebno je uložiti napor da bi se to postiglo s obzirom na činjenicu da depresija zapravo narušava sposobnost prizivanja pozitivnih uspomena. Kako su neki sudionici izjavili da ne mogu iskopati petnaest sretnih uspomena, znanstvenici su im pomogli da ih otkriju i učine živopisnijima, odnosno, bogatijima osjetilnim pojedinostima poput mirisa, boja i zvukova. Zatim su ispitanici trebali primijeniti metodu mjesta na dobivenih petnaest uspomena smještajući ih u dobro poznat domaći ambijent ili na poznatu rutu. Kontrolna je skupina prošla drukčiji oblik obuke tijekom koje ih se bodrilo da uspomene pretvaraju u smislene skupine ili blokove i da ih potom uvježbavaju – ova se strategija često primjenjuje tijekom priprema za ispite.
Obje su skupine nakon jednotjedne obuke uspjele poboljšati svoju sposobnost prizivanja uspomena gotovo do optimalne razine. Međutim, kad su tjedan dana poslije znanstvenici nazvali sudionike bez prethodne najave i na njima primijenili test sjećanja, pokazalo se da su samo oni koji su se služili metodom mjesta uspjeli zadržati sposobnost prizivanja sretnih uspomena.
Premda su ispitanici izjavili da se osjećaju bolje, potrebno je istaknuti da nisu ostvarili zamjetan pomak na ljestvici depresije. Štoviše, s obzirom na to da su bili svjesni što se želi postići spomenutim eksperimentom, moguće je da je to poboljšanje koje su navodno zapazili kod sebe tek placebo-učinak. Unatoč tome, sposobnost dozivanja sretnih uspomena svakako je znak napretka i danas se nostalgija smatra korisnim psihološkim mehanizmom u borbi protiv usamljenosti i anksioznosti jer donosi sreću.
SAVJET ZA STVARANJE
SRETNIH USPOMENA:
UITE U PALAČU
Ulazeći u dom iz djetinjstva, u predvorju zatječem trojicu mušketira u okršaju.
Saginjem se kako bih izbjegao Porthosovu šaku i, zakotrljavši se, upadam u kuhinju. Ondje Beethoven vadi pile iz pećnice. U kuhinji postoji kamin, ispred blagovaonskog stola sa stolcima.
Papa Franjo pokušava zapaliti vatru u njemu, ali uspijeva tek začađiti svoju bijelu kapu i psuje. U susjednoj sobi Neil Armstrong svira klavir. Budući da je odjeven u skafander, prstima istodobno pritišće nekoliko tipki.
Ovo nije san. Ovo je pažljivo organizirana palača sjećanja.
Dopustite da objasnim u čemu je fora! Nekoliko tehnika pamćenja koje su danas u primjeni osmišljene su još u antičkoj Grčkoj i u Rimu. Među njima je i metoda mjesta ili metoda loci („loci“ na latinskom znači „mjesto“) – ujedno poznata kao palača sjećanja. Odnosno, ako pratite BBC-jevu kriminalističko-dramsku seriju „Sherlock“ (a tko je ne gleda?), onda znate da se Holmes, kojega glumi Benedict Cumberbatch, naziva i „palačom uma“.
Legenda kaže da je metodu mjesta prvi put uporabio grčki pjesnik Simonid, i to 500. g. pr. Kr. Ujedno je bio poznat kao „Slatkorječivi“ i često je svojom poezijom i odama zabavljao uzvanike na kojekakvim gozbama i banketima. Nakon jednog takvog nastupa Simonid je napustio hram u kojemu se odvijala gozba kad se najednom urušio krov i svi su uzvanici poginuli. Budući da su njihova tijela bila zdrobljena do neprepoznatljivosti, nije ih se moglo identificirati. Simonid je tad uskočio u pomoć: uspjevši prizvati sliku gozbe, prisjetio
se točnog razmještaja svih uzvanika. Poslije se pozabavio tom epizodom, iz čega je naposljetku proizišla njegova poznata metoda mjesta.
Ova se metoda često primjenjuje u natjecanjima u pamćenju.
Primjerice, u jednoj disciplini natjecatelji se natječu tko će se brže sjetiti rasporeda karata u špilu te unaprijed stvaraju palače sjećanja –najčešće se radi o dobro poznatim mjestima poput obiteljskog doma iz djetinjstva ili poznatih ruta. Usto, svaku kartu u špilu povezuju s nekim likom ili osobom. U mojem je sustavu memoriranja Marilyn Monroe pikova šestica, moj brat herc dečko, a King Kong tref kralj.
Također sam odlučio da su sve tref-karte izmišljeni likovi (poput
Robinsona Crusoea ili Jacka Sparrowa), da su herc-karte osobe koje privatno poznajem, karo najslavnije ličnosti današnjice (poput Donalda Trumpa ili danske kraljice Margaret), a pik slavne ili povijesne osobe, koje su danas pokojne (poput Franka Sinatre ili Kleopatre).
Usto, primjerice, sve osmice obvezno nose naočale (poput Gandhija), devetke su Nijemci (jer se „devet“ na engleskom kaže „nine“, što podsjeća na njemačko „nein“), a četvorke su svi oni koji imaju četveronožne prijatelje (poput Tintina i njegova Snješka).
Kombinacija broja i boje olakšava mi pamćenje; primjerice, tref (povijesna osoba, ali pokojna) devetka (njemačkog podrijetla) je Beethoven.
Kad se prva karta pojavi, lik koji povezujete s njom stavljate na prvo mjesto u svojoj palači sjećanja ili svojoj ruti i onda stvarate mentalnu sliku situacije u kojoj se zatekao. Ova je tehnika još efikasnija ako spomenuti lik pritom izvodi nešto – što je to prljavije, zločestije i moralno neprihvatljivije, to je više upečatljivo!
Sad se pokušajte sjetiti: tko je ono vadio pile iz pećnice u kuhinji? Beethoven. Tko je pokušavao zapaliti vatru, a uspio si je tek začađiti odjeću, nakon čega je opsovao? Papa Franjo, zar ne? (Meni je to karo desetka). Tko je svirao klavir? Neil Armstrong u svojem skafanderu: pikov as. Mala nota za čovjeka, trajna uspomena za um!
Samo kratko upozorenje! Ovu sam mnemoničku tehniku smišljao tijekom leta za Kanadu i toliko sam se zaigrao pokušavajući upamtiti cijeli špil karata da sam zaboravio svoje prijenosno računalo u pretincu ispred sjedala. Itekako sam svjestan paradoksa cijele situacije! Ako ste pročitali „Lykke – potraga za najsretnijim ljudima na svijetu“, onda znate da sam već jednom zaboravio računalo u zrakoplovu. Kako se to ne bi ponovilo i treći put, otad u pretinac odlažem uz prijenosno računalo i cipelu!
Stvarajući palaču sjećanja, sad za otprilike šest minuta mogu upamtiti raspored karata u špilu. Ali ova vam metoda ne mora poslužiti samo kao impresivan trik na društvenim događanjima nego je možete primijeniti na mnogo važnije aspekte života.
ŠTO JE NEKOĆ BILA
Jedan od meni najdražih kadrova serije „ Momci s Madisona“ –televizijske serije čija se radnja odvija u izmišljenoj reklamnoj agenciji tijekom 1960-ih – tiče se epizode „Kotač“.
Tvrtka Kodak razvila je novu vrstu dijaprojektora s kružnim spremnikom, kojega žele predstaviti u reklamnoj kampanji pod nadimkom „kotač“. Na sastanku s klijentima iz Kodaka, Don Draper –šef kreativnog odjela u reklamnoj agenciji Sterling Cooper – uključuje projektor i počinje prikazivati stare obiteljske dijapozitive na kojima se pojavljuju njegova supruga i djeca. Sretni su to trenutci. Sretne uspomene.
Govoreći o vještinama potrebnima za rad u marketingu, Draper izjavljuje da je u tom sektoru najvažnija ideja novine: New! Zatim spominje i mogućnost uspostave dublje veze s proizvodom. I to sentimentalne veze: riječ je o nostalgiji. Delikatno, ali moćno žacanje srca. Spomenuti dijaprojektor nije tek običan dijaprojektor – to je prenosivi generator uspomena, vremenski stroj koji omogućava putovanje u prošlost, putovanje na mjesta koja bismo rado iznova posjetili. Taj dijaprojektor, dakle, nije kotač – nego vrtuljak – omogućavajući nam da opet budemo djeca i da se vratimo na mjesta na kojima smo nekoć bili voljeni.
Premda je ovaj kadar izmišljen, uporaba nostalgije kao marketinškog oruđa itekako je stvarna. Od skupocjenih satova koji obećavaju pojavu nostalgije u budućnosti – „Satove Patek Phillipe nemoguće je posjedovati, nego samo brižno čuvati i prepustiti u nasljeđe sljedećoj generaciji.“ – do pilećih medaljona.