Prvo Poglavlje
Gospodine
Winterborne, jedna žena želi razgovarati s vama.
Rhys se naglo namršti preko ruba pisma koje držao u ruci, zagledavši se oštro u gospođu Fernsby, svoju tajnicu, debeljuškastu sredovječnu ženu, vrlo urednu i marljivu, ali, nažalost sklon u kvocanju.
– Ne primam stranke na početku radnog vremena – rekao je. – Kao što znate, prvih pola sata provodim u čitanju pošte i ne želim da me itko ometa.
Poravnala je okrugle naočale i odlučno mu uzvratila pogled. – Da, gospodine, ali radi se o jednoj mladoj dami i...
– Ne zanima me i da je kraljica osobno – odbrusio je. –
Recite joj da sam zauzet.
S neskrivenim neodobravanjem slegnula je ramenima, stisnula usnice u crtu i izašla iz njegova ureda, lupkajući potpeticama u staccatu. Suvišno je reći, ali zvučalo je poput puščane paljbe.
Uzdahnuo je i spustio pogled na pismo. Rijetko je gubio strpljenje, bio je to luksuz koji si nije mogao dopustiti, no stjecajem okolnosti posljednjih tjedan dana bio je prilično zlovoljan i sukladno tomu otresit prema svakomu tko mu se našao u blizini.
I sve to zbog žene za koju je trebao znati da je ne bi trebao željeti.
Zbog ledi Helen Ravenel... profinjene, bezazlene i sramežljive aristokratkinje.
Bila je sve što on nije bio.
Uspjelo mu je čak dva tjedna ostati njezinim zaručnikom, prije nego što je upropastio šansu postati njezinim suprugom. Naravno, samo zato što je bio previše nagao i silovito je poljubio, onako kako je već dugo želio. Ukočila se u njegovu naručju i zgroženo ga odgurnula od sebe. Bilo je i više nego očito da joj je krajnje odbojan. On se razljutio, ona se rasplakala i pobjegla. I to je bilo to; nakon toga više se nisu vidjeli.
Sljedećeg dana Kathleen, ledi Trenear, udova Helenina pokojnog brata, došla je k njemu izvijestiti ga da je Helen toliko uznemirena da ne može ustati iz postelje.
– Pati od jezive glavobolje i rekla je da vas više nikada ne želi vidjeti – kazala je, bez i trunke krzmanja.
Daleko od toga da Rhys nije mogao razumjeti zašto je Helen prekinula zaruke. Nisu bili jedno za drugo, to je barem bilo savršeno jasno. Očito, Svevišnji nije držao da bi se plemenitašica trebala udati za pučanina. Jer, ma koliko bio imućan, Rhys nije bio džentlmen, ni po porijeklu ni po obrazovanju, a naposljetku ni po izgledu. Bio je visok i mišićav, tamne puti i kose, tipičan radnički tip muškarca.
Sada, u tridesetoj godini života, bio je vlasnik najveće robne kuće na svijetu. A počeo je od male trgovine mješovitom robom na High Streetu, koja je pripadala njegovu ocu. Posjedovao je tvornice, skladišta, praonice rublja, zemljišta,
kuće, konje... imao je i velik udio u brodarskim i željezničkim kompanijama.
U daljnjem razmišljanju o tome omelo ga je kucanje na vratima. Trenutak potom gospođa Fernsby ponovno je upala u njegov ured.
– Da? – upitao je, nestrpljivo zabubnjavši prstima po stolu.
Nije se činilo da je se to osobito dojmilo. – Ako ne želite da mladu damu silom izbacimo odavde, morat ćete prije ili poslije razgovarati s njom – odlučno je izgovorila. – Jer rekla je da će čekati koliko god bude trebalo.
– A mlada dama je...? – upitao je, odjednom zbunjen takvom upornošću. Bilo je doista čudno čuti takvo što; žene u pravilu nisu bile ni približno toliko drske, pogotovo ne prema nekomu poput njega.
– Ne želi reći.
U nevjerici je odmahnuo glavom. Kako joj je uopće uspjelo doći do njegove tajnice? Plaćao je cijelu malu vojsku ljudi koja ga je štitila od upada nenajavljenih posjetitelja. Gotovo bi pomislio da se radi o...
Smjesta je odbacio tu pomisao, no unatoč tomu puls mu se uvelike ubrzao.
– Kako izgleda? – upitao je.
– U žalobnoj je odjeći i lice joj je skriveno iza vela. Vitka je i visoka. Vrlo uljudna, aristokratska držanja – suho je izrecitirala gospođa Fernsby.
– O, Bože – promrmljao je, boreći se potisnuti navalu žudnje. Činilo se nemogućim da bi ga Helen nakon svega mogla potražiti, no u dubini duše znao je da će se to dogoditi. Znao je, iako je odbio vjerovati u to. Bez riječi je ustao i dugim se koracima uputio prema vratima.
– Zaboga, ne možete se pred damom pojaviti u košulji zavrnutih rukava – upozorila ga je tajnica, požurivši za njim. – Spustite ih i odjenite...
Uzalud. Već je prošao kroz njezin ured i izašao u hodnik. Tamo, na jednoj od kožnih stolica poredanih uza zid, sjedila je... ona.
Stao je kao ukopan i zagledao se u vitku, visoku mladu damu, otmjena držanja.
Naravno, bila je to Helen. Iako joj je veo skrivao lice, smjesta ju je prepoznao.
Polako joj je prišao i bez riječi se zagledao u nju. Grlo mu je bilo stegnuto od jada, želudac mu se od navale gnjeva stisnuo u čvor, a ipak, požudno je udahnuo njezin slatkasti miris i smjesta se uspalio. Tu uistinu nije bilo pomoći, uvijek je tako djelovala na njega.
Kako se usudila doći ovamo bez pratnje? Uistinu suludo od nje, pomislio je, tako se kockati s reputacijom. Morat će se pobrinuti da ode prije nego što je netko prepozna.
Ipak, prije toga morao je saznati zašto je došla. Helen pouzdano nije bila iskusna zavodnica. Upravo suprotno, bila je prilično stidljiva. No i pametna. O, da. Jedno je bilo sigurno – znala je što radi. Ne bi se upustila u nešto toliko rizično kad za to ne bi postojao jako dobar razlog.
Začuvši zvuk tipkanja po pićem stroju iz jednog od ureda, prenuo se i svrnuo pogled na gospođu Fernsby koja je mirno stajala na pragu svoje sobe. – Kad je već tu, odvojit ću malo vremena za razgovor s mladom damom. Pobrinite se da nas nitko ne ometa – rekao je i pozvao Helen da pođe s njim.
Bez riječi je ustala i pošla s njim u njegov ured. Haljina joj je bila pomalo otrcana, jasan znak oskudice njezine obitelji.
Nisu bili jedini plemenitaši koji su u to vrijeme spali na niske grane. Ponovno se upitao što želi od njega. Jesu li Ravenelovi u tako lošoj financijskoj situaciji da bi se ipak pristala poniziti udajom za njega?
Tako mu svega na svijetu, doista bi volio čuti kako ga moli da je oženi. Naravno, ne bi pristao, no rado bi joj vratio milo za drago. Zaslužila je to, nakon svih muka koje mu je priuštila. Tjedan dana jedva da je i oka sklopio. Usto, nije bio od onih koji lako opraštaju. Svatko tko mu se ikada ičim zamjerio, dobio je priliku uvjeriti se u to.
Ušli su u njegov ured. Bila je to mala prostorija s velikim prozorom, nekoliko komada skupocjenog pokućstva i debelim sagom na podu. Zatvorivši vrata, prišao je masivnom radnom stolu pa uzeo pješčani sat i okrenuo ga. Pijesak će iscuriti za petnaest minuta. Morat će se pobrinuti u tom roku reći sve što ima.
– Petnaest minuta – rekao je, jasno joj davši do znanja da su sada u njegovu svijetu. A u tom svijetu vrijeme je novac.
Nije rekla ni riječ.
Okrenuo se prema njoj i upitno je pogledao. – Posljednje što sam čuo o vama bilo je da...
Naglo je ušutio jer je podigla veo i zagledala se u njega dugim mirnim pogledom, istim onim koji ga je oborio s nogu kad ju je prvi put vidio. Oči su joj bile srebrnkasto plave, poput mjesečine raspršene kroz oblake. Blijedoplava kosa bila joj je podignuta u šinjon, s jednim nestašnim pramenom koji joj se spustio niz dugi tanki vrat.
Dovraga, pomislio je. Kad barem ne bi bila toliko lijepa. – Ispričavam se – rekla je, pogleda prikovana uz njegov. –Potražila bih vas i prije, no doista nisam mogla.
– Ni sada ne biste smjeli biti tu.
– Moram porazgovarati s vama – odvratila je i svrnula pogled na stolicu. – Smijem li...
– Da, naravno. Sjednite – rekao je pa sjeo na rub stola i prekrižio ruke na prsima. Nije mu bilo ni na kraj pameti primaknuti joj stolicu. Proklet bio ako će se ponašati poput džentlmena, ionako ga je držala primitivcem. – Vrijeme curi – podsjetio ju je, kratko pogledavši pješčani sat. – Iskoriste ga. Sjela je, poravnala nabore haljine i polako svukla rukavice.
Usta su mu se osušila kad je ugledao njezine lijepe duge prste. Nije se mogao ne prisjetiti kako je jednom prigodom, tijekom njegova boravka na Eversby Prioryju, posjedu njezine obitelji, svirala glasovir. Kao opčaran promatrao je kako njezini prsti vješto skakuću preko tipki, poput malih bijelih ptica. Čudno, ali iz nekog samo njoj poznata razloga
još uvijek je nosila prsten kojim ju je zaručio, s brilijantom u obliku ruže.
Ponovno se zagledala u njega. – Držim da biste trebali znati što se dogodilo – započela je, lagano porumenjevši. –Nisam imala pojma da će moja šogorica otići k vama. Bojim se da je došlo do velikog nesporazuma. Nisam se dobro osjećala, no da sam znala da bi joj ikada moglo pasti na um...
– Rekla je da ne možete ustati iz postelje jer imate napadaj migrene.
– Da, ali...
– Po svemu sudeći, ja sam bio uzrok te migrene.
– Da, no Kathleen je uistinu pretjerala. Nisam...
– Rekla je da me više nikada ne želite vidjeti.
Lice joj je naglo poprimilo jarko ružičastu boju. – Voljela bih da vam to nije prenijela – tiho je rekla i spustila pogled.
– Nisam to tako mislila. Bila sam posve smušena zbog onoga što se dogodilo. To je ono što sam vam željela reći.
– Ako vam to nešto znači, ispričavam se – hladno je odvratio.
– Ne želim vašu ispriku. Ono što želim je... nadala sam se...
– Da?
– Mislila sam da ćete razumjeti. Doista mi je neugodno otvoreno govoriti o tome.
Duboko je uzdahnuo. Nešto unutar njega kao da je umrlo. Ljudi su ga stalno, manje ili više otvoreno, moljakali za novac. Očito, Helen u tome nije bila nimalo drugačija. Nije ju osuđivao zbog toga niti se pitao odakle joj pomisao da joj on nešto duguje ili zašto misli da bi on trebao udovoljiti njezinoj zamolbi. Nije želio čuti nijedan racionalan razlog za takvo što. Radije će joj uručiti ček i završiti s tim.
Kako je uopće došao na pomisao da bi išta drugo mogla željeti od njega? Bilo je to uistinu glupo od njega. Kao da ne zna kako stoje stvari s tim. Sve se okreće oko novca, tako je uvijek bilo i bit će. Muškarci žude za lijepim ženama, žene za imućnim muškarcima. Ponizio je Helen dopustivši si drskost da je strastveno poljubi, i zato si je uzela pravo naplatiti mu to.
Obišao je stol, otvorio ladicu, izvadio čekovnu knjižicu, ispisao ček na deset tisuća funti pa prišao Helen i pružio joj ga. – Nitko ne mora znati odakle vam novac – izgovorio je poslovnim tonom. – Ako nemate račun na koji biste ga položili, otvorit ću vam ga – nastavio je, jer znao je da žene ne mogu same sebi otvoriti bankovni račun. – Ne brinite, potrudit ću se da to bude disketno provedeno.
U nevjerici se zagledala u njega. – Odakle vam pomisao da... – započela je pa pogledala ček i oštro udahnula. – Čemu to? – zgroženo je upitala.
Namrštio se, zbunjen njezinom reakcijom. – Nije li to ono što ste željeli, no bilo vam je neugodno pitati?
– Ne. Željela sam... nije važno – rekla je i ljutito pocijepala ček na komadiće. – Ne trebam novac. Čak i da ga trebam, ne bih ga nikad tražila od vas.
Nije mogao vjerovati da je tako olako odbacila malo bogatstvo koje joj je upravo poklonio. Boreći se sa sramom i zlovoljom zbog uskraćena osjećaja zadovoljstva da se najzad ipak ponio kao gospodin, odjednom je shvatio da ju je podcijenio.
Dovraga, ako ne novac, što želi od njega?
Duboko je udahnula, polako ispustila zrak iz pluća pa ustala i prišla mu. – Zahvaljujući izvjesnim... sretnim okolnostima, sada smo u puno boljoj financijskoj situaciji. To znači da moje sestre i ja ne moramo strahovati za miraz.
Zagledao se u nju. U međuvremenu se uspio dovoljno pribrati i navući na lice uobičajeno hladnu masku. Doduše, nije mu bilo lako glumiti hladnoću. Stajala mu je preblizu, toliko blizu da je bio potpuno obavijen mirisom njezina parfema. Vraški zavodljiva mješavina vanilije i orhideje calanthe, pomislio je, na trenutak zaustavivši dah. No htio-ne htio, morao je nastaviti disati, a sa svakim novim udahom pred očima bi mu iskrsnule nepoćudne slike. Želio ju je na leđima, tu na stolu, i s nogama...
Primorao se potisnuti tu sliku. U njegovu su uredu, podsjetio se. On je biznismen u skupom odijelu i uglačanim cipelama, a ne divljak. U očajničkoj želji da poveća udaljenost
