U tišini - Rosamund Lupton

od au tor ice rom a na sestr a

ros a m u n d l u p to n

U TIŠINI ito i z r a z o. , o n s n “ I z v r vo n a p i s a n o i tlj re b u peč a š to je pot ” ve an.

I m a s j a j a n ro m T Y IAR za s NE LIA

MOR

Rosamund Lupton U TIÅ INI

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

dvjestotridesetosma Naslov izvornika

The Quality of Silence Copyright © 2015 by Rosamund Lupton Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2016.

ISBN 978-953-14-2021-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000940325.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Rosamund Lupton

U tišini S engleskoga prevela DADO ČAKALO

Posvećeno Tori Orde-Powlett

It is deep January. The sky is hard.

The stalks are firmly rooted in ice.

It is in this solitude, a syllable, Out of these gawky flitterings, Intones its single emptiness, The savagest hollow of winter-sound.

(Odmakao siječanj. Nebo je tvrdo.

Stabljike su čvrsto ukorijenjene u led.

Tu u ovoj samoći, jedan glas, Usred nespretnog lepetanja, Pjeva svoju jednu praznu notu.

Najsvirepiju šupljinu zimskog zvuka.)* Wallace Stevens

* stihovi iz pjesme "No Possum, No Sop, No Taters" Wallacea Stevensa, slobodan prijevod

Moje je ime oblik, a ne zvuk. Izgovaram ga rukama i prstima, a ne jezikom i usnama. Odrasla sam na 10 prstiju – ja sam djevojčica sastavljena od slova R–u–b–y A ovo je moj glas.

1. POGLAVLJE

Riječi bez zvuka @Rijeci_bez_zvuka – 1 h 650 sljedbenika UZBUĐENJE: Ima okus pršteće svemirske prašine, a osjećaj tupog udarca pri slijetanju aviona. Izgleda poput velike krznene kapuljače tatine parke kakvu nosi pleme Inupiaq.

LEDENO je hladno; kao da je zrak načinjen od krhotina stakla. Hladnoća u Engleskoj su okrugli snjegovići i “hua-haj, pao je snijeg!”. Hladnoća koja te jutrom prijateljski pozdravlja. Ali ova je hladnoća zla. Tata kaže da su dvije stvari važne za Aljasku: Kao prvo) tamo je stvarno stvarno hladno i Kao drugo) super je tiho jer je snijeg tisućama milja uokolo a ljudi jedva nešto. Sigurno misli na sjever Aljaske, a ne na ovaj aerodrom u Fairbanksu, gdje automobilske gume bruje na cesti, a ljudi vuku putne torbe koje se drmusaju na kotačićima dok avion reže nebo. Tata jako voli tišinu. Kaže da to nije zato što sam ja gluha, već zato što ju mogu čuti.

Mama me ne pušta od sebe, kao da me može umotati u još jedan topli sloj sebe, pa se kutrim uz nju. Ona misli da se tatin snježni skuter pokvario i da je zato propustio aviotaksi. Kaže da mu je 13

Rosamund Lupton

vjerojatno iscurila baterija na satelitskom telefonu jer bi nam se inače sigurno javio.

Tata nas je trebao dočekati na aerodromu. Umjesto njega, dočekala nas je policajka, koja samo govori: “Žao mi je, ništa vam ne mogu reći”. Sad grabi pred nama kao da smo na školskom izletu, a muzej samo što se nije zatvorio, pa cure viču za njom: “Može još pet minuta za suvenirnicu?!”, ali kad netko tako grabi jasno je da neće usporiti.

Nosim zaštitne naočale i masku za lice. Tata je tu bio superodlučan što ćemo ponijeti sa sobom – pravu opremu za Arktik, Kljunašiću – a s ovim zrakom od slomljena stakla nisam požalila što sam ga poslušala. Ja nikad ne plačem, barem ne kad me drugi mogu vidjeti, jer ako si dopustim tu slabost onda stvarno mogu na sebe staviti i ružičastu baletnu haljinicu. Ali plakanje ispod zaštitnih naočala se ne broji kao plakanje u javnosti jer me nitko ne vidi.

Tata kaže da ti se na sjeveru suze mogu zamrznuti.

Držeći kćer za ruku, Yasmin zastane na putu prema zgradi aerodromske policije, zbog čega se mlada pozornica namršti, ali samo nakratko, dok ne shvati što se događa. Oko njih je napadao snijeg, novi na stari, pokrivši i ono malo što je ostalo svojim jednobojnim, ujednačenim premazom. Scena kao da je napravljena od pariške štukature. Pored svojih stopala u snijegu je ugledala sitne otiske ptičjih nožica i shvatila da bulji u pod. Natjerala se podići pogled, zbog Ruby, i iznenadila se blještavilom oko sebe. Snijeg je prestao padati, a zrak je bio blistav, svijetao i zapanjujuće jasan poput kristala. Dovoljan bi bio samo jedan okret na pojačalu svjetline, pa da se oštro vidi svaki atom u zraku. Činilo se kao da cijela scena lebdi, preoštra da bi bila stvarna. * 14

U tišini

Policajka je maknula novine sa stola, kao da sam malo dijete koje ne smije čitati novine, pa sam joj pokazala svih deset prstiju da vidi koliko mi je godina, ali me ne razumije.

– Viši policijski službenik će vam reći što se događa – kaže ona mami.

– Zato mu valjda nosi novine – pokaže mi mama rukama. Ljudima često promakne mamin humor, kao da ljudi koji su lijepi poput filmskih zvijezda ne znaju biti smiješni, a to uopće nije fer.

Mama rijetko sa mnom koristi znakovni jezik, stalno me tjera da čitam s usana. Nasmiješim se i ja njoj, ali su naši osmijesi samo prazne torbe; u sebi se ne osjećamo smjehutljive.

Mama kaže da će se brzo vratiti i da odem po nju ako mi što treba. Pokažem joj O. K., tako da okrenem palčeve prema gore.

Ovim se znakom služe i oni koji čuju, što je valjda razlog zašto mi mama sad ne kaže “SVOJIM RIJEČIMA, RUBY”.

Kad kažem “rekla sam” mislim “pokazala sam”, što je znakovni govor rukama, ili “natipkala sam”, što je također neka vrsta govora rukama. Ponekad koristim američki znakove, što je isto kao kad ljudi koriste američke riječi kad govore ustima.

Ovdje je signal 3G, ali provjerila sam; nema e-maila od tate.

Bilo je glupo uopće nadati se jer: Kao prvo) laptop mu se potrgao prije dva tjedna i Kao drugo) čak i da je posudio prijateljev, na sjeveru nema signala za mobitel ni wi-fija, a on je sigurno tamo jer su mu se pokvarile motorne saonice, pa će se morati poslužiti satelitskim terminalom da mi pošalje e-mail, a to je superteško na onoj smrzavici.

Kljunašić je naziv za bebu kljunaša. Tata snima dokumentarce o prirodi i obožava kljunaše. Ali na Aljaski kljunaš ne bi preživio 15

Rosamund Lupton

ni dvije minute, beba još manje. Treba ti posebno krzno da te grije, poput onoga u polarne lisice, i stopala koja ne propadaju kroz snijeg, kakva ima sjevernoamerički zec, ili moraš biti poput mošusnog goveda s velikim kopitima kojima možeš probiti led i domoći se hrane i vode. A ako si čovjek, onda ti trebaju zaštitne naočale i polarne rukavice s palcem i posebna odjeća i polarna vreća za spavanje, a tata ima sve to. Pa čak i ako je zapeo tamo na sjeveru gdje ti se i suze smrzavaju, bit će njemu dobro, baš kao što je polarnoj lisici i mošusnom govedu i sjevernoameričkom zecu.

U to uopće ne sumnjam.

A onda će nas doći potražiti. Znam da hoće.

Na letu iz Engleske, a to je TRAJALO i TRAJALO, stalno sam zamišljala što sad tata radi. Mislila sam: Tata sad odlazi iz sela, pa, tata sad vozi motorne saonice, pa tata sad dolazi na avionsku pistu.

“Usred ničega, Kljunašiću. A usred ničega je jako lijepo i prazno jer ga samo rijetki uspiju pronaći.”

Tata sad čeka aviotaksi.

“To ti je kao pismo za poštara; moraš biti tamo na vrijeme ili te poštar neće preuzeti.”

Spavala sam cijelu vječnost, a kad sam se probudila, pomislila sam: Tata je sad na aerodromu u Fairbanksu i čeka nas! Pa sam tvitala o Uzbuđenju koje izgleda poput velike krznene kapuljače tatine parke kakvu nosi pleme Inupiaq i tupog udarca pri slijetanju aviona, mada još nismo bili sletjeli, ali sam pretpostavila da je to najsuperkul osjećaj – taj udarac i to što je tata tako blizu.

Onda mi se počeo približavati onaj dosadni stjuard, i znala sam da će mi reći da ugasim laptop, što bi mamu razveselilo, jer mrzi “taj prokleti laptop”. Zamolila sam mamu da mu kaže da sam ga stavila u sigurni mod za let. Nisam bila sigurna da će me poslušati, jer bi ona bila presretna da ga moram ugasiti, ali je stjuard primijetio da govorim s mamom znakovnim jezikom i shvatio da 16

U tišini

sam gluha, pa se, kao i svi drugi kad to shvate, sav raspekmezio.

Tata misli da je to zbog dvostrukog efekta prekrasne mame i drage gluhe curice (mene!), kao u filmu koji se prikazuje nedjeljom popodne. Taj pekmezasti stjuard nije ni provjerio jesam li stvarno stavila komp u sigurni mod, a onda mi je još dao i Twix čokoladicu. Samo se nadam da među teroristima nema nijedne gluhe desetogodišnjakinje, jer će i njima dijeliti slatkiše.

Ja nemam ništa s curicama u tim slatkastim filmovima, a ni mama nije filmska zvijezda, jer je previše pametna i duhovita, ali je tata zato baš kao Harrison Ford. Znate ono, kao tip koji će razoružati terorista kad treba, ali ti svaku večer čita priču prije spavanja. Uvijek mu je zabavno kad mu to spomenem. I premda u stvarnom životu nikad nije razoružao terorista – a što ste vi mislili? – uvijek kad je doma čita mi priče, čak i sad kad imam deset i pol godina, a ja obožavam zaspati dok mi njegovi prsti pred kapcima pokazuju riječi.

Onda smo zaista sletjeli uz tupi udarac kotača o pistu i ja sam bila superkul uzbuđena i povezala se na besplatni wi-fi i poslala tvit, pa smo uzeli svoju prtljagu s pokretne trake i požurile prema Dolascima s još uvijek čudnim osjećajem u nogama od dugoga leta. Ali umjesto tate dočekala nas je policajka koja zna reći samo “Žao mi je, ništa vam ne mogu reći” i dovela nas ovdje.

Viši je policijski službenik kasnio, pa je Yasmin otišla provjeriti kako je Ruby. Ona i Ruby su trebale s Mattom provesti božićne blagdane koji su tek za četiri tjedna, ali nakon što se čula s njime prije osam dana odlučila je suočiti se s njime licem u lice čim prije. Čim prije, s obzirom da je dijete u školi, da netko treba čuvati psa i mačka, a treba kupiti i odjeću za Sjeverni pol. Brinulo ju je što mora izvući Ruby iz škole, ali otkad je umro Mattov otac, Ruby nije htjela da ju itko čuva.

17

Rosamund Lupton

Pogledala je prema Ruby kroz staklo na vratima i promatrala njezinu neravno ošišanu kosu kako joj pada preko lica dok se naginje nad laptop. Ruby ju je sama odrezala prošle srijede uvečer kad ju je spopala želja da bude sama svoj majstor. Doma bi joj Yasmin već rekla da ugasi laptop i vrati se u stvarni svijet, ali ju je ovdje zasad odlučila pustiti na miru.

Ponekad, dok bi tako gledala svoju kćer, Yasmin se činilo da je zapela u vremenu, dok bi svim drugima oko nje vrijeme i dalje teklo. Katkad bi joj promakli i cijeli razgovori. Činilo joj se kao da su joj se trudovi nastavili i nakon poroda u nekom drugom obliku, ali ne i manje bolni, i pitala se ima li kraja tome. Hoće li se tako osjećati i kad Ruby navrši dvadesetu? Kad zađe u četrdesete? Bi li se i njezina majka tako osjećala? Pitala se koliko ti dugo može nedostajati majčina ljubav.

Mlada joj se policajka primakla oštrim korakom – ta očito ne zna hodati sporo – i rekla da je očekuje poručnik Reeve te da joj je prtljaga smještena na sigurno u nekom uredu, kao da logistika prtljage ima jednaku važnost kao i ono što joj ima za reći poručnik Reeve.

Ispratila ju je do poručnikova ureda.

On je ustao i ispružio ruku.

– Što se dogodilo s Mattom? Gdje je on?

Zvučala je ljutito, kao da krivi Matta što se nije pojavio. Bila je toliko ljuta na njega da je zaboravila prilagoditi ton novoj situaciji, kakva god ona bila.

– Htio bih provjeriti s Vama neke stvari – kazao je poručnik Reeve. – Imamo podatke o stranim državljanima koji rade na Aljaski.

Otkad su Ruby dijagnosticirali potpunu gluhoću (što je prava rijetkost, rekli su, kao da je gluhoća u novorođenčeta neka vrsta orhideje), Yasmin je zvuk doživljavala kao valove. Budući da je 18

U tišini

fizičarka, mogla ih je tako doživljavati i ranije, ali tek je s Ruby shvatila činjenicu da je zvuk materijalan. Ponekad kad nije željela čuti što joj drugi govore – logopedi ili neuviđavni prijatelji – zamišljala se kako surfa na valovima njihova glasa ili zaranja u njih, ne dopuštajući im da joj udaraju o bubnjiće i postanu razumljive riječi. Ali sad ga je morala saslušati. Znala je da mora.

– Prema tim podacima – nastavio je poručnik Reeve – Vaš suprug boravi u Anaktueu. Premda je u početku boravio u Kanatiju?

– Da, tamo je bio ljetos; proveo je četiri tjedna u jednoj Arktičkoj istraživačkoj stanici snimajući dokumentarac o životinjskom svijetu. Onda je sreo dvoje ljudi iz Anaktuea, koji su ga pozvali da boravi u njihovom selu. Prihvatio je poziv i ponovno je otišao na Aljasku u studenome.

Odgovor je bio predug i predetaljan, ali se poručniku Reeveu nije žurilo, kao da ni on nije htio da se ovaj razgovor nastavi.

– Bojim se da je Anaktue stradao u katastrofalnom požaru – rekao je.

Katastrofalnom. Riječ za nesagledivo razaranje, za vulkane i potrese i meteorite koji su pali na Zemlju, a ne za sićušno selo Anaktue, zaselak zapravo.

Osjećala se glupo jer je ovamo došla da se posvađa s njim, kako bi mu dala do znanja što će učiniti ne posluša li ju. Prešla je pola zemaljske kugle da mu kaže da se vrati kući odmah i sad, kako mu ne vjeruje da se između njega i one žene iz plemena Inupiaq ništa više neće dogoditi i da ona neće s druge strane svijeta mirno promatrati kako im ta žena razara obitelj. Ali već zbog same pomisli da mu ta druga žena i ona uvjetuju vjernost i određuju sudbinu, Matt joj se doimao poput kakva slabića i kukavice, što ju je toliko razbjesnilo da je, pakirajući se, samo bacala i trpala Rubyne i svoje stvari u torbu do točke kada će sve eksplodirati u oblaku paperja i Gore-Texa kad stignu na Aljasku.

19

Rosamund Lupton

– Mislimo da su u jednoj od kuća eksplodirale plinske boce za peć ili štednjak – nastavio je poručnik Reeve – i da se požar proširio do spremišta goriva za motorne saonice i generator, što je dovelo do druge, puno veće eksplozije i strašnoga požara. U selu nitko nije preživio. Moja sućut.

Osjetila je oštru bol i ostala bez zraka, kao da joj je ljubav zabila nož u leđa. Taj joj je osjećaj bio nekako poznat. Bila je to snažnija verzija boli koju je osjećala u početku njihove veze, mnogo prije braka i djeteta, prije nego što je postojao opipljivi zalog da će ostati s njom. Vrijeme je prestalo teći pravocrtno, već se izvilo u petlju koja se sastaje s onim što je bilo ranije, tako da joj je onaj mladić kojeg je tako strasno voljela bio jednako blizak kao i ovaj sadašnji muž s kojim se prije osam dana posvađala.

Sjetila se kako zrake niskoga zimskog sunca prodiru kroz prozor, tihog i usporenog predavanja profesora filozofije i graktanja ptica prigušenog debelim zidovima predavaonice. Kasnije joj je objasnio da su to bili čvorci i popići. Sjedio je blizu nje, tek nekoliko praznih mjesta dalje. Dotada ga je vidjela dvaput i svidjela joj se njegova krutost, njegov žustar hod i zamišljenost, kao da mu misli određuju ritam koraka. Svidjelo joj se i njegovo lice ravnih ploha koje se susreću pod oštrim kutom. Pogled mu je privukao zvuk njezinih pletaćih igala i činilo im se kao da se odnekud poznaju. Onda je skrenuo pogled, da ona ne pomisli kako joj zamjera zbog pletenja. Kad je predavanje završilo, prišao joj je, a ona je zbunjeno odložila pletaći pribor.

– Je li to mrežica za zmiju?

– Ogradu.

Kasnije joj je priznao kako je pomislio da joj fali daska u glavi, ali joj je htio dati priliku da objasni.

– Ti si ćaknuta, jel’ da?

Znači, tako ti zamišljaš pružiti nekom priliku da objasni?

20

U tišini

– Astrofizičarka – odgovorila je.

Mislio je da se šali, ali ga je jedan pogled razuvjerio.

– Astrofizičarka koja na satu filozofije plete pletivo za ogradu?

– Pohađam metafiziku kao dio fizike. Na Oxfordu možeš završiti dvopredmetni studij. A ti?

– Zoologiju.

– Pa što ti onda radiš na predavanju iz filozofije? Osim što izražavaš sumnju u moje pletenje?

– Filozofija je važna.

– Kome? Životinjama?

– Nama. Kako razmišljamo o životinjama. O nama samima. O svom okolišu i našem mjestu u njemu. – Zaustavio se, malo posramljen. – Obično ne započinjem s teškim temama. Barem ne odmah.

– Odmah s teškim temama, u tome sam daleko dogurala. Škola koju je prije pohađala bila je brutalno lagana. Preživjela ju je tako što se skrivala i pazila da bude bezlična. Srećom, upale jagodice lica i male grudi nisu bili na cijeni kod momaka. Tajnu da je pametna čvrsto je držala u sebi, namjerno podbacujući na provjerama znanja, sve do mature, kad je rasturila na A-razini izvukavši iz šešira četiri blistave petice umjesto musavih trojki i dvojki. Godinama je skrivala činjenicu da je štreber, a sad se proslavila.

Odložila je dugačko pletivo.

– Vidimo se večeras u osam pred faksom, pa ću ti pokazati.

Poručnik Reeve se nagnuo prema njoj, pa se prenula i shvatila da oboje sjede za stolom sučelice. Uopće se nije sjećala trenutka kad je sjela. Pružao joj je nešto.

– Ovo je našao policajac iz Prudhoea na mjestu nesreće. Donio je ovamo da Vam pokažemo. Inicijali ukazuju na to da bi moglo biti Matthewovo.

21

Rosamund Lupton

Uzela je taj topli komad metala koji je bio njegov vjenčani prsten i pogladila ga. S unutrašnje strane nalazili su se Mattovi inicijali. I polovica prve rečenice njihova zavjeta. Drugu je polovicu osjećala utisnutu u mekani dio svojega prstenjaka.

– Da, to je njegovo – rekla je.

Skinula je svoj vjenčani prsten i zamijenila ga Mattovim, koji je bio prevelik za njezin prst. Zatim je vratila svoj kako Mattov ne bi skliznuo, nadajući se da će ga on jednoga dana ponovno htjeti nositi. Ne može biti mrtav, ne s ovim oštrim bolom koji ju probada, ne dok Ruby sjedi u susjednoj prostoriji. Nije mogla – nije htjela – vjerovati da je to moguće.

Primijetila je kako joj poručnik Reeve promatra ruke.

– On skine prsten kad je na poslu i spremi ga na sigurno.

Tako joj je rekao Matt kad je prije nekoliko tjedana primijetila goli prst na fotografiji koju je e-mailom poslao Ruby. Hvala bogu da ona nije primijetila. Poručniku Reeveu nije priznala da ne vjeruje Mattovom objašnjenju.

Nekoliko sati nakon predavanja iz filozofije već je bilo mračno, i njih su dvoje prošetali od povijesnog dijela grada, u kojem su živjeli studenti i turisti, do parkirališta trgovačkog centra na rubu rezidencijalne četvrti. Sjene na bezličnom asfaltu i betonu bile su prijeteće. Tada je ugledao pletene mrežice omotane oko stupova prometnih znakova i ograda i stalka za bicikle. Nisu ga dakle opčarale samo te svjetlucave oči, vretenasti udovi i široki osmijeh, već i meka vuna oko tvrdog metala, trake i uzorci šarenoga pletiva koje je davalo boju aluminiju i čeliku.

Priznala mu je da pripada skupini vrtlara gerilaca, koji pod plaštem noći pretvaraju betonske kružne tokove u sićušne cvjetne poljane, ali da to već neko vrijeme nije radila.

– Šta, nestašica kružnih tokova? – upitao je.

22

U tišini

– Krivo doba godine za sadnju – odgovorila je – a i ne stigne se kad su predavanja.

– To je dakle tvoja skrivena strast?

– Pletenje vune za ogradu, misliš? Srećom, nije.

– Onda?

Nije mu još dovoljno vjerovala da mu pokaže.

Poručnik Reeve krenuo je položiti svoju ruku na njezinu u znak utjehe, ali je nesigurno zastao. Djelovala je tako dostojanstveno; ni traga uobičajenom izljevu emocija. Makar nije u redu da to zove izljevom. Mislio je na osjećaj s kojim se nije znao nositi – s tugom.

– Jučer popodne su iz aviona primijetili požar – rekao je, misleći da želi čuti pojedinosti. On bi, na njezinom mjestu.

– Neki je pilot preletio Anaktue netom prije oluje. Policajci okruga North Slope i spasilačke službe odmah su se dali u akciju spašavanja, usprkos oluji i očajnim uvjetima za letenje. Nisu stali s pretraživanjem do ranih jutarnjih sati, ali nažalost nisu našli nijednog preživjelog.

– Jučer popodne? – ponovila je.

– Da. Nažalost, ne znam pojedinosti, budući da su na mjestu nesreće bili policajci i spasilačka služba.

– Jučer me nazvao. Matt. U pet popodne po aljaškom vremenu.

Znala je da je živ, a sad ima i dokaz. Dok je policajac obavljao telefonski razgovor, prisjetila se djelića njihova razgovora kad su se vraćali na fakultet i kako se cijelo to vrijeme odvijao jedan sasvim drugi razgovor, onaj u kojem se on njoj približavao i naginjao prema njoj, a ona podsvjesno uskladila korak s njegovim. Tada je primijetila kako mu iz izblijedjela ovratnika karirane košulje viri vrat s ispupčenom Adamovom jabučicom, kao da je još uvijek u razvoju, još uvijek dječak.

A on je promatrao njezino čelo i obraze i usta pod grubim uličnim svjetlom i vidio ženu kakvom će postati za deset godina i to 23

Rosamund Lupton

je bilojeto, kasnije joj je priznao.

Mađioničarski trik. Že-Za Matt biolog i snimatelj, koji Bam! već mjesecima radi naČudo.

Aljasci. na s kojom Božić mu u želim posjetbiti. dolaze supruga Yasmin i njihova gluha kći Ruby.

Ona nije dijelila njegovu vjeru u budućnost. Ipak, dok su se šeTrebao ih je dočekati na aerodromu, ali umjesto njega policajac im tali, osjetila je kako njezino samotno postojanje – život u kojem priopći strašnu vijest da je Matt poginuo. Yasmin i Ruby odbijaju je ona otklon od pravila kao jedina u obitelji, u školi i naselju koja povjerovati u to. Same kreću u neizvjesnu potragu za Mattom kroz pohađa fakultet – polako postaje dio prošlosti. beskrajno ledenu i mračnu aljašku noć, kroz smrznutu divljinu, gdje ništa ne raste, gdje nitko ne živi, gdje se suze smrzavaju… Zalaze sve dublje u zemlju tišine, ali ga ne nalaze. Ali netko ih cijelo to vrijeme promatra iz mraka. Uskoro se, osim s okrutnom Majkom Prirodom, moraju boriti i s tajanstvenim neznancem koji ih želi ubiti…

Rosamund Lupton, autorica hitova Sestra i Poslije svega, napisala je uzbudljivu i dirljivu priču o snazi ljudskog duha i ljubavi. Ovu istovremeno jezovitu i napetu, ali i toplu priču nećete moći ispustiti iz ruku dok ne dođete do kraja…

Knjigu je s engleskoga preveo Dado Čakalo.

w w w.mozaik-knjiga.hr

99,00 kn

ISBN 978-953-14-2021-1

24