Issuu

SALLY GREEN U MENI TAMA

U MENI

Naslov izvornika

Half Bad

Urednica

Aleksandra Stella Škec

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafička urednica

Marija Morić

Lektorica

Ivanka Šenda

Korektorica

Lidija Zozoli

Oblikovanje naslovnice

Tim Green, Faceout Studio

Tisak

Tiskara Denona, Zagreb, travanj 2013.

ISBN 978-953-14-1609-2

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

tama u meni

S engleskoga prevela Andrea Pongrac

Mojoj majci

trik

I tako dvoje klinaca, dva dječaka, sjede jedan uz drugoga, stiješnjeni krupnim naslonima za ruke stara naslonjača. Ti si onaj slijeva.

Ovaj drugi je topao i stišćeš se uz njega, a on odvaja pogled od telke i okreće se prema tebi, onako usporeno.

– Super ti je? – pita.

Kimaš. Grli te rukom i ponovo okreće glavu prema ekranu.

Nakon toga obojica se želite okušati u toj stvari iz filma. Poskrivećki vadite veliku kutiju šibica iz ladice kuhinjskog ormarića i jurite prema šumi.

Ti si prvi. Pališ šibicu i držiš je između palca i kažiprsta čekajući da izgori do kraja. Tvoji mali, tanki prsti s gotovo nepostojećim i izgrizenim noktima su opečeni, ali ipak drže pougljenjelu šibicu.

Trik uspijeva.

I ovaj drugi ga isprobava. Samo što njemu ne ide i ispušta šibicu.

Tad se budiš i prisjećaš se gdje se nalaziš.

kavez

Trik je u tome da se ne obazireš. Da se ne obazireš na bol. Ili išta drugo.

Upravo je to presudno, taj trik igra najvažniju ulogu. Samo što ovo nije kazališna pozornica nego kavez smješten uz kolibu i okružen hrpom brda i stabala i nebom.

Kavez koji počiva na jednom jedinom triku.

sklekovi

Rutina je O. K.

O. K. je kad te pri buđenju dočekaju nebo i zrak. Buđenje u kavezu i okovima takvo je kakvo je. Ne smiješ dopustiti da te smještaj u kavez pogađa. Okovi žuljaju, ali s obzirom na to da brzo i lako zacjeljuješ, kakve veze ima gdje si?

Uostalom, kavez je stoput bolji otkako u njemu ima kožuha. Čak i kad su vlažni, ugodno je u njima. I cerada preko sjevernog dijela također je znatno poboljšanje. Pruža zaštitu od najgoreg vjetra i kiše, a nudi utočište kad je vruće i sunčano. Šala! Čovjek ne smije izgubiti smisao za humor.

Dakle, rutinski se već budiš kad se nebo rasvjetljuje pred svitanje. Ne moraš pomaknuti ni mišić, čak ne moraš ni otvoriti oči kako bi znao da sviće; dovoljno je da ležiš i sve si u stanju pokopčati.

Najbolji dio dana.

Nema puno ptica, samo nekoliko, ne mnogo. Bilo bi dobro znati o kojim je vrstama riječ, ali zato znaš kako se svaka od njih glasa. Nema galebova, što jest zabrinjavajuće, ni tragova vodene pare. Vjetar je obično tih u smiraj pred zoru, a zrak nekako topliji čim se počinje razdanjivati.

Možeš otvoriti oči i imaš nekoliko minuta kako bi upio svanuće: danas je ono u vidu tanke ružičaste linije koja se rasteže duž gornjeg dijela uska oblaka koji obavija nejasna zelena brda. I još imaš minutu, možda čak dvije, kako bi si posložio glavu prije negoli se pojavi.

No, moraš imati plan i najbolje je sve pomno isplanirati noć ranije kako bi ga mogao primijeniti bez imalo razmišljanja. Uglavnom se sastoji od toga da činiš što ti se kaže, ali ne svaki dan i nikako danas.

Čekaš dok se ne pojavi i dobaci ti ključeve. Hvataš ih, oslobađaš si gležnjeve, trljaš ih kako bi joj dao do znanja koliku ti bol zadaje, otključavaš lijevi okov, pa desni, ustaješ, otključavaš vrata kaveza, dobacuješ joj ključeve, otvaraš vrata i izlaziš – spuštene glave, nikad je ne gledajući u oči (osim ako to nije dio plana) – trljaš si leđa i možda čak lagano stenješ, odlaziš do gredice s povrćem, mokriš.

Naravno, katkada ti se pokušava poigrati s glavom mijenjajući rutinu. Katkada želi da kućanske poslove odradiš prije v ježbi, ali najčešće prvo želi sklekove. Znat ćeš što slijedi dok povlačiš zatvarač.

– Pedeset.

Tiho to izgovara. Zna da slušaš.

Ti se, kao obično, ne žuriš. Taj dio plana nikad se ne mijenja.

Neka čeka.

Trljaš si desnu ruku. Metalna vrpca na zapešću zasijeca se u kožu kad si okovan. Zacjeljuješ je osjećajući lagano uzbuđenje. Vrtiš glavom, ramenima, pa opet glavom, i onda stojiš, sekundu ili dvije samo stojiš dovodeći je do ruba živaca, i najzad se spuštaš na tlo.

jedan Trik je u dva neobaziranju. tri Ni u čemu četiri drugom.

pet A li zato postoji šest gomila raznih sedam taktika. osam Gomila. devet Neprestano si deset u potrazi. jedanaest Neprestano.

dvanaest To je

trinaest bar lako. četrnaest Ništa drugo

petnaest i ne moraš šesnaest činiti.

sedamnaest U potrazi za čime?

osamnaest Nečim. devetnaest Bilo čim.

dvadeset Bidvadeset jedan -lo dvadeset dva čim.

dvadeset tri Pogreškom. dvadeset četiri Prilikom.

dvadeset pet Propustom. dvadeset šest Najdvadeset sedam -sitnijom

dvadeset osam pogreškom dvadeset devet te trideset bijele

trideset jedan vještice

trideset dva i z

trideset tri pakla.

trideset četiri Jer itekako

trideset pet griješi.

trideset šest O, da.

trideset sedam A kad ti se

trideset osam ta pogreška

trideset devet obije o glavu,

četrdeset čekaš

četrdeset jedan na sljedeću

četrdeset dva i sljedeću

četrdeset tri i sljedeću.

četrdeset četiri Dok god

četrdeset pet ne

četrdeset šest uspiješ.

četrdeset sedam Dok god

četrdeset osam ne izađeš

četrdeset devet na slobodu.

Ustaješ. Nagađaš da je brojila, ali primjenjuješ još jednu taktiku i ne daješ joj na znanje da to znaš. Ništa ne odvraća, već samo poduzima korak prema tebi i nadlanicom ti odvaljuje pljusku.

pedeset – Pedeset.

Nakon sklekova ustaješ i čekaš. Najbolje je gledati u tlo. Stojiš do kaveza na stazi. Staza je blatna, ali nećeš je mesti, ne danas, ne s obzirom na to što si isplanirao. U zadnjih nekoliko

dana dosta je kišilo. Jesen samo što nije. Ipak, danas ne kiši i već ti to ide na ruku.

– Odradi vanjski krug. – Ponovo tihim glasom. Ne treba ga povisiti.

I krećeš... ali ne odmah. Moraš je ostaviti u uvjerenju da si uobičajeno naporan, ali u osnovi poslušan, i stoga skidaš blato s čizama udarajući petom lijeve čizme o prednji dio desne, pa petom desne čizme o prednji dio lijeve, nakon čega podižeš ruku, pa bacaš pogled i osvrćeš se kao da procjenjuješ iz kojeg smjera puše, i ispljunuvši na krumpire, bacaš pogled ulijevo i udesno kao da čekaš da se automobili raziđu i... propuštaš, recimo, i autobus... a onda napokon krećeš.

Skačeš na suhozid i s njega na suprotnu stranu, a onda prelaziš vrištinu krećući se prema stablima.

Sloboda.

Kako da ne.

Ali sad imaš plan i puno si toga naučio u četiri mjeseca. Postavio si rekord za taj vanjski krug i sad ti treba četrdeset pet minuta. Možeš ga odraditi za manje, možda četrdeset, jer staješ kod potoka na suprotnoj strani gdje odmaraš i piješ, i osluškuješ i promatraš, a jednom si se uspio domoći grebena i baciti pogled prema drugim brdima, drugim stablima i lochu (to bi moglo biti jezero, ali zbog te vrištine i duljine ljetnih dana jednostavno podsjeća na loch).

Danas je plan ubrzati čim nestaneš s vidika. To je bar lako. Stvarno lako. Super se hraniš. Moraš joj odati priznanje jer si ipak superzdrav i u super formi. Meso, povrće, pa još mesa i povrća, i ne zaboravi koliko si samo na svježem zraku! Ah, to ti je život!

Dobro ti ide. Držiš dobar ritam. Najbolji dosad.

I osjećaš uzbuđenje samozacjeljujući od njezine pljuskice; upravo otud taj osjećaj lagana, gotovo neprimjetna uzbuđenja.

Već si na suprotnoj strani kruga gdje bi mogao presjeći i odraditi unutarnji, koji je zapravo polovica vanjskoga. Ali nije ti rekla da odradiš unutarnji, a ti si ionako isplanirao odraditi vanjski što god ti rekla.

Sigurno novi rekord.

Sad gore do grebena.

I pusti da te gravitacija ponese dolje u krupnim koracima prema potoku koji vodi do locha.

Tu postaje čupavo. Sad si tik izvan opsega kruga, a ubrzo ćeš se još više udaljiti. Neće shvatiti da si zbrisao dok ne zakasniš. To znači da imaš dvadeset pet minuta od izlaska iz k ruga, možda trideset, možda trideset pet, ali recimo dvadeset pet, prije negoli krene za tobom.

A li nije ona problem nego ta narukvica na zapešću. Rastvorit će se čim se previše udaljiš. Ne znaš na kojem principu radi, je li posrijedi magija ili znanost, ali znaš da će se rastvoriti. Rekla ti je to još prvog dana i objasnila da se u njoj nalazi tekućina, nekakva kiselina koja se oslobađa kad se previše udaljiš i može ti progristi zapešće.

– Otpast će ti cijela šaka – rekla je.

Sad nizbrdo. Čuje se škljocaj... i osjećaš pečenje.

Ali pouzdaješ se u svoj plan.

Zaustavljaš se i uranjaš zapešće u potok. Čuje se šištanje, ali voda pomaže... iako se radi o nekoj čudnoj vrsti kašasta i ljepljiva pripravka koji se ne može lako isprati... i još ga više izlazi, a moraš dalje.

Podstavljaš narukvicu vlažnom mahovinom i tresetom. Namačeš je u vodu. Ponovo podstavljaš. Predugo. Kreni!

Nizbrdo.

Uz potok.

Trik je u tome da se ne obazireš na narukvicu. Noge te uspješno nose i prevaljuješ velik teren.

A i gubitak šake nije tako gadna star. Možeš je nadomjestiti nečim dobrim... kukom... ili kandžom s tri šiljka poput tipa iz Zmajeva gnijezda... ili možda nečime što ima oštrice koje se mogu uvući, a onda, usred borbe, cup, odjednom izlaze van... ili čak bacačem plamena... Nema šanse da si staviš lažnu ruku... to nikako! Zaboravi!

Vrti ti se u glavi. Ipak, osjećaš i uzbuđenje. Tijelo ti pokušava zaliječiti zapešće. Tko zna, možda se još izvučeš s obje š ake. Ipak, trik je u tome da se ne obazireš. Što god bude, vani si.

Moraš stati.

Uroni je u potok, podmetni još treseta i nastavi dalje.

Gotovo si kod locha.

Još malo.

O, da. Krvavo hladno!

Prespor si. Gacanje se odugovlači, ali tako je dobro držati ruku u vodi.

Nastavi dalje.

Hajde!

Prokleto velik loch. Nema veze. To samo znači da će ti ruka dulje biti u vodi. Što je veći, to bolje.

Osjećaj mučnine... aaaahh...

Sranje, šaka ne izgleda dobro. Ali je bar kiselina prestala curiti iz narukvice. Izvući ćeš se. Pobijedio si je. Pronaći ćeš

Mercury i domoći se svojih triju darova.

Moraš dalje!

Za minutu si na kraju locha!

Dobro ti ide! Dobro ti ide!

Još malo!

Ubrzo ćeš vidjeti udolinu i...

glačanje

– Mogao si ostati bez šake.

Šaka leži na kuhinjskom stolu, još uvijek povezana s rukom zahvaljujući kostima, mišićima i tetivama koji izbijaju iz otvorene i krvave brazde oko zapešća. Koža koja je nekoć prekrivala to mjesto sad podsjeća na potoke lave koji se protežu sve do prstiju. Kao da se rastopila i ponovo stvrdnula. Cijela šaka lijepo natiče i boli... poput prave opekline uzrokovane kiselinom. Prsti se trzaju, ali palac ne sluša.

– Možda će zacijeljeti pa ćeš se moći opet služiti prstima. A možda neće.

Skinula je vrpcu sa zapešća još kod locha i poprskala ranu losionom koji je otupio bol.

Bila je spremna. Uvijek je spremna.

Ali kako se samo uspjela tako brzo pojaviti? Je li trčala? Doletjela na prokletoj metli?

Kako god je stigla, morao si se pješke vratiti s njom, a to je trebalo izdržati.

– Zašto ne želiš razgovarati?

Unosi ti se u lice.

– Nathane, posao mi je da te poučim, ali moraš prestati s pokušajima bijega!

Toliko je ružna da moraš okrenuti glavu u stranu.

Daska za glačanje nalazi se sa suprotne strane kuhinjskog stola.

Glačala je? Možda svoje vojničke hlače?

– Nathane, pogledaj me!

Ne odmičeš pogled od glačala.

– Želim ti pomoći.

Navlačiš pljuvačku, okrećeš se i izbacuješ je. No, ona je brza i naglo se odmiče unatrag, a pljuvačka završava na njezinoj košulji, ne na licu.

Ne udara te, što je novost.

– Moraš jesti. Podgrijat ću gulaš.

I to je novost. Obično si ti taj koji kuha, čisti, pomeće.

Ali zato dosad još nisi trebao glačati.

Odlazi u smočnicu. Nema hladnjaka. Nema ni struje. Samo peć na drva. Paljenje vatre i čišćenje peći također su tvoje zadaće.

Dok je u smočnici, prilaziš glačalu. Noge su ti slabašne i nesigurne, ali ti je glava bistra. Dovoljno bistra. Dobro bi ti došao gutljaj vode, ali želiš proučiti glačalo. To je stari komad metala s metalnom ručkom. Teška je i hladna. Sigurno je zagrijava na peći kako bi se mogla služiti njome, a to sigurno traje sto godina. Iako je kilometrima udaljena od civilizacije, glača si hlače i košulje!

Vraća se za nekoliko sekunda, a ti je dočekuješ iza vrata smočnice i zamahnuvši silovito, usmjeriš vrh glačala prema njezinoj glavi.

Ali toliko je prokleto visoka i toliko prokleto brza. Glačalo je kvači za bočnu stranu skalpa i zariva joj se u rame.

U hipu si na podu i manijakalno pritišćeš uši i gledaš u njezine čizme, a onda gubiš svijest.

trik podbacuje

Govori, ali ništa ti nije jasno.

Ponovo sjediš za kuhinjskim stolom, preznojavaš se i lagano drhtiš, a krv iz lijeva uha cijedi ti se niz vrat. Uho ne zacjeljuje i uopće ne čuješ na njega. A i nos ti je u gadnom stanju. Sigurno si ga sredio pri padu. Slomljen je, začepljen i krvav, i također ne zacjeljuje.

Ruka ti opet leži na stolu, a sad je toliko natečena da više uopće ne možeš pomicati prste.

Ona sjedi na stolcu uz tebe i opet ti prska zapešće losionom koji rashlađuje.

Šaka obamire.

I bilo bi tako dobro osjećati tu obamrlost u cijelom tijelu i otupjeti na sve. Ali to se neće dogoditi. Dogodit će se to da će te ponovo zaključati u kavez, ponovo okovati, i to će se ponavljati u nedogled...

I tako trik koji si osmislio ne postiže učinke. Podbacuje i tebe to dira. Sve te dira i ne želiš se vratiti u onaj kavez i ne želiš ga više primjenjivati. Želiš se svega riješiti.

Posjeklina na njezinu skalpu je zacijeljela, ali ispod njezine plave kose pomalja se širok greben crno-crvene kraste, a na

njezinu ramenu ima krvi. Još uvijek govori o nečemu i njezine

debele i slinave usnice melju i melju.

Osvrćeš se. Kuhinjski sudoper, prozor koji gleda na povrtnjak i kavez, peć, daska za glačanje, vrata smočnice. Potom se okrećeš prema toj ružnoj ženi s lijepo izglačanim hlačama i čistim čizmama. U jednoj se nalazi nožić. Zna ga ondje skriti.

Zamijetio si ga dok si bio na podu.

Vrti ti se. Gubiš svijest, toneš na koljena. Ona te hvata ispod pazuha, ali lijeva ruka ti nije ozlijeđena i pronalazi držak i lagano vadi nož iz čizme dok se ona bori s tvojom težinom, i dopuštajući tijelu da još više potone, prinosiš oštricu svojoj žili kucavici. Brzo i oštro.

Ali ona je tako prokleto brza i premda se svojski koprcaš i boriš, oduzima ti nož i nakon toga prestaješ i jedno i drugo.

Natrag u kavez. U okove. Noću se svako malo budiš preznojavajući se. Još ne čuješ na uho, a dišeš na usta jer ti je nos začepljen. Čak te lancem zavezala za ranjeno zapešće i cijela ti je ruka toliko natečena da te okov stišće.

Kasno je jutro, ali još nije došla po tebe. Radi nešto u kolibi. Kucka. Dim izlazi iz dimnjaka.

Toplo je, puše jugozapadnjak, oblaci se potiho kreću nebom i sunce se uspijeva nekoliko puta pokazati dodirujući ti obraz, a šipke bacaju sjene preko tvojih nogu. Ali sve si to već vidio i stoga sklapaš oči i prisjećaš se stvari. Ponekad je i to O. K.

kako sam završio u kavezu

moja majka

Stojim na vršcima prstiju. Fotografija je na stoliću u hodniku, ali ne mogu je se domoći. Istežem se i istežem i vrhovima prstiju gurkam okvir. Težak je i pada na pod s treskom.

Zadržavam dah. Nitko se ne pojavljuje.

Pažljivo podižem fotografiju. Staklo se nije razbilo. Uvlačim se pod stol naslanjajući se leđima na zid.

Majka je prekrasna. Fotografija prikazuje dan njezina vjenčanja. Škilji gledajući u sunce koje joj obasjava kosu. Nosi bijelu haljinu i ima bijele cvjetove u ruci. Suprug je uz nju, zgodan je i nasmiješen. Rukom mu prekrivam lice.

Ne znam koliko dugo tako sjedim. Volim je promatrati.

Jessica se najednom pojavljuje. Zaboravio sam da moram osluškivati.

Naglo poseže prema fotki.

Ja je ne otpuštam grčevito je držeći. Svom snagom.

Ali ruke su mi znojne, a ona je puno veća od mene.

Trza fotkom prema gore podižući me na noge i naposljetku mi je izvlači iz ruku. Podigavši je visoko ulijevo, zamahuje njome dijagonalno i rubom okvira prelazi preko mojeg obraza.

– Da je nikad više nisi taknuo!

jessica i prva obavijest

Sjedim na krevetu. Jessica također sjedi na krevetu i priča mi priču.

Majka pita: – Došli ste po njega?

Mlada žena na pragu odgovara: – Ne. Naravno da nismo. Nikad to ne bismo učinili.

Mlada žena je iskrena i želi dobro odraditi svoj posao, ali je poprilično naivna.

– Što znači naivna? – ubacujem se.

– Blesava. Mutava. Glupa. Kao ti. Jasno? Kimam.

– Odlično, slušaj dalje! Naivna žena nastavlja: – Posjećujemo sve bijele vještice i vještce u Engleskoj kako bismo ih obavijestili o novim pravilima i kako bismo im pomogli da popune obrasce. Smiješi se. Lovac uz nju se ne smiješi.

Odjeven je u crno kao i svi lovci. Dojmljiv je, visok, snažan.

– Majka se isto smiješi?

– Ne. Nakon tvojeg rođenja nikad se više nije nasmiješila.

Kako majka ne odgovara, vijećnica je zabrinuto gleda i kaže: – Primila si obavijest, zar ne? Izuzetno je važna. Prelistava papire na podlošku i izvlači pismo.

Jessica rastvara pergament u ruci. To je debeo i velik papir, a pregibi tvore prepoznatljiv obris križa. Drži ga oprezno, kao da je dragocjen, i čita:

Obavijest o Odluci Vijeća bijelih vještica u Engleskoj, Škotskoj i Walesu

Dogovoreno je da se sastavi i redovito obnavlja popis svih vještica u Britaniji s ciljem bolje zaštite bijelih vještica.

Jednostavan sustav kodiranja primijenit će se za sve odrasle i mlade vještice (vještice do sedamnaeste) koje ne potječu iz čiste loze bijelih vještica, a služeći se sljedećim oznakama: bijele vještice (B), crne vještice (C), obični/nevještice (O). Stoga će polukodovi biti registrirani kao (B 0,5/C 0,5), a poluvje

štice kao (B 0,5/O 0,5) ili pak (C 0,5/O 0,5). Majčin kod bit

će prvi, očev drugi. Polukodovi će važiti što je kraće moguće (nikako nakon sedamnaeste) dok se spomenutoj osobi ne dodijeli konačni kod (B, C ili O).

– Znaš li što to znači? – pita Jessica. Odmahujem glavom.

– To znači da si ti polukod. Crni kod. Da nisi bijel.

– Baka kaže da sam bijeli vještac.

– Nije istina.

– Kaže da sam polubijeli vještac.

– Polucrn si.

Žena dovršava čitanje obavijesti, nakon čega se majka šutke vraća u kuću ostavljajući otvorena ulazna vrata. Žena i lovac ulaze. Svi smo u dnevnoj sobi. Majka sjedi uz kamin,

ali u njemu ne gori vatra. Deborah i Arran igrali su se na podu, a sada sjede s obje njezine strane, na ručnim naslonima n aslonjača.

– Gdje si ti?

– Stojim uz nju.

Zamišljam Jessicu kako stoji prekriženih ruku i s nogom iza noge.

Lovac se smješta na ulazu u prostoriju, a vijećnica sjeda na rub drugog naslonjača spuštajući podložak na čvrsto skupljena koljena i držeći kemijsku u ruci. Kaže majci: – Vjerojatno će biti brže i lakše ako ja ispunim obrazac a vi ga samo potpišete.

Potom pita: – Tko je glava ovog kućanstva?

Majka uspijeva izustiti: – Ja.

Pita je kako se zove.

Majka kaže da se zove Cora Byrn i da je bijela vještica, kći Elsie Ashworth i Davida Ashwortha, također bijelih vještica.

Vijećnica pita kako joj se zovu djeca.

Majka odgovara: – Jessica, osam. Deborah, pet. Arran, dvije.

Vijećnica pita: – Tko im je otac?

Majka odvraća: – Dean Byrn. Bijeli vještac. Član Vijeća.

Vijećnica pita: – Gdje je?

Majka odgovara: – Mrtav. Ubijen.

Vijećnica na to odvraća: – Žao mi je. Potom pita: – A beba? Gdje je beba?

M ajka kaže: – Ondje, u onoj ladici.

Jessica se okreće prema meni i objašnjava: – Nakon što se Arran rodio, majka i otac nisu željeli više djece. Poklonili su kolijevku, kolica i sve sitnice za bebu. Ova beba koja se

spominje nije bila željena i stoga mora spavati na jastuku u ladici, u starom i prljavom dječjem kombinezonu, koji je nekoć pripadao Arranu. Nitko toj bebi ne kupuje igračke ni darove jer svi znaju da nije željena. Nitko majci ne poklanja darove ni cvijeće ni bombonijere jer svi znaju da nije željela tu bebu. Nitko ne želi takvu bebu. Majka je dobila samo jednu čestitku u kojoj joj zapravo nitko ništa nije čestitao.

Tišina.

– Želiš li znati što je pisalo u njoj?

Odmahujem glavom.

– Pisalo je: Ubij ga.

Zarivam zube u zglobove prstiju, ali ne plačem.

Žena se približava ladici s bebom i lovac joj se pridružuje jer želi vidjeti to čudesno, neželjeno biće. Iako spava, beba je zastrašujuće ružna, sa zakržljalim malim tijelom, nevjerojatno prljavom kožom i bodljikavom crnom kosom.

– Je li već dobio ime? – pita vijećnica.

– Zove se Nathan.

Jessica se već davno izvještila izgovarati moje ime s gađenjem.

– Mlada žena pita: – A njegov otac je...?

Majka ne odgovara. Nije u stanju jer je to toliko prestrašno da se ne može nositi s time. Ali svima je dovoljan pogled kako bi znali da je njezin otac ubojica.

Vijećnica dobacuje: – Možda možete zapisati očevo ime.

Prinosi podložak majci, koja sad već plače i nije u stanju ni zapisati traženo ime jer je to ime najzloglasnijeg crnog vještca koja je ikad postojala.

Želim reći – Marcus. On je moj otac i želim izgovoriti njegovo ime, ali previše se bojim. Uvijek se tako silno bojim izgovoriti njegovo ime.

Vijećnica se vraća kako bi pogledala usnulu bebu i izbacuje ruku kako bi je dodirnula...

– Oprez! – upozorava je lovac jer iako se lovci nikad ne boje, uvijek su na oprezu u pogledu crne magije.

Žena na to odvraća: – Samo je beba.

I njezinu razgolićenu ručicu miluje gornjom stranom prstiju.

Na što se beba pomiče i rastvara oči.

– Oh, bože! – vijećnica se naglo odmiče.

Shvativši da nije smjela dodirnuti to užasno stvorenje, juri u kupaonicu kako bi oprala ruke.

Jessica izbacuje ruku prema meni kao da me namjerava dodirnuti, ali onda je odmiče. – Nikad ne bih mogla dotaknuti zlo poput tebe!

Ne znaš čitati, ne znaš pisati, ali možeš zaliječiti rane vrlo brzo, brzo čak i za vještice… Loše ti je ako noću ostaneš u zatvorenom prostoru. Mrziš bijele vještice, ali voliš Annalisu, koja je, nažalost, jedna od njih. Držali su te zatočenog u kavezu od četrnaeste godine. Sve što moraš učiniti jest pobjeći i pronaći Mercury, zlu crnu vješticu. Ali to moraš učiniti prije sedamnaestog rođendana jer će inače biti prekasno…

Jednostavno…

www.mozaik-knjiga.hr 99,00 kn

ISBN 978-953-14-1609-2