Ljubav i djevojka
Kolijevka Marie-Jeanne stajala je ispod masline široko raskriljene krošnje, za koju su mnogi govorili da je starija od osamsto godina što ona nije ni potvrdila ni zanijekala (u njezinim se godinama ne govori o starosti).
Marie-Jeanne silno se radovala srebrnastom šuštanju lišća koje se smiješilo na jutarnjem dašku vjetra Pontias. To je fenomen Nyonsa, magija zaostala u jednom prividno nemagičnom stoljeću; vjetar je bio miran dah četiriju gorskih grebena Essaillon, Garde Grosse, Saint-Jaume i Vaux, koji zaštitnički okružuju Nyons. Jutrom su te planine mirisom začinskih trava osvježavale dolinu rijeke Eygues i blažile studen svojih visina. Uvijek u isto vrijeme i točno na pola sata. A navečer, po zalasku sunca, ponovno su udisale taj mirisan zrak. Vjetar kao da je dolazio iz Calanquesa i slanih uvala dalekog mora, svježa zračna struja mirisala je po lavandi i divljoj metvici i spašavala dan od užarenih vrućina.
Iz kuhinje – životnog prostora kakav su imale sve kamene kućice na obroncima Drôme Provençale, prostorije za kuhanje, razgovor, šutnju, rađanje i čekanje kraja – Marie-Jeanneina baka Aimée
imala je na oku kolijevku Marie-Jeanne, krećući se tamo-amo između vatre na ognjištu i stola. Često rabljen i izgreben lim za tart Aimée je napunila kriškama krumpira, crnim maslinama vrste Tanche, patlidžanima i svježim, ružičastim češnjakom, zalila svilenkastim maslinovim uljem boje sijena te iz glinene zdjelice izvadila mali, svjež, bijel kozji sir iz fromagerie. Zatim je među prstima smrvila suh divlji timijan koji je blago mirisao po limunu i koji je ubrala prethodne večeri. Mlijeko se hladilo u loncu na prozorskoj dasci, Marie-Jeanne mogla bi postati vrlo živahna, bude li se njezina baka predugo bavila ručkom.
Svaki put kad bi se Aimée okrenula prema unuci, njezino bi se naborano lice razvedrilo, bore bi nestale i poprimilo bi blage mladenačke crte.
Stara, ponosna maslina i dalje je pjevala svoju šansonu za djevojčicu pod svojom krošnjom, pjevala je tajnu pjesmu cvrčaka, tvoje me svjetlo raspjevava, golicala joj je nos i obraze svjetlošću i sjenom, poigravala se prstićima koji su posezali za povjetarcem, gugutavim, gromkim smijehom iz dubine sićušnog trbuščića.
Marie-Jeanne. Aimé.
Jedna drugoj bile su sav svijet. Aimée za Marie-Jeanne, a Marie-Jeanne za Aimée. Ljubav.
Gledala sam ju, Aimée, nju koju sam posljednji put dodirnula prije mnogo godina, ali ona mene nije vidjela. Nitko me nije mogao vidjeti, iako nema čovjeka koji me ne poznaje.
Ja sam ono što vi nazivate ljubavlju.
Nekoć davno došla sam baki Marie-Jeanne. Aimée Claudel nije imala ni trinaest godina. I jedno ljeto, ljeto 1911. godine. Život se odvijao vani. Bilo je vrlo vruće, tjednima, u toj sunčanoj zemlji. Večernji sati, na kraju svih težačkih poslova koji su započeli
prije izlaska sunca, sastojali su se od besciljnosti. Mekano bijaše to ljeto. Ispunjeno melodijama i šaptanjem, lišće maslina pjevalo je, skakavci cvrčali srebrno, oh, a tek meko padanje smokava u noći! Cijelo ljeto groznica! Sjajno!
Kolikima sam toga ljeta natovarila teret. I kako su ga teško nosili nakon mnogo godina. Kako teško.
Ubrzo je Aimée ljubila mladića koji je u mljekari njezina oca pjevao pjesme, koji je prvo postao vojnikom, a poslije, u Velikom ratu, i muškarcem i godinama se nije vratio kući; a kad je to učinio, nekamo je nestalo ono po čem je nekoć bio mladić. Sve pjesme, sve boje. Planine su sasvim utihnule, a u njem je bješnjela oluja. A Aimée je iskapala njegovu zatrpanu narav, do kraja svojega života kao žene. U noćima, kad je vrištao, tiho mu je pjevala pjesme, u noćima, kad je pio, strpljenjem i juhom od luka bistrila je tupost njegova pogleda. U tihim, beskrajnim zimskim noćima među nijemim licima planina, koja su tako smireno promatrala ljude; kad Aiméin muž nije prestajao drhtati u duši, svojom je golom kožom grijala njegovo tijelo. Kožom, koja je s godinama bivala sve mekša, tanja. A ispod nje krile su se stvari, sile, briga. Život.
Onoga ljeta, 1911. godine, dodirnula sam njezinu kožu, objema sam ju rukama pomilovala od glave do pete. Bila je gola i kupala se u maloj rječici Eygues, koja je neprestano treperila tirkiznim sjajem i koja se onda negdje pomiješala s velikom, mirnom Rhônom. Aimée je bila lijepa, imala je uspravna leđa, koja su odavala njezinu osobnost i snagu, te čvrsto zakopčanu, veliku dušu. Dala sam joj mnogo sebe, možda previše. Možda sam bila zaljubljena u Aimée, a onaj tko je zaljubljen, ne vodi računa o tome što daje – najčešće je to previše. I zbog toga sam se vratila toga dana kad se dogodilo ovo o čem će ovdje biti riječ, vratila sam se kako bih ju potražila.
Cijeli svoj život Aimée je spašavala život mladića izgubljenog u muškarcu, svaki dan, ja sam joj dala toliko mnogo snage za ljubav i ta se snaga sudarila s prkosom i dobrotom njezina bića te od nje načinila ovakvu ženu.
Kad je izbio drugi rat, zahvatio je i Nyons.
I da: To boli. Sjećanje na zvuk potpetica koje su stupale pločnikom, na glasove mladića prisiljenih postati muškarcima, koji su stajali u redu na Trgu arkada, zaslijepljeni svjetlima juga, šibani vjetrom Pontias, zaslijepljeni bezizglednim, nepotrebnim činjenjem. Gdje li su samo ti stupajući ljudi ostavili ono što sam im ja donijela? Dobili su i ljubav. U čem sam pogriješila?
To su bile godine u kojima sam sumnjala u sebe, u smisao, u snagu svojega činjenja, to su bile godine u kojima umalo nisam izgubila nadu. Što su to ljudi činili jedni drugima? To je bilo tako nepotrebno.
U to vrijeme Aimée je sa svojim suprugom i s kćeri Renée otišla u Dieulefit. U Pokret otpora. Tisuću petsto izbjeglica našlo je u Dieulefitu sigurno utočište. Židovi, djeca i odrasli, umjetnici i spisatelji, Louis Aragon i Elsa Triolet, njemački slikar Wols. Ni jednog od tih izbjeglih ljudi nisu izdali domaći, nitko nije bio protjeran. Kad bi dolazili izvršitelji, domaći bi ljudi skrivene noću odvozili kolima i zaprežnim kolima zabačenim gorskim putevima i stazama divljih svinja na druga seoska imanja. Još dublje u brda i doline, u klance Baronniesa, u izbrazdane doline rijeke Eygues, u bočne dijelove doline Angèle, u dubinu Oulesa, u skrivene dijelove Lancea. Zajedno s tajnicom iz gradske vijećnice Jeanne Barnier, Aimèe je krivotvorila više od tisuću iskaznica.
Njezina uspravna leđa.
Ovdje je potreban unutarnji sjaj s obzirom na tu prirodu koja se ukočenim, skamenjenim licem predano posvećuje svojoj postojanoj zakonitosti.
Na neki čudan način taj se sjaj pojedinačnoga u Dieulefitu priključio nečemu većemu. Hrabrosti i borbenosti, časti i ljubavi prema čovjeku, a ta je ljubav došla izdaleka, iz dubina njezina djetinjstva.
Rat je prošao i Aimèe se vratila natrag u dolinu kod Nyonsa, u podnožje Vauxa.
A onda, nakon još dvadeset godina među planinama i uvijek istim putevima između ljetne ispaše i zimskog ognja, između trsova i potoka, stabala maslina i polja lavande, nasada marelica i judinih drvaca ljubičastih cvjetova, tada je došla moja sestra, smrt, i poslala na put Aiméina raspjevanog mljekara.
Njegovo ime bilo je Jean-Marie, i premda su od njegove smrti prošle već tri godine, za Aimée je to bilo tek jučer. Tada je sudbina uzela još i njezinu kćer te kćerina supruga, s ceste ih bacila u ponor.
Zavirila sam u Aiméino srce, kako li je samo udaralo, u tijelo, koje je hodalo između ognjišta i stola, po izlizanim starim pločicama; kako su joj ruke bez razmišljanja grabile četiri para pribora za jelo, dok glava nije shvatila da ih mora ostaviti, jer joj je bio potreban još samo jedan.
Vaše je srce, kao što vidim, u početku prekrasna, ocakljena, savršena keramička šalica. S godinama se stvore pukotine, krhotine. Srce se slama, jedanput, dvaput, neprestano, i vi činite sve što je u vašoj moći da brižno ponovno slijepite šalicu. Živjeti s ranama, uljepšavati ih nadom i suzama. Kako vam se divim zbog toga što me ne odbacujete, unatoč svemu.
Gledala sam Aiméino srce i vidjela da je slomljeno.
To je bilo moje djelo.
Prihvaćam sve. Da trebamo ono što mrzimo, da gubimo ono što trebamo.
Krhotine su iznikle i Aimée se katkad nabola na koju od njih.
Kad bi čula kakvu pjesmu, kad bi osjetila miris ovčjeg mlijeka i zemlje pod jesenskom maglom, kad bi se noću nehotice otkotrljala na praznu, hladnu stranu postelje.
Kad bi zvono na Sain-Vincentu otkucalo jedanaest, kratkim, jednosložnim, metalnim, tvrdim zvukom, kao na pogrebu JeanMarieja.
Tada bi njezina koža plakala.
Ni ljubav ni smrt nemaju pojma o pravednosti.
Što bih dala da mogu promijeniti svoju prirodu!
Da, sramila sam se. I možda me taj sram natjerao da se nagnem nad kolijevku kako ne bih vidjela krhotine ni Aiméinu uplakanu kožu.
Ljubav se sramila i, tko zna, možda je to što je slijedilo bilo cijena koju sam morala platiti za sve to.
– Zdravo, Marie-Jeanne – rekla sam šaptom.
Nenamjerna draž očajanja
Iz opreza sam ruke prekrižila iza leđa. Nisam nehotice dodirnula čovječuljka i još mu zarana nametnula žudnju i traganje.
Moje vrijeme dolazi tek poslije u životu svakoga čovjeka, onako kao što svatko od nas ima svoje vrijeme.
Ovo smo mi, svi: stanja, osobine, elementi, kako god ih vi zvali i kojom god sićušnom riječju obuhvatili ono što je naša neobuhvatna priroda. Ljubav, strast, stvaralaštvo, požuda, mudrost, šaljivost, strah – samo da navedem neke od nas. Trpate nas u riječikovčege, ne previše slogova, ne prevelike; katkad se pitam zašto se ne zovemo drukčije.
Svatko od nas ima svoj trenutak, u kojem ostavlja znamen u životu nekoga čovjeka i daje mu žudnju ili razumnost, strpljenje ili nemir, u količinama po svojoj volji. Svatko od nas, čak i moji daljnji strašni rođaci, teta logika i njezina smiješno razumna obitelj – razum, praksa, savjest i hrpa savjesnih družbenika – čovjeku daju toliko koliko im upravo padne na um.
Loša vijest: Nema pravila.
Svatko od nas onoliko je užurban ili ozbiljan ili neodgovoran, koliko to proizlazi iz trenutka ili iz hira. Od prstohvata strasti
usitnjene između dvije jagodice na prstima pa sve do teškoga tereta koji te guši. I to često u nemogućim kombinacijama. Vi poznajete takve ljude: silno tužnoga, zabavnoga komičara, profesora strastveno zaljubljenoga u svoje pametno zvanje, ženu koja žudi za neizmjerno velikom strasti, a ipak ostaje vjerna i, naravno, sve one kojima njihove dvije, tri, četiri ili pak osam duša razdiru grudi.
I još jedna ne tako dobra vijest: Mi se rijetko kad svi zajedno okupljamo oko jedne kolijevke ili zipke, oko krevetića ili ogradice za dijete kako bismo se razumno dogovorili; oko toga jednostavno ima previše posla na svijetu. I izgledamo li kao sedam prokletih vila?
Baš.
Katkad nas razum ili logika pohode tek kad su požuda i zadovoljstvo već stvorile svu silu problema. To se najčešće događa strastvenim osobama, koje navrat-nanos donose kobne odluke, jednostavno zato što je to lijepo i tada ih ni najmudrija misao ne može zaustaviti. Na drugim mjestima i u drugim trenucima zadovoljstvo se pojavljuje vrlo kasno, kad se životno putovanje nalazi već na pretposljednjoj postaji. I u naletu velikodušnosti, sa zakašnjelim darom vedrine pokušava prožeti život koji prolazi. Ljude na pragu starosti koji su do tada bili okrenuti razumu dovodi do toga da se na posljednjim metrima puta odvaže i uživaju u onome što su si uvijek uskraćivali. Kao da im se otvorio nekakav prozor pa sad žele izaći na taj nepoznat, divno svjež zrak. Drugima to može izgledati kao da oni iz sigurnosti svjesno srljaju u propast, ali to nije točno. Vjerojatnije je riječ o ćudljivim zvijerima, znatiželji ili strasti, koje su bacile kamen pa sad iz sigurne udaljenosti, smiješeći se, promatraju kako se jedan dosada pravocrtan život odjednom počinje kretati u golemim, poludjelim krivuljama.
Važno je sljedeće: Onaj koji je prvi među nama, ostavlja za sobom znamen koji određuje karakter maloga čovjeka više nego svi ostali. On zadaje tonalitet, postavlja temeljnu boju.
• Kratka napomena o mojem načinu rada
U Nyonsu je bilo nekoliko mladih ljudi koji su vrludali na pragu odrastanja i na temelju te krasne zbrke u glavi bili najplodnije tlo za različite terete iz moje nadležnosti. Njima je sve bilo šareno, utvrdili su da od života žele nešto više, a ne samo vlastitu sobu, oni koji naglavačke vise s ljuljačke, sjede oko logorske vatre i nikad ne moraju ići rano na spavanje; i oni su za tih toplih noći u kolovozu 1958. godine postali tijela, gledali su u nebo, promatrali meteorski roj, Perzeide, i odjednom ih je počelo nešto prožimati, odjednom je toliko toga postalo neizrecivo.
Noć želja, tako su se zvale te noći, i čovjek mora dobro paziti što želi, jer se te želje ostvaruju.
Hodala sam među djevojkama i mladićima po kiši meteora u noćima oko svetog Lovre. Te su se tople noći spuštale na lice i gole ruke i noge, mirisale po timijanu, ružmarinu, lavandi, kadulji i metvici, po ulasku u zabranjenu, slatku zemlju, što su odrasli tako ljubomorno čuvali za sebe.
Godine 1958. pod velom sam noći tu i tamo, u prolazu, dotaknula te duše što su postajale tijela. Jedno rame, jedna usta, jednu ruku. I ta će tijela na tim mjestima do kraja života najjače osjećati ljubav.
Zbog toga ljudi hodaju držeći se za ruke, grle se i usnama traže jedno drugo.
Ah. I u slučaju da se netko na ovome mjestu pita: Ne, nikad nisam stavljala znamen na stražnjicu. Nikad. Dakle,
uzaludno je nekoga lupati po stražnjici u nadi da će se njegov ili njezin pogled zamagliti od strasti i da će ljubav započeti svoju uznemirujuću igru. To vrijedi i za druge dijelove tijela koji pripadaju mojoj sestri požudi. O njoj će još biti govora, ali, prvo, ne sada, i drugo, samo ukratko.
Tako se požuda i znatiželja najradije kreću u mojoj sjeni i izazivaju primjeren nered u životu čovjeka, ako se on zaplete između ljubavi i žudnje, između ozbiljnosti i igre. Požuda i znatiželja su, kako smo već rekli, općenito kobne, bogohulne, tašte, bezrazložno dobro raspoložene, istodobno ih je strašno lako izbaciti iz takta, one ništa ne poštuju, čak ni ljubav ni logiku, jedino se boje smrti. Sve. Naša velika, lijepa, zauvijek mlada sestra, koja sve nas može ušutkati, koja posprema nered koji smo napravili, ono što smo natovarili na leđa toj jednoj duši u jedinome životu, a požuda i znatiželja samo tada šute i gledaju u pod.
Vas, ljude, obilježavam znakom koji ne možete vidjeti očima i povezujem vas. Poslije toga vas ostavljam da tražite jedni druge i da žudite, dajem snagu i nadu, ostavljam vas da činite nešto za drugoga i da budete tu za njega, pripremam mjesto za gluposti i za velikodušnost, za strpljenje i maštu.
Vi ste ti koji činite ljubav vidljivom, u svem što ćete reći i misliti, činiti jedno drugomu; vi živite mene, vi me izdajete.
Ali ja vas za početak pretvaram u one koji traže. U jednome danu, u jednoj noći, usred svojega života postajete oni koji vole. I vi počinjete žudjeti. Samo ne znate za kim.
Ja dolazim i odlazim kad želim, nitko od vas ne može me zaustaviti. Nitko.
Mislila sam.
Cvrčci su odjednom umuknuli.
I ona je došla.
– Uranila si, ljubavi moja – rekla je moja sestra, smrt, koja je izašla između raskošno rascvjetanih bugenvilija. Čaške glicinija pčele su navukle na glave poput kapuljača. Vjetar se smirio.
– I ti – rekla sam. Upravo sam razmišljala o tome kako ću malo pokrpati Aiméino slomljeno srce na posljednjem mogućem dijelu.
Ondje postoji netko, u brdima Condorceta, a oboje…
Smrt se već uputila prema otvorenim kuhinjskim vratima. Vidjela sam kako se Aimée uspravlja i gleda nas. Polako je obrisala ruke kuhinjskom krpom zataknutom za pojas suknje. Oslonila se o stol, baš pokraj plavog, običnog tanjura. Pogled je uputila van, iznad kolijevke, iznad brda, gledala je kroz smrt koja joj je dolazila ususret.
– Ja nisam izabrala trenutak. Vi to činite sami – mirno je rekla smrt.
– Ali dijete će onda ostati samo. Dođi sutra. Ili, još bolje, za nekoliko godina.
– Dijete ima maslinu.
– Ona joj ne može zagrijati mlijeko.
– Štitit će ju, od sunca i kiše, to će biti dovoljno. A ako ne bude, ja ću doći ponovno.
– Mogu li nešto reći? – upitala je maslina.
Smrt je prešla preko praga.
– Ne – tiho sam ju zamolila.
– Jean-Marie? – šapnula je Aimée, kad je smrt stala pred nju. Plavi tanjur pao je na pod. Zatim je pala Aimée.
Smrt ju je uhvatila i pridržala ju rukama njezina supruga koji joj je pjevao i duša je na tim rukama izdahnula. Skupila se, oslobodila od tijela, pretvorila se u svjetlost, koja se sve više širila.
– Velika duša – šaptom je rekla smrt. – Ljubila je. Hvala ti.
Kleknula je, pridržavala ženu i podigla pogled prema svjetlu koje je bilo veće od nje, od smrti.
Ja sam i dalje stajala pokraj ljuljačke kad me obavila topla, mekana svjetlost, svjetlost nalik na ono što sam ja dijelila u beskrajnoj raznolikosti, i tek tada sam primijetila da mi ruke više nisu prekrižene iza leđa. Počivale su na rubu ljuljačke.
A Marie-Jeanne uhvatila me za prst, svojom sićušnom šakom, i čvrsto me držala.
Dijete me pogledalo. Plave, širom otvorene oči pomno su i bez straha gledale moje lice.
To se još nikad nije dogodilo.
Nikad prije čovjek nije mogao zadržati ljubav. A kamoli vidjeti mene, moje biće, moju prirodu, moje lice, moj stas. Uvijek je obrnuto, moj pogled prodire u svakoga čovjeka, sve do dna njegove duše.
Ali sada: Marie-Jeanne.
– Sada zacijelo pripadaš njoj – reče maslina. – To će izazvati silne jade.
Što mi ta prokleta sveznalica ide na živce!
• Tko još zna voljeti
Masline. I one znaju voljeti, točno, gotovo sam to zaboravila. Ja radim ono što radim, već dugo. Beskrajno dugo. Prije nekoliko stoljeća odmarala sam se uz to, tada još mlado, nježno stablo, kad u dolinama i uzvisinama oko Nyonsa nije bilo ničega, kad su podignute osamljene kamene kućice za pastire i zabačeni manastiri i prve kuće u Nyonsu i utvrde,
most, obrambena kula i crkva svetog Vincenta. I jednostavno ne možeš pamtiti svako stablo, pardon.
Ljude pamtim uvijek. Svakoga čovjeka. Pohađam svakoga najmanje jedanput tijekom njegova putovanja (neke i dva ili tri puta, ne volim biti škrta), a katkad – tijekom tisućljeća stekla sam tu taštu naviku – navratim i više puta. Samo zato da vidim. Da, ja sam znatiželjna. Da, što? Jednostavno želim znati što su napravili od onoga što sam im ostavila.
Zbunjujuće je kako se većina od vas ne zna ophoditi s ljubavlju.
A zapravo bi bilo vrlo jednostavno. – Hej, ljubavi – uđi unutra, raskomoti se. Znaš li koliko ćeš dugo ostati? Jednu noć, jedan mjesec? Ah, tako, cijeli život? Pa dobro, onda ću se okrenuti prema zlatu i pepelu. Da, ako se predomisliš i malo-pomalo ipak iseliš, dobro, onda ću doviknuti za tobom: – Hvala ti što si bila ovdje. Ja sam ljubila, dakle, živjela sam istinski, pa makar i samo jednu noć.
Naravno, nije sve baš tako jednostavno.
Ljudi me uopće ne primjećuju. Čak ni onda kad sam im sasvim blizu i luđački pokazujem nekoga s kim bi mogli kušati ono što je ljubav – lakoću, postojanost, vedrinu, tamu, utjehu, bol, traganje, nalaženje, ja sam ponajprije sve, jedini pravi smisao zbog kojega se isplati zgrabiti život objema rukama. A ipak sam nevidljiva. Tek me vaše ponašanje čini vidljivom.
Ljubav je djelovanje. To, i…
Ali dođimo napokon do onoga od čega se ja tako sjajno odmičem cijelo vrijeme.
Ono što se nakon nesreće dogodilo s tom nemogućnošću, s nemogućnošću koja je u sve unijela golem nered; u sudbinu, u svemir, u one koji ljube.
Da, tomu je nužno prethodila ta mala priča. Dopustite da se polako naviknemo jedni na druge.
Posložimo po prvi put vrijeme, pa i onda ako to silno mrzite. Jer zašto smo se okupili ovdje u knjizi, ako nismo odlučili da se baš ovdje može naći sve: magiju i cijeli svijet, čuda i dobra objašnjenja?
Nisu li knjige posljednja mjesta na svijetu na kojima se susreću ljudi i vremena, krajolici i osjećaji koji se inače ne bi sreli?
Ako sam ja smisao poezije, onda su knjige poezija nemogućnosti.
Knjige samo stvaraju probleme
Marie-Jeanne Claudel imala je gotovo deset godina kad si je odrezala jednu od dviju dugih pletenica tik na zatiljku, s
Francisovim najmanjim vrtnim škarama. Na pitanje svoje udomiteljice Else – supruge dobavljača i trgovca na tržnici rabljenom robom Francisa Meuriennea iz Nyonsa, uloge na koju se manje ili više žalila već dva desetljeća – zašto je Marie zaimebogaisvetihsakramenata (ovdje možete po želji dodati još nekoliko rustikalnih riječi) učinila takvo sranje, Marie-Jeanne nije znala odgovoriti. No to je imalo nekakve veze s Loulou. Plavom Loulou, trećom od pet kćeri pekarice Claudine Raspail iz Nyonsa. Loulou, koja je bila tako nesretna dok je u učionici gledala Marie-Jeanneinu crnu dugu kosu, istodobno čupajući svoju plavu kratku kosu, da Marie-Jeanne nije mogla učiniti ništa drugo nego ju odrezati kako Loulou više ne bi patila.
– I je li se zavidna curetina oporavila?
– Mislim da jest. U svakom slučaju, smijala se i smije se svaki put kad me vidi. I ona nije curetina. Meni je tako lijepa i okrugla kao brioš.
Bilo je izrečeno još nekoliko psovki, koje ne mogu navesti, na najljepšem rodanskom narječju kraja Drôme Provençale. Činjenica da se Elsa smijala u sebi, silno ponosna na Marie-Jeannein iskreno prijateljski, iako nadasve glup potez, i na obranu njezine nove prijateljice, ostala je skrivena. Još ćemo otkriti zašto Elsa ima dva lica i zašto svijetu pokazuje samo ono ružnije.
Elsa načelno nije smatrala potrebnim za karakter da djevojke budu posebno lijepe prije svojeg sedamnaestog rođendana. Dakle, odlučno je odrezala drugu pletenicu, oprala Marie-Jeanneinu preostalu kosu (začudno nježno, ako se ne uzmu u obzir promrmljane psovke) sapunom od lavande i kozjim mlijekom, koji je sama napravila te popravila nekoliko duljih pramenova i neposlušnu kosicu škarama kojima je obično rezala niti čipkanih velova i španjolskih lepeza. Elsa je bila ponosna na to što je unatoč svojoj dalekovidnosti i dalje besprijekorno izrađivala ručni rad toliko poželjan za opremu mladenki.
Vjenčanja. I to je bilo nešto što je Elsa službeno nazivala poetskom pomutnjom, dok je noću sjedila u Francisovu ambaru i kriomice pogledavala rasipnički izrađene čipkane rupčiće, jer je zaljubljenima željela samo nešto lijepo, najljepše što jedan jedini
život može pružiti. I da oni u ljubav vjeruju više nego što je to činila Elsa, jer… ali tu misao nije htjela dovesti do kraja. Elsa je bila prilično dobra u prekidanju razmišljanja kad bi postalo napeto ili kad bi se, na primjer, odnosilo na nju samu.
– Tako – rekla je Elsa i stavila škare natrag u kutiju za kukičanje. – Sad izgledaš kao Jean Seberg. I ona ima na glavi sitne šibice.
– Kao tko?
Kratko oklijevanje. Usredotočeno prevrtanje po kutiji za kukičanje. Ali sad je već lanula, dakle, Elsa je morala nastaviti, ovako ili onako. – Ah. Sirota djevojka. Glumica iz Amerike. Igrala je glavnu ulogu u Bonjour tristesse. Onda se zaljubila u jednog
spisatelja, a poznato je da su svi oni lažovi i pijanci, i zatim je sve krenulo nizbrdo.
Nadala se da je Marie-Jeanne shvatila poruku: kraj rasprave o kosi i o tragičnim zaljubljivanjima.
Marie-Jeanne nije udovoljila njezinim očekivanjima.
– Što je Bonjour tris… dakle, dobar dan, tugo?
Uzdah. Kako su to zapravo činile druge, dakle, prave majke?
Tako uljudno zaobilazile istinu sve dok nije došao dan kad bi kćeri same otkrile neke stvari i mogle im predbacivati da im nikad nisu rekle cijelu istinu?
– Zapravo, to je knjiga. Françoise Sagan.
Elsa će paziti da joj ne spominje pojedinosti iz najskandaloznije knjige proteklog desetljeća. Dakle, brzo joj treba skrenuti pozornost. Ali na što? Ah, da, čula je kako o tome razgovaraju obrtnici u baru Centre, kod Luca iz Marseillea: – Saganova je uvijek bosonoga vozila brze automobile. Bila je vrlo mlada kad je napisala svoju prvu knjigu, samo nekoliko godina starija od tebe.
– Mogu li i ja postati spisateljicom?
Oho, pomislila je Elsa. Razgovor se nekako opet propisno zapetljao. Da je barem rekla nešto drugo, na primjer: – Sad izgledaš kao Pinokio ili kao pečurka.
Voilà. Ali tko zna, možda bi razgovor i tada skrenuo u smjeru koji bi kod Else izazvao nelagodu. S Marie-Jeanne uvijek je bilo tako. Uz djevojčinu nevinu znatiželju njihovi su razgovori uvijek završavali na stranputicama na kojima se Elsa nije snalazila.
– Radije ne.
– Zašto radije ne?
Gospode Bože! Gdje je zapravo Francis sad kad ga trebam?
– Sviđa li ti se tvoja nova frizura?
– Zašto ne bih trebala postati spisateljicom?
Tja, pomislila je Elsa. Mogla bi reći svojoj pokćeri ono što bi druge majke vjerojatno svojim kćerima rekle strogo ih ukorivši: – Spisateljica, molim te lijepo! Tako nikad nećeš naći muža!
Ili: – Na svijetu ima već dovoljno knjiga, zašto bi onda i ti napisala još koju?
Ili, naravno, iako sama baš nije vjerovala u to, u ono što su im nekoć govorili u školi: – Onaj tko previše čita postaje besraman.
To osobito vrijedi za mlade žene. I kamo nas na kraju pisanje može odvesti: oho. Marie-Jeanne će odlaziti u kuhinju samo još kako bi si na plinskom štednjaku pripalila cigaretu.
– Znaš, knjige zapravo samo stvaraju poteškoće.
– Ne trebaš djeci pričati takve stvari – rekao je Francis koji je upravo izvana ušao u kuhinju, u prostoriju u kojoj su boravili. Prvo njegov lijepo oblikovan okrugao trbuščić, a zatim sve ostalo. Hramao je i smiješio se. Vedar osmijeh na preplanulom licu, ispod gustih, crnih obrva. – Knjige ne mogu ništa pomoći.
– Zašto? Djevojka mora zarana doznati od čega se i koga mora držati podalje. Ja bih bila sretna da mi je to netko mogao reći na vrijeme.
Ups, opet je izletjelo i to je pogodilo Francisa, Elsa je to vidjela po izrazu njegovih usana. Njezin suprug imao je usne u obliku brodića, uglovi stalno podignuti, izražavajući srdačno zadovoljstvo sa životom. Osim ako bi mu rekla nešto ružno, tada bi se mali sretan brodić na njegovu milom licu prevrnuo.
Elsa je gunđala, on je uzdisao.
A Marie-Jeanne? Kriomice je pogladila škare, obje su oštrice imale oblik rodina kljuna, a opruge i otvori za prste bili su lagano pozlaćeni.
Mislila je da spisateljice smiju raditi što žele. Bosonoge voziti automobile, biti pijanicama (što god to značilo, ali zvučalo je primamljivo) i pričati o svijetu onako kako se njima najviše sviđa.
Na kraju uvijek sve ispadne dobro. Bar bi Marie-Jeanne tako postupala.
Kako bi bilo lijepo ljude u knjigama smjestiti na sigurno! I uvijek bi bilo ljeto.
Ljeto izvan knjiga moralo se čekati.
Cvrčci su utihnuli, njihova pjesma nije još započela – a jedna od neriješenih zagonetki stoljeća Drôme Provençale bila je ovo: Dozivaju li cvrčci ljeto ili ljeto navodi cvrčke da pjevaju?
• Jedna možda nužna napomena o Elsi Malbec
Elsa Malbec. Nije jednostavno doći na svijet s imenom koje već nešto govori – mal bec, opasan kljun. Koje je uljuđena
Elsa prvi put čula kod roditelja na njihovu imanju i poslije na ulicama, kako su govorili oni koji su prošli kroz jedan ili čak dva rata, agresivno, glasno, na okcitanskom rodanskom ili gavotskom narječju i koristeći fraze iz bitaka, Biblije i strogoga odgoja, stalno stišćući šaku, čak i tijekom objeda, kad je šaka ležala pokraj keramičkoga tanjura.
To, dakle, nije imalo nikakve veze s činjenicom da nije imala djece u braku s Francisom Meurienneom, prijevoznikom i skupljačem neobičnih predmeta. Kojeg je Elsa, uostalom, voljela, očajnički i zahvalno zato što ju je taj nevelik hrom muškarac podnosio, pokupio ju, nju, osobu koja nije bila lijepa, ali je bar bila korisna, no gruba, nju, opasan kljun, koji nije znao ništa drugo do gristi, kljucati, braniti se, opirati se svom snagom nježnosti, intimnosti i ljubavi.
Fuj, ljubav.
Oh, ljubav!
Elsa me jako trebala, a mrzila je to što me treba.
Elsa se nije htjela izložiti toj glupoj guski, tiraniji ljubavi. Ja sam za Elsu bila suluda, podmukla cura koja se smijala ljudima, i sasvim sigurno nekomu poput nje, pogrbljene poput kvrgavoga stabla masline…
A kako je i mogla znati da mene uopće ne zanima vanjski izgled osobe ili njezin karakter. Ja vidim ono što je bitno.
Vidim kako neko srce zna voljeti. Srce, usta i glava najčešće su povezani na čudan način – a čovjekova ljubav pojavljuje se kao strogoća, kao dojmljiva zbirka psovki ili pak kao tiho, stidljivo očajanje.
Katkad poželim da netko napiše dictionnaire d‘amour, rječnik ljubavi kako bi se mogli prevesti svi ti neobični načini ponašanja na koje ljudi pokazuju ljubav. Vrlo mnogo muškaraca odlučuje se popraviti stvari, drugi panično odbijaju komplimente, a neki opet tvrdoglavo prešućuju ljubav kako ne bi nikoga opteretili. Da, rječnik! Ali, ah. On bi vjerojatno bio nepotpun.
Elsa u svakom slučaju. Bila je visoka metar i šezdeset, tijelo joj je bilo meko poput jastuka, ruke snažne, imala je lijepo starotalijansko lice (u svezi ovoga pogledajte stare majstore poput Lorenza Lotta ili zamislite Mona Lisu u četrdesetim godinama s dubokom borom na čelu), i imala je u Italiji daljnje rođake, koji bi joj tu i tamo poštom poslali šunku. Htjela je biti neovisna, ne tako plašljiva; i bilo je strašno što je toliko voljela Francisa; nakon dvadeset godina on joj se polako počeo sviđati. A tek ako joj se bude svidio, oooh! Još će se više bojati da će ga izgubiti, da će izgubiti Francisa i njegov okrugli trbuh i njegovu bolesnu nogu i njegova zapešća, opaljena suncem točno do zavrnutih rukava pulovera koji je mirisao po suncu, a ona to nije željela. Nije željela živjeti u strahu i zatim poludjeti, polomiti se kako ne bi izgubila tu ljubav. A
Svjetla
to nije bio život. Moj zločest rođak, strah, pritom uopće nije naudio Elsi. Mašta je bila ta koja je Elsin strah mogla pretvoriti u srednje tešku paniku, dok je čist razum očajnički promatrao taj nemoralan savez, ali je bio preslab da bi se umiješao.
Jednom sam dodirnula Elsine ruke. U Elsin život već je bila ušla spretnost i obdarila ju tankoćutnošću, točnošću i beskrajnim strpljenjem, a ja sam držala te pametne ruke, nježno joj otvorila dječje šake i dala sve što joj je bilo potrebno. Zatim je mlada Elsa ponovno stisnula šaku, i to samo u noći kad ju je tada još mlad Francis primio za ruku, stidljivo, i tada je osjetila mekoću. Nježnu mekoću cijelog jednog života.
Prije nego što je Marie-Jeanne počela živjeti, Elsa je svaki dan računala s tim da se Francis više neće vratiti kući, ovamo, u ovu kuću izraslu iz polja i kamena, na južnom dijelu doline rijeke Eygues, okruženu voćnjacima, stablima maslina, kad je vjetar bio povoljan, mirisom nyonske tvornice sapuna.
A zašto bi se Francis i vratio – k njoj? I zato je bila drska prema njemu i zato što ljubav ionako ne traje vječno, bez obzira na to što čovjek čini ili ne čini, dakle…
I tada bi se Elsa Malbec zapetljala u svoje misli i radila nešto drugo, ljutito kukičala, na primjer, ili odlučno umarširala u svoj uredno održavan povrtnjak i udavila puževe u krigli piva.
Katkad bi zarila lice u neki od Francisovih plavih radnih pulovera i udisala njegov miris, njegov te miris zemlje koji se nepovratno spojio s njegovom kožom i onda bi to Elsu silno dirnulo u srce pa bi se jedva uspjela suzdržati da ne zaplače.
Strahovala je da će Francis primijetiti slane mrlje i tako doznati kako je ona žalovala za njim još dok je bio živ, za svojim mužem, svojim domom, on joj je bio cijeli svijet i zato
je mrzila ljubav i sebe i njega, a najviše sebe jer je tako teško podnosila ljubav.
Francis. Pri izgovoru njegova imena usta bi se oblikovala za poljubac, a ona je to stalno činila, kad bi bila sama u sjeniku: – Francis. I to dijete.
To dijete ispunjeno čuđenjem, od prvih trenutaka u njihovoj kući kad je udahnulo život s ljubavlju prema životu. Kako je sve slavilo i milovalo pozorno i budno, predano, da, ta lijepa staromodna riječ „predano“ koju je Elsa poznavala samo iz knjiga. Dakle, iz možda devet ili deset knjiga koje je do sada pročitala svojom voljom. Ona od divlje, slobodne Saganove bila je jedna od njih i ona je Elsi ispričala o ljubavi više nego što je Elsa htjela znati. No rekla joj je i to da s onu stranu njezina života postoji još jedan, i beskrajno mnogo života od kojih će joj mnogi ostati nedostižni. Ona je bila rođena u ovu sadašnjost i nije znala kako se otvara stisnuta šaka. Možda se zato plašila knjiga.
Ali Marie-Jeanneina predanost. Ta ljubav bez straha. Prema zvijezdama i oblacima i različitim vrstama kiša. Predanost cvjetovima i sjemenkama i raznolikim oblicima izmeta glodavaca (tih štetočina!) i divljih svinja. Predanost zvukovima obalnog nasipa u kišne dane, kad u čizmama nehotice sklizneš u Eygus, zvukovima koje proizvodi zima (zvižduk vjetra!, kamin u kome pucketa plavi plamen!), i predanost kojom je Marie-Jeanne promatrala Elsine prste dok je ova kukičala u zimskim mjesecima kad bi usporeno vrijeme davalo svim popodnevima sivoplav sjaj.
I kako je samo to dijete shvaćalo što Elsa radi! Kako njezini prsti znaju utkati nježnost i nadu u nešto tako svakidašnje
kao što je čipka, i kako ju je to dijete jednoga dana oslovila s „maman“ i Elsino ogorčeno srce rastopilo u sjajnu, svjetlucavu medovinu, oh, kako je to boljelo, kako je to bilo dobro, kako je bilo bolno.
Što joj je drugo preostalo nego biti prema njoj stroga? Stroga, kako ne bi toliko boljelo kad bude otišla jednoga dana.
Dijete i njegova ljubav prema Elsi, prema svemu što postoji, učinili su da Elsa osjeti kako ovaj krhak život prolazi, kako joj klizi kroz prste, tanka nit koju nije mogla zaustaviti. A kraj svega toga bila je zvijer, za koju je znala da vreba negdje vani, iza šikare godina koje dolaze. No najveća rasipnost njezina života sastojala se u ljubavi koju nije davala. Što će biti umre li jednoga dana, a da nije rekla Francisu: Volim te?
Katkad je mislila da će se svojim rukama iskopati iz groba kako bi mu doista to rekla, prvi put.
