ozbiljno su se rukovali sa svima dok smo izlazili nakon kratke službe; Herb je pogledavao na sat. Ne bih se iznenadila kad bi u džepu odijela imao brošuru o Porscheu.
Velik dio djetinjstva provela sam u Violetinu rodnom gradu
Annistonu. Prezirala sam ga, ali je bio kolijevka svega što je njoj bilo drago. Čim je doznala da imam automobil i da su mi neke subote slobodne, zamolila me je da ju vozim uokolo kako bi se prisjećala.
Ja bih se radije prisjećala svojega prvog čišćenja zubnog korijena.
Violet je pogledala nekoliko znamenitosti koje su preostale iz njezine mladosti te opisala film Franka Capre koji se odvio pred njezinim očima. – Ronni, stani! Ovo je kuća u kojoj je Johnny živio. Vidiš li ono jarkožuto stablo ginka? Doktor Perkins posadio ga je za svoju suprugu nakon što je jednom vidio u Georgiji, pred bolnicom Emory. Obožavao je tu ženu. – Uzdahnula je i odmahnula glavom. – Kako bilo, bila je to tek majušna grančica, a on nam je zabranio da joj se približavamo. Čak je načinio zaštitnu žičanu ogradu. Ne sjećam se da je ikada izraslo više od pola metra. Johnny ga je jednom nehotice udario košarkaškom loptom i zamalo umro od zabrinutosti. – Oči su joj bile razrogačene i pune suza. – A sada se nadvija nad svime. – Zagrizla je usnu. – Pitam se je li se Johnny vratio ovamo. Bilo bi mu drago vidjeti ga. – Stablo je bilo veličanstveno, visoko najmanje deset metara i plameno žuto. – Takva ostaju samo nekoliko dana. Dvorište će uskoro biti prekriveno žutim listovima.
Kuća je bila pravokutna zidana katnica obrasla bršljanom. Bijela su se vrata otvorila i žena moje dobi, s repom i u hlačama za jogu, izgurala je kolica za trčanje na malen trijem. – Požuri – rekla je Violet – nestanimo odavde. – Pokrenula sam automobil,
nasmiješila se i kimnula onoj mami, koja je tada zurila u nas. Violet je rukama pokrila lice.
– Jeste li dobro? – upitala sam ju.
– Jesam – kimnula je. – To me je jednostavno snažno trgnulo i vratilo u sadašnjost, ona čudna djevojka ondje. – Potapšala se po koljenima. – Pokaži mi neka od svojih omiljenih mjesta.
– Nemam ni jedno – odlučno sam odmahnula glavom. – Ovdje mi se nije dogodilo ništa dobro.
– Pa, barem mi pokaži gdje si živjela.
– Violet, gdje ste vi živjeli?
– Moj su dom srušili te izgradili pedijatrijsku ordinaciju. To bi me samo rastužilo. Pokaži mi svoj.
Uspjela sam pronaći ruševnu kuću u Aveniji Knox. Na zapuštenom dvorištu ležali su tricikli i neonski narančaste plastične igračke. – To je to – izjavila sam. – Ona mimoza nalijevo moja je obrnuta inačica vašega ginka. Prije mnogo godina doimala se mnogo većom. Nekoć sam se penjala na nju, skrivala u njezinoj krošnji i čitala.
– Kakve si knjige voljela?
– Sve čega sam se uspjela dokopati. Moja prva knjiška ljubav bila je knjiga »Rado su se smijali« Kathryn Worth.
– Oh – rekla je Violet – sjećam se te knjige. Divna priča.
– Čitala sam i mnogo biografija uspješnih žena te sanjarila o važnom životu kojim ću jednoga dana živjeti. – Nasmijala sam se. – Možda sam u mladosti bila feministica. Ili sam možda samo željela osvetu.
Violet mi je uputila mudar osmijeh. – Dušo, ne želiš osvetu. To je ružno. Željela si ono što imaš: posao u kojem uživaš i mogućnost da pomažeš ljudima.
– Violet, nisam ni približno toliko plemenita koliko mislite da jesam. – Bubnjala sam prstima po volanu. – Vi ste pohađali srednju školu u Annistonu, zar ne?
– Jesam, ali su i nju srušili.
Nasmiješila sam se i skrenula udesno, na Aveniju Quintard.
– Ronni, škola nije bila ovdje. – Violet je gledala pizzerije i supermarkete u ulici te odmahivala glavom. – Nekoć su ovdje bile lijepe viktorijanske kuće. Više ih nema, zamijenio ih je ovaj nered.
– Violet, pogledajte prema sredini. – Na širokom središnjem pojasu rasli su ogromni lisnati hrastovi i azaleje u punom cvatu.
– Da, barem je taj dio i dalje lijep – složila se.
– A sada pogledajte naprijed, nadesno. – Kimnula sam.
– O, Bože! Je li to ono što mislim da jest? Lučni svodovi. Moramo stati.
– Hoćemo. – Parkirala sam automobil i povela ju do sačuvanog ulaza njezine nekadašnje škole, visokih, zidanih lučnih svodova nedaleko od jednoga od mnogih ratnih spomenika u Annistonu.
Ona je stavila ruke na izlizanu površinu i zatvorila oči.
– Ovo je bilo jedno od najsretnijih mjesta u mojem životu – rekla je Violet. – Ovdje, na ovom ulazu, Johnny i ja svakodnevno smo se držali za ruke dok smo ulazili i izlazili. U našem je svijetu sve bilo savršeno, Ronni. Imali smo sve, baš sve. – Obrisala je suzu koja joj se slijevala niz obraz. – Ne mogu vjerovati da su to sačuvali.
– Uvjerena sam da mnogim ljudima znači mnogo. – Nasmiješila sam se kad je ona dodirnula svoje usne i rukom ostavila poljubac u unutarnjoj strani luka.
– Gotovo vidim Johnnyja, Sama, Katie Ruth, Johnette i Mary Nell… Bože, ja sam jedina cura koja je preostala iz te skupine. Nekoć smo sve bile vrlo bliske. Katie Ruth preminula je prošlog kolovoza. Svidjela bi ti se.
– Uvjerena sam da bi. Dajte da vas fotografiram. – Podignula sam telefon, a Violet je zauzela pozu vrlo svojstvenu šesnaestogodišnjakinji, jednu ruku ispružila i podignula uz niz opeka te ispružila suprotnu nogu kao da se priprema izvesti zvijezdu. Njezina plisirana suknja boje bjelokosti bila je savršena, kao i jakna.
– Ljupko. Potrebne su vam oksfordice.
– Draga – došla je pogledati fotografiju i kimnula – nikad nisam nosila oksfordice. Slika je prilično zgodna. Bi li mi ju ispisala?
– Dakako.
– Hvala ti jer si me dovela ovamo. Mnogo je lijepih sjećanja. –Violet je još jednom pogledala lukove.
– Doista nema na čem. Kamo ćemo sada?
– Ako znaš koji pristojan restoran, hajdemo pojesti izvaninstitucijski obrok. Ja častim.
Dovezla sam ju u fin restoran zvan Classic on Noble, sve sami lusteri i maštovite salate za dame na ručku.
– Ovo je nekoć bio Woolworth‘s! – Violet je treptala gledajući kristale koji su svjetlucali na prozorima. – Zamisli. Od aparata za sokove do šika. Sviđa mi se. – Otvorila je vrata automobila i svojim balerinskim korakom prišla vrataru koji nas je čekao, a ja sam hodala za njom osjećajući se kao da bih joj trebala nositi povlaku.
To je bilo tipično za Violet: u svaku prostoriju ulazila je kao kraljica te izazivala poriv na nošenje povlake. – Ronni, uvijek bi trebala hodati kao da na glavi nosiš krunu. Lijepa si kad zračiš samopouzdanjem. Upamti to.
Dakle, odakle da počnem pisati priču o ženi koja me je toliko nadahnula? Uzela sam svoje mnoge bilješke iz razgovora s njom pokušavajući napisati poštenu prvu rečenicu:
»Violet Glenn rođena je 1930. godine, u vrijeme Velike depresije, kao Božji dar koji će razveseliti svijet.« Ne. Patetično i glupo.
»Violet Glenn vozila se biciklom po pločniku, do doma svoje prve ljubavi, Johnnyja Perkinsa. Bilo joj je deset godina i živjela je na savršenom mjestu u savršeno vrijeme. Roditelji su ju obožavali, kao i Johnny, čak i prije no što je toga postao svjestan.« Ne, previše dosadno.
»Violet su svi voljeli. Otkrit ću vam zašto.« Tko bi okrenuo tu stranicu? Ne.
Pogledala sam svoj telefon i iznenadila se ustanovivši da sam dva sata plovila morem zbunjujućih bilješki. Dan je bio sunčan, a ja sam se zasitila čitanja. Za dvije minute na sebi sam imala svoj izblijedjeli kupaći kostim i preko njega ogromnu bijelu Birmingham Barons majicu. Pripremila sam si nemaran sendvič od kikiriki maslaca i banane, čips s okusom roštilja i dijetnu Coca-Colu, gozbu u kojoj ću uživati pokraj bazena. Halle me je gledala s prozora dnevne sobe, nedvojbeno psujući moju slobodu i hranu. Dio oko bazena u to je doba dana inače pust. Računala sam na potpunu privatnost. Nitko ne želi vidjeti bijelu, bucmastu djevojku kako se sunča u naslonjaču, s mrljom od banane i kikiriki maslaca na bradi. Od sutra sam na dijeti.
Dok sam lizala prste – sinulo mi je da se pretvaram u bijelu blizanku svoje debele, lijene mačke – čula sam kako se vrata zatvaraju i kako mi se koraci približavaju. Na vidiku se pojavio Jake Hodges, koji se šepirio u A&F kupaćim gaćama te bez majice kojom bi pokrio savršene prsne mišiće. Jake je vodio teretanu u kompleksu te bio osobni trener malobrojnima koji su si to mogli priuštiti. Odjednom sam bila u epizodi Najvećega gubitnika i žarko sam zaželjela rasplinuti se, svesti se na poniženu lokvicu kikiriki maslaca i banane koja će ostati cvrčati na betonu.
– Haj, Ronni – rekao je i nasmiješio se. – U posljednje vrijeme ne vidim te u teretani.
Pogledala sam ga škiljeći. – Da, gotovo neprestano radim. Uskoro ću se vratiti. – Uzela sam svoj iskorišten ubrus i limenku dijetne Coca-Cole nadajući se da ubrus ostavlja dojam netom konzumiranih štapića celera i mrkve. Kad sam povukla košulju, ugledala sam neizbježnu mrlju od kikiriki maslaca, koji je kapnuo iz sendviča. Mogao je proći kao dječja kakica, što bih smatrala manje sramotnim.
– Jake, uskoro ću doći vježbati. – Nespretno sam ustala i krenula odrijemati u sigurnosti svojega stana.
– Dobro. – On je ugledao svoj odraz u bazenu i naš je razgovor završio. Pitala sam se hoće li se utopiti vadeći ogledalo bačeno u dublji kraj.
Teškim korakom vratila sam se kući pa se u kupaonici pregledala u potrazi za znakovima izlaganja suncu. Nije ih bilo, čak ni moje uobičajene jarkoružičaste boje. Moj odraz otkrivao je krupnu, vrlo bijelu djevojku, vjerojatno poteklu od irskih ljudi-krtica koji ne mogu pocrnjeti. Raspustila sam kosu iz repa i istresla ju tako da je pala niz moja leđa u nizu ovješenih plavih kovrča. Oči su mi bile tamnoplave i blago crvene od sunca. Trepnula sam nekoliko puta i pokušala se zamisliti s glatkom, zalizanom bob frizurom i šiškama poput Kaitinih. Lice bi mi izgledalo kao Mjesec.
U glavi sam čula Violetin glas: – Ronni, jako si lijepa. Trebala bi se vidjeti ovako kako te ja vidim. – Nikad joj nisam vjerovala, uglavnom zato što je svaki mladić koji mi se približio dovoljno da bi vidio kakva uistinu jesam uskoro nestao. A ja sam svaki put odgovarala stvarajući zaštitni sloj masnog tkiva. To je bilo vrlo djelotvorno.
Izašla sam iz kupaonice i bacila se na krevet, odgurnula sve vezano uz pisanje i migoljila nožnim prstima kako bi ih Halle napala. Ona mi je udovoljila, a ja sam spustila glavu na jastuk, na kojem sam zacijelo upala duboko u ponor sna. Kad sam se probudila, ugledala sam ju kako se šapama osovila na madrac pa me zurenjem budi u šest sati ujutro. Sat me je požurio. Halle mi je učinila uslugu otrčavši u kuhinju i otvorivši vrata s ventilacijskim rešetkama koja su skrivala mačju hranu i gotove kolačiće.
Na posao sam zakasnila pet minuta, u jednoj Reebok i jednoj Nike tenisici, pitajući se bi li mi trebalo biti dopušteno odijevati stare ljude kad i za sebe rijetko uspijevam dobro obaviti taj posao. Barem su obje tenisice bile bijele. U tome sam pronašla utjehu.
– Ronni – Donna mi je mahnula pozivajući me u svoj ured – jutros su nazvali iz ureda gospodina Sobela u Birminghamu i tražili tebe. Rekla sam im da ćeš ih nazvati u vrijeme stanke. Je li to vezano uz tužbu Herba Andrewsa?
– Hm, ne znam, Donna. Mislim da nije.
Ona je izgledala duboko zabrinuto. Donna je uvijek bila veoma zabrinuta kad su parnice bile na vidiku, što je u staračkim domovima često. Odvjetnici su praktički čekali kao strvinari u hrastovima uz prilaz, premda Fairfield nikada nije proglašen krivim za nesavjesnost.
– Ronni, kako je dospjela u onu sobu? Uzet će tvoj iskaz, znaš? A ja moram čuti istinu. Moraš to shvatiti vrlo ozbiljno.
Odlučila sam se za poluiskrenost. – Sama je otišla onamo, Donna.
Donna mi je uputila svoj najsumnjičaviji pogled, ali je popustila i kimnula. – U redu. Nazovi ovaj broj i reci mi što gospodin Sobel želi, ako je vezano uz posao.
– Hoću, Donna. – Stavila sam komadić papira u džep i pošla po kartone. Ugledala sam Kait, a ona mi je mahnula namještajući
naočale gospođi Nealy prvi od tisuću puta toga dana. Minutu poslije bila je pokraj mene.
– Ne događa se ništa osobito – obavijestila me je – osim što su u Aronsonovoj ordinaciji premjestili pregled gospođe Ledbetter na danas u osam i petnaest.
– Pa, barem će ju to ušutkati.
– Ne ako ju je potrebno orezati – rekla je Kait.
– Mislim da i sama posve dobro obavlja orezivanje.
– To je istina, Ronni. – Kait se nasmiješila i predala mi pliticu s lijekovima. – Hajdemo dijeliti bombončiće i veselo ohrabrenje.
– Kait, jutros si prpošna. – Odmjerila sam ju u potrazi za tragovima. – Jesi li se sinoć sastala s Kyleom?
– Sastala se s njim, potrošila ga i jutros pozdravila.
– Baš si nježan cvijetak.
– I netom oprašen – rekla je s osmijehom. – Moramo ti pronaći dečka.
– Ne, ne moramo. Moje srce pripada gospodinu Woodsonu. –
Kimnula sam prema čovjeku čije su kvrgave ruke bile u džepovima, a na licu mu je bio uobičajen pohotan izraz.
– Pa, nemoj mu dopustiti da dodirne bilo što drugo.
Radile smo jedna uz drugu izlazeći nakraj s uobičajenim pozivima upomoć sa svime od penisa kojima je dosadno (što ignoriramo) do čaša vode. Malo poslije osam sati Kait su pozvali pomoći doktoru Aronsonu.
– Ovo bi trebalo biti dobro – rekla je zakolutavši očima. – Barem mogu računati na to da neću imati apetit za ručak. Ili možda više nikada.
Podignula sam pogled s kartona. – Čim završiš, molim potpuno izvješće bez slikovitih opisa.
Deset minuta poslije dojurila je na postaju tako da su joj iz peta gotovo frcale iskre. – Nećeš vjerovati – uzbuđeno je rekla Kait
– imala je krumpir u sebi. Rekla je doktoru Aronsonu da ga je stavila onamo kako bi se »osjećala bolje«. On kaže da ima prolaps maternice. Doista je imala penjačice!
Svim sam se silama trudila pojmiti te informacije. – Zaboga!
Odakle joj zapravo krumpir?
– Od jednog svjetskog putnika.
Bio je to naš izraz za stanare u programu potpomognutog življenja u susjednom krilu, koji su se svakog utorka ujutro ukrcavali na autobus te odlazili na izlet u prodavaonicu živežnih namirnica. Autobus je bio bijel te oslikan karipsko plavom i zelenom bojom Fairfielda, s veselim malim tratinčicama između prozora. Prozori su bili nezgodno postavljeni pa su vozači u prolazu vidjeli mnogo pognutih ramena i sijede kose. Kait je rekla da je izgledalo kao hotelski autobus koji vozi sudionike konvencije smežuranih čarobnjaka. Pametni kupci izlazili su iz prodavaonice kad bi autobus stigao i počeo iskrcavati svoje putnike. Ako bi se zatekli usred kojeg reda, požurili bi izaći prije no što se pojave neizbježni fascikli s kuponima i počne plaćanje brojanjem novčića od jednog penija.
– Netko joj je kupio jedan krumpir? Za ublažavanje boli u trbuhu?
– Da – odgovorila je Kait. – Ne sjeća se tko ni kada. Krumpir je zapravo zaboravila. Doktor Aronson bio je tek nešto više iznenađen od gospođe Ledbetter.
– Pretpostavljam da se još nije susreo s krumpir-terapijom.
– Ne – Kait se nasmiješila. – Bože, sviđa mi se ovdje. – Počela je pisati izvješće o incidentu. – Barem smo to otkrili prije pojave krumpirove paleži.
– To je gadno. – Ali, nasmijala sam se.
– Gadno? Trebala si biti u onoj sobi. Vidjela sam svašta, Ronni.
Ono što nitko ne bi trebao vidjeti. Ili onjušiti. Zapravo, nedvojbeno više nikada neću jesti pomfrit, čips ili popečke od krumpira.
– A punjeni pečeni krumpir za ručak? – upitala sam.
– Odvratna si.
– O, da… ja sam odvratna.
Kait se uhvatila za trbuh i krenula prema zahodu za osoblje. Odlučila sam izbjegavati tu temu sve dok ne bude manje zelena u licu. Ionako je bilo dovoljno onoga što je bilo potrebno počistiti.
Kad se Kait vratila – i dalje ošamućena, ali ružičastija u licu –počele smo dijeliti lijekove zajedno gurajući velika kolica hodnicima. Uslijedili su pozivi da donesemo još vode i uobičajen zahtjev gospođe Delaney da joj damo čokoladicu. Razina šećera u krvi gospođe Delaney nikada nije dopuštala čokoladicu, ali je ona ipak svojski pokušavala.
Nakon toga bilo je vrijeme da svoje odjele povedemo prema blagovaonici. Bila je to simfonija žućkaste, smeđe i zlatne boje, te lustera, a koristili su ju svi stanari, neovisno o razini skrbi. Najveći dio svojeg vremena s Violet provela sam ondje, slušajući ju i vodeći bilješke dok mi je ona pripovijedala svoja iskustva.
Pogledala sam stol cool klinaca. Protekle je godine desetkovan.
Nova skupina osamdesetogodišnjaka sjedila je za njim poput umišljenih sportaša srednjoškolaca, unatoč hodalicama i štapovima.
Zlobno sam se nasmiješila Kait. – Njušim pire od krumpira s umakom.
Ona se okrenula bez riječi i počela voditi naše štićenike prema stolovima, tresti ubruse i spuštati ih na njihova krila kao da smo u pariškom restoranu. Ekipa za posluživanje donijela je salate i vodu s ledom.
– Djevojko! Djevojko! – Gospođa Ledbetter zapela je s invalidskim kolicima pa me je zvala nježnom riječju od milja. – Djevojko! Potrebna mi je pomoć!
Prešla sam na njezinu stranu. – Da, gospođo Ledbetter?
– Treba me pogurnuti. Smjesti me onamo, kod gospodina Willisa.
– Svakako. – Počela sam ju gurati. – Čula sam da ste bili kod liječnika.
– Da. Nisam trudna.
– Pa, to je olakšanje. – Smjestila sam ju pokraj jadnoga gospodina Willisa, čije su me oči nijemo preklinjale da im se pridružim i poštedim ga Audrey i njezina teroriziranja očijukanjem. Gospodin Willis imao je divnu suprugu koja ga je redovito posjećivala i katkad zatjecala Audrey Marie Haynes Ledbetter u pokušaju da sjedne u krilo njezinu suprugu. Poslušno sam sjela pokraj njega i pokušala zapodjenuti razgovor. Audrey je zakotrljala cherry rajčicu prema gospodinu Willisu.
– Znam da ih voliš, mili – rekla je tepajući.
– Ne, ne volim – progunđao je gospodin Willis.
– Budite pristojni. Moram se pobrinuti za druge. – Ispričala sam se i obišla suprotan kraj blagovaonice od Kait u potrazi za prolivenom hranom ili znakovima gušenja. Ručak je prošao blaženo mirno pa smo krenuli natrag, prema poslijepodnevu ispunjenom odvratnim tjelesnim tekućinama i krutinama.
U vrijeme stanke nazvala sam gospodina Sobela.
– Molim vas, pričekajte trenutak – rekla je njegova tajnica. –Očekivao je vaš poziv.
Melvin Sobel telefonom je zvučao kao južnobaptistički propovjednik, otegnut prijateljski stav i lagodnost. – Zdravo, gospođice Johnson. Znam da ste bili vrlo bliski s Violet, primite moju sućut. Bila je sjajna žena. I meni će nedostajati. – Zastao je. – Kako bilo,
trebali bismo razgovarati o nečem pa me zanima možete li uskoro doći u moj ured. Nalazimo se u središtu Birminghama.
– Mogla bih doći sutra poslijepodne – ponudila sam. Bio je to moj slobodan dan i jedva sam čekala da čujem što mi ima reći.
– Sutra u tri sata, ako vam to odgovara.
– Doći ću. – Prekinula sam razgovor i pošla pronaći Kait, pitajući se što je Violet smatrala »lijepim iznosom«.