TRILOGIJEZAVRŠETAKKOJU ČINEŠAMANI ISCJELITELJ

![]()

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA knjiga dvjestopedeseta
Naslov izvornika Choices
Copyright © Noah Gordon, 1995
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017.
Urednik
Zoran Maljković
Nakladnik
Mozaik knjiga
Za nakladnika
Bojan Vidmar
Glavni urednik
Zoran Maljković
Grafički urednik
Ivica Jandrijević
Korektor
Jakov Lovrić
Oblikovanje naslovnice
Eva Vidmar
Ilustracija na naslovnici Shutterstock
Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2017.
ISBN 978-953-14-2097-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000952830.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
S engleskoga preveo PREDRAG RAOS
Ova knjiga je za Lorraine, moju ljubav. I našu djecu –Michaela Gordona; Lisu Gordon i Rogera Weissa; i Jamie Beth Gordon, koja je mogla otkriti srdačnost i maštu i u najtvrđem kamenu.
U životu je najteže odabrati.
George Moore
Svijanje grane
Nikad nisam radio privatno, za novac; ja to nikad ne bih mogao. Ali me je zato stalno odlaženje ljudima, u svako doba i pri svakakvim okolnostima, to hvatanje u koštac s njihovom intimnom sudbinom, njihovo rađanje, njihovo umiranje, promatranje njihovog umiranja i oporavljanja kad bi se razboljeli, uvijek silno zaokupljalo.
William Carlos Williams, doktor medicine
Autobiografija
Ta bliskost, taj umirujući, topli dodir liječnika, njegova utjeha i njegova brižnost, ti ležerni razgovori… počinju se gubiti iz medicinske prakse, i možda se pokaže da je to bio i prevelik gubitak… Da sam student medicine ili stažist, čovjek koji se tek sprema krenuti, taj bi me aspekt moje budućnosti brinuo više od ijednoga drugog. Zabrinula bi me mogućnost da bi mi moj stvarni posao, a to je briga o bolesnicima, uskoro mogao biti oduzet, da mi na koncu ostane samo jedan posve drugi, naime posao opsluživanja strojeva. I pokušao bih smisliti kako da to izbjegnem.
Lewis Thomas, doktor medicine
Najmlađa znanost: Bilješke jednog medicinskog promatrača
R.J. se probudila.
Otkako zna za sebe, s vremena bi na vrijeme znala usred noći otvoriti oči i početi pretraživati mrak u napetoj izvjesnosti da je još uvijek premoreni stažist u bolnici Lemuel Grace u Bostonu, koji u praznoj ordinaciji pokušava ukrasti trenutak sna usred smjene od trideset šest sati.
Zijevnula je dok joj se sadašnjost ulijevala u svijest, shvativši napokon s velikim olakšanjem da su od stažiranja protekle već godine. Ipak je istodobno i zatvorila um pred zbiljom zato što su joj svjetleće kazaljke na satu govorile da su joj ostala još puna dva sata, a iz tog je davnog stažiranja naučila da iz dana treba iscijediti svaki mogući trenutak sna.
U javu je opet izronila dva sata poslije, u prvom blijeđenju dana i bez panike, pa pružila ruku i isključila budilicu. Uvijek bi se probudila trenutak prije nego što bi zazvonila, no ipak bi je uvečer uvijek namjestila, čisto za svaki slučaj. Njezin joj je specijalni tuš zabubnjao vodom po skalpu ne stružući je baš prejako, i od njega je živnula kao od još sata sna. Sapun joj je kliznuo preko tijela obilnije nego što je htjela, a poželjela je naći i vremena da se malo istrči, ali ga nije bilo.
Dok je fenom sušila kratku crnu kosu, i dalje i gustu i zdravu, premjerila je vlastito lice. Koža joj je bila svijetla i čista, nos uzak i malo poduži, usta puna i široka. Imala je podočnjake.
– I onda, R. J., što ti zapravo hoćeš? – upitala je grubo ženu u zrcalu.
Ne više Toma Kendricksa, rekla je samoj sebi. Bar je u to bila sasvim sigurna.
Odjeću je bila izabrala još pred odlazak u postelju, i sad ju je čekala na jednoj strani ormara: bluza i po mjeri skrojene ženske hlače, kao i privlačne, ali ipak udobne cipele. Kroz hodnik je i otvorena vrata Tomove sobe opazila da je odijelo što ga je jučer nosio još na podu, na mjestu gdje ga je sinoć bacio. Ustao je prije nje i već davno otišao, jer se morao oprati i već se u 6:45 naći u operacijskoj dvorani.
U prizemlju si je natočila čašu narančina soka i natjerala se da je polako ispije. Onda je obukla kaput, dohvatila torbu za spise, prošla kroz kuhinju u kojoj se više nije kuhalo i krenula van, do garaže. Maleni je crveni BMW bio njezin hir, baš kao što je ta velebna, stara kuća bila Tomov. Voljela je predenje BMW-ova motora, hitri odaziv volana.
Noću je bilo lagano zasniježilo, ali su komunalci u Cambridgeu pošteno odradili posao i maknuli snijeg, pa kad je jednom prošla Harvard Square i JFK Boulevard, nije se s njim više morala baktati baš nimalo. Upalila je radio i, dok ju je nosila bujica prometa što je tekla Memorial Driveom, poslušala Mozarta, pa onda skrenula na Boston University Bridge na Charles Riveru i prešla na bostonsku stranu.
Iako je još bilo rano, parkiralište za bolničko osoblje već je bilo puno. Uvukla je svoj BMW na mjesto uza zid, da što više smanji opasnost od oštećenja ako njezin susjed nehajno otvori vrata, pa žustrim korakom ušla u zgradu.
Čuvar joj je kimnuo glavom.
– ‘Brojutro, doktorice Cole.
– Bok, Louie.
Kod lifta se pozdravila s još nekolicinom. Izišla je na trećem katu i brzo ušla u sobu broj 308. Na posao bi ujutro uvijek dolazila jako gladna. Ona i Tom rijetko bi kad kod kuće ručali i večerali, dok doručkovali nisu baš nikad. U hladioniku nije bilo ničega osim sokova, piva i bezalkoholnih napitaka. I tako je R. J. četiri godine svakog jutra svraćala u pretrpanu kantinu, ali onda joj je tajnicom postala Tessa Martula, pa navalila da za nju čini ono što, nema dvojbe, nikad ne bi pristala raditi nijednom muškarcu.
– Ja i tako idem dolje po kavu za sebe, pa zašto da je onda ne donesem i vama – bila je uporna Tessa. I tako je sad R. J. obukla čistu bijelu kutu i počela pregledavati anamneze ostavljene na njezinu stolu, da bi je sedam minuta potom nagradio pogled na Tessu s pladnjem u rukama i preprženim pecivom s topljenim sirom te šalicom kave, crne i jake.
Dok je R. J. na brzinu jela, Tessa se pojavila ponovno, ovaj put s dnevnim rasporedom, pa su ga zajedno prešle.
– Nazvao je doktor Ringgold. Želio bi vas vidjeti prije nego što počnete dan.
Medicinski je šef bolnice svoj ured imao na uglu trećega kata.
– Samo naprijed, doktorice Cole. Već vas čeka – rekla je njegova tajnica.
U unutrašnjem je uredu doktor Ringgold kimnuo glavom, pokazao na stolicu i čvrsto zatvorio vrata.
– Jučer je na simpoziju o zaraznim bolestima na Columbiji Maxa Rosemana pogodila kap. Sad je u New York Hospitalu.
– O, Sidney! Siroti Max. I kako mu je?
Ringgold je slegnuo ramenima.
– Živ je, ali mogao je proći i bolje. Teška paraliza i senzorna disfunkcija na kontralateralnoj strani, lice, ruka i noga, za sada.
Vidjet ćemo što će nam donijeti sljedeći sati. Upravo mi se iz New Yorka ljubazno javio Jim Jeffers. Veli da će mi o svemu javljati, ali proći će još podosta dok se Max ne vrati na posao. Ali zapravo, s obzirom na njegove godine, sumnjam da će se to ikada dogoditi.
R. J. je kimnula glavom, najednom naćulivši uši. Max Roseman je bio zamjenik medicinskog šefa.
– Netko poput tebe, valjana liječnica pa još pravno dobro potkovana, donijela bi na odjel, u svojstvu Maxova nasljednika, jednu sasvim novu dimenziju.
Nije imala nikakve želje preuzeti to mjesto, jer je odgovornosti bilo mnogo, a ovlasti vrlo malo.
No Sidney Ringgold kao da joj je pročitao misli.
– Za tri godine navršavam šezdeset i petu, godinu obaveznog umirovljenja. Moj zamjenik će imati strahovitu prednost pred svim drugim kandidatima za mog nasljednika.
– Sidney, ti to meni nudiš posao?
– Ne, ne nudim ga, R. J. Zapravo ću o tom mjestu razgovarati s još nekima. Ali ti bi svakako bila jak kandidat.
R. J. je kimnula glavom.
– Pošteno. Hvala što si me obavijestio.
Njegov ju je pogled, međutim, prikovao za stolicu.
– Još nešto – rekao je. – Već dugo razmišljam o tome kako bismo morali imati nakladnički odbor kao poticaj liječnicima da više pišu i objavljuju. I rado bih te vidio na njegovu čelu.
Ona je odmahnula glavom.
– To nikako ne bi išlo – odgovorila je bez okolišanja. – I ovako sam već pretrpana poslom – što je bila istina i on bi to morao znati, pomislila je zlovoljno. Ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom prima pacijente u bolničkoj ordinaciji. U četvrtak pak ujutro prelazi ulicu da održi dvosatno predavanje na Massachusettskom liječničkom i kirurškom koledžu o prevenciji jatrogenih oboljenja,
zaraza i ozljeda, dakle nastalih krivicom bolnice ili liječnika. U srijedu bi pak popodne predavala na Medicinskom fakultetu o tome kako izbjeći parnice zbog nesavjesnog liječenja i kako se nositi s njima. Četvrtkom je pak obavljala abortuse prvog trimestra u klinici Family Planninga na Jamaica Plainu. U petak je popodne radila na klinici za PMS, a što je otpočela, baš kao i taj svoj kolegij o jatrogenim oboljenjima, zahvaljujući samo svojoj upornosti i usprkos protivljenju nekih konzervativnijih liječnika iz bolnice. I ona i Sidney Ringgold bili su svjesni njezina duga prema njemu. Medicinski je šef, i unatoč političkoj opoziciji, podupro njezine projekte i promocije. U prvi ju je čas promatrao oprezno – tu pravnicu koja je prešla u liječnike, tog stručnjaka za bolesti izazvane pogreškama liječnika i bolnica, tu ženu koja je vještačila i procjenjivala rad svojih kolega liječnika, a što bi ih često znalo stajati lijepih novaca. Na početku su je neki kolege zvali “doktorica Špicl”, ali ona je taj nadimak nosila s ponosom. Medicinski je šef bolnice vidio kako je doktorica Špicl sve to uspjela preživjeti, i uspjeti u poslu, i postati doktoricom Cole, prihvaćenom zbog svoje žilavosti i poštenja. Sad su i njezina predavanja i klinike postali politički korektni, a što se našlo na tako visokoj cijeni da je to Sidney Ringgold često počeo u zaslugu pripisivati sebi.
– Možda bi mogla skresati neku drugu aktivnost? – Oboje su znali da govori o četvrtku što ga provodi na klinici Family Planninga.
Nagnuo se prema njoj.
– R. J., to bi mi bilo baš jako drago.
– Ozbiljno ću razmisliti o tome, Sidney.
Ovaj je put uspjela ustati sa stolice. Dok je izlazila, naljutila se na samu sebe otkrivši da već pokušava pogoditi ostala imena na njegovu popisu.


Romanom Stvar izbora suvremeni američki romanopisac privodi kraju veliku trilogiju o liječničkoj obitelji Cole, koja je počela romanom Iscjelitelj, s legendarnim liječnikom Robertom J. Coleom iz 11. stoljeća, a nastavila se romanom Šaman. Svaki je najstariji sin u ovoj dinastiji nosio isto ime i isti srednji inicijal, a neki su imali i zapanjujuće šesto čulo poznato kao Dar – zastrašujuću i instinktivnu spoznaju o tome da će netko umrijeti.
U ovome nastavku Dar se ponovo pojavljuje, ali ovaj put u kćeri Roberte Jeanne d’Arc Cole, poznatoj po nadimku R. J. Ona prkosi svome voljenom ocu odlukom da studira pravo, a ne medicinu, ali shvatit će da ne može pobjeći prstu sudbine kad otkrije da je naslijedila Dar.
Dok drži bolesnika za ruku, R. J. osjeća da će on umrijeti.
Nažalost, riječ je o njezinu ljubavniku. Noseći se s gubitkom, shvaća da mora prihvatiti svoju sudbinu i postati liječnica.
No, njezin život se mijenja kada se preseli u mali grad, gdje se kao liječnica suočava sa strašnom dilemom…

www.mozaik-knjiga.hr
99,00 kn
ISBN 978-953-14-2097-6