Julie Garwood - Spas

‘Savršeno romantična priča koju nikad nećete zaboraviti’ – Rendezvous

julie garwood

Spas

kraljice ljubavnih romana

Julie Garwood

Spas

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga četrdesetprva Naslov izvornika

Saving Grace Copyright ∂ 1993 by Julie Garwood Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga d.o.o., 2015.

Nakladnik

Mozaik knjiga Urednik

Zoran Maljković Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

© Jill Battaglia / Trevillion Images Tisak

Denona, Zagreb, siječanj 2015.

ISBN 978-953-14-1713-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 894850.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Julie Garwood

Spas S engleskog prevela DRAGANA GROZDANIĆ

U drago sjećanje na Mary Felicitu Kennedy Murphy, Moj spas.

PROLOG

Samostan Barnslay, Engleska, 1200.

S

veti biskupe Hallwick, hoćete li nam objasniti hijerarhiju na nebu i na zemlji. Tko je najviše cijenjen u Božjim očima? – upita jedan učenik.

– Nisu li apostoli prvi u Božjoj milosti? – upita drugi učenik.

– Ne – odgovori mudri biskup. – Na prvom mjestu, iznad svih ostalih, jest arkanđeo Gabriel, zaštitnik žena i djece, naš pobornik nedužnih.

– A tko je ispod njega? – upita prvi učenik.

– Svi ostali anđeli, naravno – odgovori biskup. – Odmah su do njega apostoli, od kojih je Petar prvi među dvanaestoricom, potom slijede proroci i čudotvorci te oni dobri učitelji Božje riječi na zemlji. Posljednji su na nebu svi ostali sveci.

– Ali tko je najvažniji ovdje na zemlji, biskupe Hallwick?

Tko je ovdje najblagoslovljeniji u Božjim očima?

– Čovjek – smjesta stiže odgovor. – A najviši i najvažniji među ljudima jest naš Sveti Papa.

Dvojica učenika potvrdno kimnuše u znak slaganja s tim učenjem. Thomas, onaj stariji od dvojice mladića, nagnu se naprijed s povišenja na kamenom zidu izvan samostana. Čelo mu je bilo naborano od usredotočenosti. – Sljedeći su u nizu božanske ljubavi kardinali, a potom svi ostali zaređeni Božji ljudi – ubaci se.

10

Julie Garwood

– Točno – složi se biskup, zadovoljan pretpostavkom svoga učenika.

– Ali tko je onda sljedeći po važnosti? – upita onaj drugi učenik.

– Vladari kraljevstva ovdje na zemlji – objasni biskup. Sjede nasred drvene klupe, raširi svoje kićeno urešene crne halje, a potom doda: – One vođe koje podebljavaju crkveno bogatstvo Bog, naravno, više voli od onih koji skupljaju zlato za vlastita zadovoljstva.

Još trojica mladića priđoše poslušati što to njihov sveti vođa naukuje. Smjestiše se u polukrug uz biskupove noge.

– Dolaze li na red onda oženjeni, a potom neoženjeni muškarci? – upita Thomas.

– Da – uzvrati biskup. – U istom su položaju kao trgovci i šerifi, ali su ipak iznad kmetova lancima privezanih za zemlju.

– Tko je sljedeći, biskupe? – upita onaj drugi učenik.

– Životinje, započevši s onom čovjeku najodanijom, psom – odgovori biskup – i završivši s najtupavijim volom. Eto, vjerujem da sam vam dao potpunu hijerarhiju koju ćete moći ponoviti svojim učenicima jednoga dana kad se zavjetujete i postanete zaređeni Božji ljudi.

Thomas odmahnu glavom. – Zaboraviste žene, biskupe Hallwick. Gdje je njihovo mjesto u Božjoj ljubavi?

Biskup protrlja čelo, porazmislivši o tom pitanju. – Ne zaboravih žene – reče naposljetku. – One su na posljednjem mjestu u Božjoj ljubavi.

– Ispod tupastih volova? – priupita onaj drugi učenik.

– Tako je, ispod volova.

Spas

• 11

Ona trojica mladića smještena na tlu smjesta potvrdno kimnuše, u znak slaganja.

– Biskupe? – upita Thomas.

– Što je, sinko moj?

– Dadoste li nam Božju ili Crkvenu hijerarhiju?

Biskupa pitanje zaprepasti. Zamirisa mu na bogohuljenje.

– To je isto, zar ne?

Velik broj ljudi koji su živjeli u davnim stoljećima doista je vjerovao da Crkva uvijek točno tumači Božja gledišta.

Neke žene to nisu vjerovale. Ovo je priča o jednoj od njih.

PRVO POGLAVLJE

Engleska, 1206.

T

a će ju vijest dotući.

Kelmetu, njezinu odanom poslužitelju i najodgovornijoj osobi otkako je barun Raulf Williamson žurno napustio Englesku zbog kraljevih privatnih poslova, zapala je dužnost da svojoj gospodarici priopći tu veoma neugodnu vijest. Sluga nije odgodio taj mrzak zadatak jer je pretpostavio da će lady Johanna poželjeti ispitati dvojicu glasnika prije no što se vrate u London, bude li uopće u stanju bilo koga što upitati nakon što čuje vijesti o svojem voljenom suprugu.

O, da, morao je on to toj nježnoj dami priopćiti što je moguće prije. Kelmet je bio uvelike svjestan svoje dužnosti i, premda je vjerovao kako jedva čeka to obaviti, vukao se kao da su mu noge uronjene u blato do koljena dok se upućivao prema novosagrađenoj kapelici u kojoj je lady Johanna obavljala poslijepodnevnu molitvu.

Otac Peter MacKechnie, svećenik s posjeda klana Maclaurinovih u Visočju, koji je tu bio u posjetu, uspinjao se strmim usponom iz donjeg dvorišta kad ga je Kelmet spazio.

Poslužitelj je nakratko odahnuo, osjetivši olakšanje, prije no što je glasno pozdravio turobnog svećenika.

– Trebam vašu uslugu, MacKechnie – viknuo je Kelmet, nastojeći nadglasati vjetar.

14

Julie Garwood

Svećenik je potvrdno kimnuo, a potom se namrgodio. Još uvijek nije bio oprostio poslužitelju njegovo uvredljivo ponašanje od protekla dva dana.

– Želiš li da te ispovjedim? – doviknuo mu je svećenik u čijem se teškom naglasku dalo naslutiti ruganje.

– Ne, oče.

MacKechnie je odmahnuo glavom. – Duša ti je crna, Kelmete.

Poslužitelj ništa nije odgovorio na to podbadanje, već je strpljivo pričekao da mu se tamnokosi Škot približi. Ugledao je zbunjenost u svećenikovu pogledu i shvatio da se ovaj šali s njim.

– Ima nešto mnogo važnije od moje ispovijedi – započeo je Kelmet. – Upravo sam primio vijest…

Svećenik mu nije dopustio da dovrši objašnjenje. – Danas je Veliki petak – prekinuo ga je. – Nema ničega što bi moglo biti važnije od toga. Nećeš od mene na uskrsno jutro dobiti pričest ako danas ne priznaš svoje grijehe i ne zamoliš Boga za oprost. Mogao bi započeti s tim odvratnim grijehom nepristojnosti, Kelmete. O, da, to bi bio valjan početak.

Kelmet je i dalje bio strpljiv. – Ispričao sam vam se, oče, ali vidim da mi još uvijek niste oprostili.

– Istina, nisam.

Poslužitelj se namrštio. – Kao što sam vam jučer i prekjučer objasnio, neću vam dopustiti ulazak u utvrdu zato što mi je barun Raulf izdao posebne naredbe da u njegovu odsustvu nikoga ne puštam unutra. Rečeno mi je čak da ne pustim ni brata lady Johanne, Nicholasa, u slučaju da navrati. Pokušajte razumjeti, oče. Treći sam poslužitelj ovdje u manje od godinu dana i trudim se ostati na tom položaju duže od svih ostalih.

Spas

• 15

MacKechnie je prezrivo otpuhnuo. Nije bio posve završio s bacanjem mamca poslužitelju. – Da lady Johanna nije intervenirala, ja bih još uvijek bio utaboren izvan zidina, zar ne?

Kelmet je potvrdno kimnuo. – Točno, kampirali biste – priznao je. – Osim ako ne biste odustali od svoga bdijenja i vratili se kući.

– Nikamo ja ne idem dok ne popričam s barunom Raulfom i ne ukažem mu na istinu o pustošenju kakvo njegov vazal provodi na zemlji Maclaurinovih. Nastavlja se otvoreno ubijanje nedužnih, Kelmete, ali molim se da barun pojma nema u kakvog se zlog čovjeka žednog moći Marshall pretvorio.

Priča se da je barun Raulf častan čovjek. Nadam se kako je ta hvala točna, jer ovo zvjerstvo mora se što je moguće prije ispraviti. Joj, neki Maclaurinovi vojnici čak se i sada obraćaju onoj hulji MacBainu za pomoć. Kad mu se obvežu na vjernost i imenuju ga svojim lordom*, nastupit će pravi pakao.

MacBain će zaratiti s Marshallom i svim ostalim Englezima koji budu pljačkali zemlju Maclaurinovih. Ratniku gorštaku nisu strani bijes i osveta, i kladio bih se u život da će stražnjica baruna Raulfa biti u velikoj opasnosti kad MacBain sam uvidi kako zemlju Maclaurinovih silom uništavaju nevjernici koje je barun tamo postavio.

Kelmeta, koji osobno nije bio upleten u stanje Škota, zainteresirala je priča. Osim toga, svećenik mu je nesvjesno pomagao u odgađanju izvršenja mrskoga zadatka koji mu je bio povjeren. Nekoliko minuta zasigurno neće nikome nauditi, pomislio je Kelmet sam za sebe. *

U izvorniku je to riječ “laird”. Uglavnom je to naziv za vlasnika posjeda u Škotskoj, vlastelina, koji je ujedno predvodnik nekog škotskog klana. Riječ “lord” ima više konotaciju plemstva.

16

Julie Garwood

– Dajete naslutiti da će MacBainovi ratnici doći u Englesku?

– Ništa ja ne dajem naslutiti – uzvratio je svećenik. – Samo iznosim činjenice. Tvoj barun neće imati ni najmanjeg nagovještaja da je on tu, sve dok na svojem grlu ne osjeti MacBainovu oštricu. Naravno, tada će biti prekasno.

Poslužitelj je odmahnuo glavom. – Vojnici baruna Raulfa ubili bi ga prije nego što bi se uspio približiti pokretnom mostu.

– Ne bi imali izgleda – izjavio je uvjerljivo MacKechnie, nepokolebljivim glasom.

– Zvučite kao da je taj ratnik nepobjediv.

– Mišljenja sam da bi mogao biti. Istina, nikada nisam sreo nikoga poput njega. Ne želim te plašiti zastrašujućim pričama koje sam čuo o MacBainu. Dovoljno je reći kako ne želim da iskali svoj bijes na ovu utvrdu.

– Ništa od toga više nije važno, oče – prošaptao je Kelmet, umornim glasom.

– O, itekako je važno – obrecnuo se svećenik. – Čekat ću da se vidim s tvojim barunom, koliko god bilo potrebno.

Stvar je previše opasna da bi me nestrpljenje u tom spriječilo.

Otac MacKechnie zastao je pribrati se. Znao je da se poslužitelja nije ticalo pitanje Maclaurinovih, ali kad je počeo objašnjavati, bijes koji je pozorno čuvao u sebi razlio se pa više nije mogao suspregnuti silnu ljutnju u svom glasu. Prisilio se progovoriti mnogo smirenijim tonom kad je promijenio temu razgovora.

– I dalje si grješnik, Kelmete, s dušom stare psine, ali častan si čovjek koji nastoji obaviti svoju dužnost. Bog će ti to zapamtiti kad pred njim budeš stajao sudnjega dana. Ako

Spas

• 17

ne želiš da te ispovjedim sada, kakvu to onda uslugu tražiš od mene?

– Potrebna mi je vaša pomoć po pitanju lady Johanne, oče.

Upravo je stigla vijest od kralja Johna.

– Da? – MacKechnie ga je potaknuo da nastavi, onda kad poslužitelj nije odmah nastavio s objašnjenjem.

– Barun Raulf je mrtav.

– Bože dragi na nebesima, nemoguće.

– Istina je, oče.

MacKechnie je hripavo prodahtao, a potom žurno načinio znak križa. Spustio je glavu, sklopio ruke i prošaptao molitvu za barunovu dušu.

Vjetar mu je mlatarao rubom crne svećeničke halje uz noge, ali MacKechnie je bio previše usredotočen na vlastite molitve da bi na to obraćao pozornost. Kelmet je pogledao prema nebu. Crne guste oblake iznad glave nosio je ustrajan zavijajući vjetar. Zvuk nadolazeće oluje bio je sablastan, zlokoban… kakav dolikuje.

Svećenik je završio s molitvom, još jednom načinio znak križa, a potom ponovno pozornost usmjerio na poslužitelja.

– Zašto mi to odmah nisi rekao? Zašto si me pustio da nastavim s pričom? Trebao si me prekinuti. Bože svemogući, što će sada biti s Maclaurinovima?

Kelmet je odmahnuo glavom. – Nemam nikakvoga odgovora za vas, oče, s obzirom na barunov posjed gore u Visočju.

– Odmah si mi trebao reći – ponovio je svećenik, još uvijek osupnut crnim vijestima.

– Nekoliko minuta više ne igra veliku ulogu – odgovorio je Kelmet. – A možda sam i odgađao taj zadatak zadržavajući se u razgovoru s vama. Vidite, zapala me dužnost da i o tome

18

Julie Garwood

obavijestim lady Johannu i silno bih cijenio vašu pomoć. Ona je veoma mlada i neiskusna po pitanju izdaje. Srce će joj puknuti.

MacKechnie je potvrdno kimnuo.

– Poznajem tvoju gospodaricu samo dva dana, ali u tako malo vremena uspio sam vidjeti da je blage naravi i čista srca.

Ali svejedno ne vjerujem da bih mogao biti od velike pomoći. Čini se da me se tvoja gospodarica veoma prestrašila.

– Boji se većine svećenika, oče. Ima dobar razlog.

– Koji to?

– Njezin je ispovjednik biskup Hallwick.

Otac MacKechnie namrštio se. – Ne trebaš ništa više reći – promrmljao je s gnušanjem. – Hallwickova zla reputacija dobro je poznata i u Visočju. Nije ni čudo što se ta djevojka boji. Pravo je čudo da mi je priskočila u pomoć ustrajući na tome da me pustiš unutra, Kelmete. Sada mi je jasno da joj je za to trebalo hrabrosti. – Sirota djevojka – dodao je, uzdahnuvši. – Ne zaslužuje izgubiti voljenoga supruga u tim osjetljivim godinama. Koliko je dugo u braku s barunom?

– U braku su više od tri godine. Lady Johanna bila je još gotovo dijete kad se udala. Oče, molim vas, pođite sa mnom do kapelice.

– Naravno.

Dvojica muškaraca hodala su jedan uz drugoga. Kelmetu je glas zastao kad je prvi progovorio. – Znam da neću imati prave riječi. Nisam siguran… kako reći…

– Budi izravan – savjetovao ga je svećenik. – Cijenit će to. Nemoj joj dopustiti da pogađa dajući joj naslutiti. Možda bi bilo pametno dovesti neku ženu da utješi tvoju gospodaricu. Lady Johanni zasigurno će, osim našega, trebati suosjećanje neke žene.

– Ne znam koga bih pitao – priznao je Kelmet.

Spas

• 19

– Samo dan prije odlaska, barun Raulf ponovno je promijenio cjelokupno osoblje. Moja gospodarica vjerojatno ne zna ni imena svoje posluge. Previše ih je. Moja je gospodarica posljednjih dana uglavnom sama – dodao je. – Veoma je ljubazna, oče, ali nije bliska sa svojom poslugom. Naučila je ne šutjeti. Nema pouzdanicu, ženu od povjerenja koju bismo u ovome trenutku mogli povesti s nama.

– Koliko je dugo barun odsutan?

– Ima tomu sada već skoro pola godine.

– I cijelo to vrijeme lady Johanna ni o kome ne ovisi?

– Ne, oče. Nikome se ne povjerava, čak ni svojemu poslužitelju – rekao je Kelmet, misleći pritom na sebe. – Barun nam je rekao da će biti odsutan nekoliko tjedana i živimo u uvjerenju kako će se svakoga dana vratiti kući.

– Kako je umro?

– Izgubio je uporište i pao sa stijene. – Poslužitelj je odmahnuo glavom. – Uvjeren sam da tu ima više od objašnjenja koje mi je dano, jer barun Raulf nije bio nespretan čovjek.

Možda će kralj reći nešto više od toga lady Johanni.

– Znači nesretan slučaj – zaključio je svećenik. – Neka bude volja Božja – dodao je, gotovo kao primisao.

– Moglo bi tu biti đavoljeg posla – promrmljao je Kelmet.

MacKechnie nije ništa dometnuo glede te mogućnosti.

– Lady Johanna zasigurno će se ponovno udati – izjavio je, potvrdno kimnuvši. – Naslijedit će pozamašnu svotu, zar ne?

– Dobit će trećinu posjeda svoga supruga. Čujem da su golemi – objasnio je Kelmet.

– Bi li jedan od tih posjeda mogao biti zemlja Maclaurinovih koju je vaš kralj John oteo škotskomu kralju i dao barunu Raulfu?

20

Julie Garwood

– Možda – dopustio je Kelmet.

MacKechnie je taj podatak pohranio za budućnost. – S obzirom na zlatnu boju kose i predivne plave oči tvoje lady, pretpostavljam da će ju svaki slobodan barun u Engleskoj poželjeti uzeti za ženu. Veoma je lijepa i, premda je veoma grješno od mene to priznati, reći ću ti da sam bio pod dojmom kad sam ju ugledao. Izgledom bi lako mogla opčarati muškarca, čak i bez imanja koje će morati ponuditi.

Stigli su do uskih stuba koje su vodile do vrata kapelice kad je svećenik završio sa svojim opaskama.

– Lijepa je – složio se poslužitelj. – Viđam odrasle muškarce kako neskriveno bulje u nju. Baruni će ju zasigurno poželjeti – dodao je – ali ne za brak.

– Kakva je to besmislica?

– Jalova je – rekao je Kelmet.

Svećenik je razrogačio oči. – Bože dragi – prošaptao je.

Spustio je glavu, načinio znak križa i izgovorio molitvu za teret koji je ta draga lady nosila.

Lady Johanna također je izgovarala molitvu. Stajala je iza oltara i molila za smjernice. Odlučila je načiniti pravu stvar.

U rukama je držala smotuljak pergamenta i, kad je završila svoje obraćanje Bogu, zamotala ga je u platnenu tkaninu koja je dotad bila rasprostrta po mramornoj plohi.

Još je jednom promislila o uništenju toga prokletoga dokaza protiv kralja, a potom odmahnula glavom. Netko bi jednoga dana mogao naći taj smotuljak i, kad bi samo jedan čovjek doznao istinu o zlom kralju koji je nekoć vladao Engleskom, možda bi nit pravde mogla biti zadovoljena.

Johanna je umetnula smotuljak između dvije mramorne ploče ispod vrha oltara. Pobrinula se za to da bude skriven od

Spas

• 21

pogleda i zaštićen od uništenja. Potom se još jednom nakratko pomolila, načinila naklon klecanjem i zaputila se prema prolazu. Otvorila je vrata s namjerom da iziđe.

Razgovor između oca MacKechnieja i Kelmeta u trenu je zamro.

Pogled na lady Johannu još je uvijek imao utjecaj na svećenika, koji je tu istinu priznao ne osjećajući ni najmanje grizodušje. MacKechnie se nije smatrao uhvaćen u grijehu požude zato što je zapazio sjaj u njezinoj kosi ili se malo duže negoli je potrebno zagledao u njezino ljupko lice. U njegovim mislima Johanna je jednostavno bila Božje stvorenje, predivan primjerak, u to nije bilo dvojbe, Gospodinove sposobnosti da stvori savršenstvo.

Bila je prava pravcata Saksonka, visokih jagodičnih kostiju i svjetloputa. Stasom je bila nešto malo niža od ostalih, jer je bila srednje visine, no svećeniku se činila višom zbog svojeg kraljevskog držanja.

O, da, svećenik je bio zadovoljan njezinim izgledom, a bio je siguran da je i njezin Bog bio jednako tako zadovoljan, jer imala je istinski dobro i nježno srce.

MacKechnie je bio suosjećajan čovjek. Osjećao je bol zbog okrutnoga udarca koji je već bio zadan toj dragoj ženi. Jalova žena nije imala svoju ulogu u tome kraljevstvu. Jedini njezin razlog postojanja bio joj je grubo otet. Teret koji je nosila, znajući za svoju inferiornost, nedvojbeno je bio razlogom zbog kojega ju nikada nije vidio nasmiješenu.

A sada su joj namjeravali zadati još jedan okrutan udarac.

– Bismo li mogli popričati s vama, gospo? – upitao je Kelmet.

Sigurno ju je poslužiteljeva boja glasa upozorila da nešto nije u redu. U očima joj se pojavio suzdržan pogled i samo

22

Julie Garwood

je stisnula šake, držeći ruke niz tijelo. Potvrdno je kimnula i polako se okrenula vratiti unutra.

Dvojica muškaraca pošla su za njom. Lady Johanna okrenula se licem prema njima kad je stigla do središta crkvenog prolaza među redovima drvenih klupica. Oltar je bio točno iza nje. Četiri svijeće omogućavale su jedinu svjetlost u kapelici. Plamen je treperio pod okruglim staklenim kupolama postavljenim u razmaku od dužine ruke na dugačkoj mramornoj plohi oltara.

Lady Johanna isprsila se i sklopila ruke, ne skidajući pogled s poslužitelja. Činilo se kao da se pripremila za loše vijesti.

Glas joj je bio tih poput šapta, lišen svih emocija. – Je li se moj muž vratio kući?

– Nije, lady – odgovorio je Kelmet. Preko ramena bacio je pogled na svećenika, zapazio njegovo ohrabrujuće potvrdno kimanje glavom, a potom izbrbljao: – Upravo su iz Londona stigla dvojica glasnika. Donose grozne vijesti. Vaš je suprug mrtav.

Nakon te izjave uslijedila je cijela minuta tišine. Kelmet je počeo sklapati i rasklapati ruke, čekajući da se ta vijest ukorijeni. Njegova gospodarica nije na van pokazivala nikakvu reakciju te je pomislio kako nije shvatila to što joj je on upravo priopćio.

– Istina je, gospo. Barun Raulf je mrtav – ponovio je promuklim šaptom.

Unatoč tomu, nije zapazio nikakvu reakciju. Svećenik i poslužitelj izmijenili su zabrinut pogled, a potom opet pogledali prema lady Johanni.

Odjednom su joj oči bile pune suza. Otac MacKechnie umalo je uzdahnuo od olakšanja. Shvatila je vijest.

Spas

• 23

Potom je čekao njezino poricanje, jer tijekom svih tih brojnih godina koje je proveo tješeći ožalošćene, viđao je kako se većina ljudi služi poricanjem ne bi li još malo prevarili istinu.

Njezino poricanje bilo je brzo i žestoko: – Ne! – vrisnula je. Odmahnula je glavom, tako snažno da joj se dugačka pletenica prebacila preko ramena. – Neću čuti tu laž. Neću.

– Kelmet govori istinu – ustrajao je otac MacKechnie, čiji je glas bio prigušen i smirujući.

Odmahnula je glavom, pogledavši prema njemu. – To je sigurno nekakva varka. Ne može biti mrtav. Kelmete, moraš utjerati istinu. Tko bi ti rekao takvu laž?

Svećenik je brzo iskoračio obaviti ruku oko te ojađene žene. Tjeskoba u njezinu glasu tjerala ga je da i sam zaplače.

Nije dopustila da ju se tješi. Povukla se korak unatrag, čvrsto stisnula ruke i upitala: – Je li to neka okrutna varka?

– Nije, gospo – odgovorio je Kelmet. – Ta vijest stigla je od samog kralja Johna. Postojao je svjedok. Barun je mrtav.

– Neka mu Bog dade duši vječni pokoj – intonirao je svećenik.

Lady Johanna briznula je u plač. Obojica muškaraca požurila su prema njoj. Spriječila ih je da joj priđu ponovnim uzmicanjem. Zaustavili su se, ne znajući što sada učiniti.

Gledali su kako se ta neutješna žena okreće od njih. Posrćući, spustila se na koljena, prekrižila ruke preko trbuha i presavila se kao da je upravo zadobila težak udarac posred tijela.

Duša se kidala od njezinih jecaja. Muškarci su pustili da nekoliko trenutaka iskali svoju tugu, a kad je napokon bila sposobna donekle se pribrati i kad su se jecaji stišali, svećenik joj je položio ruku na rame i prošaptao nekoliko riječi, s namjerom da ju utješi.

24

Julie Garwood

Nije mu odgurnula ruku. MacKechnie ju je promatrao kako polako vraća dostojanstvo. Duboko je smirujuće udahnula, obrisala lice platnenom maramicom koju joj je pružio, a potom mu dopustila da joj pomogne osoviti se na noge.

Nije podignula glavu kad se obratila muškarcima: – Voljela bih sada ostati sama. Moram… pomoliti se.

Nije čekala njihov pristanak, već se okrenula i pošla do prvog reda klupica. Kleknula je na kožom podstavljeno klecalo i načinila znak križa, označivši tako početak svojih zamolbi.

Svećenik je izišao prvi. Slijedio ga je Kelmet. U trenutku dok je za sobom zatvarao vrata, njegova ga je gospodarica zazvala.

– Zakuni se, Kelmete. Zakuni se pokojnim ocem da je moj suprug uistinu mrtav.

– Kunem se, gospo.

Poslužitelj je pričekao još nekoliko trenutaka vidjeti želi li njegova gospodarica još nešto od njega, nakon čega je vrata posve zatvorio.

Johanna je još neko vrijeme ostala zagledana u oltar. Bila je prepuna uskovitlanih misli i emocija.

Bila je previše zaprepaštena da bi mogla razumno razmišljati.

– Moram se pomoliti – prošaptala je. – Moj je muž mrtav.

Moram se pomoliti.

Zatvorila je oči, sklopila ruke, i napokon započela s molitvom. Bila je to obična izravna litanija koja joj je dolazila iz srca.

– Hvala ti, Bože. Hvala ti, Bože. Hvala ti, Bože.

DRUGO POGLAVLJE

Visočje u Škotskoj, 1207.

B

arun je očito imao želju za smrću. Lord će mu toj želji udovoljiti. MacBain je prije četiri dana čuo tračeve da se barun Nicholas Sanders zaputio uz posljednji strmi uspon snijegom prekrivenih brežuljaka prema posjedu Maclaurinovih. Taj Englez nije bio neznanac i zapravo se borio na MacBainovoj strani tijekom žestoke bitke protiv Engleza nevjernika koji su se ukorijenili na Maclaurinovoj zemlji.

Kad je ta energična bitka bila okončana, MacBain je postao lord svojim sljedbenicima i klanu Maclaurin. Kao njihov nov vođa donio je odluku da se Nicholasu omogući da ostane dovoljno dugo dok se ne oporavi od prilično teških ozljeda. MacBain je smatrao kako je tada bio veoma susretljiv te vraški milostiv, ali s dobrim razlogom. Koliko god to bilo teško priznati, barun Nicholas zapravo je tijekom te bitke MacBainu spasio život. Lord je bio ponosan čovjek. Bilo mu je teško zahvaliti, zapravo nemoguće, te tako u zahvalu za to što je lordu spasio život od engleskoga mača namijenjenog njegovim leđima, MacBain nije dopustio da Nicholas nasmrt iskrvari. Budući da nisu imali nikoga iskusnoga tko bi mu vidao rane, MacBain je osobno očistio i previo barunove ozljede. Njegova se velikodušnost na tome nije zaustavila, iako je u sebi smatrao kako je sasvim dovoljno isplatio dug.

julie garwood

Spas

k r a lj i c e lj u b av n i h rom a n a • Kad lady Johanna postane udovicom, zarekne da se nikada više neće udavati. No naći će se u raskoraku između svojih želja i mogućnosti. Njezina zlatna kosa i tajne koje čuva, učinit će je zanimljivom mnogima. Unatoč njezinoj odluci, kralj John želi ju prisiliti na udaju za muškarca kakvog ona nikada ne bi ni pogledala.

Ali spas će doći na vrijeme. Njezin će joj brat predložiti nešto što se nikada ne bi očekivalo: da se uda za Škota Gabriela McBaina.

U početku Johanna je bila plaha i oprezna, a Gabrielov trud i dobrota učinili su mnogo u njihovu zbližavanju i zaljubljivanju. No, okolnosti im neće ići na ruku, mnogi će ih htjeti rastaviti i ljubav će im doći na kušnju…

Julie Garwood autorica je velikih svjetskih uspješnica, a njezini se romani često nalaze na vrhovima lista najprodavanijih knjiga.

Tijekom duge i uspješne karijere Julie Garwood opčinjavala je čitatelje svojim hrabrim i osebujnim likovima. Naše su čitateljice već mogle uživati u romanima Vjenčanje, Tajna, Nevjesta, Trofej, Čast, Glazba sjene, Otkupnina i Dvorci.

Roman Spas s engleskoga je prevela Dragana Grozdanić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1713-6