Smrtonosno bijelo by Mozaik knjiga

SMRTONOSNO BIJELO

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristota

Naslov izvornika

Lethal White

Prvo izdanje u Velikoj Britaniji, Sphere 2018.

Moralna autorska prava su utvrđena.

Svi likovi i događaji u ovom romanu, osim onih koji su očito u javnoj domeni, izmišljeni su i svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, posve je slučajna.

Nakladnik

Mozaik knjiga, Zagreb

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Urednik

Zoran Maljković

Lektor

xxx xxx

Grafička urednica

Marija Morić

Oblikovanje naslovnice i fotografija

Duncan Spilling © Little Brown Book Group Limited 2018.

dodatna tekstura © Arigato, Shutterstock

Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2018.

ISBN 978-953-14-2533-9

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxx.

Sva prava pridržana.

Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Robert Galbraith Smrtonosno bijelo

S engleskog prevela MIRNA ČUBRANIĆ

Di i Rogeru, i u sjećanje na dražesno bijelog Spikea.

Sreća, draga Rebekka, sreća je prije svega onaj smiren i radostan, siguran osjećaj nedužnosti.

Henrik Ibsen, Rosmersholm

Dabarem labudovi zaplivaju jedan uz drugog na tamnozelenu jezeru, ova fotografija možda bi bila krunsko postignuće u karijeri fotografa za vjenčanja.

Nije želio promijeniti položaj para, jer meko svjetlo ispod krošnji stabala pretvaralo je mladenku raspuštene, zlatnocrvene kose u prerafaelitskog anđela i naglašavalo isklesane jagodice njezina supruga.

Nije se mogao sjetiti kad su ga posljednji put unajmili da fotografira tako zgodan par. Za netom vjenčane gospodina i gospođu Cunliffe nisu mu trebali trikovi zanata, nije morao zamoliti damu da se malo nakosi kako joj se ne bi vidjelo salo na leđima (u najmanju ruku bila je mrvicu premršava, ali na fotografiji će dobro izgledati), nije bilo potrebe predložiti mladoženji da „snime jednu zatvorenih usta“, jer gospodin Cunliffe imao je savršeno ravne i bijele zube. Jedino što je trebalo sakriti, a to može retuširati na konačnim fotografijama, bila je ružna brazgotina na mladenkinoj podlaktici: crvena i vrlo uočljiva, s još uvijek vidljivim tragovima šavova.

Kad je fotograf tog jutra došao u kuću njezinih roditelja, nosila je elastični štitnik. Zaprepastio se kad ga je skinula za fotografiranje. Čak se i zapitao nije li se neuspješno pokušala ubiti prije vjenčanja, jer u životu se svega nagledao. Kako i ne bi, nakon dvadeset godina u tom poslu.

Robert Galbraith

– Netko me je napao – rekla je gospođa Cunliffe, odnosno Robin Ellacott, kako se zvala prije dva sata. Fotograf je bio gadljiv muškarac. Odagnao je iz misli sliku oštrice koja zarezuje tu meku, blijedu kožu. Srećom, ružna brazgotina sad je bila skrivena sjenom buketa bež ruža gospođe Cunliffe.

Labudovi, prokleti labudovi. Da oba nestanu iz drugog plana, ne bi bilo važno, ali labud je stalno uranjao, kitnjasta piramida njegove stražnjice stršala je iz sredine jezera kao vrh ledena brijega i izvijanjem mreškala površinu vode, pa će ga na računalu biti puno teže izbrisati nego što misli mladi gospodin Cunliffe, koji je već predložio taj lijek. Labudica je u međuvremenu i nadalje oklijevala uz obalu: otmjena, spokojna i odlučno izvan kadra.

– Jeste li gotovi? – upitala je vidno nestrpljiva mladenka.

– Cvjetiću, izgledaš božanstveno – rekao je mladoženjin otac Geoffrey, koji je stajao iza fotografa. Već je zvučao pripito. Roditelji mladog para, kum i djeveruše promatrali su iz hlada obližnjih stabala. Najmlađu djeverušu, malu djevojčicu, valjalo je obuzdati da ne baca kamenčiće u jezero, i sad je cmizdrila majci koja joj se neprestano obraćala iritantnim šapatom.

– Jeste li gotovi? – ponovno je upitala Robin, ne obazirući se na svekra.

– Još malo – lagao je fotograf. – Robin, okrenite se, molim vas, malo više prema suprugu. Odlično. Da vidim široke, lijepe osmijehe. Široke osmijehe, molim!

Par je zračio napetošću koja se nije mogla posve pripisati napornom poziranju. Fotograf nije mario. Nije on bračni savjetnik. Vidio je parove koji su urlali jedno na drugo dok je on namještao svjetlo. Jedna je mladenka odjurila kao furija s vlastite proslave vjenčanja. Da zabavi prijatelje, još uvijek je čuvao mutnu fotografiju iz 1998., na kojoj mladoženja udara kuma glavom.

Iako su oboje bili zgodni, gospodinu i gospođi Cunliffe nije predviđao sretan brak. Duga brazgotina na mladenkinoj ruci odbila ga je od samog početka. Cijela mu se ta stvar činila zlokobnom i odbojnom.

– Dosta je – najednom je rekao mladoženja, odmičući ruku s Robinina struka. – Imamo dovoljno fotografija, zar ne?

– Čekajte, evo i drugog! – srdito je odvratio fotograf.

U trenutku kad je Matthew pustio Robin, labudica je s daleke obale zaplivala tamnozelenim jezerom prema svom mužjaku.

– Čovjek bi pomislio da to rade namjerno, zar ne, Linda? – nasmijuljio se Geoffrey mladenkinoj majci. – Proklete živine.

– Nema veze – odvratila je Robin, podižući dugu suknju s cipela malo preniskih potpetica. – Sigurna sam da imamo dobrih fotografija. Dugim je koracima izašla iz šumarka na blještavo sunčevo svjetlo pa krenula travnjakom prema dvorcu iz sedamnaestoga stoljeća, pred kojim se većina uzvanika već okupila, pijuckajući pjenušac i diveći se pogledu iz hotela.

– Mislim da je boli ruka – rekla je mladenkina majka mladoženjinu ocu.

Vraga je boli ruka, pomislio je fotograf s pomalo okrutnom zluradošću. Posvadili su se u automobilu.

Par je izgledao prilično sretno pod kišom konfeta koja ih je ispratila iz crkve, ali kad su stigli u ladanjski hotel, na licima su imali krute izraze ljudi koji jedva potiskuju gnjev.

– Bit će ona dobro. Samo joj treba piće – smireno je odgovorio Geoffrey. – Matte, idi joj pravi društvo.

Matthew je već krenuo za svojom mladenkom i brzo je sustizao dok je nabadala travnjakom na šiljastim potpeticama. I ostali su pošli za njima, a šifon boje metvice, od kojeg su bile sašivene haljine djeveruša, mreškao se na vrućem povjetarcu.

– Robin, moramo razgovarati.

– Slušam.

– Stani sekundu.

– Ako stanem, obitelj će nas sustići.

Matthew se osvrnuo iza sebe. Bila je u pravu.

– Robin...

Robert Galbraith

– Ne diraj mi ruku!

Rana ju je boljela na vrućini. Željela je naći torbu u koju je spremila čvrsti štitnik, ali sigurno je negdje izvan dosega u apartmanu za mladence, gdje god se taj apartman nalazio.

Mnoštvo uzvanika okupljenih u sjeni hotela sad se već bolje vidjelo. Žene je zahvaljujući šeširima bilo lako raspoznati. Matthewova teta Sue nosila je šešir intenzivno modre boje, a Robinina šogorica Jenny zapanjujuću nakaradu od žuta perja. Muški gosti izgledali su jednako u tamnim odijelima. S ove je udaljenosti bilo nemoguće vidjeti je li Cormoran Strike među njima.

– Stani već jednom! – rekao je Matthew, jer odmaknuli su daleko od obitelji, koja je uskladila brzinu prema njegovoj maloj nećakinji.

Robin se zaustavila.

– Samo sam se zaprepastio kad sam ga vidio, ništa drugo – oprezno je započeo Matthew.

– Misliš da sam ja očekivala da će banuti usred obreda i srušiti cvijeće? – upitala je Robin.

Matthew bi podnio taj odgovor, da nije bilo osmijeha koji je Robin pokušavala suspregnuti. Nije zaboravio radost na njezinu licu kad je njezin bivši šef nepozvan uletio na njihovo vjenčanje. Pitao se hoće li joj ikad moći oprostiti što je „uzimam“ rekla s pogledom prikovanim za krupnog, ružnog, neurednog Cormorana Strikea, a ne za svog novog supruga. Svi u crkvi sigurno su vidjeli kako mu se ozareno nasmiješila.

Njihove obitelji ponovno su ih sustizale. Matthew je nježno savio prste oko Robinine nadlaktice, nekoliko centimetara iznad rane od noža. Nije se opirala, ali slutio je da je to zato što se nada da se približava Strikeu.

– Rekao sam ti u automobilu, ako se želiš vratiti raditi za njega... – ... jebena sam glupača – dovršila je Robin.

Muškarci okupljeni na terasi sad su se već mogli raspoznati, ali Robin nigdje nije vidjela Strikea. Bio je krupan muškarac. Trebala bi ga moći uočiti čak i među svojom braćom i stričevima, koji su svi

bijelo

bili viši od metar i osamdeset. Njezino raspoloženje, koje se uzvinulo nebu pod oblake kad se Strike pojavio, strmoglavilo se kao mokri ptići. Sigurno je otišao odmah nakon obreda, umjesto da se ukrca u minibus koji je vozio do hotela. Njegovo kratko pojavljivanje bilo je gesta dobre volje i ništa više. Nije došao ponovno joj ponuditi posao, samo da joj čestita na novom životu.

– Slušaj – srdačnije joj se obratio Matthew. Znala je da je i on promotrio mnoštvo, vidio da u njemu nema Strikea i zaključio što i ona. – U automobilu sam ti samo pokušao reći da sama odlučiš što ćeš.

Ako je želio... ako želi da se vratiš... zaboga, zabrinuo sam se. Raditi za njega nije bilo baš sigurno, zar ne?

– Ne – odgovorila je Robin, osjećajući bolno pulsiranje rane od noža. – Nije bilo sigurno.

Okrenula se prema svojim roditeljima i drugim članovima obitelji pa zastala da ih sustignu. Slatki, draškav miris vruće trave ispunio joj je nosnice, a sunce joj je žarilo naga ramena.

– Želiš li ići k ujni Robin? – upitala je Matthewova sestra svoju malu kćer.

Mala Grace poslušno je ščepala Robininu ozlijeđenu ruku i objesila se na nju, a Robin je bolno jauknula.

– Oh, strašno mi je žao, Robin... Gracie, pusti ujninu ruku...

– Pjenušac! – dreknuo je Geoffrey. Zagrlio je Robin oko ramena i poveo je prema mnoštvu koje je čekalo.

Kao što je Strike i očekivao od skupog, ladanjskog hotela, muški zahod bio je besprijekorno čist i mirisan. Poželio je da je mogao donijeti kriglu piva u hladnu, mirnu zahodsku kabinu, ali to bi možda samo pojačalo dojam da je zloglasni alkoholičar koji je uz jamčevinu pušten iz zatvora da dođe na vjenčanje. Hotelsko je osoblje već ionako bilo gotovo neskriveno sumnjičavo na njegovu tvrdnju da je uzvanik na vjenčanju Cunliffe-Ellacot.

– Drago mi je – odgovorio je Strike, podižući zavijenu ruku da pokaže da se ne može rukovati. – Znaš li gdje je ona?

– Fotka se. – Martin je pokazao na iPhone u svojoj ruci. – Spominju te u vijestima. Uhvatio si Rasparača iz Shacklewella.

– Oh. Da.

Iako je na dlanu i uhu imao svježe rane od noža, činilo mu se da je od nasilnih događaja otprije dvanaest sati prošlo puno vremena. Razlika između prljavog skrovišta u kojem je stjerao ubojicu u kut i ovog hotela s četiri zvjezdice bila je toliko napadna da su se činili odvojenim stvarnostima.

U bar je sad ušla žena bijeloplave kose s treperavim, tirkiznim šeširom. I ona je u ruci držala mobitel, a oči su joj jurile gore-dolje dok je uspoređivala Strikea uživo s fotografijom na ekranu.

– Oprosti, moram pišati – rekao je Strike Martinu i udaljio se prije nego što mu itko drugi priđe. Uvjerivši sumnjičavo hotelsko osoblje da je jedan od uzvanika na vjenčanju, sakrio se u zahod.

Ponovno zijevnuvši, pogledao je na sat. Fotografiranje je dosad već sigurno završilo. S bolnom grimasom, jer tablete protiv bolova koje su mu dali u bolnici davno su prestale djelovati, Strike je ustao sa zahodske školjke, otključao vrata i vratio se među neznance koji su zurili u njega.

Gudački kvartet bio je postavljen u dnu prazne blagovaonice. Zasvirao je dok su se uzvanici svrstavali u špalir na koji je Robin zacijelo pristala u određenom trenutku tijekom priprema za vjenčanje. U dogovorima za ovaj dan odrekla se tolikog dijela odgovornosti, da je stalno nailazila na ovakva mala iznenađenja. Na primjer, zaboravila je da je fotografiranje dogovoreno u hotelu, a ne u crkvi.

Da odmah nakon obreda nisu odjurili Daimlerom, možda bi imala prilike razgovarati sa Strikeom i zamoliti ga – preklinjati ga, ako je potrebno – da je primi natrag. Ali on je otišao ne obrativši joj se

i sad se pitala ima li nakon toga hrabrosti, ili poniznosti, nazvati ga i preklinjati za posao.

Nakon blještava sunčeva svjetla u vrtu, blagovaonica se doimala mračnom sa svojim drvenim oplatama na zidovima, brokatnim zavjesama i uljima na platnu u pozlaćenim okvirima. Zrak je bio prožet teškim mirisom cvjetnih aranžmana, a staklo i srebrni jedaći pribor svjetlucali su na snježnobijelim stolnjacima. Glazbu gudačkog kvarteta, koja je odjekivala u drvom obloženoj prostoriji, brzo je nadjačao odjek koraka uzvanika koji su se penjali stubama s vanjske strane, okupljali ispred vrata, razgovarali i smijali se, već puni pjenušca i piva.

– Evo nas! – zagrmio je Geoffrey, koji je u tom danu naizgled uživao više od ikoga drugog. – Neka uđu čestitari!

Robin je sumnjala da bi Geoffrey bio tako nesuzdržano razdragan, da je Matthewova majka bila živa. Pokojna gospođa Cunliffe stalno ga je poprijeko pogledavala i gurkala laktom, stalno suzbijala sve znakove neobuzdanih osjećaja. Sue, sestra gospođe Cunliffe, bila je jedna od prvih koji su im došli čestitati, hladna kao led, jer željela je sjediti za glavnim stolom, ali joj je ta povlastica bila uskraćena.

– Kako si, Robin? – upitala je cmoknuvši zrak uz Robinino uho. Jadna, razočarana i kriva jer nije sretna, Robin je najednom osjetila koliko je ova žena, njezina nova teta po mužu, ne voli. – Krasna vjenčanica – rekla je teta Sue, ali pogled joj je već bio na zgodnom Matthewu.

– Da je barem tvoja majka... – započela je Sue pa uzdahnula i sakrila lice u rupčić koji je već pripremila u ruci.

Novi nasmiješeni prijatelji i rođaci nagrnuli su u blagovaonicu, ljubili ih, rukovali se s njima. Geoffrey je zadržavao kolonu čestitara i kao medvjed grlio sve koji se tome nisu aktivno opirali.

– Znači, ipak je došao – rekla je Katie, Robinina najdraža rođakinja. Da nije bila u visokom stupnju trudnoće, bila bi jedna od djeveruša. Danas joj je bio termin. Robin se čudila što još uvijek može hodati. Kad se nagnula poljubiti je, trbuh joj je bio tvrd kao lubenica.

– Tko je došao? – upitala je Robin kad je Katie koraknula u stranu zagrliti Matthewa.

– Tvoj šef. Strike. Martin ga je maloprije zaskočio u...

– Katie, mislim da si ti za onim stolom – prekinuo ju je Matthew, pokazujući stol nasred prostorije. – Sigurno jedva čekaš da sjedneš, mora da ti je teško na ovoj vrućini.

Robin je jedva primijetila sljedeće čestitare. Nasumce je odgovarala na njihove dobre želje i stalno pogledavala prema vratima kroz koja su svi nadirali. Je li Katie željela reći da je Strike ipak u hotelu? Je li pošao za njom iz crkve? Hoće li se pojaviti? Gdje se skriva? Posvuda ga je tražila – na terasi, u hodniku, u baru. Nada se probudila… i ponovno nestala. Možda ga je Martin, čuven po manjku takta, otjerao? Tad se podsjetila da Strike nije tako osjetljivo stvorenje i nada se ponovno pojavila. I dok se njezino unutarnje ja kolebalo između iščekivanja i strahovanja, nije mogla glumiti osjećaje uobičajene na dan vjenčanja, iako je znala da Matthew primjećuje njihov manjak i da joj zbog toga zamjera.

– Martine! – radosno je kliknula Robin kad se pojavio njezin mlađi brat s prijateljima, već strusivši tri piva.

– Pretpostavljam da znaš – rekao je Martin, uzimajući zdravo za gotovo da ona mora znati. U ruci je držao mobitel. Prenoćio je kod prijatelja, prepustivši svoju sobu rođacima s Juga.

– Znam što?

– Da je sinoć uhvatio Rasparača.

Martin je podigao mobitel pokazati joj članak. Zinula je vidjevši tko je Rasparač. Podlaktica ju je boljela od rane koju joj je nožem nanio taj muškarac.

– Je li još uvijek ovdje? – upitala je, odustajući od svake glume. –Strike? Martine, je li rekao da će ostati?

– Za Boga miloga – progunđao je Matthew.

– Oprosti – ispričao se Martin primijetivši Matthewovu zlovolju.

– Zadržavam čestitare.

Martin se udaljio. Robin se okrenula prema Matthewu i kao na termalnoj slici vidjela krivnju kojom je zračio.

– Znao si – rekla je, odsutno se rukujući s pratetom koja se nagnula prema njoj očekujući poljubac.

– Što sam znao? – obrecnuo se Matthew.

– Da je Strike uhvatio...

Ali njezinu pozornost sad su zahtijevali Matthewov stari prijatelj s fakulteta Tom i njegova zaručnica Sarah. Jedva je čula ijednu riječ koju je Tom rekao, jer stalno je promatrala vrata u nadi da će na njima ugledati Strikea.

– Znao si – ponovila je kad su se Tom i Sarah udaljili, ali prekinuo ih je Geoffrey, koji je sreo rođaka iz Kanade. – Zar ne?

– Jutros sam na vijestima čuo samo nekoliko posljednjih riječi –promrmljao je Matthew. Izraz njegova lica ogrubio je kad je pogledao prema vratima. – Evo ga. Želja ti se ispunila.

Robin se okrenula. Strike je upravo ušao, sagnuvši se da ne lupi o dovratak. Jedno oko bilo mu je sivo i ljubičasto iznad guste brade, jedno uho natečeno i zašiveno. Kad su im se pogledi sreli, podigao je zavijenu ruku i pokušao se skrušeno osmjehnuti, što je završilo bolnim lecanjem.

– Robin – rekao je Matthew. – Slušaj, moram ti...

– Za minutu – odvratila je s radošću koja joj je cijeli dan napadno nedostajala.

– Prije nego što razgovaraš s njim, moram ti reći da sam...

– Matte, molim te, zar to ne može pričekati?

Nitko u obitelji nije želio zaustaviti Strikea, koji je svojom ozlijeđenom rukom jasno davao do znanja da se ne može rukovati. Zavijeni dlan držao je ispred tijela i bočno se približavao uz red čestitara. Geoffrey ga je strijeljao pogledom, a ni Robinina majka, kojoj se svidio pri njihovu jedinom prethodnom susretu, nije mu uzvratila osmijehom kad ju je pozdravio imenom. Svi uzvanici u blagovaonici naizgled su utihnuli i promatrali.

– Nisi morao biti onako dramatičan – rekla je Robin s osmijehom gledajući njegovo natečeno lice kad se najzad našao ispred nje. Uzvratio joj je osmijehom, ma koliko ga to boljelo. Putovanje od tristo kilometara, na koje se tako vratolomno zaputio, na kraju je vrijedilo truda zbog osmijeha koji mu je uputila. – Onako banuti u crkvu. Mogao si samo nazvati.

– Da, oprostite što sam srušio cvijeće – odgovorio je Strike, uključujući u ispriku i mrzovoljnog Matthewa. – Zvao sam, ali...

– Jutros nisam imala mobitel uza se – rekla je Robin, svjesna da zadržava red čestitara, ali više je nije bilo briga. – Zaobiđite nas – veselo je rekla Matthewovoj šefici, visokoj crvenokosoj ženi.

– Ne, zvao sam... kad je to bilo? Prekjučer?

– Molim? – iznenadila se Robin, dok je Matthew ukočeno razgovarao s Jemimom.

– Nekoliko puta – rekao je Strike. – Ostavio sam poruku.

– Nisam primila nijedan poziv ni poruku.

Čavrljanje i žamor stotina uzvanika i nježna melodija gudačkog kvarteta najednom su zvučali prigušeno, kao da ju je pritisnuo debeli balon zaprepaštenja.

– Kad si... što si... prekjučer?

Otkad je došla u roditeljsku kuću, neprestano je bila zauzeta zamornim pripremama za vjenčanje, ali svejedno je često kradomice provjeravala mobitel, u nadi da ju je Strike zvao ili joj poslao poruku. Sama u krevetu u jedan ujutro tog dana provjerila je popis poziva, uzaludno se nadajući da će na njemu naći njegov propušteni poziv, ali popis je bio izbrisan. Budući da je nekoliko posljednjih tjedana jedva spavala, zaključila je da se onako umorna zabunila, pritisnula pogrešnu tipku, slučajno ga izbrisala...

– Ne želim ostati – promrmljao je Strike. – Samo sam želio reći da mi je žao i zamoliti te da se vratiš...

– Moraš ostati – prekinula ga je ispruživši ruku i uhvativši njegovu, kao da bi on mogao pobjeći.