Smrt gospođe Westaway by Mozaik knjiga

Ruth Ware

SMRT GOSPOĐE WESTAWAY

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristodvadeset druga

Naslov izvornika

The Death of Mrs Westaway

Urednik

Zoran Maljković

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Grafička urednica

Marija Morić

Oblikovanje naslovnice

Ivan Živko

Fotografija na naslovnici

Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2020.

ISBN 978-953-14-2642-8

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001052775.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Ruth Ware

Smrt gospođe

Westaway

S engleskoga preveo JOSIP KOVAČEVIĆ

Mojoj majci. Zauvijek.

Bilješka za čitatelje:

Smrt gospođe Westaway započinje u suvremenom Brightonu, ali čitatelji koji poznaju grad primijetit će jednu razliku – West Pier još uvijek postoji. Nadam se da će stanovnici Brightona uživati u uskrsnuću ove omiljene znamenitosti, makar i u fikciji.

Jedna za čemer

Dvije za veselje

Tri za djevojčicu

Četiri za dječaka

Pet za srebro

Šest za zlato

Sedam za tajnu

Skrivenu u nepoznato

29. studenog 1994.

Vratile su se svrake. Neobično je pomisliti koliko sam ih mrzila kad sam se doselila u kuću. Sjećam se dolaska na prilaz taksijem sa stanice i prizora kako su se poslagale uza zid vrta čisteći perje.

Danas je jedna sletjela na injem prekrivenu granu tise odmah ispred mog prozora i sjetila sam se što mi je majka govorila kad sam bila djevojčica i ispod daha prošaptala ‘Pozdrav, gospodine Svraka’ kako bih otjerala nesreću.

Prebrojavala sam ih dok sam se oblačila drhteći pokraj prozora. Jedna na tisi. Druga na vjetrokazu vrtne kućice. Treća na zidu povrtnjaka. Tri za djevojčicu.

Činilo se kao pretkazanje i na trenutak sam se naježila. Želeći, pitajući se, čekajući...

Ali ne, na smrznutom ih je travnjaku bilo još. Četiri, pet... šest... i jedna je skakutala po kamenim pločama na terasi kljucajući led na prekrivačima za stol i stolice.

Sedam. Sedam za tajnu skrivenu u nepoznato. Možda je istina za tajnu, ali ostatak je potpuno promašen. Uskoro ću morati reći. Neću imati izbora.

Gotovo sam završila s odijevanjem kad se u lišću rododendrona u grmlju začulo šuškanje. Na trenutak nisam mogla vidjeti uzrok, ali onda su se grane razdvojile i lisica se tiho počela šuljati travnjakom prekrivenim lišćem zlatno-crvenim krznom zapanjujuće odskačući od zimskih boja prigušenih mrazom.

U kuću mojih roditelja dolazile su poprilično često, ali rijetko ste ih mogli vidjeti usred bijela dana, a naročito toliko hrabre da prehodaju izloženi travnjak ispred kuće. Vidjela sam zaklane zečeve i poderane vreće smeća nakon njihove potrage za hranom, ali gotovo nikad nisu bile toliko hrabre. Ova je zacijelo bila uistinu neustrašiva ili iznimno očajna kad se prikradala potpuno izložena pogledu ispred kuće. Promotrivši pomnije pomislila sam kako je vjerojatno ono drugo jer je bila mlada i strašno mršava.

Svrake je isprva nisu primijetile, ali onda je ona na terasi, pažljivija od ostalih, prepoznala oblik predatora koji se šuljao prema njima i poletjela sa smrznutih ploča poput rakete grakćući u znak uzbune jasno i glasno u jutarnjoj tišini dajući do znanja da im prijeti opasnost. Lisica nakon toga više nije imala šanse. Ostale su se ptice vinule u nebo, jedna po jedna, dok naposljetku nije ostala samo ona na tisi, daleko od lisičina dohvata i lisica je poput potoka rastopljenog zlata otpuzala natrag po travi držeći se nisko uz tlo i ostavila usamljenu svraku da na grani uživa u trijumfu.

Jedna. Jedna za čemer. Ali to nije moguće. Nikad više neću biti tužna, unatoč svemu, unatoč oluji koja se sprema. Dok sjedim ovdje u dnevnoj sobi pišući ovo mogu je osjetiti – svoju tajnu – kako izgara u meni uz tako vatrenu radost da mislim kako mi se ponekad zacijelo vidi kroz kožu.

Promijenit ću tu pjesmicu. Jedna za radost. Jedna za ljubav. Jedna za budućnost.

PRVO POGLAVLJE

Djevojka se nagnula više nego što je hodala uspravno uz vjetar, pod jednom rukom stišćući vlažan paket ribe i prženih krumpirića dok je oluja navaljivala na svežanj pokušavajući ga odmotati i razbacati sadržaj po rivi kako bi ga zgrabili galebovi.

Dok je prelazila cestu stisnula je zgužvanu poruku u džepu i osvrnula se preko ramena provjeravajući dugi, mračni pločnik iza sebe tražeći sjenovitu figuru, međutim tamo nije bilo nikoga. Barem nikoga koga je mogla vidjeti.

Bila je rijetkost da je riva potpuno prazna. Barovi i klubovi ostajali su otvoreni do dugo u noć, a pijani mještani i turisti izbacivani su na šljunčanu plažu sve do zore. Međutim, večeras su i najokorjeliji partijaneri odlučili ostati kod kuće i sad je, u 21.55, ovoga vlažnog utorka, Hal imala promenadu za sebe, a blještava svjetla pristaništa odavala su jedini trag života uz galebove koji su letjeli i kričali iznad mračne, nemirne vode Kanala.

Hal je kratka crna kosa ulazila u oči, naočale su joj bile zamagljene, a usne ispucane od soli raznošene morskim vjetrom. Ali stisnula je svežanj čvršće ispod ruke i s rive skrenula u jednu od uskih stambenih ulica krcatih bijelim kućama gdje je vjetar iznenada nestao, od čega je zateturala i umalo se spotaknula. Kiša nije popuštala; zapravo, činilo se kako je bez vjetra, ako išta, sipila postojanije kad je opet skrenula prema vilama Marine View*.

Ime je bilo laž. Nije bilo vila, samo pomalo otrcan niz kuća s terasama kojima se boja gulila od neprestane izloženosti slanom

* Pogled na more

zraku. I nije bilo pogleda – na more ni na što drugo. Možda je bilo nekad kad su kuće izgrađene. Ali otada su podignute više, veličanstvenije zgrade, bliže moru i od svakog su pogleda koji su vile Marine View možda nekoć imale ostali samo cigleni zidovi i krovovi od škriljevca, čak i iz Halina stana u potkrovlju. Sad je jedina prednost života uz tri kata uskih, klimavih stuba bila što ne morate slušati kako vam susjedi skaču po glavi.

Međutim, činilo se kako su večeras susjedi vani – i to već neko vrijeme, sudeći po činjenici da su se vrata zaglavila na hrpi reklamnih letaka u hodniku. Hal je morala snažno gurati dok vrata nisu popustila, a onda je zateturala u prohladnu tamu grabeći za prekidačem s automatskim brojačem vremena koji je upravljao svjetlima. Ništa se nije dogodilo. Ili je iskočio osigurač ili je pregorjela žarulja.

Skupila je reklamne letke obasjane slabim svjetlom koje je dopiralo s ulice trudeći se u tami razdvojiti pisma za ostale stanare i zatim se počela uspinjati do svoga stana u potkrovlju.

Na stubištu nije bilo prozora i kad je prošla prvi kat zavladao je gotovo potpuni mrak. Ali Hal je stube znala napamet, od puknute daske između seta stuba do neučvršćenog tepiha koji se odvojio pri vrhu stubišta i oprezno se vukla gore razmišljajući o večeri i krevetu. Više nije bila sigurna ni da je gladna, ali riba i prženi krumpirići koštali su pet i po funti, a sudeći po broju računa koje je nosila, bilo je to pet i po funti koje ne može potratiti.

Na vrhu stubišta sagnula je glavu kako bi se izmaknula kapanju s krovnog prozora, otvorila vrata i naposljetku je bila kod kuće.

Stan je bio malen, samo spavaća soba spojena sa širokim hodnikom koja je služila kao kuhinja, dnevna soba i sve ostalo. Također je bio i otrcan, s bojom koja se gulila sa zidova i istrošenim tepihom i drvenim prozorima kroz koje je zavijalo i lupalo kad

se vjetar dizao s mora. Ali to je bio Halin dom, svih njenih dvadeset jednu godinu i bez obzira na to koliko joj je hladno bilo ili koliko je umorna, srce joj je uvijek poskočilo, barem mrvicu, kad bi ušla kroz vrata.

Zastala je na ulazu kako bi obrisala naočale poprskane solju lašteći ih o hrapavo koljeno traperica prije nego što je bacila paketić ribe i prženih krumpirića na stolić za kavu.

Bilo je iznimno hladno i drhtala je kad je kleknula ispred plinske peći pritišćući gumb dok se nije upalila, a toplina joj se počela vraćati u ledene, crvene ruke. Zatim je razmotala vlažan, kišom poprskan papirnati paket udahnuvši kad je oštar miris soli i octa ispunio prostoriju.

Nabovši mekani, topli krumpirić na drvenu vilicu počela je razvrstavati poštu izdvajajući letke za narudžbu hrane i spremajući račune na hrpu. Krumpirići su bili slani i oštri, a pohana riba još uvijek vrela, ali Hal je osjetila kako joj se blagi osjećaj mučnine diže u želucu kako je hrpa računa postajala veća. Nije ju toliko brinula veličina hrpe, nego broj označen s POSLJEDNJA OPOMENA i odgurnula je ribu sa strane, odjednom osjetivši kako će povratiti.

Mora platiti stanarinu – tu nema govora. I struja se nalazila visoko na popisu. Bez hladnjaka i svjetla u ovom se malom stanu jedva moglo živjeti. Plin... ipak je bio studeni. Život bez grijanja bio bi neugodan, ali preživjela bi.

Međutim, ono od čega joj se želudac zapravo okrenuo bilo je drugačije od službenih računa. Bila je to jeftina omotnica, očito osobno dostavljena, a sprijeda je kemijskom olovkom bilo napisano samo „Harriet Westaway, zadnji kat“.

Nije bilo adrese pošiljatelja, ali Hal je nije ni trebala. Imala je strašan predosjećaj da zna od koga je.

Progutala je krumpirić koji joj je naizgled zastao u grlu i gurnula omotnicu na dno hrpe računa prepuštajući se neodoljivom porivu da zabije glavu u pijesak. Strastveno je poželjela da cijeli problem može predati nekome starijem, mudrijem i jačem da ga riješi.

Ali nije bilo nikoga. Ne više. I usto, u Hal je postojala žilava, tvrdoglava, hrabra srž. Možda jest malena, mršava, blijeda i mlada – ali više nije dijete kakvim su je ljudi obično smatrali. Nije to dijete već više od tri godine.

Ta ju je srž natjerala da omotnicu uzme natrag u ruke i, zagrizavši usnu, podere papir.

Unutra se nalazio samo list papira s tek nekoliko otisnutih rečenica.

Žao nam je što ste nam promakli. Željeli bismo raspraviti o vašoj novčanoj situaciji. Zvat ćemo ponovno.

Halin se želudac okrenuo i u džepu je napipala komad papira koji joj se ovo popodne pojavio na poslu. Bili su identični, osim što je prvi bio zgužvan i poprskan čajem koji je prolila po njemu kad je otvarala omotnicu.

Poruka na njima nije bila novost za Hal. Slične je pozive i poruke zanemarivala mjesecima.

Ruke su joj se tresle zbog poruke iza pisama kad ih je pažljivo spustila na stolić za kavu, jedno uz drugo.

Hal se navikla čitati između redova, tumačiti važnost onoga

što ljudi ne govore, kao i onoga što govore. To joj je na neki način bio posao. Međutim, ovdje neizgovorene riječi uopće nije trebalo dešifrirati.

Govorile su, znamo gdje radite.

Znamo gdje živite.

I vratit ćemo se.

Ostatak pošte bilo je samo smeće i Hal ga je bacila na reciklažu prije nego što je oprezno sjela na kauč. Na trenutak je spustila glavu u dlanove – pokušavajući ne razmišljati o svom neizvjesnom stanju na računu i slušajući majčin glas u glavi kao da stoji iza nje i drži joj predavanje o završnom ispitu. Hal, znam da si pod stresom, ali moraš nešto pojesti! Previše si mršava!

Znam, odgovori u sebi. Uvijek je bilo tako kad je bila zabrinuta ili nervozna – prvo bi izgubila apetit. Ali nije si mogla priuštiti da se razboli. Ako ne bude mogla raditi, neće dobiti plaću. I, još važnije, ne može si priuštiti da potrati obrok, čak ni ovaj koji se trenutno hladio.

Zanemarivši bol u grlu natjerala se da uzme još jedan krumpirić. Ali samo ga je napola podigla do usta kad joj je nešto u kanti za reciklažu zapelo za oko. Nešto što se ne bi trebalo nalaziti tamo. Pismo u debeloj bijeloj omotnici, naslovljeno rukom i ugurano u kantu zajedno s jelovnicima za narudžbu hranu.

Hal stavi krumpirić u usta, poliže sol s prstiju i nagne se do kante kako bi je izvadila iz hrpe starih novina i limenki juhe.

Gđica Harriet Westaway, pisalo je. Stan 3c, Vile Marine View, Brighton. Adresa je bila mrvicu zamrljana mašću s Halinih prstiju i smeća iz kante.

Zacijelo ju je tamo greškom ugurala s praznim omotnicama. Ovo barem ne može biti račun. Više je izgledalo kao pozivnica na vjenčanje – iako se to činilo malo vjerojatnim. Hal se nije mogla sjetiti nikoga tko bi se mogao vjenčati.

Ugurala je palac u prorez sa strane omotnice i poderala je.

Komad papira koji je izvukla nije bio pozivnica. Bilo je to pismo napisano na debelom, skupom papiru s imenom tvrtke odvjetnika na vrhu. Halin se želudac na trenutak naizgled počeo okretati kad joj se pred očima pojavilo pregršt zastrašujućih mogućnosti. Tuži li je netko zbog nečega što je rekla na čitanju?

Ili – oh, Bože – najam stana. Gospodin Khan, stanodavac, bio je u sedamdesetima i prodao je sve ostale stanove u kući jedan po jedan. Hal je bila poprilično sigurna da je njezin uglavnom zadržao iz sažaljenja i privrženosti njenoj majci, ali ta odgoda nije mogla trajati zauvijek. Jednog dana trebat će novac za starački dom ili će ga sustići šećerna bolest i djeca će ga morati prodati. Nije bilo važno što se zidovi gule od vlage, što je dolazilo do kratkog spoja ako istovremeno upališ sušilo za kosu i toster. Bio je to dom – jedini dom koji je ikad poznavala. A kad bi je izbacio, prilike da pronađe drugo mjesto za tu cijenu nisu bile samo male, bile su nikakve.

Ili je to... ali ne. Nema šanse da bi on otišao k odvjetniku.

Prsti su joj drhtali dok je razmotavala stranicu, ali kad joj je pogled skočio na podatke s kontaktima ispod potpisa uz nalet olakšanja shvatila je da to nije tvrtka iz Brightona. Adresa je bila u Penzanceu, u Cornwallu.

Nije imalo veze sa stanom – hvala Bogu. I zanemarivo je malo vjerojatno da je u pitanju nezadovoljni klijent tako daleko od doma. Zapravo, uopće nije poznavala nikoga u Penzanceu.

Progutavši još jedan krumpirić rastvorila je pismo na stoliću za kavu, prstom podigla naočale s nosa i počela čitati.

Draga gđice Westaway,

Pišem Vam po nalogu svoje klijentice, vaše bake Hester Mary Westaway od Trepassen Housea, St Piran.

Gđa Westaway preminula je 22. studenog u svome domu.

Vjerujem da će Vas ove vijesti zaprepastiti; molim Vas, primite moju iskrenu sućut.

Kao odvjetniku i izvršitelju gđe Westaway, dužnost mi je javiti se strankama navedenima u oporuci. Zbog znatne veličine imanja, bit će potrebno prijaviti se za sudbenu potvrdu oporuke i imanje

će biti procijenjeno zbog poreza na nasljedstvo, a isplata ne može

započeti dok to ne završi. Međutim, ako biste mi u međuvremenu mogli poslati kopije dvaju dokumenata kojima potvrđujete svoj identitet i adresu (popis prihvatljivih oblika identifikacije nalazi se u prilogu), to bi mi omogućilo da započnem pripremati potrebnu papirologiju.

U skladu sa željama vaše pokojne bake, također mi je naloženo da sve stranke obavijestim o detaljima njene sahrane. Ona će se održati 1. prosinca u crkvi St Piran u St Piranu u šesnaest sati. Kako je smještaj u mjestu vrlo ograničen, članovi obitelji pozvani su da ostanu u Trepassen Houseu gdje će se također održati bdjenje.

Molim Vas da se javite spremačici vaše pokojne bake, gđi

Adi Warren, ako želite prihvatiti ponudu za smještaj i ona će se pobrinuti da Vam soba bude spremna.

Molim Vas, još jednom primite moju sućut i budite uvjereni da u pitanju ovoga imam samo najbolje namjere.

Srdačan pozdrav, Robert Treswick

Treswick, Nantes and Dean

Penzance

Hal je krumpirić kliznuo iz prstiju na krilo, ali nije ni trznula. Samo je sjedila čitajući iznova kratko pismo, a zatim se posvetila prihvatljivim oblicima dokumenata za identifikaciju kao da će to razjasniti situaciju.

Znatno imanje... stranke navedene u oporuci... Halin je želudac počeo krčati i podigla je krumpirić i pojela ga gotovo odsutno, pokušavajući pronaći smisao riječi ispred sebe.

Jer nisu imale smisla. Nimalo. Halini su baka i djed umrli prije više od dvadeset godina.

DRUGO POGLAVLJE

Hal nije bila sigurna koliko je dugo sjedila razbijajući glavu zbog pisma, pogledom leteći između preklopljenog bijelog papira i stranice za pretraživanje na svome telefonu. Ali kad je podigla pogled sat na mikrovalnoj pećnici govorio je kako je pet do ponoći i ona se protegnula shvativši uz nalet nervoze da je plinska peć gorjela cijelo vrijeme. Ustala je i ugasila je slušajući kliktanje elemenata koji su se hladili, u glavi dodajući pedeset penija na račun za plin koji se već nalazio tamo i dok je to radila pogled joj je pao na fotografiju na polici iznad peći.

Stajala je tamo gotovo otkad Hal zna za sebe – barem deset godina – ali sad ju je podigla iznova je pogledavši. Prikazivala je djevojčicu od možda devet ili deset godina i ženu kako stoje na plaži u Brightonu. Smijale su se očiju zatvorenih od jakog vjetra koji im je podigao dugu tamnu kosu u identične komične krivulje. Žena je rukom obgrlila djevojčicu i između njih je postojao osjećaj takve slobode, takvog povjerenja, da je Hal osjetila kako joj se srce steže od boli na koju se gotovo navikla protekle tri godine, ali koja nikad nije prolazila.

Djevojka je bila Hal – a ipak nije. Nije bila djevojka koja sad stoji ispred peći kose ošišane kao da je dječak, probušenih ušiju, s tetovažama na leđima koje su mrvicu provirivale ispod ovratnika njene iznošene majice.

Djevojka na slici nije imala potrebu označiti kožu podsjetnicima, jer se sve što je željela zapamtiti nalazilo odmah pokraj nje. Nije se odijevala u crno, jer nije imala za čime žaliti. Nije

držala pognutu glavu i podignut ovratnik dok se vraćala kući, jer se nije imala od čega skrivati. Bilo joj je toplo, bila je dobro nahranjena i, najvažnije, bila je voljena.

Riba i pečeni krumpirići su se ohladili i Hal ih je umotala u papir i ugurala ih u kantu u kutu sobe. Usta su joj bila suha od soli, a grlo ju je boljelo od žalosti i odjednom pomisli kako bi je šalica vrelog čaja prije kreveta mogla utješiti. Skuhat će čaj i napuniti termofor ostatkom vode iz čajnika, nešto čime će otjerati hladnoću iz postelje kako bi lakše zaspala.

Dok je čajnik počinjao brujati Hal je kopala po ormariću tražeći kutiju s vrećicama za čaj. Ali gotovo kao da je uistinu tražila nešto drugo, ruka joj je pronašla upravo to. Ne laganu kartonsku kutiju, nego napola punu staklenu bocu. Nije ju morala izvaditi kako bi znala što je, ali svejedno ju je spustila i odmjerila u ruci osjetivši kako se tekućina polako prelijeva unutra. Votka.

Ovih je dana rijetko pila – nije baš voljela osobu u koju se pretvorila, s čašom u ruci – ali onda su joj za oko zapala dva pisma na stoliću za kavu i užurbanim je pokretom odvila čep i ulila pozamašnu mjericu u šalicu namijenjenu za čaj.

Voda je u čajniku proključala kad je pridigla šalicu usnama upijajući oštar, pomalo benzinski miris i promatrajući kako se površina tekućine presijava obasjana mutnom svjetlošću ulične lampe. Na trenutak je zamislila oštar okus u ustima – vatru praćenu onim malim uzbuđenjem koje izaziva ovisnost. Ali onda joj se naizgled okrenulo nešto u želucu i izlila je piće u umivaonik, isprala šalicu i umjesto toga napravila čaj.

Noseći ga prema spavaćoj sobi pomalo je klonulo shvatila kako je zaboravila na termofor. Ali nema veze. Bila je previše umorna da bi je bilo briga, a čaj je bio topao i ukusan. Zavukla se u krevet potpuno odjevena ispijajući čaj i zureći u jarku svjetlost svoga telefona.

Na ekranu su se nalazile Google slike i vidjela se rukom obojena razglednica iz možda 1930-ih sa seoskom kućom. Imala je dugo pročelje od kamena boje vrhnja s prozorima u georgijanskom stilu zaraslima u bršljan. Dimnjaci su stršali iz krova popločanog škriljevcem, njih dvanaestak ili više, svi u drugačijim stilovima. Stražnji je dio više sličio kući, naizgled građen od crvene cigle i drugačijim stilom. Travnjak se prostirao ispred građevine i naposljetku nestajao iza ruba, a naškrabani natpis na slici govorio je: U Trepassen Houseu popili smo iznimno dobar čaj prije nego što smo se odvezli za Penzance.

To je bio Trepassen House. To je bio Trepassen House. Ne skromna kućica ili viktorijanska terasa pretencioznog imena.

Autentično seosko odmorište.

Dio, bez obzira koliko malen, takvog mjesta i više bi nego otplatio njezine račune. Vratio bi joj sigurnost koju je izgubila nakon majčine smrti. Čak bi joj i nekoliko stotina funti dalo više prostora za disanje nego što je mjesecima imala.

Sat na vrhu ekrana pokazivao je pola sata iza ponoći i Hal je znala da bi trebala spavati, ali nije ugasila telefon.

Umjesto toga sjedila je na krevetu i para iz čaja maglila joj je naočale dok je tražila, listala i osjećala neobičnu mješavinu osjećaja koji se šire njome grijući je više od čaja.

Uzbuđenje? Da.

Strepnja također, podosta.

Ali najviše od svega nešto što se nije usudila osjećati već mnogo godina. Nada.

TREĆE POGLAVLJE

Hal se probudila kasno sljedećeg jutra. Sunce je već izašlo i naviralo kroz zavjese spavaće sobe, a ona je ležala mirno osjećajući pomiješano uzbuđenje i užas na dnu želuca pokušavajući se sjetiti izvora.

Sjećanje joj se vratilo poput udarca u trbuh.

Užas je osjećala zbog hrpe računa na stoliću za kavu – i gore od računa, one dvije natipkane poruke dostavljene osobno...

Ali uzbuđenje...

Cijelu je prošlu noć provela pokušavajući se odgovoriti od toga. Samo zato što je Hester Westaway živjela tamo, ne znači da je zapravo bila vlasnica tog ogromnog raskošnog mjesta s razglednice. Ljudi ovih dana jednostavno ne posjeduju tolike kuće. Činjenica da je tamo umrla ne znači da ju je posjedovala. To je sad vjerojatno dom za stare i nemoćne.

Ali kućanica, prošapće joj tihi glas u glavi. I ona rečenica o sobi za tebe. Ne bi to rekli da je u pitanju dom za stare i nemoćne, zar ne?

– Nema veze – Hal reče naglas preplašivši se zvuka vlastitoga glasa u tihom stanu.

Ustala je izravnavši zgužvanu odjeću i podigla naočale. Stavivši ih na nos, odlučno se pogleda u ogledalo.

Nema veze je li Hester Westaway posjedovala sobu ili krilo ili kolibu na zemljištu ili cijelo prokleto mjesto. Očito je došlo do nekakve pogreške. Ona nije bila Halina baka. Novac pripada nekome drugome i to je jedino bitno.

Sutra će pisati gospodinu Treswicku i reći mu to.

Ali danas... Hal pogleda na sat i odmahne glavom. Danas se jedva ima vremena istuširati. Bilo je jedanaest i dvadeset i za dlaku je kasnila na posao.

Nalazila se pod tušem i vrela joj je voda bubnjala po glavi rastjerujući sve druge misli kad je tihi glas opet prošaptao ispod grmljavine vode.

Ali što ako je istina? Pisali su tebi, nisu li? Imaju tvoje ime i adresu.

Međutim, ukratko, to nije bila istina. Halini su jedini baka i djed umrli godinama prije, prije nego što se uopće rodila. I baka joj se nije zvala Hester, zvala se... Marion?

Možda joj je Marion bilo srednje ime. Ljudi to rade, zar ne? Koriste jedno ime za svakidašnji život, a drugo imaju na papirima. Što ako...

Začepi, Hal reče u sebi. Jednostavno začepi. Znaš da to nije istina. Uvjeravaš se jer želiš da bude.

Međutim, glas joj u mislima svejedno nije dao mira i Hal je napokon, više u nadi da će se uvjeriti nego išta drugo, zatvorila vodu u tušu, omotala ručnik oko ramena i zaputila se natrag u spavaću sobu. Ispod kreveta nalazila se teška drvena kutija koju je izvukla naježivši se od škripe kotača na drvenom podu i nadajući se da se susjedi ispod nisu odlučili počastiti ranijim odlaskom u krevet.

Unutra se nalazilo cijelo mnoštvo važnih papira – dokumenata o osiguranju, ugovor o najmu stana, računi, njena putovnica... Hal je kopala po slojevima poput arheologa vlastite povijesti. Prošla je televizijsku pretplatu, račun za onu situaciju kad je na tavanu pukla cijev, a zatim je prešla na rupu bez dna koja nije bila ništa drugo osim boli – smrtni list njene majke, kopija njezine oporuke, policijsko izvješće, njena izblijedjela vozačka dozvola koju više nikad nije upotrijebila. Ispod svega toga nalazio se

uredno složen veo – od kvalitetne crne prozirne tkanine po rubu poprskan blistavim crnim kapljicama.

U Halinu je grlu zapela knedla kad ga je spustila pokraj sebe žureći se da prođe kroz gorka sjećanja do starijih stvari ispod –papira koje joj je majka odlučila zadržati urednije složenih od onih koje je Hal ugurala unutra na silu. Tu je bila i omotnica s njezinim potvrdama o ispitima, program školske predstave u kojoj je glumila, fotografija na kojoj s davno zaboravljenim dečkom izgleda posramljeno.

Naposljetku je pronašla plastični fascikl označen s „Važno – rodni listovi“ urednim majčinim rukopisom i unutra dva certifikata crveno-krem boje napisana rukom te ukrašena raskošnim simbolom krune na vrhu. Ovjerena kopija rodnog lista, stajalo je na vrhu stranice. Prvo Halin, Harriet Margarida Westaway, rođena 15. svibnja 1995., majka: Margarida Westaway, zanimanje: studentica.

Mjesto za „oca“ ostavljeno je prazno s ravno povučenom linijom preko kućice kao da su željeli spriječiti nekoga da dodaje vlastite teorije.

A zatim, ispod, još jedna, starija i izgužvanija – Margarida Westaway. Njena majka. Halin je pogled poletio prema stupcu „roditelji“ – otac: William Howard Reiner Westaway, zanimanje: računovođa, a ispod toga majka: Marion Elizabeth Westaway, djevojačko prezime: Brown. Bakino zanimanje nije bilo navedeno.

To je to.

Nije ni shvaćala koliko se nadala unatoč svemu dok je nije obuzeo isprazan osjećaj, a privremene su se misli o otplati duga i sigurnosti ispuhale poput probušenog balona.

Znatno imanje... zavodnički joj je na uho došapnuo glas. Stranke navedene u oporuci... članovi obitelji...

Uvijek imaš oca, glas opet šapne dok se oblačila. Znaš, imaš i drugu baku. Hal ogorčeno odmahne glavom. Ako nas podsvijest može izdati, Halina je učinila upravo to.

Godinama je maštala o ocu smišljajući sve složenije priče djevojkama u školi kako bi pokrila vlastito neznanje i bijes na majku jer joj je rekla tako malo. Bio je pilot i poginuo je pri padu aviona u more. Bio je policajac na tajnom zadatku kojeg su nadređeni natjerali da se vrati pravom životu. Bio je zvijezda čije se ime nije smjelo otkriti jer će ih opsjedati tabloidi i očev će joj život biti uništen.

Naposljetku, kad su glasine stigle do ušiju nastavnika, netko je popričao s Halinom majkom i nakon toga joj je nježno rekla istinu.

Halin je otac bio avantura za jednu noć – čovjek kojeg je majka srela u noćnom klubu u Brightonu i s kojim je spavala po prvi i posljednji put iste večeri kad su se upoznali. Imao je španjolski naglasak i to je sve što je Halina majka znala.

– Zar nisi saznala ni kako se zove? – Hal ju je pitala u nevjerici, a majka je zagrizla usnu i odmahnula glavom. Obrazi su joj poprimili grimiznu boju i činilo se kako joj je neugodno više nego što je Hal vidjela ikad prije.

Žao mi je, rekla je. Nije željela da Hal sazna na takav način, ali mora prestati smišljati te... majka joj se zaustavila, previše ljubazna da bi izgovorila riječ o kojoj je razmišljala, ali čak i sa sedam godina Hal je dobro čitala ljude i posjedovala je dovoljnu moć zapažanja da razumije što joj majka nije rekla.

Te laži. Istina je bila da joj otac nije bio nitko poseban. Nije imala pojma tko je i gdje sada živi i vjerojatno nikad neće saznati. Vjerojatno se vratio u Španjolsku ili Meksiko ili tamo odakle je uopće došao. Međutim, u jednu je stvar bila sigurna – nema šanse da se preziva Westaway.

Odakle god da je proizašla pogreška, nije otamo. Ali do pogreške je došlo. Žice su se negdje pogrešno spojile. Možda u nekom drugom gradu postoji Harriet Westaway koja ima pravo na taj novac. Ili se možda radi o nečemu sličnom onim emisijama o lovcima na nasljednike gdje netko umre bez zakonitih potomaka i novac će propasti ako ne pronađu nekog rođaka, bez obzira koliko dalekog, da zgrabi nasljedstvo.

Kakva god istina bila, novac nije njezin i ne može ga tražiti. I glas u njenoj glavi nije imao odgovor na to.

Sad već u žurbi, Hal je gurnula papire natrag ispod kreveta i obukla se. Četka za kosu joj je očito nestala, ali počešljala ju je prstima koliko je mogla i ovlaš se pogledala u ogledalo ispred ulaznih vrata. Lice joj je izgledalo još bljeđe i ispijenije nego inače, a sa zalutalim vlažnim šiljcima crne kose izgledala je poput lika iz Olivera Twista. Šminka bi pomogla, ali to baš i nije bilo u Halinu stilu.

Ali, dok je navlačila kaput, još uvijek mokar od sinoć, glas se vratio uz jedan dodatni komentar. Mogla bi tražiti taj novac, znaš. Mnogo ljudi ne bi, ali ako itko to može izvesti, onda si to ti.

Začepi, Hal reče u sebi stisnuvši zube. Za-če-pi.

Ali nije to rekla, jer ne vjeruje u to.

Rekla je to, jer je to istina.

1. prosinca 1994.

Danas je prvi dan Došašća i u zraku se trebaju osjetiti novi počeci i odbrojavanje do velikog događaja, ali umjesto toga probudila sam se ošamućena osjećajući neku bezimenu strepnju.

Nisam čitala iz karata više od tjedan dana. Nisam osjećala potrebu, ali danas, kad sam sjela za stol pokraj prozora s pernatim pokrivačem preko ramena, osjetila sam da me prsti svrbe i pomislila da će mi možda biti lakše ako ih promiješam. Ali tek nakon što sam provela već neko vrijeme slažući, miješajući i dijeleći različite karte od kojih se nijedna nije činila ispravnom, shvatila sam što moram učiniti.

U sobi nisam imala svijeća pa sam uzela jednu s velikog mjedenog svijećnjaka na polici iznad kamina i kutiju šibica. Ubacila sam šibice u džep, ali svijeća je bila prevelika da bi stala pa sam je ugurala u rukav veste u slučaju da naiđem na nekoga na stubištu i da me pitaju što radim.

U sobi sam sve izvadila na stol – karte, svijeću, šibice i praznu šalicu za čaj. Malo sam otopila svijeću na drugom kraju i zalijepila je u šalici kako bi čvrsto stajala, a zatim je zapalila i kartama za tarot tri puta prošla kroz plamen.

Kad sam završila, ugasila sam plamen i jednostavno sjedila promatrajući kroz prozor travnjak prekriven snijegom i važući karte u ruci. Činile su se... drugačijima. Lakšima. Kao da su sve sumnje i loši osjećaji izgorjeli. I znala sam što mi je činiti.

Raširivši veliku arkanu licem prema dolje na stolu, odabrala sam tri karte i raširila ih ispred sebe. Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Pitanja

su mi ispunila glavu, ali pokušala sam raščistiti misli – usredotočiti se na jednu stvar, ne na pitanje, nego na odgovor koji mi se razotkrivao u tijelu.

Zatim sam okrenula karte.

Prva karta, ona koja predstavlja prošlost, bili su normalno okrenuti ljubavnici – zbog čega sam se nasmijala. U tarotu je česta pogreška pročitati kartu na najočitiji način, ali ovdje se to nekako činilo ispravnim. U mom špilu karta prikazuje golog muškarca i ženu isprepletene, okružene cvijećem, s njegovom rukom na njezinim grudima i jarkim svjetlom koje ih oboje obasjava s neba. Volim tu kartu – i gledati u nju i izvući je – ali riječi koje dolaze uz nju nisu uvijek pozitivne: požuda, iskušenje, ranjivost. Međutim, sada, nakon čišćenja vatrom, vidjela sam samo najjednostavnije značenje – zaljubljenog muškarca i ženu.

Iduća karta koju sam okrenula bila je luda – ali okrenuta naopako. Nisam to očekivala. Novi počeci, novi život, promjena – sve to, da. Ali preokrenuto? Naivnost. Ludost. Nedostatak opreza. Osjetila sam kako mi osmijeh nestaje s usana i odgurnula karte te prešla na treću i najvažniju – budućnost.

Bila je to još jedna naopako okrenuta karta i osjetila sam kako mi se želudac mrvicu okrenuo, po prvi put gotovo poželjevši da nisam počela čitati ili da to barem nisam učinila sada, danas. Poznajem svoj špil predobro da bih morala okrenuti sliku, ali svejedno sam je promatrala svježih očiju, gledajući sliku kao prvi put, naopako. Pravda. Žena na prijestolju imala je ozbiljan izraz lica, kao da je svjesna svojih odgovornosti i nemogućnosti pronalaska istine u svijetu kao što je naš. U lijevoj je ruci držala vagu, a u drugoj mač, spremna da podijeli kaznu ili pokaže milost.

Provela sam mnogo vremena gledajući ženu na prijestolju, pokušavajući shvatiti što mi govori, ali i dalje, dok ovo pišem, ne znam. Nadala sam se da će mi se pisanjem u dnevnik razjasniti što su mi karte pokušale reći, ali umjesto toga osjećam samo zbunjenost. Nepoštenje? Može li to zaista biti istina? Ili ih čitam pogrešno? Dok sjedim ovdje, prolazim kroz sva druga, dublja, suptilnija značenja, volja da osoba bude zavarana, zamke gledanja na sve kao da je crno-bijelo, pogrešne pretpostavke – i u ništa od toga nisam sigurna.

Cijeli sam dan razmišljala o toj zadnjoj karti – o budućnosti. I još uvijek ne razumijem. Voljela bih da mogu s nekim popričati, raspraviti. Ali već znam što Maud misli o tarotu. – Hrpa prokletih gluposti – rekla je kad sam joj ponudila čitanje. A kad je napokon podlegla, učinila je to uz podsmijeh i ciničan pogled. Mogla sam joj vidjeti misli na licu kad sam okrenula karte koje je odabrala i pitala je na koje pitanje traži odgovore. – Ako si prokleta vidovnjakinja, ne bi li ti to trebala reći meni? –rekla je kvrcnuvši kartu vrhom prsta, a ja sam odmahnula glavom pokušavajući sakriti koliko me to živcira i rekla da tarot nije trik za zabave, mentalizam koji jeftini mađioničari prakticiraju na televiziji subotom uvečer – govoreći ljudima njihovo srednje ime ili posvetu na džepnom satu. To je nešto veće, dublje i stvarnije od toga.

Očistila sam špil nakon tog čitanja, uzrujana ne samo zato što je dotaknula karte, nego i zato što ih je dodirnula s prezirom u duši. Ali sad, kad se sjetim tog dana, shvaćam nešto. Kad je Maud okrenula kartu koja predstavlja budućnost, rekla sam joj nešto drugo, nešto čega sam se trebala sjetiti danas i nešto što mi pruža utjehu. A to je ovo: karte ne predviđaju budućnost. One nam mogu samo pokazati kako se određena situacija može odviti na temelju energije koju donosimo na čitanje. Drugi dan, drugo raspoloženje i drugačiji skup energija i isto pitanje mogli bi imati potpuno drugačiji odgovor.

Imamo slobodnu volju. Odgovor koji pružaju karte može nas usmjeriti na put. Samo moram shvatiti što mi govore.