Issuu

Susan Mallery Sezona bosih nogu

S engleskoga preveo MARIN POPOVIĆ

Svim ženama u vojnoj službi, koje za sobom

ostavljaju dom i srce, prijatelje i obitelj. Ovo je za vas, sa zahvalnošću, ljubavlju i poštovanjem.

Posebno zahvaljujem vodnici Betty Thurman, koja je spremno podijelila osobne priče o tomu kako je bilo. Za bilo kakve pogreške u romanu odgovorna sam ja.

Također hvala i pozornici Jeanette Blanco koja je pročitala knjigu kako bi provjerila činjenično stanje. Puno hvala na tvojim komentarima i uvidu.

Navijački pozdrav od Fool's Golda. Najbolje ste.

JEDAN

Sutra

odlazim u rat. Možda se neću vratiti.

Michelle Sanderson postupno je skrenula pažnju s pet godina starog kamioneta o čijoj je kupnji razmišljala i preusmjerila je na muškarca koji je stajao pokraj nje.

Radilo se o dječarcu – osamnaest, možda devetnaest godina, crvene kose i s pjegicama. Bio je sladak, ali premlad. Još uvijek je imao predugačke ruke i noge te prsa koja su se tek trebala popuniti. Više muškarac nego dječak, pomislila je, ali još uvijek u procesu preobrazbe.

– Oprosti – rekla je, sigurna da je nešto krivo razumjela. – Što si rekao?

Osmjehnuo se širokim osmjehom i namignuo. – Možda mi nije preostalo puno vremena na ovom svijetu. Nakon što kupiš kamionet, mogli bismo otići na piće ili nešto. Kako bismo proslavili moj odlazak u vojsku.

– Dva je poslijepodne.

– U tom bismo slučaju mogli otići do mene.

Michelle nije bila sigurna bi li se trebala početi smijati ili mu reći da je idiot na način koji bi ga rasplakao kao da je mala djevojčica. Ovo potonje bilo bi jako jednostavno. Odslužila je deset godina u vojsci, gotovo polovicu od toga u Iraku i Afganistanu. Bila je prisiljena nositi se s lavovskim brojem uspaljenih mladića koji su umislili da su neodoljivi. Postala je prilično vješta u dokazivanju da su u krivu.

Smijanje bi išlo nešto teže. Uglavnom zato jer je bolio svaki dio tijela. Ne samo njezin kuk, koji je imao izliku nedavnog susreta s nekoliko pobunjeničkih metaka, nakon čega je uslijedila djelomična zamjena zgloba, nego i ostatak njezina tijela. U bolnici je provela više vremena nego što se željela prisjećati. Iscjeljenje će doći s vremenom, rekao joj je fizikalni terapeut. Dala je sve od sebe ne bi li ga uvjerila u suprotno, ali sve što je postigla bila su tri dodatna dana u bolnici prije negoli su je konačno otpustili.

– Nisam li malo prestara za tebe? – upitala je.

Namignuo joj je. – Iskusna.

Unatoč boli, uspjela se zahihotati.

– Da, svakako. Pokušavaš ostvariti svoje maštarije?

– Vidiš da znaš.

Bio je tako pun žudnje, pomislila je, osjećajući kako je, sa svakom novom sekundom, sve više svladava umor. I očito još nije bio na pregledu vida. Znala je da nije u svojem najboljem izdanju. Njezino bljedunjavo, premršavo tijelo odavalo je dužinu boravka u bolničkom krevetu. Oči su joj bile upale, a ten previše siv da bi ga se smatralo normalnim. Nosila je štap kako bi lakše hodala. Sve je to samo još jednom potvrđivalo kako jak utjecaj hormoni mogu imati na mladiće.

Prije nego što je uspjela smisliti kako će odbiti njegov poziv, iza kuće je dotrčao žuti labrador. Životinja se zaletjela prema njoj i skočila. Michelle je brzo uzmaknula jedan korak kako od udarca ne bi završila na tlu. Pokret je opteretio njezin kuk pa je bol prostrujala kroz nju poput vatre.

Na sekundu se svijet zavrtio. Osjetila je kako počinje gubiti svijest. Zaprijetila je i mučnina. Jedno ili drugo, mislila je, očajnički se boreći ostati pri svijesti. Ne oboje. Iznenađujuće snažna ruka omotala se oko njezina tijela, spriječivši pad.

– Buster, dolje.

Trepnula je, a njezina se svijest vratila u svježe, vlažno poslijepodne. Vatra u njezinu kuku povukla se dovoljno da bi joj dopustila da diše. Mladić joj je stajao tako blizu da je mogla vidjeti pjegice na njegovu nosu i mali ožiljak na njegovu desnom obrazu.

– Jesi li dobro? – upitao je.

Kimnula je glavom.

Odmaknuo se korak kako bi je proučio. Pas se držao podalje, tihim cviležom iskazujući zabrinutost koja je ispunila njegove tamne oči.

Ispružila je ruku prema psu. – U redu je, Bustere. Dobro sam. Pas je zakoračio naprijed i onjušio njezine prste prije negoli ih je brzinski liznuo.

– Hej, ja sam htio to učiniti – izjavio je mladić, poprativši izjavu drhtavim smijehom.

Michelle se osmjehnula. – Žao mi je. On je više moj tip.

– Ozlijeđena si.

Lagano je podigla štap. – Mislio si da je ovo modni dodatak?

– Zapravo ga nisam ni primijetio.

To je samo potvrdilo njezinu teoriju o njegovu lošem vidu. –Samo površinska rana. – Zapravo se radilo o mesu, kosti i nekoliko tetiva, ali zašto ići u detalje?

Skrenuo je pogled s nje na vojničke torbe na pločniku, pa na štap, pa opet natrag na njezine oči. – Bila si tamo?

“Tamo” se moglo odnositi na stotine mjesta, ali ona je znala na što on misli. Kimnula je glavom.

– Lijepo. Kako je bilo? Jesi li se bojala? Misliš li?... – Progutao je slinu, a potom pocrvenio. – Misliš li da mogu preživjeti?

Htjela mu je reći ne. Da bi ostanak doma, druženje s prijateljima i odlazak na koledž bili puno lakši put. Sigurniji. Ugodniji. Međutim, lakši put često nije bio i najbolji put, a za pojedince je postajanje dijelom nečega smislenog bilo vrijedno svake cijene.

Razlozi zbog kojih se ona prijavila bili su puno manje altruistični, ali vrijeme provedeno u službi preoblikovalo ju je u vojnikinju.

Najteže će zapravo biti pronaći način kako se vratiti u kolotečinu.

– Bit ćeš u redu – odgovorila je, nadajući se da govori istinu.

– Junak? – zapitao je uz osmijeh, nakon čega je lupio rukom po kamionetu. – U redu, dala si sve od sebe ne bi li me zbunila time što si istodobno i seksi i ratna veteranka. Ali nećeš me smesti. Želim deset tisuća. Ni novčića manje.

Seksi? To ju jest nasmijalo. U trenutačnoj fazi njezina života teško bi mogla proći kao trofejna žena, čak i za muškarca koji je zagazio u devedesete. Ali, dovraga, uvijek je lijepo čuti kompliment. Ponovno se usredotočila na kamionet. Bio je u pristojnom stanju, s relativno novim gumama i samo nekoliko udubina. Kilometraža je bila dovoljno mala kako bi joj dopustila da iz njega izvuče nekoliko godina prije negoli bude prisiljena početi mijenjati dijelove.

– Deset je previše – uzvratila je. – Plaćam gotovinom. Mislila sam oko osam.

– Osam? – Teatralno je prislonio ruke na prsa. – Ubijaš me. Doista ćeš to učiniti budućem junaku?

Zahihotala se. – U redu, dečko. Provozat ćemo ga i svratiti do mojeg prijatelja mehaničara. Ako on potvrdi da je kamionet dobar, dat ću ti devet i pol i možeš smatrati da si na dobitku.

– Dogovoreno.

Dva sata poslije, Michelle je odbacila dečka – Brandona – do njegove kuće. Mehaničar kojeg je poznavala iz baze dao je kamionetu zeleno svjetlo pa je predala unaprijed dogovoreni svežanj šuštavih novčanica. Zauzvrat je dobila papire i ključeve.

Sada je, odmičući se od Brandonove kuće, promatrala sivo nebo. Ponovno se nalazila u zapadnom dijelu države Washington

gdje je kiša bila tako učestala da je sunčan dan predstavljao udarnu priču u lokalnim vijestima. Ostaviti prtljagu na otvorenom predstavljalo je rizik, a ona je svoje dvije vojničke torbe bacila u stražnji dio kamioneta. Odlučila je da oblaci više izgledaju lijeno nego prijeteće. Njezine bi torbe trebale biti sigurne tijekom vožnje doma.

Dom. Bio je daleko od mjesta na kojima je provela posljednjih deset godina. Blackberry Island, otok unutar zaljeva Puget, povezan je s kopnom dugačkim mostom, ali iako je tehnički u neposrednoj blizini Seattlea, radi se o različitim svjetovima. Jedini grad na otoku sebe je okrstio opisom “Nova Engleska Zapadne obale”. Promidžbena floskula koju nikad nije shvatila.

Tih, turistički gradić sa staromodnim trgovinama i sporijim ritmom života, otok je veličao sve stvari koje su ga karakterizirale. Imao je smiješne tradicije i ritam godišnjih doba koji je uvijek, naizgled iritantno, bio u raskoraku s ostatkom svijeta. Međutim, ono što nekoć nije cijenila, sad joj se činilo privlačnim.

Sveprisutna bol natjerala ju je da se pomakne na svojemu sjedalu. Fizikalni terapeut zaklinjao se da će biti bolje i da se oporavlja brže nego što su očekivali. Proces oporavka već joj je dosadio –trajalo je prokleto predugo. Međutim, nije bilo načina kojim bi se tijelo požurilo.

Pronašla je put na glavnu cestu, a potom i na autocestu. Zaputila se prema sjeveru, utapajući se u prometnoj gužvi. Iznenadio ju je broj automobila. Uređenost njihova kretanja. Navikla je na vojne džipove i jurišna vozila, a ne na terence i sportske automobile. Vlažan i prohladan zrak također je bio nešto što je zaboravila. Uključila je grijanje žaleći što se nije sjetila izvući jaknu. Nije bilo bitno što je svibanj. Godišnja su doba ionako za slabiće. Ljeto je u ovaj dio zemlje dolazilo kasno.

Znala je što može očekivati tijekom naredna četiri mjeseca. Počevši od Dana sjećanja pa sve do iza Praznika rada, otok će biti

preplavljen posjetiteljima. Dolazili su radi vožnji čamcima, slavnih ždralova zaljeva Puget i zbog kupina. Blackberry Island bio je prešućena prijestolnica kupina Zapadne obale. Izletnici su se običavali tiskati u restoranima, kupujući svakojake tričarije i rukotvorine. I običavali su jesti kupine.

Stavljali bi svježe kupine na palačinke, u salate i u gotovo bilo koju drugu hranu znanu čovjeku. Kupovali bi sladoled od kupine od uličnih prodavača i kekse s kupinama na kioscima. Kupovali bi kuhinjske krpe i šalice s motivima kupina, kušajući sumnjive produkte godišnjeg natjecanja u kuhanju džema od čilija i kupina. Najbolje je od svega bilo to da bi iznajmili svaku sobu u krugu osamdeset kilometara, uključujući i sobe u pansionu Blackberry Island. Michelle je gotovo mogla čuti ugodno šuškanje novčanica koje se slijevaju na bankovni račun pansiona. Poput većine poslova na otoku, i pansion je najveći dio svojih godišnjih prihoda ostvarivao tijekom ta četiri dragocjena mjeseca. Dani bi bili dugački, sati beskrajni, posao mukotrpan, ali nakon što je tako dugo bila odsutna, jedva je čekala opet se baciti na njega. Vratiti se na jedino mjesto za koje je znala da se nikada neće promijeniti.

– Je li već došla? – upitala je Damaris s uredskih vrata Carly Williams. Carly je podigla pogled s kartice dobrodošlice koju je izrađivala. Dio ponude pansiona Blackberry Island bila je usluga prilagođena pojedincu. Ona bi doznala ponešto o svojim gostima prije njihova dolaska, a potom bi u njihovu sobu stavila ručno izrađenu karticu dobrodošlice. Banneri, stariji par koji je dolazio radi promatranja ptica i kušanja vina, spomenuli su da vole vodu. Carly se pobrinula da budu u sobi na zapadnoj strani te je za njih izrađivala karticu s prikazom zaljeva Blackberry u suton.

Komadići vrpca i čipke ležali su razbacani po registru gostiju. Ljepilo u stiku stajalo je uspravno pokraj njezinih istrošenih

škarica. Odsutno je trljala šljokice koje su se formirale u kvadratić na njezinoj nadlanici.

– Nije još došla – odgovorila je Damaris, a potom joj se nasmijala. – Rekla sam ti da ću ti javiti kad stigne.

Damaris je uzdahnula. Naočale su joj se spustile na nosu, dajući joj auru odsutnosti. Mnogo je novozaposlenih radnika pansiona pretpostavilo da njezina naizgled pomalo zbunjena pojava znači kako neće primijetiti da zaposlenik kasni na posao ili da nije ponudio još kave istog trenutka kad je gost otpio gutljaj. Bile su to pogreške koje su kasnije požalili.

– Mislila sam da će do sada već biti ovdje – priznala je Damaris. – Tako mi je nedostajala. Predugo je već prošlo.

– Jest – promrmljala je Carly, nastojeći ne razmišljati na koji će joj se način život promijeniti nakon što se Michelle vrati. Podsjećanje same sebe na činjenicu da je ona bila oštećena strana nije spriječilo osjećaj mučnine u njezinu želucu.

Sada je sve drugačije, govorila je sama sebi. Sada je sposobna, a posljednja je tri mjeseca ona ta koja vodi pansion. Ona je dodana vrijednost pansiona. Kad bi barem i Michelle na isti način vidjela stvari.

Damaris je ušla u njezin ured i sjela na stolicu s druge strane stola. – Još se sjećam dana kada me zaposlila – s uzdahom je izjavila kuharica u pedesetima. – Koliko joj je moglo biti? Šesnaest? Moja su djeca bila starija od nje. Sjedila je točno tu gdje ti sjediš. Tako prestrašena. Mogla sam vidjeti kako se trese. – Njezine našminkane usne razvukle su se u osmijeh. – Iz knjižnice je posudila knjigu o intervjuiranju za posao. Pokušala ju je sakriti ispod nekakvih papira, ali ja sam je uočila.

Osmijeh je izblijedio, a tamne su se oči namrštile. – Njezina se majka trebala pobrinuti za sve, ali nikad nije bilo tako. Michelle je voljela ovo mjesto.

Carly je udahnula. Ona i Damaris mnogo su se puta prepirale oko majke i kćeri. Carly je bila spremna priznati kako je Brenda imala svojih mana, ali ona je bila ta koja ju je spasila, dala joj posao i svrhu. Carly joj je dugovala. Što se Michelle tiče…

– Nadam se da će biti zadovoljna promjenama – rekla je Carly kako bi skrenula s teme. Stisak tjeskobe u njezinim prsima bio je već toliko čvrst da se svjesno morala opustiti kako bi bila u stanju do kraja udahnuti. U ovom joj trenutku nije trebao dodatni stres. – Rekla si joj što smo sve napravili, zar ne?

– Pišem joj svakog mjeseca – odgovorila je Damaris prezrivo uzdahnuvši. – Nije da se njezina majka trudila činiti isto.

Toliko o skretanju s teme, pomislila je Carly. Međutim, nije bila spremna odustati. – Tvoje su pogačice s kupinama omiljene među gostima. Razmišljala sam o tomu da ponudimo pakiranja na prodaju nedjeljom ujutro. Tako bi ih naši gosti mogli ponijeti kući. Što misliš? Bi li ti to predstavljalo previše posla?

Damaris se opustila u svojoj stolici. – Mogla bih ispeći još. Ne bi bilo tako teško.

– Mogli bismo ih prodavati u pakiranjima od četiri i osam. Iskoristiti onu ukrasnu plastičnu foliju za zamatanje koju smo kupili.

Damaris je već znala trošak jedne pogačice, pa je izračun cijene bio jednostavan. Carly je željela u paket uključiti i recept, ali znala je kako je bolje ne postavljati to pitanje. Damaris je svoje recepte štitila kao što majka tigrica štiti svoju mladunčad: zubima, pandžama i zastrašivanjem.

– Provjerit ću je li stigla – izjavila je Damaris ustajući.

Carly je kimnula glavom, a potom je nevoljko pošla za njom, napuštajući ured. Malo će toga u pansionu sada ostati nepromijenjeno – nije mogla lagati samoj sebi, iako se svojski trudila. Brende više nije bilo, a Michelle se vratila. To je bilo posve dovoljno da se promijeni dinamika, ali bile su tu i komplikacije. Deset godina

odsutnosti promijenilo bi svakoga, pa je Carly znala da će Michelle biti drugačija. Pitanje je bilo – na koji način drugačija? Ljudi nisu uvijek evoluirali na pozitivan način.

Zaustavila se u hodniku. Evoluirati na pozitivan način? Možda je vrijeme da nekoliko tjedana prestane posuđivati knjige za samopomoć iz lokalne knjižnice i da se, umjesto toga, opusti uz ugodan ljubavni roman.

Odšetala je do predsoblja i zašla za izdignuti, ručno izrezbareni stol koji je služio kao recepcija. Dodir poznate, istrošene površine djelovao je smirujuće. Znala je svaku ogrebotinu, svaku mrlju. Znala je kako se donja lijeva ladica zaglavi svaki put kad pada kiša i kako je ručka na gornjoj desnoj ladici labava. Znala je gdje spremačice skrivaju dodatne ručnike i u kojim su sobama problemi s vodovodnim instalacijama izgledniji. Mogla je, bez problema, zavezanih očiju naći put do bilo koje sobe. Čak i da samo stoji tamo, u potpunoj tmini, bila je sposobna pogoditi gdje se nalazi, isključivo na temelju mirisa, oblika prekidača za svjetlo i načina na koji pod škripi kad se po njemu hoda.

Posljednjih je deset godina ovaj pansion bilo njezin dom i utočište. Pomisao da joj Michelle sve to može uzeti jednim pucketanjem prstima bila je užasavajuća. Činjenica da to ne bi bilo pošteno nije pružala nimalo utjehe. U svijetu prividnog morala, Carly je imala osjećaj da je zalutala u živi pijesak.

– Tamo! – uzviknula je Damaris, upirući prstom kroz prozor. Carly je bacila pogled kroz svježe oprana prozorska okna, primijetivši blistavo čisto staklo i bijelu drvenariju umjesto kamioneta koji se zaustavljao ispred njih. Usredotočila se na zelenu travu i eksploziju tratinčica.

Cvijeće je bilo njezin hobi, njezina strast. Ondje gdje je većina vidjela samo varijaciju na temu, ona je vidjela ukrasne afričke, engleske, žute, zlatne i, naravno, jedinstvene kupinaste tratinčice.

Tratinčice su bile dio suštine pansiona. Moglo ih se naći u vazama na restoranskim stolovima. Zaigrano su plesale na zidnim tapetama, davale svježinu stropnim slikama i bile su otisnute na uredski papir pansiona. Vesele su joj boje njezina vrta bile na umu i kada je Brendi pomagala odabrati novu boju za krov. Sada je tamnozelena kompozitna šindra činila savršenu pozadinu, a boja se ponavljala i na prozorskim kapcima i ulaznim vratima.

Damaris je pretrčala preko travnjaka dok je njezina bijela pregača lepršala poput krila leptira. Starija je žena raširila ruke kako bi zagrlila ženu puno višu i tanašniju nego što je se Carly sjećala. Promatrala je, iako nije željela. Slušala je, iako nije mogla čuti. Michelle se uspravila i osmjehnula, a potom ponovno zagrlila drugu ženu. Kosa joj je sada bila duža. Neuredno klupko valova koji su gotovo tvorili kovrče. Crte lica oštrije su se isticale, a oko očiju je bilo više sjena. Izgledala je kao da je bolesna. Carly je znala da je, zapravo, bila ranjena. Michelle je izgledala krhko, iako je Carly bila prepametna da bi nasjela na fizički izgled. Michelle nije tip osobe koji će se predati slabosti. Više je bila poput zastrašujućeg izvanzemaljca iz filmova – onog koji se nikad ne predaje.

Ona i Michelle bile su vršnjakinje – Michelle je bila samo nekoliko mjeseci starija. Nekada davno, prije negoli se sve promijenilo, Carly je poznavala Michelleino lice bolje nego svoje. Znala je za svaki ožiljak i na koji se način on stvorio tamo.

U Carlynu su životu postojala tri ključna događaja – dan kada ju je napustila majka, noć kada je doznala da joj je najbolja prijateljica spavala sa zaručnikom, te jutro kada ju je Brenda zatekla kako plače u trgovini jer si nije mogla priuštiti tri decilitra mlijeka za koje je njezin porodničar ustrajao da popije svakoga dana. Zbroj vremena koliko su trajala ta tri događaja iznosio je jedva četvrt sata. Minuta tu, dvije tamo. A ipak, svaki je od njih izbacio njezin život iz kolosijeka, kovitlajući ga i bacajući na pod,

uništavajući sve ono što joj je bilo dragocjeno, ostavljajući je u očajničkom pokušaju da povrati dah. Michelle je bila dio tkanja njezina svijeta – tkanja koje je poderala dok nisu ostali samo komadići.

Carly je duboko udahnula i pogledala ženu koja je hodala prema pansionu. Još je jednom visjela o tankoj niti. Još će jednom Michelle odrediti njezinu budućnost, a ona nije mogla poduzeti ama baš ništa u svezi s tim. Njezine su se grudi stegnule zbog te nepravde, ali svjesno se natjerala opustiti, govoreći sebi kako je preživjela i gore stvari. Preživjet će i ovo.

Telefon je zazvonio. Carly se vratila do recepcije kako bi se javila.

– Pansion Blackberry Island – izgovorila je vedrim glasom punim samopouzdanja.

– Dopustite da provjerim taj datum – nastavila je tipkajući po računalnoj tipkovnici. – Da, imamo slobodne sobe.

Dok je bilježila podatke, potvrđivala vrijeme dolaska i broj kreditne kartice, bila je svjesna da joj se Michelle približava. Lovac se vratio. Carly se pitala hoće li biti uzvanik na proslavi ili samo lovčeva iduća žrtva.

Znati i vidjeti bile su dvije različite stvari. Michelle je zurila u pročelje pansiona svjesna da će se šokovi nastaviti.

– Lijepo je vidjeti da si se vratila – rekla je Damaris, još je jednom stišćući u zagrljaj koji lomi kosti.

Pa, barem je to bilo poznato. Druga žena mirisala je na cimet i vaniliju koje je koristila dok je svako jutro pekla kolače i peciva. Međutim, sve je drugo bilo pogrešno. Od krova – ogavne zelene boje – do prozorskih kapaka koji su išli uz njega. Čak se i oblik zgrade promijenio. Obrisi zdanja u kojem je odrasla pomaknuli su se, proširili bočno na način zbog kojega je pansion izgledao zdepasto, poput mafina koji se prelijeva na vrhu i koji bi se trebao odreći pogačica s kupinama i krenuti na nekakav tečaj zumbe.

S lijeve strane, gdje je nekoć bio restoran, stršila je izbočena dodatna prostorija, koja je presijecala bočni travnjak i radi koje je sravnjena strmina niz koju se, kao dijete, kotrljala. S desne strane nadograđeno je proširenje koje je podsjećao na bradavicu – obojeno živim bojama i nakićeno prozorima na kojima su izložena tipična otočna sranja. Lutke i svjetionici, vjetreni zvončići i komadići obojenog stakla koji vise.

– Imamo i darovni dućan? – zapitala je glasom koji je zvučao više kao režanje nego kao pitanje.

Damaris je zakolutala očima. – Ideja tvoje majke. Ili možda Carlyna. Nikad nisam pozorno slušala dok su njih dvije govorile. Poput ptica su. Mnogo buče, a ne kažu puno toga.

Damaris je svojim malim, snažnim dlanovima stisnula njezine ruke. – Ne brini se zbog njih. Vratila si se kući i to je sve što je važno. – Njezina su se usta skupila, poprimivši zabrinut izraz. –Premršava si. Pogledaj se. Kost i koža.

– Od boravka u bolnici – priznala je Michelle. Ništa ne ubija tek poput bolnog pogotka iz puške.

Krajičkom oka primijetila je lepršanje krila. Bili su tu – sveprisutni ždralovi zaljeva Puget koji su kružili nad zaljevskim vodama. Ptice su privlačile posjetitelje i znanstvenike. Iz nekog su razloga ljudima bile zanimljive. Michelle osobno nikad nije bila njihov prevelik obožavatelj. Kad joj je bilo osam, cijelo jedno ljeto provela je prekrivena ptičjim izmetom. Nije bila sigurna je li se radilo o lošoj sreći ili ptičjoj zavjeri. U svakom se slučaju njezino mišljenje promijenilo iz prilično neutralnog u otvorenu mržnju. Vrijeme koje je izbivala nije umanjilo njezinu želju za njihovim nestankom.

Vratila je pogled na pansion i osjetila kako joj u trbuhu ključa nezadovoljstvo. Kako je netko mogao ovo napraviti nekoć prekrasnom zdanju? Čak je i njezina majka trebala biti pametnija.

Vjerojatno je i bila, pomislila je Michelle u sebi. Ovo je bilo Carlyno maslo, bila je sigurna u to.

– Idemo unutra – rekla je Damaris, hodajući prema trijemu. –Kiša će, a želim te i nahraniti.

Nepovezane misli donekle su ublažile Michellein osjećaj nelagode. Barem je Damaris bila ista – puna dobrodošlice i ljubavi te neutažive potrebe da nahrani sve oko sebe. Michelle će se osloniti na tu konstantu.

Hodala je pokraj niže žene, zastajkujući i znajući kako bi vjerojatno trebala koristiti štap, ali tvrdoglavo odbijajući pokazati

Mallery

bilo kakvu slabost. Ne sad kad se situacija činila tako stranom. U njezinu je svijetu neznanje o onomu što slijedi značilo da se nalazi u opasnosti.

Jedna od očaravajućih posljedica višestrukih misija u Iraku i Afganistanu, razmišljala je ljutito. Skupa s noćnim morama, bijesom koji bi provalio van zbog sitnica i privlačnim tikom koji se, s vremena na vrijeme, pojavljivao ispod njezina lijevoga oka.

Naivno je dopustila sebi misliti da će, u trenutku kad ugleda pansion, s njom biti sve u redu. Da je povratak kući sam po sebi dovoljan. Znala je da neće biti tako, ali ipak, nada je svejedno ustrajala. Sada se smežurala i umrla, ostavljajući je samu s boli u njezinu kuku i očajničkom potrebom da se ponovno vrati u vrijeme kad joj je bilo deset. U dane kada bi se uzverala u tatino krilo i osjetila kako je njegove snažne ruke drže, ispravljajući sve nepravde svijeta.

– Michelle? – Damarisin je glas odavao zabrinutost.

– U redu sam – lagala je, pa se osmjehnula drugoj ženi. – Ili, ako ne vjeruješ tomu u potpunosti, planiram biti dobro s vremenom. Bi li te to zadovoljilo?

– Samo ako obećaš da ćeš jesti.

– Dok se ne raspuknem.

Damarisina je kosa imala nešto više sijedih, a oko očiju se stvorilo više bora, ali osim toga nije se promijenila. Barem nešto. Michelle je još uvijek tražila djelić doma koji je bio prepoznatljiv. Čak je i vrt bio drugačiji, pomislila je u trenutku kad se zaustavila kako bi pogledom prešla preko dvorišta prepunog zaigranih tratinčica koje se njišu na laganu povjetarcu.

Njihove su boje eksplodirale u veselom uzorku koji je obrubljivao travnjak i penjao se prema glavnoj zgradi, gubeći se iz vida iza njezinih bočnih zidova. Sve su bile različite, kao da se netko posebno potrudio iznaći opskuran, najsmjeliji uzorak. Njihova se

živopisnost njezinim osjetilima činila poput vriska, pa je poželjela zaštititi i svoje uši i oči.

Stubište prednjeg trijema vratilo je njezinu pažnju na pansion. Pripremila se na vatru koja će sigurno usplamtjeti u njezinoj nutrini te na mučninu i znojenje koji će je slijediti.

Stavila je desnu nogu na prvu stubu, a potom podignula lijevu. Nikakve pripreme nisu pomagale, plamen je i dalje bio jednako vruć. Bol ju je prostrijelila i poželjela je moliti za milost, ili barem za predah. Nisu li se, uza sve te promjene, mogli dosjetiti postaviti i rampu?

Dok je došla do vrha, bila je oblivena hladnim, ljepljivim znojem, a noge su joj drhtale. Da je tog jutra doručkovala, sigurno bi tada povratila – bio bi to elegantan povratak kući. Damaris ju je potajice gledala sa zabrinutošću koja se uvukla u njezine tamne oči.

– Radi li se o tvojoj majci? – upitala je glasom tako tihim da se činilo kao da ne želi čuti odgovor. – Znam da se vas dvije niste slagale, ali, ona je mrtva. Ne možeš kriviti sebe jer se nisi uspjela vratiti na pogreb.

– I ne krivim – procijedila je Michelle, istiskujući riječi kroz stisnute zube. Prostrijelna rana bila je jedna od najboljih izlika ikada. Nekoliko udaha poslije i bol je popustila dovoljno da bude podnošljiva. Uspjela se uspraviti a da se pritom nije zadihala. Tako je primijetila da je pokućstvo na trijemu novo, kao i ograda. Njezina je majka doista bila široke ruke trošeći sredstva koja je pansion uprihodilo.

– Zdravo, Michelle. Dobro došla natrag. Skrenula je pogled na široka dvostruka vrata spazivši Carly kako stoji na pragu.

I tu su se mogle vidjeti promjene. Kratka kosa umjesto dugačke. Ista plava boja vlasi, iste tamnoplave oči, ali sada obrubljene

suptilnom šminkom. Izgledala je manje poput gotičarke, a više poput sredovječne dame.

Jednostavna crna suknja, ravne cipele i ružičasta majica dugih rukava s neznatnim naborima na krajevima činili su posve prikladnu odjevnu kombinaciju za pansion. U usporedbi s time, Michelle se osjećala neuglađeno. Bila je svjesna svojih vrećastih vojničkih hlača – koje je, uz trenirku, još uvijek bilo najlakše navući. Njezina je majica dugih rukava prošla ratište i baš tako je i izgledala. Nije se mogla sjetiti kad je posljednji put stavila maskaru ili hidratizirajuću kremu. Ili kad joj je kosu podšišao netko tko se zapravo školovao za frizera.

Carly se činila suštom suprotnosti: bila je lijepa. Ljepša nego što je se Michelle sjećala. Ženstvena.

Dok su odrastale, Michelle je bila ta koja je bila ljepotica – duge tamne kose i zelenih očiju. Carly je bila slatka. Uvijek druga u natjecanju za “najljepši osmijeh”. Ozlojeđeno svjedočeći još jednoj promjeni ispred sebe, Michelle se željela okrenuti. Vratiti se…

A to je predstavljalo problem. Pansion je bio sve što joj je ostalo, pa odlazak nije bio opcija.

Carly se nastavila smiješiti, izgledajući smireno i staloženo. –Sretni smo što si se vratila. – Smiješak je izblijedio. – Žao mi je zbog Brende. Bila je iznimna žena.

Michelle je podigla obrvu. Bilo je mnogo riječi kojima se dalo opisati njezinu majku. Iznimna nije bila jedna od njih.

Međutim, više je zabrinjavao stav ove žene. Kao da se radilo o njezinu pansionu u kojem ona ima pravo poželjeti dobrodošlicu. Kao da ona pripada tu.

– Prošlo je dosta vremena – dodala je Carly. – Nisam te vidjela od… – Zaustavila se. – Prošlo je dosta vremena – ponovila je.

Te riječi, možda impulzivne, možda unaprijed isplanirane, podsjetile su Michelle na njezine posljednje sate na ovome mjestu.

Pretpostavljala je kako bi trebala osjećati posramljenost ili krivnju, da Carly očekuje ispriku. Ipak, unatoč onomu što je učinila, Michelle se uhvatila kako priželjkuje da se Carly ispriča. Kao da je Carly ta koja je zgriješila.

Zurile su jedna u drugu na minutu koja se činila kao cijela vječnost. Michelle se borila sa svojim uspomenama. Dobrima, pomislila je ljutito. Carly i ona provele su tisuće sati zajedno, odrasle su skupa.

Jebeš to, pomislila je, potiskujući te misli. Svrhovito se uputila prema vratima. Baš kao što je i očekivala, Carly se pomaknula u stranu kako bi je pustila da prođe.

Unutrašnjost je, baš kao i vanjština, bila izmijenjena. Živopisne su zavjese bile nove, kao i okvir kamina. Tvrdi je parket nedavno prelakiran, zidovi obojeni, a u hodniku koji vodi do restorana oslikana je ogavna zidna slika s tratinčicama.

Međutim, recepcija je bila ista, i to je bilo nešto za što se Michelle mogla uhvatiti, barem mentalno, ako već ne i fizički. Dok joj se činilo da soba ponire, vrti se i mijenja, shvatila je kako je bilo naivno očekivati da se ništa nije promijenilo. Mislila je da će se vratiti točno onomu što je ostavila – samo bez majke. Da će jednom kad kroči u svoj dom biti kao da nikad nije ni otišla. Kao da nikad nije bila u ratu.

– Jesi li dobro?

Carly je ispružila ruku prema njoj dok je govorila. Dok joj je ruka bila u pokretu, svjetlost se odbila od zlatne narukvice s privjescima na njezinu zapešću.

Michelle je se jako dobro sjećala. Kao dijete, bila je opčinjena svjetlucavima komadićima zlata koji su se pomicali. Kako je odrastala, doznavala je povijest svakog pojedinog privjeska, izmišljala je priče o krhkoj zvijezdi, minijaturnoj potpetici. Narukvica je pripadala njezinoj majci i predstavljala jednu od rijetkih pozitivnih uspomena koju je imala na tu ženu.

A sada ju je nosila Carly.

Michelle je nije željela, ali dovraga, posve sigurno nije željela ni da je Carly ima.

Bijes se počeo nakupljati u njoj i ključati poput vode izlivene u vrelu tavu. Željela je zgrabiti Carlynu nježnu ruku i strgnuti s nje zlatni lančić. Htjela je razbijati, otimati i nanositi bol.

Udahnula je duboko, onako kako su je podučili. Iako nije pretjerano vjerovala u PTSP, rekli su joj da pati od njega. Tako je ipak saslušala savjetnike kad su joj govorili o izbjegavanju stresa i važnosti odmaranja i zdrave prehrane. Slušala je, a onda odabrala ono što je mislila da će njoj biti korisno.

Disala je jer se nije mogla odlučiti što učiniti, koju zamisao odabrati, i zato jer ju je bolio svaki dio tijela. Potom je odšepala, uz užarenu bol pri svakom koraku, dok je meko tkivo njezina tijela protestirajući plakalo.

Otišla je niz kraći hodnik s desne strane, zašla za ugao i zaustavila se ispred neoznačenih vrata. Barem se nešto nije promijenilo, pomislila je dodirujući okvir vrata na kojem su bile male usjekline koje su označavale njezin rast. Zarezi su naglo prestali, ne toliko zbog toga što je prestala rasti, nego zbog toga što je čovjek kojemu je bilo toliko stalo, otac koji ju je toliko volio, otišao.

Okrenula je kvaku jer je morala ući unutra. Morala se povući negdje gdje će moći polizati svoje rane.

Vrata su bila zaključana. Pokušala je ponovno, a potom je počela lupati šakom o drvena vrata – svaki udarac snažan i odlučan.

Vrata su se otvorila, otkivajući iznenađenu tinejdžericu.

– Oh, bok – rekla je djevojka, malčice namrštivši svoj pjegasti nosić. – Žao mi je, ali sobe za goste su na katu. Ovo je privatna soba.

– Znam što je ovo – uzvratila je Michelle, progovorivši prvi put otkad je kročila u pansion.

– Brittany, tko je? – začuo se glas djevojčice iz stražnjeg dijela apartmana.

– Ne znam. – Tinejdžerica se okrenula natrag prema vratima, pogleda koji je govorio kako očekuje da Michelle ode.

Michelle je željela ući u svoju sobu, srušiti se na krevet i zaspati. San ju je, kad god ga je uspijevala pronaći, iscjeljivao.

Progurala se pokraj tinejdžerice i kao da je kročila u alternativni svijet.

Ništa nije bilo onakvim kakvim je trebalo biti. Ni zidovi, ni sagovi na podu, ni pokućstvo. Umjesto istrošene karirane sofe bio je tu usko presvučeni kauč u nijansama plave. Tratinčice su bile posvuda – u vazama, na jastucima i slikama. Čak su i zavjese bile svojevrstan spomenik tom podrugljivom cvijetu. Tamo gdje nisu bile tratinčice, bile su kupine.

Zurila je u nove stolice, kuhinjski stol koji nije prepoznavala i igračke. Kuća za lutke u kutu. Plišane igračke i gomila igara naslaganih na prozorskoj dasci.

Pred Michelle je izašla djevojčica kojoj je bilo možda deset godina. Oči su joj bile velike i tamnoplave, a izraz lica prestrašen. U rukama je imala iPod.

– Tko ste vi? – upitala je, a potom su se te velike oči razrogačile. – Znam. – Zakoračila je korak unatrag, gotovo ustuknuvši dok se kretala. – Morate otići. Smjesta morate otići.

– Gabby! – rekla je tinejdžerica zazvučavši šokirano.

Michelle se kretala brzo, uzmaknuvši iz sobe, ignorirajući proteste agonije koja se omotala oko njezina kuka i zbog koje je počela posrtati. Sve je bilo krivo. Bilo je previše boli i soba se počela naginjati. Nije mogla disati, nije znala gdje se nalazi. Činilo joj se da staje na čvrsto tlo, a onda kao da počinje padati.

Kretala se najbrže što je mogla, osjećajući štetu koju trpi njezin kuk, znajući da će kasnije za sve to platiti, ali je nije bilo briga.

Natrag istim putem kojim je došla. Carly je čekala na ulazu. Još uvijek savršena u svojoj ženstvenoj odjeći i s Brendinom narukvicom. Michelle se zaustavila ispred nje.

– Otpuštena si – izgovorila je razgovijetno, usprkos žarenju u kuku.

Carly je problijedjela. – Što? Ne možeš to učiniti.

– Mogu. Sjeti se, ovo je moj pansion. Otpuštena si. Spakiraj se i gubi se. Ne želim te više nikad vidjeti.

Prošla je pokraj Damaris, više teturajući nego se spuštajući niz stubište, pa se dovukla do svojega kamioneta. Gotovo se onesvijestila od boli dok je lijevu nogu uvlačila u kamionet, ali uspjela je, nakon čega je upalila motor i odvezla se.

Poslije samo dva oštra zavoja, zaustavila se sa strane ceste i stavila mjenjač u položaj za parkiranje. Iz njezina su se grla probili grubi jecaji. Ruke su joj drhtale, a hladnoća ju je prožela do kostiju.

Nije bilo suza – isključivo zvukovi i spoznaja da samo zato što se vratila doma ne znači da ima kamo i otići.

Michelle Sanderson možda se izvana i doima poput snažne, neovisne žene, no u svojoj nutrini još je uvijek ranjena djevojčica koja je pobjegla od kuće prije mnogo godina. Sada je mlada ratna veteranka i vraća se u neobičan pansion kako bi preuzela svoje nasljedstvo te kako bi se oporavila od ratnih trauma. Umjesto toga, uviđa kako se u vlasnički apartman uselila osoba koju najmanje želi vidjeti. Carly Williams i Michelle bile su nerazdvojne dok šokantna izdaja nije uništila njihovo prijateljstvo. A sada je Carly upletena u financijsku katastrofu skrivenu iza ugodnog pročelja pansiona. Carly je samohrana majka, cijeli se život bori s tračevima i lažima te se konačno počinje micati s mrtve točke na svim poljima života. Međutim, ako pansion propadne, Carly i njezina kći također će propasti s njime. Kako bi spasile svoj izvor prihoda, Carly i Michelle sklapaju burno primirje. Bit će im potrebno više od jedne uspješne sezone kako bi nadišle svoju razornu prošlost no, uz malo sreće i prekrasno ljeto, možda ipak uspiju ponovno otkriti čari prijateljstva kakvo se sklapa samo jednom u životu.

Sezona bosih nogu - Susan Mallery

Sezona bosih nogu SUSAN MALLERY

Susan Mallery

SEZONA BOSIH NOGU

Susan Mallery Sezona bosih nogu

JEDAN

Sutra