MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA
knjiga tristo sedamdeseta
Naslov izvornika
The Perfect Child
Copyright © 2019 by Heather Berry
Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2021.
Urednica programa
Hana Vunić
Urednica
Aleksandra Stella Škec
Nakladnik
Mozaik knjiga
Direktor
Bojan Vidmar
Lektorica
Biserka Sinković
Grafički urednik
Marko Katičić
Oblikovanje naslovnice
Ivan Živko
Ilustracija na naslovnici
Shutterstock
Tisak
Denona, Zagreb, siječanj 2021.
ISBN 978-953-14-2923-8 (meki uvez)
ISBN 978-953-14-2924-5 (tvrdi uvez)
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima xx (meki uvez) i xxxx (tvrdi uvez).
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
SLUČAJ #5243
o BAV iJ eSni r AZgoVor S PiPer go L dST ein
Je li vam ovo prvi slučaj umorstva? – pitao je kratko, odrješito.
Plava košulja napinjala mu se preko mišićavih prsa.
Ma koliko me puta policija već bila ispitala, nikad nije postalo lako. Živci su mi odmah sami od sebe poskočili. Policija bi mi uvijek ostavila dojam da lažem, čak i kad bih govorila istinu.
Pročistila sam grlo. – Sudjelovala sam na drugim slučajevima.
Poželjela sam živjeti u svijetu u kojem nisam tako blisko poznavala nasilje, ali s obzirom na posao kojim sam se bavila, nagledala sam ga se i više nego što treba. No, ipak nikad ne bih očekivala da će Bauerovi biti upleteni u nešto tako grozno.
– Kako ste saznali za novo otkriće?
Bacila sam pogled prema dvostrukom zrcalu iza nas. Iako smo u prostoriji bili samo nas dvoje, znala sam da nismo sami.
– Claire mi je rekla.
Podignuo je obrve. – Claire?
– Kolegica s posla – odvratila sam brzo.
Teško je bilo povjerovati da je prošlo manje od sata otkako mi je Claire ušetala u ured. Uvijek bismo bile prve ujutro te sam pretpostavila da je došla pitati me kako je bilo na spoju sinoć, jer bi se ona uvijek zbog takvih stvari uzbuđivala više od mene. Bila je u braku već dvadeset godina pa je voljela proživljavati moje doživljaje, no bračni joj je život morao biti poprilično dosadan ako ju
Lucinda Berry
je toliko ushićivao moj život. Moj ljubavni život zaista nije izvor uzbuđenja.
Policajac je probadao pogledom. Htio je da mu kažem više, ali ja nisam htjela previše otkriti. Naslonio je laktove na stol i nagnuo se naprijed. – Što vam je točno rekla?
Morao je biti zaposlen nedavno jer ga još nikad nisam vidjela. U gradiću malom kao što je Clarksville čak su i policajci poznate osobe. Bio mi se predstavio kad je ušao u čekaonicu, ali tad sam još bila u šoku od svega i nisam zapamtila ime.
Slegnula sam ramenima, napeto kršeći ruke pod stolom. – Nije puno toga rekla, ali bilo mi je jasno da nešto ne valja čim je ušla u ured.
Upravo sam bila pokrenula računalo i organizirala sam si datoteke za taj dan kad je Claire promolila glavu kroz vrata prije nego što sam dovršila prvu šalicu kave. – Isuse, koka, a da ti umjesto mene ideš na te spojeve? – našalila sam se, ali izraz njezina lica govorio mi je da joj nije do smijeha.
Nije ondje bilo nikakve zaigranosti nego samo mrtva ozbiljnost. Svi smo imali takav izraz lica za one situacije kad bi slučaj bio toliko užasan da bi nas noću držao budnima i uvlačio nam se u snove nakon što nekako uspijemo zaspati – slučaj koji bi socijalne radnike s djecom natjerao da tu djecu čvrsto zagrle.
– Znači jednostavno ste znali? – Ton njegova glasa upućivao je na to da nije baš siguran vjeruje li mi.
Mrzila sam to što nismo na istoj strani. Ne možeš biti na strani suprotnoj od zakona i ne osjećati se kriminalcem. To je nemoguće. – Znala sam da je nešto ozbiljno posrijedi, ali nisam imala pojma o čemu je riječ ni tko je upleten. – Treći sam put pogledala svoj mobitel, mislima ga potičući da zavibrira. Nisam bila uhićena. Mogla sam otići kad god poželim, ali nije bilo izgleda da to učinim, a da ne ostavim dojam kako nešto skrivam.
– Što ste pomislili kad ste saznali da je riječ o obitelji Bauer?
Potisnula sam emocije koje su mi počele navirati na usta. – Nadala sam se da će oni napokon dobiti neke odgovore. Poput obitelji su mi.
Pogledao je dosje koji je imao otvoren pred sobom. – Ovdje piše da ste tom slučaju vi bili prvotno dodijeljeni kao socijalna radnica?
Kimnula sam pa se odmah sjetila da se ovaj razgovor snima. –Jesam.
– Kako je to bilo?
Kako opisati protekle dvije godine? Bio je to najsloženiji slučaj u mojoj karijeri i nije mogao završiti lošije. Toliko sam puta posumnjala u sebe, zapitala se jesu li moje odluke bile pravilne za sve upletene – što ako sam imala krivo? Što ako sam bila dijelom odgovorna za sve ovo? Duboko sam udahnula, pokušala razbistriti glavu.
– Janie nije mogla tražiti bolji dom. Više od dvadeset godina radim kao socijalna radnica i nagledala sam se jako puno loših udomitelja. Mnogi to rade samo zbog novca, vode obitelj kao da je posao, no Bauerovi su bili dobri ljudi. Samo su htjeli pomoći. –Suze su mi navrle na oči i nisam ih mogla zaustaviti, ma koliko se trudila. Obrisala sam ih brzo, ispunjena neugodom što pred njim ispadam toliko slaba. – Oprostite. Prebrzo mi je sve ovo.
– Razumijem vas – rekao je, ali znala sam da nije tako. Još nisam vidjela nekog murjaka kako plače. Pričekao je koji trenutak pa nastavio: – Bi li vam bilo lakše da krenemo ispočetka?
Nije bilo bitno odakle krenuli jer ništa od ovog nije moglo biti lako.
