Issuu

Savršen

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga osamdeset deveta

Naslov izvornika

Perfect

Nakladnik

Mozaik knjiga

Urednik

Zoran Maljković

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Izvršna urednica

Hana Vunić

Grafički urednik

Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morićxxxxxxxxxx

Ilustracija na naslovnici

Shutterstockxxxxxxxxxxxxx

Tisak

Denona, Zagreb, ožujak 2015.

ISBN 978-953-14-2580-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxx.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ZAHVALA

Nanaslovnici romana stoji moje ime, ali iza svakog prizora nalazi se skupina ljudi koja je pridonijela njegovu nastanku velikodušno posvetivši svoje vrijeme, talent, podršku i prijateljstvo. Svatko iz te skupine na neki je način obogatio i roman koji ćete čitati, kao i moj život. Od srca zahvaljujem...

Donu Bellisariju i glumačkoj postavi i ekipi serije Quantum Leap.

Geraldu Schnitzeru što je podijelio svoje bogato tridesetogodišnje iskustvo u filmskoj industriji, preuzevši ulogu tehničkog savjetnika za sva pitanja o nastajanju filma.

Susan Spangler – tajnici, istraživačici i prijateljici – koja riječima kompetentnost, posvećenost i suradnja daje nova značenja.

Nancy Williams – voditeljici nacionalnog programa iz Coorsa Širite pismenost – što se tako bezrezervno predala širenju pismenosti među ženama i što me svojim optimizmom stalno ohrabrivala dok sam pisala ovaj roman.

Pat i Terryju Barcelu, što su mi s puno ljubavi omogućili da na njihovom osamljenom ranču radim u samoći.

Lloydu Stansberryju, na neprestanoj pomoći u pravnim pitanjima vezanim uz radnju.

Williamu C. McCordu, što mi je deset godina činio usluge koje su poboljšale život jednog mladića i koje će to uvijek činiti.

Debby Brown, jer je pravi primjer dobrote.

Pauline Marr, kojoj su velikodušnost i nesebičnost pravi dar profesiji... I njezinim prijateljima.

Amnonu Benjaminiju, na divnom dragom kamenju i neprocjenjivim savjetima.

I na kraju, Lindi Marrow – urednici, savjetnici i prijateljici.

1976.

Margaret Stanhope stajala je na vratima koja su vodila na terasu. Njezine aristokratske crte lica pretvorile su se u leden izraz dok je gledala kako njezin batler pladanj s pićem nosi njezinim unucima koji su se upravo vratili iz svojih privatnih škola na ljetne praznike. Podno terase, dolje u kotlini, jasno se vidio Ridgemont, grad u Pennsylvaniji, i njegove vijugave ulice s drvoredima, uređen park, slikovita trgovačka zona i na desnoj strani valoviti brežuljci, gdje se nalazio ladanjski klub. Točno u središtu Ridgemonta smjestio se niz zgrada od crvene opeke – bio je to Stanhope Industries, izravno ili neizravno zaslužan za ekonomsko blagostanje većine obitelji iz Ridgemonta. Kao u većini manjih zajednica, i u Ridgemontu je vladala stroga društvena hijerarhija, a obitelj Stanhope bila je čvrsto ustoličena na njezinom vrhu, baš kao što je njihovo zdanje bilo čvrsto utvrđeno na najvišem brijegu Ridgemonta.

No, Margaret Stanhope danas nije razmišljala ni o pogledu s terase ni o visokom društvenom statusu koji je imala od rođenja i koji je poboljšala brakom, nego o nevjerojatnom udarcu koji će zadati svojim trima mrskim unucima. Najmlađi unuk, šesnaestogodišnji Alex, vidio je kako ga gleda te je s batlerova srebrnog pladnja nevoljko umjesto šampanjca uzeo ledeni čaj. Isti je kao i njegova sestra, prezrivo je pomislila Margaret dok ih je gledala. Oboje su bili razmaženi, beskarakterni, promiskuitetni i neodgovorni; previše su pili, previše su trošili i previše se igrali; dva derišta koja nisu ništa znala o samodisciplini. Ali tomu svemu će sada doći kraj.

Judith McNaught

Pogledom je pratila batlera dok je nudio piće Elizabeth, koja je na sebi imala usku žutu ljetnu haljinu s dubokim dekolteom. Kad je sedamnaestogodišnja Elizabeth vidjela da ju baka gleda, uputila joj je bahat, izazovan pogled i s djetinjastim prkosom uzela dvije čaše šampanjca. Margaret Stanhope ju je gledala, ali nije ništa rekla. Ta djevojka je zapravo bila ista kao i njezina majka – površna, pohotna, bezvrijedna pijandura koja je poginula prije osam godina kad je sportski auto kojim je upravljao Margaretin sin izmakao kontroli na ledenom dijelu autoceste. U toj nesreći stradali su i on i njegova žena, ostavljajući svoje četvero djece bez roditelja. U policijskom izvještaju pisalo je da su oboje bili pijani i da je auto vozio više od sto šezdeset kilometara na sat.

Prije šest mjeseci, ne obazirući se na svoju poodmaklu dob i na loše vrijeme, Margaretin suprug poginuo je dok je avionom išao u Cozumel, tobože u ribolov. Dvadesetpetogodišnja manekenka koja je također bila u tom avionu sigurno je išla s njim da mu stavi mamac na udicu, pomislila je s netipičnom vulgarnošću i hladnom nezainteresiranošću. Kobne nesreće jasno su pokazivale kakvim bludom i nehajem su generacijama bili prožeti životi svih muškaraca iz obitelji Stanhope. Svaki bahat, bezobziran i zgodan muški pripadnik te obitelji svaki je dan svojega života živio kao da je neuništiv i kao da nikome ne mora odgovarati. Margaret se zbog toga cijeli život morala oslanjati na svoje narušeno dostojanstvo i samokontrolu, dok je njezin razvratan muž tratio bogatstvo na poroke i podučavao svoje unuke da žive isto kao i on. Prošle je godine, dok je ona gore spavala, doveo prostitutke u ovu kuću i podijelio ih sa svojim unucima. Sa svima osim s Justinom. Njezinim voljenim Justinom...

Drag, inteligentan i marljiv, Justin je jedini od njezina tri unuka nalikovao muškarcima iz Margaretine obitelji i ona ga je voljela svim srcem. Ali Justin je sada bio mrtav, dok je njegov brat Zachary bio živ i zdrav i izazivao je svojom vitalnošću. Okrenula

je glavu i vidjela ga kako se brzo penje kamenim stepenicama koje su vodile na terasu. Kad je ugledala tog visokog, crnokosog osamnaestogodišnjaka, gotovo nije mogla podnijeti nalet mržnje koji ju je obuzeo. Stisnula je čašu koju je držala u ruci i potisnula mahnit poriv da mu baci tu čašu u preplanulo lice i izgrebe ga noktima.

Zachary Benedict Stanhope III., koji je dobio ime prema Margaretinom suprugu, izgledao je baš kao njegov imenjak u tim godinama, ali nije ga zato prezirala. Imala je mnogo bolji razlog zbog kojeg ga je mrzila i Zachary je točno znao koji je to razlog. No za nekoliko minuta napokon će platiti za to što je napravio, iako ne dovoljno, naravno. Nije ga mogla kazniti onoliko koliko zaslužuje i svoju je bespomoćnost prezirala gotovo koliko i njega.

Čekala je da mu batler ponudi šampanjac, a onda je izišla na terasu. – Vjerojatno se pitate zašto sam sazvala ovaj mali obiteljski sastanak danas – rekla je. Zachary ju je suzdržano gledao naslonivši se na ogradu, ali Margaret je uhvatila Alexa i Elizabeth kako se nestrpljivo pogledavaju. Oni su sjedili za stolom sa suncobranom i sigurno su jedva čekali pobjeći odavde i naći se sa svojim prijateljima, tinejdžerima koji su bili isti kao i njih dvoje – nemoralni mladi beskičmenjaci koji su samo željni zabave i koji rade ono što ih je volja jer znaju da će se iz svake neugodne situacije izvući obiteljskim novcem. – Vidim da ste nestrpljivi – rekla je bratu i sestri koji su sjedili za stolom – pa ću odmah prijeći na stvar. – Sigurno vam nije palo na pamet da razmišljate o nečem tako banalnom kao što je vaše financijsko stanje, ali situacija je takva da je vaš djed bio previše zaokupljen svojim društvenim aktivnostima i previše je bio siguran u to da je besmrtan pa vam nije osigurao pristojnu ušteđevinu na vaše ime nakon što su vam roditelji poginuli. Zbog toga ja sada imam potpunu kontrolu nad njegovom imovinom. Ako niste sigurni što to znači, odmah ću vam pojasniti. – Zadovoljno se nasmiješivši,

Judith McNaught

rekla je: – Ako se oboje nastavite školovati, ako popravite ocjene i ako se počnete ponašati na meni prihvatljiv način, i dalje ću vam plaćati školarinu i dopustit ću vam da zadržite svoje skupocjene sportske aute. Točka.

Elizabeth je isprva više bila zbunjena nego zabrinuta. – A što je s mojim džeparcem i životnim troškovima kad krenem na fakultet sljedeće godine?

– Nećeš imati nikakve životne troškove. Za početak ćeš živjeti i studirati ovdje! Ako se tijekom sljedeće dvije godine pokažeš pouzdanom, onda ću ti dopustiti da odeš nekamo na fakultet.

– Studirati ovdje – bijesno je ponovila Elizabeth. – Pa nisi valjda ozbiljna!

– Iskušaj me, Elizabeth. Usprotivi mi se pa ćeš vidjeti kako ćeš ostati bez ijednog centa. Ako samo još jednom čujem da si se opijala, drogirala i ponašala promiskuitetno, više nikada nećeš dobiti ni dolara od mene. – Pogledala je Alexandera i dodala: – Isto to vrijedi i za tebe, ako si se možda pitao. Osim toga, na jesen se ne vraćaš u Exeter, nego ćeš srednju školu završiti ovdje.

– Ne možeš nam to učiniti! – planuo je Alex. – Djed ti to nikada ne bi dopustio!

– Nemaš nam pravo govoriti kako da živimo svoje živote –kukala je Elizabeth.

– Ako ti se ne sviđa moja ponuda – nemilosrdno joj je rekla Margaret – onda ti predlažem da se zaposliš kao konobarica ili da si nađeš svodnika, jer je to dvoje jedino što trenutačno možeš raditi.

Gledala je kako blijede te je zadovoljno kimnula. A onda je Alexander turobno pitao: – Što je sa Zackom? On ima odlične ocjene na Yaleu. Nećeš valjda i njega natjerati da živi ovdje? Došao je trenutak koji je čekala. – Neću – rekla je.

Okrenula se prema Zacharyju tako da mu može dobro vidjeti lice i graknula: – Gubi se! Gubi se iz ove kuće i više se nikada ne vraćaj. Ne želim više nikada vidjeti tvoje lice ni čuti tvoje ime.

Da nije primijetila kako mu se iznenada steže brada, mislila bi da njezine riječi nisu imale nikakav utjecaj na njega. Nije tražio objašnjenje jer mu ono nije bilo potrebno. Zapravo, sigurno je ovo očekivao čim je ona počela izricati ultimatum njegovoj sestri. Bez riječi se uspravio i posegnuo za ključevima od auta koje je bacio na stol, ali ruka mu se zaustavila kad se Margaret izderala: – Ostavi ih! Odavde ćeš izaći samo s tom odjećom koju imaš na sebi. – Maknuo je ruku i pogledao sestru i brata, kao da očekuje da oni nešto kažu, no oni su bili ili previše zaokupljeni vlastitim očajem ili su se previše bojali da će ih snaći ista sudbina kao i njega ako se zamjere baki.

Margaret je njih dvoje prezirala zbog nedostatka hrabrosti i odanosti, no istovremeno se htjela pobrinuti da im poslije ne padne na pamet da budu hrabri. – Ako netko od vas dvoje ikad stupi u kontakt s njim ili dopusti da on stupi u kontakt s vama – upozorila ih je dok je Zachary kretao prema stepenicama koje su vodile dolje s terase – ili čak i ako se nađete na istoj zabavi s njim u nečijoj kući, snaći će vas ista sudbina kao i njega. Je li vam to jasno? – Svom unuku na odlasku uputila je drukčije upozorenje: – Zachary, ako si mislio svoje prijatelje pitati za pomoć, nemoj to ni pokušavati. Stanhope Industries najveći je poslodavac u Ridgemontu, a ja sam sada njegov jedini vlasnik. Nitko ti neće pomoći ako zna da će mi se time zamjeriti i dovesti se u opasnost da izgubi posao.

Zastavši na donjoj stepenici, okrenuo se i pogledao ju s takvim hladnim prezirom da je tek tada shvatila da on nikada ne bi uzeo milostinju od prijatelja. Ali najviše ju je zanimalo što mu je to vidjela u očima prije nego što je okrenuo glavu. Je li to bila tuga? Ili pak bijes? Možda strah? Silno se nadala da je bilo sve troje.

Judith McNaught

Kamion za selidbe je usporio i drndavo stao ispred jednog muškarca koji je hodao uz rub ceste, prebacivši jaknu preko ramena i pognuvši glavu kao da puše jak vjetar. – Hej – povikao je Charlie Murdock – treba li ti prijevoz?

Charlieja su ošamućeno pogledale oči boje jantara; mladić je isprva izgledao potpuno dezorijentirano, kao da je mjesečario po cesti, no onda je naglo kimnuo. Dok se mladić penjao u kabinu, Charlie je primijetio da njegov novi suputnik nosi skupe svijetlosmeđe hlače, ulaštene cipele s kojima je uskladio čarape i da ima elegantnu frizuru. Pretpostavivši da je pokupio bogatog studenta koji je iz nekog razloga odlučio putovati autostopom, oslonio se na svoju intuiciju i usputno ga pitao: – Na koji fakultet ideš?

Mladić je gutnuo slinu kao da mu je grlo stegnuto i okrenuo glavu prema bočnom prozoru, no kad je progovorio, glas mu je bio hladan i neumoljiv. – Ne idem na fakultet.

– Je li ti se auto negdje pokvario?

– Nije.

– Imaš li obitelj ovdje negdje?

– Ja nemam obitelj.

Charlie je imao tri odrasla sina u New Yorku i iako je njegov suputnik otresito odgovarao na pitanja, Charlie je imao snažan osjećaj da se taj mladić silno trudi kontrolirati svoje emocije. Pričekao je nekoliko minuta, a onda je pitao: – Imaš li ime?

– Zack... – odgovorio je, a onda je neodlučno zastao i rekao: – Benedict.

– Kamo ideš?

– Kamo i ti.

– Ja idem skroz do Zapadne obale. U Los Angeles. – U redu – rekao je tonom koji nije poticao daljnji razgovor. – Kamo god.

Tek je nekoliko sati kasnije mladić prvi put svojevoljno progovorio. – Treba li ti pomoć pri istovarivanju stvari kad stigneš u Los Angeles?

Charlie ga je pogledao postrance, brzo preispitujući svoj prvobitni zaključak o Zacku Benedictu. Odijevao se kao mali bogataš, govorio je kao mali bogataš, ali istovremeno mu je trebao novac i očito se našao u škripcu. Također je bio potpuno spreman progutati ponos i baviti se običnim fizičkim radom, a Charlie je smatrao da to pokazuje da ima petlju. – Izgledaš kao da bi lako mogao podizati teške predmete – rekao je i brzo odmjerio Benedictovu visoku, mišićavu figuru. – Dižeš li utege ili nešto?

– Boksao sam na… Prije sam boksao – kratko se ispravio.

Na fakultetu, u mislima je dovršio Charlie. Odlučio je dati mu posao – možda zbog toga što ga je Benedict nekako podsjećao na njegove dečke kad su bili u tim godinama i pokušavali se snaći u životu ili pak zbog toga što je predosjetio da su problemi Zacka Benedicta prilično gadni. Bilo kako bilo, Charlie je donio takvu odluku i pružio mu ruku. – Ja sam Murdock. Charlie Murdock. Ne mogu ti mnogo platiti, ali barem ćeš imati priliku vidjeti pravu pravcatu holivudsku elitu kad stignemo u L.A. Ovaj kamion pun je rekvizita koji pripadaju Empire Studiosu. Dobio sam posao da im radim prijevoz. Tamo idemo. Benedictova turobna suzdržanost spram te informacije nekako je pojačala Charliejev osjećaj da njegov suputnik nije samo švorc, nego i to da nema pojma kako će riješiti taj problem u bliskoj budućnosti. – Ako budeš dobro obavljao posao za mene, možda ću moći reći koju za tebe u kadrovskoj službi Empirea… Ako ti nije problem mesti ili nositi stvari?

Njegov suputnik ponovno se okrenuo prema bočnom prozoru i zurio u tamu. Baš kad je Charlie pomislio da je pogriješio i zaključio da Benedict sigurno misli da je predobar za fizički

Judith McNaught

rad, taj mladić je glasom promuklim od olakšanja i nelagodne zahvalnosti rekao: – Hvala. To bi mi puno značilo. 1. 1978.

Ja sam gospođa Borowski iz ustanove za nezbrinutu djecu LaSalle – izjavila je sredovječna žena dok je preko orijentalnog tepiha koračala prema recepcionarki, držeći preko ruke vrećicu iz Woolworthsa. Pokazujući na sićušnu jedanaestogodišnjakinju koja je išla za njom, hladno je dodala: – A ovo je Julie Smith. Ima termin kod doktorice Therese Wilmer. Vratit ću se po nju kad završim s kupnjom.

Recepcionarka se nasmiješila djevojčici. – Doktorica Wilmer će ti se uskoro pridružiti, Julie. A do tada lijepo sjedi onamo i ispuni ovaj formular koliko možeš. Zaboravila sam ti ga dati kad si prošli put bila ovdje.

Srameći se svojih pohabanih traperica i prljave jakne, Julie je nelagodno pogledala po otmjenoj čekaonici u kojoj su krhke porculanske figurice stajale na antiknom stoliću, a skupocjene brončane skulpture na mramornim postoljima. U širokom luku zaobišavši stol s krhkim drangulijama, krenula je prema stolici pokraj ogromnog akvarija u kojemu su egzotične zlatne ribice gracioznih peraja dokono plivale među čipkastim zelenilom. Gospođa Borowski je iza nje provirila natrag u prostoriju i upozorila recepcionarku: – Julie će ukrasti sve što nije pričvršćeno. Lukava je i brza, pa ju trebate držati na oku.

Posramljena i ljuta, Julie se svalila na stolicu, a onda je ispružila noge namjerno pokušavajući ostaviti dojam da se silno dosađuje

i da ju grozne riječi gospođe Borowski uopće nisu dirnule. No ipak nije mogla sakriti crvene mrlje koje su joj se od srama pojavile na obrazima, kao ni činjenicu da joj noge ne dosežu do poda.

Potom je promijenila položaj i prestrašeno pogledala formular koji je trebala ispuniti. Iako je znala da neće moći pročitati što piše, svejedno je pokušala. Stisnula je zube i potpuno se usredotočila na slova. Prva riječ počinjala je sa slovom I kao Ines, kako se zvala jedna njezina prijateljica. Drugo slovo bilo je M, kao u riječi mačka, ali nije pisalo mačka. Stisnula je žutu olovku i pokušala odagnati one poznate osjećaje frustriranosti i očaja koji bi ju obuzeli svaki put kad je nešto trebala pročitati. Riječ mačka naučila je u prvom razredu, ali tu riječ nitko nikada nije pisao! Ljutito gledajući nerazumljive riječi na formularu, bijesno se pitala zašto nastavnici podučavaju djecu da čitaju glupe riječi kao što je mačka kad ih nitko nigdje ne piše osim u glupim knjigama za prvašiće.

Ali nisu knjige glupe, podsjetila se Julie. Ni nastavnici. Druga djeca njezine dobi vjerojatno bi u tren oka pročitala ovaj glupi formular! Ona nije znala pročitati ni jednu riječ koja se nalazila na njemu, ona je bila glupa.

S druge strane, rekla si je Julie, znala je puno o stvarima o kojima druga djeca nisu imala pojma, jer je imala sposobnost primjećivanja. Tako je, između ostaloga, primijetila da kad ti ljudi daju da nešto ispuniš, gotovo uvijek očekuju od tebe da napišeš svoje ime…

Na vrhu formulara pažljivo je napisala J-u-l-i-e-S-m-i-t-h, a onda je zastala, ne mogavši više ništa ispuniti. Osjetila je da ju ponovno obuzima bijes, no umjesto da se osjeća loše zbog tog blesavog papira, ovaj put je odlučila misliti na nešto lijepo, kao što je povjetarac koji joj u proljeće puše po licu. Zamislila je kako leži ispod velikog drveta s puno lišća i gleda vjeverice kako

Judith McNaught

trčkaraju po granama, kad ju je iz misli prenuo ugodan glas recepcionarke. Istovremeno se osjećala i krivo i uplašeno.

– Nešto nije u redu s olovkom, Julie?

Julie je zabila vrh olovke u hlače i slomila ga. – Vrh je slomljen.

– Evo ti druga.

– Ruka me boli danas – lagala je i ustala. – Ne mogu pisati. I moram ići na zahod. Gdje se nalazi?

– Odmah pokraj dizala. Doktorica Wilmer moći će te primiti vrlo brzo. Nemoj se dugo zadržati.

– Neću – poslušno je odgovorila Julie. Nakon što je za sobom zatvorila vrata prostorije, okrenula se da pogleda što na njima piše i pažljivo proučila prvih nekoliko slova kako bi mogla prepoznati gdje se treba vratiti. – P – glasno je šapnula da ne zaboravi. – S. I. – Zadovoljno je krenula dugačkim hodnikom s tepihom, skrenula lijevo na kraju i onda desno kod vodoskoka, ali kad je napokon došla do dizala, vidjela je da se pokraj njih nalaze dvoja vrata na kojima nešto piše. Bila je gotovo sigurna da je to zahod, jer je između ostaloga, do sada uspjela zapaziti da se na vratima zahoda u velikim zgradama obično nalazi drukčija kvaka nego na vratima ureda. No problem je bio u tome što ni na jednim vratima nije stajalo DJEČACI ili DJEVOJKE, dvije riječi koje je znala prepoznati, niti su se na njima nalazili oni lijepi mršavi likovi koji su ljudima poput nje govorili u koji zahod treba ući. Julie je vrlo oprezno uhvatila kvaku na jednim vratima, lagano ih otvorila i zavirila unutra. Brzo je zatvorila vrata kad je ugledala one čudne školjke na zidu. Znala je još nešto što druge djevojčice vjerojatno nisu znale: zahodske školjke koje koriste muškarci izgledaju čudno. I muškarci lagano polude ako neka djevojčica otvori vrata dok su oni na zahodu. Julie je otvorila druga vrata i ušla u pravi zahod.

Svjesna toga da je izgubila dosta vremena, izašla je iz zahoda i brzo se vratila do onog dijela gdje bi se trebala nalaziti ordinacija

doktorice Wilmer. Potom je s velikom mukom počela proučavati slova na vratima. Na vratima doktorice Wilmer pisalo je P-S-I. Ona je na vratima ispred sebe vidjela da piše P-E-D, zaključila da je krivo zapamtila slova i brzo otvorila vrata. Neka nepoznata, sjedokosa žena podigla je pogled s pisaće mašine. – Da?

– Pardon, pogrešna soba – promrmljala je Julie zacrvenjevši se. – Znate li možda gdje se nalazi ordinacija doktorice Wilmer?

– Doktorice Wilmer?

– Da, znate, Wilmer, to počinje sa P-S-I!

– P-S-I… Oh, sigurno misliš na psihološku službu! To je prostorija dvadeset pet šesnaest, dalje niz hodnik.

Julie bi se inače pretvarala da razumije i nastavila upadati u prostorije dok ne nađe onu pravu, ali sada se previše brinula da ne zakasni. – Možete li mi to izgovoriti broj po broj?

– Molim?

– Broj po broj! – očajno je rekla. – Znate: tri, šest, devet, četiri, dva. Na taj način.

Žena ju je pogledala kao da je idiot, što je Julie već i sama znala, ali mrzila je kad i drugi to primijete. Uzrujano uzdahnuvši, žena je rekla: – Doktorica Wilmer nalazi se u ordinaciji dva, pet, jedan, šest.

– Dva, pet, jedan, šest – ponovila je Julie.

– To su četvrta vrata s lijeve strane – dodala je.

– E pa – uzrujano je povikala Julie – mogli ste tako odmah reći!

Recepcionarka doktorice Wilmer podigla je pogled kad je Julie ušla. – Jesi li se izgubila, Julie?

– Ja? Uopće nisam! – Julie je slagala silovito odmahnuvši glavom tako da su joj se zatresle kovrče i sjela na stolicu. Ne znajući da ju netko promatra kroz staklo za koje je mislila da je obično ogledalo, obratila je pozornost na akvarij koji se nalazio pokraj njezine stolice. Odmah je primijetila da je jedna prekrasna riba

Judith McNaught

uginula i da dvije druge ribe plivaju oko nje kao da ju žele pojesti.

Automatski je kucnula prstom po staklu da ih otjera, ali ribe su se brzo vratile. – Unutra je mrtva riba – rekla je recepcionarki, pokušavajući zvučati samo mrvicu zabrinuto. – Mogu ju ja izvaditi.

– Spremačica će ju izvaditi večeras, ali svejedno ti hvala što si se ponudila.

Julie je suspregnula nalet bijesa zbog bespotrebne okrutnosti prema mrtvoj ribi. Nije bilo pravedno nešto tako prekrasno i bespomoćno ostaviti ondje. Uzela je neki časopis sa stolića i pretvarala se da ga čita, ali krajičkom oka nastavila je nadzirati dvije ribe grabežljivice. Svaki put kad su se vratile i počele gurkati i bockati svog uginulog prijatelja, ona je krišom pogledala recepcionarku da vidi gleda li ju, a onda je vrlo ležerno ispružila ruku i kucnula po staklu da ih otjera.

Malo dalje, u ordinaciji s druge strane ogledala, doktorica

Theresa Wilmer gledala je cijeli taj prizor i zadovoljno se nasmiješila promatrajući Julien plemenit pokušaj da zaštiti mrtvu ribu, dok pred recepcionarkom pokušava djelovati ravnodušno. Pogledavši muškarca koji se nalazio pokraj nje, još jednog psihijatra koji je nedavno počeo posvećivati vrijeme njezinom posebnom projektu, doktorica Wilmer ironično je rekla: – Evo je, zloglasna Julie, užasna adolescentica koju su neki stručnjaci procijenili ne samo nesposobnom za učenje, nego i neukrotivom, rekli su da vrši loš utjecaj na vršnjake i da izaziva nevolju, što će dovesti do maloljetne delinkvencije. Jesi li znao – nastavila je, s razigranim divljenjem u glasu – da je organizirala štrajk glađu u LaSalleu? Nagovorila je četrdeset petero djece, uglavnom starijih od sebe, da joj se pridruže u zahtijevanju bolje hrane.

Doktor John Frazier kroz ogledalo je pogledao djevojčicu. –Pretpostavljam da je to učinila zbog skrivene potrebe da se suprotstavi autoritetu?

Taj dan obilježen je Julienim prvim uhićenjem, ali i Julienom prvom pravom prilikom, iako ona toga nije bila svjesna: taj događaj doveo ju je do doktorice Wilmer. Nakon što je – pomalo nepravedno – uhićena zbog pokušaja krađe automobila, Julie je upisana u novi, eksperimentalni program doktorice Wilmer. Taj program sastojao se od intenzivnog psihološkog testiranja, baterije testova inteligencije, osobnih razgovora i evaluacije, a provodila ga je skupina psihijatara i psihologa predvođena doktoricom Wilmer, koji su radili na dobrovoljnoj bazi. Cilj programa bio je odvratiti maloljetnike iz državnih domova za nezbrinutu djecu od delinkvencije ili još gorih scenarija. U Julienom slučaju, doktorica Wilmer bila je vrlo odlučna da joj to uspije, jer kao što su svi koji ju poznaju znali, kad si doktorica Wilmer postavi neki cilj, onda će ga sigurno i ostvariti. Tridesetpetogodišnja Terry Wilmer imala je profinjeno držanje i ugodan izgled, ljubazan osmijeh i čeličnu volju. Osim što je imala impresivan niz diploma, potjecala je iz ugledne obitelj i krasile su ju još tri posebne osobine: snažna intuicija, suosjećanje i potpuna posvećenost. S neumornom gorljivošću jednog predanog propovjednika posvećenog spašavanju izgubljenih duša, Theresa Wilmer je ostavila svoju uspješnu privatnu praksu kako bi spasila te bespomoćne adolescente koji su bili žrtve pretrpanih, siromašnih državnih domova. Kako bi postigla svoj cilj, doktorica Wilmer bezrezervno je koristila sve što joj je bilo na raspolaganju, uključujući i pomoć kolega kao što je John Frazier. U Julienu slučaju, čak je za pomoć zamolila daleke rođake, koji nisu bili bogati, ali su zato imali dovoljno mjesta u kući, a nadala se, i u dobrim srcima, za jednu vrlo posebnu djevojčicu. – Htjela sam da ju malo pogledaš – rekla je Terry. Ispružila je ruku da navuče zastor preko stakla, no u tom trenutku Julie je iznenada ustala, očajno pogledala akvarij i obje ruke uronila u vodu.