Šaputanja u noći by Mozaik knjiga

ZAHVALA

Iskazujem zahvalnost i divljenje dvjema osobama koje su svojom dobrotom i podrškom posebno obogatile moj život tijekom stvaranja ovog romana…

Tamari Anderson, pregovaračici i strategu bez premca, Joeu Grantu, vitezu u pravnom oklopu.

I sljedećim ljudima koji su svojom stručnošću i pomoći neprocjenjivo obogatili sam roman…

Donu K. Clarku, nadležnom specijalnom agentu FBI-ja, Houston, H.A. (Artu) Contrerasu, pomoćniku šefa policije, Houston, Alanu i Jacku Helmanu, mojim osobnim „čarobnjacima“ koji imaju poznanstva na pravim mjestima, Michaelu Kellaru, iz Kriminalističko-obavještajne službe hjustonske policije, Johnu Lewisu, anđelu čuvaru.

I na kraju,

Cathy Richardson, mojoj desnoj ruci, Judy Webb-Smith, mojoj drugoj desnoj ruci.

Slijedio ju je tri dana i gledao. Čekao. Sada je već znao njezine navike i njezin raspored. Znao je kada ujutro ustaje, s kim se viđa tijekom dana, kada ide spavati. Znao je da noću čita u krevetu, naslonjena na jastuke. Znao je naslov knjige koju čita, kao i to da, prije no što na kraju ugasi svjetiljku, knjigu polaže na noćni ormarić otvorenu prema dolje, kako bi znala gdje je stala.

Znao je da joj je gusta plava kosa prirodna i da joj oči nemaju takvu zapanjujuću plavo-ljubičastu boju zbog leća. Znao je da šminku kupuje u drogeriji i da joj ujutro treba točno dvadeset pet minuta da se spremi za posao. Očito joj je više stalo do toga da bude čista i uredna nego da poboljša materijalni status. Međutim, njega je itekako zanimala pozamašna imovina njezine obitelji. Ali ne iz „uobičajenih“ razloga.

U početku je jako pazio da ne primijeti da ju prati, ali njegove mjere predostrožnosti više su bile stvar navike nego nužnosti. Sa sto pedeset tisuća stanovnika od kojih je bilo petnaest tisuća studenata, gradić Bell Harbor na istočnoj obali Floride bio je dovoljno velik da se jedan neznanac može kretati neprimijećeno, ali ipak ne i toliko velik da izgubi iz vida svoj plijen uslijed zbrkane mreže autocesta i petlji.

Danas ju je slijedio do gradskog parka, gdje je proveo jedno toplo, ali pomalo naporno poslijepodne u veljači, okružen

Judith McNaught

veselim ljudima koji su pili pivo i glasnom djecom koja su došla uživati u pikniku i svečanostima povodom Predsjedničkog dana. Nije volio biti okružen djecom, posebno ne onom s ljepljivim rukama i umrljanim licima koja se spotiču o njegove noge dok se hvataju. Obraćali su mu se s „oprostite, gospodine“ i molili ga da im baci natrag zalutale loptice za baseball. Njihove ludorije toliko su često usmjeravale pozornost na njega da se nekoliko puta morao dići s udobnih klupa te je sada bio primoran potražiti sklonište i privatnost ispod drveta s grubim deblom koje nije bilo udobno za naslanjanje i s debelim kvrgavim korijenjem zbog kojega nije mogao sjediti na tlu. Sve mu je počelo ići na živce te je shvatio da je njegovom strpljenju došao kraj. Kao i gledanju i čekanju. Kako bi se malo smirio, ponovno je razmislio o svojim planovima u vezi s njom, potpuno se usredotočivši na svoj plijen. U tom trenutku, Sloan se spuštala s velikog drveta, s kojega je pokušala uzeti zmaja koji je izgledao kao crni sokol raširenih krila sa žarko žutim završecima. Podno drveta skupina petogodišnjaka i šestogodišnjaka ju je bodrila. Iza njih stajala je skupina starijih dječaka u pubertetskoj dobi. Dok je mlađu djecu zanimalo to hoće li im biti vraćen zmaj, starije dječake zanimale su lijepo oblikovane preplanule noge Sloan Reynolds koje su se polako spuštale niz debele grane. Dječaci su se gurkali laktovima i zurili u nju, a on je razumio zbog čega je došlo do manjeg komešanja kod muškaraca: da je riječ o dvadesetogodišnjoj studentici, te bi noge bile izuzetne, ali na tridesetogodišnjoj policajki bile su fenomen.

Inače su ga privlačile visoke, bujne žene, ali ova je bila visoka tek metar i šezdeset i imala je kompaktne grudi i vitko tijelo koje je bilo lijepo i elegantno, ali daleko od bujnog. Nije

bila kandidatkinja za duplericu, ali u čistim kaki hlačicama i snježnobijeloj pletenoj košulji, s plavom kosom povezanom u konjski rep, odisala je zdravom svježinom i urednošću koja mu se svidjela – za sada.

Na igralištu za baseball je netko povikao, pa su se dva starija dječaka okrenula i pogledala prema njemu, a on je podigao papirnatu čašu sa sokom od naranče kako bi sakrio lice, no taj je pokret više bio automatski nego nužan. Nije ga primijetila protekla tri dana dok ju je gledao iz veža i uličica, pa joj ni sada neće biti čudan jedan muškarac usamljen među masom uzornih građana koji uživaju u besplatnoj hrani i raznim događanjima, čak i da ga primijeti. Zapravo, podrugljivo je pomislio kako je ona nevjerojatno i glupo neoprezna kad god nije na dužnosti. Nije pogledala preko ramena kad je jedne večeri čula njegove korake; nije čak ni zaključala auto kad ga je parkirala. Kao većina provincijskih policajaca, imala je lažan osjećaj sigurnosti u vlastitom gradiću, nepovredivosti koja je išla sa značkom i pištoljem koje je nosila, kao i s ljigavim tajnama građana koje je znala.

Međutim, ona od njega nije ništa tajila. U manje od sedamdeset dva sata, on je znao sve važne podatke o njoj: dob, visinu, broj vozačke dozvole, stanje na bankovnom računu, godišnje prihode, kućnu adresu, informacije koje su na internetu bile dostupne svakome tko je znao gdje tražiti. U džepu je imao njezinu fotografiju, ali sve te informacije zajedno bile su nevažne u usporedbi s onime što je sada znao.

Popio je još jedan gutljaj mlakog soka od naranče, opirući se još jednom naletu nestrpljivosti. Ponekad je bila tako jednostavna i predvidljiva da mu je to bilo zabavno, no ponekad je bila tako neočekivano nagla, što ju je činilo

Judith McNaught

nepredvidljivom, što je pak za njega bilo riskantno i opasno. Tako da je nastavio čekati i gledati. U protekla tri dana skupio je sve tajanstvene dijelove od kojih se sastoji jedna žena, međutim u slučaju Sloan Reynolds, sve je još bilo mutno, složeno, zbunjujuće.

Držeći zmaja u lijevoj ruci, Sloan se pažljivo spustila na najnižu granu; potom je skočila na tlo i predala zmaja vlasniku, uslijed povika: „to!“ i uzbuđenog pljeskanja malih ruku. – Ajme, hvala ti, Sloan! – rekao je Kenny Landry, crveneći se od zadovoljstva i zadivljenosti dok je uzimao svog zmaja. Kenny nije imao dva prednja zuba, zbog čega je šuškao i zbog čega je bio iznimno drag Sloan, koja je išla u srednju školu s njegovom majkom. – Mama se bojala da ćeš se ozlijediti, ali ti se sigurno nikada ne bojiš.

Zapravo, tijekom svog spuštanja po razgranatom drveću Sloan se jako bojala da će joj se hlačice poderati i otkriti previše.

– Svi se nečega boje – rekla mu je Sloan, potisnuvši poriv da ga zagrli i tako osramoti pred svima. Umjesto toga mu je razbarušila svjetlosmeđu kosu i to joj je bilo dovoljno.

– Ja sam jednom pala s drveta! – priznala je djevojčica u ružičastim hlačicama i ružičasto-bijeloj kratkoj majici, zadivljeno gledajući Sloan. – I udarila sam se u lakat – sramežljivo je dodala Emma. Imala je kratku, kovrčavu crvenu kosu, pjegice na nosiću i krpenu lutku u rukama.

Jedino se Butch Ingersoll nije dao zadiviti. – Djevojčice bi se trebale igrati lutkama – priopćio je Emmi. – Dječaci se penju po drveću.

– Moja učiteljica je rekla da je Sloan prava junakinja –izjavila je, još jače zagrlivši svoju lutku, kao da joj ona daje

hrabrost da govori. Pogledala je Sloan i rekla joj: – Moja učiteljica je rekla da si ugrozila svoj život kako bi spasila onog dječačića koji je pao u bunar.

– Tvoja učiteljica je jako ljubazna – rekla je Sloan dok je uzimala vezicu od zmaja koja je ležala na travi i počela je namatati oko prstiju. Emmina majka također je išla u razred sa Sloan i dok je Sloan pogledavala Kennyja i Emmu, nije se mogla odlučiti koje joj je dijete draže. Išla je u školu s većinom roditelja te djece i dok se smiješila tim malenim licima koja su ju očarano gledala, ona su ju bolno podsjećala na bivše školske kolege.

Okružena potomcima svojih školskih kolega i prijatelja, Sloan je osjetila snažnu čežnju za tim da ima svoje dijete. U proteklih godinu dana, ta želja da ima svog sinčića ili kćerkicu koje će držati i voljeti te voditi u školu pretvorila se u potrebu koja se pojačavala zabrinjavajućom brzinom. Htjela je imati svoju Emmicu ili malog Kennyja koje će maziti, voljeti i učiti. Nažalost, njezina želja da podredi svoj život muževom nije se nimalo pojačala. Zapravo, upravo suprotno.

Druga djeca gledala su Sloan s očiglednim strahopoštovanjem, ali Butch Ingersoll se nije dao zadiviti. Njegovi tata i djed bili su nogometne zvijezde u srednjoj školi. Sa šest godina, ne samo da je bio građen kao i oni, nego je naslijedio i njihovu četvrtastu bradu i neustrašivost. Djed mu je bio šef policije, a ujedno i Sloanin šef. Butch je isturio bradu i to je Sloan strašno podsjećalo na šefa Ingersolla. – Moj djed je rekao da je svaki policajac mogao spasiti tog malog dečka, baš kao i ti, ali ovi na televiziji su to napuhali samo zato što si ti ženska.

Tjedan dana prije, Sloan je dobila dojavu da je malo dijete nestalo i na kraju je završila u bunaru da ga spasi. Lokalna

Judith McNaught

televizija prenijela je vijest da je dijete nestalo, a drugi mediji s Floride prenijeli su vijest o spašavanju. Tri sata nakon što se Sloan spustila u bunar gdje se bojala kao nikad prije u životu, bila je „junakinja“. Prljava i iscrpljena, Sloan je dočekana zaglušujućim klicanjem građana Bell Harbora, koji su se okupili da se mole za dobrobit djeteta i povicima novinara koji su se okupili kako bi se molili za nešto što će moći objaviti na vijestima i poboljšati si gledanost. Nakon tjedan dana ludilo oko toga počelo se stišavati, ali ne dovoljno brzo za Sloan. Ne samo da joj nije sjela uloga televizijske zvijezde i lokalne junakinje, nego ju je ona strašno uznemiravala. S jedne strane, morala se nositi s građanima Bell Harbora koji su je sada smatrali junakinjom, legendom, uzorom drugim ženama. S druge pak strane, morala se nositi s načelnikom Ingersollom, Butchovim pedesetpetogodišnjim šovinističkim djedom, koji je Sloanin „slučajni junački čin“ smatrao „namjernim isticanjem“, a njezina prisutnost u njegovim policijskim redovima bila je uvreda njegovom dostojanstvu, izazivanje njegova autoriteta i teret koji je morao nositi dok ne nađe način da je se riješi.

Sloanina najbolja prijateljica, Sara Gibbon, stigla je baš kad je Sloan završila s namatanjem vezice u improvizirani kotur, koji je uz smiješak predala Kennyju. – Čula sam klicanje i pljeskanje – rekla je Sara, pogledavajući prvo Sloan, pa skupinicu djece te na kraju zmaja-sokola sa slomljenim krilom sa žutim završecima. – Što se dogodilo s tvojim zmajem, Kenny? – pitala je Sara. Nasmiješila mu se, a on se oraspoložio. Sara je tako djelovala na sve pripadnike muške vrste. Sa svojom sjajnom, kratkom crvenkastosmeđom kosom, svjetlucavim zelenim očima i prekrasnim

crtama lica, zadivila bi muškarce samo jednim zavodljivim pogledom.

– Zapeo je na drvetu.

– Da, ali Sloan ga je spustila – uzbuđeno se ubacila Emma, punašnim kažiprstom pokazujući na vrh drveta.

– Popela se skroz do gore – dometnuo je Kenny – i nije se bojala, zato što je ona hrabra.

Kao žena koja će jednog dana biti majka, Sloan je smatrala da mora djeci ispraviti taj dojam. – Kad je netko hrabar, ne znači da se nikada ne boji. Kad je netko hrabar, to znači da napravi ono što mora čak i ako se boji. Na primjer – rekla je, smješkajući se skupini djece – vi ste hrabri kad kažete istinu, iako se bojite da biste mogli upasti u nevolju. To je jako, jako hrabro.

Kad je stigao klaun Clarence držeći u ruci velike balone, sva djeca su se istovremeno okrenula i nekoliko ih je odmah odlepršalo. Ostali su samo Kenny, Emma i Butch. – Hvala što si mi spustila zmaja – rekao je Kenny i uputio joj još jedan dražestan, krezubi osmijeh.

– Nema na čemu – rekla je Sloan, suzdržavajući se da ga ne zgrabi i čvrsto zagrli, bez obzira na prljavu majicu i ljepljivo lice. Mladi trojac se okrenuo i otišao, glasno raspravljajući o pravom stupnju Sloanine hrabrosti.

– Gospođica McMullin je bila u pravu. Sloan je prava junakinja – izjavila je Emma.

– Ona je stvarno, stvarno hrabra – dodao je Kenny.

Butch Ingersoll imao je potrebu ograničiti taj kompliment. – Hrabra je za curu – ravnodušno je izjavio, još više podsjećajući Sloan na šefa Ingersolla.

Začudo, sramežljiva Emmica je osjetila da je to uvredljivo.

– Cure su jednako hrabre kao i dečki.

– Nisu! Ona ne bi ni trebala biti policajka. To je muški posao.

Emma se silno uvrijedila zbog ovakvog omalovažavanja njezine junakinje. – Moja mama – rekla je kreštavim glasom

– kaže da bi Sloan Reynolds trebala biti šef policije!

– Ma nemoj! – uzvratio je Butch Ingersoll. – E, pa, moj djed jest šef policije i on kaže da je ona pravi gnjavež! Moj djed kaže da bi se ona trebala udati i rađati djecu. Cure su za to!

Emma je otvorila usta da se usprotivi, ali nije znala kako.

– Mrzim te, Butch Ingersoll – povikala je i odjurila, držeći svoju lutku: feministica u nastajanju, suznih očiju.

– Nisi to smio reći – prekorio ga je Kenny. – Rasplakao si je.

– Pa što onda – rekao je Butch, zadrti čovjek sa stavom u nastajanju, po uzoru na djeda.

– Ako sutra budeš jako dobar prema njoj, vjerojatno će zaboraviti što si rekao – zaključio je Kenny, političar u nastajanju, po uzoru na oca.

Kad ju djeca više nisu mogla čuti, Sloan se obratila Sari s kiselim osmijehom na licu. – Do ovog trenutka nisam mogla odlučiti želim li imati djevojčicu ili dječačića. Sada sam sigurna. Svakako želim djevojčicu.

– Kao da će te se pitati – našalila se Sara, koja se već navikla na ovu temu jer je često bila na dnevnom redu. – A dok ti pokušavaš odlučiti koji spol svog još nezačetog djeteta

želiš, mogu li ti predložiti da provedeš malo više vremena u pronalasku budućeg oca i muža?

Sara je stalno izlazila na spojeve, a kad god je izašla s nekim novim muškarcem, što se redovito događalo, uvijek je analizirala njegove prijatelje u namjeri da pronađe nekog prikladnog za Sloan. Čim je pronašla izglednog kandidata, počela je raditi na tome da ga upozna sa Sloan. I bez obzira na to koliko puta njezini planovi sparivanja propali, nikada se nije prestala truditi jer nikako nije mogla shvatiti kako to da Sloan više voli provesti večer sama kod kuće, a ne u društvu nekog prilično zgodnog muškarca, bez obzira na to koliko malo toga imali zajedničkog.

– Što si ovaj put smislila? – oprezno je pitala Sloan kad su parkom krenule prema šatorima i štandovima koje su postavila lokalna poduzeća.

– Eno tamo jedno novo lice – rekla je Sara, kimajući prema visokom muškarcu u smeđim hlačama i svjetložutoj jakni, koji se naslonio na drvo i gledao djecu okupljenu oko klauna Clarencea, koji je pak brzo okretao dva crvena balona da od njih napravi crvenog losa s rogovima. Muškarac se vidio iz profila i lice mu je bilo u sjeni, a pio je nešto iz velike papirnate čaše. Sloan ga je primijetila maloprije, kako ju gleda dok je razgovarala s djecom nakon misije spašavanja zmaja, a kako je sada gledao istu skupinu djece, pretpostavila je da je riječ o nečijem ocu koji je dobio zadatak paziti na svoje dijete. – On već jest nečiji otac – rekla je.

– Zašto to misliš?

– Zato što tu istu skupinu djece gleda već zadnjih pola sata.

Sara nije htjela odustati. – Samo zato što gleda djecu, ne znači da je jedno od njih njegovo dijete.

– A zašto ih onda gleda?

– Pa, mogao bi biti…

– Pedofil? – ironično ju je nadopunila Sloan.

Kao da je osjetio da razgovaraju o njemu, muškarac je bacio čašu u koš za smeće ispod drveta i odšetao prema najnovijem vatrogasnom vozilu, oko kojeg se okupilo dosta ljudi.

Sara je pogledala na sat. – Imaš sreće. Danas ionako nemam vremena za sparivanje. Dežurna sam u našem šatoru još tri sata. – Sara je stajala na štandu svoje firme za unutrašnje uređenje, gdje su se uz besplatne savjete dijelile i brošure. –Danas nijedan imalo zgodan, prihvatljiv muškarac nije stao da uzme brošuru ili nešto pita.

– Grozno – šalila se Sloan.

– Da – ozbiljno se složila Sara dok su šetale pločnikom. –Uglavnom, odlučila sam zatvoriti šator na dvadeset minuta ako si raspoložena za ručak.

Sloan je pogledala na sat. – Za pet minuta bih trebala preuzeti naš šator na sat vremena. Morat ću čekati da to prođe pa da nešto pojedem.

– Dobro, ali nemoj nikako jesti čili! Sinoć je bilo neko natjecanje u tome tko može napraviti najljući čili i Pete Salinas je pobijedio. Posvuda na njegovom štandu stoje natpisi da je to najljući čili na Floridi, ali odrasli muškarci stoje uz njega i pokušavaju to pojesti, iako se pola sastoji od papričica jalapeño, a pola od graha. To je tipično za muške – objasnila je Sara s opuštenim samopouzdanjem žene koja je temeljito i s užitkom proučavala svoju temu i stoga se smatra stručnjakinjom za muškarce. – Dokazivanje da mogu pojesti ljuti čili svakako je tipično za muške.

Unatoč Sarinim sposobnostima, Sloan baš nije bila sigurna u zaključak do kojeg je Sara došla. – Čili vjerojatno nije ni izbliza toliko ljut kao što ti misliš.

– O, da, je. Zapravo, ne samo da je ljut, nego je ubojit. Shirley Morrison zadužena je za prvu pomoć i rekla mi je da joj žrtve Peteovog čilija stalno dolaze posljednjih sat vremena i žale se na sve: od bolova u trbuhu do grčeva i proljeva.

Šator policijske postaje nalazio se na sjevernoj strani parka, odmah pokraj parkirališta, a Sarin šator također je bio na sjevernoj strani, tridesetak metara dalje. Sloan je baš htjela komentirati kako su blizu jedna druge, kad je pokraj policijskog šatora naglo stalo patrolno vozilo načelnika Ingersolla. Dok je Sloan gledala, on je izvukao svoje krupno tijelo s prednjeg sjedala i zalupio vratima, a onda se odšetao do

njihovog šatora, kratko porazgovarao s poručnikom Carusom i namršteno počeo gledati oko sebe. – Ako mogu suditi po izrazu lica, rekla bih da mene traži – kazala je i uzdahnula.

– Rekla si da imaš još pet minuta do preuzimanja.

– Imam, ali to neće biti… – Iznenada je prekinula rečenicu i uzbuđeno zgrabila Saru za zglob. – Sara, pogledaj tko

čeka kod tvog šatora! Gospođa Peale s dvije mačke u rukama. – Gospođa Peale bila je udovica jednog od osnivača Bell Harbora, Clifforda Harrisona Peala III., koji je ujedno bio i jedan od najbogatijih stanovnika tog gradića. – To je odlična potencijalna klijentica koja čeka tvoje izvrsne savjete. Ali čangrizava je. I vrlo zahtjevna.

– Srećom, ja sam jako strpljiva i fleksibilna – rekla je Sara, a Sloan je potisnula smijeh kad je Sara potrčala i skrenula ulijevo prema svom šatoru. Sloan je poravnala kosu povezanu u konjski rep, provjerila je li njezina bijela pletena košulja uredno zataknuta u kaki hlačice i skrenula udesno, prema šatoru policijske postaje.

Načelnik Roy Ingersoll stajao je za stolom ispred njihova šatora i razgovarao s Jessom Jessupom i Mattom Carusom, kojega je trebala zamijeniti za ručak. Jess se nasmiješio kad ju je ugledao, Ingersoll ju je ljutito pogledao, a Caruso, koji je bio beskičmena ulizica, odmah je oponašao Jessov osmijeh, ali kad je provjerio Ingersollov izraz lica, brzo se i on namrštio.

Sloan bi inače u svakome pronašla nešto što joj se sviđa, ali kod Carusa joj to nikako nije polazilo za rukom. On nije bio samo ulizica, nego i Ingersollov konstantni doušnik. Imao je trideset tri godine, tridesetak kilograma viška, okruglo, blijedo lice, rijetku kosu i sklonost da se silno znoji ako se

Ingersoll samo namršti na njega.

Ingersoll ju je počeo napadati čim je stigla. – Jasno mi je da ti ovaj posao nije jednako važan kao tvoja junačka djela koja izvodiš pred zadivljenom publikom – rugao se – ali poručnik Caruso i ja čekamo da odemo na ručak. Misliš li da bi mogla sjediti ovdje pola sata, tako da mi možemo jesti?

Ponekad ju je njegovo podbadanje boljelo, ali ovo kritiziranje bilo je tako smiješno i nepravedno da joj je više nalikovao na mrzovoljno dijete sa sijedom kosom i pivskim trbuhom, nego na bešćutnog tiranina, što je često znao biti. – Samo

Judith McNaught

polako – velikodušno je rekla Sloan. – Dežurna sam sljedećih sat vremena.

Kako nije izazvao reakciju koju je htio, naglo se okrenuo, ali dok je odlazio, preko ramena joj je uputio još jednu uvredljivu napomenu: – Pazi da nešto ne zabrljaš dok nas nema, Reynolds.

Ovaj put ju je njegovo podbadanje osramotilo i naživciralo jer je nekoliko prolaznika čulo što je rekao i jer joj se Caruso podrugljivo nasmiješio. Čekala je da se odmaknu nekoliko

koraka, a onda je veselo povikala: – Probajte čili! Svi ga hvale. – Sjetila se što je Sara rekla o ljutom čiliju i muškarcima, a iako joj se Sarina izjava tada činila potpuno besmislenom,

Sara je ipak bila neosporan autoritet za muškarce i njihovo ponašanje. – Ali bolje ga se klonite ako ne možete podnijeti papričice jalapeño! – dodala je, podigavši glas toliko da ju čuju.

Obojica su se okrenula i podsmjehnula se sa samopouzdanim izrazom muške nadmoći, a onda su krenuli ravno prema štandu s čilijem Petea Salinasa.

Sloan je spustila glavu da sakrije osmijeh i počela poravnavati brošure o susjedskoj straži, o mogućnosti zaposlenja u državnoj službi i o novom tečaju samoobrane za žene koji se održava u gradskoj vijećnici.

Pokraj nje stajao je Jess Jessup i gledao Ingersolla i Carusa dok nisu nestali u gomili. – Kakav savršen par. Ingersoll je egoist, a Caruso ulizica.

Sloan se zapravo slagala s njim, ali automatski joj je došlo da ublaži tešku situaciju, umjesto da je još pogorša. – Ali Ingersoll je dobar policajac. To mu se mora priznati.

– Ti si vraški dobra policajka pa ti on to ne prizna – uzvratio je Jess.

– On nikome ništa ne prizna – istaknula je Sloan, ne želeći dopustiti da ta rasprava ugrozi opušteno ozračje ugodnog poslijepodneva.

– Osim ako mu se netko sviđa – uzrujano se usprotivio Jess.

Sloan se morala nasmijati. – Tko se to njemu sviđa?

Jess je malo razmislio, a onda se zahihotao. – Nitko – priznao je.

Zavladala je ugodna tišina. Promatrali su ljude, ljubazno kimali i smješkali se onima koje su poznavali ili koji su njih poznavali, kao i onima koji su samo prolazili. Sloan je zabavljalo to što je nekoliko žena prošlo više puta i što su njihovi osmijesi postajali sve napadniji i sve izravnije upućeni Jessu.

To ju je zabavljalo, ali ju nije iznenadilo. Jess Jessup tako je utjecao na žene bez obzira na to što imao na sebi, ali kad je nosio uniformu, izgledao je kao da u nekom holivudskom filmu igra ulogu zgodnog, žestokog i karizmatičnog policajca. Imao je kovrčavu crnu kosu, blistav osmijeh, ožiljak iznad obrve zbog čega je izgledao opasno i nestašno, te jamicu na jednom obrazu koja se uopće nije slagala s nestašnim izgledom i koja mu je ublažila crte lica tako da izgleda kao dječak. U Bell Harbor je došao prije godinu dana, nakon što je proveo sedam godina u policijskoj postaji okruga Dade u Miamiju. Kako mu je bilo dosta kriminala i prometa u velikom gradu, jednog vikenda je u svoj Jeep ubacio vreću za spavanje i rezervnu odjeću i odvezao se sjeverno od Miamija. Ne imajući na umu nikakvo posebno odredište osim lijepe

Judith McNaught

plaže, našao se u Bell Harboru. Nakon dva dana, zaključio je da se u ovom gradiću osjeća kao kod kuće.

Prijavio se za posao u policijskoj postaji u Bell Harboru i bez imalo oklijevanja ostavio Miami, zajedno s funkcijom i mirovinom koju je tamo zaradio. Sposoban, duhovit i pun energije, bio je gotovo jednako omiljen među kolegama u policijskoj postaji Bell Harbora kao i među ženskom populacijom tog grada.

Svi u postaji su ga zadirkivali zbog povećanog broja poziva „dama u nevolji“, koji su uvijek bili upućivani iz njegovog patrolnog područja. Raspored rada mijenjao se svaka tri mjeseca, a kad god je Jessu dodijeljeno određeno područje, pozivi dama iz tog dijela naglo su se povećali.

Svi, od tajnica do policajaca na prijemu, zadirkivali su ga zbog toga što toliko privlači žene, a njemu to nije ni smetalo niti se zbog toga umislio. Da žene s kojima je Jess izlazio nisu bile visoke, vitke i prekrasne, Sloan bi mislila da mu izgled nije bitan, ni njegov, ni tuđi.

U ovom trenutku jedna crvenokosa žena i njezine dvije prijateljice nabrzinu su se nešto dogovorile i nakon toga krenule ravno prema njihovom stolu. Sloan ih je vidjela, kao i Jess. –Stiže tvoj klub obožavateljica – šalila se. – Napravile su plan.

Zabavilo ju je to što ih je Jess zapravo htio obeshrabriti okrenuvši glavu na drugu stranu, prema Sarinom šatoru. –Izgleda da Sara ima klijenticu – rekao je nepotrebno glasno, gledajući prema tom šatoru. – Nije li to gospođa Peale? Mislim da bih ju trebao otići pozdraviti.

– Dobar pokušaj – zadirkivala ga je Sloan. – Ali ako ustaneš i odeš, one će ili krenuti za tobom ili ostati tu i čekati.

Imaju onaj staklen, odlučan pogled tipičan za žene u tvojoj blizini.

– Ti nemaš – uzrujano je rekao, a zatečena Sloan se nasmijala.

Sve tri žene bile su u kasnim dvadesetima, imale su privlačno, vitko, preplanulo tijelo toliko savršeno i bujno da ih je Sloan zadivljeno gledala. Crvenokosa je bila glasnogovornica, a iz njezinih riječi bilo je jasno da one već poznaju Jessa. – Bok, Jess. Zaključile smo da izgledaš usamljeno ovdje.

– Stvarno? – rekao je i suzdržano se nasmiješio.

Kad je malo bolje pogledala, Sloan je vidjela da imaju jako puno šminke na licu, pa je zaključila da su ipak u ranim tridesetima.

– Stvarno – veselo je rekla crvenokosa i uputila mu prodoran, intenzivan pogled od kojeg bi se Sloan zacrvenjela da je ona to pokušala izvesti. Kad on nije reagirao na poziv u njezinim očima, ona se prebacila na praktičniju taktiku. – Pravo je olakšanje što sada ti patroliraš u našem kvartu.

– Zašto? – pitao je s ravnodušnim smiješkom koji je već koristio da obeshrabri žene.

Sve tri žene izgledale su zatečeno, ali ne i pokolebano. –Neki luđak šeta ulicama – nepotrebno ga je podsjetila jedna od njih, misleći na niz provala u kuće starica koje su potom pretučene i ostavljene da iskrvare.

– Žene u ovom gradiću su prestrašene, osobito one koje nemaju nikoga! – dodala je crvenokosa. – I posebno noću –dometnula je, dodajući intenzitet u svom pogledu.

Jess se iznenada nasmiješio, shvaćajući poruku koju mu je prenosila. – Mogu to riješiti – rekao je, obećavajućim tonom.

– Stvarno?

– Da. – Naglo se okrenuo prema Sloan, tjerajući ju da od neobaveznog promatrača nevoljko postane aktivni sudionik. – Možeš li mi dodati onaj papir i one tri brošure? – pitao je. Sloan ga je poslušala, a on je svakoj dao po jednu brošuru, a onda je crvenokosoj pružio papir. – Potpišite se na ovu listu.

Toliko su bile spremne učiniti sve što on kaže da su bez pitanja napisale svoja imena i brojeve telefona.

– Za što sam se prijavila? – pitala je crvenokosa, vraćajući mu papir.

– Za tečaj samoobrane – rekao je i nestašno se nasmiješio. – Podijelili smo ga na četiri sata u gradskoj vijećnici, a prvi sat održat će se sutra poslijepodne – dodao je i pažljivo prešutio informaciju da će Sloan držati većinu tečaja, a da će on biti prisutan samo da joj pomogne pokazati neke pokrete koje žene mogu izvesti da se obrane od napadača.

– Dolazimo – obećala je brineta i prekinula svoju šutnju.

– Nemojte me iznevjeriti – srdačno je rekao.

– Nećemo – obećale su i otišle.

Vidjevši usklađene pokrete njihovih utegnutih stražnjica, dugačke noge i sandale s visokim potpeticama, Sloan je zaključila da izgledaju poput plesačica iz Las Vegasa. Dok se pokušavala zamisliti u ulozi nesputane fatalne žene, u kutku usana zaigrao joj je lagani osmijeh. – Da čujem – ironično je rekao Jess.

Što to? – pitala je, iznenađena što se on okrenuo na stolici i prodorno promatrao nju, umjesto da gleda one tri žene.

– O čemu si razmišljala?

– Razmišljala sam o tome da izgledaju kao plesačice iz Las Vegasa – rekla je Sloan, osjećajući se zbunjeno i nelagodno zbog njegova postojanog pogleda. Već ga je prije nekoliko

puta uhvatila da ju gleda na taj prodoran, zamišljen način, i zbog nekog neobjašnjivog razloga, nikad nije tražila objašnjenje. Jess je u postaji bio poznat po sposobnosti da izvuče priznanje od osumnjičenika, i to pukim postavljanjem pitanja, nakon čega bi sjedio preko puta njih i zurio dok nisu odgovorili. Ovaj pogled bio je manje zastrašujući nego na ispitivanju, ali svejedno je bio uznemirujući. – Stvarno, o tome sam razmišljala – pomalo očajno je ustrajala.

– To nije sve – bio je uporan. – Ne s tim osmijehom…

– Oh, taj osmijeh – rekla je Sloan, s neobjašnjivim osjećajem olakšanja. – Pokušavala sam sebe zamisliti kako u tim potpeticama i uskim, oskudnim hlačicama šetam parkom.

– Volio bih te vidjeti u tom izdanju – rekao je, a prije nego što je Sloan uopće uspjela reagirati na tu izjavu, on je ustao, gurnuo ruke u džepove i rekao nešto što ju je ostavilo bez riječi. – Kad smo već kod toga, možeš si staviti sloj šminke da sakriješ tu sjajnu kožu. I oboji tu medeno-plavu kosu da se riješiš pramenova.

– Molim? – rekla je i potisnula smijeh.

On ju je gledao, zamišljena izraza lica. – Samo napravi nešto da me više ne podsjećaš na sladoled u kornetu i kolač s jagodama.

Smijeh joj je sada izbio van, a vidio joj je se u očima i čuo u glasu. – Hrana? Podsjećam te na hranu?

– Podsjećaš me na to kako sam se osjećao kad sam imao trinaest godina.

– Kakav si bio s trinaest godina? – pitala je, susprežući smijeh.

– Bio sam ministrant.

– Ma, nisi!

Judith McNaught

– Jesam. No, tijekom mise u deset sati, pozornost mi je stalno odvlačila jedna djevojčica koja je uvijek sjedila u trećoj klupi. Osjećao sam se kao neki pohotnik.

– Kako si to riješio?

– Prvo sam ju pokušao zadiviti dubokim klanjanjem i dojmom da sam vještiji i spretniji od ostalih ministranata.

– Je li upalilo?

– Ne onako kako sam ja to zamislio. Bio sam toliko dobar da sam te godine morao služiti na dvije mise umjesto na jednoj, ali Mary Sue Bonner me i dalje ignorirala.

– Teško je zamisliti da neka djevojka tebe ignorira, čak i u toj dobi.

– I meni je to bilo malo uznemirujuće.

– Znaš kako to ide: na jednoj strani gubiš, a na drugoj dobivaš.

– Nije baš tako. Ja sam samo htio Mary Sue Bonner. Gotovo nikad nije govorio o svojoj prošlosti, pa je Sloan zaintrigirao ovaj dosad nepoznat dio njegova života, kada je bio nesiguran adolescent.

Podigao je obrve. – Budući da ju pobožnost i vjerski zanos nisu mogli zadiviti, jednom sam ju pričekao nakon mise u deset sati i nagovorio da ode sa mnom u slastičarnicu. Ona je uzela sladoled od čokolade u kornetu. A ja kolač od jagoda…

Čekao je da ga pita što se dogodilo nakon toga, a Sloan se nije mogla oduprijeti iskušenju da pokuša pogoditi. – A onda si vjerojatno dobio Mary Sue?

– Ne, baš i nisam. Trudio sam se sljedeće dvije godine, ali ona je bila imuna na mene. Baš kao što si i ti.

Bio je toliko vraški zgodan i toliko netipično mrzovoljan da se Sloan osjećala malo polaskano, iako nije znala zašto.

– Kad smo već kod tebe – iznenada je rekao – pretpostavljam da ne bi razmislila o tome da sutra navečer ideš sa mnom na Peteov tulum?

– Dežurna sam, ali namjeravam doći kasnije.

– A da nisi dežurna, bi li išla sa mnom?

– Ne – rekla je Sloan i veselo se nasmijala, da ublaži udarac, iako njega to vjerojatno nije zaboljelo. – Kao prvo, kako sam ti već objasnila, radimo zajedno.

On se zahihotao. – Zar ne gledaš televiziju? Policajci bi se trebali upuštati u vezu.

– Kao drugo – vedro je završila, ne obazirući se na njegov komentar – kao što sam ti već rekla, moje pravilo je da ne izlazim s muškarcima koji su sto puta zgodniji od mene. To je previše za moj krhki ego. – Prihvatio je njezino odbijanje s istim onim dobrim raspoloženjem od maloprije, i tako joj dokazao da mu zapravo uopće nije stalo do toga.

– U tom slučaju – rekao je – mogao bih otići na ručak.

– Ovaj put nemoj dozvoliti da se cure potuku oko toga koja će te počastiti – zadirkivala ga je Sloan pospremajući stol. – To je grozno gledati.

– Kad smo već kod obožavatelja – rekao je – Sara očito ima jednog novog. Tu se motao i razgovarao s njom, a onda ga je ona dovela ovamo i upoznala sa mnom. Zove se Jonathan. Jadnik – dodao je Jess. – Ako nema na računu nekoliko milijuna dolara, onda trati vrijeme. Sara voli koketirati. – Prekoračio je uže kojim je šator bio privezan za kolce. – Mislim da ću probati onaj čili koji si preporučila.

– Bolje ne – upozorila ga je Sloan i nestašno se nasmiješila.

– Zašto?

Judith McNaught

– Zato što sam čula da je toliko loš da prva pomoć ovdje izdaje recepte za čitav niz neugodnih problema s probavom. – Ti to ozbiljno?

Polako je kimnula i još se jače nasmiješila. – Najozbiljnije.

Jess je prasnuo u smijeh i krenuo preko tratine u suprotnom smjeru od štanda s čilijem, prema štandovima gdje su se prodavali pizza i hotdog. Zastao je da pozdravi Saru, koja je još uvijek bila udubljena u razgovor s gospođom Peale te je držala jednu njezinu mačku.

Nakon toga, zastao je i porazgovarao sa skupinom djece. Čučnuo je tako da budu iste visine, a oni su se nasmijali na nešto što im je rekao. Sloan ga je promatrala i pomalo sjetno poželjela da može izaći s njim i ne brinuti o ishodu.

S obzirom na to da je Jess volio visoke, prekrasne žene, Sloan je bila zatečena kad ju je prije nekoliko tjedana pozvao da izađe s njim na večeru, a još je bila zatečenija kad ju je ponovno pozvao van. Bilo je tako lako pristati. Strašno joj se sviđao i imao je gotovo sve osobine koje je tražila u muškarcu, ali Jess Jessup je bio jednostavno prezgodan. Za razliku od Sare, koja je željela glamur i uzbuđenje u braku i koja je bila odlučna u tome da će pronaći muškarca koji ima sve: i dobar izgled i šarm i novac, Sloan je željela gotovo potpuno suprotno od toga. Željela je ono „normalno“.

Željela je muškarca koji je dobar, nježan, pametan i pouzdan. Ukratko, željela je život koji je bio drukčiji od onog koji je poznavala, ali opet dovoljno sličan da bi se dobro osjećala: jednostavan život u Bell Harboru, poput onoga koji je imala, ali s djecom i mužem koji bi bio vjeran i pouzdan otac, pun ljubavi. Htjela je da se njezina djeca mogu osloniti na oca i

imati njegovu ljubav i podršku. I ona se željela osloniti na to, željela je to cijeli život.

Jess Jessup po mnogo čemu bi bio savršen, osim što je privlačio žene poput magneta, a po Sloaninu mišljenju, to ga nije činilo doživotnim bračnim drugom kakvog je ona htjela. To što je itekako zadovoljavao sve ostale kriterije, činilo ga je previše neodoljivim i previše opasnim, pa je s tugom odlučila izbjegavati bilo kakva privatna druženja s njim, a to se odnosilo i na izlaske na večeru.

Osim toga, ozbiljna veza s Jessom ili s nekim drugim policajcem sigurno bi ju ometala u poslu, a Sloan nije željela da joj nešto utječe na radnu učinkovitost. Voljela je svoj posao i voljela je raditi s devedeset policijskih službenika koliko ih je bilo u policijskoj postaji Bell Harbora. Kao i Jess, bili su ljubazni i pružali su joj podršku, a ona je znala da ju istinski vole.

U četiri popodne, Sloan je bila i više nego spremna ići kući. Caruso i Ingersoll otišli su kući nedugo nakon ručka, žaleći se na „crijevnu virozu“, a to je značilo da će Jess i Sloan ostati ovdje dok im ne pošalju zamjenu.

Bila je dežurna od osam ujutro i veselila se opuštenoj kupki, laganoj večeri, a onda čitanju knjige u krevetu. Sara je otišla prije sat vremena, nakon što joj je svratila reći da ju je gospođa Peale pozvala u utorak navečer da dođe vidjeti njezinu kuću pa da porazgovaraju o preuređenju prizemlja. Iz nekog razloga, starica je htjela da i Sloan bude prisutna, a kad je Sloan na to pristala, Sara je odjurila da se spremi za spoj s obećavajućim odvjetnikom kojeg je nedavno upoznala i koji se, kako je ona rekla, zvao Jonathan.

S obzirom na to da se bližila večera, park je većim dijelom privremeno bio prazan, a Sloan je sjedila pokraj Jessa, nalaktivši se na stol i naslonivši lice na dlanove.

– Izgledaš kao usamljena djevojčica – gunđao je Jess, sjedeći na metalnoj stolici i gledajući kako ljudi polako odlaze prema parkiralištu. – Jesi li umorna ili se samo dosađuješ?

– Osjećam se krivom zbog Ingersolla i Carusa – priznala je.

– Ja ne – rekao je Jess i zahihotao se da to dokaže. – Opet ćeš biti junakinja kad dečki saznaju.

– Nemoj ništa reći – upozorila ga je Sloan. – U Bell Harboru ne postoje tajne, barem ne kod nas u postaji.

– Opustite se, detektivko Reynolds. Samo sam se šalio. –Glas mu je postao topao i sjetan, kao nikad prije. – Samo da znaš, ja bih vjerojatno učinio sve da te zaštitim i ne bih te namjerno povrijedio.

Sloan je spustila ruke i okrenula se prema njemu, gledajući njegovo zgodno, nasmiješeno lice. Nije mogla vjerovati što govori. – Jess, ti to očijukaš sa mnom?

Jess je pogledao pokraj nje. – Stiže nam zamjena. – Ustao je i pogledao je li sve uzeo. – Što radiš večeras? – usput je pitao dok su Reagan i Burnby hodali prema njima.

– Čitat ću dobru knjigu u krevetu. A ti?

– Ja idem na spoj – izjavio je, poništavajući Sloanin dojam da očijuka s njom. Prasnula je u smijeh.

– Kretenu – veselo mu je doviknula, a onda je otišla u šator uzeti torbicu. Kad je izašla, policajci Reagan i Burnby stajali su za stolom, spremni da preuzmu smjenu. Obojica su bila u ranim četrdesetima; bili su to pouzdani i odgovorni policajci koji su se sjećali razdoblja kad su sami morali rješavati

prekršaje u prometu i obiteljske svađe, muškarci sa ženama koje su išle na roditeljske sastanke i s djecom koja su igrala baseball. – Događa li se što? – pitao ju je Ted Burnby.

Sloan je stavila naramenicu smeđe kožne torbe na rame i prekoračila uže. – Ne.

– Da – usprotivio se Jess. – Sloan me upravo nazvala kretenom.

– Izgleda da napreduješ – našalio se Burnby i namignuo

Sloan. – Sloan je u pravu – dometnuo je Reagan sa smiješkom na licu. – Ti i jesi kreten.

– Probajte čili kad budete imali priliku – lukavo je uzvratio Jess, prekoračivši uže odmah iza Sloan.

Ona se tako naglo okrenula da se zabila u Jessa, koji se morao uhvatiti za uže da ne padne. – Ni slučajno – upozorila ih je Sloan, gledajući policajce. – Ingersollu i Carusu je pozlilo od njega.

– Baš moraš pokvariti zabavu – žalio se Jess, okrenuo ju i lagano gurnuo u smjeru parkirališta. – Partibrejkerice.

Sloanina ramena zatresla su se od smijeha. – Idiote – uzvratila mu je.

– Hej, Sloan – povikao je Burnby za njom. – Ponovno si na vijestima zbog onog obiteljskog nasilja od sinoć. Dobro si to obavila, mala.

Sloan je kimnula, ali nije bila nimalo oduševljena. Vidjela je prilog na vijestima u šest ujutro i već je to zaboravila, ali to je sigurno razlog zbog kojega je načelnik Ingersoll bio osobito loše volje danas.

Dok je odlazila s Jessom Jessupom, Burnby i Reagan znatiželjno su ih promatrali. – Što misliš? – pitao je Reagan,

Judith McNaught

misleći na okladu u postaji. – Hoće li je Jess odvući u krevet ili ne? Kladim se u pet dolara da Sloan neće pristati.

– Ja se kladim u deset dolara na Jessa.

Burnby je škiljio na suncu, i dalje proučavajući njih dvoje, koji su zastali da porazgovaraju s nekim ljudima na kraju parka. – Ako Sloan sazna za tu okladu, bit će vraga.

– Moram ti nešto priopćiti – rekao je Reagan, a trbuh mu se tresao od smijeha. – Ja mislim da Sloan već zna za okladu i zato nema šanse da će mu dopustiti da pobijedi. Mislim da zna, ali je prepametna i prepristojna da to pokaže.

Sloanino vozilo, civilni bijeli Chevrolet koji joj je dao na korištenje grad Bell Harbor, bio je parkiran pokraj Jessovog auta. Nakon što mu je mahnula, zastala je s otvorenim vratima i s desnom nogom već unutra. Dijelom iz navike, a dijelom iz nekog neodređenog osjećaja nelagode, pogledala je oko sebe da se uvjeri je li sve mirno i normalno.

Bell Harbor tako je brzo rastao da su se deseci nepoznatih lica u njemu pojavljivali svaki dan. Nije poznala krupnu tinejdžericu koja je za ruku držala malo dijete, kao ni baku s blizancima koji su se ganjali oko nje, ni muškarca s bradom koji je čitao novine pod drvetom. Dramatičan priljev novih stanovnika donio je gradu ekonomski napredak i zaradu od poreza, ali je doprinio i dramatičnom rastu kriminala: od uspavanog gradića na obali, Bell Harbor se pretvorio u razvijen grad.

U parku je uživalo najviše sto pedeset ljudi. Klaun Clarence uzeo si je pauzu od sat vremena za večeru, kao i žongleri. Većina štandova i šatora bila je prazna, osim ljudi koji su dežurali. Na klupi pokraj Sarinog šatora nije nitko sjedio, a

naočitom neznancu u žutoj pamučnoj jakni koji je na tako topao, sunčan dan odudarao od ostalih, sada više nije bilo traga. Zadovoljna, Sloan je ušla u auto, upalila motor i pogledala u retrovizor. Iza nje nije bilo nikoga, pa je prebacila mjenjač i krenula unatrag da izađe s parkirališta, polako vozeći niz osvijetljenu zavojitu ulicu koja je dijelila park.

Kad joj je Burnby maloprije čestitao, mislio je na ono što se dogodilo večer prije, kad je smireno nagovorila bijesnog, pijanog muškarca koji je htio ubiti dečka bivše žene da spusti pištolj. Kad se usprotivio da ne želi ići u zatvor zbog „nedovršenog“ zločina, Sloan ga je uvjerila da će mu boravak u zatvoru zapravo biti „prilika“ da se „opusti“ i razmisli o tome kako treba pronaći ženu koja će zaslužiti i cijeniti njegove „vrline“. To nitko ne bi znao da optuženi nije dao intervju lokalnoj televizijskoj postaji i ispričao novinarki što mu je Sloan rekla da ga uvjeri da spusti oružje. Iako optuženi nije vidio crni humor u Sloaninu savjetu, mediji su ga odmah prepoznali i od jutros je Sloan opet protiv svoje volje bila mjesna junakinja, samo ovaj put ne zbog hrabrosti, nego zbog domišljatosti u opasnim okolnostima.

Sinoć ju je načelnik Ingersoll nevoljko pohvalio zbog toga kako je riješila tu situaciju, ali pozornost medija ga je očito opet razljutila. U određenoj mjeri je shvaćala njegov stav. Ona je zaista dobivala veću pozornost jer je žena.

Dok je vozila pokraj glavnog raskrižja ispred ulaza u park, Sloan je namjerno počela misliti na nešto ugodno, kao što je opuštena pjenušava kupka u koju će uroniti za nekoliko minuta. Skrenula je lijevo na Blythe Lane, široku ulicu popločanu krupnim oblucima, u kojoj su se nalazili otmjeni butici i skupocjene specijalizirane trgovine, ispred čijih ulaza se

nalazila elegantna zakrivljena zelena nadstrešnica i ogromna palma u posudi.

Rijetko se vozila kroz poslovnu četvrt, kako ne bi bila zatečena transformacijom koja se dogodila u posljednjih nekoliko godina. Iako su se dugogodišnji stanovnici u počeku žestoko bunili zbog naglog porasta stanovništa, njihovi prigovori naglo su prestali kad se vrijednost nekretnina gotovo preko noći znatno povećala i kad su lokalna poduzeća koja su jedva opstajala odjednom postala uspješna.

Kako bi nastavili privlačiti bogate porezne obveznike, gradske vlasti iskoristile su dobrotvorno raspoloženje grada, proguravajući niz obveznica pomoću kojih se naselje trebalo modernizirati i uljepšati. Na nagovor ambiciozne, utjecajne supruge gradonačelnika Blumenthala, angažiran je tim arhitekata iz Palm Beacha i transformacija je počela.

Kad je završila, prevladavao je dojam o pažljivo isplaniranoj, bogatoj sredini koja je nalikovala na Palm Beach, a upravo to je gospođa Blumenthal i željela. Svojim utjecajem i novcem poreznih obveznika, pozornost je s poslovnih zgrada preusmjerila na one javne, počevši od gradske vijećnice. Promet je bio gust, i Sloan je trebalo gotovo petnaest minuta da skrene u svoju ulicu i stane na prilaz sivo-bijele prizemnice na uglu, koju je voljela. Plaža je bila preko ceste, a ona je čula valove i smijeh djece te viku roditelja.

Pola bloka dalje, tamnoplava limuzina stala je na parkirno mjesto iza jednog monovolumena, ali to nije bilo ništa neobično. To je izgledalo kao svaki drugi praznični vikend.

Sloan je gurnula ključ u bravu, već maštajući o namakanju u toploj kupki i o tome kako će ostatak večeri u krevetu čitati krimić. Sara nije mogla razumjeti kako to da je Sloan draže

subotu navečer provesti s dobrom knjigom, a ne s muškarcem na spoju, ali Sara je mrzila biti sama. Sloan je bilo lako odlučiti između spoja s nekim za koga je znala da ju neće zanimati i čitanja knjige u krevetu. Knjiga joj je bila mnogo draža. Nasmiješila se kad se sjetila da ne mora raditi do sutra popodne, kad je držala tečaj samoobrane.

Šaputanja u noći

judith mcnaught