Issuu

Susanna Kearsley

Ru icˇnjak

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga devedest i treća

Naslov izvornika The Rose Garden

Urednica

Hana Vunić

Nakladnik

Mozaik knjiga

Za nakladnika

Bojan Vidmar

Glavni urednik

Zoran Maljković

Lektorica

Viktorija Novosel

Grafička urednica

Marija Morić

Oblikovanje naslovnice

Marija Morić

Ilustracija na naslovnici

Tisak

Denona, Zagreb, veljača 2020.

ISBN 978-953-14-2690-9

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1053289.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Susanna Kearsley

Ru icˇnjak

S engleskoga prevela ANDREA CVJETKOVIĆ

Mojoj sestri koja je, kao i uvijek, otišla korak dalje i još uvijek pleše u mom sjećanju i mom srcu.

Nèka nova lica obmane čine svoje, U sobama starim; dan je svladala noć, Vrtom još uvijek lutaju sjene tvoje i moje, Žîvi od njih imaju daleko strašniju moć.

william butler yeats, Nova lica

PRVO POGLAVLJE

Jedinu

sestru izgubila sam na prvi dan mjeseca studenog.

Grozno je to vrijeme za izgubiti nekoga, kada čitav svijet umire, a tama dolazi ranije, i kada hladna kiša pada kao da nebo plače. Ne postoji dobro vrijeme za izgubiti najbolju prijateljicu, ali nekako se činilo teže sjediti u bolničkoj sobi i promatrati specijaliste u bijelim kutama kako dolaze i odlaze, nazirući samo sive oblake kroz čvrste prozore, koji ne nude nikakvu toplinu, nikakvu utjehu.

Kada se moja sestra razboljela, ponekad bismo otišle u vrt i sjedile jedna pored druge na klupi uz ljetni jorgovan. Dugo bismo sjedile, ne govoreći ništa, samo osjećajući sunce na našim licima i gledajući leptire kako plešu.

Tada se bolest činila tako malenom, kao nešto što će pobijediti onako kako je pobijedila sve što joj je sudbina bacila na put. Bila je poznata po tome, po svome duhu. Redatelji bi joj davali uloge koje su bile prikladnije muškarcima nego ženama, uloge odmetnutih junaka, a ona bi ih izvela uobičajeno sjajno i publika bi je obožavala. Obožavali su nju. Tabloidi bi ljeti kampirali oko kuće, a kada su je zaprimili u bolnicu, došli su i tamo, budno motreći ulazna vrata.

No na samome kraju u sobi nas je bilo samo troje: moja sestra Katrina, njezin suprug Bill i ja.

Držali smo je za ruke, Bill i ja, očiju prikovanih uz njezino lice jer nismo mogli gledati jedno u drugo. Nakon nekog vremena ostali smo samo nas dvoje, ali ja nisam mogla pustiti njezinu ruku, jer dio mene jednostavno nije mogao vjerovati da je stvarno otišla, pa sam sjedila tamo u tupoj tišini sve dok Bill nije polagano ustao i pažljivo položio na Katrinino srce ruku za koju ju je držao. Nježno je prislonio svoje ruke na njezine, posljednji put, zatim nešto sićušno skinuo s njezinog prsta i pružio mi: zlatni prsten, Claddagh prsten*, koji je pripadao našoj majci.

Bez riječi mi ga je pružio i bez riječi sam ga uzela, no svejedno nismo mogli pogledati jedno u drugo. Zatim sam ga vidjela kako opipava džep tražeći cigarete i okrećući se izlazi van, a ja sam ostala sama. Posve sama.

Na prozoru sobe hladna studena kiša klizila je niz staklo i bacala pomične sjene po sobi koja više nije zadržavala svjetlost.

Nisam išla na pogreb. Pomogla sam pri organizaciji, pobrinula se da izvedu njezine omiljene pjesme, pročitaju njezine omiljene stihove, ali kada su se horde obožavatelja i prijatelja slile kako bi joj odale počast, nisam bila tamo da prihvatim njihovu pruženu ruku i slušam njihove dobronamjerne riječi sućuti. Znam da su me neki zbog toga smatrali kukavicom, ali jednostavno nisam mogla. Moja tuga bila je osobna, preduboka da je dijelim. Uostalom, znala sam da nema veze jesam li u crkvi, jer Katrina nije bila tamo.

Nije bila nigdje.

* Claddagh prsten važan je dio irske povijesti i tradicije. Simbolizira prijateljstvo, odanost i ljubav (op. prev).

Činilo mi se nevjerojatnim da svjetlo toliko jarko poput

njezinog može biti u potpunosti utrnuto, a da za sobom ne ostavi barem malen žar, poput svjetiljke koja, kada se ugasi, ponekad za sobom rasipa prigušeni sjaj u mraku. Bila sam sigurna da ću negdje osjetiti njezinu prisutnost... ali nisam. Oko ljetnog jorgovana u vrtu bilo je samo suho lišće, grmlje bez cvjetova okruživalo je trijem s praznom ljuljačkom, a kada sam krenula spremati njezine stvari, u hodniku iza mene nije se osjetio ni dašak zraka koji bi mi dao do znanja da je moja sestra, na neki način, i dalje uz mene.

Pa sam nastavila dalje. Brinula sam se oko malih stvari koje je trebalo riješiti i pokušavala nastaviti sa životom onako kako su mi govorili da bih trebala, dok je u meni zjapila ogromna praznina. Onda je došlo proljeće, došao je Bill. Pojavio mi se na pragu jedne subote ujutro, bez najave, izgledajući neobično. U rukama je držao njezin pepeo.

Nisam ga vidjela od studenog, ne uživo, iako sam ga na televiziji često viđala zbog novog filma koji mu je nedavno izašao.

Nije želio ući. Pročistio je grlo pomalo nelagodno. – Mislio sam... – Zastao je i čvršće obujmio jednostavnu kutiju od hrastovog drva koja je sadržavala Katrinin pepeo. – Željela je da ga prospem.

– Znam – želja moje sestre nije bila tajna.

– Ne znam gdje bih to učinio. Ne znam kamo bih ga odnio. Mislio sam da bi možda ti... – Stanka je ovaj put bila više trenutak odluke, a kutiju je pružio prema meni. – Mislio sam da bi bilo bolje kad bi ti to učinila.

Pogledala sam ga, a oči su nam se srele prvi put od njezine smrti, i u njegovima sam ugledala bol. Nakašljao se. – Ne

moram biti prisutan kada to učiniš, ja sam se već oprostio. Samo sam mislio kako ćeš ti bolje znati gdje je bila najsretnija. Kamo pripada.

Zatim mi je gurnuo kutiju u ruke i sagnuo se da me poljubi u čelo, prije nego što se žurno okrenuo od mojih vrata i otišao. Znala sam da ga nakon toga više neću vidjeti. Kretali smo se u različitim krugovima, a veza koju smo imali među sobom bila je svedena na kutiju koju mi je predao.

Ušavši, smjestila sam je na uski stol pored prozora i razmislila.

Gdje je bila najsretnija, rekao je. Bilo je toliko mjesta. Pokušala sam suziti izbor u glavi, prizivajući slike: Jutro kada smo stajale i gledale kako sunce izlazi iznad ruba Grand Canyona, a Katrinino lice isijavalo je uzbuđenje dok je pokazivala na maleni bijeli zrakoplov iznad naših glava, govoreći kako nikada nije vidjela nešto toliko lijepo; kada je snimala film u Bombaju pa ju je redatelj nagradio za naporan rad vikendom u Kerali, na južnoj obali Indije, a ja sam doletjela da joj se pridružim pa smo večeri provodile šećući crnom pješčanom plažom dok su prekrasni zalasci sunca obasjavali nebo iznad plavog Arapskog mora, a Katrina pljuskala kroz valove poput djeteta, sretna.

No zapravo, bila je sretna kamo god bi pošla. Plesala je kroz život odišući pustolovnim duhom i noseći tu sreću sa sobom, tako da je pokušati zamisliti gdje je bila najsretnija bio težak zadatak, daleko izvan mojih mogućnosti. Konačno sam odustala i preusmjerila pažnju na posljednje što je Bill rekao: Kamo pripada.

Znala sam da će to biti lakše. Moglo je postojati samo jedno mjesto koje će se izdići iznad ostalih u mom sjećanju, stoga sam zatvorila oči i čekala.

Kada sam ga se prisjetila, već je dolazila, a kada sam ga se prisjetila, bilo mi je sasvim jasno gdje je to mjesto kamo je trebam odnijeti.

Tamo gdje smo obje jednom davno pripadale.

DRUGO POGLAVLJE

Prelazak

preko Tamara iz nekog razloga činio me nervoznom. Bila je to samo rijeka, no svaki put kada bih je prelazila, osjećala bih se kao da prolazim kroz neki tajnoviti veo koji razdvaja mjesto na kojemu sam živjela od mjesta na kojemu trebam biti. Moja je majka znala reći da je to osjećaj povratka kući koji mogu osjetiti samo oni kornijske* krvi, a s obzirom na to da je moja krv nekoliko generacija unatrag bila kornijska s obje strane, osjećaj je bio jak.

Rođena sam u Cornwallu, na sjeveru, iza zaravni Bodmin Moor, gdje je moj otac redatelj u to vrijeme radio na gotičkom trileru, ali oboje mojih roditelja odrasli su na nježnijoj, južnoj obali, zavičaju Daphne du Maurier, a nakon što je moj otac prihvatio mjesto predavača filmske umjetnosti na Sveučilištu u Bristolu, njegov uređeniji raspored omogućavao nam je da svako ljeto prijeđemo Tamar i vratimo se provesti praznike s njegovim prijateljem iz djetinjstva, Georgeom Hallettom, koji je sa svojom mladom, živahnom obitelji živio u predivnom dvorcu na brdašcu iznad mora.

Vraćali smo se svake godine sve dok nisam navršila deset godina, a očev posao odveo nas daleko od Engleske, * Kornijski (u originalu Cornish) je pridjev koji opisuje nešto karakteristično za regiju Cornwall (op. prev.).

smještajući nas na sasvim drugu plažu, na zapadnoj obali

Kanade, gdje je dobio stalno mjesto na Sveučilištu Britanske Kolumbije na Odsjeku za kinematografske studije.

Voljela sam i Kanadu. I naravno da je moja sestra, tada osamnaestogodišnjakinja, baš u Vancouveru počela dobivati filmske uloge. Isprva male, a zatim one veće koje su privlačile pažnju holivudskih redatelja koji su u Vancouver došli poslom i pozvali je da dođe snimati u LA, što je i učinila.

Na svoj sam je način slijedila godinama kasnije, više slučajno. Moja karijera odvela me u marketing pa stranputicama kroz niz nepovezanih slučajnosti do korporativnih odnosa s javnošću, a od tamo, opet slučajnošću, do tvrtke za odnose s javnošću koja se bavila isključivo industrijom zabave pa sam se s dvadeset i pet našla u transferu iz Vancouvera u urede u Los Angelesu.

L.A. nikada nije bio moje omiljeno mjesto, ali nedugo nakon preseljenja tamo, mojim se roditeljima pri povratku kući na putu našao pijani vozač na kišom natopljenoj cesti, zbog čega je Katrina ostala jedina obitelj koju sam imala i prezirala sam pomisao da je ostavim.

Bile smo bliske. Kada bi negdje snimala, uvijek bih pronalazila vrijeme da je posjetim. Bila sam tamo kada ju je Bill zaprosio, a zatim i kada su se vjenčali, na intimnoj ceremoniji kako bi izbjegli paparazze. A zatim me, naravno, zaposlila da je zastupam. Kako bi ostalo u obitelji, rekla je. S obzirom na njen uspjeh, u protekle dvije godine postala mi je glavni klijent.

Ali nikada se nisam u potpunosti priviknula ni na L.A. ni na stanove, a promijenila sam ih četiri, kao ni na muškarce koje sam upoznala i s kojima sam hodala. Njih sam

promijenila daleko više, nijedan se nije zadržao, a posljednji je prikladno izblijedio iz sjećanja u trenutku kada se Katrina razboljela.

Tada sam jedva primijetila da je nestao. Sada mi ne nedostaje. Posljednjih sam šest mjeseci i sama bila na granici života, hodajuća sjena, ali jutros, dok je moj First Great Western vlak zveckao prugom preko Tamara, osjetila sam kako se duboko u meni budi život.

Bila sam u Cornwallu. I bio je to povratak kući. Krajolik koji brzo prolazi pored mene sa svojim starim kamenim farmama i brdašcima, živice koje su odisale bliskošću, a kada sam veliki vlak zamijenila manjim koji je jurio šumovitom dolinom prema obali, osjetila sam odjek djetinjeg uzbuđenja, iščekivanja koje je pratilo početak svakog od onih davnih ljetnih praznika.

Postaja na kraju puta bila je malena, obična, s bijelim zidovima, plavom klupom pored, uskim peronom s bijelom prugom povučenom uz rub i šačicom kuća poslaganih na zelenom brdašcu iznad.

Troje ljudi čekalo je na peronu, ali ja sam primijetila samo jednog od njih. Prepoznala bih ga bilo gdje.

Posljednji put kada sam vidjela Marka Halletta tek je bio navršio osamnaest, a meni je bilo deset. Bila sam premlada da privučem njegovu pažnju, ali ne i premlada da me potpuno opčini njegov dobar izgled i vedre oči. Posvuda sam ga slijedila, poput psića, ne puštajući ga na miru, a on je to dobrohotno prihvaćao, kao što je prihvaćao i sve ostalo. Ja se nisam osjećala kao da ga gnjavim, a on nije dopuštao da mu moja pažnja udari u glavu. Obožavala sam ga.

I Katrina ga je obožavala, iako je kod nje osjećaj bio dublji. Bio joj je prvi dečko, prva velika ljubav, a kada smo otišle na kraju ljeta, gledala sam kako im se oboma slamaju srca. Njezino je zacijelilo. Pretpostavila sam da je i njegovo. Naposljetku, prošlo je dvadeset godina i djetinjstva su nam završila, iako si nisam mogla pomoći da se ne osjećam kao da mi je ponovno deset godina kada sam sišla s vlaka na peron i Mark Hallett se okrenuo s mjesta na kojemu je stajao, dok su mu oči pronalazile moje onim sigurnim prepoznavanjem.

– Eva – njegov zagrljaj bio je poznat, ali drugačiji. Nije bio visok, unatoč svojoj zapadnjačkoj građi, moja brada dosezala mu je rame, dok sam mu u sjećanju jedva dosezala do prsa. Ali utjeha koju sam osjećala u njegovom zagrljaju nije se promijenila.

– Nije bilo problema s vlakovima? – upitao je.

– Ne, svi su bili na vrijeme.

– Čudo – uzeo je moj kovčeg, a ostavio mi torbu koju sam

nosila na ramenu, vjerojatno jer je iz našeg telefonskog razgovora zaključio što ću donijeti u njoj.

Postaja nije imala ni sanitarni čvor, toliko je bila malena, a parkiralište nije bilo puno više od pograbljanog šljunka s telefonskom govornicom na jednom kraju. Markov je kombi sa strane bio prepoznatljiv po logotipu „Trelowarth Roses” koji je bio okružen oslikanim lozama i listovima. Primijetio je kako gledam i sa smiješkom se ispričao. – Trebao sam doći automobilom, ali morao sam isporučiti narudžbu u Bodmin i nisam imao vremena navratiti do kuće.

– U redu je – sviđao mi se kombi. Nije bio isti onaj koji je njegov otac vozio kada sam dolazila ovamo kao dijete, ali iznutra je mirisao na istu mješavinu: vlažna zemlja, blago

zgnječeno zelenilo i nešto nedokučivo što je pripadalo vrtovima uz more. A dolazio je u paketu sa psom: mješanac velikih ušiju, čupave smeđe dlake i kitnjastog repa kojim nije prestajao mahati, samo je mijenjao brzinu. Pas je sada luđački mahao dok smo ulazili u kombi, a da ga Mark nije nježno rukom odgurnuo natrag, progurao bi se na prednje sjedište i sjeo mi ravno u krilo.

– Ovo je Samson – rekao mi je – bezopasan je.

U Trelowarthu su uvijek imali psa. Zapravo, obično su imali tri ili četiri koja bi trčkarala kroz polja s nama djecom, tapkajući blatnim šapama kroz kuhinju i u vrtove. Markova pomajka, Claire, neprestano je prala kamene podove.

Češkajući pseće uši, pitala sam kako je Claire.

– Puno bolje. Skinuli su joj gips, polako hoda na jednoj nozi, a liječnici kažu da će kroz nekoliko tjedana biti kao nova.

– Podsjeti me, kako je uopće slomila nogu? – Čisteći žljebove.

– Naravno – rekoh, podijelivši osmijeh s njim, jer smo oboje znali koliko je Claire samostalna i nije bilo nimalo iznenađujuće što čak i sada, kada se preselila iz velike kuće u kolibu, sve pokušava raditi sama.

– Dobro je da su bili samo žljebovi, a ne krov – reče Mark. Pas se progurao između nas i Mark ga je pogurao natrag, paleći kombi i krećući se unazad prema cesti.

Kornijske ceste bile su kao nijedne druge. Ovdje uz obalu bile su uske i zavojite, sa strmim nagibima i visokim živicama koje su priječile pogled na ono što leži naprijed. Moj mi je otac uzeo nekoliko godina života svaki put kada bi vozio ovamo, vrlo brzo, jednostavno trubeći dok smo se približavali zavoju, u nadi da će, onaj tko se možda približava iza zavoja,

čuti trubu i skloniti se s puta. Kada sam ga jednom upitala što bi se dogodilo da je netko tko nam je dolazio ususret odlučio učiniti isto što i on, trubiti bez usporavanja, tata je samo slegnuo ramenima i uvjerio me da do toga nikada ne bi došlo.

Srećom po nas, nikada i nije.

Mark je vozio manje neoprezno, ali svejedno mi je trebalo malo distrakcije od pogleda na cestu pa sam ga pitala: – Živi li Susan i dalje kod kuće?

Susan je bila njegova sestra, nešto mlađa od mene. – Živi. – Mark je napravio grimasu, ali nije me uvjerio. Znala sam da su bliski. – Jednom smo je se riješili. Živjela je blizu Bristola, ali to nije potrajalo pa se vratila, puna planova da pokrene nekakvu čajanu ili nešto čime bi privukla turiste. Puna je ideja, ta Susan.

– Ne želiš čajanu? – pretpostavila sam iz tona njegovog glasa.

– Recimo samo da ne mislim kako će baš puno turista biti toliko željno čaja da će ići planinariti iz sela kako bi ga dobili.

Imao je pravo. Ulazili smo u selo: Polgelly, sa svojim zbijenim kućicama od pranog kamena i zavojitim ulicama, toliko uskima da su bile zatvorene za sve osim za lokalni promet i za taksije koji bi svakog ljeta prevozili turiste s vlakova i na njih. Markov kombi, koliko god kompaktan bio, jedva se provukao između zgrada.

Polgelly je nekoć bio donekle poznata ribarska luka, ali s priljevom turista u Cornwall, promijenio je fokus s praktičnog na pitoreskno, postavši utočište za umjetnike, prepun malih trgovina koje prodaju antikvitete i keltske rukotvorine te prenoćišta neobičnih imena kao što je „Krijumčarevo konačište”. Stara trgovina u blizini luke, gdje bismo uvijek

kupovali ribu i krumpiriće, i dalje je izgledala jednako, kao i prodavaonica karamela na uglu. A Brdo je, naravno, ostalo isto kao i uvijek.

Otkako sam se prvi put uspela na njega, razmišljala sam o njemu upravo tako – kao o Brdu, s velikim slovom, jer zasigurno na čitavom planetu nije postojalo nijedno brdo koje bi savršenije testiralo granice izdržljivosti. Nije se tu radilo ni samo o visini ni o nagibu uspona, iako su oboje predstavljali velik izazov. Radilo se o tome da bi vam se, jednom kada biste krenuli prema gore, činilo kao da nema kraja. Cesta se ravnomjerno uzdizala kroz drveće koje ju je natkrivalo, kamena i neravna, uspon koji je kažnjavao mišiće bedara, paleći vatru u njima i tjerajući ih da drhte još nekoliko minuta nakon što ste dosegli vrh.

No, kako smo bili djeca i nismo znali bolje, svakoga dana spuštali bismo se dolje da bismo se igrali s Markovim i Susaninim školskim prijateljima iz Polgellyja i sjedili uza zid luke gledajući ribare na poslu, a zatim veselo i naivno potisnuli sve misli o Brdu sve dok ne bi stiglo vrijeme da se popnemo nazad. Mark me čak jednom prilikom nosio posljednjih nekoliko koraka, što je jamačno bio jedan od razloga zbog kojih mi se tada toliko sviđao.

Ovogaputa imali smo kombi, no činilo se da i on prilazi Brdu donekle nevoljko i kunem se da sam čula motor kako uzdiše dok smo se penjali.

S obje strane natkrivalo nas je drveće, još uvijek u proljetnoj zelenoj boji, bacajući rasplesane sjene po vjetrobranskom staklu, a vidjela sam i poznatu zimzelenu izmaglicu isprepletenu s bršljanom uz sami rub ceste. Zatim sam pogledala

naprijed, iščekujući, kao i uvijek, prvi pogled na ciglene dimnjake kuće Trelowarth.

Dimnjaci su prvo što se vidi između krošnji drveća i strmih obronaka zelenila koji prate cestu – kornijska živica, tako su ih zvali, izgrađena od suhog kamenja poslaganog na starinski način, poput riblje kosti, s lozom i i raznim divljim cvijećem koje ih je povezivalo, a drveće iznad njih stvaralo lukove. Zatim je uslijedio prekid u nizu drveća i živice, a u daljini, impresivno uokvirena poljima i šumama, stajala je kuća.

Kuća Trelowarth preživjela je stoljeća na ovom brdu, njezini sivi kameni zidovi dorasli su svakoj oluji koje bi joj more poslalo. Unatoč svojoj veličini, bila je jednostavno građena, dvokatnica u obliku slova L, čiji je prednji dio gledao prema moru i liticama, dok je duži dio pratio cestu. Kao priznanje prvobitnim graditeljima, nijedan od duge linije vlasnika nije osjetio potrebu da radi velike prepravke i renovacije. Dimnjaci, u stavu mirno, bili su originalne izvedbe, a nekolicina prozora još uvijek je imala izvorno elizabetansko staklo, kroz koje su oni koji su živjeli u kući mogli promatrati jedra armade kako prolaze.

No kuća sama po sebi nije ohrabrivala takva romantična sanjarenja. Bila je siva i čvrsta, nepokolebljiva, a jedina nježnost bila je tvrdoglava loza od ruža koja je obavijala kameni okvir ulaznih vrata i tamo čekala da procvate, kao što je činila svih onih ljeta mog djetinjstva.

Nakon tri četvrtine puta uz Brdo, Mark je naglo skrenuo ulijevo na šljunčani prilaz, koji je opet naglo zavijao udesno, trideset metara po terenu koji je odvajao kuću od ceste. Garaže su bile otraga, u nekadašnjim stajama u najudaljenijem dijelu dvorišta, ali Mark se zaustavio na mjestu gdje smo bili,

pored kuće, parkirao kombi i u sekundi nas je napalo nešto nalik čoporu divljih pasa koji su skačući i lajući zahtijevali pažnju.

– Mir, zvijeri – rekao im je Mark, izlazeći i obilazeći automobil kako bi uzeo moj kovčeg iz prtljažnog prostora.

Pažljivo sam izašla, ne zato što sam se bojala pasa, nego zato što ih nisam htjela slučajno nagaziti. Ispostavilo se da su samo tri – crni koker španijel, labrador i jedan koji je, ispod slojeva prljavštine koja ga je prekrivala, izgledao kao seter – i uz smeđeg mješanca Samsona, koji je iskočio odmah za mnom, s tim se čoporom moglo izaći na kraj.

Nakon što sam potapšala sve glavice, razbarušila nekolicinu ušiju i počeškala koji bok, skakanje se pretvorilo u energično mahanje repovimačetiri psa koja su hodala između mojih i Markovih nogu dok smo pratili krivudavu stazu prema kući.

Ispred kuće niz padinu se pružao maleni pokošeni travnjak okružen živicom koja je djelomično blokirala vjetar, a ispod njega zelena su se polja kotrljala prema rubu stijene.

Po običaju, nisam bila spremna za prvi pogled prema moru.

S ove visine, pogled je bio toliko lijep da mi je izbijao dah iz pluća tolikom brzinom da su me rebra gotovo zaboljela. Zelena su se brdašca, jedno za drugim, spuštala prema svojoj nizini, ponegdje prošarana tamnim mrljama drveća i nešto svjetlijim lukovima grmova trnine. Tamo je bila i luka Polgelly sa svojim strmo poslaganim kućama, koje su se ispod nas doimale sićušnima, i rtovi koji su je okruživali s obiju strana, već pokazujući prvi pokrov babine svile u svom ružičastom sjaju koji je davao nježniji kontrast tamnim oštrim stijenama ispod. Iza svega toga, dokle je sezao pogled, beskonačno plavetnilo protezalo se sve dok se nije susrelo s oblacima.

Mark se zaustavio kada sam ja stala, okrenuo se da me pogleda u lice i rekao: – Nije baš poput Kalifornije, zar ne?

– Ne. – Ovaj je ocean pružao puno drugačiji osjećaj od Pacifika. Nekako se činio više živim. – Ne, ovo je bolje.

Nisam čula da je netko iza nas otvorio vrata, ali iznenada sam začula kako netko viče: – Eva! – i, okrenuvši se, ugledala mladu ženu u trapericama i crvenom puloveru, tamne kose kraće od Markove. To mora da je Susan, pomislila sam, iako je ne bih prepoznala da smo se srele izvan kuće Trelowarth. Bilo joj je tek sedam ili osam kada sam posljednji put bila ovdje. Sada je bila u kasnim dvadesetima, visoka i vitka, široko se smiješila u znak dobrodošlice. – Učinilo mi se da sam čula kombi. – Zagrljaj joj bio jednako srdačan. – Iskreno, Eva, izgledaš jednako. Nevjerojatno. Čak i tvoja kosa. Oduvijek sam ti zavidjela na kosi – rekla mi je. – Moja nikada nije tako rasla.

Nisam previše razmišljala o svojoj kosi. Ocu se sviđalo kada sam imala dugu kosu pa sam je tako nosila. Bila je jednostavna za održavanje, bez pretjeranog sređivanja, a kada bi mi zasmetala, samo bih je svezala.

– Kratka kosa dobro ti pristaje. – rekla sam Susan.

– Da, pa nije mojim izborom. – zagladila ju je rukom i nacerila se – Pokušala sam je obojiti u crveno...

– Ispala je ljubičasta – ubaci se Mark.

– Više kestenjasta, rekla bih – ispravila ga je. – A kada sam pokušala popraviti, bilo je još gore pa sam je odrezala.

– Sama – reče Mark.

– Pa naravno.

– Jednako dobro bih i ja to napravio – odvratio joj je suho – sa svojim vrtlarskim škarama.

Njihovo je prepucavanje bilo iz ljubavi i krajnje poznato, osjetila sam kako se opuštam onako kako se čovjek opušta jedino u društvu prijatelja.

Susan je dopustila Marku da odnese posljednji bod i slegnula ramenima dok mu je govorila: – Samo pusti kovčeg ovdje, Claire je rekla da će vam oboma donijeti osvježenje u kolibu kada stignete. Pripremila je sendviče.

Mark je učinio kako mu je rečeno, a zatim je zaostao, dok je Susan povela put od kuće niz dugačku zelenu čistinu prema moru, s psima koji su skakutali oko nje kao da su uhvatili malo njezine energije, do mjesta na kojemu je uska staza uz obalu, gažena nogama bezbroj šetača koji su dolazili iz Polgellyja, nestajala u Divlju šumu.

Ja sam joj dala to ime onog ljeta kada mi je Claire čitala bezvremenske priče Kennetha Grahamea o Krtu, Vodenom Štakoru i Žapcu. Jedno poglavlje Vjetra u vrbama svake večeri i više nikada nisam mogla ući u tu staru, zapetljanu šumu, a da ne naćulim uši u potrazi za užurbanim koracima malenih nevidljivih stvorenja i da ne osjetim nalet čarolije.

Osjećam je još i sada, dok slijedim Marka u tamnu, iznenadnu hladnoću. Zrak je drukčiji. Svjetlost je drukčija. Miris drveća, vlažan, zemljan i bogat, podiže se oko mene. Šuma je stara, a na svom najdubljem dijelu proteže se preko ruba brda prema stijenama, ali tamo drveće raste toliko gusto da zaklanja pogled na more. Opkolile su me grane i lišće, hrast, crna bazga, trnina i poput duhova blijedi javori koji stoje nasred gomile divljih zumbula.

Staza uz obalu, koja ulazi u šumu kao uski puteljak, sada je dovoljno široka da dvoje ljudi po njoj može hodati jedno pored drugoga, kao da su oni koji su kročili u ovu šumu mirniji

hodajući tako po mjestu gdje sjene padaju na mahovine i nisko raslinje, a visoko drveće šapuće među sobom kada im vjetar promrsi lišće. Ali mene nikada ne bi bilo strah u ovoj šumi. Bila je miroljubiva, ispunjena veselim pjevom ptica koje svijaju gnijezda visoko gore.

Susan se, vodeći nas kroz šumu, okrene prema meni kako bi mi rekla: – Zapravo imamo jazavca. Claire ga je vidjela.

Ako je bio imalo nalik Jazavcu koji je vladao Divljom šumom u Vjetru u vrbama, ne trebam se previše nadati da ću ga vidjeti vlastitim očima, ali to me nije spriječilo da ga tražim pogledom dok smo hodali.

Osjetila sam oštar miris dima ugljena iz dimnjaka Claireine kolibe prije nego što smo izbili na čistinu, široki polukružni prostor prekriven zelenom travom koja se protezala do ruba litice, gdje sam konačno ponovno mogla vidjeti more.

Znala sam da ne smijem prilaziti rubu litice. Ponor ispod nje bio je stravičan, a na dnu jezivo kamenje i nazubljene stijene, ali je pogled sam po sebi bio predivan, uokviren isprekidanim nizom stabala, cvijećem i travom između te presijavanjem sunca na površini vode, u daljini, gdje su se ljuljuškali ribarski čamci.

Okrenuta prema tom prizoru, smještena usred čistine, čekala nas je malena koliba, zidova obojenih u žuto, obješenih crjepova.

U vrijeme kada sam ja dolazila ovamo, koliba je bila iznajmljivana turistima kako bi se ostvario dodatni prihod za imanje Trelowarth, ali je Claire ove godine očito odlučila sama useliti u nju sa svim svojim platnima i bojama i ostaviti veliku kuću posinku i pokćerki. Nisam je mogla kriviti. Kuća Trelowarth bila je predivna iznutra, ali bila je to prastara kuća,

nastanjena propuhom, vlagom i sumnjivim električnim instalacijama, održavanje je zahtijevalo puno truda, dok je malena koliba, izgrađena dvadesetih godina prošlog stoljeća, bila skromna i udobna.

Nije bilo potrebno kucati. Samo smo ušli, nas troje, a slijedili su nas svi psi, raspršivši se po dnevnoj sobi. Claire je čitala, ali odložila je knjigu i ustala kako bi me obujmila trećim toplim zagrljajem dobrodošlice koji sam dobila ovog poslijepodneva.

Claire Hallett bila je žena koja se opirala starenju. Izgledala je jednako dobro na pragu šezdesete kao što je izgledala i prije toliko godina. Kosa joj je bila nešto kraća i malo svjetlije nijanse smeđe uslijed probijanja sijedih, ali je i dalje nosila traperice i odisala onom istom snažnom energijom, sposobnošću. Njezin zagrljaj kao da je nudio da preuzme sav moj teret. – Tako je dobro što si ponovno ovdje – reče – Svi smo bili shrvani kada smo čuli za Katrinu.

Vjerujem da je shvatila kako bi previše suosjećanja povrh ponovnog susreta s njima troma moglo dovesti do suza, koje nisam bila spremna isplakati ni pred kime, pa je promijenila smjer razgovora i počela govoriti o drugim stvarima: o kolibi i projektima uređenja koje je imala u planu za nju i, prije negoli sam bila svjesna, svi smo sjedili u kuhinji za starim klimavim stolom, čija je jedna noga bila kraća od ostalih, pijući Clairein jaki čaj i jedući sendviče sa sirom i krastavcima, kao da su prošli tek mjeseci, a ne godine otkako smo posljednji put bili svi na okupu.

Susan je potegnula pitanje čajane koju je planirala. – Mark se protivi, naravno – rekla mi je. – Promjene mu nikada nisu dobro sjedale.

– Nije do promjene – reče Mark strpljivo. – Stvar je jednostavno u tome, draga moja, da nema potražnje za time.

– Pami bismo je stvorili, zar ne? Rekla sam ti, ako vrtove otvorimo za turiste, dolazili bi nam autobusima.

– Autobusi ne mogu voziti kroz Polgelly.

– Pa dovozio bi ih drugim putem, preko gornje ceste iz St. Nona. Turisti ionako odlaze tamo kako bi vidjeli izvor, mogli bi nakon toga svratiti ovamo na ručak – Ton njezinog glasa bio je odlučan, siguran, dok se okretala prema pomajci. – Na mojoj si strani, zar ne?

– Neću se uopće miješati u to – Claire se nagnula preko njih dvoje kako bi mi natočila novu šalicu čaja. – Odrekla sam se brige o Trelowarthu i prepustila je vama dvoma, morat ćete to riješiti sami.

Susan preokrenu očima. – Da, pa kažeš kako si se odrekla Trelowartha, ali svi znamo kako nikada ne bi mogla.

– Ako želiš mišljenje – reče Claire – možda bi mogla pitati Evu. To je njezin posao, znaš, promoviranje stvari i briga o javnosti.

Odjednom su Susan i Mark usmjerili poglede prema meni, a ja sam odmahnula glavom. – Mislim da je bolje da se ni ja ne miješam.

Mark se naočigled zabavljao. – Oprosti, ali za to nema šanse, ne dok je Susan ovdje. Tražit će tvoje savjete čitavo vrijeme dok si ovdje.

Susan reče: – Ostat ćeš neko vrijeme, zar ne? Ne samo preko vikenda?

– Vidjet ćemo.

Claire, koja me je tiho promatrala, pogleda prema mojoj ruci. – To je prsten tvoje majke, zar ne?

– Da. – Zlatni Claddagh prsten koji je Bill u bolničkoj sobi

skinuo s Katrininog nepomičnog prsta i dao ga meni. Moja ga je majka dobila od svoje bake Irkinje koja se doselila u

Cornwall i od koje je naslijedila ovaj maleni zlatni prsten s okrunjenim srcem koje s ljubavlju drže dvije ruke u rukavicama, podsjetnik na to da je ljubav vječna.

Claire se nasmiješila s razumijevanjem, kao da je znala što me dovelo ovamo, zbog čega sam došla. Posežući preko stola, svojom je toplom rukom prekrila moju i rekla: – Ostani koliko god želiš.

TREĆE POGLAVLJE

Kada smo izašli iz Divlje šume prema obalnoj stazi i krenuli se uspinjati prema kući Trelowarth, sunce je potonulo toliko nisko da nam je bacalo duge sjene i presijavalo se na prozorima kojima smo se približavali.

Psi, koji su strpljivo čekali za vrijeme našeg posjeta Claire, sada su veselo skakutali oko Susan.

– Vrijeme za hranjenje – obavijestila nas je prije nego što ih je povela iza kuće. Tako smo uvijek ulazili u kuću, odostraga, kroz kuhinju, ali Mark je moj kovčeg ostavio pored glavnih vrata, tako da smo nas dvoje ušli s prednje strane kroz puno službeniji ulaz, s nekoliko stuba i lozom iznad dovratka.

Slijedila sam Marka unutra. Upalio je svjetlo i osjetila sam nalet sreće vidjevši da se kuća nije nimalo promijenila; da mogu ponovno udahnuti dobro poznati miris starog ulaštenog drva i vunenih tepiha, umirujuće ustajalosti u prostranom hodniku. Nekada je čitav ovaj prostor vjerojatno bio obložen jednakim crveno-smeđim drvom kao i dnevni boravak s moje lijeve strane i stubište koje se nalazilo odmah iznad i vodilo prema spavaćim sobama, ali neki od prethodnih Halletta prekrio je te obloge žbukom, bez sumnje u pokušaju da veliki prostor učini prijaznijim.

Meni slijeva, iza velikog stubišta, protezao se uži hodnik koji je vodio prema stražnjem dijelu kuće, gdje su se nalazile sobe za igru i kuhinja, a meni zdesna bila su vrata prema blagovaonici i velikoj primaćoj sobi.

Pored mene, Mark je čekao s mojim kovčegom u ruci. –Nismo bili sigurni hoćeš li željeti svoju staru sobu ili... –

Dirnula me njihova obzirnost. – Da, molim.

Pustio me da se prva uspnem stubama. Bile su to stare stube, stare gotovo koliko i sama kuća, od hodnika su se pod pravim kutom uspinjale do odmorišta, nakon kojeg su se nadvijale same nad sobom za završni uspon do prvog kata.

Same stube bile su od kamena, udubljene u sredini od stopala koja su ih stoljećima gazila, a zidovi na stubištu i odmorištu imali su izvorne obloge, od istog drva tamne boje mahagonija kao i stara vrata u prizemlju, tako da sam, dok sam se uspinjala, imala osjećaj da sam zakoračila u prošlost.

Prvi kat izgledao je manje starinski, s tepisima koji su prekrivali podove i nježnim prugastim tapetama koje su donosile svjetlost. Bilo je tu pokućstva kojeg se nisam sjećala, ali sam se snalazila.

A znala sam i koja vrata vode do sobe koju sam dijelila s Katrinom. Bila je u najudaljenijem kutu, najbliže cesti, imala je tri prozora – dva s pogledom na more, a jedan koji je gledao na prilaz. Taj posljednji bio je smješten pored kamina ispred kojega je stajao paravan s cvjetnim uzorkom.

Veliki bračni krevet i dalje je bio na istom mjestu kao i prije, uzglavlja naslonjenog na zapadni zid, dok mu je podnožje bilo usmjereno prema kaminu. Katrina i ja spavale smo skupa u tom krevetu kada bismo dolazile. Šest godina razlike među nama činilo me glavnom smetnjom, držala bih je

budnom neprekidnim brbljanjem ili povlačenjem pokrivača na svoju stranu.

Slabašno sam se nasmiješila na uspomene, iako sam osjetila probadajuću bol gubitka. Potisnula sam je i uspjela povratiti glas, dok je Mark ulazio u sobu, i rekla: – Maknuli ste slike. Starog pastira i njegove žene.

– Oh, da. – Pogledao je iznad kreveta, kamo sam i sama usmjerila pogled. – Mislim da su u blagovaonici.

– Možda i bolje. Imali su čudne oči, kao da me stalno gledaju.

Mark je spustio kovčeg pored kreveta i na trenutak se osvrnuo oko sebe u prijateljskoj tišini. Zatim je pogled usmjerio prema meni. – Kako si, zapravo?

Izbjegavala sam njegov pogled. – Dobro. Dobro sam.

– Nisi.

– Bit ću. Treba vremena, tako kažu.

– Pa ako želiš razgovarati, znaš da mi se možeš obratiti.

– Znam.

Kratko mi je dotaknuo rame na izlasku. – Kuću poznaješ – rekao je. – Raskomoti se.

– Hvala.

Vrata su imala bravu, ali nikada nam nije bilo dopušteno zaključavati ih dok smo bili djeca. Ni sada nisam imala potrebu to učiniti.

U sobi su zapravo bila troja vrata. Kuća Trelowarth bila je prava krijumčarska kuća, s vratima koja su vodila iz sobe u sobu, kao i van u hodnik, karakteristikom koja ju je činila nenadmašnom kada je u pitanju igra skrivača. Baš poput krijumčara, koji su mogli umaknuti carinicima, bježeći iz prostorije u prostoriju dok su ih ovi tražili, tako smo i mi

djeca potajno bježali iz sobe u sobu, što je izluđivalo onoga koji je lovio.

Osim glavnih vrata prema hodniku, moja je soba imala još jedna vrata na istom zidu, koja su je spajala sa spavaćom sobom odmah iza, na istočnoj strani kuće, a koju je Claire koristila za šivanje, gotovo je nikada ne ustupajući gostima, jer je smrad Georgeovih cigareta iz njegove radne sobe odmah do često prodirao u nju.

Treća vrata bila su na zidu odmah pored uzglavlja kreveta, a vodila su u malenu spavaonicu koja se, prisjetila sam se, koristila većinom kao spremište.

Nisam se zamarala zavirivanjem unutra. Sutra će biti i više nego dovoljno vremena za istraživanje. Umjesto toga, sjela sam na krevet, zbog čega su opruge tiho zaškripale, dok sam se ogledala po sobi iz točke gledišta svog djetinjstva. Soba je izgledala gotovo jednako kao i prije dvadeset godina. Zidovi su i dalje bili nježne zelene boje, bijeli izvezeni prekrivač za krevet s resama postojan, zastori od čipke lelujali su pod naletima hladnog svibanjskog povjetarca koji je puhao kroz djelomično otvoren prozor. Daščani pod bio je ogoljen, izuzev starog istrošenog saga između garderobnog ormara i zida s dvojim vratima, malenog stolca za ljuljanje u kutu pored kamina i starog bijelo uokvirenog zrcala obješenog iznad komode s ladicama između prozora na prednjoj strani.

Ujutro je ova soba bila među prvima u koje bi prodirala sunčeva svjetlost, ali sada je bilo kasno i poslijepodne je prelazilo u večer, a soba je bila prepuna sjena. Mogla sam upaliti svjetlo, ali nisam. Legla sam na krevet, ruku sklopljenih ispod glave.

Namjeravala sam se samo na trenutak odmoriti, zatim se osvježiti i sići dolje. Ali ležeći tako, dok mi je lice milovao nježan morski povjetarac koji je dopirao kroz prozor, osjećajući ugodnu nostalgiju u tamnoj sobi visokog stropa, moja je iscrpljenost prevagnula, paralizirala mi udove, nisam se mogla pomaknuti, a nisam ni željela.

Od trenutka kada je zvuk Markovih odlučnih koraka nestao niz stube i prešao hodnik u prizemlju, više nisam ni slušala.

Svoju sam pogrešku uvidjela tek nekoliko sati kasnije, kada me nemiran san naglo probudio u tamu kuće koja je utonula u san. Okrenuvši se, upalila sam noćnu svjetiljku i provjerila vrijeme. Gotovo je ponoć.

– Prokletstvo. – Dovoljno sam spavala i bila sam sigurna kako neću tako skoro moći ponovno zaspati, bez obzira na to koliko mi odmor bio potreban. A bio mi je prijeko potreban. Promjena vremenskih zona i dugo putovanje uzimali su danak i, ako se ne vratim na spavanje sada, ujutro ću platiti za to.

Pokušala sam se ponovno namjestiti. Ustala sam, preodjenula sam se u pidžamu, zavukla pod pokrivač i ugasila svjetlo. Nije bilo koristi. Minute su prolazile.

– Prokletstvo – ponovila sam i odustajući krenula prekapati po torbici.

Imala sam tablete za spavanje na recept za ovakve noći, jer me moj liječnik uvjeravao da je borba s nesanicom normalna pojava za vrijeme tugovanja. Nikada ih nisam trebala, ali ponijela sam ih sa sobom u Cornwall za svaki slučaj.

Uzela sam jednu tabletu i vratila se u krevet, pazeći da ne povučem sve pokrivače na svoju stranu, iz čiste navike, i mrmljajući – Laku noć – mjestu na kojemu je trebala biti moja sestra.

Prvo što sam pomislila kada sam se probudila bilo je da nisam sama.

Znala sam gdje sam. Um mi je već procesuirao sve znakove i spojio ih u razumnu cjelinu – zvuk galebova, miris zraka i način na koji se sunčeva svjetlost probijala u sobu kroz prozore bez kapaka. Čula sam glasove negdje u blizini, ne glasnije od šapata, onako kako ljudi razgovaraju kada ne žele probuditi nekoga tko spava. Mark i Susan, pretpostavila sam, ali onda više nisam bila sigurna jer su oba glasa zvučala poput muškaraca. Nisam mogla razumjeti više od pokoje nasumične riječi tu i tamo: „daleko” je bila jedna od njih, a zatim posve jasno „nemoguće”.

Glasovi su se utišali. Ponovno su se pojačali, ovoga puta puno bliže mojoj glavi, a zatim sam shvatila kako mora da dolaze kroz zid iz suprotne sobe, malene prednje sobe.

Vjerojatno radnici. Stare kuće poput Trelowartha uvijek su zahtijevale neke popravke, a kada smo bili kod Claire, Mark je spominjao nešto u vezi problema s instalacijama. Um mi je sada već bio dovoljno budan da bude na oprezu zbog stranaca u susjednoj sobi pa sam, okrećući se, posegnula rukom kako bih zaključala vrata na zidu pored uzglavlja.

Kvake na vratima bile su starinske, sa zasunom na pritisak palca, nije bilo ključanice, a umjesto nje bio je klizni vijak iznad, i taj je vijak ušao u bazu glasnim klikom zbog kojeg sam se osjećala malo sigurnijom dok sam se preodijevala.

U hodniku ispred sobe srela sam Marka koji se uspinjao. –Dobro, budna si – rekao je. – Susan me poslala da vidim jesi li se probudila. Sprema doručak. Kako si spavala?

– Vrlo dobro, hvala. – Kimnula sam u smjeru zatvorenih vrata prema malenoj sobi i dodala: – Možeš im reći da više ne moraju biti tihi, sada kada sam budna.

Pogledao me. – Reći kome?

– Radnicima – rekla sam – ili tko god da je tu. Unutra. –I dalje me čudno gledajući, otvorio je usta kako bi mi odgovorio, zatim ih zatvorio kao da se, prije nego što progovori, želi dodatno uvjeriti kako je u pravu. Okrenuo je ručicu vrata sobe pored moje i otvorio ih dovoljno kako bi zavirio unutra, a zatim mi uvjereno rekao: – Unutra nema nikoga.

Pogledala sam kako bih se i sama uvjerila. – Ali čula sam ih. Dvojica muškaraca. Razgovarali su.

– Onda mora da je bilo izvana.

– Nisu zvučali kao da su vani.

– Ponekad zvuk zna prevariti – rekao mi je – pogotovo u starim kućama.

Nije me uvjerio. Ponovno sam provjerila praznu sobu, zatim mu dopustila da zatvori vrata.

Rekao je: – Siđi dolje na doručak.

Susan je bila usred spremanja vrlo bogatog doručka – kobasice su cvrčale na tavi, panirane rajčice odmah do njih, jaja, tost, sok i kava koja je mirisala bogato i božanski, dodatno mi otvorivši oči.

Okrećući se, mahnula je kuhačom prema stolu. – Sjedi, skoro je gotovo.

Kuhinja je preuređena otkako sam posljednji put bila ovdje, stol je bio veći od onoga kojeg se sjećam, ali se nalazio

na istoj poziciji, uz prozor koji je gledao prema mjestu gdje su nekada bile staje, a sada su garaže okružene zelenim prstenom stabala. Sjela sam na mjesto na kojemu sam uvijek sjedila, ramenom naslonjena na zid pored prozora, i gledala preko dvorišta prema vrtovima, zaštićenima visokim zidovima od cigle.

Vrtovi su bili odvojeni i imenovani: Niski vrt, najbliži kući; Srednji vrt; zatim najveći, Visoki vrt i meni najdraži od svih, Tihi vrt, kojisam najviše voljela zbog imena.

Oni su bili naslijeđe Markova i Susanina praprapradjeda koji se vratio iz Burskog rata s jednom nogom i uma prijeko željnog mira. Nostalgija za jednostavnijim vremenima nagnala ga je da uzgoji tradicionalne sorte ruža koje su izlazile iz mode s porastom modernijih hibrida a koji su stjecali popularnost jer su mogli cvjetati više puta u sezoni.

Bez trunke poštovanja prema tim modernim, vječnim hibridima, brinuo je o svojim staromodnim ružama sa strašću koju je prenio na svoje potomke, i marljivim radom i ulaganjem, tvrtka obitelji Hallett razvila se u jednog od najznačajnijih proizvođača povijesnih sorti u čitavoj zemlji. Zapravo, zahvaljujući opsesivnoj brizi obitelji, u vrtovima su sada rasle neke sorte koje bi bile samo zabilješka u povijesti da nije bilo Trelowartha.

Cvrčanje iz tave vratilo je moj pogled natrag prema kuhinji i gledala sam kako Susan preokreće kobasicu.

– Stvarno – rekla sam – nisi se trebala toliko mučiti. Pahuljice i mlijeko bili bi sasvim dovoljni.

Mark, koji je točio kavu, prišao je, pružio mi moju šalicu i sjeo na mjesto točno nasuprot meni. – To nije za tebe – uvjerio me. – Pokušava me smekšati. –

– Ne pokušavam – protestirala je Susan.

Mark reče: – Znači, posve si slučajno ostavila hrpu papira s planovima za čajanu tamo na stolu?

– Željela sam ih pregledati.

– Prije će biti da si ih htjela pokazati Evi.

– Nisam – Susan je sastrugala kobasice s tave, prišla stolu i snažno spustila Markov tanjur ispred njega.

Nesvjestan, vilicom je pokazao prema hrpi papira. – Tamo imaš legende o Trelowarthu i slično smeće, zar ne?

Susan mi je dodala tanjur i, s vlastitim tanjurom u rukama, također sjela. – Naravno.

– Dobro. Onda možeš uvjeriti Evu kako nemamo duhove.

Na meni je bio red da protestiram. – Nisam rekla... –

– Zašto bi pomislila da imamo duhove? – upita Susan.

– Čula je muške glasove gore na katu.

Susan reče uzdišući: – Da bar.

Mark se nacerio. – Što, da imamo muškarce gore na katu?

– Ne, budalo. Da imamo duhove. To bi privuklo turiste.

Mark joj je rekao kako bi to uvelike ovisilo o duhu.

Ignorirajući ga, pitala me je što su glasovi govorili, a ja sam slegnula ramenima.

– Nisam mogla razabrati.

Mark će na to: – Možda su nas došli upozoriti – oponašajući čvrst glas duhova, nastavio je. – Ne gradite čajanu u Trelowarthu.

– Vidiš? – upita Susan, tražeći podršku u meni – Vidiš li s čime se ja moram nositi?

– Svejedno me voliš. – Osmijeh njezinog brata bio je samouvjeren.

– Da, pa imaš sreće što je tako. To je jedino što me drži da te ne zasadim u stražnjem vrtu pored tvojih ruža.

Mark se nije obazirao na prijetnju i usmjerio je svoju pažnju na mene. – Onda, kakvi su ti planovi za danas?

– Ne znam. Pretpostavljam da bih se trebala pobrinuti za... ono zbog čega sam došla – rekla sam.

To je malo promijenilo raspoloženje. Mark je pogledao u svoj tanjur i u tišini nastavio jesti, a zatim je rekao: – Znaš li gdje?

– Razmišljala sam – počela sam, a zatim zastala na trenutak, sabirući misli. – Mislila sam gore pored svjetionika. –Nije reagirao, ali svejedno sam osjetila potrebu da objasnim – Željela bi biti negdje gdje je bila sretna.

Mark je kratko kimnuo i rekao: – To je dobro mjesto. – A zatim, trenutak kasnije: – Želiš li da pođem s tobom?

Ponuda je zvučala kao da je svejedno hoće li poći ili ne, ali nešto u tonu njegovog glasa ponukalo me da ga upitam: – Bi li želio?

Odgurujući dopola prazan tanjur, rekao mi je: – Da, želio bih.

Pogledala sam prema oblacima na nebu: – Trebamo pričekati dok sunce ne izađe.

– Dobro. – Nije dovršio svoju kavu, ali i nju je odložio i ustao. – Javi mi onda kada budeš spremna – rekavši to, okrenuo se i krenuo svojim poslom.