Daphne du Maurier REBECCA
Sa engleskoga prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA
Sinoć sam sanjala da sam opet išla u Manderley. Činilo mi se da stojim pred željeznom kapijom ispred prilaza i neko vrijeme nisam mogla ući jer je kapija bila zaključana. Na njoj se nalazio lokot s lancem. U snu sam zvala vratara, ali nije mi se javio, a kad sam malo bolje pogledala kroz zahrđale rešetke, vidjela sam da u vratarevoj kućici nema nikoga. Iz dimnjaka se nije dimilo, a mali prozori s rešetkama napušteno su zjapili. Potom sam, kao svi koji sanjaju, iznenada dobila nadnaravne moći i poput duha prošla kroz prepreku koja je stajala preda mnom. Prilaz je vijugao i skretao ispred mene, kao i uvijek, ali kad sam se malo odmaknula, shvatila sam da se nešto promijenilo; bio je uzak i zapušten, za razliku od prije. Isprva sam bila zbunjena i ništa mi nije bilo jasno, ali tek kad sam spustila glavu da izbjegnem nisku granu, shvatila sam što se dogodilo. Priroda je ponovno zavladala: malo-pomalo je na svoj lukav i podmukao način dugačkim, žilavim prstima ugrabila prilaz. Drveće – koje je čak i prije bilo prijetnja – na kraju je pobijedilo. Mračno i neobuzdano, nahrlilo je na rub prilaza. Bukve s bijelim, ogoljelim deblima nagnule su se jedna prema drugoj, ispreplićući grane u neobičan zagrljaj, stvarajući svod iznad moje glave kao da sam u crkvi. Bilo je tu i drugog drveća, drveća koje nisam prepoznala, zdepastih hrastova i iskrivljenih brijestova koji su se priljubili uz bukve, izbivši iz tihe zemlje, zajedno s čudovišnim grmljem i biljem, kojih se nisam sjećala.
Prilaz se sada pretvorio u traku, u nit onoga što je nekad bio. Šljunčanu površinu proždrle su trava i mahovina. Drveće je spustilo grane i stvorilo prepreke da se ne može proći, a kvrgavo korijenje nalikovalo je prstima kostura. Povremeno bih, razbacano po toj zarasloj šikari, prepoznala grmlje koje nam je nekoć služilo kao putokaz, nešto kulturno i graciozno, poput hortenzija poznatih po svojim plavim cvjetovima. Kako ih nitko nije njegovao, zarasle su i uzdigle se do čudovišnih visina, bez cvjetova, crne i ružne poput bezimenih nametnika pokraj njih.
Sad istočno, sad zapadno, vijugala je jadna nit koja je nekoć bila naš prilaz. Ponekad sam mislila da je nestala, ali onda bi se ponovno pojavila, primjerice ispod srušenog stabla ili bi se probijala kroz blatnjav jarak koji su stvorile zimske kiše. Mislila sam da put nije tako dug. Očito su se i kilometri umnogostručili kao i stabla, a ovaj put sigurno vodi prema nekom labirintu, nekoj zarasloj divljini, a ne prema kući. No iznenada sam naišla na nju; bila je skrivena iza neprirodno izraslog velikog grma koji se širio na sve strane. Zastala sam, a srce mi je udaralo u grudima, dok su me oči neobično peckale od suza.
To je bio Manderley, naš Manderley, tajnovit i tih kao i uvijek, sivi kamen obasjan mjesečinom mojega sna, dok su se na dvostrukim prozorima odražavali zeleni travnjaci i terasa. Vrijeme nije moglo uništiti savršenu simetriju tih zidova, kao ni ovo zdanje, dragulj na otvorenom dlanu.
Terasa se spuštala prema travnjacima, a travnjaci prema moru; kad sam se okrenula, vidjela sam mirnu srebrnu površinu na mjesečini, poput jezera koje ne uznemiruju ni vjetar ni oluja. Nikakvi valovi neće uzburkati ovu vodu iz sna, kao što ni oblaci koje vjetar nosi sa zapada neće zamračiti bistrinu ovog blijedog neba. Ponovno sam se okrenula prema kući i iako je ona bila nenarušena, netaknuta, kao da smo ju tek jučer napustili, vidjela sam da se
i vrt prepustio zakonu džungle, baš kao i drveće. Rododendroni su bili visoki petnaestak metara, te su se ispreplitali i izvijali zajedno s paprati te sklopili divlji brak s nizom bezimenog grmlja, s tim jadnim i izopačenim raslinjem koje se hvatalo za njihovo korijenje kao da je svjesno svojeg nezakonitog porijekla. Jorgovan se upario s crvenom bukvom, a kako bi ih još jače spojio, zlobni bršljan – uvijek neprijatelj gracioznosti – obavio je taj par svojim viticama i tako ih zarobio. U tom izgubljenom vrtu bršljan je imao povlašteno mjesto: njegove dugačke vitice puzale su po travnjaku i uskoro će zavladati i kućom. Bila je tu još jedna biljka, neki križanac iz šume, čije je sjeme davno bilo razbacano pod drvećem i potom zaboravljeno, a sada je zajedno s bršljanom, poput goleme rabarbare, isturila svoj ružan oblik prema mekoj travi gdje su nekoć cvali sunovrati.
Koprive su bile posvuda, ta prethodnica vojske. Gušile su terasu, širile se po stazama, a čak su se nepristojno uzdignule do samih prozora kuće. Ravnodušno su stražarile, a redove im je na mnogim mjestima probila rabarbara, pa su ležale zgužvanih listova i polomljenih stabljika, stvarajući put zečevima. S prilaza sam se popela na terasu jer mi koprive u snu nisu mogle prepriječiti put. Hodala sam kao začarana i ništa me nije moglo zaustaviti.
Mjesečina se može neobično poigrati maštom, čak i maštom onoga koji sanja. Dok sam tamo stajala tiho i mirno, mogla sam se zakleti da kuća nije prazna ljuštura, nego da živi i diše kao i prije. Kroz prozore je dopiralo svjetlo, na noćnom povjetarcu njihale su se zavjese, a vrata knjižnice sigurno su bila napola otvorena kako smo ih ostavili, dok je na stolu pokraj vaze s jesenjim ružama stajao moj rupčić.
U sobi se osjetila naša prisutnost. Hrpica knjiga koje se trebaju vratiti, odbačeni primjerak The Timesa. Pepeljare s opušcima cigareta; na naslonjačima razbacani jastučići s otiscima naših glava;
čađavi ugarci još uvijek tinjaju čekajući jutro. A Jasper, dragi Jasper, s onim svojim izražajnim pogledom i velikom, opuštenom vilicom, ispružio bi se na podu i podigao rep kad bi čuo korake svojega gospodara.
Oblak koji do sada nisam vidjela prekrio je mjesec i na trenutak se zadržao tako kao tamna ruka ispred lica. S njim je nestala iluzija, a svjetla na prozorima su se ugasila. Pogledala sam napuštenu ljušturu u kojoj napokon nije bilo nikoga i čije prazne zidove nije obavijao dašak prošlosti.
Kuća je bila grobnica, naš strah i patnja ležali su zakopani u ruševinama. Neće biti uskrsnuća. Kad budna pomislim na Manderley, neću biti ogorčena. Trebam ga zamišljati onakvim kakvim je mogao biti da sam ondje mogla živjeti bez straha. Moram pamtiti ružičnjak ljeti i pjev ptica u zoru. Čaj pod kestenom i šum mora koji je dopirao preko travnjaka.
Sjetit ću se rascvjetalog jorgovana i Sretne doline. Oni su bili trajni i nisu mogli nestati. Ta sjećanja ne mogu nauditi. Sve sam to odlučila u snu, dok su oblaci prekrivali mjesec i kao većina drugih, znala sam da sanjam. A zapravo sam ležala stotinama kilometara daleko u stranoj zemlji i za nekoliko trenutaka ću se probuditi u ogoljeloj hotelskoj sobici, čija bezličnost me tješi. Uzdahnut ću, protegnuti se i okrenuti, a kad otvorim oči, zbunit će me sjajno sunce i ono oštro, vedro nebo, toliko drukčije od nježne mjesečine u mojemu snu. Pred nama će biti dan, zacijelo dug i jednoličan, ali ispunjen određenom tišinom, dragocjenim mirom koji prije nismo poznavali. Nećemo razgovarati o Manderleyu, ja neću ispričati svoj san. Jer Manderley više nije naš. Manderleya više nema.
Više se nikada nećemo vratiti, to je sigurno. Prošlost nam je još uvijek previše blizu. Ono što smo pokušali zaboraviti i ostaviti za sobom ponovno bi se probudilo, a onaj osjećaj straha, skrivenog nemira koji se s vremenom pretvorio u slijepu, nerazumnu paniku – sada, hvala Bogu, milostivo umirenu – mogao bi na neki nepredvidljiv način postati živim pratiteljem kao prije. On je nevjerojatno strpljiv i nikada se ne žali, čak ni kad se prisjeća… Što se, po mojem mišljenju, događa češće nego što mi govori.
To vidim po njegovu pogledu koji iznenada postane izgubljen i zbunjen, po tome kako mu s dražesnog lica nestane sva izražajnost, kao da ju je maknula neka nevidljiva ruka, a umjesto te izražajnosti stvori se maska, poput krute i hladne skulpture, koja je prekrasna, ali beživotna. Tada puši cigaretu za cigaretom, ne gaseći ih, pa užareni opušci leže na tlu kao latice. Govori brzo i zdušno ni o čemu, prihvaćajući svaku temu kao da je lijek protiv svih boli. Mislim da postoji teorija da muškarci i žene nakon patnje postaju bolji i snažniji, pa ako na ovom ili nekom drugom svijetu želimo napredovati, moramo proći kroz vatru. Mi smo ju itekako prošli, iako to zvuči ironično. Oboje smo upoznali strah i samoću i veliku muku. Pretpostavljam da u svačijem životu prije ili kasnije dolazi trenutak kušnje. Svi mi imamo nekog demona koji nas progoni i muči i s kojim se na kraju moramo boriti. Mi smo našega pobijedili, ili barem mislimo da je tako.
Demon nas više ne progoni. Prebrodili smo svoju krizu, iako ne neokrznuti. Njegov predosjećaj da će se dogoditi katastrofa otpočetka je bio točan; a ja poput kakve patetične glumice u nekoj osrednoj drami mogu reći da smo platili svoju slobodu. Ali meni je dosta melodrame u ovom životu i spremno bih se odrekla svojih pet osjetila ako bi nam to osiguralo sadašnji mir i sigurnost.
Sreća nije stvar kojoj se može odrediti cijena, ona je odraz misli, stanje duha. Naravno da imamo i trenutke potištenosti; no postoje i drugi trenuci kad vrijeme koje ne mjerimo satom teče prema vječnosti i kad, pogledavši njegov osmijeh, znam da smo skupa i da koračamo zajedno, ne razilazeći se u mišljenjima.
Sada više nemamo tajni. Sve dijelimo. Iako nam je hotel dosadan, hrana osrednja, a svaki dan skoro isti, ne bismo htjeli da je drukčije. Da smo u nekom velikom hotelu, sreli bismo previše ljudi koje poznaje. Oboje cijenimo jednostavnost i ponekad nam je dosadno, ali dosada je dobrodošla zamjena za strah. Svaki dan slijedimo svoju rutinu, a ja… Ja sam razvila talent za čitanje naglas. Jedino kad sam primijetila da je nestrpljiv jest kad ne dođe poštar, jer to znači da moramo čekati još jedan dan da nam stigne pošta iz Engleske. Pokušali smo s radijem, ali buka je tako iritantna da nam je draže odgoditi uzbuđenje; rezultat utakmice u kriketu odigrane prije puno dana mnogo nam znači.
Oh, kolike su nas utakmice kriketa spašavale dosade, pa boskački mečevi, čak i natjecanja u biljaru! Finala školskih igara, utrke pasa, čudna natjecanja u zabačenijim grofovijama: sve nam to dobro dođe. Ponekad naiđem na kakav stari primjerak Fielda, što me s ovog nezanimljivog otoka prenese u stvarnost engleskog proljeća. Čitam o krečnjačkim rijekama, o vodencvijetu, o kiselici što raste po zelenim livadama, o gačcima koji kruže iznad drveća kao u Manderleyu. S tih izlizanih i zgužvanih stranica do mene
dopire miris vlažne zemlje, kiselkast vonj močvarnog treseta i vlažne mahovine prošarane bijelim izmetom čaplji.
Jednom je u novinama bio članak o golubovima grivnjašima i dok sam ga čitala naglas, imala sam osjećaj da sam se ponovno našla duboko u šumi Manderleya, gdje mi iznad glave lepršaju golubovi. Čula sam njihov nježan, ugodan zov, tako lijep i umirujući za jedno toplo ljetno popodne, a njihov mir bio je nenarušen sve dok se Jasper nije počeo probijati kroz raslinje da me nađe, njuškajući vlažnom njuškom po tlu. Poput starih dama zatečenih na kupanju, golubovi bi uznemireno izletjeli iz svojih skrovišta i prestrašeno mašući krilima odletjeli preko krošnji tako da ih više ni ne vidimo ni ne čujemo. Kad odu, neka nova tišina bi obavila to mjesto, a ja bih – osjećajući nemir iz nekog nepoznatog razloga –shvatila da sunce više ne obasjava šuštavo lišće, da su grane postale tamnije, a sjene duže; kod kuće će biti svježe maline uz čaj. Ustala bih sa svojeg kreveta od paprati i, stresavši s haljine paperjastu prašinu prošlogodišnjeg lišća i zazvizdavši Jasperu, krenula prema kući, prezirući se dok hodam jer žurim, jer se na brzinu osvrćem.
Baš neobično da me članak o golubovima grivnjašima tako podsjetio na prošlost da sam zamucala čitajući naglas. Naglo sam stala zbog njegovog mračnog pogleda, pa sam okretala stranice sve dok nisam pronašla odlomak o kriketu, koji je bio vrlo objektivan i dosadan: Middlesex je igrao na „Ovalu“ i gomilao bodove. Koliko sam bila zahvalna tim izdržljivim tipovima u flanelu, jer mu se lice za nekoliko minuta umirilo, dobilo boju te ja sa zdravom razdraženošću prezirao bacača Surreyja. Pošteđeni smo povratka u prošlost, a ja sam naučila lekciju. Mogu čitati vijesti iz Engleske, vijesti o engleskom sportu, politici i društvenim zbivanjima, ali ubuduće ću ono što boli zadržati za sebe. Tome ću se prepustiti u tajnosti. Boje, mirisi i zvukovi, kiša i žubor vode, pa čak i jesenja magla i miris plime – to su sjećanja
na Manderley koja se ne mogu izbrisati. Neki ljudi imaju naviku čitati vozne redove. Stalno planiraju putovanja po zemlji kako bi spojili nespojive veze. Moj hobi je manje zamoran, iako je možda jednako neobičan. Ja sam izvor informacija o engleskom ladanju. Znam ime svakog vlasnika svake britanske vrištine, pa čak i njihovih zakupaca. Znam koliko je ubijeno tetrijeba, koliko jarebica, koliko jelena. Znam gdje se pastrve uzdižu na površinu i gdje iskaču lososi. Prisutna sam na svim lovačkim sastancima i pratim svaki lov. Znam čak i imena onih koji obučavaju lovačke pse. Stanje usjeva, cijena utovljene stoke, zagonetne bolesti svinja – sve me to zanima. Možda je to jadna razonoda i ne odviše intelektualna, ali dok čitam, udišem engleski zrak i tako s više hrabrosti mogu gledati ovo sjajno nebo.
Zakržljali vinogradi i odvaljeno kamenje postanu nevažni, jer se mogu prepustiti svojoj mašti ako želim i s vlažne živice ubrati naprstak ili blijedu rumeniku.
Bijedni hirovi mašte, tako nježni i umirujući! Oni su neprijatelj ogorčenosti i tuzi i ublažavaju ovo progonstvo koje smo si sami nametnuli.
Zbog njih mogu uživati u poslijepodnevu i nasmijana i svježa vratiti se na naš mali obred ispijanja čaja. Narudžba je uvijek ista. Dvije kriške kruha s maslacem za svakoga i kineski čaj. Sigurno djelujemo poput kakvog konzervativnog para kad se tako pridržavamo običaja iz Engleske. Ovdje, na ovom čistom balkonu, blijedom i bezličnom zbog vječnog sunca, sjetim se kako je to u pola pet bilo u Manderleyu i kako je stol bio primaknut kaminu u knjižnici. Vrata su se otvorila točno u minutu, a obred posluživanja čaja uvijek je bio isti: srebrni poslužavnik, čajnik, snježnobijeli stolnjak. A Jasper bi spustio svoje obješene uši i glumio da je ravnodušan spram kolača koji su dolazili. Bila nam je poslužena prava gozba, a mi smo jeli tako malo.
Uštipci s maslacem – i sad ih vidim. Mali hrskavi komadi tosta i vruće pogačice. Ukusni sendviči s nepoznatim sastojcima i zagonetnim začinima te oni izvrsni medenjaci. Biskvitna torta koja se topila u ustima i njezina malo teža prijateljica s arancinima i grožđicama. S tom hranom jedna gladna obitelj imala bi što jesti cijeli tjedan. Nikad nisam znala što se dalje događalo s njom, a ta rasipnost me katkad brinula.
Ali nikad se nisam usudila pitati gospođu Danvers što je radila s tim. Prezrivo bi me pogledala i ledeno se, nadmoćno nasmiješila i sigurno rekla: „Dok je gospođa de Winter bila živa, nije bilo nikakvih pritužbi.“ Gospođa Danvers. Pitam se što ona sada radi. Ona i Favell. Mislim da sam zbog izraza njezinog lica odmah osjetila nelagodu. Instinktivno sam pomislila: „Uspoređuje me s Rebeccom“; a onda je između nas oštro poput mača pala sjena…
No, to je sada gotovo. Prošlo svršeno vrijeme. Više me ništa ne muči i oboje smo slobodni. Čak je i moj vjerni Jasper otišao u vječna lovišta, a Manderleya više nema. Poput prazne ljušture leži duboko u gustoj šumi, onako kako sam ga vidjela u snu. Okružen korovom i pticama. Možda onamo zaluta kakva skitnica, tražeći zaklon od iznenadnog pljuska, a ako bude hrabar, možda prođe nekažnjeno. Ali šume Manderleya nisu za nekog plašljivca, za nekog nervoznog lovokradicu. Mogao bi naići na kućicu u uvali, a kad bi kiša onako zabubnjala ispod njezinog dotrajalog krova, zacijelo mu ne bi bilo ugodno. Tamo sigurno vlada još ono napeto ozračje… Ni onaj zavoj na prilazu, gdje se drveće nadvija nad šljunkom, nije mjesto gdje bi netko zastao, osobito ne nakon zalaska sunca. Kad lišće zašušti, zvuči kao pritajeno kretanje žene u večernjoj haljini, a kad se naglo zatrese, padne i raširi po tlu, kao da je to tapkanje, tapkanje užurbanih koraka žene, a tragovi na šljunku otisci su satenskih cipela s visokim potpeticama.
Kad se prisjetim svega toga, s olakšanjem pogledam s našeg balkona. Nad ovo oštro blještavilo ne nadvijaju se nikakve sjene, kameni vinogradi svjetlucaju na suncu, a bugenvilije su bijele od prašine. Jednog dana će mi se možda to sve sviđati. Trenutno u meni to pobuđuje barem samopouzdanje, ako već ne ljubav. A samopouzdanje je osobina koju cijenim, iako mi je došlo malo kasnije u životu. Vjerojatno me na kraju ohrabrila njegova ovisnost o meni. U svakom slučaju, više nisam nesigurna, plašljiva, stidljiva u društvu neznanaca. Potpuno sam drukčija od osobe koja sam bila kad sam prvi put došla u Manderley, puna nade i nestrpljiva, silno nespretna i ispunjena ogromnom željom da svima ugodim. Naravno, zbog takvog držanja se i nisam svidjela ljudima kao što je gospođa Danvers. Kakav sam dojam ostavljala nakon Rebecce? Sada, kada u sjećanju premostim sve te godine, vidim se s ravnom podrezanom kosom i mladolikim, nenapudranim licem, u loše skrojenom kaputu i suknji te u džemperu koji sam sama isplela, kako poput sramežljivog, nespretnog ždrebeta kaskam za gospođom Van Hopper. Ona bi na ručak išla ispred mene, dok joj je zdepasto tijelo gubilo ravnotežu na klimavim visokim potpeticama, a nacifrana čipkasta bluza isticala bujne grudi i pozamašne bokove. Novi šešir s ogromnim perom stajao joj je ukoso na glavi i otkrivao velik dio čela golog poput dječačkog koljena. U jednoj ruci držala je ogromnu torbu, u kakvoj se nose putovnice, rokovnici i karte za bridž, dok se drugom rukom igrala s neizbježnim lornjonom, tim neprijateljem tuđe privatnosti.
Krenula bi prema svojem uobičajenom stolu u kutu restorana, pokraj prozora, prislonila lornjon na svoje male svinjske oči i pogledala lijevo i desno, a onda bi pustila lornjon na crnoj vrpci da padne te bi s gađenjem povikala: – Nema ni jedne poznate osobe! Reći ću upravi da mi smanji račun. Što oni misle, zašto ja dolazim
ovamo? Da gledam portire? – Potom bi pozvala konobara oštrim i odsječnim glasom, koji je poput pile rezao zrak.
Kako je ovaj mali restoran u kojemu danas objedujemo drukčiji od one ogromne, ukrašene i raskošne blagovaonice u hotelu Côte d’Azur u Monte Carlu, i koliko je moje trenutno društvo, koje svojim mirnim i lijepo oblikovanim rukama guli mandarinu na smiren, ustaljen način i s vremena na vrijeme podigne pogled da mi se nasmiješi, drukčije od gospođe Van Hopper i njezinih debelih, nakićenih prstiju kojima je osvajala tanjur pun raviola i sumnjičavo pogledavala moj tanjur da provjeri jesam li ja izabrala nešto bolje. No nije se morala bojati, jer je konobar s jezivom brzinom tipičnom za njegovu profesiju odavno shvatio da sam joj podređena i podčinjena, pa je pred mene stavio pladanj sa šunkom i jezikom koje je netko pola sata prije vratio jer je bilo loše narezano. Čudan je taj prezir posluge, kao i njihova otvorena nestrpljivost. Sjećam se da sam jednom s gospođom Van Hopper odsjela u ladanjskoj kući, a sluškinja se nikada nije odazivala kada bih joj sramežljivo zazvonila niti mi je htjela donijeti cipele, a ranojutarnji čaj bi mi posve hladan ostavila pred vratima sobe. Isto je bilo i u Côte d’Azuru, iako u manjoj mjeri, a ponekad bi se namjerna ravnodušnost pretvorila u podrugljivu i uvredljivu prisnost, zbog čega sam izbjegavala kupovati markice na recepciji. Kako sam samo djelovala mlado i neiskusno, a tako sam se i osjećala. Bila sam preosjetljiva, previše nezrela, toliko je bilo riječi koje sam doživjela kao ubode trna ili igle, a koje su zapravo bile izgovorene nepromišljeno.
Dobro se sjećam tog pladnja sa šunkom i jezikom. Sve je bilo suho, neukusno, loše narezano, ali nisam imala hrabrosti odbiti. Jele smo šutke, jer se gospođa Van Hopper voljela usredotočiti na hranu, a po tome kako joj je umak curio niz bradu, zaključila sam da su joj ravioli bili ukusni.
Daphne du Maurier
Taj prizor mi baš nije pobuđivao apetit pa sam okrenula glavu i vidjela da je stol do našega, koji je tri dana bio slobodan, ponovno zauzet. Natkonobar, naklanjajući se onako kako je to činio samo pred posebnim gostima, vodio je pridošlicu do njegova mjesta.
Gospođa Van Hopper odložila je vilicu i posegnula za lornjonom. Ja sam se zacrvenjela dok je zurila, a pridošlica je, ne znajući da ga ona gleda, pogledom lutao po jelovniku. Potom je gospođa Van Hopper naglo sklopila lornjon, nagnula se prema meni i dok su joj male oči svjetlucale od uzbuđenja, pomalo glasno mi šapnula:
– To je Max de Winter – rekla je – vlasnik Manderleya. Sigurno si čula za to. Izgleda loše, zar ne? Priča se da ne može preboljeti ženinu smrt…
Pitam se kakav bi mi život danas bio da gospođa Van Hopper nije bila snob.
Smiješna je pomisao da je moja budućnost ovisila o toj njezinoj osobini. Njezina znatiželja bila je bolest, gotovo manija. U početku sam bila zaprepaštena time, silno me bilo sram; kad sam gledala kako joj se drugi smiju iza leđa, kako užurbano odlaze kad ona dođe ili se čak sakrivaju iza vrata na hodniku koja su služila za prolaz osoblja, osjećala sam se poput sluge koji prima udarce umjesto svog gospodara. Do tada je godinama dolazila u hotel Côte d’Azur, a osim bridža, jedina razonoda po kojoj je već bila poznata u Monte Carlu, bila je proglašavati ugledne posjetitelje svojim prijateljima, pa makar ih je do tada vidjela samo jedanput na drugom kraju poštanskog ureda. Nekako bi se uspjela predstaviti, a prije nego što je njezina žrtva osjetila opasnost, ona bi ju pozvala u svoj apartman. Njezin napad bio je tako izravan i iznenadan da je žrtva rijetko uspjela pobjeći. U Côte d’Azuru zaposjela je jednu sofu u salonu, između recepcije i restorana te je tamo pila kavu poslije ručka i večere, a svi koji su dolazili i odlazili morali su proći pokraj nje. Ponekad bi me iskorištavala kao mamac da privuče svoj plijen, a ja bih – mrzeći svoju ulogu – morala otići na drugi kraj salona da prenesem poruku, posudim knjigu ili novine, zatražim adresu neke radnje ili da prenesem pozdrave nekog zajedničkog prijatelja kojeg se iznenada sjetila. Kao da se morala hraniti uglednim osobama, baš kao što se bolesnici hrane juhom;
a iako su joj bile draže one osobe s titulama, bila je zadovoljna i s onima čije je lice barem jednom vidjela u društvenim kronikama. S imenima pisaca, umjetnika, glumaca i sličnih slavnih osoba spomenutih u trač-rubrikama, pa čak i s onim osrednjima, samo da je čula za njih u novinama.
Kao da je bilo jučer, vidim ju kako tog nezaboravnog poslijepodneva – nije važno prije koliko godina – sjedi na omiljenoj sofi u salonu i smišlja taktiku za napad. Po naglim pokretima i po tome kako je lornjonom lupkala po zubima, zaključila sam da razmatra različite mogućnosti. A kad je propustila desert i na brzinu pojela voće, znala sam da želi završiti s ručkom prije pridošlice tako da može sjesti na ono mjesto pokraj kojega on mora proći. Iznenada se okrenula prema meni, a male oči su joj zaiskrile. – Odmah idi gore i pronađi ono pismo od mog nećaka. Znaš, ono koje je napisao na medenom mjesecu, s fotografijom. Smjesta mi ga donesi.
Vidjela sam da je osmislila plan i da će joj nećak poslužiti za upoznavanje. Po tko zna koji put ljutila me uloga koju moram igrati u njezinoj predstavi. Poput žonglerovog pomoćnika davala sam joj rekvizite, a onda sam šutke i pažljivo čekala znak. Bila sam sigurna da se ovom došljaku neće svidjeti njezina nametljivost. Iako sam bila mlada i neiskusna, ono malo što sam o njemu saznala za ručkom, iz glasina koje je ona prije deset mjeseci pokupila po dnevnim novinama i pohranila u sjećanju za buduću upotrebu, bilo mi je dovoljno da shvatim da će ga naljutiti ovo iznenadno ometanje njegove samoće. Nije nas se ticalo zašto je odlučio doći u Côte d’Azur u Monte Carlu, njegovi problemi bili su njegova briga, i to bi shvatili svi osim gospođe Van Hopper. Taktičnost i diskretnost nisu joj bili poznati, a kako se hranila tračevima, ovaj neznanac morat će joj biti poslužen na pladnju. Pismo sam našla u pretincu njezinog radnog stola, no malo sam zastala prije nego što
sam se ponovno spustila u salon. Iako to nije imalo smisla, činilo mi se da mu darujem još nekoliko trenutaka samoće.
Da sam barem imala hrabrosti do restorana se spustiti obilaznim putem preko stubišta za osoblje i ondje ga upozoriti na zasjedu. No, uvijek sam se držala pravila, a osim toga, nisam znala ni kako da mu to kažem. Preostalo mi je samo da sjednem na svoje uobičajeno mjesto pokraj gospođe Van Hopper dok ona poput velikog, samodopadnog pauka oko tog neznanca plete široku mrežu dosade.
Zadržala sam se duže nego što sam mislila, jer kad sam se vratila u salon, vidjela sam da je on već otišao iz blagovaonice, a iz straha da će joj pobjeći, ona nije čekala pismo, nego je riskirala i predstavila mu se bez imalo srama. Već je sjedio pokraj nje na sofi. Prišla sam im i bez riječi joj pružila pismo. On je smjesta ustao, a gospođa Van Hopper, sva rumena zbog silnog uspjeha, nehajno je mahnula prema meni i promrmljala moje ime. – Gospodin de Winter popit će kavu s nama, pa idi reći konobaru da nam donese još jednu šalicu – rekla je, ležernim tonom odavajući moj položaj. To je značilo da sam mlada i nevažna i da nema potrebe uključivati me u razgovor. Kad je htjela zadiviti nekoga, uvijek je govorila tim tonom, a načinom upoznavanja štitila je sebe, jer je jednom netko mislio da sam joj kći, što nas je obje dobrano osramotilo. Tom osornošću davala je do znanja da me se može ignorirati, pa bi mi žene kratko kimnule, što je istovremeno bilo i pozdravljanje i opraštanje, a muškarcima je laknulo kad su shvatili da se mogu zavaliti u naslonjač, a da time ne prekrše pravila ponašanja. Stoga sam se iznenadila što je ovaj došljak ostao stajati i sam pozvao konobara.
– Bojim se da vam moram proturječiti – rekao joj je – vas dvije ćete popiti kavu sa mnom – i prije nego što sam bila svjesna što se događa, on je sjedio na mojoj tvrdoj stolici, a ja sam se našla na sofi pokraj gospođe Van Hopper.
Na trenutak je djelovala uznemireno – nije ovo imala na umu – ali ubrzo se pribrala i, uguravši svoje krupno tijelo između mene i stola, nagnula se prema njemu, žustro i glasno govoreći i mašući pismom.
– Znate, prepoznala sam vas čim ste ušli u blagovaonicu – rekla je – pa sam pomislila: „Ajme, evo gospodina de Wintera, Billyjevog prijatelja, moram mu pokazati fotografije Billyja i njegove mladenke snimljene na medenom mjesecu“, i evo ih. Ovo je Dora. Nije li prekrasna? S tim uskim, tankim strukom i velikim očima.
Na ovoj se sunčaju u Palm Beachu. Billy je lud za njom, možete zamisliti. Naravno, još se nisu upoznali kad je priredio onu zabavu u Claridgeu, gdje sam vas prvi put vidjela. Ali sigurno se ne sjećate jedne starice kao što sam ja?
Ovo je bilo uz provokativan pogled i bljesak zubi.
– Baš naprotiv, jako vas se dobro sjećam – rekao je, a prije nego što ga je uspjela uhvatiti u zamku da ožive taj prvi susret, on joj je pružio tabakeru pa ju je paljenje cigarete malo zadržalo. – Mislim da mi se Palm Beach ne bi svidio – rekao je gaseći šibicu, a ja sam ga na brzinu pogledala i pomislila kako bi nestvarno izgledao s Floridom u pozadini. Mjesto mu je bilo u nekom gradu iz petnaestog stoljeća opasanog zidinama, u gradu s uskim, popločanim ulicama i tankim tornjevima, čiji stanovnici nose šiljaste cipele i vunene čarape. Lice mu je bilo privlačno, osjetljivo i na neki čudan, neobjašnjiv način srednjovjekovno te me podsjetilo na jedan portret koji sam vidjela u nekoj galeriji, zaboravih gdje točno, na portret Nepoznatog muškarca. Da skine taj engleski tvid i obuče se u crno, s čipkom oko vrata i zapešća, gledao bi nas na ovom novom svijetu iz daleke prošlosti – iz prošlosti u kojoj su muškarci noću hodali s ogrtačima i stajali u sjeni starih veža, iz vremena uskih stubišta i mračnih tamnica, šaputanja u tami, svjetlucavih oštrica mačeva i tihe, iznimne učtivosti.
Da sam se barem mogla sjetiti starog majstora koji je naslikao taj portret. Stajao je u kutu prostorije, a iz tamnog okvira pratio nas je njegov pogled…
No oni su razgovarali, a ja sam izgubila nit. – Ne, ni prije dvadeset godina – govorio je. – Takvo što me nikad nije zanimalo. Čula sam kako se gospođa Van Hopper glasno i samodopadno smije. – Da Billy ima dom poput Manderleya, ni njemu ne bi bilo do zabavljanja u Palm Beachu – rekla je. – Čula sam da je kao iz bajke, da se ne može drukčije opisati.
Zastala je, očekujući da će se on nasmiješiti, ali on je samo pušio, a ja sam mu između obrva primijetila boru, tanku poput paučine.
– Naravno, vidjela sam slike – bila je uporna – i izgleda zaista čarobno. Sjećam se da mi je Billy rekao da se drugi veliki posjedi ne mogu mjeriti s njim. Čudi me kako uopće možete podnijeti da niste tamo.
Njegova šutnja sada je već postala mučna i svima bi bila jasna, ali ona je bila uporna poput nespretne koze koja gazi po tuđoj zemlji gdje joj je zabranjen pristup, a ja sam osjetila kako se crvenim sramoteći se zbog nje.
– Naravno, vi Englezi ste svi isti kad su u pitanju vaši domovi – govorila je sve glasnije i glasnije – podcjenjujete ih kako ne biste djelovali ponosno. U Manderleyu se nalazi i galerija za muziciranje, kao i vrlo vrijedni portreti, zar ne? – Okrenula se prema meni da mi objasni. – Gospodin de Winter toliko je skroman da to neće priznati, ali mislim da njegova obitelj posjeduje taj krasan dom još od normanskog osvajanja Engleske. Kažu da je galerija za muziciranje prekrasna. Pretpostavljam da su vaši preci u Manderleyu često znali ugostiti članove kraljevske obitelji, gospodine de Winter?
Takvo što do tada nisam doživjela, čak ni od nje, ali njegov zajedljiv i brz odgovor došao je neočekivano. – Nisu još od Ethelreda
Daphne du Maurier
– rekao je – zvanog Nespremni. Zapravo, to je ime dobio kad je odsjeo kod moje obitelji. Stalno je kasnio na večeru.
Naravno, ona je i zaslužila takav odgovor, a ja sam čekala da promijeni izraz lica, no nevjerojatno ali istinito, ona nije shvatila njegove riječi pa sam se opet morala sramiti umjesto nje, osjećajući se kao dijete koje je dobilo šamar.
– Stvarno? – bubne. – Nisam znala. Povijest mi nije jača strana, a engleske kraljeve sam uvijek brkala. Ali zanimljivo. Moram to napisati svojoj kćeri, ona je jako načitana.
Uslijedila je stanka, a ja sam osjetila kako mi se žare obrazi.
Problem je bio u tome što sam bila premlada. Da sam bila starija, uhvatila bih njegov pogled i nasmiješila se, a njezino nevjerojatno ponašanje bi nas povezalo; no ja sam se samo sramila i trpjela jedan od onih mučnih trenutaka koji se često doživljavaju u mladosti.
Mislim da je prepoznao moju muku, jer se nagnuo i obratio mi se nježnim glasom; pitao me želim li još kave, a kad sam odmahnula glavom, osjetila sam da me i dalje zbunjeno i zamišljeno gleda. Pokušao je shvatiti u kakvom smo odnosu nas dvije i sigurno se pitao jesam li i ja tako beznadna kao i ona.
– Što mislite o Monte Carlu, ili pak uopće ne razmišljate o njemu? – pitao je. Uključivanjem u razgovor uhvatio me nespremnu, kao da sam nezrela školarka s crvenim laktovima i slabom kosom pa sam rekla nešto banalno i glupo, da je ovo mjesto neprirodno, ali prije nego što sam uspjela završiti svoju nespretnu rečenicu, prekinula me gospođa Van Hopper.
– Ona je razmažena, gospodine de Winter, u tome je problem. Većina djevojaka dale bi oči da mogu vidjeti Monte.
– Ne bi li onda njihova žrtva bila uzaludna? – pitao je sa smiješkom.
Ona je slegnula ramenima i otphnula veliki oblak dima u zrak. Mislim da ga uopće nije shvatila. – Ja sam vjerna Monteu – rekla
mu je – engleska zima me deprimira i ne mogu je izdržati. Što vas dovodi ovamo? Niste redovan gost. Hoćete li igrati bakara ili ste pak ponijeli palice za golf?
– Nisam odlučio – rekao je. – Otišao sam na brzinu.
Te riječi sigurno su ga podsjetile na nešto, jer se ponovno uozbiljio i lagano namrštio. Ona je nastavila bezobzirno brbljati. –Zacijelo vam nedostaju magle u Manderleyu; to je sasvim nešto drugo, jugozapadna Engleska sigurno je prekrasna u proljeće. –Ugasio je cigaretu u pepeljari, a ja sam u njegovu pogledu primijetila promjenu, nešto neodređeno mu se samo na tren zadržalo u očima, i imala sam osjećaj da sam vidjela nešto vrlo osobno, nešto što me se ne tiče.
– Da – kratko je rekao – Manderley je bio u najboljoj formi.
Na trenutak nas je obavio muk, muk koji je sa sobom donio neku nelagodu, a ja sam ga krišom pogledala i podsjetila se na Nepoznatog muškarca koji u ogrtaču noću krišom šeta hodnikom. Glas gospođe Van Hopper prenuo me iz sanjarenja kao da se začulo električno zvono.
– Pretpostavljam da ovdje imate mnogo poznanika, iako moram reći da je u Monteu ove zime jako dosadno. Vrlo je malo poznatih lica. Vojvoda od Middlesexa ovdje je na svojoj jahti, ali ja još nisam bila na njoj. – Koliko mi je poznato, nikad tamo nije bila. – Sigurno poznajete Nell Middlesex – nastavila je. – Kako li je samo zgodna. Priča se da drugo dijete nije vojvodino, ali ja u to ne vjerujem. Ljudi svašta govore kad je žena zgodna, zar ne? I tako je divna. Recite mi, je li istina da je brak Caxton-Hyslop u krizi? – Brbljala je, provlačeći se kroz zapetljano klupko tračeva, ne primjećujući da su njemu ta imena strana, da mu ništa ne znače i da je postajao sve suzdržaniji i šutljiviji. Nijednom je nije prekinuo niti pogledao na sat; kao da si je zadao pravila ponašanja kojih se čvrsto pridržavao otkako je ono jedanput napravio budalu od
nje preda mnom. Na kraju ga je spasio portir, priopćivši gospođi
Van Hopper da ju u apartmanu čeka krojačica.
On je smjesta ustao, odgurnuvši stolicu. – Ne želim vas zadržavati – rekao je. – U današnje vrijeme moda se toliko brzo mijenja, da se čak može promijeniti dok vi stignete gore.
Ni to bockanje ju nije dirnulo, shvatila ga je kao šalu. – Baš divno da sam vas srela, gospodine de Winter – rekla je dok smo hodale prema dizalu. – Sad kad sam bila toliko hrabra da probijem led, nadam se da ćemo se češće viđati. Morate doći na piće u moj apartman. Sutra navečer mi dolazi nekoliko gostiju. Zašto nam se ne biste pridružili? – Ja sam se okrenula da ne moram gledati kako izmišlja ispriku.
– Jako mi je žao – rekao je – ali sutra vjerojatno idem u Sospel i nisam siguran kad ću se vratiti.
Nevoljko je popustila, ali svejedno smo se zadržali kod ulaza u dizalo.
– Nadam se da su vam dali dobru sobu; hotel je poluprazan, pa ako vam se ne svidi, slobodno se požalite. Pretpostavljam da vas je sluga već raspakirao? – Ovakva prisnost bila je pretjerana čak i za nju, a ja sam uhvatila njegov pogled.
– Nemam slugu – tiho je rekao. – Možda biste vi mogli obaviti njegov posao?
Ovaj put je svojom oštrom strelicom pogodio u metu, jer se ona zacrvenjela i malo nelagodno nasmijala.
– Ajme, ne vjerujem da bih… – počela je, a onda se posve neočekivano okrenula prema meni. – Možda bi ti mogla pomoći gospodinu de Winteru ako mu nešto zatreba. Ti znaš svašta raditi.
Uslijedila je kratka stanka, a ja sam očajno čekala njegov odgovor. Podrugljivo nas je pogledao, gotovo prezirno, a na usnama mu se kratko pojavio osmijeh.
– Zanimljiv prijedlog – rekao je – ali ja se držim obiteljskog gesla. Najbrže putuje onaj koji putuje sam. Možda to još niste čuli. I ne čekajući odgovor, okrenuo se i otišao.
– Kakav čudan stvor – rekla je gospođa Van Hopper dok smo dizalom išle gore. – Misliš li da je taj iznenadan odlazak također napravio u šali? Muškarci rade tako neobične stvari. Sjećam se jednog poznatog pisca koji je odjurio stubištem za osoblje čim je vidio da ja dolazim. Pretpostavljam da sam mu se sviđala, ali je bio nesiguran. No tada sam bila mlađa.
Dizalo je naglo stalo. Stigle smo na naš kat. Portir je otvorio vrata. – Usput, draga – rekla je dok smo hodale hodnikom – ne želim ispasti neljubazna, ali danas poslijepodne si bila malo previše nametljiva. Bilo me prilično sram zbog tvojih pokušaja da zavladaš razgovorom, a sigurno ni njemu nije bilo drago. Muškarci to ne podnose.
Nisam ništa rekla. Nisam znala što da kažem. – Ma daj, nemoj se duriti – nasmijala se i slegnula ramenima. – Na kraju krajeva, ja sam odgovorna za tvoje ponašanje ovdje i sigurno možeš prihvatiti savjet žene koja je dovoljno stara da ti bude majka. Eh bien, Blaize, je viens… – i pjevušeći je ušla u spavaću sobu gdje ju je čekala krojačica.
Kleknula sam na klupu pokraj prozora i gledala van, u vedro poslijepodne. Sunce je još jako sjalo, a vjetar je veselo puhao. Za pola sata sjedit ćemo uz bridž, prozori će biti čvrsto zatvoreni, a centralno grijanje uključeno na najjače. Pomislila sam na pepeljare koje ću morati očistiti i na to kako će se opušci umrljani ružem družiti s ostacima pralina. Onome tko je odrastao na igrama pamćenja nije lako igrati bridž; osim toga, njezinim je prijateljima bilo dosadno igrati sa mnom.
Osjetila sam da ih moja mladenačka prisutnost ometa u razgovoru, kao prisutnost sluškinje dok se ne posluži desert, jer se do
Daphne du Maurier
tada ne mogu baciti na ogovaranje i klevetanje. Njezini muški prijatelji s usiljenom srdačnošću postavljali bi mi šaljiva pitanja iz povijesti ili slikarstva, pretpostavljajući da sam nedavno završila školu i da jedino o tome znam razgovarati.
Uzdahnula sam i okrenula se od prozora. Sunce je izgledalo tako obećavajuće, a veseli vjetar šibao je more i učinio ga bijelim.
Sjetila sam se jednog kutka u Monaku pokraj kojega sam prolazila prije dan-dva, gdje se jedna nakrivljena kuća nagnula prema popločanom trgu. Visoko na trošnom krovu nalazio se prozor, uzak poput proreza. Ondje se moglo nalaziti kakvo srednjovjekovno obličje; pa sam sa stola uzela olovku i papir i odsutno, iz mašte, nacrtala blijedi profil s orlovskim nosom. Mračno oko, istaknut nos, umišljena gornja usna. Dodala sam i šiljastu bradu i čipku oko vrata, kao onaj slikar nekoć davno, u neko drugo vrijeme.
Netko je pokucao na vrata. S pismom u ruci u apartman je ušao liftboj. – Gospođa je u spavaćoj sobi – rekla sam mu, ali on je odmahnuo glavom i rekao da je pismo za mene. – Otvorila sam ga i unutra našla jedan list papira na kojemu je nepoznatim rukopisom bilo napisano nekoliko riječi.
„Oprostite mi. Danas poslijepodne sam bio vrlo nepristojan.“
To je bilo sve. Bez potpisa, bez oslovljavanja. Ali na omotnici je bilo napisano moje ime, i to ispravno, što je bilo čudno.
– Ima li odgovora? – upitao je liftboj.
Ja sam podigla pogled s naškrabanih riječi. – Ne – rekla sam. – Nema odgovora.
Kad je otišao, spremila sam pismo u džep i vratila se crtežu, ali on mi se iz nekog nepoznatog razloga više nije sviđao; lice je bilo ukočeno i beživotno, a ovratnik od čipke i brada izgledali su kao rekviziti u nekoj predstavi.
Jutro nakon bridža gospođa Van Hopper probudila se s grloboljom i temperaturom trideset devet. Pozvala sam njezinog liječnika, koji je odmah došao i rekao da je riječ o gripi. – Morate ležati dok vam ja ne dopustim da ustanete – rekao joj je. – Ne sviđa mi se kako vam zvuči srce, a neće biti ništa bolje ne budete li strogo mirovali. Volio bih – nastavio je, okrenuvši se prema meni – da gospođa Van Hopper ima medicinsku sestru. Vi je ne možete podizati. To će trajati samo dva tjedna.
Meni je to bilo apsurdno pa sam se pobunila, ali iznenadila sam se kad je ona pristala. Mislim da je htjela uživati u zbrci koja će nastati, u suosjećanju drugih, posjetama i porukama prijatelja i cvijeću. Monte Carlo joj je postao dosadan, pa će ju ova mala bolest zabaviti.
Medicinska sestra će joj davati injekcije, lagano će ju masirati. Morat će držati dijetu. Bila je sretna nakon što sam je ostavila sa sestrom, naslonjenu na jastuke, s nižom temperaturom, u najboljem ogrtaču i s noćnom kapicom ukrašenom vrpcama. Posramljena zbog toga što mi je laknulo, nazvala sam njezine prijatelje i odgodila druženje koje je dogovorila za tu večer te sam se uputila u restoran na ručak, pola sata prije uobičajenog vremena. Mislila sam da će blagovaonica biti prazna – inače nitko nije ručao prije jedan sat. Sve i jest bilo prazno, osim stola koji se nalazio pokraj našeg. Nisam bila spremna za takav razvoj događaja. Mislila sam da je otišao u Sospel. Sigurno je ranije došao na ručak kako bi nas
izbjegao. Već sam stajala nasred blagovaonice i nisam se mogla vratiti. Nisam ga vidjela otkako smo dan prije otišle dizalom, jer je on mudro propustio večeru u restoranu, vjerojatno zbog istog razloga zbog kojega je danas ranije došao na ručak.
Nisam se snalazila u takvim situacijama. Da sam barem bila starija, drukčija. Uputila sam se prema našem stolu gledajući ravno preda se i odmah platila kaznu za svoju nespretnost srušivši vazu s visokim anemonama dok sam razmatala ubrus. Voda je natopila stolnjak i slila mi se u krilo. Konobar se nalazio na drugom kraju prostorije i nije vidio što se dogodilo. No moj susjed se za tren stvorio pokraj mene, sa suhim ubrusom u ruci.
– Ne možete sjediti za mokrim stolnjakom – otresito je rekao – izgubit ćete apetit. Maknite se.
Počeo je brisati stolnjak, a kad je konobar vidio komešanje, pohitao je u pomoć.
– Ne smeta mi – rekla sam. – Nimalo. Sama sam.
Nije ništa rekao, a konobar je maknuo vazu i razasuto cvijeće.
– Ostavite to – iznenada je rekao – i postavite još jedan tanjur za moj stol. Gospođica će ručati sa mnom.
Zbunjeno sam podigla pogled. – Jao, ne – rekla sam – nikako ne mogu.
– Zašto ne? – pitao je.
Pokušala sam smisliti neku ispriku. Znala sam da ne želi ručati sa mnom. Samo je bio uljudan. Upropastit ću mu obrok. Odlučila sam biti hrabra i reći istinu.
– Molim vas – preklinjala sam ga – ne morate to raditi iz pristojnosti. Vrlo ste ljubazni, ali bit će u redu kad konobar obriše stolnjak.
– Ne radim to iz pristojnosti – ustrajao je. – Volio bih da ručate sa mnom. Pozvao bih vas čak i da niste tako nespretno srušili tu vazu. – Vjerojatno je vidio sumnjičavost na mome licu, jer se
nasmiješio. – Ne vjerujete mi – rekao je. – Nema veze, dođite, sjednite. Ne moramo razgovarati ako nam ne bude do razgovora.
Sjeli smo i on mi je dao jelovnik, puštajući me da biram te je nastavio jesti svoje predjelo kao da se ništa nije dogodilo.
Mogao se distancirati i to je bila njegova posebnost, a ja sam znala da možemo nastaviti tako do kraja ručka, uopće ne razgovarajući i to ne bi bilo bitno. Ne bi bilo napetosti. On me neće ispitivati o povijesti.
– Što se dogodilo s vašom prijateljicom? – pitao me. Rekla sam mu da ima gripu. – Jako mi je žao – kazao je, a onda je nakon kratke stanke dodao: – Pretpostavljam da ste dobili moju poruku. Jako me bilo sram. Grozno sam se ponio. Jedina isprika mi je da sam postao neotesan živeći sam. Tako da je vrlo ljubazno od vas što danas ručate sa mnom.
– Niste bili nepristojni – rekla sam – barem ne na način koji bi ona shvatila. Ta njezina znatiželja… Ona ne želi nikoga uvrijediti, ali to radi svima. Odnosno, svima bitnima.
– Onda bih se ja trebao osjećati polaskanim – rekao je. – Zašto mene smatra bitnim?
Malo sam oklijevala, a onda odgovorila.
– Mislim zbog Manderleya – rekla sam.
On nije odgovorio, a ja sam opet osjetila onu nelagodu, kao da sam zakoračila na zabranjeno područje. Pitala sam se zašto ga taj njegov dom, o kojemu svi govore toliko da je i meni poznat, uvijek odmah ušutka i stvori prepreku između njega i drugih.
Neko smo vrijeme jeli šutke, a ja sam se sjetila razglednice koju sam jednom kupila u nekoj seoskoj trgovini dok sam kao dijete bila na praznicima u jugozapadnoj Engleskoj. Na njoj je bila prikazana jedna kuća, naravno grubo i u žarkim bojama, ali čak ni to nije moglo narušiti simetriju te građevine, široke kamene stepenice ispred terase, zelene travnjake koji su se prostirali do mora.
Platila sam tu sliku dva penija, što je bilo pola mojeg tjednog džeparca, a onda sam naboranu prodavačicu pitala što je prikazano na njoj. Ona me zaprepašteno pogledala zbog mojega neznanja.
– To je Manderley – rekla je, a ja sam se osjećala poniženom dok sam izlazila iz trgovine i ništa pametnijom. Možda me sjećanje na tu razglednicu, davno izgubljenu u nekoj zaboravljenoj knjizi, potaknulo da suosjećam s njegovim obrambenim stavom. Prezirao je gospođu Van Hopper i njoj slične zbog njihovih nametljivih pitanja. Možda mu je kod Manderleya nešto bilo sveto, nešto što ga je činilo posebnim pa zbog toga nije htio govoriti o tome. Mogla sam ju zamisliti kako gazi sobama, možda plativši šest penija za ulaz, i narušava mir svojim oštrim, isprekidanim smijehom. Sigurno su nam misli išle istim smjerom, jer je počeo govoriti o njoj.
– Vaša je prijateljica – započeo je – mnogo starija od vas. Je li vam ona neka rođakinja? Poznajete li ju dugo? – Vidjela sam da ga još uvijek zbunjuje naš odnos.
– Ona mi zapravo nije prijateljica – rekla sam mu – nego poslodavac. Obučava me da postanem nešto što se zove družbenica i plaća mi devedeset funti godišnje.
– Nisam znao da se društvo može kupiti – rekao je. – To mi zvuči primitivno. Kao na istočnjačkom tržištu roblja.
– Jednom sam u rječniku potražila riječ „družbenica“ – priznala sam – i pisalo je da je „družbenica najbliža prijateljica“.
– Nemate mnogo toga zajedničkog s njom – rekao je.
Nasmijao se, izgledajući posve drukčije, nekako mlađe i ne toliko distancirano. – Zašto to radite? – pitao me.
– Meni je devedeset funti mnogo novca – rekla sam.
– Zar nemate obitelj?
– Nemam, svi su umrli.
– Imate divno i neobično prezime.
– Moj otac je bio divan i neobičan čovjek.
– Pričajte mi o njemu – rekao je.
Pogledala sam ga preko čaše s limunadom. Nije bilo lako objasniti kakav je bio moj otac i inače nikad nisam govorila o njemu.
On je bio moje tajno vlasništvo, koje je pripadalo samo meni, kao što je Manderley pripadao osobi preko puta mene. Nisam ga željela predstavljati tako usputno, za nekim stolom u restoranu u Monte Carlu.
Taj ručak bio je obavijen nekim čudnim, nestvarnim ozračjem, a kad ga se sada prisjetim, kao da je imao neki neobičan čar. Ja, gotovo još školarka, koja je samo dan ranije onako uštogljeno, šutljivo i snuždeno sjedila s gospođom Van Hopper, samo dvadeset četiri sata poslije sam povijest svoje obitelji dijelila s muškarcem kojeg nisam poznavala. Iz nekog razloga osjećala sam se primoranom govoriti, jer me njegov pogled suosjećajno pratio kao pogled Nepoznatog muškarca.
Moja sramežljivost je polako nestajala i oslobađala moj stidljivi jezik pa su iz mojih usta izašle sve male tajne mojeg djetinjstva, i one sretne i one tužne. Činilo mi se kao da iz mog oskudnog opisa shvaća kakva je energična osoba bio moj otac, i kakva je bila ljubav moje majke prema njemu, silovita i puna života, nekako nadnaravna, u toj mjeri da je one očajne zime kad je umro od upale pluća, ona ostala na životu tek pet kratkih tjedana nakon njega i onda je više nije bilo. Sjećam se da sam zastala, izgubivši malo dah, pomalo omamljeno. Restoran je sada već bio pun ljudi koji su ćaskali i smijali se uz glazbu orkestra i zveckanje tanjura, a ja sam pogledala na sat iznad vrata i vidjela da je već dva. Sjedili smo sat i pol, a samo sam ja pričala.
To me vratilo u stvarnost, te sam vrućih ruku i užarenog lica samozatajno počela promucavati isprike. Nije htio ni čuti.
– Na početku ručka sam vam rekao da imate divno i neobično prezime – kazao je. – Otišao bih još dalje, ako mi dopustite, i rekao da vam pristaje jednako dobro kao što je pristajalo vašem ocu. U ovih sat vremena s vama uživao sam više nego u ičemu u dugo vremena. Izbavili ste me iz mene samoga, iz moje potištenosti i preispitivanja, a to su demoni koji me progone već godinu dana.
Pogledala sam ga i povjerovala mu; djelovao je manje sputano nego prije, modernije, humanije; kao da više nije toliko okružen sjenama.
– Znate – rekao je – nešto nas veže. Vas i mene. Oboje smo sami na svijetu. Da, ja imam sestru, ali ne viđamo se baš mnogo, i jako staru baku koju po dužnosti posjećujem tri puta godišnje, ali ni jedna od njih nije mi pravo društvo. Morat ću čestitati gospođi
Van Hopper. Devedeset funti godišnje malo je za vas.
– Zaboravljate – rekla sam – da vi imate dom, a ja nemam.
Požalila sam čim sam izgovorila te riječi, jer mu se u očima opet pojavio onaj tajanstven, neproničan pogled, a ja sam opet osjetila onu nepodnošljivu nelagodu koja čovjeka preplavi zbog netaktičnosti. Sagnuo je glavu da zapali cigaretu i nije odmah odgovorio.
– Prazna kuća može biti jednako samotna kao pun hotel – napokon je rekao. – Problem je u tome što je ona osobnija. – Zastao je, a ja sam na tren pomislila da će napokon pričati o Manderleyu, ali nešto ga je zaustavilo, neki strah koji je isplivao na površinu i zavladao njime, jer je istovremeno ugasio šibicu i iskru povjerenja.
– Dakle, najbliža prijateljica je na praznicima? – pitao je, opet opuštenim tonom, ponovno uspostavljajući prijateljsko ozračje. –Što želi raditi za to vrijeme?
Sjetila sam se popločanog trga u Monaku i kuće s uskim prozorom. Do tri sata bih mogla stići onamo, sa svojim blokom za crtanje i olovkom i to sam mu i rekla, možda pomalo sramežljivo, kao sve osobe koje nemaju dara za hobi kojim se bave.
– Odvest ću vas onamo automobilom – rekao je i nije htio ni čuti za protivljenje.
Sjetila sam se jučerašnjeg upozorenja gospođe Van Hopper da sam nametljiva, te sam se bojala da bi on moju priču o Monaku mogao shvatiti kao izgovor da si priskrbim prijevoz. To je bilo nešto tako tipično za nju, a ja nisam htjela da nas strpa u isti koš. Nakon ručka s njim status mi se već popravio: kad smo ustajali od stola, natkonobar je pojurio da mi odmakne stolicu. Naklonio se i nasmiješio, što je bilo posve drukčije od njegovog ravnodušnog držanja do tada, a potom je podigao s poda moj rupčić, nadajući se da je „gospođica uživala u ručku“. Čak me i portir kod okretnih vrata pogledao s poštovanjem. Gospodinu de Winteru to je bilo prirodno, naravno; on nije znao ništa o jučerašnjoj loše narezanoj šunki. Meni je ta promjena bila deprimirajuća, prezirala sam se zbog nje. Sjetila sam se oca i kako se gnušao nad površnim snobizmom.
– O čemu razmišljate? – Hodnikom smo išli prema salonu, a kad sam podigla pogled, vidjela sam da me on znatiželjno promatra.
– Je li vas nešto uzrujalo? – pitao je.
Pažljivost natkonobara potaknula je niz drugih misli, pa sam mu, dok smo ispijali kavu, pričala o krojačici Blaize. Bila je jako zadovoljna kad je gospođa Van Hopper naručila tri haljine, a ja sam ju, dok sam ju poslije pratila do dizala, zamišljala kako ih kroji u svom malom salonu, iza one zagušljive male radnje, dok njezin sušičavi sin ljenčari na sofi. Vidjela sam je kako umornih očiju uvlači konac u iglu, dok je pod prekriven komadićima materijala.
– I? – nasmiješio se. – Nije li vaša slika bila točna?
– Ne znam – rekla sam. – Nikad to nisam saznala. – A onda sam mu ispričala kako sam pozvala dizalo, a dok sam to radila, ona je iz torbice izvadila novčanicu od stotinu franaka. – Evo – šapnula
je prisnim i neugodnim tonom – želim vam dati ovu malu proviziju jer ste svoju gospodaricu doveli u moju radnju. – Kad sam odbila, crvena od sramote, ona je neljubazno slegnula ramenima.
– Kako želite – rekla je – ali uvjeravam vas da je to prilično uobičajeno. Možda biste radije htjeli haljinu. Dođite jedanput u moju radnju bez gospođe i ja ću vas dotjerati, a da vas to ništa ne košta.
– Ne znam zašto, ali nekako sam osjetila onaj mučan, nezdravi osjećaj kakav sam imala kao dijete dok bih listala kakvu zabranjenu knjigu. Slika sušičavog sina je iščeznula, a na njezinu mjestu pojavila se slika jedne druge mene, kako tu masnu novčanicu s osmijehom na licu trpam u džep ili pak kako ovog slobodnog poslijepodneva krišom odlazim u Blaizinu radnju i dobivam haljinu koju nisam platila.
Mislila sam da će se nasmijati, bila je to glupa priča i ne znam zašto sam mu je ispričala, ali on me zamišljeno gledao dok je miješao kavu.
– Mislim da ste jako pogriješili – rekao je nakon kratke stanke. – Zato što nisam uzela tih stotinu franaka? – zgroženo sam pitala.
– Pobogu, ne! Kakvom me vi to osobom smatrate? Mislim da ste pogriješili što ste došli ovamo, što ste udružili snage s gospođom Van Hopper. Niste stvoreni za taj posao. Kao prvo, premladi ste, prenježni. Blaize i njezina provizija, to nije ništa. Prvi u nizu sličnih slučajeva s drugim osobama poput Blaize. Ili ćete morati popustiti i pretvoriti se u osobu kao što je Blaize ili ćete ostati kakvi jeste i patiti. Tko vam je uopće predložio da prihvatite taj posao? – Činilo se prirodnim da me ispituje i to mi nije smetalo. Imala sam osjećaj kao da smo se odavno upoznali i da smo se ponovno sreli nakon mnogo godina.
– Jeste li ikad razmišljali o budućnosti? – pitao me. – I o tome kamo će vas ovo dovesti? Što ako gospođi Van Hopper dojadi „najbliža prijateljica“?
Nasmiješila sam se i odgovorila mu da mi to baš ne bi smetalo. Bit će drugih gospođa Van Hopper, a ja sam mlada, samopouzdana i jaka. Ali još dok je govorio, sjetila sam se onih oglasa kakve sam često viđala u otmjenim časopisima, u kojima dobrotvorno društvo traži pomoć za mlade žene sa skromnijim primanjima. Sjetila sam se onih domova koji se javljaju na takve oglase i nude privremeni smještaj, a onda sam vidjela sebe kako s beskorisnim blokom za crtanje i bez ikakvih kvalifikacija mucam odgovarajući na pitanja strogih posrednika za zapošljavanje. Možda sam trebala prihvatiti Blaizinih deset posto.
– Koliko imate godina? – pitao je i nasmijao se kad sam mu rekla. Potom je ustao sa stolice. – Poznate su mi te godine, one su osobito tvrdoglave i ni tisuće sablasti neće vas preplašiti pred budućnosti. Šteta što se ne možemo zamijeniti. Idite gore po šešir, a ja ću pripremiti automobil.
Dok me pogledom pratio do dizala, ja sam se sjetila jučerašnjeg dana, blebetanja gospođe Van Hopper i njegove hladne uljudnosti. Krivo sam ga procijenila, nije bio ni krut ni zajedljiv, kao da smo već godinama bili prijatelji, bio mi je poput brata kojeg nikad nisam imala. Tog poslijepodneva bila sam vedrog raspoloženja, dobro se sjećam. Vidim namreškane oblake na nebu i bijelo zapjenjeno more. Ponovno osjećam vjetar na licu i čujem svoj smijeh, kojemu je njegov bio jeka. To nije bio Monte Carlo kakav sam poznavala, ili mi se možda ovako više sviđao. Obavijao ga je neki sjaj koji prije nisam opažala. Sigurno sam ga prije gledala zamućenim očima. Luka je oživjela: brodovi su lepršali kao da su od papira, a mornari na pristaništu bili su vedri i nasmiješeni, veseli poput vjetra. Prošli smo pokraj omiljene jahte gospođe Van Hopper, čiji
vlasnik je bio onaj vojvoda, te smo pokazivali na blistavu mjed, pogledali se i ponovno se nasmijali. Dobro se sjećam svog udobnog, ali loše krojenog flanelskog kostima, suknje koja je zbog češćeg nošenja bila svjetlija od kaputa. Izlizanog šešira s preširokim obodom, cipela s niskim potpeticama i jednom kopčom. Kožnih rukavica u prljavoj ruci. Nikada nisam izgledala mlađe, a nikad se nisam osjećala starije. Gospođa Van Hopper i njezina gripa za mene nisu postojale. Zaboravila sam bridž i domjenke, a s njima i svoj nebitan položaj.
Bila sam netko i nešto, napokon sam bila odrasla. Onu djevojku koja zbog sramežljivosti mučno stoji pred vratima dnevne sobe i rukama gužva rupčić dok iznutra dopire žamor nejasnog razgovora toliko nelagodan za uljeza, tog je poslijepodneva otpuhao vjetar. Ona je bila jedno jadno stvorenje, a ja sam je se sjetila s prezirom, ako sam uopće i mislila na nju.
Vjetar je bio prejak za crtanje, veselo je šibao oko kutka mog popločanog trga pa smo sjeli u automobil i odvezli se ne znam kamo. Dugačka cesta penjala se brdima, zajedno s našim automobilom, te smo kružili visovima poput ptice u zraku. Koliko se njegov automobil razlikovao od onoga koji je gospođa Van Hopper unajmila za tu sezonu, od tog kockastog staromodnog Daimlera kojim smo se mirnih popodneva vozile u Mentone i u kojem sam, sjedeći na malom sjedalu leđima okrenuta vozaču, morala iskrivljavati vrat da bih uživala u pogledu. Ovaj auto imao je Merkurova krila, pomislih, jer smo se uspinjali sve više i to opasnom brzinom, a opasnost mi je godila jer mi je bila nova, jer sam bila mlada. Sjećam se da sam se naglas nasmijala i da je vjetar odnio moj smijeh, a kad sam ga pogledala, shvatila sam da se on više ne smije, da je opet šutljiv i suzdržan, kao čovjek koji je bio jučer, obavijen svojim tajnama.
Shvatila sam i da se automobil ne može dalje penjati, došli smo do vrha, a ispod nas se protezala cesta kojom smo došli, strma i opasna. Zaustavili smo se, a ja sam vidjela da se uz rub ceste nalazi okomita padina koja ponire u provaliju, duboku šestotinjak metara. Izašli smo iz automobila i pogledali dolje. Tada sam se napokon uozbiljila. Znala sam da nas od pada dijeli tek pola dužine automobila. More se poput zgužvane karte širilo prema horizontu i oplahivalo oštre rubove obale, a kuće su bile bijele školjke u obloj spilji, mjestimice prošarane narančastim suncem. Na našem brdu sunce je bilo drukčije, a tišina ga je učinila još težim, još strožim.
Nad našim poslijepodnevom nadvila se promjena; više nije bilo onako bezbrižno. Vjetar je popustio i odjednom je zahladnjelo.
Kad sam progovorila, glas mi je bio pretjerano ležeran; bio je to onaj smiješan, nervozan glas nekoga tko se ne osjeća ugodno.
– Znate li ovo mjesto? – pitala sam ga. – Jeste li već bili ovdje? –On je pogledao kroza me, a ja sam tjeskobno shvatila da je zaboravio na mene, možda još prije dosta vremena i da je toliko bio izgubljen u labirintu svojih nemirnih misli da ja nisam postojala. Imao je lice mjesečara, a ja sam u jednom ludom trenutku pomislila da možda nije normalan, da nije ubrojiv. Čula sam za ljude koji padaju u trans, koji slijede čudne zakone o kojima mi ništa ne znamo, slušaju zamršene naredbe svoje podsvijesti. Možda je on bio jedan od njih i sada su nas od smrti dijelila samo dva metra.
– Kasno je, hoćemo li se vratiti? – pitala sam, a svojim nehajnim tonom, svojim slabašnim osmijehom ne bih zavarala ni dijete. Naravno, pogrešno sam ga procijenila, ipak je sve bilo u redu, jer čim sam drugi put progovorila, on se prenuo iz sna i počeo ispričavati. Pretpostavljam da sam problijedjela i da je on to primijetio.
– To je bilo neoprostivo – rekao je, pa me uhvatio za ruku i povukao prema automobilu. Ušli smo i on je zalupio vratima. – Ne
bojte se, mnogo se lakše okrenuti nego što izgleda – rekao je, a dok sam se ja objema rukama držala za sjedalo, s mučninom i vrtoglavicom koji su me obuzeli, on je vrlo, vrlo polako okrenuo automobil te smo se ponovno našli pred strmom cestom.
– Znači da ste već bili ovdje? – pitala sam ga, sada malo manje napeta kad je automobil ponovno počeo kliziti po uskoj, zavojitoj cesti.
– Da – rekao je, a onda je nakon kratke stanke dodao: – Ali prije mnogo godina. Zanimalo me je li se promijenilo.
– I? – pitala sam ga.
– Nije – odgovorio je. – Nije se promijenilo.
Pitala sam se što ga je nagnalo na ovaj povratak u prošlost, i to sa mnom kao neupućenim svjedokom njegova raspoloženja. Kolike godine su se protezale između ovog i onog puta, kolika djela i misli, koliko se on sam promijenio? Nisam htjela znati. Požalila sam što sam uopće došla.
Vijugavom cestom spuštali smo se bez stajanja, bez riječi. Zalazeće sunce zaklonio je veliki greben oblaka, a zrak je bio hladan i čist. Iznenada je počeo govoriti o Manderleyu. Nije ništa rekao o svom životu ondje, ni riječi o sebi, ali pričao mi je kako sunce ondje zalazi u proljetno poslijepodne, obasjavajući rt. More nalikuje škriljcu i još uvijek je hladno od duge zime, a s terase se čuju valovi nadolazeće plime koji zapljuskuju uvalicu. Sunovrati su u cvatu, zlatni cvjetovi na tankim stabljikama njišu se na večernjem povjetarcu i ne mogu se prorijediti koliko god da se beru, bili su poput vojnika, stojeći rame uz rame. Na obali podno travnjaka rastu šafrani, zlatni, ružičasti i svjetloljubičasti, ali u ovo doba su već ocvali i izblijedjeli, poput blijedih visibaba. Jaglaci se, ta skromna, jednostavna i dražesna biljka, pojavljuju na svakom kutku kao korov. Još je rano za zumbule, čiji cvjetovi su skriveni pod lanjskim
lišćem, ali kad izvire, zasjenit će skromnije ljubičice, zagušiti i paprat u šumi, a svojom bojom nadmetat će se i s bojom neba.
Nikada ih nije htio u kući, rekao je. U vazi bi postali vlažni i mlohavi, a u najboljem izdanju su oko podneva u šumi, kad je sunce točno iznad glave. Miriše po dimu, gorkasto, kao da im u stabljikama teku neki uzburkani sokovi, opori i sočni. Ljudi koji beru zumbule u šumi su vandali; on je to u Manderleyu zabranio. Kad je vozio po ladanju, znao je viđati bicikliste s ogromnim buketima na ručkama, a cvjetovi su već počeli blijedjeti i venuti, dok su uništene stabljike ogoljelo i nečisto visjele.
Jaglacu to i ne smeta toliko; iako je to biljka divljine, naginje ka civilizaciji, te se bez ljutnje šepuri i smiješi u staklenci u nekom prozoru na ladanju, gdje doživi i tjedan dana ako mu se da vode. U kuću u Manderleyu nije smjelo ulaziti divlje cvijeće. U ograđenom vrtu imao je cvijeće koje se uzgajalo posebno za kuću. Rekao je da je ruža rijetka vrsta cvijeća koja ljepše izgleda ubrano nego u vrtu. Ruže u vazi u salonu imaju raskošniju boju i miris nego na otvorenom. Ruže u punom cvatu su neuredne, nekako površne i neobuzdane, poput žena s raščupanom kosom. Unutra bi postale tajanstvene i diskretne. U kući u Manderleyu držao je ruže osam mjeseci godišnje. Pitao me volim li jorgovane. S prozora spavaće sobe osjetio je miris jorgovana koji je rastao na rubu travnjaka. Njegova sestra, jedna kruta i praktična osoba, žalila se da u Manderleyu ima previše mirisa, da je oni opijaju. Možda je bila u pravu. Njemu to ne smeta. To je jedini oblik opijenosti koji se njemu sviđa. Najranija sjećanja vežu ga za velike grane jorgovana koje su stajale u bijelim vazama i širile opojan, sjetan miris cijelom kućom. S lijeve strane stazice koja kroz dolinu vodi do uvale rastu grmovi azaleje i rododendrona, a kada se u svibnju poslije večere prošećete onuda, imate osjećaj kao da grmlje mirisom preplavljuje zrak. Možete se sagnuti i pokupiti otpalu laticu, protrljati je
prstima i na dlanu ćete osjetiti esenciju tisuće mirisa, nepodnošljivo slatku. Sve od jedne uvijene, zgužvane latice. I tako iz doline omamljeni i opijeni izađete na plažu od tvrdog bijelog šljunka uz mirnu vodu. Zanimljiv, iako možda previše iznenadan kontrast…
Dok je govorio, automobil se ponovno stopio s drugim vozilima, a ja nisam ni primijeila da je pao mrak i da se nalazimo usred svjetla i buke ulica Monte Carla. Buka mi je išla na živce, a svjetla su bila prejaka, previše žuta. Bila je to nagla, nepoželjna promjena. Uskoro ćemo stići do hotela, a ja sam u vratima automobila potražila svoje rukavice. Pronašla sam ih, ali prsti su mi napipali i neku knjigu, čije su mi tanke korice govorile da je riječ o zbirci poezije. Dok je automobil usporavao ispred ulaza u hotel, ja sam pogledavala ne bih li pročitala naslov. – Možete ju uzeti i pročitati ako želite – rekao je, a glas mu je bio opušten i smiren sada kad je vožnja došla kraju i kad je Manderley bio stotinama kilometara daleko.
Razveselila sam se i čvrsto uhvatila knjigu, zajedno s rukavicama. Na kraju ovoga dana htjela sam imati nešto njegovo.
– Izađite – rekao je. – Moram otići spremiti automobil. Večeras se nećemo vidjeti u restoranu jer večeram vani. Ali hvala vam na današnjem danu.
Sama sam se popela stepenicama, potišteno poput djeteta kojemu je netko uzeo poslasticu. Moje poslijepodne me razmazilo i pitala sam se koliko dugo će trajati ti sati do odlaska u krevet, kako prazno će mi biti za večerom. Ne bih mogla podnijeti živahno ispitivanje medicinske sestre ili pak mogućnost da me gospođa Van Hopper obasipa svojim pitanjima, pa sam sjela u kutu salona iza stupa i naručila čaj.
Konobar je djelovao nezainteresirano; kad je vidio da sam sama, nije imao potrebu žuriti se. Osim toga, bilo je ono dosadno
doba dana, nešto nakon pola šest, kad je vrijeme za čaj završilo, a večernje piće još je bilo daleko.
Pomalo usamljena i prilično nezadovoljna, naslonila sam se i uzela zbirku poezije. Knjiga je bila izlizana od česte upotrebe i sama od sebe se otvorila na stranici koja je očito često čitana.
Bježao sam od Njega, noćima i danima;
Bježao sam od Njega pod arkadama godina;
Bježao sam od Njega po labirintskim putovima
Vlastita uma; u magli od suza
Skrio sam se od Njega, u bujici smijeha.
Jurio sam uz visoka brda
I strmoglavio se
Niz titanski mračni bezdan strahova,
Bježeći od onih snažnih koraka koji su me slijedili.*
Imala sam osjećaj da virim kroz ključanicu zaključanih vrata, pa sam oprezno odložila knjigu. Koji ga je to pas nebeski ovog poslijepodneva natjerao na visoka brda? Pomislila sam na njegov automobil čija nas je polovica dijelila od onog ponora dubokog šesto metara; sjetila sam se njegovog bezizražajnog lica. Kakvi su to koraci odjekivali njegovim mislima, kakav šapat i kakva sjećanja i zašto je od svih pjesama baš ovu držao u vratima automobila?
Da je barem bio manje distanciran, a ja da sam bila bilo što osim ovog stvorenja u iznošenom kaputu i suknji, sa širokim šeširom jedne školarke.
Namrgođeni konobar donio mi je čaj, a dok sam jela kruh s maslacem suh kao piljevina, pomislila sam na stazicu koja vodi kroz dolinu koju mi je danas poslijepodne opisivao, na miris azaleja,
* Pjesma Pas nebeski engleskog pjesnika Francisa Thompsona (1859. – 1907.)
na bijeli šljunak uvale. Ako je to sve toliko volio, što je tražio u površnom sjaju Monte Carla? Rekao je gospođi Van Hopper da nije imao nikakvih planova, da je otišao na brzinu. A ja sam ga zamišljala kako trči tom stazom kroz dolinu dok ga progoni njegov pas nebeski.
Ponovno sam uzela knjigu i ona se ovaj put otvorila na prvoj stranici. Pročitala sam posvetu. Maxu od Rebecce. 17. svibnja. Bila je napisana neobičnim kosim rukopisom. Suprotna bijela stranica bila je malo umrljana tintom, kao da je pisac posvete zbog nestrpljivosti stresao pero kako bi tinta brže tekla. A kad je potekla kroz vršak, bila je malo pregusta pa se ime Rebecca isticalo crninom i jačinom, a visoko koso „R“ zasjenilo je ostala slova.
Naglo sam zatvorila knjigu i pokrila je rukavicama. Protegnula sam se do obližnje stolice i uzela stari primjerak L’Illustrationa te ga počela prelistavati. Bilo je lijepih fotografija dvoraca Loire, kao i članak o njima. Pažljivo sam čitala članak gledajući fotografije, ali kad sam bila gotova, bilo mi je jasno da nisam shvatila ni riječi. Sa stranice me nije gledao dvorac Blois s tankim tornjićima i stupićima. Gledalo me lice gospođe Van Hopper od jučer u restoranu, s onim malim svinjskim očima koje su pogledavale prema susjednom stolu, dok joj je vilica s raviolima stajala visoko u zraku. – Strašna tragedija – govorila je. – Novine su, naravno, puno pisale o tome. Kažu da on nikada ne govori o tome, da nikada ne spominje njezino ime. Znaš, utopila se u zaljevu blizu Manderleya…
