UVOD
OTOK SKYE, ŠKOTSKA 1508.
Duncan MacDonald mogao je pobijediti svakog ratnika u dvorcu, a ipak, bio je bespomoćan pred sedamnaestogodišnjom kćeri svog starješine.
– Čim moj otac napusti dvoranu – šapnula je Moira, nagnuvši se tako blizu da mu se zavrtjelo u glavi – naći ćemo se ispod jasenova stabla.
Duncan je znao da bi ju morao odbiti, ali to je bilo isto kao da je pokušao zaustaviti svoje srce.
– Rekao sam ti da mi se ovdje ne obraćaš – rekao je pogledavajući po dugačkoj prostoriji prepunoj pripadnika njihova klana i starješininih gostiju iz Irske. – Netko bi mogao primijetiti.
Kad se Moira okrenula i pogledala ga svojim ponoćnoplavim očima, Duncan je imao osjećaj da ga je netko lupio po glavi. To isto dogodilo se kad ga je prvi put pogledala, doista pogledala, i otada se svaki put događalo.
– Zašto bi se netko obazirao na to što razgovaram s najboljim prijateljem svog brata Connora? – pitala je.
Možda zato što se nije obazirala na njega prvih sedamnaest godina svoga života? Još uvijek mu je bilo zagonetno kako se to promijenilo.
– Idi sad, Ragnall nas gleda – rekao je kad je na sebi osjetio pogled njezina brata. Za razliku od Moire i Connora, Ragnall je
imao svijetlu kosu na oca, zdepasto tijelo i naglu narav. Također je bio jedini ratnik iz klana Duncanovih za kojega Duncan nije bio siguran bi li ga svladao u oružanoj borbi.
– Neću otići dok ne kažeš da ćemo se poslije naći. – Moira je prekrižila ruke, ali u kutovima njezinih punih usana vidjelo se da se zabavlja, podsjećajući Duncana da je njoj to igra.
Ipak, da starješina zna da se Duncan smuca okolo s njegovom kćeri, ubio bi ga na mjestu. Duncan se okrenuo i otišao iz dvorane a da se nije potrudio odgovoriti joj. Moira je znala da će doći.
Dok ju je čekao u mraku, slušao je zapljuskivanje mora u obalu.
Na maglovitom otoku Skyeu noćas nije bilo magle, a dvorac Dunscaith bio je prekrasan pod vedrim nebom, osvijetljen bakljama. Odrastao je u dvorcu i već je tisuću puta vidio taj prizor, ali Duncan je bio mlad čovjek koji ništa nije uzimao zdravo za gotovo.
Njegova majka bila je dadilja starješininoj djeci, a on i Connor bili su najbolji prijatelji još od djetinjstva. Otkako su mogli držati drvene mačeve, njih dvojica i Connorovi rođaci, Alex i Ian, vježbali su umjetnost ratovanja. Kad nisu vježbali s oružjem, bili su u potrazi za pustolovinama, ili nevoljama, koje su obično i našli. Moira se uvijek držala po strani, razmažena princeza odjevena u lijepu odjeću. Duncan nije imao nikakva posla s tim divnim, sitnim stvorenjem čiji je smijeh često odjekivao dvorskim zidovima.
Duncan je začuo šuštanje svilene haljine pa se okrenuo i ugledao Moiru koja je trčala prema njemu. Čak i u mraku, od glave do pete zamotanu u ogrtač, prepoznao bi ju među tisućama žena.
Iako nikako nije mogla vidjeti što se nalazi na putu, Moira je trčala naprijed ne očekujući prepreke. Nije se spotaknula ni na jedan kamen jer su i vile obožavale tu djevojku.
Kad mu je Moira bacila ruke oko vrata, Duncan je zaklopio oči, izgubljen u ženstvenoj nježnosti. Udisao je miris njezine kose i činilo mu se da se nalazi u polju punom divljega cvijeća.
– Prošla su puna dva dana – rekla je. – Jako si mi nedostajao.
Duncan je bio zaprepašten što je Moira tako neoprezna. Djevojka je govorila sve što joj je palo na pamet, uopće nije pazila, nije se bojala da će ju odbiti. S druge strane, tko bi ju odbio?
Starješina je poslao Duncana u nizinske krajeve na sveučilište, zajedno s Connorom i njegovim rođacima, gdje je učio o Heleni i Troji. Moira je imala takvo lice, lice zbog kojega je između klanova mogao započeti rat. Još gore za njegovu ljubomoru, imala je raskošne obline i urođenu putenost, zbog koje ju je svaki muškarac poželio.
Drugi muškarci žudjeli su za njom samo zbog njezine ljepote, ali Duncanu je Moira bila sjajna iskra u njegovu životu.
Moira ga je uvukla u strastveni poljubac koji ga je potpuno smotao. Nije bio ni svjestan toga da je rukama počeo prelaziti preko ženstvenih uleknuća i izbočina na njezinu tijelu dok je ona stenjala pod njegovim poljupcima. Postojala je opasnost da se sruše u travu pod njihovim nogama, gdje je svatko mogao naletjeti na njih, tako da je prekinuo poljubac. Jedno od njih dvoje mora sačuvati prisebnost duha, a to zasigurno neće biti Moira.
– Ne ovdje – rekao je, iako je prokleto dobro znao što će raditi odu li u špilju. Iščekivanje je izazvalo uzbuđenje i želju u svakom djeliću njegova tijela.
Prvih nekoliko tjedana uspijevali su naći načina da zadovolje jedno drugo a da nisu počinili onaj krajnji, najteži grijeh, onaj koji bi Duncana stajao života kad bi starješina saznao za njega. Osjećao je krivnju zato što je uzeo ono što je po pravu pripadalo Moirinu budućem mužu. No, bilo je to čudo u kojem će uživati dok za to bude imao priliku.
Barem je bio uvjeren da Moira neće trpjeti zbog toga što su učinili. Bila je bistra djevojka i neće biti prva koja će prve bračne noći
Margaret Mallory
proliti malo ovčje krvi po plahti. Osim toga, Moiru nije mučio osjećaj krivnje.
Kad su se napokon našli u špilji, rasprostrli su pokrivač koji su ondje držali i Duncan ju je povukao u krilo.
– Sin irskoga starješine prilično je zabavan – rekla je Moira bockajući ga postrance prstom.
Moirin otac nije se ponovo ženio nakon smrti Connorove i Moirine majke, pa kad su imali goste, Moira je sjedila s jedne strane ocu, šarmirajući ih, dok je njezin stariji brat Ragnall sjedio s druge, plašeći ih.
– Čovjek ti je cijelo vrijeme večere buljio u izrez haljine. –Duncan je smatrao da mu je Moira to dopustila. – Najradije bih mu golim rukama smrskao glavu.
Cijeli život morao se obuzdavati, kao prvo zato što je bio veći od ostalih momaka, a drugo zato što je njegov položaj bio neizvjestan. Mrzio je to što zbog Moire gubi nadzor nad sobom.
– Baš slatko. – Nasmijala se i poljubila ga u obraz. – Htjela sam da budeš ljubomoran.
– Zašto si to htjela?
– Kako bih bila sigurna da ćeš doći, zato što moramo razgovarati. – Glas joj je sada bio ozbiljan. – Duncane, želim da se vjenčamo.
Duncan je sklopio oči, zamišljajući nakratko da je to moguće. Razmišljao je kako bi to bilo da postane tako sretan muškarac pa da može svaku noć spavati u zagrljaju ove djevojke i buditi se svako jutro uz njezin vedri osmijeh.
– To se nikada neće dogoditi – rekao je.
– Naravno da hoće.
Moira je bila naučena da sve bude kako ona hoće. Njezin je otac bio slab na nju pa ju je razmazio, ali neće joj popustiti kad je riječ o tako važnoj stvari.
– Tvoj otac nikada neće dopustiti da se njegova kći jedinica uda za izvanbračno dijete jedne dadilje – rekao je. – Iskoristit će tvoj brak za stvaranje saveza koji će koristiti klanu.
Duncan izvadi čuturicu s viskijem i otpije velik gutljaj. Trebalo mu je, s obzirom na to da je Moira govorila takve besmislice. – Moj otac na kraju uvijek dopušta da bude onako kako ja hoću, a ja hoću – rekla je i on osjeti njezin topli dah na uhu dok joj se ruka spuštala niz njegov trbuh – tebe, Duncane Ruadhe MacDonalde.
Sva mu se krv slila u ud da nije mogao razmišljati. Primio ju je u zagrljaj i oni padoše na pokrivač isprepletenih nogu.
– Luda sam za tobom – rekla je između mahnitih poljubaca.
I dalje nije mogao vjerovati da Moira želi njega, ali kad je položila ruku na njegov ud, povjerovao je. Dokle god ga bude željela, njezin je.
Duncan prođe prstima kroz Moirinu kosu dok je ležala glave naslonjene na njegova prsa. U pamćenje je urezao svaki trenutak proveden s njom kako bi ih se poslije mogao prisjećati.
– Jako te volim – rekla je.
Duncana preplavi neuobičajeni osjećaj čiste sreće.
– Reci da me voliš – rekla je.
– Znaš da te volim – odgovorio je, iako to neće promijeniti ono što će se dogoditi – i da te nikada neću prestati voljeti.
Njegovi osjećaji nisu se mijenjali kao Moirini. Jedan tjedan voljela je svog smeđeg konja, sljedeći tjedan onog pjegastog, a treći tjedan uopće nije htjela jahati. Uvijek je bila takva. U puno stvari bili su čista suprotnost.
Duncan se prisilio sjesti kako bi vidio nebo izvan špilje.
Mallory
– Ah, uskoro će zora – reče i opsuje. – Moram se brzo vratiti u dvorac.
– Ja ću nagovoriti oca – rekla je Moira dok su se odijevali. – Nije glup. Jasno mu je da ćeš jednoga dana biti slavni ratnik poznat po cijelom Zapadnom otočju.
– Kažeš li svom ocu za nas – rekao je obujmivši joj lice rukama – ovomu će doći kraj.
Nije moguće da je Moira, kad je to posrijedi, tako naivna kao što se pravi da jest.
– Dopustit će da se vjenčamo ako nosim tvoje dijete – rekla je tihim glasom.
Duncanu je stalo srce. – Reci da uzimaš pripravak koji sprječava začeće.
– Da – odgovorila je doimajući se ljutito – i redovito imam mjesečnicu.
Palcem ju pomiluje po obrazu. Neobično, ali volio bi imati dijete s njom, djevojčicu s Moirinim veselim očima. Ne smije uopće razmišljati o tome. Proći će godine prije nego što bude mogao uzdržavati ženu i dijete, a nikada neće moći uzdržavati ženu naviknutu na otmjenu odjeću i sluge.
Prestrašila ga je pa je odlučio, iako teška srca, prekinuti s tim. Moira može prikriti gubitak nevinosti, ali dijete je druga stvar.
– Ako moj otac ne pristane, možemo pobjeći – rekla je.
– Poslao bi desetak bojnih brodova za nama – rekao je Duncan pričvrstivši joj ogrtač. – Čak i da pobjegnemo, što ne bismo, nikada ne bi bila sretna odvojena od klana i živeći u skromnoj kućici. Previše te volim da bih ti to učinio.
– Nemoj sumnjati u mene – rekla je Moira uhvativši ga za prednji kraj košulje. – S tobom bih živjela bilo gdje.
Vjerovala je u to samo zato što nikada nije iskusila nikakve teškoće. Duncan je od početka znao da ju nikada neće moći zadržati.
Moira je bila poput šarenog leptira, koji je u jednom kratkom trenutku sletio na njegov dlan.
Nebo je postalo svjetlije kad su došli do ulaza u kuhinju sa stražnje strane kule.
– Volim te – reče Moira – i obećavam ti da ću se, na ovaj ili onaj način, udati za tebe.
Duncan je bio sretnik što je stekao njezinu ljubav, makar na kratko. Privukao ju je k sebi i još jednom mahnito poljubio, pitajući se kako će izdržati do sljedećeg puta.
Živio je na rubu ponora, nikad ne znajući što će ga prije zadesiti, hoće li ih uhvatiti ili će ga ona prije ostaviti. Svejedno, nikada u životu nije bio sretniji. Mora prestati zviždati dok dvorištem odlazi prema majčinoj kućici.
Kvragu, na prozoru je upaljena svijeća. Duncan je bio odrastao čovjek od skoro dvadeset godina i nije morao majci polagati račune. Ipak, volio bi da nije budna i da ne vidi da dolazi kući kad sunce izlazi. Postavljat će pitanja, a nije joj volio lagati.
Duncan otvori vrata i srce mu siđe u pete.
Njegov starješina i Ragnall sjedili su svaki s jedne strane majčina stola s isukanim dugačkim mačevima, položenima preko bedara. Iz njih je izbijao bijes. Sa zlatnožutom kosom i prodornim zlatnožutim očima, izgledali su kao dva lava.
Duncan se nadao da ga neće ubiti pred majkom i sestrom. Iako nije skidao pogled s dvojice ratnika koji su odudarali od malene kuće, bio je svjestan da se, zgurena u kutu, nalazi njegova majka i plače. Njegova jedanaestogodišnja sestra stajala je pokraj nje i držala joj ruku na ramenu.
– Stara vidovnjakinja prorekla je da ćeš jednoga dana spasiti život mom sinu Connoru. – Glas starješine bio je tako prijeteći da nema toga tko ga se ne bi prestrašio. – To je jedini razlog zašto te nisam ubio isti tren kad si ušao kroz vrata.
Margaret Mallory
Duncan je pretpostavio da će ga umjesto toga izbičevati na mrtvo ime. Samo što bičevanje, koliko god teško bilo, ne znači ništa. Bio je snažan, preživjet će. No shrvala ga je spoznaja da više nikada neće zagrliti Moiru.
Njegov starješina ponovo je progovorio, ali Duncanu je bilo teško slušati ga kad mu je tako teška bol pritiskala srce.
– Pretpostavljam da su Connor i moji nećaci znali da oskvrnjuješ moju kćer!
Kad se starješina počeo dizati sa stolca, Ragnall položi dlan na njegovu ruku.
– Danas idemo osvojiti dvorac MacKinnonovih, Knock, zato uzmi svoj mač i štit – rekao je Ragnall. – Čim bitka završi, ti, Alex i Ian otplovit ćete s Connorom u Francusku. Ondje možete usavršiti svoje vještine, boreći se protiv Engleza.
– Kad se vratiš – rekao je starješina, očiju stisnutih od silne mržnje – Moira će biti daleko od Skyea, živjet će s mužem i djecom.
Duncan je otpočetka znao da će izgubiti Moiru, a ipak mu je taj gubitak tako teško pao, kao da je ustreptali mladoženja čija je nevjesta istrgnuta iz njegova zagrljaja prvu bračnu noć.
Sjajna iskra zauvijek je nestala iz njegova života.
PRVO POGLAVLJE
GLEN, IRSKA, SIJEČANJ 1516.
Ondje je otok Skye. – Moira je stajala na rubu mora držeći sina za ruku i pokazivala prazni obzor prema sjeveru. – To je naš pravi dom. Nikada nemoj zaboraviti da smo mi MacDonaldovi sa Sleata.
Njezin sin Ragnall, koji je dobio ime po njezinu starijem bratu, ozbiljno kimne. Nakon nekoliko trenutaka upitao je: – Ako je to naš klan, zašto onda ne dolaze po nas?
Stvarno, zašto. Mrzila je taj osjećaj da je u klopci. Ako ikada uspije pobjeći od svojega muža, nikada neće dopustiti da joj se ponovo dogodi takvo što. Nikada. Sve što želi u životu jest da sa svojim sinom bude na sigurnom u dvorcu Dunscaithu. Nekoć je željela više. Štoviše, bila je sigurna da joj to pripada.
Nepozvana i neželjena, pred očima joj se stvori slika Duncana MacDonalda, čovjeka koji ju je ostavio i uzrokovao sav ovaj jad. Još od vremena njezina brata Ragnalla, koji je bio deset godina stariji, nitko nije vidio mlada ratnika koji toliko obećava. Moira se sjetila Duncanove bakrene kose koja se presijava na suncu, grubih crta lica koje bi se smekšale dok ju je gledao, njegova ratničkoga tijela od kojega je naučila što je to užitak.
Bilo bi joj bolje da nema tih sjećanja. Jao, kako je sa sedamnaest bila luckasta i u svašta je vjerovala. U Duncanovoj šutnji iščitavala je odanost, njegovu požudu pogrešno je protumačila kao ljubav
Margaret Mallory
i računala je da će se, onako snažan, boriti za nju. Ma, pogriješila je u svakom pogledu.
– Proklet bio, Duncane Ruadhe Mòre! – reče Moira ispod glasa, zagledana u pusto more. – Kako si me mogao ostaviti?
Duncan joj je donio lošiju sreću od razbijena zrcala. Sedam godina jada, a kraj se ne nazire.
Moira se sjetila svojega vjenčanog dana. Svi su se okupljali u dvorani, čekajući mladenku, dok je ona stajala na zidinama dvorca tražeći jedro u daljini. Do posljednjeg se trenutka, kad je njezin otac sam došao po nju, nadala i molila Boga da Duncan dođe na vrijeme i spasi ju. Čak i tada, iskrala bi se na obalu te bi se, pošto što bi ga dobrano izgrdila, što ne bi tako brzo zaboravio, popela na njegov brod i otišla s njim bilo kamo.
Bila je potpuno sigurna da će se vratiti po nju. No prošlo je pet godina prije nego što se Duncan MacDonald vratio na Skye. Nikada mu neće oprostiti.
Moira odagna stare boli i stade promatrati Ragnalla, koji je bacao štap svojemu psu Sàru. Golemi vučjak Sàr bio je dvostruko teži od Ragnalla, veličine maloga ponija. Na trenutak je njezin sin izgledao kao bezbrižan dječak i nju zapeče savjest što nije tako. Njegovo slatko mlado lice imalo je oči starca.
Ragnall digne ruku kako bi ponovo bacio štap, ali zagleda se u vrh strme obale. – Otac je ondje.
Moira se trgne kao svaki put kad je čula da Ragnall toga pokvarenog čovjeka naziva ocem. Kad se okrenula i ugledala Seanov lik, koji je poput medvjeda stajao iznad njih, potisne mučninu koju je osjetila u želucu. Čak i s ove udaljenosti osjetila je nevolju. Bilo joj je krivo što je Ragnall ovdje.
– Znaš koliko mrzi Sàra. Odvedi ga odavde – rekla je. Budući da je Ragnall oklijevao, gledajući je zabrinuto, gurnula ga je. – Brzo sad!
Margaret Mallory
– Nije točno. – Trebala je šutjeti, ali nije si mogla pomoći. Bilo joj je dosta neopravdanih optužbi, dosta pretvaranja da on uvijek ima pravo i beskrajno dosta njega.
– Sad ćeš još svog muža nazvati lašcem?
Čvrsto je stisnula oči pripremivši se da će ju udariti.
– Prestani! – viknuo je Ragnall. – Pusti je!
Kad je čula sinov glas, Moira naglo otvori oči. Ragnall je stajao razmaknutih nogu, stežući u ruci štap koji je bacao psu. Mali dječak oponašao je borbeni stav ratnika kakav će jednoga dana postati.
Od silna straha osjeti pritisak u prsima. – Dobro sam – reče, uhvativši Ragnallov zabrinuti pogled. – Spusti to. Molim te.
Moira je bila sva klonula dok je gledala kako Seanovo lice poprima prijeteći izgled. Njezin svijet visio je o tankome koncu kojim je upravljao njezin suprug.
Kad je Sean zabacio glavu i počeo se gromoglasno smijati, Moiri su počela klecati koljena. Napokon je Seanova nepredvidljivost išla njoj u prilog.
– Bit ćeš žestoki ratnik kao i tvoj otac – rekao je Sean.
Ragnall je stiskao zube dok mu je Sean mrsio kosu.
– Ovaj ću put prijeći preko toga što si se postavio na svog oca – rekao je Sean, upirući prst Ragnallu u lice – ali ako još jednom digneš ruku na mene, pokazat ću ti tvoga boga, što nećeš tako brzo zaboraviti.
Moira je začula tiho režanje pa se okrenula i vidjela da se približava Sàr iskešenih zuba.
– Ali za kaznu, riješit ćeš se tog psa – rekao je Sean.
– Molim te, ne – rekla je. Ragnall je volio Sàra. Srce će mu puknuti ostane li bez njega.
– Dosta – rekao je Sean gledajući ju bijesno.
