PRVI MRAZ - Sarah Addison Allen

Štivo koje će vas začarati u svakom smislu te riječi... Čarobno. – Glamour

Sarah Addison Allen PRVI MRAZ

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestotridesettreća Naslov izvornika

First frost

Copyright © Sarah Addison Allen 2015 Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2016.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Grafički urednik

Ivica Jandrijević Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Ilustracija na naslovnici

Shutterstock Tisak

Denona, Zagreb, svibanj 2016.

ISBN 978-953-14-1987-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000934036.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Sarah Addison Allen

Prvi mraz S engleskog prevela SVETLANA GRUBIĆ SAMARŽIJA

Čarobnoj Andrei Cirillo, jer je vjerovala u čudnu knjižicu o vrtu

1

B

ay Waverley-Hopkins trčala je Ulicom Pendland, dok joj je ruksak na leđima poskakivao, a tamna kosa letjela iza nje poput crnih ptičica. Vlasnici okolnih kuća uvijek su znali kad je ona prolazila, jer ih je iznenada obuzela želja da preslože ladice s čarapama i napokon zamijene one pregorjele sijalice kao što su namjeravali. Moramo posložiti stvari, mislili su dok su svakog poslijepodneva gledali Bay kako nakon škole trči ulicom. Ali čim je prošla, oni su opet počeli misliti na ono na što su prije mislili: što je za večeru, zašto je suprug u posljednje vrijeme tako mrzovoljan, može li košara s rubljem pričekati još jedan dan.

Bay je požurila kad se približila kući Waverleyjevih. Bila je to nepravilna stara kuća građena u stilu kraljice Anne, okružena trijemom, a Bay je najviše voljela njezin prekrasan toranj.

Ta je kuća sagrađena prva u toj četvrti, krajem 19. stoljeća, čak i prije utemeljenja Fakulteta Orion, još dok je Bascom u Sjevernoj Karolini bilo tek blatnjavo odmorište ljudima koji su putovali prema planinama na zapadu. Okolne kuće u ulici kasnije su arhitektonskim stilom htjele oponašati kuću Waverleyjevih, ali nijedna se nije mogla mjeriti s njom. Barem je tako mislila Bay. Umjesto da se popela stepenicama koje su vodile od pločnika do kuće, Bay je potrčala strmom tratinom, poskliznuvši 9

Sarah Addison Allen

se na mokru travu. Sinoć je jako padala kiša, a snažan vjetar napokon je donio jesen u Bascom, kao da je odagnao ljeto jednim snažnim zamahom. U zraku se sada jasno mogla osjetiti hladnoća, a mokro lišće bilo je posvuda: u dvorištima, na pločniku, na ulici, na autima. Izgledalo je kao da je svijet prekriven glazurom od smeđeg šećera i cimeta.

Bay je objesila ruksak na ogoljelu granu tulipovca u dvorištu, a ruksak se još njihao dok je preskakala stepenice na trijemu i otvorila ulazna vrata.

Vanjski svijet se možda napokon pretvorio u jesen, ali u kući Waverleyjevih još je uvijek mirisalo po ljetu. Bio je dan citronovca, tako da je kuća bila ispunjena slatko-kiselim mirisom koji je podsjećao na piknik na dekici i bijele oblake u obliku pravih srceta.

Možda si je Bay to samo umislila, ali kuća kao da je uvijek malo živnula kad je ona ušla; zamračeni prozori kao da su zasjali, a prekrivači na kaučima kao da su se poravnali. Bayina majka govorila je da Bay previše voli ovo mjesto i da je po tome slična svojoj prabaki Mary. Bay nikada nije upoznala prabaku Mary, ali znala je da joj majka time nije htjela dati kompliment. Njezina majka se zapravo nikada nije osjećala ugodno odrastajući ovdje.

Pokušavajući doći do daha nakon svoje jesenske žurbe, Bay je ušla u predsoblje te je prošla pokraj dnevnog boravka u kojemu se još uvijek nalazio stari namještaj njezine prabake Mary koja je ovdje vodila prenoćište, i uputila se prema velikoj, obnovljenoj komercijalnoj kuhinji. Njezine tenisice, gotovo prekrivene pohabanim rubom širokih traperica, škripale su na ulaštenom podu.

10

Prvi mraz

Zrak u kuhinji bio je pun šećerne pare. Bay je svoju tihu tetu Claire ugledala za jednim štednjakom, a kratka crna kosa bila joj je skupljena rasparenim ukosnicama koje su pripadale Mariji, Clairinoj devetogodišnjoj kćeri. Clairina ramena bila su napeta od miješanja i pretakanja sirupa od šećera, vode i kukuruza, što je sada svaki dan mjesecima radila u istom položaju, koristeći iste velike bakrene posude i kalupe.

Teta Claire je prije uspješno vodila obrt za pripravu i dostavu hrane, “Catering Waverley”. Ono što je Claire mogla napraviti od jestivog cvijeća koja je raslo oko ćudljivog drveta jabuke u dvorištu ušlo je u legendu. Ako vam je Claire pripremala hranu za proslavu godišnjice, svi su znali da će napraviti umak aioli s potočarkom i čašice od tulipana sa salatom od naranče, te bi se svi nakon proslave osjećali ljubomorno i uzbuđeno. Ako vam je pripremala hranu za proslavu dječjeg rođendana, napravila bi kolače od jagode i ušećerene ljubičice, a djeca bi bila pristojna i poslijepodne bi dugo spavala.

Claire je znala napraviti pravu čaroliju kad je koristila cvijeće.

Svaka žena iz obitelji Waverley bila je posebna, ali Claire je bila najneobičnija u obitelji neobičnih ljudi. I Bay je to voljela.

No kad je prije manje od godinu dana Claire otvorila obrt Slastice Waverley, sve se promijenilo. Prošle zime Claire je očajnički tražila nešto da ublaži grlobolje svoje kćeri Marije, zbog kojih je Mariah gubila glas i danima izostajala iz škole. Sobe kao da su se smanjivale kad je Mariah bila bolesna, kao da je sama kuća bila tužna zbog toga. Jednog dana, kad je Claire brinula zbog još jednog laringitisa, čula je da nešto pada u njezinom uredu u kuhinji te je otišla onamo i vidjela da je jedan stari kuharski dnevnik njezine bake Mary pao na pod. Tada je Claire pronašla recept za taj bombon, zataknut 11

Sarah Addison Allen

između uputa kako se riješiti svjetlucavih zelenih buba u vrtu i sastojaka za tortu kojom ćete si pronaći muža.

Bomboni su ublažili grlobolju njezine kćeri te su postali najnoviji hit u gradu, koji su svi morali kušati. Na kraju krajeva, ako ga je pripremila žena iz obitelji Waverley, u njemu je moralo biti nešto posebno. Kad su majke u školi čule za taj bombon, krvavih bi očiju došle na Clairina vrata u dva u noći, očajno tražeći nešto što će ublažiti grlobolju njihove djece koja zbog toga nisu mogla spavati cijelu noć (kao ni njihove majke).

Kad je prošla zima, prekrasni bomboni žarkih boja, veličine grmušina jajeta i prekriveni šećerom u prahu, počeli su se dodatno naručivati za proslave rođendana za koje je Claire pripremala hranu, a zatim su se počele naručivati i veće količine za moderne stolove sa slasticama na proslavama diplome i na vjenčanjima. Na vjenčanju Luxa Lancastera, u palači Harold, gdje su se gostima za zahvalu dijelile posudice s Clairinim bombonima punjenim medom i lavandom, prvi put ih je kušala djevojka Luxovog bratića koja je radila za časopis Southern Living. Dok je avionom putovala natrag u Alabamu, napisala je članak o čarobnim svjetloljubičastim bombonima, a riječi su samo izlazile iz nje. Gotovo se nije ni sjećala da je napisala taj članak, jer je bila euforična i osjećala se pripito. Kad je taj članak objavljen u časopisu, a potom podijeljen preko društvenih medija, Claire je bila preplavljena narudžbama. Ljudi izvan Bascoma sada su bili zainteresirani za taj neobičan bombon, kao i za neobičnu Claire Waverley koja ih je pravila.

Dok je vodila obrt za pripravu i dostavu hrane, Claire je zapošljavala radnike za veće narudžbe, ali inače je radila 12

Prvi mraz

sama. Taj obrt bio je dovoljno velik da njime može normalno upravljati. Ali obrt za pripravu slastica sada je dobio takvu pozornost da je počeo pucati po šavovima. Bay je svakog dana nakon škole radila za tetu Claire. I Claire je imala još jednog zaposlenika, studenta kulinarstva s fakulteta Orion, koji je radio gotovo puno radno vrijeme.

A opet su uvijek imali osjećaj da kasne.

Promjenom namjene obrta promijenila se i Claire. Stalno je bila umorna, stalno je radila, a ponekad je bila posve snuždena. No nikada nije tražila pomoć i nitko joj je nije mogao ponuditi. Ono što je bilo zanimljivo kod Claire je da je – kada nije htjela razgovarati o nečemu – usta zatvorila brzo poput mišolovke.

Kad je Bay nakon škole tog poslijepodneva ušla u kuhinju, Buster je pričao, kao i inače. Satima je mogao pričati, ispunjavajući kuhinju neprekidnim brbljanjem koje se odbijalo od zidove od nehrđajućeg čelika.

– Pa sam mu rekao da mu je kruh ružan, a on je mene nazvao divom tijesta. Diva tijesta. Zamisli to! U subotu idemo van. – Buster je bio visok, imao je pune usnice i kratku kosu čiji su vrhovi bili obojani u plavo. Kad je napokon primijetio da je stigla Bay, prestao je prosijavati šećer u prahu preko velike količine bombona koji su upravo izvađeni iz kalupa. – Bok, ljepotice. Opet si došla s kasnijim autobusom? Upravo sam pričao Claire o liku kojeg sam upoznao na satu pečenja kruha. Mrzim ga, ali možda mi je on srodna duša.

– “Diva tijesta”? – upitala je Bay. – Sviđa mi se to.

– Tako sam umoran od kruha. Jedva čekam sljedeći semestar, jer ćemo onda raditi s mesom. Što tvoja majica danas kaže? – Buster je upitao Bay. Bay mu je pokazala, a on 13

Sarah Addison Allen

je pročitao: “Još nisam počela odugovlačiti”. Daj, molim te.

Vjerojatno si napravila svu zadaću prije nego što te autobus dovezao. Imaš li kakvih velikih planova ovaj vikend? Čuo sam da se u tvojoj školi povodom Noći vještica u subotu organizira ples. Ideš li s nekim posebnim? – Dizao je i spuštao obrve, od kojih je jedna bila probušena naušnicom.

Bay je osjetila da se crveni, pa se okrenula i prišla sudoperu. Oprala je ruke i stavila pregaču.

Claire ju je gledala, ali nije rekla ni riječ. Claire je razumjela Bay i kada Bay ne bi ništa rekla, što se nije moglo reći za Bayinu majku. Prije dva mjeseca, kad je Bay ušla u ovu kuhinju nakon prvog dana srednje škole, prošavši pakao viših razreda osnovne, Claire je znala da se nešto dogodilo. I Bayina majka je to znala, ali na neki neodređen način. Claire je odmah znala o čemu je riječ te ju je pitala: – Tko je on?

– Ne idem. Ni s kim posebnim – Bay je odgovorila Busteru, i dalje leđima okrenuta od njega. – Samo pomažem u ukrašavanju dvorane.

– Tako izgledaš, a dečki se ne zaljubljuju u tebe – coktao je Buster. – Ne razumijem.

– Da si odavde, razumio bi – rekla je Bay. – Daj, molim te. U ovom gradu svi to govore, kao da moraš biti rođen ovdje da bi sve razumio. Razumijem ja dosta toga. Čudan si onoliko koliko to želiš. Dobro – Buster je rekao Claire skidajući pregaču – sad kad je stiglo pojačanje, idem odraditi smjenu u trgovini.

– Koliko sad poslova imaš? – pitala ga je Bay. – Samo tri.

– I imaš vremena za izlaske?

14

Prvi mraz

Preokrenuo je očima. – Kao da je to tako teško! Bok, cure!

– rekao je dok je izlazio iz kuhinje. Nakon nekoliko sekundi čuli su ga kako viče: – Ulazna vrata opet se neće otvoriti!

Zapeo sam! Umrijet ću u ovoj kući, a da nikad nisam doživio pravu ljubav! O, samo malo. Otvorila su se. Podmažite šarke!

Nakon što su se vrata zatvorila, Claire se okrenula prema Bay. – Malo sam razmišljala. Mogu ti nešto pripraviti. Da daš tom dečku koji ti se sviđa – rekla je, pazeći da mu ne spomene ime. – Mogla bih napraviti kolačiće od metvice i čaj sa sirupom od kozje krvi. Metvica da mu razbistri misli, a biljka kozja krv da mu pomogne da vidi. Tako će te sigurno primijetiti.

Bay je odmahnula glavom, iako je mnogo puta razmišljala o tome, a ponekad samo zbog toga jer je htjela da njezina teta napravi nešto što nisu ti bomboni. – Sumnjam da bi pojeo bilo što što mu ja dam. Znao bi da si to ti napravila.

Claire je kimnula shvativši ju, iako je djelovala malo razočarano.

Bay je iznenada stavila ruku na prsa, kao da to više ne može podnijeti, kao da ondje stoji neka žilava i čvrsta nakupina i pritišće joj prsni koš. Ponekad je osjetila pravu, fizičku bol.

– Je li uvijek tako?

– Trebala bi razgovarati s majkom – jednostavno je rekla Claire, a tamne oči bile su joj smirene i pune suosjećanja. Koliko god da su se razlikovale po izgledu, po naravi, po svemu, Claire i Bayina majka svejedno su svaki dan razgovarale. Ponekad, kad bi Bay ušla u dnevni boravak kod kuće, ugledala bi svoju majku Sydney kako lista časopise s frizurama držeći telefon na uhu, ali ništa ne govori. Ni iz telefona se nisu mogli čuti nikakvi zvukovi.

15

Sarah Addison Allen

– S kim razgovaraš? – pitala bi Bay. – S Claire – odgovorila bi njezina majka.

– Zašto ništa ne govorite?

– Samo provodimo vrijeme jedna s drugom – rekla bi njezina majka i slegnula ramenima.

Sestre Waverley kao djeca nisu bile bliske, ali sada su bile kao prst i nokat, tako bliske kako braća i sestre često znaju biti kad odrastu i shvate da je obitelj zapravo izbor. Bay nije znala mnogo detalja o njihovu djetinjstvu. Ali dok je kao dijete slušala razgovore kroz otvorene prozore i sakrivši se iza kauča – a to je bio jedini način kako da sazna dobre stvari – Bay je zaključila da su gotovo bile siročad. Njihova majka, divlja i izgubljena duša, dovela ih je u kuću Waverleyjevih kad je Claire imala šest godina, a Sydney je bila novorođenče. Odgojila ih je povučena baka Mary. Claire je vrlo lako prihvatila sve što ima veze s obitelji Waverley, ali Sydney je dugo odbijala misliti da kod nje ima nešto neuobičajeno.

I koliko god njezina majka bila čarobna, Bay i dalje nije bila sigurna da to posve prihvaća. To je bio jedan od mnogih razloga zašto je Bay osjećala veću bliskost sa svojom tetom.

No bez obzira na to, bilo je samo pitanje vremena kad će Claire reći Bayinoj majci za tog dečka.

– Mislim da mama to neće shvatiti – rekla je Bay. – Shvatit će. Vjeruj mi.

– Ti me poznaješ bolje od nje.

Claire je odmahnula glavom. – To nije istina.

Bay je pogledala kroz prozor iznad sudopera. Vrt je bio okružen visokom željeznom ogradom prekrivenom grančicama kozje krvi, koja je ponegdje bila široka šezdesetak centimetara i završavala je šiljastim vršcima, kao na starom 16

Prvi mraz

groblju. Nije mogla vidjeti drvo, ali znala je da je ondje. To ju je uvijek malo utješilo.

– Napokon je zahladilo. Kad će procvjetati drvo jabuke?

– pitala je. Bila je jesen, a to je bilo jedino godišnje doba kad je drvo jabuke u dvorištu Waverleyjevih, koje je bilo ondje mnogo prije nego što je sagrađena kuća, bilo uspavano.

Nitko nije znao zašto drvo cvate cijele zime, da bi potom u proljeće i ljeto rodilo male ružičaste jabuke. Neka od Bayinih najdražih sjećanja bila su na to dok je po ljetu ležala pod tim drvetom dok je Claire radila u vrtu, a drvo bi joj bacalo jabuke kao pas koji pokušava nagovoriti svojega vlasnika da mu baca loptu. Ali kako se bližila jesen, lišće bi s drva preko noći opalo, a nakon toga samo bi mu se jadno tresle ogoljele grane sve dok ga ponovno ne bi probudio prvi mraz. Cijela obitelj osjetila je njegovu frustriranost.

– Kalendar kaže da će ove godine prvi mraz biti na Noć vještica – rekla je Claire. – U drugu subotu.

– To je kasno. Kasnije nego inače. Hoćeš li to proslaviti?

– pitala je Bay puna nade.

– Naravno – rekla je Claire i poljubila Bay u čelo dok je prolazila. Držeći bakreni lonac u ruci, počela je sipati kiseo, žuti sirup od citronovca u malene okrugle kalupe da se ondje stvrdne. – Uvijek slavimo prvi mraz.

Na dan kad ujesen procvate drvo jabuke, kad njegovi bijeli cvjetovi padnu i prekriju tlo poput snijega, članovi obitelji Waverley tradicionalno su se okupljali u vrtu, kao da su preživjeli neku veliku katastrofu; grlili su se, smijali dok su si dirali lica i ruke, uvjeravajući se da su svi živi i zdravi, zahvalni što je to iza njih. Uvijek bi bili uznemireni prije prvog mraza; bezglavo bi se zaljubili, htjeli bi ono što ne mogu imati, bili 17

Sarah Addison Allen

bi dekoncentrirati i nespretni i pod utjecajem tuđeg mišljenja. Prvi mraz značio je opuštanje i zato ga se uvijek slavilo.

Nakon toga sve je bilo u redu.

Bay nije mogla dočekati taj dan.

Jer s obzirom na razvoj događaja u posljednje vrijeme, do tada je mnogo toga moglo poći po zlu.

Nakon što je nekoliko sati radila za svoju tetu, Bay je u sumrak prečicama, preko tuđih dvorišta i četvrti, krenula prema centru Bascoma.

Dok se približavala parku u centru grada, odmah je primijetila kako na tratini stoji samo jedan starac, s pohabanim kožnim kovčegom na tlu.

Osjetila je kao da je prema njemu vuče neka magnetska sila. Zračio je suzdržanim, tihim samopouzdanjem, kao da bi običan pogled ili osmijeh koji bi vam uputio bio poput tajne koja bi vam promijenila život, koja bi sve promijenila. Možda je bio propovjednik ili političar ili trgovac.

Bay je malo razmislila. Da, sigurno je bio trgovac.

Bay je stala s druge strane ulice i zurila. Zurenje je bila njezina sklonost koju je pokušavala obuzdati jer je znala da to drugima smeta. Jednom, kad je u dućanu predugo zurila u jednu ženu, ta se žena razljutila i rekla joj: – Ja pripadam njemu. On će ostaviti svoju ženu. Nemoj mi ništa drugo reći.

– To je iznenadilo Bay jer, kao prvo, nije imala pojma da Ione Eagle ima ljubavnika i kao drugo, zurila je samo u grančice u Ioninoj kosi budući da se Ione sat vremena prije valjala po travi s mužem druge žene. Ali ljudi su uvijek bili sumnjičavi, jer to je bio Bayin dar. Ili njezino prokletstvo, kako bi rekla njezina majka. Bay je znala kamo što pripada. Baš kao što je 18

Prvi mraz

dar njezine tete Claire bilo umijeće priprave hrane od jestivog cvijeća iz vrta Waverleyjevih. A dar njezine majke bilo je nevjerojatno umijeće pravljenja frizura, dok bi vam njezino šišanje moglo neobjašnjivo promijeniti raspoloženje. Bay je znala u pravu ladicu pospremiti pribor za jelo u kući u kojoj nikada prije nije bila. Kada bi gledala neznance na parkiralištu, točno je znala koji je čiji auto.

Bay je gledala starca kako s rukama u džepovima mirno promatra sve oko sebe: trgovine za turiste, fontanu u parku pokraj koje su se ponekad okupljali studenti. Pogled mu je znatiželjno zastao na skulpturi pokraj fontane, koju je izradio najbolji student umjetnosti na fakultetu Orion. Skulptura se svake godine mijenjala. Ove godine tu se nalazila betonska bista utemeljitelja fakulteta Orion, Horacea J. Oriona. Bista je bila visoka dva i pol metra i široka tri metra, a ta ogromna siva betonska glava napola je bila prekrivena travom, tako da se mogao vidjeti samo gornji dio glave: od nosa naviše. Horace J. Orion izgledao je kao da se vraća iz mrtvih, zaviruje iz zemlje, odvaguje prije nego što odluči je li stvarno to vrijedno truda. Ta ogromna glava usred centra zapravo je bila prilično smiješna. Uzburkani osjećaji mještana malo su utihnuli otkako je ta bista ondje postavljena, ali u nedostatku drugih glasina, to je pitanje i dalje bilo kontroverzno.

Vjetar se smirio, ali neznančeva sijeda kosa i krajevi njegovih nogavica blago su se micali, kao da je na sebe privukao to malo povjetarca što je ostalo, kao što se ptice sjate na sjemenke.

Njegove svijetle, srebrnkaste oči napokon su ugledale Bay. Dijelila ih je cesta, no začudo, auti kao da su nestali. Nasmiješio se, i bilo je baš onako kako je Bay mislila. Bilo je kao da joj može reći sve što ona želi čuti.

19

Sarah Addison Allen

– Pitao sam se – povikao joj je muškarac glatkim glasom – možeš li mi reći gdje je ulica Pendland?

Bay je zastala zbog ove slučajnosti. Ona je upravo došla iz kuće Waverleyjevih koja se nalazi u ulici Pendland. Ulica Pendland bila je duga i vijugava i u njoj su se nalazile najstarije kuće u Bascomu: bile su to starinske, ali šarmantne kuće koje su turisti voljeli gledati. On je mogao biti jedan od turista. Pogledala je njegov stari kovčeg. Možda ide u prenoćište u toj ulici.

Ona je pokazala u smjeru iz kojega je došla.

– Hvala – rekao je muškarac.

Iznenada su se ponovno pojavili auti, koji su počeli juriti krcatom ulicom u centru te su joj zaklonili pogled. Otrčala je do obližnjeg stalka za novine i popela se na njega, uhvativši se za svjetiljku pokraj stalka.

Ali u parku nije bilo nikoga. Muškarac je nestao.

Dok je Bay tako stajala na stalku, pokraj nje je prošao jedan plavi Fiat. U njemu su se nalazile pripadnice elite iz Bayine srednje škole: Trinity Kale, Dakota Olsen, Riva Alexander i Louise Hammish-Holdem. Louise se nagnula kroz prozor i zadirkujućim tonom povikala Bay: – Idemo k Joshu! Želiš li da mu odnesemo još jedno pismo?

Kako je već naviknula na ovo, Bay je samo uzdahnula i gledala kako auto odlazi. Potom je skočila sa stalka za novine i otišla do majčinog frizerskog salona s druge strane parka.

Kad je ušla u salon, pronašla je majku kako usredotočeno razgovara s posljednjom klijenticom. Sydney je imala trideset osam godina, ali je izgledala mlađe. Odijevala se samouvjereno: često je nosila kratke hlačice i prugaste tajice, te vintage haljine iz sredine stoljeća. Koža joj je bila glatka, a kosa 20

Prvi mraz

joj je bila lijepe karamel boje, barem većinu vremena. Bay je bila sigurna da joj danas na kosi vidi crvene pramenove, koji ujutro nisu bili ondje.

Bay je bacila ruksak iza stola za recepciju, za kojim je Violet, majčina nova i posve neučinkovita recepcionarka, sada čvrsto spavala. Čak je i lagano hrkala. Bay je iz ruksaka izvadila pohabanu knjigu i pokazala ju majci, a onda je palcem pokazala prema vratima, dajući majci do znanja da ide van čitati.

Sydney je kimnula i pogledala Bay pogledom koji je govorio: “A što je s autoškolom?” Mjesecima je gnjavila Bay da se upiše u autoškolu. No Bay nije htjela naučiti voziti. Da upiše autoškolu, tko zna kakvu bi si sramotu priuštila prije prvog mraza. Ne, nije imala ništa protiv hodanja i vožnje autobusom do kuće tete Claire, kao ni protiv čekanja do navečer da joj majka završi s poslom.

Prevelika sloboda bila je opasna za zaljubljenu djevojku.

– Uzmi telefon. Nazvat ću te ako završim ranije – rekla je Sydney, a Bay je nevoljko otišla do ruksaka, izvadila mobitel i stavila ga u džep.

Majka joj je rekla da je ona vjerojatno jedina tinejdžerica na svijetu koja ne voli razgovarati na mobitel. No to nije nužno bila istina. To je zapravo bilo zbog toga što ju je na njega zvala samo majka.

Bay je hodala po tratini u parku, na trenutak se zapitavši kamo je otišao onaj neobičan starac te je pomislila na to kako bi se mogla vratiti teti Claire da vidi nije li možda ondje završio. Ali da to napravi, onda ne bi mogla otići do kuće Josha Mattesona i na vrijeme se vratiti u majčin salon.

Tako da je opet prolazila tuđim dvorištima, a zatim je hodala kroz šumu uz hladno strujanje rijeke, gdje su se nalazile 21

Sarah Addison Allen

najbolje kuće u Bascomu. Ondje je živio novi dekan fakulteta Orion, kao i nekoliko doktora. Ali i obitelj Matteson, vlasnici najveće tvornice montažnih kuća u državi. Živite u velikoj montažnoj kući? Vjerojatno je napravljena ovdje u Bascomu, u tvornici čiji vlasnici žive u kući s osam soba, građenoj u stilu Tudor. U sjeni napola ogoljelog drveća, Bay se popela na brdo koje je gledalo na stražnju tratinu Mattesonovih. Vidjela je pokriven bazen, hidromasažnu kadu i otvorena vrata terase.

Ondje je već bilo mnogo djece; neka su bila u hidromasažnoj kadi, a neka su gledala televiziju u dnevnom boravku iza terase. Iskorištavali su odsutnost roditelja Josha Mattesona, koji su mjesec dana bili na putu. Svi su se malo previše trudili da izgledaju opušteno, pokušavajući odglumiti nešto što su vidjeli na filmu, ali istini za volju, nikome od njih zapravo nije bilo mjesto ondje.

Na primjer onim curama iz Fiata. Trinity Kale, čiji su se roditelji razvodili, bilo je mjesto na Floridi s bakom i djedom. A Dakota Olsen htjela je raditi na svojemu eseju, jer joj je mjesto očito bilo na Princetonu. Riva Alexander, kojoj je malo nedostajalo da bi ju se moglo nazvati debelom i koja je uvijek bila na dnu piramide navijačica i držala dijetu, htjela je biti kod kuće i kuhati. A Louise Hammish–Holdem, pa sad... Bay nije točno znala gdje je Louise mjesto, ali znala je da nije ovdje.

Ukratko, tako je to izgledalo u njezinoj srednjoj školi. Nitko nije bio ondje gdje pripada. Svi su išli nekamo drugamo. To je izluđivalo Bay i zbog toga je bila poput izopćenika, jer je ona točno znala gdje joj je mjesto. Mjesto joj je ovdje u Bascomu.

S Joshom Mattesonom.

Znala je da joj je mjesto u ovome gradu otkako joj se majka preselila ovamo iz Seattlea, kad je Bay imala pet godina. To 22

Prvi mraz

je bilo ispunjenje Bayinog sna koji je Bay dugo sanjala, sna o tome da će ležati ispod drveta jabuke u vrtu Waverleyjevih, gdje će svi biti sretni i na pravom mjestu.

Malo joj je duže trebalo da shvati da je Josh osoba s kojom ona treba biti. Bay i Josh nisu imali priliku družiti se sve do ove godine, kad je Bay napokon krenula u srednju školu, gdje je Josh sada bio maturant.

Josh je sjedio za stolom na terasi i vodio je neki živahan razgovor s drugim članom nogometnog tima. Bio je plav i lijep i duhovit i dobrodušan, no bilo je tako očito da je očajan da se Bay čudila što to nitko drugi ne primjećuje. To ga je okruživalo poput oblaka dima, kao da polako izgara.

Mjesto joj je bilo uz njega. Već to je bilo teško podnijeti. Ali to što je znala da je njemu također mjesto s njom, a da se nalazi na putu za koji nije predodređen, ta spoznaja je bila nepodnošljiva. Najteže što je ikad pokušala učiniti bilo je uvjeriti ga u to. Prije dva mjeseca napravila je budalu od sebe, kad mu je napisala ono pismo i time si priskrbila ugled koji joj nije trebao, još uz to što je iz obitelji Waverley. Tako da se sada držala podalje.

Napokon je shvatila da ne možeš natjerati nekoga da te voli, bez obzira na to koliko se trudio. Osobu ne možeš spriječiti da ne donese pogrešnu odluku.

Za to nije postojala nikakva čarolija.

Te noći, Claire Waverley se probudila i zadrhtala. Prozor spavaće sobe na katu tornja bio je otvoren i puštao hladan zrak unutra. Iznad kreveta se zadržala hladnoća, koja je svjetlucala poput sićušnih zvijezda koje je Claire gotovo mogla dodirnuti.

23

Sarah Addison Allen

Tiho je ustala i prišla prozoru kako bi maknula dasku kojom je Tyler, njezin suprug, držao prozor otvorenim. Sinoćnja obilna kiša napokon je u grad donijela hladnije vrijeme, nakon iznimno toplog babljeg ljeta. Vani je svjetiljke okružila plava maglica, kao kada se topla čaša zamagli pri stavljanju u hladnjak.

Claire je preko ramena pogledala u Tylera, koji se otkrio.

Iz golih prsa u naletima mu je isijavala toplina. Nikada mu nije bilo hladno. On je čak cijele godine nosio natikače bez čarapa.

– Idem završiti neki posao – tiho je rekla. Te riječi jedva da su se čule, zato što ga nije htjela probuditi. Da se probudi, dovukao bi ju natrag u krevet i rekao joj da posao može pričekati do jutra.

Okrenula se, ne vidjevši da je Tyler otvorio oči čim je izašla.

Ali nije ju zaustavio.

Sada su bili u braku već gotovo deset godina i kada je bila umorna i osobito razdražljiva, Claire bi se pitala zašto je još uvijek ovdje, zašto ju još uvijek toliko voli. On nije bio odavde: preselio se ovamo prije jednog desetljeća jer je dobio posao na fakultetu Orion, a to je razdoblje Claire uvijek opisivala kao godinu u kojoj se sve promijenilo. S obzirom na to da nije bio iz Bascoma, nikada nije pridavao veliku pozornost praznovjerju i ekscentričnosti tipičnima za to mjesto. Nije ga bilo briga za to što su svi u gradu vjerovali da se mnogo toga u vezi s Waverleyjevima ne može objasniti. Ustvari, Claire je znala da on ne vjeruje ni u što od toga. Volio je ono što kod nje nije bilo posebno. Njezinu kosu, smijeh, čak i način na koji je hodala. A to je bilo zbunjujuće. Što je ona bila bez svojega dara? To je bila osoba koju si nije mogla predočiti.

24

Prvi mraz

Nekoć je mislila, dok je još bila sama, da joj je pripadnost Waverleyjevima jedina vrlina.

Voljela ga je tako snažno da je od ljubavi mogla zaplakati, a pri pomisli da bi ga mogla izgubiti imala je osjećaj da stoji na rubu crne rupe bez dna u koju svakog trena može pasti.

Odmahnula je glavom dok je šetala hodnikom. Opet je dramatizirala. Tyler ne ide nikamo. Znala je da je njezin suprug strpljiv i sretan poput lista na vjetru, koji leti u kojem god smjeru Claire pođe. No Claire je odavno shvatila – čak i nakon što su prestali oni snovi u kojima gleda majku kako je napušta – da kad te ostave kao dijete, nikada ne možeš zaboraviti da su te ljudi uistinu u stanju napustiti.

Claire je stala na kraju hodnika. Otvorila je vrata sobe njihove kćeri Marije i vidjela da je i tu prozor otvoren. Mariah je spavala u položaju sličnom kao i Tyler, raširenih ruku i nogu, kao da sanja da pluta u toploj vodi. Toliko je bila slična svojemu ocu, a toliko je malo imala sličnosti s Claire, da je Claire ponekad imala osjećaj da voli još jedan dio njega, koji je potpuno nevezan uz nju.

Hodajući sobom, uzela je Marijinu odjeću za balet i ruksak i gledala oko sebe, osjećajući se potpuno zbunjeno jer joj normalnost njezinog djeteta nije imala smisla. Mariah je htjela da joj soba bude ružičasta, poput glazure za tortu od lubenice. Htjela je bijeli namještaj i podstavljeni prekrivač s likom princeze. Nije htjela stare tapete, antikni namještaj ni ručno izrađene pokrivače. Njezina je kći išla na balet i na gimnastiku i druga djeca su ju uvijek pozivala na noćenje i na rođendane. Čak se mogla lako sprijateljiti s drugom djecom. Ovaj tjedan je rekla da ima novu najbolju prijateljicu po imenu Em i sada je stalno pričala o Em. Takva normalnost 25

Sarah Addison Allen

nije bila tipična za Waverleyjeve. No Mariah je bila normalna poput svojega oca, sretna poput njega i nesvjesna ekscentričnosti vezanih uz Claire i uz ovu kuću, kao i on.

Posegnula je za otvorenim prozorom u Marijinoj sobi te ga je zatvorila. Razmišljala je o svemu što mora dolje napraviti. Pobrinut će se da sve narudžbe bombona za petak posloži u kutije i označi. Onda će iz ureda odgovoriti na poslovne e-mailove i sačuvati ih u mapi sa skicama da ih može poslati za vrijeme radnog vremena, tako da nitko ne sazna da je ona budna u dva u noći i da se brine o nečemu o čemu se ne bi trebala brinuti.

Svi su bili uzbuđeni zbog Slastica Waverley, zbog toga kako posao raste i koliko pažnje se zbog toga privlači na Bascom. Iznenadivši se nakon što je saznao prihode za ljeto, Tyler je sretno primijetio da je novi obrt svakako dobar za Marijina sredstva za fakultet. A čak je i Claire morala priznati da je to uzbudljivo: kao na primjer kada je prvi put vidjela da na pakiranju za bombone piše Waverley i kada je osjetila onu nepoznatu, ali ne i neugodnu nervozu kad je zapravo shvatila da mnogo ljudi kupuje nešto što je ona napravila. Claire.

Pripadnica obitelji Waverley. Bilo je to mnogo drukčije od obrta za pripravu i dostavu hrane: više nije bilo osobno, sada je njezin talent bio izložen pred većim brojem ljudi. Kao da je to bio uvod u nešto veliko, a njoj se svidjela pomisao na uspjeh. Zapravo, potpuno ju je obuzela ta pomisao jer se potpuno posvetila pravljenju tih bombona, misleći na to kako bi ponosna bila njezina baka. Baka Mary bila je iznimno povučena žena koja je prodavala svoju robu – žele od metvice, tajne ljubavne pite i vino od geranija – samo ljudima koji su joj dolazi na stražnja vrata, kao da je to neka tajna koju svi moraju čuvati.

26

Prvi mraz

Ali kako se bližio prvi mraz, što je sa sobom donosilo i primjetnu nesigurnost, Claire više nije mogla poreći činjenicu da nešto očito ne valja sa Slasticama Waverley.

Kada su je nakon članka u Southern Livingu preplavile narudžbe iz lanaca trgovina delikatesama i specijaliziranih trgovina, Claire više nije mogla sama praviti cvjetne ekstrakte koje je stavljala u bombone. Potražnja je postala prevelika za ono što je mogla ubrati u vrtu, pa je brzo morala donijeti odluku da kupi ekstrakte, umjesto da ih sama pripravi.

I nitko nije primijetio.

Kao što su jamčile naljepnice na staklenkama, bomboni od citronovca i dalje su umirivali djecu i ublažavali grlobolju.

Bomboni od lavande i dalje su činili ljude sretnima. I svi su se i dalje mogli zakleti da se nakon konzumiranja ružinih bombona sjete prvih ljubavi.

Ali bomboni sada nisu sadržavali ništa iz vrta Waverleyjevih, iz tog mističnog izvora svega što je Claire smatrala istinitim.

U trenucima slabosti mislila bi: što ako to nije stvarno? Što ako je Tyler u pravu i Waverleyjevi su čudni zato što se to svima govori već generacijama, zato što slučajno žive pokraj drveta jabuke koje cvate u krivo doba godine? Što ako se ona mala djevojčica koju je majka ovdje ostavila dok je bila dijete i koja se hvatala za pregaču bake Mary, zapravo uhvatila za taj mit o ovoj obitelji samo zbog toga što je tako očajno htjela imati neke korijene? Što ako cvijeće nije bilo posebno? Što ako ona nije bila posebna? Umjesto da prezime Waverley zadrži tajanstvenim i ograničenim samo na ovo područje, ona ga je izložila većem broju ljudi. Ona je htjela privući pozornost, htjela je da više ljudi zna za njezin dar, kao da bi on 27

Sarah Addison Allen

time postao stvarniji. No počela se pitati nije li izdala tajnu koju joj je baka povjerila.

Nije joj pomoglo ni to što je Claire u ovo doba godina najviše osjetila gubitak svoje bake Mary. Claire je imala dvadeset četiri godine kad joj je baka preminula. To je bilo prije dvadeset godina, no Claire je i dalje ponekad mogla osjetiti miris Maryinog kruha od smokava i papra, a ponekad je bila sigurna da je Mary još uvijek ovdje, na primjer kada bi se kiselo mlijeko u tetrapaku prevrnulo u sudoper ili kada bi se zdjele na polici preko noći posložile po bojama. Nedostajalo joj je to koliko je sve djelovalo prirodno i značajno dok je njezina baka bila živa.

Odmaknula se od Marijinog prozora kako bi pošla u kuhinju. Zastala je, a onda se okrenula. Učinilo joj se da je vidjela neku sjenu preko puta ulice, na pločniku ispred kuće gospođe Kranowski. Stisnula je oči, nos je gotovo stavila na staklo, a sjena je počela poprimati konkretan oblik.

Netko je stajao vani u tami, između uličnih svjetiljki. Bio je to visok muškarac odjeven u nešto svijetlo, poput sivog odijela. Kosa mu je bila srebrna. Sve drugo bilo je nejasno, kao da mu je koža nevidljiva.

Ali sigurno je zurio u ovom smjeru.

Provjerila je je li Marijin prozor zaključan, a onda je brzo sišla i iz ladice stola pokraj vrata izvadila džepnu svjetiljku.

Otključala je vrata, otvorila ih te je izašla na trijem. Od hladnih dasaka prošli su ju trnci.

Sada nije bilo nikoga preko puta ulice.

– Ima li koga? – povikala je.

Upalila je svjetiljku i usmjerila svjetlo prema dvorištu.

Zapuhao je povjetarac i podigao nekoliko listova koje se 28

Prvi mraz

uskovitlalo, što je zvučalo kao listanje knjiga u tihoj knjižnici. Pas gospođe Kranowski nekoliko je puta zalajao. A onda je sve utihnulo.

No u zraku je osjetila neki poznati miris, nešto što nije mogla točno odrediti: mješavinu cigareta i crnog piva i znoja i – a to je bilo čudno – jeftinog sjajila za usne od trešnje.

Claire je iz iskustva znala da sve ima neko značenje. A od slike tog muškarca ruke su joj se naježile.

Doba prvog mraza uvijek je bilo nepredvidivo, no ove godine djelovalo je... Očajnije nego inače.

Sigurno će se nešto dogoditi.

29

Čarobni novi roman autorice bestselera prema New York Timesu, u kojemu se pojavljuju likovi iz njezine, čitateljima omiljene knjige, Čarobni vrt.

Dok se temperatura u Bascomu u Sjevernoj Karolini spušta, a lišće počinje padati, žene iz obitelji Waverley postaju nemirne. Prelako se zaljubljuju, pozornost im odvlače neznanci sa srebrnim očima i čine zanimljive pogreške.

Kad se pojavi neočekivani gost i dirne u srce njihove obitelji, sve je teže ostati bistre glave.

Sve bi se trebalo poboljšati nakon prvog mraza. Onda će njihovo ćudljivo drvo jabuke napokon procvjetati, a čarolija koja ga obavija napokon će doći na svoje mjesto.

No dok su sestre Claire i Sydney Waverley i Sydneyina petnaestogodišnja kći Bay primorane suočiti se s izborima s kojima se do tada nisu suočavale, hoće li moći održati obitelj na okupu dok ne dođe do tog iznimnog događaja?

Ove godine prvi mraz ima mnogo toga ponuditi...

w w w. moz aik- k njiga. hr

99,00 kn ISBN 978-953-14-1xxx-x