Prolaznost - Atul Gawande

“ Ova hrabra i mudra knjiga postavlja pitanja koja se nitko od nas ne usudi postaviti, kombinirajući medicinsko znanje i empatiju.”

SUNDAY TIMES “ U naše je vrijeme sve podređeno medicinskim postupcima i tretmanima, pa tako i sam kraj naših života. Međutim, tada nam nisu potrebni samo lijekovi i razni zahvati. Potreban nam je život koji i dalje ima smisao, koji je ispunjen i kvalitetan, koliko je to najviše moguće u danim okolnostima. Prolaznost nije samo mudra i duboka knjiga, ona je jedna od najvažnijih knjiga našega vremena.”

OLIVER SACKS

Doima se da su ciljevi medicine u pogledu neizbježnog starenja i smrti prečesto suprotni onome što je dobro za ljudski duh.

Vrlo često ne uvažava ljude i njihovo dostojanstvo i privatnost, njihove potrebe, želje ili prioritete nego se fokusira na puko fizičko preživljavanje s pomoću raznih terapija i lijekova.

A posljedice utječu na pacijentove živote, živote njihovih obitelji pa i čak na gospodarstvo cijele države.

Ali, Gawande otkriva da tako ne mora biti. Ovom knjigom dokazuje da posljednji tjedni ili mjeseci života mogu biti bogati iskustvima te dostojanstveni. Medicina može umirivati i poboljšavati naše iskustvo sve do kraja, omogućavajući ne samo dobar život, nego i dobru, dostojanstvenu smrt.

Atul

PROLAZNOST

“ Prekrasno napisano. Gawande nam je dao posve drugačiji pogled na starenje i umiranje u našemu društvu – pun empatije, razumijevanja i humanosti.”

THE NEW YORK REVIEW OF BOOKS

Kirurg Atul Gawande u ovom briljantnom i senzacionalnom djelu razmatra najteži izazov svoje profesije: kako medicina može poboljšati ne samo život nego i proces njegova svršetka.

Gawande

Prolaznost Medicina i ono što je na kraju važno

Iako se ova knjiga bavi ozbiljnim i teškim temama, na kraju donosi smirenje, nadu i utjehu.

Prolaznost je proglašena jednim od najboljih publicističkih djela prošle godine te od izlaska ne silazi s prvih mjesta ljestvica čitanosti u Americi i diljem Europe. U kratkom je vremenu postala pravi izdavački fenomen, kojeg podjednako hvale struka, ali i mnogobrojni čitatelji.

w w w.mozaik-k njiga.hr

Atul Gawande

“ Medicina nas održava na životu, ali nas ne priprema za njegov kraj. Ovo je iznimno snažna i potresna knjiga.”

Malcolm Gladwell

Bestseler New York Timesa U konkurenciji za nagradu Samuel Johnson Prize 2014. godine

99,00 kn ISBN 978-953-14-2063-1

Sada shvaćam, ovaj život brzo prolazi.

– ratnik Karna, u Mahabharati

Atul Gawande autor je triju bestselera: Complications, koji je bio finalist za National Book Award; Better, koja je na Amazon.com izabrana za jednu od deset najboljih knjiga u 2007. godini, i The Checklist Manifesto. Uz to je i kirurg u bolnici u Bostonu, stalni suradnik časopisa New Yorker i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard.

Osvojio je nagradu Lewis Thomas za pisanje o znanosti, stipendiju MacArthur i dvije nagrade National Magazinea. On i supruga imaju troje djece te žive u Newtonu u Massachusettsu.

PROLAZNOST

Naslov izvornika BEING MORTAL Medicine and What Matters in the End Copyright © 2014 by Atul Gawande Copyright © za hrvatsko izdanje Mozaik knjiga, 2016.

S engleskoga prevela Aleksandra Barlović Iz­da­vač Mo­za­ik knji­ga d.o.o., Zag­reb Za iz­da­vača Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Ured­nica Aleksandra Stella Škec Lektorica Ivanka Šenda Grafički urednik Ivica Jandrijević Ilustracija na naslovnici Shutterstock Ti­s ak Denona, Zagreb, listopad 2016.

ISBN 978-953-14-2063-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000944055.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Atul

Gawande

Prolaznost Medicina i ono ĹĄto je na kraju vaĹžno

Posvećeno Sari Bershtel

Sada shvaćam, ovaj život brzo prolazi.

– ratnik Karna, u Mahabharati Ona dolaze i staju uz svaki rubnik: s vremenom posjete sve ulice.

– Philip Larkin, Vozila hitne pomoći

SADRŽAJ

Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. Neovisno jastvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

2. Raspadanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 3. Ovisnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77

4. Pomoć. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 5. Bolji život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144

6. Puštanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 7. Teški razgovori. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241

8. Hrabrost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289 Pogovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 323

Bilješke o izvorima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 329 Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 351

UVOD

Na studiju medicine učio sam o mnogočemu, ali ne i o smrtnosti. Premda sam u prvom semestru dobio suh, tvrd leš koji sam trebao secirati, to je bio tek način učenja o ljudskoj anatomiji. U našim udžbenicima nije pisalo gotovo ništa o starenju, slabosti ili o umiranju. Kako se taj proces odvija, kako ljudi doživljavaju završetak svojega života i kako to utječe na ljude oko njih – sve to doimalo se nevažnim. Prema našem shvaćanju, i prema shvaćanju naših profesora, svrha studija medicine bila je pouka o tome kako spašavati život, a ne kako pružati skrb na njegovu završetku.

Jedina situacija u kojoj pamtim da smo raspravljali o smrtnosti bio je sat o Tolstojevoj klasičnoj noveli Smrt Ivana Iljiča. Bilo je to u sklopu tjednog seminara Pacijent – liječnik, koji je bio dio nastojanja fakultetske uprave da od nas učine zaokruženije i čovječnije liječnike. Katkada smo vježbali kako se ponašati tijekom fizičkog pregleda, a katkada smo učili o učincima socioekonomskog statusa i rase na zdravlje. A jednog poslijepodneva bavili smo se patnjom Ivana Iljiča, koji je bolestan ležao i trpio pogoršanje neke neimenovane, neizlječive bolesti.

12

Atul Gawande: PROLAZNOST

U toj je priči Ivan Iljič sudski činovnik srednje razine iz Sankt Peterburga, star četrdeset pet godina, čiji je život uglavnom usredotočen na nevažna pitanja društvenog položaja. Jednoga dana padne s ljestava i nešto ga zaboli. Umjesto da bol popusti, sve je jača, pa Iljič postane nesposoban raditi. Taj nekoć “inteligentan, uglađen, živahan i ugodan čovjek” postane deprimiran i slab. Prijatelji i kolege ga izbjegavaju. Njegova supruga zove liječnike koji su, jedan za drugim, sve skuplji. Liječnici se ne uspijevaju složiti oko dijagnoze, a lijekovi koje mu daju nimalo ne pomažu. Za Iljiča je to mučenje, stoga kipti i bijesni zbog svoje situacije.

“Ivana Iljiča najviše je mučila zabluda,” piše Tolstoj, “laž koju su zbog nekog razloga svi prihvaćali, da on ne umire nego je jednostavno bolestan pa da samo mora biti tiho, prepustiti se liječenju i iz toga će proizaći nešto vrlo dobro.” Doživljava bljeskove nade da će se situacija možda promijeniti, ali je sve slabiji i sve mršaviji, pa je svjestan što se događa. Živi u sve većoj muci i strahu od smrti. Ali, smrt nije tema koju njegovi liječnici, prijatelji ili članovi obitelji mogu prihvatiti. To je za njega izvor najdublje boli.

“Nitko ga nije sažalijevao onako kako je želio biti sažalijevan”, piše Tolstoj. “U određenim trenucima, nakon dugotrajne patnje, najviše od svega želio je da ga netko sažalijeva onako kako se sažalijeva bolesno dijete. Žudio je za time da ga se miluje i tješi. Znao je da je važan službenik, da mu brada sijedi te da ono za čime žudi zbog toga nije moguće, ali on je ipak žudio za time.”

Uvod

Prema viđenju nas, studenata medicine, to što ljudi Ivanu Iljiču nisu pružili utjehu ili priznali što mu se događa, zapravo je bila manjkavost karaktera i kulture. Rusija s kraja devetnaestog stoljeća, koju je Tolstoj opisao u svojoj priči, doimala nam se surovom i gotovo primitivnom. Kao što smo vjerovali da bi suvremena medicina vjerojatno mogla izliječiti Ivana Iljiča od njegove bolesti, tako smo i uzimali zdravo za gotovo da su iskrenost i ljubaznost osnovne odgovornosti suvremenog liječnika. Bili smo uvjereni da bismo sami u takvoj situaciji postupili suosjećajno.

Zabrinjavalo nas je znanje. Iako smo znali suosjećati, uopće nismo bili uvjereni da bismo znali pravilno dijagnosticirati i liječiti. Plaćali smo školarinu kako bismo učili o unutarnjem funkcioniranju tijela, o složenim mehanizmima njegovih patologija te o mnogim otkrićima i tehnologijama njihova zaustavljanja. Mislili smo da je to gotovo sve o čemu bismo trebali razmišljati. Stoga smo zaboravili Ivana Iljiča.

No, nekoliko godina poslije, kad sam iskusio kiruršku pouku i praksu, sreo sam pacijente koji su bili prisiljeni suočiti se sa stvarnošću propadanja i smrtnosti, pa sam uskoro shvatio koliko sam nespreman pomoći im.

Pisati sam počeo na početku specijalizacije kirurgije, a u jednom od svojih prvih eseja ispripovijedao sam priču o čovjeku kojemu sam nadjenuo ime Joseph Lazaroff. Joseph je bio zaposlenik gradske uprave kojemu je supruga nekoliko godina prije umrla od raka pluća. Bio

13

14

Atul Gawande: PROLAZNOST

je u šezdesetim godinama te je i sâm bolovao od neizlječivog oblika raka – raka prostate s opsežnim metastazama. Bio je izgubio više od 22 kilograma. Trbuh, mošnje i noge bili su mu puni tekućine. Jednoga dana probudio se nesposoban pomaknuti desnu nogu i kontrolirati crijeva. Primljen je u bolnicu, gdje sam ga upoznao kao stažist u neurokirurškom timu. Ustanovili smo da se rak proširio na torakalni dio kralježnice te je ondje pritiskao kralježničnu moždinu. Taj slučaj raka nije bilo moguće izliječiti, ali smo se nadali da ga možemo liječiti. Međutim, hitna radiološka terapija nije uspjela izazvati smanjenje tvorbi, pa mu je neurokirurg ponudio dvije mogućnosti: skrb i ublažavanje bolova ili kirurško uklanjanje rastuće mase tumora s njegove kralježnice. Lazaroff je izabrao kirurški zahvat. Moj posao u svojstvu stažista u neurokiruškoj službi bio je dobiti njegovu pisanu izjavu da shvaća rizike operacije i da joj se želi podvrgnuti.

Stajao sam pred vratima njegove sobe držeći njegov karton u vlažnoj ruci i pokušavao se domisliti kako da uopće načnem tu temu. Očekivalo se da će operacija zaustaviti oštećenje kralježnične moždine. Neće ga izliječiti, ispraviti paralizu niti ga vratiti životu kakvim je živio. Što god učinio, pred njim je bilo najviše pet mjeseci života, a postupak je bio opasan. Iziskivao je otvaranje prsnog koša, uklanjanje jednog rebra i kolabiranje jednog plućnog krila kako bi se dospjelo do kralježnice. Izgubit će mnogo krvi. Oporavak će biti težak. U tom oslabjelom stanju prisutan je velik rizik od

Uvod

teških komplikacija. Operacija je prijetila pogoršati njegov život i skratiti ga. Ali, neurokirurg mu je objasnio te opasnosti, a Lazarov je bio čvrst u odluci da želi tu operaciju. Morao sam samo ući i obaviti “papirologiju”.

Lazarov je ležao u krevetu, siv i mršav. Rekao sam mu da sam stažist i da sam došao po njegov pristanak na operaciju, što je obuhvaćalo njegovu potvrdu da je svjestan rizika. Rekao sam mu da bi operacija mogla ukloniti tumor, ali mu i ostaviti teške komplikacije kao što su paraliza ili moždani udar, ali da čak može biti i smrtonosna. Nastojao sam biti jasan ali ne zvučati bezobzirno, no, moje su ga riječi samo ljutile. Kao i kad je njegov sin, koji je bio u sobi, pitao je li pametno upustiti se u te junačke mjere. Lazaroffu se to nije nimalo sviđalo.

“Nemojte odustati od mene”, rekao je. “Dajte mi svaku mogućnost.” Kad sam nakon potpisivanja izašao iz sobe, njegov me je sin odveo na stranu. Majka mu je umrla priključena na respirator na odjelu intenzivne skrbi, a njegov je otac tada rekao kako ne želi da se takvo što dogodi njemu. Ali, u tom trenutku žarko je želio učiniti “sve”.

Tada sam vjerovao da je donio lošu odluku, a i danas tako mislim. Ta odluka nije bila loša zbog svih tih opasnosti nego zato što mu nipošto nije mogla dati ono što je uistinu želio: nadzor nad crijevima, snagu i prijašnji način života. Ono što je želio postići bilo je tek nešto više od izmaštanog ishoda uz rizik od dugog i teškog umiranja – a upravo je to i dobio.

15

16

Atul Gawande: PROLAZNOST

Operacija je, tehnički gledano, bila uspješna. Kirurški je tim u osam i pol sati uklonio masu s njegove kralježnične moždine te akrilnim cementom ponovo konstruirao tijelo kralješka. Više ništa nije pritiskalo njegovu kralježničnu moždinu. Ali, on se nije oporavio od tog postupka. Na odjelu intenzivne skrbi došlo je do zastoja disanja, sistemske sepse, ugrušaka zbog nekretanja i potom krvarenja uslijed svih sredstava za razrjeđivanje krvi kojima se tretiralo ugruške. Iz dana u dan bilo je sve gore. Na posljetku smo morali priznati da umire. Četrnaestoga dana njegov je sin rekao timu da bismo trebali prestati.

Mene je zapao zadatak isključiti respirator koji je Lazaroffa održavao na životu. Provjerio sam je li set za infuziju morfija postavljen na najjače kako ne bi patio zbog gladi za zrakom. Nagnuo sam se prema njemu i, za slučaj da me čuje, rekao da ću mu izvaditi cijev za disanje iz usta. On se nekoliko puta nakašljao kad sam je izvadio, nakratko otvorio oči i zatvorio ih. Počeo je teško disati, a tada je prestao. Stavio sam stetoskop na njegova prsa i čuo kako kucanje njegova srca postaje sve tiše.

Danas, više od deset godina nakon što sam prvi put ispripovijedao priču gospodina Lazaroffa, ne čudi me toliko to što je njegova odluka bila toliko loša, nego to koliko smo svi izbjegavali pred njim otvoreno govoriti o tom izboru. Lako smo objasnili specifične opasnosti raznih mogućnosti liječenja, ali zapravo nikada nismo uistinu progovorili o stvarnosti njegove bolesti. Njegovi onkolozi, radiolozi, kirurzi i drugi liječnici vodili su

Uvod

ga kroz višemjesečno liječenje problema za koji su znali da ne može biti izliječen. Nismo se mogli prisiliti na to da progovorimo o istini njegova stanja ili o granicama naših mogućnosti, a kamoli o onome što mu je možda bilo najvažnije dok se približavao kraju svojega života.

Ako je on težio iluziji, isto se može reći i za nas. Bio je u bolnici, djelomično paraliziran rakom koji se proširio njegovim tijelom. Nije bilo izgleda da se vrati bilo čemu nalik na život kakvim je živio samo nekoliko tjedana prije. Ali, doimalo se da nismo sposobni priznati to i pomoći mu da to prihvati. Nismo mu pružili potvrdu, utjehu ni savjet. Samo smo ponudili još jedan postupak kojemu se mogao podvrgnuti. Možda će iz njega proizaći nešto vrlo dobro.

Nismo bili mnogo bolji od primitivnih liječnika Ivana Iljiča iz devetnaestog stoljeća – zapravo, bili smo gori, ako se uzmu u obzir novi oblici fizičkog mučenja kojemu smo podvrgnuli svojega pacijenta. To je dovoljno da se zapitamo tko je primitivniji.

Suvremene znanstvene mogućnosti znatno su izmijenile tijek ljudskoga života. Ljudi žive dulje i bolje nego ikada u prošlosti. Ali, napredak znanosti pretvorio je procese starenja i umiranja u medicinska iskustva, u pitanja kojima se bave zdravstveni stručnjaci. A ispostavilo se da smo mi u svijetu medicine zabrinjavajuće nepripremljeni za to.

Ta se činjenica uvelike skriva kako završne faze života ljudima postaju manje poznate. Još 1945. godine

17

18

Atul Gawande: PROLAZNOST

većina smrti događala se kod kuće. Do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kod kuće se događalo samo 17 posto smrti. Oni koji su nekako umrli kod kuće, najčešće su umrli previše iznenadno da bi stigli do bolnice – primjerice od jakog srčanog ili moždanog udara, ili od nasilne ozljede – ili su bili previše izolirani da bi stigli do mjesta na kojemu bi im mogla biti pružena pomoć. Iskustvo poodmaklog starenja i umiranja diljem industrijaliziranog svijeta preselilo u bolnice i staračke domove.

Kad sam postao liječnik, prešao sam s druge strane bolničkih vrata i, premda sam odrastao uz roditelje liječnike, sve što sam vidio bilo mi je novo. Do tada nisam vidio da netko umire, a kad se to dogodilo, šokirao sam se.

To nije bilo zato što me je potaknulo razmišljati o vlastitoj smrtnosti. Ta zamisao mi nekako uopće nije pala na pamet čak ni kad sam vidio kako umiru ljudi moje dobi. Ja sam na sebi imao bijeli ogrtač, a oni su imali bolničke haljine. Obrnutu situaciju nisam mogao zamisliti.

No, mogao sam na njihovu mjestu zamisliti svoju obitelj.

Mnogo sam puta vidio kako članovi moje obitelji – moja supruga, roditelji i moja djeca – proživljavaju teške, za život opasne bolesti. Medicina ih je uvijek izvukla, čak i u najtežim okolnostima. Stoga sam se šokirao kad medicina nekoga nije izvukla. Dakako, teoretski sam znao da bi moji roditelji mogli umrijeti, ali mi se svaki slučaj smrti doimao kao prekršaj, kao da su pravila po kojima smo igrali prekršena. Ne znam kakva je to igra prema mojemu mišljenju bila, ali smo mi u njoj uvijek pobjeđivali.

Uvod

Svaki novi liječnik i medicinska sestra suočavaju se s umiranjem i sa smrću. Neki s prvim takvim iskustvima plaču. Neki se isključe. Neki to gotovo i ne primijete.

Kad sam se sâm prvi put suočio sa slučajevima smrti, bio sam previše suzdržan da bih zaplakao. Ali sam sanjao o njima. U opetovanim noćnim morama leševe svojih pacijenata nalazio sam u svojoj kući – u svojemu krevetu.

“Kako je dospio ovamo?” pitao sam se u panici.

Znao sam da ću se naći u velikoj nevolji, možda čak i kažnjivoj, ako neopaženo ne vratim leš natrag u bolnicu. Pokušao bih podignuti tijelo u prtljažnik svojega automobila, ali bi mi bilo preteško. Ili bih ga uspio staviti u prtljažnik, ali bih tada ustanovio da krv teče iz njega poput crnog ulja i počinje se izlijevati van. Ili bih uspio odvesti leš u bolnicu, staviti ga na kolica te ga gurati niz mnoge hodnike, neuspješno tražeći sobu u kojoj je bio. “Hej!”, viknuo bi netko i počeo juriti za mnom. Tada bih se probudio pokraj svoje supruge u mraku, obliven hladnim znojem i u tahikardiji. Osjećao sam se kao da sam ubio te ljude. Bio sam neuspješan.

Smrt, dakako, nije neuspjeh. Smrt je normalna. Smrt bi mogla biti neprijatelj, ali je ujedno i prirodni slijed.

Tih sam istina bio svjestan apstraktno, ali ne i konkretno – nisam bio svjestan da bi to mogle biti istine ne samo za sve nego i za osobu koja je preda mnom, osobu za koju sam odgovoran.

Pokojni kirurg Sherwin Nuland u svojoj je klasičnoj knjizi Kako umiremo sa žaljenjem napisao: “Naraštaji

19

20

Atul Gawande: PROLAZNOST

prije našega očekivali su i prihvaćali nužnost konačne pobjede prirode. Liječnici su bili puno spremniji prepoznati znakove poraza i bili su puno manje arogantni u njihovu poricanju.” Ali, dok putujem tračnicama dvadeset prvog stoljeća, osposobljen za primjenu našega začudnog tehnološkog arsenala, pitam se što zapravo znači biti manje arogantan.

Liječnikom postajete zbog onoga što zamišljate da će biti zadovoljstvo rada, a ispostavlja se da je to zapravo zadovoljstvo sposobnosti. Posrijedi je duboko zadovoljstvo vrlo slično onome koje drvodjelja doživljava dok obnavlja krhku antiknu škrinju ili onome koje učitelj kemije osjeti kad učenika petog razreda dovede do iznenadnog shvaćanja atoma, koje promijeni njegov način razmišljanja. To zadovoljstvo dijelom potječe iz pomaganja drugima. Ali, potječe i iz stručnosti te iz sposobnosti rješavanja teških, složenih problema. Vaša sposobnost daje vam siguran identitet. Stoga liječnikov pojam o sebi ništa ne ugrožava toliko koliko pacijent s problemom koji on ne može riješiti.

Tragediji života, činjenici da svi starimo od dana svojega rođenja, nije moguće umaknuti. Tu je činjenicu čak moguće shvatiti i prihvatiti. Moji preminuli i umirući pacijenti više me ne opsjedaju u snovima. Ali, to ne znači da znamo izaći nakraj s onime što nije moguće popraviti. Moja je profesija uspješna zbog svoje sposobnosti popravljanja. Ako je vaš problem moguće riješiti, mi znamo što je potrebno učiniti. Ali, ako nije? Činjenica da nismo imali odgovarajuće odgovore na

Uvod

ta pitanja u nama izaziva uznemirenost te uzrokuje bešćutnost, nečovječnost i silnu patnju.

Ovaj pokus pretvaranja smrtnosti u medicinsko iskustvo star je samo nekoliko desetljeća. Mlad je. A dokazi govore da je neuspješan.

Ovo je knjiga o suvremenom iskustvu smrtnosti – o tome kako je biti biće koje stari i umire, o tome kako je medicina promijenila, i kako nije promijenila, to iskustvo te o tome gdje su naša shvaćanja o tome kako pristupiti vlastitoj konačnosti u raskoraku sa stvarnošću.

Nakon što sam u kirurškoj praksi proveo deset godina, te i sâm postajem sredovječan, uviđam da ni meni ni mojim pacijentima naša trenutačna stanja nisu podnošljiva. Ali, nije mi jasno kakvi bi odgovori trebali biti, čak jesu li primjereni odgovori uopće mogući. Međutim, kao pisac i znanstvenik vjerujem da ako odmaknemo veo i pogledamo bolje, možemo shvatiti ono što nas najviše zbunjuje, čudi ili uznemiruje.

Sa starijim ili neizlječivo bolesnim ljudima ne morate provesti mnogo vremena da biste uvidjeli koliko medicina često iznevjeri ljude kojima bi trebala pomoći.

Dane kopnjenja svojega života provodimo podvrgnuti postupcima koji nam pomute um i iscrpe tijelo zbog majušnih izgleda za dobrobit. Provodimo ih u ustanovama – u staračkim domovima i na odjelima intenzivne skrbi – gdje nas stroga, anonimna rutina odvaja od svega što nam je u životu važno. Naša nesklonost da iskreno razmotrimo iskustvo starenja i umiranja povećala

21

22

Atul Gawande: PROLAZNOST

je štetu koju nanosimo ljudima i uskratila im osnove udobnosti, koje su im najpotrebnije. Bez jasnog viđenja toga kako bi ljudi mogli uspješno živjeti do samoga kraja, dopustili smo da našom sudbinom upravljaju imperativi medicine, tehnologija i neznanci.

Ovu sam knjigu napisao želeći shvatiti što se dogodilo. Smrtnost može biti opasna tema. Neke će uznemiriti činjenica da liječnik piše o neizbježnosti propadanja i smrti. Takve riječi, koliko god pažljivo oblikovane, u mnogima bude strah da se društvo priprema za žrtvovanje bolesnih i starih. Ali, što ako bolesne i stare već žrtvujemo – ako su ti ljudi žrtve našega neprihvaćanja neizbježnosti našega životnog ciklusa? I što ako postoje bolji pristupi koji su nam pred nosom te samo čekaju da ih primijetimo?

1. NEOVISNO JASTVO

U djetinjstvu se nijednom nisam suočio sa slučajem teške bolesti ili teškoća starosti. Moji su roditelji, oboje liječnici, bili u dobroj kondiciji i zdravi. Imigrirali su iz Indije, a mene i moju sestru podizali su u malom sveučilišnom gradiću Athensu u Ohiju, pa su moje bake i djedovi bili daleko. Jedina starija osoba koju sam redovito sretao bila je žena iz naše ulice kojoj sam u osnovnoj školi odlazio na sate glasovira. Ona se s vremenom razboljela i morala se odseliti, ali meni nije palo na pamet pitati se kamo je otišla i što joj se dogodilo.

Iskustvo suvremene starosti bilo je potpuno izvan moje percepcije.

Međutim, na koledžu sam počeo izlaziti s Kathleen, djevojkom iz mojega studentskog doma, a 1985. godine, za božićnog posjeta njezinim roditeljima u Alexandriji u Virginiji, upoznao sam njezinu baku Alice Hobson, kojoj je bilo sedamdeset sedam godina. Dojmila me se živahnošću i neovisnim načinom razmišljanja. Nikada nije pokušavala prikriti svoju dob. Nebojenu bijelu kosu ravnala je četkanjem i češljala razdjeljak na jednoj strani glave, u stilu Bette Davis. Ruke su joj bile posute staračkim pjegama, a koža nabrana. Nosila je jednostavne,

24

Atul Gawande: PROLAZNOST

uredno izglačane košulje i haljine, malo ruža na usnama i cipele s visokim potpeticama još dugo nakon što su drugi smatrali da ne bi trebala.

Kao što sam nakon više godina doznao – jer sam se na posljetku oženio s Kathleen – Alice je odrasla u jednom ruralnom gradiću u Pennsylvaniji, poznatom po farmama cvijeća i gljiva. Njezin je otac u ralima i ralima staklenika uzgajao cvijeće – karanfile, nevene i dalije.

Alice i njezina braća i sestre bili su prvi članovi obitelji koji su studirali. Alice je na Sveučilištu Delawarea upoznala Richmonda Hobsona, studenta građevinarstva. Zbog Velike depresije tek su si šest godina nakon diplome mogli priuštiti sklapanje braka. U prvim godinama braka često su se selili zbog njegova posla. Imali su dvoje djece: Jima, mojega budućeg punca, i potom Chucka. Rich je dobio posao u Inženjerijskom korpusu američke vojske te je postao stručnjakom za izgradnju velikih brana i mostova. Deset godina poslije promaknut je na mjesto na kojemu je radio s glavnim inženjerom Korpusa u stožeru nedaleko od Washingtona, DC, gdje je ostao do kraja svoje karijere. On i Alice smjestili su se u Arlingtonu. Kupili su automobil, putovali na sve strane, ali su nešto i uštedjeli. Uspjeli su se preseliti u veću kuću i poslati svoju pametnu djecu na studij bez potrebe za zajmovima.

A tada je Rich na poslovnom putu u Seattle iznenada doživio srčani udar. U anamnezi je imao pektoralnu anginu, pa je tabletama nitroglicerina ublažavao povremene napadaje bola u prsima, ali bilo je to 1965.

Neovisno jast vo

godine, a tadašnji liječnici u pogledu srčane bolesti nisu mogli učiniti mnogo. Umro je u bolnici prije nego što je Alice stigla onamo. Bilo mu je samo šezdeset godina. Alice je bilo pedeset šest.

Zahvaljujući mirovini Inženjerijskog korpusa, bila je u mogućnosti zadržati kuću u Arlingtonu. Kad sam je upoznao, već je bila dvadeset godina sama živjela u toj kući u Ulici Greencastle. Moji punac i punica, Jim i Nan, bili su blizu, ali je Alice živjela potpuno neovisno. Sama je kosila travnjak i znala je popraviti odvode. S prijateljicom Polly odlazila je u teretanu. Rado je šila i plela, pa je izrađivala odjeću, šalove i kićene crveno-zelene božićne čarape za sve članove obitelji, s likom Djeda Mraza i gumbom na mjestu nosa, te s njihovim imenima na vrhu. Okupila je skupinu koja je imala godišnju pretplatu za predstave u Centru za scenske umjetnosti Kennedy.

Vozila je veliki V8 Chevrolet Impalu, sjedeći na jastučiću kako bi vidjela preko kontrolne ploče. Obavljala je poslove po gradu, posjećivala obitelj, razvozila prijateljice i isporučivala obroke onima koji su bili slabiji od nje.

Kako je vrijeme prolazilo, postalo je teško ne pitati se koliko će joj to još dugo polaziti za rukom. Bila je sitna, ne viša od 150 centimetara, a sa svakom je godinom gubila ponešto na visini i snazi, iako se rogušila kad god bi to netko spomenuo. Kad sam se oženio njezinom unukom, Alice se smiješila i, držeći me u zagrljaju, rekla koliko je sretna zbog tog vjenčanja, ali je artritis previše muči pa ne može plesati sa mnom. I dalje je ostala u svojemu domu te živjela sama.

25

26

Atul Gawande: PROLAZNOST

Kad ju je moj otac upoznao, iznenadio se doznavši da živi sama. Bio je urolog, što je značilo da je primao mnoge starije pacijente i uvijek mu je bilo žao kad bi doznao da žive sami. Prema njegovu viđenju, ako već nisu imali važne potrebe, te potrebe će se nedvojbeno pojaviti, a kako je potjecao iz Indije, smatrao je da obitelj ima odgovornost primiti ostarjele članove k sebi kako ne bi bili sami te se skrbiti za njih. Otkako je 1963. stigao u New York na specijalizaciju, prihvatio je gotovo sve aspekte američke kulture. Odustao je od vegetarijanstva i otkrio izlaske s djevojkama. Pronašao je djevojku, specijalizanticu pedijatrije iz dijela Indije u kojemu nisu govorili njegovim jezikom. Kad se njome oženio, umjesto da dopusti da moj djed dogovori taj brak, obitelj se sablaznila. Zaljubio se u tenis, postao predsjednikom lokalnog Rotary kluba i pripovijedao vulgarne viceve. Jedan od dana kad je bio najponosniji bio je 4. srpnja 1976. – dvjestoti rođendan Sjedinjenih Američkih Država, kad je postao američkim državljaninom pred stotinama ljudi koji su klicali s tribina u sklopu Okružnog sajma u Athensu, između aukcijske prodaje svinja i derbija sudaranja automobila. Ali, nikada se nije mogao naviknuti na to kako postupamo sa starim i nemoćnim osobama – kako ih ostavljamo da žive sami i izoliramo ih u nizu anonimnih ustanova, u kojima svoje posljednje svjesne trenutke provode s medicinskim sestrama i liječnicima koji jedva da im znaju ime. Bilo je to potpuno suprotno svijetu u kojemu je odrastao.

Neovisno jast vo

Otac mojega oca proživio je tradicionalnu starost koja se, iz zapadnjačke perspektive, doima idiličnom.

Sitaram Gawande bio je poljodjelac u selu Utiju, otprilike pet stotina kilometara daleko od Mumbaija, gdje su naši predci stoljećima obrađivali zemlju. Sjećam se kako sam ga s roditeljima i sestrom posjetio otprilike u vrijeme kad sam upoznao Alice, kad mu je bilo više od stotinu godina. Bio je kudikamo najstarija osoba koju sam u životu upoznao. Hodao je s pomoću štapa, pognut poput savijene stabljike pšenice. Toliko je slabo čuo da su mu ljudi morali kroz gumenu cijev vikati u uho. Bio je slab i katkada mu je bila potrebna pomoć prilikom ustajanja iz sjedećeg položaja. Ali, bio je dostojanstven muškarac s čvrsto omotanim bijelim turbanom, u smeđoj vesti s argyle uzorkom i staromodnim, debelim naočalama u stilu Malcolma X na nosu. Uvijek je bio okružen svojom obitelji te je primao potporu njezinih članova i bio je cijenjen – ne unatoč svojoj dobi nego zbog nje. Od njega se tražio savjet u vezi svega važnoga – brakova, razmirica oko zemlje, poslovnih odluka – i u obitelji je imao visok, častan položaj. Za stolom smo najprije posluživali njega. Kad bi mladi ljudi došli u njegov dom, klanjali su mu se i ponizno mu dodirivali stopala.

U Americi bi nedvojbeno bio u staračkom domu.

Zdravstveni stručnjaci imaju službeni sustav klasifikacije ljudske razine funkcioniranja. Ako bez pomoći ne možete obavljati nuždu, jesti, odijevati se, kupati,

27

28

Atul Gawande: PROLAZNOST

održavati higijenu, ustati iz kreveta, ustati sa stolca i hodati – osam “aktivnosti svakodnevnog života” – niste sposobni za osnovnu fizičku neovisnost. Ako ne možete sami kupovati, pripremati si obroke, održavati dom, prati rublje, voditi brigu o uzimanju lijekova, telefonirati, putovati i voditi financije – osam “neovisnih aktivnosti svakodnevnog života” – niste sposobni sigurno živjeti sami.

Moj je djed bio sposoban samo za neke osnovne mjere neovisnosti te za nekoliko složenijih. Ali, u Indiji to nema strašne posljedice. Njegova situacija nije bila povod kriznom sastanku obitelji i tjeskobnim raspravama o tome što učiniti s njim. Bilo je jasno da će obitelj mojemu djedu osigurati nastavak života kakav je želio. Jedan od mojih stričeva i njegova obitelj živjeli su s njim, a uz mali čopor djece, unuka, nećakinja i nećaka u blizini uvijek mu je imao tko pomoći.

Takva organizacija omogućila mu je održavati način života na koji malobrojni stari ljudi u suvremenom društvu mogu računati. Primjerice, obitelj mu je omogućila da i dalje posjeduje i vodi svoju farmu, koju je izgradio ni od čega – zapravo, i gore od toga. Njegov otac izgubio je sve osim dvaju jutara zemlje pod hipotekom te dvaju mršavih bikova kad je jedne godine zbog loše žetve morao platiti dug lihvaru. Tada je umro, ostavivši dugove svojemu najstarijem sinu Sitaramu. Sitaram je, star samo osamnaest godina i netom oženjen, bio prisiljen otplaćivati dug radom na preostale dvije rali obiteljske zemlje. Kruh i sol u jednom su razdoblju

Neovisno jast vo

bili jedina hrana koju su si on i njegova supruga mogli priuštiti. Bili su izgladnjeli. Ali, on je molio te ustrajao za plugom i njegove su molitve uslišane. Žetva je bila sjajna. Uspio je ne samo hraniti sebe i suprugu nego i otplatiti dugove. Sljedećih godina proširio je svoje dvije rali na više od dvije stotine. Postao je jedan od najbogatijih zemljoposjednika u selu te je i sâm počeo davati zajmove. Imao je tri supruge, koje je nadživio, te trinaestero djece. Isticao je obrazovanje, marljivost, štedljivost, zarađivanje na vlastiti način, dosljednost vlastitoj riječi i strogo očekivanje da će i drugi tako postupati.

Cijeloga života budio se prije svitanja, a na počinak nije odlazio prije nego što je navečer na svojemu konju obišao svaku ral svoje zemlje. Na tome je inzistirao čak i kad je navršio stotinu godina. Moji su stričevi strahovali da će pasti – bio je slab i nestabilan – ali su znali da mu je to važno. Stoga su mu nabavili manjeg konja i pazili da ga netko uvijek prati. Sitaram je svoja polja obilazio sve do godine u kojoj je umro.

Da je živio na Zapadu, to bi se doimalo apsurdnim.

Njegov bi liječnik rekao da to nije sigurno. Ako bi on ustrajao i tada pao te se našao u hitnoj službi sa slomljenim kukom, bolnica ga ne bi pustila kući. Zahtijevali bi da ga se smjesti u starački dom. Ali, u predmodernom svijetu mojega djeda njegov način života bio je njegov izbor, a obitelj je imala zadatak omogućiti mu to.

Moj je djed na posljetku umro u dobi od skoro stotinu deset godina. To se dogodilo nakon što je pao iz autobusa i udario glavom. Zbog posla je putovao na sud u

29

30

Atul Gawande: PROLAZNOST

obližnji grad, što se doimalo suludim, ali je njemu bilo vrlo važno. Autobus je krenuo dok je on silazio, pa je pao, iako je bio u pratnji obitelji. Najvjerojatnije je došlo do subduralnog hematoma – krvarenja unutar lubanje.

Moj ga je stric dovezao kući i djed je sljedećih nekoliko dana kopnio. Živio je onako kako je želio, u krugu obitelji do samoga kraja.

Za malobrojne koji su preživjeli do starosti iskustvo Sitarama Gawandea bilo je norma tijekom najvećeg dijela ljudske povijesti. Stariji ljudi bili su zbrinuti u višegeneracijskim sustavima, pri čemu su pod istim krovom često živjela tri naraštaja. Čak i kad je uža obitelj zamijenila širu (što se na sjeveru Europe dogodilo prije nekoliko stoljeća), stariji nisu ostavljeni da se sami nose s tegobama starosti. Djeca su u pravilu odlazila od kuće čim su bila dovoljno stara da osnuju vlastitu obitelj.

Ali, ako su roditelji doživjeli starost, jedno je dijete u pravilu ostajalo s njima, često najmlađa kći. To je bila sudbina pjesnikinje Emily Dickinson u Amherstu u Massachusettsu sredinom devetnaestog stoljeća. Njezin stariji brat otišao je od kuće, oženio se i osnovao obitelj, ali su ona i njezina mlađa sestra ostale s roditeljima do njihove smrti. Emilyn otac umro je u sedamdeset prvoj, kad je Emily bila u četrdesetim godinama, a majka je živjela i dulje. Ona i sestra na posljetku su cijeli život proživjele u roditeljskom domu.

Koliko god se život roditelja Emily Dickinson u Americi doima različitim od života Sitarama Gawandea

Neovisno jast vo

u Indiji, svi oni su se oslanjali na sustave u kojima je bilo jednostavno rješavanje pitanja skrbi za starije. Nije bilo potrebe da se štedi za mjesto u staračkom domu ili da se organizira dostava obroka. Podrazumijevalo se da će roditelji jednostavno nastaviti živjeti u svojemu domu, uz pomoć jednoga djeteta ili više djece koju su podignuli. S druge strane, starost i bolest u suvremenim društvima više nisu zajednička višegeneracijska odgovornost nego su postale manje ili više privatno stanje – nešto što se u velikoj mjeri doživljava u samoći ili uz pomoć liječnika i ustanova. Kako se to dogodilo? Kako smo prešli put od života Sitarama Gawandea do života Alice Hobson?

Jedan od odgovora je da se starost sama po sebi promijenila. Doživljavanje starosti u prošlosti nije bilo uobičajeno, a oni koji su preživjeli, imali su poseban zadatak čuvanja tradicije, znanja i povijesti. Najčešće su do smrti održavali položaj i autoritet glave obitelji.

U mnogim društvima stariji nisu samo uživali poštovanje i poslušnost drugih nego su i vodili svete obrede te su imali političku moć. Poštovalo ih se toliko da su neki čak lagali da su stariji nego što su bili, a ne mlađi, kad bi govorili koliko im je godina. Ljudi su uvijek lagali o svojoj dobi. Demografi tu pojavu nazivaju “povećavanje dobi” i osmislili su složena kvantitativna rješenja kako bi korigirali laži u popisima stanovništva.

Primijetili su i da se u osamnaestom stoljeću u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi smjer laganja promijenio. Današnji ljudi popisivačima govore da su

31

32

Atul Gawande: PROLAZNOST

mlađi nego što jesu, a rezultati istraživanja prošlih popisa otkrili su kako su ljudi govorili da su stariji nego što su bili. Svi su željeli dostojanstvo starosti.

Ali, starost više nema vrijednost rijetkosti. Devedesetih godina osamnaestog stoljeća u Americi ljudi stariji od šezdeset pet godina činili su manje od dva posto stanovništva, a u današnje vrijeme ih je 14 posto. U Njemačkoj, Italiji i Japanu premašuju 20 posto. Kina je u današnje vrijeme prva zemlja s više od 100 milijuna starijih ljudi.

Stariji ljudi nekoć su bili isključivi posjednici znanja i mudrosti, no i to je narušeno utjecajem komunikacijskih tehnologija – počevši od samog pisanja pa do interneta, i dalje. Nova tehnologija stvara i nova zanimanja te iziskuje novu stručnost, što dodatno potkopava vrijednost dugogodišnjeg iskustva i prekaljene sposobnosti prosudbe. Nekoć smo od starije osobe tražili da nam objasni svijet. Danas konzultiramo Google, a ako se suočimo s bilo kakvim problemom s računalom, odgovor tražimo od tinejdžera.

I, vjerojatno najvažnije, dulji životni vijek prouzročio je zaokret u odnosu između mladih i starih. Živući roditelji tradicionalno su bili izvor itekako potrebne stabilnosti, savjeta i ekonomske zaštite za mlade obitelji koje su tražile puteve prema sigurnosti. A budući da su zemljoposjednici u pravilu zadržavali svoj posjed sve do smrti, dijete koje je žrtvovalo sve kako bi se skrbilo za roditelje moglo je očekivati da će naslijediti cijelo imanje, ili barem više od djeteta koje se odselilo. Ali,

Neovisno jast vo

kako su roditelji živjeli sve dulje, pojavila se napetost.

Tradicionalni obiteljski sustav za mlade ljude više nije bio toliko izvor sigurnosti koliko borbe za nadzor – nad imanjem, financijama i čak nad najosnovnijim odlukama o tome kako bi mogli živjeti.

I doista, u tradicionalnom kućanstvu mojega djeda Sitarama generacijska napetost nikada nije bila daleko. Možete zamisliti kako su se moji stričevi osjećali dok je njihov otac navršavao stotu, a oni su i sami ulazili u starost, ali su i dalje čekali naslijediti zemlju te steći ekonomsku neovisnost. Čuo sam za teške bitke u seoskim obiteljima između starijih i odrasle djece, koji su se svađali zbog zemlje i novca. U zadnjoj godini života mojega djeda izbila je gnjevna svađa između njega i mojega strica s kojim je živio. Prvi uzrok nije bio jasan: moj je stric možda donio poslovnu odluku bez mojega djeda; možda je moj djed želio izaći, ali nitko iz obitelji nije želio ići s njim; možda je volio spavati pokraj otvorenog prozora, a oni su voljeli spavati pokraj zatvorenog. Koji god bio razlog, svađa je kulminirala (ovisno o tome tko je pripovijedao priču) time što je Sitaram usred noći gnjevno izašao iz kuće, ili su ga ostavili vani i zaključali vrata. On je nekako uspio prijeći nekoliko kilometara do rođakove kuće i dva mjeseca nije se želio vratiti.

Globalan gospodarski razvoj dramatično je promijenio mogućnosti za mlade ljude. Blagostanje cijelih zemalja ovisilo je o njihovoj spremnosti da umaknu okovima obiteljskih očekivanja i napreduju vlastitim

33

34

Atul Gawande: PROLAZNOST

putem – da traže posao gdje god taj posao bio, da rade što god žele i da sklope brak s kime god žele. Tako je bilo s putem mojega oca iz Utija u Athens u Ohiju. Iz sela je najprije otišao na Sveučilište u Nagpuru, a tada za profesionalnom prilikom u Sjedinjenim Američkim Državama. Kad je postao uspješan, kući je počeo slati sve veće svote, pomažući izgraditi nove kuće za svojega oca i braću, dovesti čistu vodu i telefon u selo te uvesti sustav natapanja koji je osiguravao žetvu čak i kad su kišne sezone bile loše. Čak je i izgradio ruralni koledž u blizini, koji je nazvao po svojoj majci. Ali, nije se moglo poreći da je otišao i da se neće vratiti.

Koliko god je mojega oca uznemirio način na koji je Amerika postupala sa starijim osobama, tradicionalnija starost koju je moj djed uspio održati bila je moguća samo zato što braća mojega oca nisu otišla od kuće kao on. Nostalgično mislimo da želimo starost kakvu je moj djed proživio. Ali, nemamo je zato što je u konačnici ne želimo. Povijesni obrazac je jasan: čim su ljudi dobili sredstva i mogućnost da napuste takav način života, otišli su.

Zanimljivo je da se doima kako starijim ljudima s vremenom i nije bilo osobito žao što im djeca odlaze. Povjesničari su ustanovili da stariji ljudi u industrijsko doba nisu ekonomski trpjeli i nisu bili nesretni jer su bili prepušteni sami sebi. Umjesto toga, uz gospodarski rast dogodila se promjena obrasca vlasništva nad posjedom. Kad su djeca otišla od kuće u potrazi za

Neovisno jast vo

mogućnostima na drugim mjestima, roditelji koji su dugo živjeli ustanovili su da svoju zemlju mogu dati u najam ili čak prodati umjesto da je daju u nasljedstvo.

Zbog sve većih prihoda, a potom i mirovinskih sustava, sve je više ljudi uspijevalo steći ušteđevinu i imanje, što im je omogućilo održavati ekonomski nadzor nad vlastitim životom i u starosti te ih oslobodilo potrebe da rade do smrti ili do potpune nesposobnosti. Tako je počeo nastajati radikalan koncept “umirovljenja”.

Očekivani životni vijek na početku stoljeća bio je manji od pedeset godina, a do tridesetih godina popeo se na više od šezdeset, jer su poboljšanja prehrane, higijenskih uvjeta i medicinske skrbi uzela maha. Veličina obitelji smanjila se s prosječnih sedmero djece sredinom devetnaestog stoljeća na samo malo više od troje na početku dvadesetog stoljeća. Prosječna dob u kojoj je majka rodila svoje zadnje dijete također se snizila – s menopauze na trideset ili manje godina. Zbog toga je mnogo više ljudi doživjelo ulazak svoje djece u odraslu dob. Početkom dvadesetog stoljeća ženi je bilo pedeset godina kad je njezino zadnje dijete navršilo dvadeset jednu godinu života, a ne šezdeset, kao stotinu godina prije. Pred roditeljima je bilo još mnogo godina, desetljeće ili više, prije nego što su se oni ili njihova djeca morali zabrinjavati zbog starosti.

Stoga su krenuli dalje, kao i njihova djeca. Ako su imali mogućnost razići se, i roditelji i djeca su to doživljavali kao oblik slobode. Kad god su stariji imali financijska sredstva, izabrali su ono što su stručnjaci za

35

36

Atul Gawande: PROLAZNOST

društvene znanosti nazvali “bliskost na daljinu”. Na početku dvadesetog stoljeća u Americi je 60 posto osoba starijih od šezdeset pet godina živjelo s djetetom, a do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća taj je udjel pao na 25 posto; do 1975. godine bio je ispod 15 posto. Taj je obrazac svjetski. Samo deset posto Europljana starijih od osamdeset godina živi sa svojom djecom, a gotovo polovica ih živi potpuno sama, bez supružnika. U Aziji, gdje se zamisao da stariji roditelj bude ostavljen živjeti sâm tradicionalno smatrala sramotnom – kao što je moj otac to shvaćao – događa se isti radikalan zaokret. Nacionalni statistički podatci u Kini, Japanu i Koreji pokazuju brz porast postotka starijih ljudi koji žive sami.

To je zapravo znak golema napretka. Stariji ljudi imaju sve više mogućnosti. Del Webb, građevinski poduzetnik iz Arizone, popularizirao je izraz “umirovljenička zajednica” kad je 1960. osnovao Sun City, zajednicu u Phoenixu koja je među prvima svela svoje stanare isključivo na umirovljenike. Ta je zamisao u to doba bila prijeporna. Većina građevinskih poduzetnika vjerovala je da stariji ljudi žele bolji kontakt s drugim naraštajima. Webb se nije slagao s time. Vjerovao je da ljudi u zadnjoj fazi svojega života ne žele živjeti onako kako je živio moj djed, s obitelji koja bi im služila. Izgradio je Sun City kao mjesto s drugačijim viđenjem načina na koji će ljudi provoditi ono što je nazvao “slobodnim godinama”. Sun City obuhvaćao je igralište za golf, trgovački centar i rekreacijski centar, a nudio je i mogućnost aktivne rekreacije te večere u restoranima

Neovisno jast vo

s drugima poput njih. Webbova se vizija pokazala silno popularnom, pa su umirovljeničke zajednice postale uobičajene u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te čak u Aziji.

Za one koji se nisu željeli preseliti na takvo mjesto – na primjer Alice Hobson – postalo je prihvatljivo i izvedivo da ostanu u svojemu domu te žive kako žele živjeti, samostalno. Ta je činjenica i dalje nešto što bismo trebali slaviti. Ovo je nedvojbeno najbolje vrijeme da se bude star. Pitanja moći među naraštajima promijenila su se, ali ne onako kako se katkada vjeruje. Stariji ljudi zapravo nisu izgubili položaj i nadzor, nego ih više dijele. Modernizacija nije spustila starije na niži položaj.

To je učinila s obitelji. Ljudima je – mladima i starima – omogućila živjeti s više slobode i nadzora, uključujući slobodu da budu manje obvezni prema drugim naraštajima. Poštovanje starijih možda jest nestalo, ali ne zato što je zamijenjeno poštovanjem mladosti. Zamijenjeno je poštovanjem neovisnoga jastva.

Jedan problem ostaje vezan uz ovakav način života. Naše poštovanje neovisnosti ne uzima u obzir stvarnost onoga što se u životu događa: neovisnost prije ili kasnije postane nemoguća. Pojave se bolest ili slabost. To je neizbježno kao i Sunčev zalazak. A tada se pojavljuje novo pitanje: ako je neovisnost ono za što živimo, što nam je činiti kad ona više nije održiva?

Alice je 1992. navršila osamdeset četiri godine. Bila je zapanjujuće zdrava. Morala je prijeći na umjetne

37

38

Atul Gawande: PROLAZNOST

zube i podvrgnuti se uklanjanju mrene na oba oka. I to je bilo sve. Nije bolovala od težih bolesti niti ležala u bolnici. I dalje je s prijateljicom Polly odlazila u teretanu te sama odlazila u kupnju i održavala kuću. Jim i Nan ponudili su joj da će u svojemu podrumu urediti stan za nju. Rekli su joj kako bi joj ondje moglo biti lakše. Ona nije htjela ni čuti za to. Nije imala namjeru prestati živjeti sama.

Ali, situacija se počela mijenjati. Za jednog obiteljskog odmora u planinama Alice nije došla na ručak.

Zatekli su je kako sjedi u pogrešnoj kući i pita se gdje su svi drugi. Nikada do tada nismo je vidjeli toliko zbunjenu. Obitelj ju je sljedećih nekoliko dana budno držala na oku, ali se više nije dogodilo ništa zabrinjavajuće.

Svi smo to potisnuli u drugi plan.

A tada je Nan jednog poslijepodneva posjetila Alice i opazila crno-plave podljeve na njezinoj nozi. Je li pala?

Alice je isprva rekla da nije. Ali, poslije je priznala da je pala dok je silazila u podrum. Tvrdila je da se samo poskliznula. To se moglo dogoditi bilo kome. Sljedeći put će biti pažljivija.

Međutim, uskoro su uslijedili novi padovi, nekoliko njih. Nije bilo prijeloma, ali je obitelj bila zabrinuta.

Stoga je Jim učinio ono što sve obitelji u današnje vrijeme prirodno čine. Odveo ju je liječniku.

Liječnik je obavio nekoliko pretraga. Ustanovio je da gubi koštanu masu pa joj je preporučio kalcij. Poigrao se njezinim lijekovima i dao joj nekoliko novih recepata. Ali, istina je bila da nije znao što bi učinio. Nismo

Neovisno jast vo

ga suočili s rješivim problemom. Alice je bila nestabilna. Pamćenje joj je bilo nepouzdano. Problemi će biti sve veći. Njezina neovisnost neće još dugo biti održiva. Ali, on nije imao odgovore, upute ili smjernice. Nije mogao čak ni opisati što bismo trebali očekivati da će se dogoditi.

39

“ Ova hrabra i mudra knjiga postavlja pitanja koja se nitko od nas ne usudi postaviti, kombinirajući medicinsko znanje i empatiju.”

SUNDAY TIMES “ U naše je vrijeme sve podređeno medicinskim postupcima i tretmanima, pa tako i sam kraj naših života. Međutim, tada nam nisu potrebni samo lijekovi i razni zahvati. Potreban nam je život koji i dalje ima smisao, koji je ispunjen i kvalitetan, koliko je to najviše moguće u danim okolnostima. Prolaznost nije samo mudra i duboka knjiga, ona je jedna od najvažnijih knjiga našega vremena.”

OLIVER SACKS

Doima se da su ciljevi medicine u pogledu neizbježnog starenja i smrti prečesto suprotni onome što je dobro za ljudski duh.

Vrlo često ne uvažava ljude i njihovo dostojanstvo i privatnost, njihove potrebe, želje ili prioritete nego se fokusira na puko fizičko preživljavanje s pomoću raznih terapija i lijekova.

A posljedice utječu na pacijentove živote, živote njihovih obitelji pa i čak na gospodarstvo cijele države.

Ali, Gawande otkriva da tako ne mora biti. Ovom knjigom dokazuje da posljednji tjedni ili mjeseci života mogu biti bogati iskustvima te dostojanstveni. Medicina može umirivati i poboljšavati naše iskustvo sve do kraja, omogućavajući ne samo dobar život, nego i dobru, dostojanstvenu smrt.

Atul

PROLAZNOST

“ Prekrasno napisano. Gawande nam je dao posve drugačiji pogled na starenje i umiranje u našemu društvu – pun empatije, razumijevanja i humanosti.”

THE NEW YORK REVIEW OF BOOKS

Kirurg Atul Gawande u ovom briljantnom i senzacionalnom djelu razmatra najteži izazov svoje profesije: kako medicina može poboljšati ne samo život nego i proces njegova svršetka.

Gawande

Prolaznost Medicina i ono što je na kraju važno

Iako se ova knjiga bavi ozbiljnim i teškim temama, na kraju donosi smirenje, nadu i utjehu.

Prolaznost je proglašena jednim od najboljih publicističkih djela prošle godine te od izlaska ne silazi s prvih mjesta ljestvica čitanosti u Americi i diljem Europe. U kratkom je vremenu postala pravi izdavački fenomen, kojeg podjednako hvale struka, ali i mnogobrojni čitatelji.

w w w.mozaik-k njiga.hr

Atul Gawande

“ Medicina nas održava na životu, ali nas ne priprema za njegov kraj. Ovo je iznimno snažna i potresna knjiga.”

Malcolm Gladwell

Bestseler New York Timesa U konkurenciji za nagradu Samuel Johnson Prize 2014. godine

99,00 kn ISBN 978-953-14-2063-1

Sada shvaćam, ovaj život brzo prolazi.

– ratnik Karna, u Mahabharati

Atul Gawande autor je triju bestselera: Complications, koji je bio finalist za National Book Award; Better, koja je na Amazon.com izabrana za jednu od deset najboljih knjiga u 2007. godini, i The Checklist Manifesto. Uz to je i kirurg u bolnici u Bostonu, stalni suradnik časopisa New Yorker i profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard.

Osvojio je nagradu Lewis Thomas za pisanje o znanosti, stipendiju MacArthur i dvije nagrade National Magazinea. On i supruga imaju troje djece te žive u Newtonu u Massachusettsu.