Prije kiše
S engleskoga prevela
SILVIJA ČOLIĆ
Richardu
Delhi, Indija – 23. prosinca 1912.
Sbijelim suncobranom u ruci, Anna Fraser stajala je na kitnjastom balkonu rezidencije u glavnoj ulici. Iako su u jedanaest prijepodne ulice već bile očišćene i oprane, snažan vjetar svako malo podigao bi prašinu s njih i nosio ju u oči ljudima koji su se tu počeli okupljati. Kao u obrani od naleta vjetra, stabla neema i peepala mahnito su mahala granama, a visoko iznad njih, graktanje vrana miješalo se sa žamorom ljudi koji su se kroz sporedne ulice Chandni Chowka slijevali u glavnu.
Nestrpljivo, Anna je pogledom kružila tržnicom. Bilo je tu svega, pržene ribe začinjene čilijem, šerbeta, svježeg i sušenog voća, začina, sarija jarkih boja, knjiga, srebrnog nakita. Iza rešetki prozora prizemnica, žene su naprezale oči obrubljujući tanušne svilene šalove, a iz apoteka se širio miris ljekovitih napitaka. Na veliko zadovoljstvo apotekara, odlično su se prodavali, kao i eterična ulja neobičnih boja. David ih je nazivao zmijskim uljima, no Anna je čula da se neka od njih rade od guštera i da im se poslije, zbog boje, dodaje nar.
Govorilo se da tu, u srcu grada, čovjek može pronaći što god poželi. Kako da ne, ironično je pomislila Anna i pogledala niz ulicu. Okupljena gomila čekala je prolazak potkralja, lorda
Dinah Jefferies
Hardingea i njegove supruge. Ući će u grad na slonovima, kao i Annin suprug, britanski kolonijalni dužnosnik visokog ranga, jedan od pedeset trojice koji će na taj način proći kroz stari dio grada, počevši od željezničkog kolodvora na Queens Streetu. Parada se održavala u ime obilježavanja prelaska britanske vlasti iz Kalkute u Delhi.
Osluškujući pjev kanarinaca i slavuja u kavezima postavljenim uz vrata većine trgovina i udaljeno rondanje tramvajskih kola, pogledom je klizila po gomili šaroliko odjevenih ljudi pa svrnula pogled na kćer koja je sjedila u sobi.
– Eliza, dođi ovamo ako želiš vidjeti paradu.
– Naravno – uskliknula je djevojčica i smjesta odloživši knjigu kojom je kratila vrijeme, požurila na balkon. – Gdje su? Jesu li već ušli u ulicu?
– Svakog trenutka trebali bi se pojaviti – rekla je i Anna i kratko pogledala na sat. Bilo je pola dvanaest. – Ne budi toliko nestpljiva.
– Želim vidjeti tatu – rekla je Eliza i duboko uzdahnula. Bila je desetogodišnjakinja i naravno da joj nije bilo lako strpjeti se. Činilo joj se da već cijelu vječnost čeka da ga vidi.
Anna ju je pogledom odmjerila od glave do pete i zdvojno odmahnula glavom. – Kako ti je uspjelo zgužvati haljinu? Opet! Srećom, barem ju nisi uprljala.
Eliza je pogledala haljinu i šutke slegnula ramenima. Bila je u lijepoj bijeloj haljini s volanima, sašivenoj za ovu prigodu. Ni sama nije znala kako joj stalno uspijeva zgužvati ili uprljati odjeću. Nije da nije pazila, ali uz toliko toga zanimljivog što se tijekom dana moglo raditi, bilo je to zbilja teško. Njezinu ocu to nije smetalo; nikada joj nije predbacio da je neuredna. Jako ga je voljela. Bio je zgodan i duhovit. Kad god bi došao kući, čvrsto bi ju zagrlio i dao joj bombon ili neki drugi slatkiš umotan u šuškav papir.
Uvijek je u džepu košulje nosio slatkiše za nju.
Duž ulice, bilo je postavljeno nekoliko tribina na kojima su sjedili Britanci. Odjeveni u lan i pamuk izgledali su prilično blijedo u odnosu na šaroliko odjevene Indijce. No za razliku od njih, barem su djelovali veselo i uzbuđeno. Ni uz najbolju volju Anna nije mogla dokučiti zašto su Indijci tako mrzovoljni. Možda zbog hladnog vjetra koji je puhao s Himalaje? Vjerojatno da, najzad je zaključila i osjetivši miris đumbira i gheea, nabrala nos i počela prstima nestrpljivo lupkati po balkonskoj ogradi. Prije no što su došli ovamo David ju je uvjeravao da će joj život u Indiji biti zanimljiv i uzbudljiv, no sa svakom ovdje provedenom godinom, čarolija je hlapjela.
Opazivši malo dijete kako se izvuklo iz naručja mlade žene u smaragdnozelenom sariju, i otpuzalo na ulicu, Anna se naglo namrštila. Čudno, ali činilo se da žena zuri u nju. Što joj je? Kako može biti toliko nemarna, zar nije svjesna da joj je dijete otpuzalo na ulicu kojom će uskoro proći slonovi? Podigla je ruku i uprla prst u dijete, kako bi ju upozorila na to. Istog trenutka žena se prenula i požurila pokupiti dijete.
Promatrajući gomilu, Anna je bila sretna što nije na ulici, među njima. Bezube babe pokrivenih glava i lica. Prosjaci u dronjcima. Lokalni trgovci sa ženama i djecom. Neuki i neuljudni, svi su govorili u isti glas. Sredovječni muškarci kriomice su pogledavali takozvane plesačice. Mačke su se vukle po cesti, nekoliko golubova sletjelo je na obližnje stablo. Kod jedne od tribina, dječji zbor započeo je s pjesmom. Lijepo je zvučalo. Barem nešto, pomislila je Anna.
Bila je svjesna povijesne važnosti tog dijela grada. Svaka kuća u ulici kojom su mogulski vladari u svečanim prigodama jahali na konjima, odisala je sjećanjem na te dane, nosila ga u kostima. No Britansko Carstvo izgradit će nov, moćan Delhi. Nakon što je, prije godinu dana, kralj George V. okrunjen za cara Indije,
zavladao je mir. Više nije bilo političkih umorstava. Ipak, mjere osiguranja i dalje su se poduzimale, pogotovo kad bi se događalo nešto važno, kao tog dana.
Začula se počasna paljba, u znak pozdrava potkralju. Povorka je krenula, prvo kraj Queen Gardensa gdje ljudima nije bilo dopušteno okupljanje. U nestrpljivom iščekivanju, gomila na Chandni Chowku uskomešala se, ljudi su navrli na prozore i balkone kuća. Paljba se nastavila. Obuzeta čudnim predosjećajem, Anna se nelagodno premjestila s noge na nogu. Poslije će se toga sjetiti, no tada je to potisnula i kao i svi ostali, pogledala niz ulicu pa ponovno svrnula pogled na sat. Ubrzo, ugledala je najvećeg slona kojeg je ikad vidjela, s haudom – nosiljkom u kojoj je sjedio lord
Hardinge sa suprugom. Glava, surla i noge slona bile su kitnjasto oslikane cvjetnim i geometrijskim motivima, a preko leđa mu je bio prebačen baršunasti plavo-zlatni prekrivač.
– Gdje je tata? – uzbuđeno je upitala Eliza. – Ne vidim ga. Anna je duboko uzdahnula. – Bože, na svijetu nema djeteta nestrpljivijeg od tebe.
– Ne bih rekla – odvratila je Eliza i nagnuvši se preko ograde, zagledala se u djecu na ulici, koja su nestrpljivo skakutala i međusobno se gurkala u pokušaju zauzimanja što je moguće boljeg položaja s kojeg će promatrati paradu. – Vidi njih – kazala je pa svrnula pogled na dugu kolonu slonova i još više se nagnula preko ograde.
– Ne naginji se, past ćeš – upozorila ju je majka.
Zahvaljujući ocu, Elizi je protokol ceremonije bio u tančine poznat. Znala je gdje će tko biti u koloni. Na prvom slonu vidjet će potkralja i njegovu suprugu, iza njega na druga dva, dvojicu vladinih dužnosnika. Jedan od njih bit će njezin otac. Tako je i bilo. Iza njih ugledala je prinčeve Rajputane i Punjaba, na mnogo raskošnije uređenim slonovima i u pratnji njihovih vojnika odjevenih u
tradicionalne odore. I najzad, službenike britanske vlade, na slonovima mnogo manje dotjerane vanjštine.
Širom otvorenih očiju, Eliza se zagledala u oca. Nije mogla dočekati da dođe do njihove kuće. Uspjela je od njega iskamčiti obećanje da će zastati pod njihovim balkonom i mahnuti joj.
Anna je ponovno pogledala na sat. Jedanaest četrdeset pet. Dobro je, pomislila je, sve ide po planu. Ponovno je pogledala ženu u zelenom sariju. Držala je dijete u rukama, kako i treba.
Britanci su glasno klicali kralju i domovini. Lord Hardinge svako bi malo podigao ruku i salutirao im. Eliza je počela izdaleka mahati ocu. Kolona se sporo kretala i nije joj bilo lako čekati da dođe do njihove kuće.
Najzad je došao i taj trenutak. Kao što je i obećao kćeri, David Fraser stao je i široko se osmjehnuvši, podigao ruku u namjeri da mahne kćeri. No nije to stigao učiniti jer začuo se gromoglasan prasak, kao da je opalio top, ali jače. Činilo se da se zemlja zatresla. Kolona je stala, nastupila je zlokobna tišina.
Zapanjene, Anna i Eliza zurile su u gust bijel dim. Nisu se mogle ni pomaknuti. Najzad, Eliza se odmaknula od ograde. Oči su ju pekle od dima i počela je kašljucati. – Što se dogodilo? – uplašeno je upitala majku.
Nije dobila odgovor.
Uplašena, Eliza ju je povukla za rukav. – Majko! Što se dogodilo?
Nije rekla ni riječ, činilo se da ju uopće ne čuje. Eliza je znala da se dogodilo nešto strašno jer odozdo je dopirala vriska i zgroženi povici. Zavladao je sveopći kaos, gomila se uskomešala, ljudi su jurili u svim smjerovima. Dim se dotad već donekle razišao, no zrak je i dalje oštro vonjao na metal i neku kemijsku tvar.
– Majko!
Nije bilo odgovora. Blijeda i ukočena, Anna se širom otvorenih očiju zagledala u onesviještenu ženu u zelenom sariju. Elizi se želudac zgrčio od straha. Što joj je, zašto zuri u tu ženu?
– Tata je dobro, zar ne? – tiho ju je upitala.
Činilo se da Anna nije vidjela ništa osim žene koja se onesvijestila na ulici, no jest. Vidjela je kako se njezin suprug zaljuljao u haudi, nosiljci užadima pričvršćenoj na leđa slona i kratko se uspravivši, osmjehnuo se Elizi, a zatim se sručio na bok. Nakon toga ostao je nepomično ležati. Sluga, koji je sjedio iza njega i držao mu suncobran, skliznuo je na bok slona i ostao tako nepomično ležati, zapleten u užad haude.
Eliza je pak vidjela samo da joj se otac osmjehnuo i podigao ruku u namjeri da joj mahne. Očajnički je željela čuti potvrdu da je s njim sve u redu. – Majko? Tata je dobro, zar ne? – ponovno je upitala.
– Ne znam, mila – tiho je odvratila njezina majka.
Ništa mu se nije dogodilo, tješila se Eliza. Ne može biti drukčije. Ali morala se uvjeriti u to. Naglo se okrenuvši, otrčala je s balkona i niz stube se sjurila na ulicu. Trenutak potom sudarila se s dječakom, Indijcem, ne mnogo starijim od nje.
– Moj tata... – prošaputala je i pokušala ga zaobići. – Moram... Odmahnuo je glavom i čvrsto ju primio za ruku. – Bolje ne. Hajde, odvest ću te...
– Ne – viknula je i istrgnuvši ruku iz njegove, probila se kroz gomilu okupljenu oko slona na kojem je bio njezin otac, pa stala kao ukopana. Unatoč pokušajima da ga na to natjeraju, slon je odbijao kleknuti. Očito, golema životinja bila je previše uplašena. Najzad, jedan od časnika otišao je do obližnje trgovine po ljestve i stavivši ih kraj slona, uz pomoć još jednog časnika, izvukao njezina oca iz haude. Čim su ga spustili na pločnik, Eliza se sručila na koljena kraj njega. Vidjevši njegove širom otvorene oči, u
prvi trenutak je pomislila da je živ. No pogled mu je bio ukočen, lice neobično bijelo. Spustivši pogled, opazila je krv na njegovoj odjeći. Nekoliko trenutaka užasnuto je zurila u njegova prsa, a zatim se bacila na njega i čvrsto ga zagrlila, kao da pokušava spriječiti krv da iscuri iz njegova tijela. Jer uspije li, možda će oživjeti, možda...
Trenutak potom, začula je riječi jednog od časnika.
– Nije imao šanse to preživjeti – zgroženo je rekao. – Gamad je napunila bombu čavlima, iglama i staklom. Pogodila ga je ravno u prsa. No pronaći ćemo te takozvane borce za slobodu. Nema te rupe u kojoj će se moći sakriti.
Čuvši to, shvatila je da je gotovo. Njezin je otac mrtav. Ruku obavijenih oko njegova nepomična tijela, podigla je glavu i spustila usnice do njegova uha. – Volim te – prošaputala je. – I zauvijek ću te voljeti.
Bila je sigurna da ju je čuo. U godinama koje će uslijediti, nastavit će se uvjeravati u to. Bilo je to jedino što ju je tješilo.
Trenutak potom, dječak u kojeg se zaletjela kad je izjurila iz kuće, čučnuo je kraj nje i nježno ju primio za ruku. – Mrtav je, ne možeš mu pomoći – tiho je rekao. – Dođi, odvest ću te kući.
PRVI DIO
Snena i daleka Indija odraz je naše drevne duše.
– André Molraux, Anti-Memoirs, 1967.
Kneževina Juraipore, u Rajputani, zemlji prinčeva, u Indijskom Carstvu
Studeni 1930.
Nakratko, Elizi se pružio pogled na pročelje palače. Treperava i blistava, obavijena pustinjskom izmaglicom, izgledala je nestvarno, poput fatamorgane. Bilo je to čudno, čak i pomalo zastrašujuće. Vjetar se umirio, a zatim ponovno podigao. Zatvorila je oči i pokušala potisnuti strah od nepreglednog pješčanog prostranstva. Bila je daleko od doma i mučila ju je neizvjesnost.
Nije imala pojma s kakvim izazovima će se morati suočiti i kako će sve to završiti. No što je, tu je. Ne može se vratiti. Želudac joj se grčio od straha, no ustrajat će. S dvadeset devet godina nije bila mlada i naivna, a imala je i dovoljno iskustva u novinskoj fotografiji. Ipak, ni približno ovakvog. Bio je to najveći i najvažniji posao koji je ikada dobila. Još uvijek nije mogla shvatiti zašto ga je Clifford Salter ponudio upravo njoj, čak ni unatoč razumnim razlozima koje je naveo. Rekao je da će se žene iz palače zacijelo bolje osjećati bude li ih fotografirala žena, jer su mnogi Indijci još uvijek sumnjičavi prema strancima, osobito muškarcima. I da je potkralj insistirao da se taj posao povjeri nekome od Britanaca,
kako bi se zaštitio od sukoba interesa. Honorar će joj biti isplaćivan mjesečno, a bit će i više nego dovoljan za sve njezine potrebe tijekom boravka u Rajputani. Čuvši o kojem se iznosu radi, Eliza je bila sigurna u to. Bio je uistinu velikodušan.
Otvorila je oči. Svjetlucav zastor vjetrom podignutih zrnaca pijeska prekrio je pogled na utvrdu. Dolje pijesak, gore beskrajno plavo nebo. Bilo je to sve što se vidjelo. Sunce je nemilosrdno pržilo. Muškarac koji je došao po nju kolima u koje je bila upregnuta deva, okrenuo se u sjedalu i rekao joj neka požuri. Gurnula je kameru u fotografsku torbu i požurila sjesti u kola. Naravno, torbu je stavila u krilo. Ma koliko teška bila, bolje i tako nego da joj se dragocjena oprema ošteti truckanjem po putu.
Nakon nekog vremena, jasno je ugledala utvrdu. Bilo je uistinu teško odvojiti pogled od nje. Stajala je na vrhu planine, a pod tanušnim, gotovo prozirnim ružičastim oblacima na nebu boje jorgovana, izgledala je kao da je izronila iz sna. Eliza je kao opijena zurila u nju. Bilo je to kao da joj je vjetar donio sjećanja na daleku prošlost. Kako ih je donio, neka ih i odnese, pomislila je, i primorala se vratiti u sadašnjost. Jer nije došla ovamo zbog odmora i razonode, nego posla.
Kad se njezina majka javila Cliffordu Salteru, imućnom kumčetu Elizine bake i djeda s očeve strane, namjeravala ga je zamoliti da Elizi pronađe posao u nekom odvjetničkom uredu u Cirencesteru ili tako nešto. Nadala se da će ju to spustiti na zemlju i odvratiti ju od daljnjih pokušaja ostvarivanja fotoreporterske karijere. Gledala je na to kao na njezinu usputnu zanimaciju i ništa više od tog. Najzad tko bi ženi ponudio iole ozbiljniji fotoreporterski posao? Ispostavilo se da netko ipak bi, i to upravo Clifford. Štoviše, držao ju je upravo savršenom za posao u Rajputani. Anna bi se tome vjerojatno usprotivila da je ikako mogla, ali nije mogla jer bio je vrlo utjecajan predstavnik Britanske krune i izravno je
surađivao s političkim dužnosnikom nadležnim za širenje političke ideologije u Rajputani, s posebnim osvrtom na pitanja kulture i obrazovanja. Ukratko, čovjekom za kojeg se moglo reći da uz pomoć indijskih i britanskih časnika, iz sjene vlada s ukupno dvadeset dvije kneževine. Hijerarhijski, odgovarao je jedino potkralju. Zahvaljujući Cliffordu, Elizi se pružila prilika provesti godinu dana među ljudima koje nije poznavala. Zadatak joj je bio načiniti fotodokumentaciju života ljudi u kneževini, za arhiv u Delhiju. Zbog ratnih sukoba izgradnja zgrade arhiva u New Delhiju trajala je duže nego što se očekivalo, no napokon je bila završena. Kad je u rubnom dijelu grada, pod zidinama, ugledala prljavu i zapuštenu djecu kako bosonogi trčkaraju uokolo, sjetila se majčinih riječi o bijedi u kojoj žive Indijci. Malo zatim, pogled joj je pao na ženu koja je sjedila na zemlji ispred ruševne kolibe i praznim pogledom zurila u mršavu kravu. Pod naherenom strehom kolibe čučalo je golo djetešce, i ne znajući da trula daska iznad njegove glave samo što se nije odlomila i pala mu na glavu.
Bez oklijevanja Eliza je kočijašu naredila da stane pa iskočila iz kola, potrčala do kolibe i zgrabila dijete. Na vrijeme, jer trenutak potom daska se s treskom sručila na zemlju i raspala se u komade. Zahvalivši se nebesima što je stigla na vrijeme, Eliza je spustila dijete na zemlju. Otrčalo je k majci, no jedva da ga je i pogledala. Činilo se da uopće nije svjesna što se moglo dogoditi. Ili joj je bilo svejedno? Ne znajući što bi o tome mislila, svrnula je pogled na kočijaša. Nehajno je slegnuo ramenima.
Nije se mogla ne upitati što je tim ljudima. Je li moguće da ni za što ne mare?
Nekoliko minuta potom stigli su pred zidine palače. No stražari su odbili pustiti ih unutra. Ostali su tvrdoglavi i nakon što im je kočijaš objasnio da je njezin dolazak najavljen i pokazao im
njezine isprave. Izmijenili su nekoliko riječi između sebe i rekli im da moraju čekati.
Eliza je pogledom okružila bedem. Bio je čvrst i visok, s vratima toliko širokim da je kroz njih mogla proći gomila vojnika. Čula je da vladar ima mnogo deva i konja. Naravno, imao je i kočije, a povrh toga i nekoliko automobila. Sjetivši se u kakvim je vozilima putovala do Rajputane i najzad završila u drndavim kolima u koje je bila upregnuta deva, umorno je uzdahnula. Bila je gladna, žedna i prekrivena prašinom. Oči su ju pekle, koža ju svrbjela. Nije mogla drugo nego svako malo češati se po glavi i rukama, iako joj je od toga bilo još gore.
Napokon, na vratima se pojavila žena glave i lica pokrivenog maramom, tako da su joj se vidjele samo oči.
– Tko ste i što želite? – oštro je upitala Elizu.
Dlanom zakrilivši oči od jakog popodnevnog sunca, Eliza joj se predstavila i pružila joj isprave.
– Pođite sa mnom – rekla je žena i naredila stražarima da otvore vrata. Učinili su to, iako ne osobito orno.
Prije osamnaest godina Eliza se s majkom iz Indije vratila u Englesku. U tih osamnaest godina, Anna Fraser učinila je sve što je bilo u njezinoj moći kako bi kćeri podrezala krila. No Eliza se nije dala. Znala je da će se prije ili poslije osloboditi njezina utjecaja. Najzad, to se i dogodilo. Providnost je bila na njezinoj strani i uz Božju pomoć ponovno se našla u Indiji. Doduše, Cliffordovu, no kako god bilo, osjećala se preporođenom. Kose boje pijeska i plavih očiju, Clifford Salter možda je nekad bio prilično naočit muškarac, no sada, s naočalama na nosu i prorijeđene kose, izgledao je posve prosječno. Ni po čem nije bio osobito zanimljiv, no zauvijek će mu biti zahvalna što joj je povjerio taj posao i omogućio joj dolazak u zemlju Rajputa, ratnika organiziranih u klanove,
glasovitih po hrabrosti i kodeksu časti. Ta ratnička kasta oduvijek je bila velika prepreka osvajačima.
Stigavši do palače, prije no što će stupiti na vestibul, Eliza je kratko zastala i očistila odjeću od prašine, koliko je to moguće. Nakon toga jedan od eunuha ju je kroz labirint pločicama popločanih soba i hodnika poveo do malog atrija. Nije se osjećala ugodno u društvu muškarca u haljini; znala je da je kastrat i istinski se grozila nad tim činom. Ušavši u atrij, s desne strane, ugledala je nekoliko žena. Stajale su pred širom otvorenim dvokrilnim vratima od sandalovine, kroz koja se ulazilo u još jedan hodnik. Čim su ju ugledale, ošinule su ju pogledom, no nakon kratke rasprave s eunuhom, okrenule su se i nestale u hodniku. Eunuh joj se nakon toga bez riječi naklonio i otišao.
Što će sad? Nije imala pojma. Činilo se da treba ostati gdje jest i pričekati da netko dođe po nju. Osvrnula se oko sebe. Iako nevelik, bio je to uistinu lijep atrij, s velikim prozorom nasuprot ulaza i azurno plavih zidova sa zlatnim cvjetnim i lisnim motivima. Strop je bio nijansu svjetliji, kao i sagovi na kamenom podu. Bila je to jarka boja no ipak, u tom prostoru djelovala je lagano i profinjeno. Eliza se osjećala kao da se našla usred nebeskog prostranstva.
Prošlo je nekoliko minuta, no nitko se nije pojavio. Bi li pošla za onim ženama? Ili se kratko nakašljala? Prvo se nije činilo mudrim, pa je iskušala drugo. Uzalud, nitko se nije pojavio. Otrla je oznojene dlanove o hlače i spustila torbu s fotografskom opremom na pod. Trenutak potom, podigla ju je. U širokim platnenim hlačama i bijeloj bluzi koja je nakon dugog putovanja izgledala prilično ofucano, te kose smotane u klupko i ukosnicama pričvršćene na zatiljku, nije se mogla osjećati drukčije nego poput uljeza. Nije tu pripadala niti je to bila okolina u koju bi se mogla uklopiti. Doduše, to nije bilo ništa novo. Nikada se nigdje nije uspjela
uklopiti. Nije da se u vezi s tim nije trudila. Veći dio života provela je pretvarajući se da ju zanimaju ljudi koji joj se nisu sviđali, u razgovorima o stvarima koje ju nisu zanimale. Činila je to prije svega zato jer je silno željela biti poput ostalih djevojaka, a zatim poput ostalih žena. Nije joj uspjelo, čak ni kad je upoznala Olivera, ni kad se udala za njega, ni nakon njegove smrti.
Svrnula je pogled na jarko narančast hodnik iza vrata od sandalovine. Slapovi sunčeva svjetla slijevali su se u njega kroz niz malih četvrtastih prozora. Nedvojbeno, vodio je do zenana, dijela kuće u kojem žive samo žene. Kroz vrata u dnu hodnika nazirao se dio tamnocrvenog zida s rezbarijama. Muškarcima je ulaz u taj dio kuće bio zabranjen. Clifford je taj odijeljeni dio kuće nazivao haremom, mjestom prožetim tajnovitošću, spletkama i tračevima. Vrlo erotičnim, s razuzdanim ženama podučenim umjetnosti udovoljavanja muškarcu. Po njegovim riječima radilo se o čak šesnaest putenih umjetnosti. Tvrdio je da su vrlo iskusne po pitanju spolnog općenja i da su to činile čak i sa svećenicima, ili možda, osobito rado upravo s njima. Gledao je na to kao na krajnji nemoral i dometnuo da su njegovi prethodnici radili na iskorjenjivanju zenana, ako i ne u potpunosti, onda barem po pitanju mračnih praksi koje su se tamo provodile.
Eliza se nije mogla ne upitati što pripada u tih šesnaest umjetnosti. Možda bi joj brak bio bolji da ih je poznavala. No prisjetivši se u kojoj mjeri su Oliver i ona bili dva svijeta, samo je odmahnula glavom. Naravno da im ni to ne bi pomoglo.
Iz smjera crvene prostorije dopirao je opojan miris orijentalnog parfema. Pouzdano, sastojao je cimet, đumbir i još nešto slatkasto. Očito, sve što je Clifford rekao o haremu bila je istina. Preplavljena nelagodom Eliza je svrnula pogled na prozor. Bijele zavjese lagano su lelujale na povjetarcu. Najradije bi ih odmaknula i pustila unutra malo svježeg zraka.
Premjestila je torbu u drugu ruku. Bila je uistinu teška. Najzad, odlučila ju je ostaviti kraj mramornog stupa na koji je bila pričvršćena zidna svjetiljka u obliku pauna. Učinivši to, podigla je ruke i na brzinu dotjerala frizuru u red. Nekoliko pramenova pobjeglo joj je ispod ukosnica. Uvijek ista priča, pomislila je i umorno uzdahnula. Nikad kraja borbi s kosom. Bila je duga i sklona kovrčanju; krajnje neposlušna.
Začuvši kako se netko kratko nakašljao, brzo se okrenula i ugledavši visokog mišićavog Indijca, zabrinuto se namrštila.
– Britanka? – upitao je i nehajno ušao u atrij.
Nije odmah odgovorila. Odjeća mu je bila prekrivena crvenkastom prašinom, a na podlaktici desne ruke nosio je pticu glave pokrivene kapicom.
– Mislim da ne biste smjeli ulaziti ovamo – rekla je. – Ovo je ženski dio kuće.
Zagledao se u nju očima boje tamnog jantara. Nije mogla ne opaziti da su mu trepavice neobično duge i guste. I ne upitati se kako to da ne nosi turban. Zar ih Radžputi ne nose? Kosa mu je bila kestenjasta, dužine do ramena, koža tamna i glatka.
– Ako ste trgovac, promašili ste ulaz – dometnula je, u želji da se što prije riješi njegova društva. Pravo rečeno, prljav i oznojen, više joj je djelovao poput Ciganina ili putujućeg zabavljača.
U drugu ruku, i ona je bila prljava i oznojena.
Trenutak potom, u atrij je ušla starija Indijka, tradicionalno odjevena u ghagaru, dugu nabranu suknju i tome odgovarajuću bluzu. Preko jednog ramena bila joj je prebačena dupatta, dug lepršav šal neobične mješavine cinober, smaragdnozelene i grimizne boje, s utkanim zlatnim nitima. Ipak, izgledao je prekrasno.
Pitajući se tko je ona, Eliza se smeteno zagledala u nju. Mirisala je na skupocjen parfem od sandalovine, a na prstima obiju ruka nosila je prstenje s draguljima. Držanje joj je bilo dostojanstveno,
izraz lica smiren. Bez oklijevanja, ali i žurbe, produžila je do stupa i povukavši uže upalila svjetiljku u obliku pauna. Plavkasto zelenkasto svjetlo razlilo se atrijem.
Okrenuvši se prema Elizi, žena je sklopila ruke kao u molitvi i naklonila joj se. – Namaskar, ja sam Laxmi. A vi ste fotografkinja, gospođica...
– Eliza Fraser – rekla je Eliza i ne znajući kako bi joj uzvratila naklon, stavila ruku na prsa i kratko pognula glavu. Morala joj se nekako nakloniti jer najzad, radilo se o maharani, velikoj kraljici, to jest, supruzi pokojnog maharadže i majci vladara Juraiporea. Clifford ju je opisao kao jako lijepu i inteligentnu ženu, koja je zajedno sa suprugom uvelike pridonijela uvođenju brojnih promjena koje su se pozitivno odrazile na život ljudi u kneževini. I jest, bila je jako lijepa. Ovalno lice, velike bademaste oči, visoke jagodice. Dug tanak vrat, blistava tamna kosa upletena u pletenicu i svijena u klupko na zatiljku. No Elizi bi bilo mnogo draže da ju je Clifford uputio u protokol. Jedva da joj je išta rekao o tome. Činilo se da je držao važnijim upozoriti ju neka pripazi na moljce i termite, u protivnom će joj moljci izgristi odjeću, a termiti pokućstvo.
Visoko podignutih obrva, Laxmi se okrenula prema muškarcu. – Vidim, vratio si se iz skitnje. I opet si tu ptičurinu unio u kuću. Nehajno je slegnuo ramenima. – Ime mu je Godfrey – rekao je. – Sokola si nazvao Godfrey? – u nevjerici je upitala Laxmi. Nasmijao se pa svrnuo pogled na Elizu i kratko joj namignuo. – Tako se zvao jedan od mojih profesora s Etona. Vrlo simpatičan čovjek, uistinu.
– S Etona? – iznenađeno je upitala Eliza. No sad je barem shvatila zašto tako dobro govori engleski.
Laxmi je duboko uzdahnula. – Vjerojatno se pitate tko je on – rekla je Elizi. – Jayant Singh Rathore, moj drugi po redu sin i pouzdano najtvrdoglaviji od sve moje djece.
– Vaš sin?
– Imate li problema sa sluhom, gospođice Fraser? – prijekorno ju je upitala Laxmi, no ujedno joj se i toplo osmjehnula. – Posve je razumljivo da ste zbunjeni. No drago mi je što ste došli i što ćete fotografijom prenijeti vijest o nama i našem načinu života. Na spomen posla, Eliza se prilično okuražila. – Da, i Clifford
Salter drži da fotografija govori više od tisuću riječi. Bit će to vrijedan doprinos arhivi u Delhiju, ali nadam se neke od tih fotografija objaviti i u Photographic Timesu ili Photographic Journalu. – Da, naravno. Tako sam i mislila.
– Potrudit ću se vjerno prikazati način života u kneževini. Godinu dana je i više nego dovoljno za to. Jako se tomu veselim. I željela bih vam zahvatiti na gostoprimstvu. Vrlo ste ljubazni. Čim završim s fotografiranjem vaše obitelji i palače, neću vam više smetati. Mnogo je toga što bih željela fotografirati. Svjetlo je ovdje nevjerojatno, a u fotografiji se sve svodi na chiaroscuro. Svjetlo i sjenu. Sigurna sam da će fotografije biti odlične i... – Da, naravno. Nimalo ne sumnjam u to. Što se mojeg sina tiče, čim se opere, promijenit ćete mišljenje o njem. Zacijelo ste pomislili da je Ciganin. Jeste, zar ne?
Osjetivši da joj je rumenilo navrlo u obraze, Eliza je naglo oborila pogled i nelagodno se premjestila s noge na nogu.
– Ne mora vam zbog toga biti neugodno – rekla je Laxmi. –Svatko to pomisli kad ga vidi ovakvog. Katkad i po nekoliko dana provede u pustoši. Trideset mu je godina i nikako da se uozbilji. Ovisnik je o opasnosti i draže mu je boraviti u divljini nego u društvu ljudi. Tko ga poznaje, ne čudi se što se još nije oženio.
– Majko – rekao je Jayant, s prizvukom upozorenja u glasu, pa prišao prozoru i odmaknuvši zavjesu, zagledao se u daljinu.
Usnice su joj kratko zadrhtale, no brzo je prikrila ljutnju i svrnula pogled na Elizinu torbu. – Vaša oprema?
– Jedan dio. Ostatak je u kolima kojima sam se dovezla ovamo.
– Pobrinut ću se da vam netko to unese u sobu. Naravno, ostat ćete kod nas, tako da vas možemo držati na oku.
Čuvši to, Eliza se prilično uznemirila. Mora da joj se to vidjelo na licu jer Laxmi se glasno nasmijala. – Ne bojte se, bila je to šala. Slobodni ste ići kamo god poželite. Dobili smo upute i poštovat ćemo ih do zadnjeg slova.
– Hvala, to je vrlo ljubazno od vas.
– Ne radi se o tome. Trudimo se udovoljiti Britancima. Popraviti odnose iz prošlosti jer nisu uvijek bili dobri. Što se mene tiče, činim što mogu. No pustimo to. Uredili smo vam ovdje mračnu komoru, kao što su vaši i tražili. Moći ćete neometano raditi, a boravit ćete u sobi s krasnim pogledom na okolicu.
– Od srca vam hvala. No... mislila sam da ću ovdje boraviti samo privremeno. Iskreno, radije bih boravila u nekoj manjoj kući u gradu. Ili stanu.
– To neće biti moguće. Konačište se renovira, a i da nije tako, ženska osoba ovdje ne može živjeti sama i kretati se bez pratnje. Moj muž i ja učinili smo koliko smo mogli po pitanju slobode žena. Britanci misle da su oni zaslužni za to, ali i prije njih situacija je bila zrela za promjenu. Kako bilo, žene više ne moraju poštivati pravila purdaha. Neke su to prihvatile, neke ne. Osobno, pokrivala sam kosu i lice samo reda radi, dok je moja svekrva bila živa. Nakon njezine smrti odustala sam od toga. Srećom, moj muž nije imao ništa protiv toga, no morate znati da nisu svi muškarci poput njega. Mnogima odgovora držati žene u pokornosti i s ograničenom slobodom kretanja.
– Bojim se da ne razumijem. Rekli ste da mogu ići kamo god poželim, a sada...
– Unutar zidina palače možete bez pratnje ići kamo god želite, ali izvan njih ne. Kad smo već kod toga, prekosutra se održava tradicionalni Chandrabhagaški sajam deva u Jhlawaru, i Jayant se ljubazno ponudio otpratiti vas tamo. Sigurna sam da će uživati u prakticiranju engleskog, a vi u prilici da fotografirate sajam. I nekoliko slugu ići će s vama. Vidjet ćete tamo mnogo toga zanimljivoga. A sutra ćete s gospodinom Salterom poći pogledati polo utakmicu.
Čuvši to, Elizi je pao mrak na oči. Što je toj ženi, odakle joj pomisao da joj netko treba organizirati život? Kratko pogledavši Jayanta, opazila je da sa zanimanjem iščekuje njezinu reakciju. Svrnula je pogled na njegovu majku i navukla osmijeh na lice.
– Radije bih prvo fotografirala palaču i sve ostalo unutar zidina – hladno je odvratila. Jer nije ju zanimao sajam deva niti je željela gledati polo utakmicu. Manje od svega, nije joj trebala pratnja nekog princa, ako je to bilo ono što je Jayant bio.
– Oh, čini se da se napokon našao netko tebi ravan – rekao je Jayant majci i tiho se nasmijao.
Eliza nije bila sigurna je li to bila šala na njezin račun ili na račun njegove majke. Kako bilo, Laxmi se suho nasmijala i svrnula pogled na Elizu. – Palaču i ostalo možete fotografirati bilo kad, a Chandrabhagaški sajam održava se samo jednom u godinu dana.
Bila bi velika šteta kad biste ga propustili. Usto, to je krasna prilika da vidite okolicu. I upoznate Indiru. Ona je...
– Dopustila si Indiri da sama ode tamo? – začuđeno je upitao Jayant. – Predviđam brdo nevolja.
– Nije otišla sama nego u pratnji sluškinje i muškarca u kojeg imam povjerenja – odvratila je Laxmi i ponovno pogledala Elizu.
– Molim vas, strpite se još malo. Sluškinja će vas odvesti u sobu –rekla je i osmjehnula se sinu. – Vidimo se poslije.
Uljudno joj se naklonio.
Promatrajući ju kako korača, uspravna i kraljevski podignute glave, Eliza je bila svjesna da neće s njom lako izaći na kraj. Jest, bila je ljubazna i otvorena, ali ne bi bilo mudro sukobiti se s njom. Svrnula je pogled na njezina sina. Lice mu je bilo izražajno, visokih jagodica, pravilnog nosa i punih usana, kao i u njegove majke, no muževnije. Moralo se priznati da je naočit. Shvativši da je opazio da ga promatra, brzo je pogledala u stranu.
– Možda biste trebali znati da vas nismo pozvali – rekao je, posve ravnodušno, kao da iznosi puke činjenice. – Prešutno smo se složili s vašim dolaskom i naredbom da vas ugostimo i pratimo kamo god budete htjeli ići, kao što prešutno pristajemo na sve što Britanci traže. A stalno nešto traže.
– I Clifford Salter?
– Da.
– Činite li uvijek što traži od vas?
– Što se mene tiče... – započeo je pa zašutio i odlučio promijeniti temu. – Pustimo to. Idem na Chandrabhagaški sajam jer moja majka želi da joj kupim devu boje čokolade.
– Postoje deve u toj boji?
– Da, tamo ima i takvih. Bit će to lijep izlet, svidjet će vam se. Doći će i Britanci, ne mnogo njih, ali bit će ih – rekao je i široko se osmjehnuo. – Kosa vam je boje devine dlake, odlično ćete se uklopiti.
Naglo se uspravila i kratko dotakla kosu. – Draže mi je misliti da je boje meda.
– Vjerujem, no Radžputi drukčije gledaju na to.
– Vaša majka spomenula je Indiru. Tko...
– Ah, Indira... devetnaest joj je godina, a već živi po vlastitim pravilima. Svidjet će vam se. Zacijelo ćete ustanoviti da je vrlo fotogenična.
– Ona je vaša mlađa sestra, pretpostavljam?
Okrenuo se prema prozoru. – Nismo u rodu. Vrlo je nadarena slikarica. Pretežno slika minijature. Živi ovdje pod zaštitom moje majke.
Izvana, začula se dječja vriska i smijeh.
– Moje nećakinje – rekao je Jayant i kratko im mahnuvši, okrenuo se prema Elizi. – Tri krasne djevojčice. Na vlastitu sramotu, moj brat nema nijedno muško dijete.
Eliza se naglo namrštila. Kako može reći takvo što? Zar doista vjeruje da je sramota ne imati muško dijete? No nije mu stigla odgovoriti jer mlada sluškinja ušla je u atrij i naklonivši joj se, zamolila ju da pođe s njom. Stoga je Jayanta samo ošinula pogledom i požurila uzeti fotografsku torbu.
– Ostavite ju tu, netko će vam ju donijeti.
– Hvala, ne treba. To što sam žena ne znači da sam tako slabašna da ju ne bih mogla sama ponijeti.
Slegnuo je ramenima. – Kako god želite. Uzgred, na sajam ćemo krenuti u šest ujutro. Je li vam to prerano?
– Naravno da nije.
Polako ju je odmjerio od glave do pete. – Jeste li možda ponijeli sa sobom kakvu žensku odjeću?
– Mislite, suknje i haljine? Da, imam ih, ali hlače su mi se za posao i putovanja pokazale mnogo praktičnijima.
– Siguran sam da ću uživati družeći se s vama, gospođice Fraser – rekao je i široko joj se osmjehnuo.
Bahati skot, pomislila je. Neopisivo ju je živcirao. Otkud mu pravo da se tako odnosi prema njoj? Odrastao je u izobilju, nikad u životu nije ništa radio. Razmažen je, bez cilja i potrebe da išta
postigne u životu. Ne bi se trebala zamarati njime. Znala je to, ali svejedno ju je živcirao.
Eliza se probudila rano ujutro. Zastori nisu bili navučeni preko prozora i soba je bila preplavljena suncem. Skočivši iz kreveta, požurila je do prozora. Unatoč tomu što je u Engleskoj provela više godina nego u Indiji, osjećala je duboku povezanost s tom dalekom zemljom. Miris pijeska budio joj je daleke uspomene. Duboko je udahnula mirisan jutarnji zrak i pogledom okružila okolicu. Malo je reći da je ostala bez daha. Bila je uistinu zadivljena.
U dvorištu, majmuni su skakali sa stabla na stablo i ljuljali se na granama. Palača se nalazila na povećoj zaravni navrh brda, a pod njom, prostirao se velik grad, s mnoštvom kuća ravnih krovova i ponekim stablom između njih. Ovisno o udaljenosti od zidina palače, boja kuća postupno se mijenjala; one bliže njoj bile su zagasito žute, a one na rubu pustinje srebrnkastosive. Ptice su plovile golemim vedrim nebom, povremeno ponirući i uzdižući se.
Cijeli prizor djelovao je bajkovito, potpuno nestvarno.
Bilo je ugodno svježe, no Eliza je znala da će do popodne temperatura prilično porasti. Šansa da će pasti kiša bila je mala. Razmišljajući što će odjenuti za polo utakmicu, najzad se odlučila za košulju dugih rukava i lanenu suknju. Tjednima prije no što je krenula na put u Indiju, premišljala se oko garderobe koju će ponijeti sa sobom. Majka joj u tom smislu nije bila ni od kakve pomoći. Činilo se da za vrijeme boravka u Indiji nije nosila ništa osim dnevnih i večernjih haljina. Ako i jest, zaboravila je to. Elizi je pak sjećanje na život u Indiji bilo prilično mutno. Osim očeve smrti. Kad god bi se toga prisjetila, preplavila bi ju tuga.
Život u Engleskoj nije im bio lak. Nakon Oliverove smrti, Eliza se vratila majci. Ubrzo potom otkrila je da je Anna postala teška alkoholičarka. Katkad bi se toliko napila da nije znala za sebe.
No nijekala je da ima problema s pićem i skrivala boce džina pod krevet ili u ormarić sudopera. Najzad, Eliza je odustala od pokušaja da ju urazumi. Cliffordova ponuda za nju je bila poput dara s neba. Dolazak u Indiju značio je nov početak, priliku da nastavi sa svojim životom. Bila je odlučna u namjeri da prošlost ostavi za sobom, no eto, još uvijek ju je proganjala.
Okrenula se od prozora i pogledom okružila sobu. Sastojala se od dvaju dijelova povezanih lučnim otvorom u zidu. U prvom, većem, nalazio se mali dnevni boravak sa sofom i naslonjačem, te paravanom odijeljen dio za spavanje. Tu su bila i vrata koja su vodila u raskošno uređenu kupaonicu. U drugom dijelu nalazila se mala blagovaonica. Mračnu komoru uredili su joj u nevelikoj prostoriji do sobe. Vjerojatno je prije služila kao spremište za pribor za čišćenje. Dali su joj i ključ, i uvjerili ju da je jedini, što joj je bilo uistinu drago jer ne bi voljela da spremačice prčkaju po njezinoj opremi dok peru i brišu površine. Sama će se pobrinuti za to. Odijevajući se, jedva je mogla vjerovati da je napokon tu. Bilo je trenutaka kad je mislila da putovanje nikada neće završiti. Dan prije, kad je napokon iz Delhija stigla u Juraipore, istinski joj je laknulo. Bilo je kasno popodne, zvona hramova melodično su zvonila, sunce na zalasku obojilo je nebo predivnim nijansama crvenkaste boje. Dvije djevojčice na koturaljkama zamalo su ju oborile s nogu. Kroz vrisku i smijeh brzo su joj se ispričale na hindskom. Manje-više uspjela je shvatiti što govore. Bila je prilično zadovoljna zbog toga. U vrijeme kad je bila djevojčica imala je dadilju od koje je mnogo toga naučila, no pomoglo je i što se prije dolaska u Indiju potrudila obnoviti znanje. Jučer navečer, čim je pojela večeru koju joj je na srebrnom poslužavniku donio sluga besprijekorno odjeven u bijelu odoru i s crvenim turbanom na glavi, raspakirala se i pošla na spavanje. Bila je mrtva umorna i mislila je da će zaspati čim legne u krevet,
ali to se nije dogodilo. I to ne zato što joj je indijska hrana teško sjela na želudac. Upravo suprotno, s velikim tekom pojela je dahl i zdjelicu riže. Nakon toga, s užitkom je pojela i voće. Naravno, krevet je bio uistinu kraljevski i neudobnost pouzdano nije bila razlog što se do sitnih sati prevrtala po njem. Nego buka. Glazba, smijeh, dječja dernjava, kreketanje žaba, kreštanje ptica. Uz sve to, i osobito neugodno glasanje pauna nalik mačjem zavijanju.
Tko bi uz to mogao zaspati? Frule, bubnjevi, miris dima u zraku. Grad je noću oživio, bio je to festival života; unatoč bijedi i okrutnim pustinjskim uvjetima, ljudi su živjeli punim plućima.
Možda bi joj i uspjelo zaspati da se mogla opustiti i umiriti um. Nije mogla, misli o ocu, mužu i koječemu drugome nemilice su joj nadirale ne dajući joj mira i spokoja. Hoće li si ikada moći oprostiti? Morat će, ako želi okrenuti stranicu i iskoristiti izazov koji joj se pružio. U protivnom bi joj preostalo podvijena repa vratiti se majci. Želi li uspjeti morat će poniknuti duboko u sebe, i u prošlost, sve do dana kad se s majkom vratila u Englesku. A to je bilo nešto s čim se radije ne bi suočila.
Dan je bio nepodnošljivo vruć i Elizi nije trebalo dugo kako bi shvatila da je pogriješila u izboru odjeće. Trebala je odjenuti laganu haljinu od muslina, a ne lanenu suknju. Doduše, Clifford je bio u lanenom odijelu, i s do grla zakopčanom košuljom i kravatom. Događaj kojem su prisustvovali izgledao je više poput vrtne zabave nego sportskog natjecanja. Nikad dotad Eliza nije bila na polo utakmici. Teren na kojem će biti odigran bio je velik i lijep, okružen drvećem i s krasnim, idiličnim pogledom na okolne brežuljke. Ljudi su, veselo čavrljajući, stajali iza željezne ograde, poneki i sjedili. U zraku se osjećalo uzbuđeno iščekivanje. – Ako već ništa drugo, teren je tu barem suh. Za razliku od Engleske gdje je često vlažan i blatnjav – rekao je Clifford i dometnuo da je britanska momčad sastavljena od časnika 15. konjičke pukovnije pakistanske vojske. – Čini se da su sa sobom poveli najmanje tri voda navijača – zamijetio je. – Jest, prilično su glasni – složila se Eliza. Imala je dojam da su mnogi od njih pijani. Nedaleko njih stajali su stariji časnici, a do njih visoka vitka žena u društvu muškarca kojeg je držala pod ruku. Vidjevši da ju promatra, žena joj se toplo osmjehnula. Eliza joj je uzvratila osmijeh i upitala Clifforda tko su to dvoje.
– Doktor Hopkins i Dottie, njegova supruga – rekao je. – Jako dragi ljudi, poslije ću te upoznati s njima.
Eliza nije imala ništa protiv tog. Svrnula je pogled na skupinu indijskih navijača, s druge strane terena. I oni su bili bučni, a još ih je dolazilo.
– Polo je od davnina na glasu kao igra elitnih vojničkih trupa i pripadnika visokog plemstva – rekao je Clifford. – No Anish, vladar, zadnje vrijeme rijetko dolazi na utakmice. Kako bilo, vrijedi doći pogledati princa Jayanta. Odličan je igrač. Bude li danas igrao u našem sastavu, usudio bih se reći da nam je pobjeda osigurana.
– Je li ovo jedno od regularnih natjecanja?
– Ne, samo prijateljski susret. Jaipore nosi naslov prvaka Indije u tom sportu, no Juraipore im puše za ovratnik.
– Lijepo za čuti.
– Da. Nadamo se pobjedi na idućem susretu. Vrijeme je da i mi zatrubimo u fanfare i razvijemo zastavu.
Ubrzo, popraćeni pljeskom i uzvicima navijača, igrači su ponosno stupili na teren. Odmah potom konjušari su im doveli konje. Zapravo – polo ponije, kako je Clifford objasnio Elizi, kazavši joj da ih tako nazivaju jer su osobito brzi, okretni i laki za upravljanje.
– Jako skup sport – dometnuo je. – Poniji vrijede čitavo bogatstvo.
I Jayant je bio među igračima. Kad je uzjahao veličanstvenog crnog konja, začuo se buran pljesak od strane britanskih navijača i zvižduci od strane indijskih.
– Uobičajena reakcija – rekao je Clifford Elizi. – Uvijek izazove mnogo buke. Poni mu je vrhunski, uistinu fantastičan. Vrlo živahan ali poslušan. Princ ga odlično kontrolira. A ona dvojica su suci – dometnuo je, uprijevši prst u dvojicu muškaraca koji su stajali uz rub terena. – Tu je i arbitar, u slučaju neslaganja. U polu se jako drži do fair playa.
Elizi najzad uopće nije bilo žao što je došla. Činilo se zabavnim i bilo joj je ljepše na zraku nego da je ostala u palači.
Ekipe su podignutih palica stale jedna nasuprot drugoj i odmah potom, natjecanje je počelo. Okršaj je bio brz i žestok, podigao se oblak prašine. No Jayantov konj djelovao je prilično nevoljko, stalno se povlačio u stranu.
– Što mu je? – upitala je Eliza kratko se namrštivši. – Je li to neka taktika?
– Ne znam, ali djeluje prilično čudno – odvratio je Clifford.
Eliza je nastavila promatrati igru pa svrnula pogled na indijske navijače. Nekoliko časnika položilo je ruke na sablje. Pitajući se je li na pomolu nevolja, Eliza je zaustavila dah. No ništa se nije dogodilo. Najzad, opustila se i nastavila promatrati igru. Bila je vrlo dinamična i doista joj se svidjela. Clifford joj je objašnjavao pravila, no od silne galame navijača jedva je čula što joj govori.
U narednih nekoliko minuta postalo je savršeno jasno da s prinčevim konjem nešto nije u redu. Ni uz najbolju volju nije ga mogao kontrolirati.
– O, Bože – promrmljao je Clifford promatrajući kako konj nemirno kaska amo-tamo i zastajkuje. Najzad se i propeo.
Isprva, Jayant je djelovao zlovoljno, zatim zbunjeno. Žamor se proširio gomilom. Očito, svi su se pitali što se zbiva. Nekoliko trenutaka potom, princ se, zajedno sa sedlom nagnuo u stranu i odmah potom, pao na zemlju. Oslobođen jahača, konj je kao sumanut počeo juriti uokolo. Dva konjušara istrčala su na teren i pojurila za njim. Igra je stala, svi pogledi bili su upereni u konja. Obuzeti panikom neki od navijača naglo su se povukli od ograde. Najzad, jedan od konjušara uspio se približiti konju i uhvatiti ga za uzde. Nažalost, ne i smiriti. Propinjući se i ritajući, ponovno se približio ogradi. Trenutak potom začuo se ženski vrisak.
Zgrožena, Eliza se zagledala u ženu koja je nepomično ležala na zemlji. Nastala je sveopća strka i vriska. Doktor Hopkins probio
se do žene, kleknuo kraj nje i viknuo nešto dvojici muškaraca. Žurno su se udaljili i ubrzo se vratili sa šatorskim platnom. Stavivši ženu u njega, brzo su otišli, zajedno s doktorom.
U međuvremenu, princ je ustao, očistio prašinu s odjeće i izraza lica mrka poput olujna neba, požurio za konjušarima koji su konja vodili prema štali. Dva sabljama naoružana muškarca krenula su za njim. Zacijelo, njegovi tjelohranitelji, pomislila je Eliza.
Teško da bi njezinom izvježbanom fotografskom oku moglo bilo što promaći, zato je i opazila mladog Indijca koji se išuljao iz štale i požurio k visokom Indijcu kraljevskog držanja. Čim mu je prišao, muškarac mu se široko osmjehnuo i potapšao ga po ramenu. S obzirom na okolnosti, Eliza je to našla prilično čudnim. Nije joj promaklo ni da neki britanski navijači izmjenjuju poglede i namiguju jedni drugima. – Idioti – promrmljala je, u nevjerici odmahnuvši glavom. – Nema ničeg zabavnog u tome što je princ pao iz sedla, a njegov konj ozlijedio onu siroticu. Tko zna što je s njom?
– Pitat ću Hopkinsa čim ga vidim – rekao je Clifford.
Britanci su nastavili razgovarati među sobom kao da se ništa nije dogodilo. Indijci su za razliku od njih djelovali prilično zgranuto. Neki od njih bez riječi su se okrenuli i otišli.
– Groznog li završetka utakmice – promrmljala je Eliza.
– Ne – rekao je Clifford. – Nastavit će se, čim na teren izađe zamjena za princa. Sumnjam da bi on htio jahati nekog drugog konja.
Eliza se u nevjerici zagledala u njega. – Nastavit će igru unatoč tomu što...
– Da, tako to ide. Utakmica se mora završiti.
Eliza je duboko uzdahnula. Iskreno se nadala da će žena koju je udario prinčev konj preživjeti.
– Čudno – zamišljeno je rekao Clifford. – Takvo što se još nikada nije dogodilo.
