Povratak u Whistle Stop by Mozaik knjiga

Fannie Flagg POVRATAK U WHISTLE STOP

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga tristo osamdeset šesta

Fannie Flagg

Naslov izvornika

Mozaik knjiga Direktor

Bojan Vidmar Urednica programa

Hana Vunić Urednica

Ana Vukasović Lektorica

Iva Anić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marko Jovanovac Tisak

Denona, Zagreb, srpanj 2021.

ISBN 978-953-14-3032-6 (meki uvez) ISBN 978-953-14-3033-3 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojevima 001104940 (meki uvez) i 001104939 (tvrdi uvez). Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

Povratak u Whistle Stop S engleskoga prevela IVANA BODUL

Za Colleen

PREDGOVOR

ŽELJEZNIČKA POSTAJA L & N TERMINAL, BIRMINGHAM, ALABAMA 29. studenoga 1938., 08:10 h

ilo je hladno jutro u studenome. Na velikoj željezničkoj postaji bistre i sjajne zrake sunca prodirale su kroz stakleni krov dok su dolazni i odlazni putnici te portiri s kolicima krcatima prtljagom jurili vamo-tamo po bijelom mramornom podu poput pčela u košnici. Zvukovi sretnih razgovora i vlakova koji dolaze i odlaze s postaje odjekivali su čitavom zgradom. Na platformi 7, Crescent, dugi srebrni vlak iz New Orleansa bio je spreman primiti putnike iz Birminghama, a gospodin i gospođa Arthur J. Hornbeck brzo su se ukrcali na njega i krenuli na svoju godišnju božićnu kupovinu u New York. Gđa Hornbeck, noseći šest velikih okruglih kutija za šešire, po tri u svakoj ruci, sretno je hodala niz hodnik i u prolazu udarila o glave nekoliko uspavanih putnika. G. Hornbeck išao je pet koraka za njom s novinama pod rukom. Nekih dvanaest i pol minuta kasnije, nakon što je poslagala sve kutije za šešire i objesila svoju bundu u ormarić kupea, gđa Hornbeck konačno je bila spremna sjesti, opustiti se i uživati u vožnji. Pogledala je kroz prozor kad su se približili željezničkom prijelazu grada Whistle Stop u Alabami. Dok su se približavali, primijetila je plavokosog dječaka u ispranom kombinezonu uz prugu kako

Fannie Flagg

se smije i maše prolazećem vlaku. Gđa Hornbeck imala je sina otprilike njegovih godina, stoga mu se nasmiješila i mahnula dok su prolazili kraj njega. Kad ju je dječak ugledao, počeo je trčati pod njezinim prozorom, mašući joj što je jače i dulje mogao. Gledala je kako su on i psić koji je trčao uz njega postajali sve manji i manji sve dok joj se nisu izgubili iz vida. Nakon dulje pauze, gđa Hornbeck zabrinuto se okrenula svojem suprugu i rekla: – Arthure, mislim da onaj dječak nije imao ruku. On je odgovorio ne skidajući pogled s novina: – Ma nemoj? – Gđa Hornbeck je uzdahnula, naslonila se na sjedalo, prstima prolazila po svojoj trostrukoj niski bisera i rekla: – O, kakva šteta. Imao je svega sedam ili osam godina i tako je sladak. Trebao si ga vidjeti. Tako sretan i nasmijan... Neka ga dragi Bog čuva. Mojem rođaku Charlesu nedostaje mali prst, ali cijela ruka? Pitam se što mu se, pobogu, moglo dogoditi. Njezin suprug ju je pogledao. – Što si rekla? – Rekla sam da se pitam kako je taj siroti dječak izgubio ruku. Što mu se moglo dogoditi? G. Hornbeck, veleprvak u davanju očitih izjava, rekao je: – Pa... nešto mu se sigurno dogodilo. Dječaka je vidjela tek nekoliko sekundi, ali svake godine nakon toga, kad bi njihov vlak prolazio preko željezničkog prijelaza Whistle Stop, gđa Hornbeck nagnula bi se naprijed i pogledala van, nadajući se da će ga ponovno ugledati. Svake godine kad ga nije bilo, uvijek bi se okrenula prema svojem suprugu i pitala ga: – Arthure, pitam se što se dogodilo onom slatkom plavokosom dječaku s jednom rukom. – Nemam pojma – uvijek bi odgovorio.

ŠERIF GRADY KILGORE

WHISTLE STOP, ALABAMA 24. siječnja 1991.

rady Kilgore, veliki medvjed od čovjeka u svojim sedamdesetima s prsima poput bačve, bio je šerif grada Whistle Stop u Alabami do 1958., a zatim su se on i njegova supruga Gladys preselili u Tennessee. Danas se Grady odvezao sa svojim unukom do Whistle Stopa iz Nashvillea i stajao na željezničkoj pruzi gledajući preko puta ulice gdje se nekada nalazila stara gostionica Whistle Stop. Grane puzavica prekrile su zgrade i većinu susjedstva. Njegov unuk jedva je uspio razaznati što je ispod. Grady je prstom pokazao na jednu od zgrada. – Ono je stara pošta koju je vodila Dot Weems, a ondje je gostionica, pokraj kozmetičkog salona kojeg je držala Opal Butts, gdje je tvoja baka svake subote ujutro išla na frizuru. – Grady je stajao ondje i gledao uokolo žalostan što se mjesto toliko promijenilo otkad je zadnji put došao. Sada je staru dvosmjernu autocestu od Birminghama do Whistle Stopa zamijenila nova autocesta sa šest traka i područje je postalo odlagalište otpada. Stari hrđavi automobili i kamioni napušteni su kraj pruge i ostavljeni da se polako raspadnu. Posvuda su ležale prazne limenke piva i boce viskija. Kao žalosni podsjetnik na vremena, Grady je uočio razbacani pribor za drogiranje koji prije nije bio ondje. 9

Fannie Flagg

Baptistička crkva, gdje je svake nedjelje slušao propovijed velečasnoga Scrogginsa, sada se gotovo raspadala, vitraji su bili slomljeni, a klupe uklonjene i prodane. Sve što je ostalo od grada bile su neke stare zgrade i stara kuća obitelji Threadgoode, ali i ona se jedva držala. Vandali su uništili gotovo sve ostalo. Grady se okrenuo unuku i odmahnuo glavom. – Kada se sjetim kakvo je ovo mjesto bilo i kakvo je sada, smuči mi se. Grad nikada nije bio elegantan, ali bio je čist. Sada je smeće posvuda. Stara kuća obitelji Threadgoode prekrivena je grafitima i svi prozori su izbijeni. Nikada ne bi rekao s obzirom na to kako sada izgleda, ali ta je kuća nekada bila najljepša kuća u gradu. Tako mi života, i dalje mi nije jasno zašto je Whistle Stop tako propao. Čuo sam da su prodali čitav grad kako bi ga sravnili sa zemljom i izgradili tvornicu automobilskih guma. Grady je opet pogledao preko puta ulice i uzdahnuo. – Ne znam zašto puštaju da stara gostionica tako propada. To nije u redu. U toj si gostionici imao osjećaj kao da ideš jesti kod dobrog prijatelja. Vodile su ga dvije odlične cure: Idgie Threadgoode i Ruth Jamison. Svidjele bi ti se. Svi u gradu jeli su ondje, svi radnici na željeznici i njihove obitelji. Svakog Božića cure i njihova kuharica Sipsey pripremile bi švedski stol, a mi bismo otišli ondje jesti, otvarati poklone i pjevati božićne pjesme. – Onda je Gradyjev glas neočekivano zadrhtao. Brzo se okrenuo, izvadio rupčić i ispuhao nos s izrazom lica kao da se ispričava. – Oprosti zbog toga. O, Bože. Ne moram razmišljati o dobrim starim danima… ali proveli smo mnoge zabavne dane u toj staroj gostionici s Ruth i Idgie. Ruthin sin, maleni Buddy, odrastao je ondje. Jadno dijete. Izgubio je ruku kad je bio otprilike tvojih godina. – Grady je potom pažljivo preklopio rupčić i vratio ga u džep. 10

Povratak u Whistle Stop

Zatim je rekao: – Nećeš vjerovati, ali na Božić, prije nekoliko godina, tvoja baka i ja bili smo u Birminghamu u posjeti Opal Butts, a dok su one kuhale večeru, iskrao sam se i malo se provozao uokolo. Stajao sam točno na ovom mjestu gdje smo sada, kada sam, isprva jako tiho, čuo zvuk glasovira i smijeh ljudi koji je dolazio odande, točno s mjesta gdje je nekoć bila gostionica. Pogledao sam oko sebe, nikoga nije bilo, ali kunem se da sam to čuo. Što misliš, što je to bilo? Njegov unuk protrljao je ruke i rekao: – Ne znam, djede, ali možemo li sada ići? Postaje mi hladno.

DOT WEEMS

WHISTLE STOP, ALABAMA 1935.

ot Weems bila je mala, ljubazna žena koja je obožavala pričati. Kad je bila mlađa, nadala se književnoj karijeri poput njezina uzora Edne Ferber, ali sa sedamnaest godina zaljubila se u „čovjeka svojih snova“ i, umjesto toga, udala se za Wilbura Weemsa. Kasnije se često šalila da, unatoč tome što nije postala poznata spisateljica, i dalje je bila „žena od slova“. Osim što je šesnaest godina samostalno vodila poštu grada Whistle Stop, Dot je također pisala i tiskala tjedni bilten o gradskim aktivnostima pod naslovom: The Weems Weekly (Tjedni bilten grada Whistle Stop, Alabama) „Bez tračeva, samo činjenice, ljudi!“ Dot je poslala ovotjedni bilten i svi stanovnici Whistle Stopa tog su ga jutra čitali. The Weems Weekly (Tjedni bilten grada Whistle Stop, Alabama) 30. studenoga 1935. Kradljivac purica

Bok, ekipa. Nadam se da vam je Dan zahvalnosti bio sretan. Ja znam što je Wilburov stari lovački pas Cooter učinio. Da, njega ste mogli vidjeti kako trči gradom na Dan zahvalnosti s mojom svježe pečenom puricom u ustima. Onom koju je zgrabio sa stola čim sam okrenula leđa i razbacao punjenje po čitavoj dnevnoj sobi. Dakle, muškarci i njihovi psi! Hvala nebesima što nam se moja susjeda Ninny Threadgoode smilovala i pozvala nas na večeru, inače bismo Wilbur i ja ostali bez purice! Ne samo da je Ninnyna purica bila ukusna, uživali smo i u Sipseyinoj piti od batata koju je Idgie poslala iz gostionice. Kako g. Shakespeare kaže: „Sve je dobro što se dobro svrši.“ Njam. Ali sada na bitne vijesti: Izgleda da imamo rijetko arheološko otkriće u Whistle Stopu! Gdje? Kako Idgie Threadgoode kaže: „ U našem vlastitom stražnjem dvorištu!“ Točnije, u stražnjem dvorištu gostionice. Idgie kaže da su ona i maleni Buddy kopali po stražnjem dvorištu u potrazi za crvima za pecanje, kad je iskopala (pazite sad ovo) dinosaurov zub star pet milijuna godina! Idgie ga je stavila na šank gostionice da ga svi vide, pa ako ga želite vidjeti, navratite. Dobre vijesti iz salona za uljepšavanje: Drago mi je što mogu objaviti da je Opal Butts konačno popravila svoje sušilo za kosu, pa ako ste propustili svoj prošlotjedni termin za frizuru, radit će prekovremeno kako bi vas primila. Znam da će žene koje nedjeljom navečer idu na večeru u klub Elks biti sretne kad to čuju. Ja sigurno hoću. Još dobrih vijesti: Šerif Grady rekao je da je, osim nekoliko manjih nezgoda koje uključuju neke naše stanovnike i previše „dobrog starog viskija“, još jedna godina prošla bez kriminala. Hvala Vam, Grady. Vaša vjerna pisarica, ... Dot Weems... 13

Fannie Flagg

P.S. Nemojte zaboraviti reći djeci da napišu pismo Djedu Božićnjaku. Podsjetite ih da je dug put od Sjevernog pola do Whistle Stopa i Djedici treba mnogo vremena da napravi sve igračke.

Kasnije te večeri, Wilbur Weems, visok, mršav čovjek, smijao se kad je došao doma na večeru. Ušao je i rekao: – Dot, zahvaljujući tebi, svi iz grada došli su u gostionicu pogledati taj vražji dinosaurov zub. Dot je stavila zdjelu pire-krumpira kraj njegovog tanjura. – Znam. I ja sam navratila. Misliš li da je pravi? Wilbur je sjeo i ispio veliki gutljaj ledenog čaja. – Poznavajući Idgie, sumnjam. Ona se voli šaliti. Sjećaš li se one skamenjene dvoglave žabe koju je lani držala u staklenci? Kasnije sam otkrio da je gumena. – Ma ti se šališ. – O, ne. Rekla mi je da ju je kupila u dućanu za mađioničare u Birminghamu. – Ajoj – rekla je Dot, sjela i dala mu kukuruzni kruh. – Što će ta žena još smisliti? – Tko zna? Ali štogod bilo, bit će zabavno, možeš računati na to.

IDGIE THREADGOODE

WHISTLE STOP, ALABAMA

ao i svi ostali stanovnici grada, Dot i Wilbur Weems poznavali su i voljeli Idgie Threadgoode cijelog njezinog života. Idgie je oduvijek bila poput dječaka, uvijek je bila visoka za svoje godine i imala je kratku kovrčavu plavu kosu. Otkada je prohodala, voljela je igrati sportove s dječacima i penjati se po drveću. Većinu vremena provodila je u krošnji stabla očenašice u prednjem dvorištu kuće Threadgoode ili sjedeći na krovu. Njezina majka rekla je da je Idgie sigurno u rodu s nekim majmunom jer bi se popela na bilo što. Kad je imala otprilike šest godina, igrala se na željezničkom kolodvoru, a tog poslijepodneva njezina je majka čistila trijem i slučajno je dignula pogled u trenutku kada je vlak u pet sati za Atlantu prolazio kraj kuće obitelji Threadgoode i vidjela Idgie kako sjedi na vrhu vlaka i maše svojoj majci u prolazu. Njezina majka je, naravno, podivljala i mislila da će Idgie svaki tren pasti i poginuti. Na sreću, uspjeli su poslati telegraf sljedećoj postaji i spustili su je s vlaka u Pell Cityju, neozlijeđenu. Dok su Idgie i njezin mlađi brat Julian bili manji, obožavali su svojeg starijeg brata Buddyja. On je naučio Idgie kako pucati iz pištolja, pecati te kako igrati nogomet i bejzbol. Ako je netko izazvao Idgie da napravi nešto, ona bi često to i učinila. Svi su uvijek govorili da je bila jako hrabra za djevojku. 15

Fannie Flagg

Jednom u školi, kad je neki dječak bacio zmiju u ženski toalet, djevojke su posvuda trčale i vrištale iz sveg glasa. Sve djevojke, osim Idgie. Ona je zgrabila zmiju i trčala za tim dječakom preko polja, ulovila ga i ubacila zmiju u njegovu majicu. Velečasni Scroggins, baptistički propovjednik, čuo je za taj pohod i njegova misa te nedjelje bila je o Psalmu 133:1: „Gle, kako je dobro i kako je krasno kad braća žive zajedno u jedinstvu!“ Ali Idgie nije čula misu. Kao svakog nedjeljnog jutra, bila je s bratom Buddyjem na obali rijeke Warrior u lovu na somove. Idgie je oduvijek bila malo divlja, malo nemirna, ali nakon što je njezin stariji brat Buddy poginuo u željezničkoj nesreći, postala je još više takva. Počela je provoditi vrijeme u klubu kraj rijeke, družiti se s problematičnim ljudima, piti i igrati poker u stražnjoj sobi. Nitko nije znao kako joj pristupiti. Onda je 21-godišnja Ruth Jamison tog ljeta došla u Whistle Stop predavati vjeronauk. Iz nekog se razloga Idgie ponašala pristojno kad je bila s Ruth. Njezina majka rekla je kako ne zna što bi bilo s Idgie da Ruth kojim slučajem nije došla u grad onda kada jest. Kad se Ruth vratila u Georgiju da se uda, Idgie se vratila starim navikama. Ali nekoliko godina kasnije, kada je Ruth ostavila supruga i vratila se u Whistle Stop, Idgien otac dao joj je petsto dolara da pokrene posao, stoga je Idgie kupila gostionicu koju su ona i Ruth vodile. Mama i tata Threadgoode nadali su se da će to pomoći Idgie da se primiri. Tako je i bilo. Barem većinu vremena. Idgie je, u svojem stilu, napravila nekoliko stvari koje nije smjela. Stvari za koje Ruth nije znala.

BUDDY MLAĐI

WHISTLE STOP, ALABAMA 8. srpnja 1939.

e godine kada je Ruth rodila sina, zakonski ga je posvojila obitelj Threadgoode. Ruth ga je nazvala Buddy mlađi po sinu kojeg je obitelj Threadgoode izgubila. Mama i tata Threadgoode i Idgiena braća Cleo i Julian pomogli su ga odgojiti. Ninny Threadgoode, mila gospođa udana za Idgiena brata Clea, živjela je u ulici gdje je bila gostionica. Tada je imala mačku koja je okotila osmero mačića. Svakog dana 10-godišnji Buddy otišao bi do Ninnyine kuće i satima se igrao s njima. Buddy je volio provoditi vrijeme sa svojom tetom Ninny i ona je uživala u njegovom društvu. Jednog poslijepodneva, kad je Ninny posjetila Ruth u gostionici, rekla je: – Taj tvoj dječak pravo je čudo od djeteta. Ruth se osmjehnula. – Zašto? Ninny se nasmijala. – Jer se uvijek čudi svemu. Zašto mačke predu, ili zašto zečevi imaju duge uši? Ovog jutra, kad je bio kod mene doma, rekao je: „Teta Ninny, pitam se zašto kokoši imaju pera i krila, ali ne mogu nikamo odletjeti?“ Pa sam rekla: „To je dobro pitanje, mili. Da sam ja kokoš i da vidim Sipsey kako mi prilazi sa svojom teškom tavom, sigurno bih i ja odletjela da mogu.“ 17

Fannie Flagg

Ninny je bila u pravu u vezi s Buddyjem. Pitao bi se tko su putnici u svakom vlaku koji bi prošao. Kamo idu? Što će raditi ondje gdje dođu? Naravno, Idgie je tu radoznalost shvaćala kao znak da je Buddy genije i da će jednog dana učiniti velike stvari. Nikada nije prestala vjerovati u to. Čak i kada je Buddy izgubio ruku igrajući se na željezničkoj pruzi, Idgie je htjela da nastavi raditi sve što je radio prije. Danas su pecali na jezeru. Buddy je stajao na obali s druge strane jezera i rekao: – Hej, teta Idgie, da pošaljem Peggy Hadley ljubavno pismo za Valentinovo? – Zašto ne? Sviđa ti se, zar ne? – Jako. – Onda joj obavezno pošalji pismo. Nakon par sekundi je rekao: – Da… ali ne znam sviđam li joj se. – Idgie ga je pogledala. – Naravno da joj se sviđaš, Buddy. Ti? Najpametniji i najzgodniji dječak na svijetu? Kome se ne bi sviđao? Uostalom, rekla mi je da joj se sviđaš. – Rekla je to? – Da… Ali nemoj joj reći da sam ti to rekla. Buddy se osmjehnuo i nakon par minuta rekao: – Hej, teta Idgie, pitam se zašto somovi imaju brkove. – Ne znam, mili, ali mislim da ti jedan upravo grize udicu. Buddy je širom otvorio oči. – Opa! – Nakon kratke borbe, privukao je svoju ribu. – Čovječe... Pogledaj ga, teta Idgie. Pitam se koliko je težak. – Rekla bih barem deset kilograma. – Misliš? – Ne, ali reći ćemo tako tvojoj majci, u redu? – U redu. 18

Povratak u Whistle Stop

Buddy je volio svoju majku, ali teta Idgie bila mu je najbolja prijateljica. Ona je s njim igrala nogomet i bejzbol i ona bi ga vodila u pustolovine. Prošlog mjeseca Idgie je pročitala u Farmerovom godišnjaku da će idućeg utorka biti velika kiša meteora. Te noći sjedili su na stepenicama i gledali nebo prošarano zvijezdama padalicama kada je Idgie odjednom izvukla svoju rukavicu za bejzbol, skočila i otrčala u dvorište. Nakon duge pauze, viknula je: – Ulovila sam jednu! – vratila se i dala je Buddyju. – Gle, Buddy, ulovila sam sretnu zvijezdu za tebe. Znaš što to znači, zar ne? Imat ćeš mnogo sreće, mali. Naravno, to je bio obični kamen koji je podigla s tla, ali Buddy je bio oduševljen njime. Jedva je čekao vidjeti kakva ga sreća čeka u budućnosti.

Povratak u Whistle Stop

DVADESET I PET GODINA KASNIJE

FAIRHOPE, ALABAMA 21. prosinca 1964.

histle Stop nekada je bio gradić pun života, udaljen 16 kilometara od Birminghama, a na željezničkom kolodvoru radilo je preko dvjesto ljudi. No ljudi su sve manje putovali vlakovima, a ranžirni su kolodvor zatvorili i preselili pa su ljudi počeli drugdje tražiti poslove, a broj stanovnika se također smanjio. S odlaskom ljudi, Dotini tjedni bilteni postajali su sve manji iz tjedna u tjedan i iz mjeseca u mjesec. Stanovnici Whistle Stopa izdržali su koliko su mogli, ali pravi početak kraja bio je trenutak kad je Idgie Threadgoode iznenada zatvorila gostionicu i preselila se na Floridu. Starci i dječaci tjednima su nakon toga provirivali kroz drvene daske zakucane na prozor gostionice, nadajući se da to nije istina. No bilo je tako. Nakon zatvaranja kozmetičkog salona i gostionice te kasnije kad je Američka pošta zatvorila svoju podružnicu u Whistle Stopu, ulica koja je nekada bila puna ljudi i centar društvenih događanja sada je bila duga pusta ulica. Malobrojni stanovnici koji su ostali u gradu, koji više nije bio grad, našli su se sami usred ničega, bez posla i trgovina. Naposljetku su čak i oni najuporniji poput Dot i Wilbura Weemsa bili prisiljeni prihvatiti neizbježno i otići. Dot i Wilbur Weems sada žive u gradiću Fairhope u južnoj Alabami, u bijeloj kućici preko puta zaljeva Mobile Bay. Dot se 20

sviđalo novo mjesto, ali još uvijek su joj nedostajali stari prijatelji i susjedi iz Whistle Stopa, svi od reda ljudi s kojima je odrasla ili koje je gledala kako odrastaju. Iako se većina nekamo preselila, Dot je ostala u kontaktu s njima i oni su ostali u kontaktu s njom, bilo putem telefona ili pošte, prenoseći joj što im se događa u životu. Iako više nije pisala svoj tjednik, Dot je svake godine svima slala božićnu čestitku kako bi stara ekipa iz Whistle Stopa ostala povezana. Kao svake godine u ovo doba, Dot je sjedila s olovkom iza uha za kuhinjskim stolom pred hrpom papira, pisama, fotografija, gumica za brisanje i bilježnica. Napravila je mjesta za svoj stari pisaći stroj marke Royal i stavila ga usred nereda. Baš je htjela početi pisati, kad je njezin suprug Wilbur prošao kroz sobu u smeđem kockastom kućnom ogrtaču, natočio si šalicu kave i izašao iz sobe. Znao je da ne smije razgovarati s njom dok radi. Čim je otišao, počela je tipkati. Božić, 1964. Eto, ekipa, vjerovali ili ne, još jedna je godina došla i skoro prošla. Da vas pitam, ne znam je li do mene, ali čini mi se da 25. prosinca stiže brže nego prije. Nije li Dan zahvalnosti1 bio tek prije tjedan dana? Božić je tako brzo došao ove godine da sam jedva imala vremena skupiti svoje bilješke, ali evo ih. Novosti iz mojeg doma: Sa zadovoljstvom vas obavještavam da Wilbur, nakon pada s trijema, više nije u hodalici i dok vam ovo pišem još uvijek nije u ludnici. Kaže da vas sve pozdravim 1

eng. Thanksgiving Day, Thanksgiving, blagdan koji se obilježava u SAD-u 25. studenoga (op. prev.) 21

Fannie Flagg

u njegovo ime. Hvala vam na čestitkama i pismima za brz oporavak. Uspjeli ste razveseliti tog starog mrguda. Kao i inače, Idgie Threadgoode izvrsno je započela blagdansko doba pošiljkom staklenki domaćeg meda i velikog sanduka naranči s Floride. Idgie kaže da sunce sija i da posao ide! Također, kaže da njezin brat Julian ima nove zube i da se konstantno smiješi svakome koga vidi. Gladys Kilgore nam je poslala pismo iz Tennesseeja i rekla da šerif Grady Kilgore konačno ide u mirovinu u svibnju i da planiraju putovanje do Floride kako bi posjetili Juliana i Idgie te da će možda navratiti do nas na povratku. Nadam se da hoće. Jedna žalosna priča: S velikim žaljenjem vas obavještavam da nas je Albert, sin Ninny i Clea Threadgoodea, ove godine napustio. U životu nisam upoznala dobroćudnijeg momka. Također sa žaljenjem javljam da je supruga Jessieja Raya Scrogginsa podnijela zahtjev za razvod, opet. Šteta. Nadam se da će uspjeti riješiti svoje probleme. Upravo sam doznala da Sipsey Peavey nije dobro i da sada živi sa svojim sinom, Velikim Georgeom2 i njegovom suprugom Onzell. Sipsey će 11. veljače navršiti 98 godina, stoga joj obavezno pošaljite čestitku, ako možete. Koliko je godina Sipsey radila u gostionici s Idgie i Ruth? Barem dvadeset i pet. Što biste dali za tanjur Sipseyinih pohanih zelenih rajčica? Ja bih dala milijun dolara da ih imam. Vijesti: Opal Butts opet je preselila svoj kozmetički salon, pišite joj na adresu u Birminghamu: Apartmani Capri, Avenija Highland 2012. Opal kaže da je to posve novi kompleks apartmana i da se, iako nije u cvijetu mladosti, još uvijek dobro zabavlja. Također, s veseljem javljam da njezina kći Jewel Ann ide majčinim stopama i pohađa školu za kozmetičarke. Opal kaže da se želi specijalizirati za kovrče i oblikovanje 2 22

Big Georg, big, hrv. veliki, je čest nadimak za visoke i krupne ljude oba spola (op. prev.)

Povratak u Whistle Stop

obrva. Nikada nisam čula za oblikovanje obrva, to je vjerojatno nešto novo. Ja još uvijek kovrčam kosu pomoću ukosnica3 i puštam obrve da rade što ih je volja. Tako mi svega, ekipa, ne znam zašto, ali ove me godine Božić čini nostalgičnom. Sjećate li se divnih Božića koje smo provodili u gostionici, kako bismo se svi okupili ondje, uključujući pse i mačke, šerifa Gradyja kako dijeli poklone obučen kao Djed Božićnjak i velikih sjajnih crvenih kuglica koje bi Idgie objesila na onu staru jelenju glavu iznad šanka? Imam toliko divnih sjećanja na te dane. Sjećate li se posebnog poklona Buddyja Threadgoodea one jedne godine? Ja se sjećam. Tko bi mogao zaboraviti izraz na njegovom malenom licu? Naravno, drago mi je što sam sada živa, ali zar ponekad ne poželite odletjeti na čarobnom tepihu u povijest i ponovno proživjeti neke dobre stare trenutke u Whistle Stopu? Jesu li neki od vas dovoljno stari da se sjete onog trenutka kada je Idgie Threadgoode imala sedam godina i kada se priključila paradi za Dan nezavisnosti4 obučena u Ujaka Sama5? U životu nisam vidjela slađeg Ujaka Sama i ponosnije roditelje od mame i tate Threadgoode toga dana. Sjećate li se Kluba kiselih krastavaca, čiji su članovi bili moja druga polovica i Idgie, i svih nepodopština koje su radili? Što mislite tko je stavio kozu na krov kuće velečasnog Scrogginsa? Nisam sigurna, ali pretpostavljam da su to napravili Idgie i njezini prijatelji. I „vjenčanje bez žena“ – koje je klub organizirao u humanitarne svrhe, kad je šerif Grady sa svojih 195 centimetara visine hodao do oltara obučen u lijepu mladenku? Ah, 3 4 5

Eng. pincurls, stil uvijanja kose tipičan za 1940-e i 1950-e godine 20. stoljeća i za pin-up stil. Pramenovi se ručno oblikuju u krugove i pričvrste ukosnicama kako bi se formirale kovrče. (op. prev.) Eng. Independence Day, hrv. Američki dan nezavisnosti, blagdan je koji Amerikanci slave 4. srpnja. (op. prev.) Eng. Uncle Sam, hrv. Ujak Sam, je personifikacija američke vlade ili Sjedinjenih Američkih Država općenito, povezan s američkim domoljubljem ili patriotizmom. (op. prev.) 23

Fannie Flagg

to su samo neka od mojih sjećanja. Bilo bi mi drago kada biste iduće godine podijelili sa mnom neka od svojih omiljenih sjećanja na Whistle Stop. Znate da volim završiti sa sretnim vijestima i bome imam odličnu vijest ove godine! Buddy i Peggy Threadgoode 9. studenoga dobili su kćer. Nazvali su je Norma Ruth i znam da njezina teta Idgie još uvijek skače od veselja zbog te dobre vijesti. Da je barem Ruth Jamison, Buddyjeva majka, poživjela dovoljno dugo da upozna svoju malu imenjakinju. Buddy je još uvijek stacioniran u Njemačkoj, radi kao veterinar u vojsci SAD-a u jedinici za vojne pse, ali Peggy se nada da će se vratiti krajem godine. Također je napisala da je nova umjetna ruka koju je vojska dala Buddyju najbolja ruka do sada. Trebat će mu dvije ruke da bi držao malu Ruth u naručju. Težila je skoro četiri kilograma. Teško mi je povjerovati da su dvoje djece koje smo gledali kako bosonogi trče po Whistle Stopu sada odrasli i da imaju vlastito dijete. Kako kažu, tako je, kako je. Semper fidelis6. Odjavljujem se za ovu godinu, ali dođite nas posjetiti ako možete. Živimo preko puta zaljeva Mobile Bay i, kako Wilbur kaže: „Doplivajte ponekad.“ Ha. Ha. Kakva šala. Muškarci! Do iduće godine, sretan Božić i sretna Nova godina! Vaša vjerna pisarica, Dot

Povratak u Whistle Stop

Wilbur, obučen i spreman odnijeti pismo do stroja za umnožavanje u tiskari, ušao je u kuhinju, a ona mu je dala pismo da ga pročita. Kao i inače, uzbuđeno je čekala njegovu povratnu informaciju. Dok ga je još uvijek čitao, pitala ga je: – I... Što misliš? Kimnuo je glavom i nasmiješio se. – Mislim da je odlično, ali, draga, mislim da si ovdje htjela reći tempus, a ne semper fidelis. – Ne znači li to ‘vrijeme leti’? – Ne, ‘semper fidelis’ je moto marinaca. – Ahaaa. Tako je. Ne znam gdje mi je glava ovog jutra. Hvala što si to uočio. – Nema na mnogočemu. – Što bih ja bez tebe? – To se cijeli život pitam.

Dot je izvukla svoje pismo iz pisaćeg stroja. Nekoliko sekundi kasnije, Wilbur, koji je strpljivo čekao, nježno je pokucao na vrata kuhinje. – Jesi li gotova? – Da, mislim da jesam. Uđi. 6 24

Lat. semper fidelis, hrv. uvijek vjerni, službeni moto Američke ratne mornarice, međutim, često se upotrebljava kao moto raznih američkih organizacija. (op. prev.) 25

Povratak u Whistle Stop

DOBRO DOŠLA NA SVIJET

Ruth Jamison bila je najbolja osoba na svijetu i znam da bi i ona bila vrlo ponosna. Tvoj tata kaže da si ista ona, da imaš iste velike smeđe oči i da si lijepa kao slika. Ne znam što kupiti malenoj bebi pa dok se ne dosjetim, šaljem tebi i tvojoj mami i tati srdačne pozdrave. Ujak Julian također. Voli te tvoja teta Idgie

KISSIMMEE, FLORIDA 9. studenoga 1964.

P.S. Kad dovoljno porasteš za putovanja, dođi katkad posjetiti ovu staricu, može?

ekoliko mjeseci nakon što se Idgie Threadgoode preselila na Floridu, uz malu pomoć brata Juliana, otvorila je novu trgovinu medom i voćem zvanu Bee Happy7. Bila je to drvena šupa, ali posao je išao dobro jer se nalazila uz prometnu cestu. Bio je početak studenog, a Bud i Peggy Threadgoode obećali su joj se javiti čim se beba rodi. Termin rođenja se približavao, a nervozna Idgie provela je dane trčeći vamo-tamo od štanda s voćem do svoje kuće u iščekivanju vijesti kad je telegram konačno stigao. Brzo ga je otvorila i pročitala te otrčala na trijem i viknula Julianu koji je živio do nje. – Juliane! Juhuuu! Curica je i nazvali su je Ruth. Mama i beba su dobro! Juhuuu! – Bila je toliko uzbuđena da se vratila u kuću i počela pisati pismo.

Idgie je stavila pismo u poštanski sandučić i još se uvijek smiješila dok se vraćala kući. Čovječe. Nova mala Ruth došla je na svijet. Ta ju je pomisao toliko razveselila da nije znala što bi sa sobom. Uzela je čokoladicu iz kuhinje i sjela na trijem, uživajući u slatkišu i razmišljajući o budućnosti. Beba nije navršila jedan dan, a Idgie je već planirala koje sve zabavne aktivnosti mogu zajedno raditi, kad joj je umom prošlo jedno sjećanje iz prošlosti. Sjećanje na jedan proljetni dan kad je Ruth Jamison sjedila na drugoj strani livade i smješkala joj se, izgledajući mlado i lijepo. Idgie je onda palo na pamet da je ta ista djevojka još uvijek živa, sad bi bila baka. Kako je to moguće? Idgie se potrudila zamisliti Ruth kao staru ženu s borama i sijedom kosom, ali, koliko god se trudila, nije uspjela. U njezinom umu Ruth će zauvijek biti mlada i lijepa. Zauvijek će je pamtiti takvu. Idgie je često razmišljala kako bi, da ima moć zaustavljanja vremena, zaustavila vrijeme kad su obje bile mlade. Međutim, kad bi to učinila, ne bi bilo Buddyja ni njegove bebice. Koliko god to bilo bolno, možda život ipak zna najbolje. Idgie nije znala odgovor na to. Prestala ga je tražiti i prihvatila činjenicu da je život tajna koju trebaju odgonetnuti ljudi mnogo pametniji od nje. No znala je da je djelić Ruth još uvijek živ i jedva ju je čekala upoznati.

Poštanski broj 346 Kissimmee, Florida Draga mala gospođice Ruth Threadgoode, upravo sam doznala da si stigla na svijet težeći 3,5 kilograma. Bravo! Želim ti veliku dobrodošlicu na svijet! Kako ćeš se samo zabavljati odrastajući uz svojeg šašavog oca i uz mnogo ljubavi svoje majke Peggy. Jako mi je drago što su te nazvali po tvojoj baki Ruth. Samo da znaš, 7 26

Bee Happy – igra riječima. Na engleskom be happy znači „budi sretan“, a riječ bee, koja se čita isto kao riječ be (biti), znači „pčela“. (op. prev.)

Povratak u Whistle Stop

VOJNA BAZA VOJSKE SAD-A

BAUMHOLDER, NJEMAČKA 31. prosinca 1964.

emperatura vani bila je – 15 °C i sniježilo je kada je crvenokosa i pjegava Peggy Threadgoode ušetala u sobu s poštom i viknula: – Hej, Bud, dobili smo božićnu čestitku od Dot. Visoki plavokosi muškarac sa smeđim očima dignuo je pogled s medicinskog kartona kojeg je proučavao. – Odlično. Kako su oni? – Još ne znam. – Nakon što je objesila svoju kapu i kaput, Peggy je ušla i sjela pokraj njega, otvorila pismo i počela čitati. Nakon nekoliko trenutaka rekla je: – Dobro su. Čini se da im se sviđa u Fairhopeu. Kaže da su dobili Idgien med i voće s Floride... Jessie Ray Scroggins opet se razvodi. – Šteta. Jadan čovjek. – Ne čudi me. Njegov otac sigurno je ljut, jadan velečasni Scroggins. Da vidimo... Evo ga! Objavila je da smo dobili kćer i da smo je nazvali po tvojoj majci. Kaže da se kladi da je Idgie sretna zbog toga. Bud se nasmiješio. – To je lijepo. Peggy se nasmijala. – Zatim kaže da se ona i Wilbur sjećaju nas dok smo bili djeca i trčali bosonogi po gradu. Bud se naslonio na stolicu i prekrižio ruke. – Dobri stari Dot i Wilbur. Jako mi nedostaju, a tebi? 28

Peggy je kimnula glavom. – Da. Spomenula je tvoju novu ruku i kaže da joj nedostaju Božići u gostionici i svi zabavni trenutci koje smo zajedno proveli. Zamolila je da joj drugi pošalju najsretnija sjećanja na Whistle Stop. Peggy je pogledala u Buda. – Teško je kad ih imamo toliko mnogo. – Ne baš. Znam koje je moje. – Koje? Bud joj se vragolasto osmjehnuo. – Određena noć pokraj jezera Double Springs. Peggy se unervozila i zarumenjela. – Bud Threadgoode, nećeš joj to ispričati! Nasmijao se. – Ne, ali moraš priznati da je to divno sjećanje. – U tom trenutku mala Ruth se probudila i počela plakati. Bud je dotrčao do kolijevke i podignuo je. Peggy se nasmijala i rekla: – Kako ćeš razmaziti tu bebu. – Nije me briga. Treba biti razmažena – rekao je dok je hodao sobom i tepao joj. – Dobro jutro moja lijepa mala Ruthie8. Tatica te voli, da, voli te. Peggy je odmahnula glavom. – Bože, Bud, pomislio bi da nema drugih beba na ovom svijetu. – Pa i nema nikoga poput ove djevojčice – rekao je, ljuljajući je naprijed-natrag. – Posebna je. Zar ne, dušo? Peggy mu je prišla i ispružila ruke. – Možda je posebna, ali moram joj promijeniti pelenu. – Aha. – Bud joj je nevoljko predao bebu. Istina je da su oboje bili ludo zaljubljeni u malu Ruth. Prštali su od sreće nakon što su toliko dugo čekali da osnuju obitelj. Pogotovo Bud. Htio je kćer i dobio ju je. 8

Eng. Ruthie, malena Ruth, Ruthica (op. prev.) 29