A. Trigiani: Postolareva žena

adriana trigiani

▴ susanna kearsley Oči boje zimskog mora

▴ adrienne mc donnell Mjesec nad Firencom

▴ suzanne enoch Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama

▴ susan elizabeth phillips Gospodin Neodoljivi

▴ julia quinn Deset stvari koje volim kod tebe

▴ susan elizabeth phillips Zlatna djevojka

Veličanstvena nezaboravna ljepota talijanskih Alpa na prijelazu u dvadeseto stoljeće okruženje je u kojemu se prvi put susreću Enza i Ciro. Ali kad Ciro mjesnoga svećenika uhvati u zagrljaju lokalne ljepotice biva protjeran iz sela i poslan u Ameriku kao postolarev šegrt. Odlazi bez objašnjenja i ostavlja Enzu.

No ona, bez njegova znanja, kreće za njim.

Ne znajući jedno za drugo, Ciro i Enza, oboje još mladi i naivni, počinju u Americi stvarati novi život. Ciro uspješno svladava obućarski zanat, Enza dobiva posao u tvornici, sve dok se sudbina ne umiješa i ponovno ih spoji. Ali prekasno je. Ciro se već dragovoljno prijavio za odlazak u rat i Enza odlučuje nastaviti život bez njega, gradeći uspješnu karijeru švelje, u opernoj kući Metropolitan, koja će joj omogućiti da dospije u glamurozne salone na Manhattanu te ulazak u život međunarodne pjevačke zvijezde, slavnoga Enrica Carusoa.

Od velebnoga zdanja Carnegie Halla preko popločanih ulica njujorške talijanske četvrti do nepreglednih ravnica sjeverne Minnesote ti tragični ljubavnici sastaju se i rastaju, sve dok im, naposljetku, snaga njihove ljubavi zauvijek ne promijeni živote.

Ta nadasve zanimljiva povijesna priča o ljubavi i obitelji, ratu i gubitku, riziku i sudbini, roman je kakav samo Adriana Trigiani može napisati, priča je to nadahnuta poviješću njezine vlastite obitelji i ljubavlju prema tradiciji, što je njezinim književnim uspješnicama donijelo međunarodno priznanje.

Roman Postolareva žena najveći je hit Adriane Trigiani i najljepša ljubavna priča koju je ikad napisala. Naša ju čitateljska publika već obožava zbog romana Lucia, Lucia, Najbolje ljeto našega života, Jesenji oblaci, Ljubav na talijanski način i Brak na talijanski način, a nema sumnje da će i Postolareva žena zarobiti srce svakoga tko ju pročita. Roman je s engleskoga prevela Dragana Grozdanić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn

adriana trigiani

k r a lj ic e lj u b av n i h rom a n a

Postolareva žena

Postolareva žena Postolareva žena nešto je uistinu prekrasno.

kathryn stockett, new york times

▴ catherine alliott Oženjeni muškarac

▴ brenda joyce Tamni plamenovi

▴ brenda joyce Nepredvidivo srce

▴ stephanie laurens Kamo te srce vodi

▴ judith mc naught Kraljevstvo snova

▴ judith mc naught Whitney, ljubavi moja

▴ daisy goodwin Posljednja vojvotkinja

▴ julie garwood Otkupnina

▴ julie garwood Vjenčanje

adriana trigiani

Postolareva žena

ISBN 978-953-14-1444-9

▴ louisa edwards Pregrijavanje

Postolareva zena OMOT.indd 1

▴ kresley cole Ako poželite

▴ kresley cole Ako se usudite

kraljice ljubavnih romana

9/3/13 10:05 AM

Adriana Trigiani

Postolareva 탑ena

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 1

20.8.2013. 10:48:37

KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA

knjiga dvadesetsedma Naslov izvornika

The Shoemaker's wife Copyright © 2012 by The Glory of Everything Company Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga d.o.o., 2013.

Urednik

Zoran Maljković Nakladnik

Mozaik knjiga Za nakladnika

Bojan Vidmar Glavni urednik

Zoran Maljković Korektor

Jakov Lovrić Grafički urednik

Marko Katičić Oblikovanje naslovnice

Marija Morić Tisak

Denona, Zagreb, rujan 2013.

ISBN 978-953-14-1444-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 851695.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima­njem ili dru­ga­čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 2

27.8.2013. 9:17:45

Adriana Trigiani

Postolareva žena S engleskoga prevela DRAGANA GROZDANIĆ

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 3

20.8.2013. 10:48:37

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 4

20.8.2013. 10:48:37

U sjećanje na monsinjora don Andrea Spadu, koji je volio planinu.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 5

20.8.2013. 10:48:37

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 6

20.8.2013. 10:48:37

PRVI DIO TALIJANSKE ALPE

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 7

20.8.2013. 10:48:37

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 8

20.8.2013. 10:48:37

1

ZLATAN PRSTEN Un Anello d’oro

I

skrzani rub plavoga baršunastog kaputa Caterine Lazzari lagano se vukao po svježem snijegu, ostavljajući blijedi ružičasti trag na opekama dok je hodala preko praznoga trga. Jedini zvuk bilo je njezino blago ritmično koračanje, poput ruku koje posipaju brašno po staroj dasci za rezanje.

Posvuda oko nje talijanske Alpe zlokobno su se izdizale, poput srebrnih bodeža naspram kositrenoga neba. Zimsko sunce na izlasku, mrvica zlata zakopanoga u prostranstvu sivila, jedva je treperilo. Pri prvom jutarnjem svjetlu, odjevena u plavo, Caterina je izgledala poput ptice.

Okrenula se, i dugo otpuhnula u hladan zimski zrak.

– Ciro? – zazvala je. – Eduardo! Čula je odjek smijeha svojih sinova preko prazne kolonade, ali nije mogla odrediti gdje su. Pogledom je prešla preko stupova otvorenoga trijema. Jutro nije bilo za skrivanje ni za igranje drugih igara.

Ponovno ih je zazvala. Vrtjelo joj se u glavi od svega što je obavila, velikih poslova i sitnih poslića, brinući se za gomilu brojnih pojedinosti, pospremljene dokumente i vraćene ključeve, sve vrijeme razvlačeći ono nekoliko lira koje su joj preostale za podmirenje obveza.

Prva faza udovištva je papirologija.

Caterina nikada nije ni pomišljala da će tu stajati sama prvoga dana 1905. godine, nemajući ispred sebe ništa osim ono malo nade u moguće ponovno otkriće. Svako obećanje koje joj je dano bilo je prekršeno.

Caterina je podignula pogled kad se prozor na drugom katu postolarske radnje otvorio i jedna starica kroz njega na svjež zrak

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 9

20.8.2013. 10:48:37

10

Adriana Trigiani

istresla tepih. Pogledi su im se susreli. Žena je okrenula glavu, ponovno uvukla tepih i zatvorila prozor, zalupivši ga.

Njezin mlađi sin Ciro izvirio je iza jednoga od stupova. Njegove plavozelene oči bile su iste boje kao oči njegova oca, duboke i jasne poput vode Sestri Levante. Kao desetogodišnjak bio je replika Carla Lazzarija, s onim krupnim rukama, stopalima i gustom žućkastosmeđom kosom. Bio je najsnažniji dječak u Vilminoreu.

Kad su seoska djeca silazila u dolinu skupiti granje u svežnjeve za potpalu vatre, za prodaju, Ciro bi uvijek najviše doteglio, remenom privezano na svojim leđima, zato što je to mogao nositi.

Caterina bi osjetila ubod žalca svaki put kad bi ga pogledala; na Cirinu licu bilo je sve ono što je izgubila i što se više nikada neće vratiti. – Ovamo. – Pokazala je na tlo pokraj svoje crne kožnate čizme. – Smjesta.

Ciro je podigao očevu kožnatu putnu torbu i, trčeći prema majci, pozvao brata, koji se skrivao iza kipa.

Eduardo, koji je imao jedanaest godina, nalikovao je majčinoj obitelji Montini, onako tamnook, visok i vitak. I on je podigao svoju torbu i potrčao priključiti im se.

U podnožju planine, u gradu Bergamu, u kojemu se Caterina prije trideset dvije godine rodila, obitelj Montini osnovala je tiskaru u kojoj su proizvodili pisaći papir i ukrašavali posjetnice i male knjige u prodavaonici na Via Borgo Pallazo. Imali su kuću s vrtom.

Kad je sklopila oči, vidjela je svoje roditelje kako sjede za stolom na svježem zraku ispod njihove sjenice od vinove loze i jedu sendviče od debeloga svježeg kruha sa sirom i medom. Caterina se prisjetila svega onoga što su bili i što su imali.

Dječaci su spustili kovčege u snijeg.

– Oprosti, mama – rekao je Ciro. Podigao je pogled prema majci i bio posve uvjeren da je ona najljepša žena na svijetu. Koža joj je mirisala na breskve i na dodir je bila poput satena. Duga kosa njegove majke padala je u mekanim romantičnim valovima i otkad zna za sebe, još dok je ležao u njezinu naručju, uvrtao joj je uvojak, sve dok od njega ne bi postao jedno sjajno crno uže.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 10

20.8.2013. 10:48:37

Postolareva žena

• 11

– Lijepa si – rekao je iskreno Ciro. – Svaki put kad je Caterina bila tužna nastojao ju je oraspoložiti komplimentima.

Caterina se osmjehnula. – Svaki sin to misli za svoju majku. – Obrazi su joj se zarumenjeli na hladnoći, dok joj se vrh orlovskoga nosa jasno zajapurio. – Čak i onda kad nije lijepa.

Caterina je kopala po torbici u potrazi za malim zrcalom i jastučićem za pudranje. Onaj crveni vršak nestao je kad ga je napudrala.

Napućila je usne i kritički pogledala svoje sinove. Ispravila je Eduardov ovratnik i povukla rukav Cirina kaputa preko zapešća. Kaput je bio premalen za nj i nikakvo povlačenje nije moglo dodati orukavlju još pet centimetara, da mu bude po mjeri. – Samo rasteš, Ciro.

– Oprosti, mama.

Sjetila se kad im je dala sašiti kapute, uz hlače od sitnoga samta i bijele pamučne košulje. Imali su deke s resama kad su se rodili, opremu za novorođenčad od mekanih pamučnih tkanina s bisernom dugmadi. Drvene igračke. Slikovnice. Njezini sinovi odavno su prerasli tu odjeću i nije bilo druge.

Eduardo je imao vunene hlače i kaput koji je dobio od jednog susjeda. Ciro je na sebi imao čistu, ali neprikladnu odjeću svoga oca. Porubi na radničkim hlačama bili su široki sedam centimetara, zašiveni nazubljenim šavovima, jer šivanje nije bilo jedna od Caterininih jačih strana. Cirin remen bio je zakopčan na zadnjoj rupi, ali i dalje mu je bio previše komotan da bi funkcionirao na pravi način.

– Kamo ćemo, mama? – upitao je Ciro, hodajući za njom.

– Rekla ti je već sto puta. Ne slušaš. – Eduardo je podigao putnu torbu svoga brata i ponio je.

– Ti moraš slušati za njega – podsjetila je Caterina Eduarda.

– Odsjest ćemo u samostanu San Nicola.

– Zašto moramo živjeti s redovnicama? – požalio se Ciro.

Caterina se okrenula licem prema svojim sinovima. Podignuli su pogled prema njoj, nadajući se da će dobiti objašnjenje o svim tim tajnovitim događanjima posljednjih nekoliko dana. Nisu čak bili sigurni ni kakva joj pitanja postaviti ni koje su to podatke trebali znati, ali bili su uvjereni kako zasigurno postoji razlog za takvo

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 11

20.8.2013. 10:48:37

12

Adriana Trigiani

neobično majčino ponašanje. Bila je tjeskobna. Plakala je noću kad je mislila da joj sinovi spavaju. Napisala je mnogo pisama, tijekom zadnjega tjedna više nego što su se mogli sjetiti da ih je napisala u životu.

Caterina je znala da će ih, kaže li im istinu, iznevjeriti. Dobra majka nikada ne bi trebala svjesno iznevjeriti svoju djecu, posebice kad im je ona jedino što im je na svijetu preostalo. Osim toga, u godinama koje će uslijediti, Ciro će se sjećati samo činjenica, dok će ih Eduardo oslikati mekanim kistom. Nijedna inačica neće biti istinita, pa zar je onda bilo važno?

Caterina nije mogla podnijeti odgovornost samostalnog donošenja svake odluke. U magli bola morala je biti razumna i pomisliti na svaku mogućnost za svoje sinove. U psihičkom stanju u kakvom se nalazila nije se mogla brinuti za svoju djecu, čega je bila svjesna.

Načinila je popis imena, prisjetivši se svakoga kontakta iz prošlosti njezine obitelji i obitelji njezina supruga, svakoga imena koje bi moglo biti od pomoći. Pogledom je prešla po popisu, znajući da je mnogima od njih pomoć bila vjerojatno jednako toliko potrebna koliko njoj. Godine siromaštva iscrpile su to područje i mnoge prisilile da pođu dolje do Bergama ili Milana u potrazi za poslom.

Nakon dugog razmišljanja sjetila se da je njezin otac tiskao misale za svaku župu na području Lombardije pa čak i južnije, sve do Milana. Donirao je svoje usluge ugađajući svetoj Rimskoj crkvi, ne očekujući plaću zauzvrat. Caterina je iskoristila tu staru uslugu da svojim sinovima osigura mjesto kod sestara u samostanu San Nicola.

Položila je ruke obojici na ramena.

– Slušajte me. Ovo je nešto najvažnije što ću vam ikada reći. Poslušajte sve što vam kažu. Učinite sve što vam redovnice kažu da učinite. Dobro to obavite. Morate činiti i više od onoga što se od vas traži. Predvidjeti. Osvrnite se oko sebe. Obavite zadatak prije nego što sestre to zatraže od vas. Kad vas sestra zamoli da odete po drva, odmah to učinite. Bez pogovora! Pomažite jedan drugome… budite na usluzi. Iscijepajte drva, unesite ih i naložite, bez pitanja.

Provjerite zaklopak za dotok zraka prije nego što zapalite triješće.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 12

20.8.2013. 10:48:37

Postolareva žena

• 13

Kad se vatra ugasi, ispraznite posudu s pepelom i zatvorite otvor dimnjaka. Pometite, da bude kao slika. Pripremite ognjište za novu vatru sa suhim cjepanicama i triješćem. Odložite metlu, lopaticu za smeće i žarač. Ne čekajte da vas sestra na to podsjeti. Budite korisni i ne upadajte u nevolje. Budite pobožni i molite se. Sjedite tijekom mise u prvom redu, a tijekom večere na najudaljenijem kraju klupe. Posljednji uzmite svoj obrok i nikada ne uzimajte repete. Tu ste zbog njihove ljubaznosti, a ne zbog toga što im ja mogu platiti da vas izdržavaju. Shvaćate li?

– Da, mama – rekao je Eduardo.

Caterina je položila ruku na Eduardovo lice i osmjehnula se. On je svoju majku obgrlio oko struka i čvrsto je držao. Potom je ona prigrlila Ciru uz sebe. Bilo je dobro osjetiti njezin mekani kaput uz svoje lice. – Znam ja da vi možete biti dobri.

– Ja ne mogu – srdito je prštao Ciro kad se izvukao iz majčina zagrljaja – i neću.

– Ciro.

– Nije to dobra zamisao, mama. Ne pripadamo tu – prigovarao je Ciro.

– Nemamo gdje biti – rekao je praktično Eduardo. – Pripadamo onamo gdje nas mama ostavi.

– Slušaj svoga brata. Trenutačno je to najbolje što mogu učiniti.

Kada dođe ljeto, doći ću na planinu i odvesti vas kući.

– Natrag našoj kući? – upitao je Ciro.

– Ne. Na neko novo mjesto. Možda ćemo se popeti gore na planinu do Endine.

– Papa nas je tamo vodio na jezero.

– Da, to je taj grad s jezerom. Sjećate se?

Dječaci su potvrdno kimnuli da se sjećaju. Eduardo je protrljao ruke nastojeći ugrijati se. Bile su grube i rumene od hladnoće.

– Evo. Uzmi moje rukavice. – Caterina je skinula svoje do lakta dugačke crne rukavice. Pomogla je Eduardu da ih navuče, povukavši ih nagore, ispod njegovih kratkih rukava. – Bolje?

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 13

20.8.2013. 10:48:37

14

Adriana Trigiani

Eduardo je sklopio oči; vrelina koju su pružale majčine rukavice proširila mu se uz ruke i kroz cijelo tijelo, sve dok nije bio obavijen njezinom toplinom. Rukom je odmaknuo kosu s lica kad ga je umirio miris češljanoga pamuka, čistoga limuna i frezije.

– Što imaš za mene, mama? – upitao je Ciro.

– Ti imaš papine rukavice da te utople. – Osmjehnula se. – Ali želiš usto još nešto mamino?

– Molim te.

– Daj mi ruku.

Ciro je zubima skinuo očevu kožnatu rukavicu.

Caterina je skinula prsten pečatnjak sa svoga malog prsta i stavila ga na Cirin napršnjak. – Meni ga je dao moj papa.

Ciro je spustio pogled na prsten. Umjetnički svijeno slovo C na teškom jajolikom žutom zlatu blještalo je pri ranojutarnjem svjetlu.

Sklopio je šaku, zlatna vitica još uvijek je bila topla od majčine ruke.

Kameno pročelje samostana San Nicola bilo je odbojno. Veliki zidni polustupovi na čijim su vrhovima bili kipovi svetaca s izrazom varavoga bola izdizali su se nad prilazom. Debela vrata od orahovine imala su šiljast vršak, poput biskupove kape, zapazio je Eduardo kad ih je otvorio. Caterina i Ciro ušli su za njim u malo predvorje. Stresli su snijeg s cipela na prostirci od isprepletenih naplavljenih grana. Caterina je pružila ruku i mjedeno zvonce na lancu je zazvonilo.

– Vjerojatno mole. Ništa drugo i ne rade unutra. Po cijeli dan mole – rekao je Ciro kad je provirio kroz pukotinu na vratima.

– Kako ti znaš što one rade? – upitao je Eduardo.

Vrata su se otvorila. Sestra Domenica spustila je pogled na dječake, procjenjujući ih.

Bila je niska i građena poput zvona koje se oglasi za ručak. U crno-bijeloj halji široke suknje doimala se još širom. Stavila je ruke na bokove.

– Ja sam signora Lazzari – rekla je Caterina. – Ovo su moji sinovi, Eduardo i Ciro. – Eduardo se naklonio redovnici. Ciro je hitro

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 14

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 15

pognuo glavu, kao da brzo izgovara molitvu. Zapravo je molitvom želio odagnati madež na sestrinoj bradi.

– Pođite za mnom – rekla je redovnica.

Sestra Domenica pokazala je na klupu, dajući do znanja gdje bi dječaci trebali sjediti i čekati. Caterina je ušla za sestrom u drugu prostoriju iza debelih drvenih vrata, zatvorivši ih za sobom. Eduardo je piljio ispred sebe dok je Ciro izvijao vratom, osvrćući se uokolo.

– Potpisuje da nas se odriče – prošaptao je Ciro. – Baš kao papina sedla.

– Nije istina – uzvratio je šapatom njegov brat.

Ciro je pomno razgledao predvorje, okruglu prostoriju s dva duboka proširenja. U jednome je bila kapelica posvećena Mariji, Blaženoj Djevici, a u drugome svetom Franji Asiškom. Kod Marijinih nogu bilo je, posve nedvojbeno, zapaljeno više zavjetnih svijeća. Ciro je pomislio kako je to značilo da na ženu možeš uvijek računati.

Duboko je uzdahnuo. – Gladan sam.

– Ti si uvijek gladan.

– Ne mogu si pomoći.

– Ne misli na to.

– Samo na to mislim.

– Priprost si.

– Nisam. Samo zato što sam snažan ne znači da sam glup.

– Nisam rekao da si glup. Priprost si.

Miris svježe vanilije i opojnoga maslaca ispunio je samostan. Ciro je sklopio oči i udahnuo. Uistinu je bio gladan. – Je li to poput one priče koju nam je mama ispričala o vojnicima koji su se izgubili u pustinji i ugledali vodopad na mjestu na kojemu ga nije bilo? – Ciro je ustao i pošao za tim mirisom. Zavirio je iza zida. – Ili netko tu negdje peče kolač?

– Sjedni – naredio je Eduardo.

Ciro se nije obazirao na nj, nego je pošao niz hodnik.

– Vraćaj se ovamo! – prošaptao je Eduardo.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 15

20.8.2013. 10:48:38

16

Adriana Trigiani

Ona vrata od orahovine duž nadsvođenoga prolaza bila su zatvorena i tračci slabašna svjetla dopirali su kroz rešetke prozora ponad glava. Na udaljenom kraju hodnika, kroz staklena vrata, Ciro je ugledao samostanski trijem koji je povezivao glavni samostan s ubožnicama. Potrčao je niz onaj nadsvođeni prolaz prema svjetlu.

Kad je stigao do vrata, provirio je kroz staklo i ugledao ogoljen komad zemlje, vjerojatno vrt, omeđen gustim kvrgavim stablima smokava posutih snijegom.

Ciro se okrenuo prema onome ugodnome mirisu i našao samostansku kuhinju, zavučenu u kut u koji se dolazilo iz glavnog hodnika. Vrata kuhinje bila su podbočena opekom. Svjetlucava zbirka lonaca visjela je iznad drvenoga seljačkog stola. Ciro se osvrnuo vidjeti ide li Eduardo za njim. Sam i slobodan, iskoristio je taj trenutak, pritrčao kuhinjskim vratima i zavirio unutra. U kuhinji je bilo toplo, kao najtoplijeg ljetnog dana. Ciro je pustio da ga preplave ti valovi vreline.

Lijepa žena, znatno mlađa od njegove majke, radila je za stolom. Na sebi je imala dugačak vuneni pulover sa sivim prugama preko kojega je bila prevezana pregača. Crna kosa bila joj je čvrsto smotana u punđu i zagurana pod crnu maramu. Njezine tamnosmeđe oči škiljile su dok je na glatkoj mramornoj radnoj plohi razvlačila dugačku pletenicu od tijesta. Pjevušila je nekakvu melodiju dok je malim nožem postupno s tijesta odvajala sićušne zvjezdice, nesvjesna toga da je Ciro promatra. Njezini dugački prsti sigurno su i vješto rukovali nožem. Uskoro su se kuglice tijesta počela gomilati na dasci. Ciro je zaključio da su sve žene lijepe osim možda onih starih poput sestre Domenice. – Corallini? – upitao je Ciro.

Mlada žena podignula je pogled i osmjehnula se dječačiću u velikoj odjeći. – Stelline – ispravila ga je, dižući u vis komadić tijesta izrezanog u obliku zvijezde. Zagrabila je hrpu zvjezdica i ubacila ih u veliku zdjelu.

– Što pravite?

– Pečenu kremu.

– U hodniku miriše na tortu.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 16

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 17

– To je zbog maslaca i muškatnog oraščića. Pečena krema je bolja od kolača. Toliko je ukusna da anđeli siđu sa svojih postolja.

Barem tako kažem ostalim sestrama. Jesi li zbog toga osjetio glad?

– Već sam bio gladan. Žena se nasmijala. – Tko si ti?

– Tko ste vi? – zaškiljio je.

– Ja sam sestra Teresa.

– Oprostite, sestro. Ali vi… vi mi izgledate poput djevojke. Ne izgledate kao redovnica.

– Dok kuham, ne nosim lijepu halju. Kako se zoveš?

Ciro je sjeo na stolčić sučelice redovnici. – Ciro Augustus Lazzari – rekao je ponosno.

– Dugačko ime. Jesi li ti nekakav rimski car?

– Nisam. – Ciro se prisjetio da razgovara s redovnicom. – Sestro.

– Koliko imaš godina?

– Deset. Krupan sam za svoje godine. Povlačim uže na kotaču vodenice u gradu.

– Zadivljena sam.

– Jedini sam dječak mojih godina koji to može. Zovu me vol.

Sestra Teresa je posegnula iza stola i iz posude izvukla okrajak kruha. Namazala ga je mekanim maslacem i pružila dječaku.

Dok je Ciro jeo, brzo je izrezala još zvijezda iz tijesta i dodala ih u veliku zdjelu punu tekuće smjese od mlijeka, jaja, šećera, vanilije i muškatnog oraščića. Velikom emajliranom žlicom ravnomjerno je promiješala sastojke. Ciro je gledao u slojeve kreme koja je sada bila prošarana zvijezdama što su se jedna preko druge preklapale dok se smjesa zgušnjavala. Sestra je ulila kremu u keramičke posude na metalnom poslužavniku, ne prolivši ni kapi. – U posjetu si?

– Poslani smo ovamo raditi zato što smo siromašni.

– Svi su u Vilminore di Scalve siromašni. Čak i redovnice.

– Ali mi smo doista siromašni. Više nemamo ni kuću. Pojeli smo sve piliće i mama je prodala kravu. Prodala je sliku i sve knjige. Nije dobila puno. A i taj novac je već gotovo potrošen.

– Ista je priča u svakom selu u Alpama.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 17

20.8.2013. 10:48:38

18

Adriana Trigiani

– Nećemo ostati dugo. Moja majka će otići u grad, ali vratit će se po nas i odvesti nas na ljeto. – Ciro je zavirio duboko u otvor peći na drva i shvatio da će je morati ložiti i čistiti sve dok se njegova majka ne vrati. Zapitao se koliko kamina ima u samostanu.

Zamišljao je da ih ima puno. Vjerojatno će svaki sat u danu provoditi cijepajući drva i ložeći vatre.

– Što te dovelo u samostan?

– Mama ne prestaje plakati.

– Zašto?

– Nedostaje joj papa.

Sestra je podignula poslužavnik s posudama ispunjenim kremom i stavila ih u pećnicu. Provjerila je površinu nekolicine ostalih krema u posudama na stalku za hlađenje. Koja divota, raditi u toploj kuhinji za hladne zime i spravljati hranu. Ciro je zamišljao kako ljudi koji rade u kuhinji nikada nisu gladni.

– Kamo ti je otišao otac?

– Kažu da je poginuo, ali ja tako ne mislim – rekao je Ciro.

– Zašto im ne vjeruješ? – Sestra je obrisala ruke o kuhinjsku krpu i naslonila se na stol kako bi bila oči u oči s dječakom.

– Eduardo je pročitao pismo koje je mami poslano iz Amerike.

Kažu da je papa poginuo u rudniku, ali njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zato mislim da papa nije mrtav.

– Katkad… – zaustila je.

Ciro ju je prekinuo. – Znam sve o tome… katkad čovjek umre, a nema tijela. U rudniku može eksplodirati dinamit i raznijeti ljude u njemu ili tijelo može izgorjeti u požaru, nestati u rupi ili se utopiti u troski rijeke unutar planine. Ili se možeš ozlijediti i nisi u stanju hodati pa se negdje pod zemljom zaglaviš i umreš od izgladnjelosti jer te nitko ne nađe pa te pojedu životinje i ne ostane ništa drugo osim kostiju. Znam sve načine na koje se može umrijeti… ali moj papa nije tako umro. Bio je snažan. Mogao je pretući svakoga i podići više od bilo kojega muškarca u Vilminore di Scalve.

On nije mrtav.

– Gle, voljela bih ga jednoga dana upoznati.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 18

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 19

– Hoćete. Vratit će se on. Vidjet ćete. – Ciro se nadao da mu je otac živ i duša ga je boljela pri pomisli da ga možda više nikada neće vidjeti. Sjećao se kako je u mnoštvu uvijek lako nalazio oca zbog njegove visine, jer se uvijek izdizao iznad svih ostalih u selu.

Carlo Lazzari bio je toliko snažan da je obojicu sinova mogao držati istodobno, svakoga na jednom boku, poput vreća brašna, nositi ih uz planinske staze i spuštati niz njih. Rušio je stabla sjekirom i rezao drvnu građu jednakom lakoćom kojom je sestra rezala tijesto. Podigao je branu u podnožju vodopada Vertova. Pomogli su i ostali, ali Carlo Lazzari bio je vođa.

Sestra Teresa razbila je u šalicu jedno svježe jaje i dodala žličicu šećera. Ulila je u šalicu svježe vrhnje i miješala sve dok se na površini nije pojavila tučena pjena. – Uzmi – rekla je Ciri. Otpio je, a potom iskapio do dna.

– Kako ti je sada u želucu?

– Pun je. – Ciro se osmjehnuo.

– Bi li mi želio nekada pomoći pri kuhanju?

– Dječaci ne kuhaju.

– Nije istina. Svi veliki šefovi kuhinja u Parizu su muškarci. Ženama nije dopušteno u Cordon Bleu. To je poznata škola za kuhare u Parizu – rekla mu je sestra Teresa.

Eduardo je naglo upao u kuhinju. – Dođi, Ciro, Moramo ići!

Sestra Teresa mu se osmjehnula. – Ti si sigurno Eduardo.

– Da, jesam.

– Ona je redovnica – rekao je Ciro svojemu bratu.

Eduardo se naklonio, pognuvši glavu. – Oprostite, sestro.

– Jesi li i ti gladan?

Eduardo je odmahnuo glavom.

– Je li vam majka rekla da ne biste trebali biti nikakva smetnja?

– upitala je sestra.

Potvrdno je kimnuo.

Sestra Teresa je posegnula u metalnu kutiju, izvadila krišku kruha i namazala ga maslacem. Dala ga je Eduardu, koji ga je pomamno pojeo.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 19

20.8.2013. 10:48:38

20

Adriana Trigiani

– Moj brat ništa neće tražiti – objasnio je Ciro. – Bi li i on mogao dobiti jaje i vrhnje sa šećerom? – Okrenuo se prema svojemu bratu. – Svidjet će ti se to.

Sestra se osmjehnula, uzela svježe jaje, šećer i malo vrhnja koje je izmiješala mlatilicom. Dala je to Eduardu koji je polako pijuckao napitak od jaja, uživajući u svakoj kapi, sve dok šalica nije bila prazna.

– Hvala, sestro – rekao je Eduardo.

– Mislili smo da će samostan biti užasan. – Ciro je svoju i Eduardovu šalicu odložio u sudoper.

– Budete li se lijepo ponašali i molili, mislim da neće biti nikakvih problema.

Sestra Domenica stajala je na vratima s Caterinom. Eduardo se zgranuo kad ih je ugledao i brzo se naklonio pred starom redovnicom. Ciro nije mogao razumjeti zašto se njegov brat bojao svih i svakoga. Nije li mogao vidjeti da je sestra Domenica bezazlena? Sa svojim uštirkanim ovratnikom i crnim suknjama nalikovala je crnobijelom kockastom globusu od mramora iz Carrare, koji je mama koristila kao držač papira. Ciro se nije bojao ni jedne redovnice, a osim toga, ova je bila tek starica kojoj je drveni križ poput divovskoga ključa visio sa struka.

– Našla sam dva sposobna mladića koji će mi pomagati u kuhinji – rekla je sestra Teresa.

– Eduardo će pomagati meni u uredu – rekla je sestra Domenica sestri Teresi. – A Ciro će raditi u kapelici. Trebam snažna dječaka koji može dizati teške stvari.

– Meni treba snažan dječak koji zna praviti sir. – Sestra Teresa namignula je sestri Domenici.

– Ja mogu oboje – rekao je ponosno Ciro.

Caterina je stavila ruke na Cirina ramena. – Moji sinovi učinit će sve što budete trebale, sestro.

Samo nekoliko kilometara uz planinu, iznad Vilminore di Scalve, selo Schilpario prilijepilo se za planinu poput sive ledenice. Čak su

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 20

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 21

se i mrtvaci zakapali na obronku, zaštićeni ostacima visokoga granitnog zida prekrivenoga vinovom lozom.

U Schilpariju nije bilo službenoga trga ni velike kolonade, nije bilo fontana ni kipova kao u Vilminore di Scalve, nego samo obična izdržljiva alpska zdanja od drva i žbuke, koja su mogla podnijeti oštre zime. Žbuka je bila u bojama bombona: limun žuta, trešnja crvena i boja šljive. Jarke boje bile su postavljene u sivilo planine poput otkačenih pločica.

Schilpario je bio rudarski grad u kojemu su se bogate žile željezne rudače i barita kopale iz zemlje i odvozile dolje u Milano na prodaju. Svaki posao u selu bio je u službi gradova ispod, uključujući gradnju i održavanje točila što su krotila brzake rijeke Po koja je tekla niz stijene.

Seoska imanja opskrbljivala su mesom mesare u gradu. Svaka obitelj imala je sušionicu u kojoj su se sušile kobasice, salama, pršut i komadi slanine.

Ljudi na planini tijekom dugih zima hranili su se sadržajem svojih ukopanih podruma punih posuda kestenja, koje je kao tepih zastiralo planinske staze, poput staklenog smeđeg kamenja. Osim toga, preživljavali su od jaja iz vlastitih kokošinjaca te mlijeka i vrhnja dobivenoga od njihovih krava. Pravili su vlastiti maslac i sir, a ono što nisu mogli prodati, pojeli su. Šume u planini visoko iznad sela bile su prepune vrganja i ostalih gljiva svih vrsta, kao i traženih tartufa, koje su ljudi brali u kasno ljeto i po dobroj cijeni prodavali posrednicima iz Francuske, koji su ih dalje preprodavali velikim šefovima kuhinja u otmjenim europskim gradovima. Obitelji su svinju koristile za nalaženje tartufa koji su rasli u zemlji. Čak su i najmanju djecu od vrlo rane dobi učili kako tragati za tartufima pa su češljala šumu puzeći na sve četiri, s platnenom vrećom labavo privezanom oko struka, u potrazi za mirisnim gomoljima ugniježđenim duboko u zemlji, oko korijenja starih stabala.

Schilpario je bio jedno od posljednjih sela prema sjeveru, smješteno u sjeni Pizzo Camino, najvišega vrha na Alpama, tamo gdje

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 21

20.8.2013. 10:48:38

22

Adriana Trigiani

se snijeg nije otapao čak ni ljeti. Tako visoko na stijenama ljudi su s visine gledali na oblake koji su se vukli dolinom ispod, poput rozete od puslice.

S dolaskom ljeta, snijegom pokrivene stijene ispod vrha su se otapale, pretvarajući se u jarkozelenu kad su na borovim stablima i stablima smreke izbijale nove grane. Duboki kanjon doline bio je pun polja žute zlatice. Seljanke su skupljale začinsko bilje od kojega su pravile lijekove: čaj od kamilice za smirenje živaca, divlji maslačak za liječenje krvi, mirisnu metvicu za želučane boljke i zlatnu kopriva za snižavanje vrućice.

Passo Presolana bio je usamljeni trak ceste koja je Schilpario povezivala s Vilminore di Scalve i sve dolje niz planinu do grada Bergama. Izgrađena u jedanaestom stoljeću, bila je to jednosmjerna staza kojom se pješačilo. Naposljetku je ta cesta proširena kako bi njome mogla prolaziti konjska zaprega, ali samo za suha vremena, jer je zimi bila nesigurna.

Marco Ravanelli poznavao je svaki rascjep i zavoj toga prijelaza, svaki prirodni kameni prijelaz na drugu stranu koji je pružao zaštitu, svako seoce duž puta, svako seosko imanje, rijeku i jezero, budući da je još od djetinjstva pratio oca, koji je pružao usluge prijevoza konjem i kočijom, uspinjući se na planinu i spuštajući se niz nju.

Marco, kočijaš iz Schilparija, bio je mršav, srednje visine, gustih crnih brkova koji su isticali njegove privlačne crte lica. Kad je naglo zabio dva dugačka štapa u led, održao se na nogama na stazi između kamene kuće koju je uzeo u najam i štaglja koji je bio u njegovu vlasništvu. Pazio je da ne padne, jer nije si mogao priuštiti slomljenu nogu ni bilo kakvu drugu vrstu ozljede. Imao je trideset tri godine i bio je odgovoran prema supruzi i šestero djece – najmlađa Stella bila je tek rođena.

Za njim je išla Enza, njegovo najstarije dijete, koja je u led zabila svoja dva štapa, održavajući na taj način i sama ravnotežu. Upravo je navršila deset godina, ali mogla je raditi sve što i žene dvostruko starije od nje, možda čak još bolje, posebice kad se radilo o šivanju.

Njezini prstići kretali su se vješto i precizno, stvarajući male, gotovo

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 22

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 23

nevidljive ubode na ravnim šavovima. Majka se čudila njezinu prirodnom talentu, jer nije mogla šivati ni blizu tako brzo.

Enza nije šišala svoju kestenjastosmeđu kosu koja joj je dosezala do struka, spletena u dvije sjajne pletenice koje su joj počivale priljubljene uz tijelo i bile skladne poput uzda. Njezino srcoliko lice nalikovalo je majčinu: puni obrazi, koža boje svježega vrhnja i savršeno oblikovane usnice s jasno određenim Kupidovim lukom.

Enzine svijetlosmeđe oči iskrile su poput jantarne dugmadi.

Najstarija kći u obitelji s mnogo djece nikada nije imala pravo djetinjstvo.

Enza je naučila kako upregnuti konja čim je narasla dovoljno visoko da dosegne do kočije. Znala je kako od kestenja napraviti tijesto za pitu, tijesto od krumpira za njoke, kako načiniti maslac, zakrenuti piletu vratom, oprati odjeću i zakrpiti je. Kad god bi Enza našla vremena za igru, iskoristila bi ga za šivanje. Tkanina je bila skupa pa se sama naučila bojiti pamučni muslin i stvarati šarene materijale od kojih bi potom šivala odjevne predmete za svoju obitelj.

Ljeti bi brala kupine i maline pa bi od njihova ploda pravila boje. Stvarala je nabore i izravnavala grubi pamuk, nanosila boju na tkaninu i ostavljala da se sve suši na suncu, slažući nijanse. Obični pamučni muslin postajao je lijep kad ga je Enza bojila u nijanse lavande, nježnoružičaste i škriljevac plave. Ukrašavala je šarenu tkaninu raznim ukrasima i vezom.

Nije bilo lutaka kojima bi se igrala, ali kome je još trebala lutka kad su u zipci bila dva mala djeteta o kojima je valjalo skrbiti, plus još troje nešto veće djece, jedno je puzalo, a dvoje drugih hodalo, uz još mnoštvo obveza kojima se trebalo pozabaviti tijekom mračnih zimskih dana?

U staji je bilo hladno pa su se Marco i Enza bacili na obavljanje posla. Dok je papa četkao Cipija, njihova najdražega konja, Enza je laštila klupu na dvoprežnoj kočiji. Dvopreg je bio manji od obične kočije, bilo je mjesta samo za dvoje i bio je oličen u profinjenu crnu boju da se naglase dražesne obline njegove kreacije. Enza je čistom krpom obrisala prašinu sa sjedala, pazeći da ulašti rubove.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 23

20.8.2013. 10:48:38

24

Adriana Trigiani

Radnici koji su pružali usluge bogatima morali su obratiti posebnu pozornost na sitnice. Boja mora biti lakirana, zlatni rub mora blještati, svaki urez, spoj i dugme na mjedi mora se sjajiti. Status i društveni položaj klijenta odražava se u sjaju koji potječe od slugina fizičkoga napora. Bogati plaćaju za to, to je ono što zahtijevaju. Marco je naučio Enzu da se sve mora sjati, uključujući i konja.

Enza je prekrivač kojim se prekrivalo koljena, što ga je izradila od čvrstoga zlatnoga pamuka, stavila na jednu stranu, a smeđi, od velura, na onu stranu dvoprega na kojoj je sjedio putnik. Prekrivač je služio tomu da utopli klijenta koji plaća.

– Mislim da ne bi trebao poći, papa.

– To je jedini posao koji mi je ponuđen tijekom cijele zime.

– Što ako se kuka za vuču slomi?

– Neće.

– Što ako Cipi padne?

– Dići će se.

Marco je provjerio ovjes na dvopregu. Uzeo je kantu s uljem i podmazao opruge.

– Daj, pusti meni. – Enza je od oca uzela kantu ulja i podvukla se ispod dvoprega podmazati ormu. Pazila je i još nekoliko puta dodatno špricnula, kako bi dvopreg bez prevrtanja mogao podnijeti nenadana skretanja i poskakivanja na zaleđenoj planinskoj cesti.

Marco joj je pomogao zavući se ispod dvoprega. – Snijeg je uvijek najgori na planini. Kad stignem do Vilminore di Scalve, samo će lepršati. Vjerojatno dolje u Bergamu uopće ni nema snijega.

– A što je s kišom?

Marco se osmjehnuo. – Brineš dovoljno za svoju majku i mene.

– Netko mora.

– Enza.

– Oprosti, papa. Imamo dovoljno brašna do proljeća. Nešto šećera. Puno kestenja. Ne moraš prihvatiti taj posao.

– A što s najamninom?

– Signor Arduini može pričekati. On će tim novcem samo kupiti još koju haljinu svojoj kćeri. Maria ih ima dovoljno.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 24

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 25

– Sad ćeš ti najbogatijem čovjeku u gradu govoriti kako će trošiti svoj novac?

– Voljela bih da me upita. Imala bih mu štošta za reći.

Marco je nastojao ne smijati se. – Dobit ću tri lire da prevezem putnika niz planinu.

– Tri lire!

– Znam. Samo bi budala odbila tri lire.

– Pusti da idem s tobom. Budeš li imao problema, bit ću tamo da ti pomognem.

– A tko će pomoći tvojoj majci oko djece?

– Battista.

– On ima devet godina i veće je dijete od Stelle.

– On se samo voli zabavljati, papa.

– S takvom kvalitetom nitko neće dogurati daleko u životu.

– Eliana će rado pomoći.

– Nije snažna – podsjetio ju je Marco.

– Ali pametna je… i to bi trebalo nešto značiti.

– Znači, ali ne pomaže tvojoj majci oko obavljanja poslova. Vittorio i Alma su mali, a Stella je novorođenče. Potrebna si ovdje svojoj majci.

– U redu. Ostat ću. Što misliš, koliko ćeš dugo biti odsutan?

– Jedan dan niz planinu. Prespavat ću, i drugi dan uz planinu.

– Puna dva dana…

– Za tri lire – podsjetio ju je Marco.

Marco je bio ambiciozan. Smislio je plan za napraviti luksuznu kočiju s tri klupe za prijevoz turista koji su čeznuli za mirom planinskih ljeta, s hladnim noćima i sunčanim danima. Djevičanski netaknuta alpska jezera bila su omiljena za kupanje. Turisti su, ako su to željeli, mogli isprobati ljekovite vode u Boariju, sunčati se na obali rijeke Brembo ili probati kupke u blatu u Trescoreu. Nova kočija turiste bi odvezla kamo god požele! Marco je zamislio modernu kočiju s nadstrešnicom s krupnim crno-bijelim prugama i mjedenim rubovima, dok bi svilene rese duž ruba davale dozu glamura.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 25

20.8.2013. 10:48:38

26

Adriana Trigiani

Giacomina i Enza bi za klupe napravile jastuke od rebrastog samta, tirkizno plave.

Marco se nadao zaraditi dovoljno novca i napokon ga ponuditi obitelji Arduni za otkup stare kamene kuće. Najamnina je bila visoka, ali kuća je bila blizu Cipijeva štaglja u kojemu su bili smješteni kočija i oprema. Ravanellijevi nisu mogli živjeti u štaglju.

Trebala im je kuća.

Signor Arduini bivao je sve stariji; uskoro će njegov sin sve preuzeti i postati gazda. Drvena kutija puna premotanih pergamenata katastarski izmjerenih zemljišnih parcela u Schilpariju bit će predana sljedećoj generaciji Arduinijevih koja će njome upravljati. Postojale su naznake da bi Marco trebao ozbiljno razmotriti kupnju te kuće. Katkad bi ga, nakon što bi Marco donio platiti najamninu, signor Arduini preklinjao da kupi kuću prije njegove smrti, prije nego što sin preuzme imanje, jer bi potencijalna ponuda za prodaju u tom slučaju mogla zauvijek biti povučena sa stola. Signorova želja da kuću proda motivirala je Marca na proširenje posla, jer sadašnja kočija ne bi omogućila dovoljnu zaradu za kupnju te kuće.

Kupnja kuće u Via Scalina bila je Marcov san za njegovu obitelj.

Marco je na vrijeme stigao u Vilminore. Na drugoj strani trga ugledao je kako ga čeka klijentica; uz nju je bila redovnica. Na tlu pokraj nje bila je mala smeđa putna torba. Caterinin plavi kaput isticao se naspram ružičaste i sive boje zime. Marco je osjetio olakšanje kad je ugledao da ga klijentica čeka, točno prema dogovoru. U posljednje vrijeme mnogi njegovi putnici nisu poštovali dogovore, što je bio znak da je siromaštvo u tim planinama postalo krajnje veliko.

Ljudi su sve češće išli pješice.

Marco je poveo Cipija preko trga do ulaza u samostan San Nicola, potom skočio sa svoga povišenja, pozdravio redovnicu i pomogao Caterini Lazzari popeti se u dvoprežnu kočiju. Stavio je kovčege u kutiju pokraj njezinih nogu, zatvorio poklopac, prebacio joj prekrivač preko krila i njezina plavoga kaputa pa pričvrstio nadstrešnicu.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 26

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 27

Sestra Domenica pružila mu je omotnicu, koju je on zagurao u džep. Zahvalio joj je prije nego što se popeo u dvopreg na mjesto vozača. Redovnica se vratila u samostan.

Dok je Marco usmjeravao konja preko trga, čuo je dječaka kako zaziva majku. Caterina Lazzari zamolila je Marca da zaustavi kad je Ciro, bez daha, pritrčao uz bok kočije. Spustila je pogled na svoga sina. – Vrati se unutra, Ciro. Hladno je.

– Mama, ne zaboravi mi pisati.

– Svakoga tjedna. Obećavam. Ali i ti moraš pisati meni.

– Hoću, mama.

– Budi dobar dječak i slušaj sestre. Brzo će ljeto.

Marco je zapucketao uzdama i usmjerio Cipija niz glavnu ulicu, prema planinskoj cesti. Ciro je gledao kako njegova majka odlazi.

Poželio je potrčati za dvopregom, dograbiti ručku i uspeti se na sjedalo, ali njegova majka nije se osvrnula prema njemu niti se nagnula sa strane i ispružila ruku, pozivajući ga prstom da joj se pridruži, kao što je to, otkad ga sjećanje služi, činila uvijek kad bi se nekamo vozili kočijom, putovali vlakom ili žurno hodali.

Ciro je mogao zapaziti samo majčinu odluku da se odveze daleko od njega i da ga tu ostavi, poput slomljena stolca bačena uz cestu, koji čeka čovjeka sa skladišta za otpad. Dok je odlazila, ugledao je okvir njezina ovratnika i zatiljak, uspravan poput stapke ruže.

Uskoro je postala tek nejasna plava izmaglica u daljini kad je dvopreg skrenuo prema dolaznoj cesti koja je vodila do Passo Presolane.

Cirina prsa nadimala su se kad je nestala iz vida. Silno je želio otvoriti usta i povikati za svojom majkom, ali kakve bi koristi bilo od toga? Ciro nije bio naučio razlikovati tugu i bijes. Znao je samo da bi volio razmrskati sve na vidiku… kip, kantu uličnoga prodavača i prozore na svakoj radnji kolonade.

Bio je bijesan zbog svake loše odluke koju je njegova majka donijela nakon što ih je otac napustio, uključujući prodaju svega onoga što je bilo očevo, među ostalim njegov pištolj i kopču za remen.

Bio je bijesan zbog toga što je Eduardo tolerantan pred svakom preprekom i slagao se sa svime što bi njihova majka rekla. A sada

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 27

20.8.2013. 10:48:38

28

Adriana Trigiani

je bio bijesan zbog toga što je morao živjeti u samostanu, što je za njega bilo poput traženja od ribe da živi na stablu. Ništa od onoga što je njegova majka činila nije imalo smisla. Njezina objašnjenja nisu bila zadovoljavajuća. Sve što je znao i čuo bilo je to da mora biti dobar, ali tko je odlučivao o tome što je dobro?

– Uđi, Ciro. – Eduardo je držao vrata otvorena.

– Pusti me na miru.

– Smjesta, Ciro. – Eduardo je izišao van, zatvorivši vrata za sobom. – Ozbiljno to mislim.

Eduardov ton raspirio je Cirinu ćud, kao šibica suhe grančice za potpalu. Nije mu on bio ni otac ni majka. Ciro se okrenuo prema njemu i odgurnuo ga. Eduardo je glavom udario u opeku dok ga je brat snažno bubetao šakama. Ciro je čuo pljuštanje udaraca, ali nije uzmicao, nego je naprotiv u svojemu bijesu sve snažnije udarao brata. Eduardo se sklupčao na koljena zaštititi lice i vikao: – Neće je to vratiti!

Ciru je izdala snaga i pao je na tlo pokraj svoga brata. Eduardo je čvrsto držao koljena kad je Ciro kleknuo i pokrio lice rukama.

Nije želio da ga Eduardo vidi kako plače. Osim toga, Ciro je znao da se, zaplače li, neće moći zaustaviti.

Eduardo je ustao i spustio kratko orukavlje na svojoj košulji.

Izravnao je hlače i pridigao ih u struku. Zagladio je kosu, vrativši je na mjesto. – Izbacit će nas budemo li se tukli.

– Neka! Pobjeći ću. Neću ostati ovdje. – Ciro je pogledavao uokolo planirajući bijeg. Bilo je barem šest izlaza s trga. Kad jednom pobjegne moći će se slobodno popeti uz planinu do Monte Isole ili spustiti nekoliko kilometara niz cestu do Loverea. Netko će ga sigurno prihvatiti.

Eduardo je pognuo glavu i zaplakao. – Ne ostavljaj me samoga ovdje.

Ciro je pogledao brata, jedinu obitelj koju je imao, i osjećao se lošije zbog njega nego zbog sebe. – Prestani plakati – rekao je.

Jutarnje sunce bilo je posve izišlo i vlasnici radnji otvarali su vrata, podizali zastore i izvozili kolica na kolonadu. Ulični prodavači

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 28

20.8.2013. 10:48:38

Postolareva žena

• 29

odjeveni u nijanse jednolične sive, boje niskoga kamenog zida što je omeđivao selo, gurali su kolica jarko crvene, žute i bijele boje, puna posuda sjajnih oraha, srebrnih vjedara s pletenicama svježega bijelog sira u čistoj hladnoj vodi, namota šarenih svilenih niti na drvenim klinovima, svježih štruca kruha u košarama, paketića začinskoga bilja u platnenim vrećicama koji su služili kao mast za obloge… svega potrebnoga za prodaju.

Nazočnost drugih osoba pomogla je Eduardu da emocije stavi pod kontrolu. Rukavom je obrisao suze. Pogledao je mjesto na kojemu se glavna cesta svijala spojiti s tjesnacem, ali njemu to ništa nije značilo, jer ni njega ni njegova brata neće odvesti iz situacije u kojoj su se zatekli. Jutarnja magla se dignula i u zraku se osjećala tolika hladnoća da je Eduardo jedva uspijevao disati. – Kamo ćemo?

– Mogli bismo poći za mamom. Mogli bismo je navesti da promijeni mišljenje.

– Mama trenutačno ne može voditi brigu o nama.

– Ali majka nam je – usprotivio se Ciro.

– Majka koja ne može brinuti o vlastitoj djeci beskorisna je. – Eduardo je Ciri pridržao otvorena vrata. – Hajde.

Ciro je teška srca ušao u samostan, osjećajući potrebu za majčinim zagrljajem i veliki sram zbog toga što je udario brata. Na kraju krajeva, njihov položaj u samostanu San Nicola nije bio Eduardov izbor, kao što ni događaji koji su ih tamo doveli nisu nastali njegovom krivnjom.

Možda bi te redovnice mogle biti od nekakve koristi, pomislio je Ciro. Možda bi mogle izmoliti da se njihova majka vrati prije ljeta…

Ciro će ih zamoliti da za nju izmole svoje krunice. Ali nešto mu je govorilo da nikakva staklena zrnca svete krunice na toj planini neće Caterinu vratiti kući. Bez obzira na to koliko bi ga Eduardo mogao smirivati, Ciro je bio uvjeren kako više nikada neće vidjeti majku.

Te je noći usnuo plačući i ujutro zatekao Eduarda kako spava na podu pokraj njega, budući da su poljski kreveti koje su im redovnice pribavile bili premaleni da bi obojica spavali na njima. Čak i kada bude odrastao mladić, Ciro nikada neće zaboraviti taj mali

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 29

20.8.2013. 10:48:38

30

Adriana Trigiani

čin ljubaznosti koji će Eduardo ponavljati mjesecima, iz noći u noć.

Eduardova ljubav bit će jedina sigurnost koju će Ciro poznavati u životu. Sestra Teresa će ih hraniti, sestra Domenica će im zadavati zadatke i Sestra Ercolina poučavati latinski, ali Eduardo je bio taj koji će paziti na Cirino srce i pokušati nadomjestiti gubitak majke.

POSTOLAREVA SUPRUGA.indd 30

20.8.2013. 10:48:38

adriana trigiani

▴ susanna kearsley Oči boje zimskog mora

▴ adrienne mc donnell Mjesec nad Firencom

▴ suzanne enoch Naputci o nedoličnom vladanju namijenjeni mladim gospođicama

▴ susan elizabeth phillips Gospodin Neodoljivi

▴ julia quinn Deset stvari koje volim kod tebe

▴ susan elizabeth phillips Zlatna djevojka

Veličanstvena nezaboravna ljepota talijanskih Alpa na prijelazu u dvadeseto stoljeće okruženje je u kojemu se prvi put susreću Enza i Ciro. Ali kad Ciro mjesnoga svećenika uhvati u zagrljaju lokalne ljepotice biva protjeran iz sela i poslan u Ameriku kao postolarev šegrt. Odlazi bez objašnjenja i ostavlja Enzu.

No ona, bez njegova znanja, kreće za njim.

Ne znajući jedno za drugo, Ciro i Enza, oboje još mladi i naivni, počinju u Americi stvarati novi život. Ciro uspješno svladava obućarski zanat, Enza dobiva posao u tvornici, sve dok se sudbina ne umiješa i ponovno ih spoji. Ali prekasno je. Ciro se već dragovoljno prijavio za odlazak u rat i Enza odlučuje nastaviti život bez njega, gradeći uspješnu karijeru švelje, u opernoj kući Metropolitan, koja će joj omogućiti da dospije u glamurozne salone na Manhattanu te ulazak u život međunarodne pjevačke zvijezde, slavnoga Enrica Carusoa.

Od velebnoga zdanja Carnegie Halla preko popločanih ulica njujorške talijanske četvrti do nepreglednih ravnica sjeverne Minnesote ti tragični ljubavnici sastaju se i rastaju, sve dok im, naposljetku, snaga njihove ljubavi zauvijek ne promijeni živote.

Ta nadasve zanimljiva povijesna priča o ljubavi i obitelji, ratu i gubitku, riziku i sudbini, roman je kakav samo Adriana Trigiani može napisati, priča je to nadahnuta poviješću njezine vlastite obitelji i ljubavlju prema tradiciji, što je njezinim književnim uspješnicama donijelo međunarodno priznanje.

Roman Postolareva žena najveći je hit Adriane Trigiani i najljepša ljubavna priča koju je ikad napisala. Naša ju čitateljska publika već obožava zbog romana Lucia, Lucia, Najbolje ljeto našega života, Jesenji oblaci, Ljubav na talijanski način i Brak na talijanski način, a nema sumnje da će i Postolareva žena zarobiti srce svakoga tko ju pročita. Roman je s engleskoga prevela Dragana Grozdanić.

w w w. moz aik- k njiga. hr

149,00 kn

adriana trigiani

k r a lj ic e lj u b av n i h rom a n a

Postolareva žena

Postolareva žena Postolareva žena nešto je uistinu prekrasno.

kathryn stockett, new york times

▴ catherine alliott Oženjeni muškarac

▴ brenda joyce Tamni plamenovi

▴ brenda joyce Nepredvidivo srce

▴ stephanie laurens Kamo te srce vodi

▴ judith mc naught Kraljevstvo snova

▴ judith mc naught Whitney, ljubavi moja

▴ daisy goodwin Posljednja vojvotkinja

▴ julie garwood Otkupnina

▴ julie garwood Vjenčanje

adriana trigiani

Postolareva žena

ISBN 978-953-14-1444-9

▴ louisa edwards Pregrijavanje

Postolareva zena OMOT.indd 1

▴ kresley cole Ako poželite

▴ kresley cole Ako se usudite

kraljice ljubavnih romana

9/3/13 10:05 AM