POPULAR AUTeNTICO
Snimio sam savršen portret Kube.
Zanovijetala će reći da je nemoguće snimiti portret države i naroda, ali ja sam to uspio. Moja fotografija prikazuje ne samo stanje u državi i prototip stanovnika nego se na njoj mogu vidjeti obilježja klime, bogatstvo prirode, otjelovljenje revolucije kao i posljedice revolucije, a pozoran će gledatelj na fasadi zapuštene kuće, kolonijalne gradnje, u pozadini moći vidjeti i povijest. Sve što Kuba danas jest na toj je fotografiji.
Posrećilo mi se.
Cigarete koje se najviše puše na Kubi zovu se Popular, a na kutiji piše Autentico – sabor de Cuba. To bi se moglo prevesti kao popularna, autentična aroma Kube ili, još bolje, bez tuđica –omiljeni, izvorni okus Kube.
Svoju fotografiju zato sam nazvao baš kao i njihove omiljene cigarete – Popular autentico – sabor de Cuba. Ime dostojno ove fotografije i fotografija dostojna tog imena.
Znam da zvuči pretenciozno i pompozno, ali ova fotografija to zaslužuje. Takva se snimi samo jednom u životu i takvu ni
profesionalci, koji bi mjesecima lutali Kubom u potrazi za fotografijom koja sve kazuje u jednom kliku, ne bi uspjeli snimiti. Ja sam uspio, i to već prvog dana posjeta Havani iz Varadera. Dva dana i jedno noćenje.
Ne znam je li to bio slučaj ili mi je jednostavno bilo suđeno snimiti je, ali sada je moja.
Zapravo, preskočit ću lažnu skromnost. Nisam ni ja bez zasluga. Treba imati oko, prepoznati ono pokraj čega drugi samo prolaze. I ne samo to, treba se ohrabriti i otisnuti daleko od turističkih ruta, zaći u srce Havane, onamo gdje je stvarni život.
Tada se može posrećiti.
Dok su ostali iz grupe, uključujući moju ženu i prijatelje s kojima smo došli iz Toronta, nakon posjeta baru La Floridita i slikanja s metalnim Hemingwayem za šankom, krenuli u autobus koji će ih odvesti u Muzej revolucije, ja sam se otisnuo u avanturu istraživanja kakve su posljedice revolucije.
Kako Kuba uistinu živi više od pedeset godina poslije.
Nisam se vratio na Trg Joséa Martija, nego sam skrenuo u pokrajnju ulicu, pa iz nje u još jednu.
Odjednom drugi svijet, drugi svemir oko mene.
Tog jadnika ugledao sam odmah iza ugla.
Na licu ispod prljavog šešira mogao mu se pročitati cijeli život, sve njegove misli i sva glupost između ušiju. Ukratko, ni brige ni pameti. Da mi je malo biti on, pa da odmorim mozak.
Stajao je iza štanda na kotačima na kojem je bilo voće i povrće. Cestovna trgovina. Slučajno su sve boje i oblici te raskoši koju je priroda podarila Kubi bili tako posloženi da su se prelijevali jedni u druge. Banane zelene, banane žute, male polužute
banane, kokosi, ananasi, mrkve, luk i još mnogo voća i povrća kojemu ni ime ne znam. Sve složeno tako da ih ni van Gogh ne bi uklopio bolje, a usto, sve uokvireno sivim pletenicama češnjaka i luka, kao paspartuom.
Već bi to bilo dovoljno za izvrsnu fotografiju. Mogla bi krasiti ekran svakog računala.
Prikrio sam uzbuđenje. Nisam želio uvrijediti tog jadnika, pa sam se gradio nezainteresiranim. Čak sam i prošao nekoliko
koraka mimo njega, a onda se vratio, kao nešto me zanima na njegovu štandu.
Prepoznao sam ga kao svoju mušteriju čim je provirio iza ugla. Na licu mu se zrcalili prijezir i predrasude, ali i strah jer je, junački, odšetao čak dvije ulice od središnjega trga. Stvarno hrabro za turista u državi u kojoj su stranci zaštićeni kao biljke kojima prijeti izumiranje, iako turistima kod nas ne prijeti baš ništa, a ima ih sve više.
Mislim da je ovaj Kanađanin. Vjerojatno niže rangirani službenik.
Izdaleka je ocijenio da sam glupan.
Sretan sam što imam glupo lice. To mi je na ujaka, ali on je i bio glup. Možda u mladosti nije, ali ja ga pamtim samo iz vremena kada mu je Azukin, koji je potajice pekao s mojim ocem, već popio svu pamet. Kao i tati, ako ju je ikada imao.
Zapravo, imam sreće što su bili takvi. Bio sam u prilici vidjeti jasnu sliku u što ću se neizbježno pretvoriti ako ostanem u
našem selu. Toliko je malo da ga nema ni na jednoj zemljopisnoj
karti, ali kada bi postojala karta koja prikazuje veličinu siromaštva, tuge i jada, onda bi moje selo bilo glavni grad pokrajine, jedan od najvećih gradova države, a možda i obiju Amerika.
Na običnim zemljopisnim kartama, kada bi bilo prikazano, nalazilo bi se u pokrajini Holguin, negdje između Cacecuma, Cueta i San Germana.
Kada je netko rođen usred ničega, kada nema ništa, kada nema nikoga tko bi mu mogao odškrinuti vrata boljeg života, najbolje mu je da što prije počne peći Azukin i tako u dubokoj anesteziji zaboravi na siromaštvo i glad i sve što ona donosi i što je okružuje.
Ja sam drugačiji.
Oduvijek sam bio ambiciozan.
Previše ambiciozan, govorila je moja mama u strahu da ću završiti u zatvoru ili da će me pojesti morski psi u pokušaju bijega.
Budućnost nisam vidio među jenkijima, sanjao sam o Havani. Želio sam se u Havani baviti turizmom. Iako u mom kraju nije bilo turista, nije tamo nikada ni jedan stranac zalutao, čuo sam priče da se isplati raditi za njih. Može se dobro živjeti.
Sanjao sam da imam svoj bicikl-taksi, i to u Havani.
Gotovo nedostižan san za dječaka s istoka, ali vodila me želja da uspijem u životu. Da postignem nešto i tako spasim sebe i sestru od života koji nam je namijenjen.
Danas dolazi moja Neivy. Poslao sam joj novac za autobus, da se vozi i putuje kao čovjek, a ne kao ja. Putovat će samo dva, najviše tri dana, jer mora mijenjati autobuse, nema izravne veze,
a ja sam putovao dvije godine. Nije da nisam mogao doći brže, ali što bih imao od toga da dođem u Havanu potpuno praznih džepova i gladan. Radio sam putem. Negdje kraće, negdje duže.
Sreća je da se kod nas stvari mijenjaju, pa sada neki seljaci mogu od države dobiti puno zemlje, nepregledna prostranstva, a svaki taj novi gazda treba radnike. Ja sam dobar radnik, pa su me svi rado primali. Neki su me i plaćali. Krčio sam i palio korov i žbunje na zarasloj zemlji koja se nekoć obrađivala, ali je zapuštena kada je postala zajednička. Čistio sam svinjce, hranio svinje, pomagao pri gradnji, brao voće i sortirao ga za prodaju, okopavao povrće i svašta drugo, ali najviše sam krčio zapuštenu zemlju i tako polako napredovao.
Rado su me primali na posao, a uvijek su se ljutili kada bih odlazio. Govorili su mi da sam nezahvalan za dobrotu koju su mi pružili, hranu i krevet, jer odlazim kada ima posla koji treba obaviti.
Uvijek ima posla koji treba obaviti i ja nikada ne bih stigao do svoga cilja. Zato sam išao dalje, a imao sam osjećaj da iza mene, kamo pođem, ostaje raskrčena zemlja koja se napokon može obrađivati i na njoj ljudi koji se na mene ljute.
Nije pomagalo ni kada bih unaprijed govorio da ću raditi samo mjesec ili dva, jer idem dalje prema Havani. – Što ćeš ti tamo? – govorili su naglašavajući „ti“ i odgovarali me na rastanku. – Što ćeš tamo raditi? Prositi? – Snaći ću se. Valjda i tamo trebaju sluge.
Nisam im govorio o svojoj ambiciji, jer da jesam, sigurno bi mi se smijali i ukazivali na sve prepreke koje me čekaju, a i sam sam za njih znao.
Putem nisam mnogo uštedio, ali ipak sam imao nešto novaca
kada sam napokon stigao u Havanu. Dovoljno da unajmim sobu.
Imao sam sreće što sam našao tako malu i ružnu sobu bez prozora, jer da je imala prozor i zahod, iznajmljivali bi je turistima za cijenu o kojoj ja nisam mogao ni sanjati. I ovako sam plaćao puno.
Na periferiji sam za istu cijenu mogao dobiti bolji smještaj, čak s WC-om i umivaonikom, ali ja sam htio biti u srcu grada. Zapravo, nije da sam htio, nego sam morao prema svojemu planu.
Trebao sam što prije upoznati sve ulice, hotele i sve znamenitosti, kao i udaljenosti jednih od drugih, tako da, kada jednom počnem raditi kao bic-taksist, znam puteve i mogu odrediti cijenu.
Znatno poslije shvatio sam da to i nije bilo nužno za posao.
Pokazalo se da je snalaženje mnogo lakše nego što sam očekivao.
Gotovo sve ulice poredane su po brojevima ili slovima abecede, a za cijenu nije važna udaljenost, nego procjena koliko je turist voljan platiti.
Kad sam unajmio sobu, mogao sam izvaditi osobnu iskaznicu s adresom u Havani, a kad sam dobio osobnu, mogao sam zatražiti dozvolu za obavljanje djelatnosti.
Tek stigavši, nisam mogao spavati od uzbuđenja što sam napokon na cilju i približavam se ostvarenju svoga sna, a ponekad i zbog gladi, pa sam lutao ulicama i noću i danju. Tražio sam priliku za posao i nekoga koga bih upoznao. Tako sam otkrio koji bi posao bio dobar za mene dok ne skupim dovoljno novaca da kupim bicikl.
Jedne noći, mnogo prije zore, nabasao sam na veletržnicu voća i povrća. Tu su seljaci dovozili svoje viškove, koji su im ostajali nakon prodaje obaveznog dijela državi po manjoj cijeni, pa su ih ovdje prodavali po realnoj cijeni.
Kupovali su ih vendedori ambulante pa ih slagali na svoje štandove na kotačima i prodavali po ulicama.
Idealno za mene u tom trenutku. Obilazio bih ulice, mislio sam, učio njihov raspored i znamenitosti u njima, a usput bih zaradio za život. Ne može se tim poslom puno zaraditi. Treba platiti dozvolu, treba kupiti voće i povrće, a najveća mi je prepreka bila štand na kotačima. Nije ga lako nabaviti.
Na veletržnici sam od tada bio svaku noć.
Pomagao sam pri istovaru, nosio na štandove, slagao i bio pri ruci svakome kome ustreba, a oni si mi davali nešto hrane. Upoznavao sam ljude, učio pritom koje su cijene u nabavi, a koje u prodaji i sve drugo što je važno u tom poslu. Najvažnije je uredno voditi knjige o svemu što se proda, jer dolaze inspektori pa broje voće i udaraju kazne ako se stanje ne poklapa sa zapisima. Druga važna stvar jest da se vendedore ambulante mora kretati, ne smije sve vrijeme stajati na istome mjestu ili u istoj ulici, jer za to treba drugačija dozvola. Mora se jednako tako paziti da u godini dana ne zaradi više od 10 000 CUP-a, jer tada mora plaćati dodatne, velike namete.
Meni je sve to odgovaralo. Pogotovo što se mora kretati ulicama.
Luchadora poput mene nije mogla zaustaviti ni nemoguća misija kao što je nabavka štanda. Ispalo je čak i lakše nego što sam se pribojavao.
Svake sam noći pred svitanje, na putu prema tržnici, prolazio mimo duge ograde uz bolnicu, a tim sam se putem i vraćao. Julio je radio kao noćni čuvar u bolnici. – Imaš li upaljač? – pitao me kroz žičanu ogradu.
Nisam imao upaljač, ali obojica smo sada imali povod za razgovor. Njemu su ti sati pred jutro bili najgori, nikako da mu prođe smjena, pa me od tada svako jutro čekao da porazgovaramo.
Tako sam stekao prijatelja.
Znao sam već sve o njegovoj ženi i problemima s kćeri, o keramičkim figuricama koje skuplja, o grudima medicinske sestre s plućnog odjela, kad sam mu se povjerio:
– Htio bih nabaviti željezo za štand na kotačima, a nemam novaca.
– Pogledaj se kako izgledaš – reče on. – Ti možeš doći do novaca bez problema.
– Kako?
– Idi tamo gdje ima stranaca. Toliko si mršav i jadan da će ti sigurno davati.
– Da prosim?
– Da.
– Radije bih umro.
– Ti si lud.
– Ne mogu ja to. Neću prositi.
– Onda nemoj prositi, onda gladuj, a svoj štand nikad nećeš imati. Ja sam viđao i one koji imaju sve, zlatni lanac i finu odjeću, pa svejedno traže od stranaca za hranu. Stranci imaju, njima to nije ništa, a što su nam dolazili ako ne žele pomoći.
– Neka. Neću. Osramotio bih sve svoje.
– Takvi kao ti su ovdje budale. Drugačije je tamo u tvojim brdima, a drugačije je u Havani. Ti se ne uklapaš, neće te nikada prihvatiti.
– Znam. Već su mi govorili da sam singao.
– I? Jesi li izbio zube onom koji ti je to rekao?
– Nisam. Ne želim problema s policijom.
– Pa ti si... ti si... – nije mogao pronaći riječ kojom bi opisao čovjeka koji je otrpio takvu uvredu.
– Singao – rekoh – slobodno reci.
– Ne, nisam to mislio, to ti nikada ne bih rekao. Mislio sam nešto kao čovjek bez časti.
– Bez časti sam ako otrpim uvredu, a častan sam ako prosim?
– Drugo je to, sasvim drugo. Ne prosi se od naših, ma ne bih to uopće nazivao prosjačenjem, to je uzimanje od stranaca. Imaju oni. Sve do revolucije su nas izrabljivali. Neka sada vrate. Sasvim je to drugo. To je kao kad me stranac uvrijedi, ništa, ali ako me naš… Zašto se ne zaposliš? – rekao je poslije pomirljivije.
– Bez problema ćeš sada kad si prijavljen u Havani dobiti posao čuvara parkirališta ili čak noćnog čuvara. Nešto će ti naći ako hoćeš raditi. Sigurna plaće i može se živjeti, skromno, ali idu dani.
– Nije to za mene. Ja želim više od života.
– Ideš?… – on konspirativno mahne glavom prema sjeveru.
– Ne.
– Ja tebe ne razumijem – bacio je cigaretu na zemlju i zgazio je petom.
Sljedeće noći nestrpljivo me je čekao. Čak se i ljutio jer sam došao nešto poslije nego inače.
– Danas ne ideš na tržnicu – reče.
– Ne?
Šapnuo mi je da dođem okolo uz ogradu, na suprotnu stranu bolnice. Ulica je tamo bila mračna, a s bolničke strane ograde raslo je gusto ukrasno grmlje.
Kad sam došao, Julio je već bio u tom grmlju.
– Drži – podigao je iz žbunja i gurnuo preko ograde željezni okvir bolničkog kreveta s mrežom između. Zatim mi je dodao bočne stranice kreveta i uzdužne prečke. – Nosi to za svoj štand – rekao je i nestao u tami žbunja.
Nauživao sam se straha kad sam to nosio do svoje sobe. Da me policija zaustavila i pitala odakle mi metalni krevet, ne znam što bih. Nitko me nije zaustavio iako su dvojica policajaca prolazila s druge strane moje ulice, ali nije ih zanimao sirotan koji prije svanuća nosi dijelove bolničkog kreveta.
Jose je čarobnjak. Ima magične ruke. Dovezli bi mu, bolje reći dogurali bi mu pred kuću krntije koje su izdahnule od starosti, a on bi im uspijevao podariti novi život. Nema tog motora automobila koji ne bi proradio kod Juana. Crna, masna fleka na asfaltu ispred kuće označavala je prostor njegove radionice. Tu je on, dok su ljudi prolazili, besposličari, gledali ili pijuckali rum, a stranci fotografirali, rastavljao motore, pripasivao dijelove, prerađivao, zavarivao, podešavao i sastavljao ih, pa ih uspijevao oživiti. Dimili su kroz ispuh, a i kroz poklopac motora, tresli se i stvarali golemu buku, ali svaki se odvezao od njega.
S njim sam dogovorio da mi od mog metalnog kreveta sastavi štand, a kako nisam imao novaca da mu platim, dug sam mu odrađivao. Radio sam sve što je trebalo.
On je kroz prozor stana na prvom katu potegao kabel za struju i na ulici rezao željezo i zavarivao ga. Promatrača je bilo i više nego inače. Ja sam mu pridržavao komade i radovao se što je moj san poprimao konkretnu formu.
Od bljeskanja vara obnevidio sam i nekoliko dana nisam mogao ništa čitati, a to mi je bila jedina razonoda u sobici. U ovdašnjoj sam knjižnici našao knjiga kakvih nije bilo u mom kraju pa sam uživao.
– Nabavi kotače – rekao je Juan. Ukrao sam ih s kontejnera za smeće.
Mnogo teže bilo je nabaviti daske kojima ću ispuniti okvir i na kojima ću izlagati voće i povrće. Onu mrežu kreveta, na koju se stavljao madrac za bolesnika, Juan je zavario nisko, odmah iznad kotača, kako bih na nju stavljao kašete s rezervnom robom, ali da i ja imam gdje leći ako ću noću čuvati robu ili me uhvati veliko nevrijeme.
Već sam prije zapazio jednu ruševinu u staroj Havani. Bila je bez krova, samo zidovi i balkon uzduž cijele zgrade, a na njemu odškrinuta vrata. Gledano s ceste, kroz ta se vrata vidjelo nebo. Prizor istodobno i tužan i divan. Kad bih god prolazio, bacio sam pogled da vidim kakvu mi sliku tog dana pruža. Nekad je bilo čisto plavetnilo, nekad jarko sunce ili oblaci bijeli i nježni kao tek procvjetao pamuk, tmasti oblaci. Ta su mi vrata bila kao put u nebo.
Njih sam ukrao za svoj štand.
Julio je ukrao kanticu boje u bolnici.
Dalje sam mogao raditi pošteno.
Dozvolu za rad sam platio, a vagu unajmio.
Ponos je osjećaj koji je rijetko navraćao u moj život, ali te večeri preplavio je cijelo moje tijelo. Zapljuskivao me u valovima kao što more zapljuskuje Malecón kada šprica svoju pjenu visoko prema zvijezdama.
Završio sam štand i čekao svitanje da ga ispunim šarenim voćem i povrćem.
Nije mi smetala glad, hranio sam se mirisom svježe boje dok sam ležao na mreži bolničkog kreveta sa zgužvanim starim slamnatim šeširom umjesto jastuka i gledao u vrata neba iznad sebe. Nikada nisam probao ugodnijeg ležaja ni sretnijeg sna.
Spavao sam na ulici ispred veletržnice i nisam bio jedini ulični prodavač koji je tu noćio.
Ustao sam prije nego što je prvi kamion počeo istovar. More u meni više nije špricalo ponos, sada me je zapljuskivalo zadovoljstvom.
Rukama sam popravio zgužvan šešir, a onda ga bacio na pult kako bih se protegnuo. U udobnom protezanju pogled mi odluta na njega koji je ležao na vratima neba i nisam mogao a da se ne sjetim dana kada sam kretao na ovaj višegodišnji put k novom životu. Isto je ovako bilo prije svanuća. Moj otac, jadan kakav je bio, nije ništa rekao, a znali smo i on i ja da se više nikada nećemo vidjeti, uspio ja ili me pojeli morski psi, ništa nije rekao, samo je skinuo svoj stari, masni, slamnati šešir, jedinu imovinu koju je posjedovao, i pružio mi ga.
– Nek ti donosi sreću, sine – rekao je.
Nosio sam ga na svom putovanju. Ne zbog oca, ne zbog sreće, nego zbog sunca koje je često željelo ispržiti mozak svakom tko izađe iz sjene.
Prvi put u životu s nježnošću sam pomislio na oca pa stavio šešir na glavu.
Iako sam prvi dan bio vendedore ambulante, na veletržnici sam sve poznavao. Već sam mjesecima svako jutro dolazio i pomagao.
I dok sam odrađivao Joseu, ni jedno jutro nisam preskočio dolazak na tržnicu, kao ni razgovor s Julijem kroz ogradu.
Sada sam znao tko je kakav, kome se može spustiti cijena, tko će mi dati na dug, a tko vara na vagi. Istina, na vagi pokušavaju varati svi, ali ja sam točno znao tko kako vara, pa mene nisu mogli preveslati.
Bio sam oboružan opremom i znanjem i zato siguran da ću još dugo i uspješno raditi taj posao. Ni u kojem slučaju nisam slutio da će moja karijera uličnog prodavača završiti već za nekoliko dana.
Nije prošao ni tjedan otkako sam prestao biti vendedore ambulante i postao djelatnik u turizmu. Naizgled se ništa nije promijenilo, ali zapravo se promijenilo sve.
Uvijek mi je dobro išlo slaganje boja, pa sam već onog prvog jutra voće i povrće poslagao tako da su se boje prelijevale jedna u drugu, kao na slici. Moj je štand bio posebno lijep. Pletenice češnjaka i luka objesio sam na okvir tako da okružuju svu ljepotu boja na štandu.
Ja sam, iza štanda, upotpunjavao sliku. Mršav i jadan, u otrcanoj odjeći i zgužvana, prljava šešira, a ponajviše sa svojim prirođenim glupim licem, činio sam se jadnijim nego što jesam i još glupljim nego što moje lice sugerira.
Nije mi dugo trebalo da shvatim kako je to ono što stanci traže. Izgladnjelog, lijenog, prljavog i nadasve glupog Kubanca u raskoši plodova prirode koji ga okružuju.
Došli su ovamo iz udobnosti jadnih života sa željom da se naslađuju svojom superiornošću, usput dožive avanturu i potvrde
predrasude. To iskazuju potragom za autentičnom Kubom, a pod autentičnom Kubom podrazumijevaju ilustraciju svojih zabluda. Prvih dana, još na početku svoje karijere, prije nego što sam sve osvijestio i bio običan ulični prodavač, vidio sam stranca kako me gleda, vadi fotoaparat i krišom me slika. Malo poslije slikao me i drugi, ali taj mi je prišao i dao mi jedan pesos konvertibilni. To je dvadeset pet naših pesosa, a ja sam svu robu na štandu platio manje od dvjesto pesosa. Kada mi je još jedan estraheros dao novac za slikanje, prestao sam biti ulični prodavač i postao sam djelatnik u turizmu. Kretao sam se samo ulicama u koje dolaze stranci, dakle najviše jedna do dvije ulice dalje od njihovih hotela ili autobusa.
To im je dovoljno daleko da imaju osjećaj avanture, a opet dovoljno blizu da mogu brzo uzmaknuti ako avantura postane previše uzbudljiva.
Za nekoliko sam tjedana postao stručnjak za strance i bilo mi je žao kada bi netko kupio voće s mog štanda. Razbija mi sliku, moram kupiti drugo i moram voditi evidenciju koliko sam prodao. Za novac od slikanja ne moram ništa od toga, a zarada je puno veća nego što bi se moglo pomisliti.
Treba im samo ponuditi ono što traže.
Njih ne zanimamo ni mi ni naš stvarni život. Oni dolaze s unaprijed određenom slikom o nama pa za slikanje traže samo ono što se uklapa u tu sliku i potvrđuje ju. Ako želi potvrditi da smo lijeni, onda slika starce koji sjede na pragovima kuća i puše cigare ili pijane propalice pred trgovinama. Ako smo za njih veseo i raspjevan narod, onda su im objekti za snimanje glazbenici po restoranima, za lake žene naći će bilo koju ljepoticu, pa i
srednjoškolke u školskim uniformama, a ako misle da smo glupi, onda sam im ja idealan.
Nikad ne tražim novac, ali ako im ne dopustim da me snimaju potajno, krivo se okrenem ili me prekrivaju pletenice češnjaka, onda ih prisilim da me zamole za fotografiranje, a to znači da će platiti. Ja uvijek pristanem i glupo se nasmiješim, a oni lakše posegnu u džep.
Važno je, kada mi plate, ne samo da se obradujem nego i da se radosno iznenadim, kao da mi se dogodilo prvi put, jer njih to veseli i daje im iluziju da je njihova fotografija jedinstvena.
Nikad prije snimljena.
To je dobro za posao. Mušterija mora biti zadovoljna onim što je dobila za svoj novac.
Primijetio sam da me posebno radosno slikaju uvijek na jednom mjestu i tu mi daju više nego inače, poneki i po pet konvertibilnih pesosa. Za jedno slikanje toliki novac kolika je vrijednost gotovo svega što imam na štandu.
Ostavio sam štand i otišao niz ulicu, odakle najčešće dolaze, pa se vraćao s druge strane ne bih li dokučio što ih toliko privlači i zašto su baš tu toliko darežljivi, a često me i namještaju u određeni položaj.
– Malo lijevo... malo desno… e tu, tu – govorili su, slikali, a potom bili jako sretni i galantni.
Tražio sam razlog i našao ga.
Zgrada ispred koje sam stajao oronula je i zapuštena, a kroz prozor stana u prizemlju vidjela se slika Che Guevare na zidu. Dakle, to žele.
Otad sam se uvijek motao oko tog mjesta.
Fino sam tu zaradio.
Problem je u tome da ne smijem uvijek stajati na istom mjestu. No to sam riješio tako da sam dvije ulice dalje, u istoj takvoj kući, unajmio stan u prizemlju s prozorom prema ulici i preselio se.
Nije mi više bio problem, imao sam novaca.
Naravno da sam na zid nasuprot prozoru stavio veliku Cheovu sliku, i to tako visoko da se vidi s druge strane ulice. Da bi im fotografija ispala bolje, u sobi uvijek ostavljam upaljeno svjetlo. Čak i kada blješti sunce. Zapravo, onda im je najpotrebnije jer jak kontrast ne dopušta da se jasno vidi ikona revolucije u drugom planu.
Sada sam mogao ići od jedne do druge pozicije za slikanje, pa onda opet natrag.
Posao je cvjetao.
Naslonjen na zgradu, razmišljao sam kako ću danas napokon vidjeti svoju Neivy, kada sam ugledao Kanađanina.
Mušterije prepoznajem izdaleka, više i ne pokušavam pogoditi koji će slikati, a koji neće, znam ih, sada pokušavam pogoditi koliko će platiti za slikanje.
Da ga namamim, dok prolazi, namjestim se u idealnu poziciju, da uoči fotografiju koju traži, a onda mu je namjerno pokvarim lijeno sjedajući na nogostup iza štanda.
Počinje igra u kojoj sam nekada silno uživao, ali sada mi je već rutina jer su dosadno predvidljivi u svom bahatom osjećaju superiornosti.
Prolazi nezainteresirano. Staje. Vraća se. Podiže fotoaparat i slika nešto niz ulicu. Kao slučajno se okreće prema meni. Ja,
kao slučajno, spuštam pogled tako da mi prljavi šešir pokrije lice, tražim nešto na asfaltu ispred sebe.
Prilazi mi.
– Puedo… – muči se sa španjolskim – una foto?
– Que? – ne razumijem što hoće, ne želim mu dati da lako dođe do onog što želi. Što se više pomuče, to su poslije sretniji, a što su sretniji, to su galantniji.
– Foto? – govori podižući aparat.
– Foto? Si – kažem i ne dižem se.
– Por favor… – pokazuje mi da stanem uz štand.
Dižem se i stanem na pogrešno mjesto. Znam da ne vidi sliku u stanu. Daje mi znak da se malo pomaknem u stranu.
Iako u milimetar točno znam gdje trebam stajati, tjeram ga da se trudi, ne razumijem ga što hoće, igram se s njim sve dok ne ocijenim da je dosta, a onda stanem na pravo mjesto.
On snima. Vidim mu iskru u očima. Presretan je, ali skriva to jer misli da je snimio nešto jedinstveno i zabranjeno, gotovo kontrarevolucionarno.
– Una mas – kaže i ponovi snimku za svaki slučaj.
Nemam evidenciju koliko je takvih bilo. Stotine i stotine, tisuće identičnih fotografija, samo se raspored voća mijenjao u ovisnosti o trenutačnoj ponudi. Bilo ih je dovoljno da za svoju Neivy nisam unajmio, nego kupio stan u prizemlju lijepe, ali zapuštene kuće u blizini. Portret sam već objesio na zid i ostavio upaljeno svijetlo. Sada imam dvije pozicije za idealnu fotografiju.
Iskusni kažu da mušterija treba otići zadovoljna, kako bi se opet vratila, ali meni to nije potrebno, mene slikaju samo
jednom, no ipak se potrudim da ih razveselim na kraju i pružim im osjećaj da su daleko iznad mene u svakom pogledu. Zato sam se obradovao kada mi je širokom gestom pružio dolar iako sam krivo procijenio da će ovaj dati i više. Naravno, istodobno sam se i jako iznenadio, pa zagledao u novčanicu.
Bio je presretan.
I ja sam danas presretan. Dolazi moja Neivy i dovest ću je bic-taksijem do njezina stana. Ja neću voziti, odustao sam od tog sna jer je ovo što radim unosnije i zabavnije. Ali kako sam ipak imao zacrtan plan, kupio sam dva bic-taksija i zaposlio dvojicu da voze za mene. Voziti može svatko, a samo ja sa svojim glupim licem i prljavim šeširom mogu strancima pružiti potpun osjećaj superiornosti i dati im sliku o Kubi kakvu su unaprijed zamislili.
