Biblioteka hrvatskih pisaca
knjiga 39.
Copyright © Pavao Pavličić i Mozaik knjiga, Zagreb, 2018.
Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb
Za nakladnika Bojan Vidmar
Glavni urednik Zoran Maljković
Urednik Zoran Maljković
Grafička urednica Marija Morić
Oblikovanje naslovnice Marko Jovanovac
Tisak Denona, Zagreb, prosinac 2018.
ISBN 978-953-14-2469-1
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1014401.
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Pavao Pavličić
Pohvala tijelu
PROLOG: NEBESKO TIJELO
Prije više godina neke je astronome obasjalo poetsko nadahnuće: pomislili su da u svemiru mora biti nekoga tko je razuman (već i prema računu vjerojatnosti), te su zaključili kako bi bila prava šteta da taj netko ostane neinformiran o nama ovdje na Zemlji. Zato su u raketu potrpali podatke o građi ljudskoga tijela, o našim znanstvenim i tehničkim dostignućima, pa snimke naše najbolje glazbe, uzorke biljaka i životinja, i sve su to ispalili prema nebu. Pa, koliko god mi je sve to već od samoga početka izgledalo pomalo djetinjasto, ja se, svaki put kad dignem glavu prema zvijezdama, sjetim rakete koja, eto, leti i leti, i tko zna kamo će stići. I pitam se, svaki put se pitam, jesu li ti zemaljski pošiljatelji izabrali prave i reprezentativne stvari da nas uz njihovu pomoć predstave izvanzemaljcima. A osobito me muči pitanje jesu li se možda sjetili da u raketu stave reprodukciju Michelangelova Stvaranja čovjeka sa stropa Sikstinske kapele. Jer, ta slika, vjerujem, najbolje pokazuje što je to zemaljska umjetnost i što sve ljudi mogu u toj umjetnosti postići. Zapravo, dotično djelo, osim što je odlično naslikano, ima dvije velike kvalitete: s jedne strane, ono je nevjerojatno originalno; s druge strane, ono je i misaono duboko.
Da bih sve te tvrdnje mogao argumentirati, moram najprije opisati sliku. Na njoj je prikazan trenutak kad Stvoritelj udiše dušu Adamu, prvome čovjeku. Adam napola leži, oči su mu gotovo sklopljene, kao da spava. Oslonjen je na desni lakat; lijeva mu je noga svijena u koljenu, i na to koljeno oslanja se lijeva ruka na kojoj se ističe dlan s ispruženim kažiprstom. Taj kažiprst je ujedno i središte slike. Jer, njemu se s druge strane približava drugi kažiprst: na desnoj strani slike nalazi se, naime, Bog, koji je viđen iz profila i kao da lebdi u prostoru. Dva kažiprsta samo što se nisu dodirnula, a jasno je da će, kad se to dogodi, odande vrcnuti iskra, životna munja.
I, tu ne treba osobito duljiti dokazujući Michelangelovu originalnost: obično se vjeruje da je Bog udahnuo Adamu dušu kroz usta, kao da mu daje umjetno disanje, i ta je pomisao logična. Ali Michelangelo – koji je bio ne samo slikar, kipar i arhitekt, nego i pjesnik i filozof – jasno je osjetio da tako jednostavno razmišljanje nije dovoljno, pa da ni duša – odnosno život – ne može biti tek dah, nego da je ona nekakva energija koja se može – a možda i mora – prenijeti drugim putem, dodirom kažiprsta. Možda je to i razlog što se poslije slikari nisu često laćali te teme, jer Michelangelo kao da je rekao sve, i njega nije bilo moguće nadmašiti.
A time smo već stupili i na teren misaone dubine te slike. U njoj, naime, ima nečega općenitoga, univerzalnoga, pa se zato meni i čini logično da bi joj mjesto moralo biti u onoj raketi što nosi informacije o čovječanstvu duboko u svemir. Jer, promatrača najviše uzbudi spoznaja kako su za velikoga slikara Bog i čovjek međusobno slični, dok razlike među njima proizlaze
isključivo iz njihovih različitih uloga u biblijskoj priči. Jer, Bog je starac sijede brade i kose, možda dvostruko stariji od Adama, i k tome je odjeven; Adam je pak gol, može mu biti oko trideset godina, nema brade i kosa mu je kratka. Ali, kako god da se gleda, uvijek izlazi da se na slici vide ne samo Stvoritelj i njegovo djelo, nego također otac i sin, jer su razlike između Boga i Adama točno onakve kakve su razlike između roditelja i djece. I, upravo se tu nalazi ona dimenzija općenitosti koju sam prije spomenuo, pa o njoj neizbježno razmišljaju svi posjetitelji Sikstine, ako imaju makar samo osnovne spoznaje o raznim kulturama i civilizacijama. Jer, lako će se oni sjetiti da Michelangelova slika sjedinjuje u sebi nešto što je svim religijama zajedničko: svuda su bogovi i ljudi međusobno slični, pa se – ovisno o gledištu – može reći bilo da su bogovi antropomorfni, bilo da su ljudi deomorfni. Pa premda se ponegdje – recimo, u Egiptu –ljudska obilježja bogova miješaju sa životinjskima, ipak u svim vjerama prevladava stav da između bogova i ljudi postoji sličnost. Ili, kako to Biblija kaže: Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. A to podrazumijeva zaključak da je takav oblik ujedno i najbolji. Najbolji je pak zato što pokazuje da je čovjek božje dijete, a onda i zato što tome čovjeku omogućuje da uspješno živi u svijetu što ga je Bog za njega stvorio.
A odatle pa do još jednoga logičnog zaključka samo je korak; taj zaključak glasi: svako je ljudsko tijelo zapravo nebesko tijelo. Naravno, mi inače nebeskim tijelima zovemo planete i njihove satelite, pa onda sve one meteore, komete i drugo. Ali, to smo im ime dali po analogiji s geometrijskim tijelima i pri tome smo mislili na njihov izgled, a ne na njihovo podrijetlo. A
upravo na podrijetlo aludiramo onda kad ljudsko tijelo nazivamo
nebeskim tijelom: ako ga je upravo Bog stvorio takvim kakvo jest, i ako je Bog nebesnik, kao što jest, onda i naše tijelo može biti samo nebesko tijelo.
A ipak, ni time nije sve rečeno. Jer, postavlja se tu još jedno pitanje, koje je, uostalom, u literaturi već mnogo puta izloženo i mnogo puta riješeno, premda na različite načine. Ono glasi otprilike ovako: jasno vidimo da su Bog i čovjek slični po vanjskom izgledu, ali kako je s unutrašnjim organima? Ima li Bog srce, pluća, želudac, crijeva? Nije to pitanje nimalo blasfemično, i to zbog toga što je Bog u jednom času uzeo ljudsko obličje: kad je Isus došao na zemlju, onda je bio pravi čovjek, baš kao i drugi ljudi, i to zato da bi mogao na sebe preuzeti ljudske grijehe. Za njega, dakle, možemo nagađati da je imao i unutarnje organe, čim je disao, jeo i pio, pa se upravo preko tih organa identificirao s jadnim ljudskim stanjem. U redu. Ali, kako je sa Stvoriteljem na onoj Michelangelovoj slici? Možemo li pretpostaviti da i on ima unutarnje organe?
Meni se čini da ih nema, jer mu ne trebaju, ali sam spreman saslušati i argumente onih koji bi tvrdili suprotno. Pri tome sam prilično siguran da, u slučaju da Bog ima te organe, oni nimalo ne nalikuju našima, niti imaju istu svrhu. Možda se unutra, iza one staračke pojave što ju je Michelangelo naslikao, nalazi čista duhovnost, nešto što mi ne možemo ni zamisliti? Bilo kako bilo, mislim da onaj tko je odlučio govoriti o ljudskom tijelu – a to sam u ovom slučaju ja – mora sam sebi postaviti vrlo jasne granice. Mora, dakle, govoriti o onome po čemu čovjek izvana nalikuje Bogu, dok ostalo treba da ostavi postrani. Zato ja ovdje
i ne govorim o unutarnjim organima ljudskoga tijela, jer nisam siguran koliko oni mogu poslužiti kao dokaz da je ljudsko tijelo zapravo nebesko tijelo.
A nisam zaboravio ni onu posljednju mogućnost, koja je možda najuzbudljivija od svih. Moguće je, naime, da Michelangelo uopće nije vjerovao kako Bog doista ima ljudski oblik (kao što nije vjerovao ni da je duša u Adama ušla kroz usta), nego je držao da ga ima samo metaforički, a inače da je Stvoriteljev izgled nespoznatljiv. U tom slučaju pak trebalo bi zaključiti kako Bog nije stvorio Adama na svoju sliku i priliku – gdje se misli na izvanjski izgled – nego da ga je stvorio kao sliku i priliku svojega duha, ili, ako se hoće, kao utjelovljenje svoje stvoriteljske moći. U tom je slučaju Bog, stvarajući čovjeka, bio osobito nadahnut, pa nije ni čudo što je upravo čovjeka smatrao svojim najdražim djelom. I, u tom se slučaju ljudsko tijelo – kao Božje djelo – s punim pravom može nazvati nebeskim tijelom.
KOSA
Kosa nije samo kosa. Možda vama ta tvrdnja zvuči banalno, ali meni je ona i istinita i silno važna. Vjerojatno to dolazi odatle što sam se ja s njom susreo vrlo rano, još u djetinjstvu, i što moje sazrijevanje u nekom smislu i nije bilo ništa drugo do prikupljanje dokaza za tu jednostavnu konstataciju koja, ponavljam, glasi: kosa nije samo kosa.
Moja je majka, naime, završila brijačko-frizerski zanat. Nije se, doduše, njime dugo bavila, jer kad je rodila mene, postala je kućanica. Ali, vezu sa svojim umijećem nije nikada izgubila, jer šišala je sestru i mene dok smo god bili kod kuće, a oca i do samoga kraja. Naravno, imala je i sav potrebni pribor, i čuvala ga je u smeđoj kartonskoj kutiji koju mi nismo smjeli dirati: češljeve, škare, britve i remen za njihovo oštrenje, brenere, čak i špirit-lampu i zrcalo koje povećava. Zbog te kutije sve ovo i govorim: kad je jednom mojoj baki došao liječnik, ja sam imao priliku zaviriti u njegovu torbu, i tada sam se uvjerio da se njezin sadržaj ne razlikuje mnogo od sadržaja majčine smeđe kutije. A to je moglo značiti samo jedno: da je materin frizerski pribor jednako važan kao i doktorski. Od toga sam trenutka pouzdano
znao ono što sam prije samo slutio: da kosa nije samo kosa, a da ono što se oko nje radi – njezino podrezivanje, pranje i oblikovanje – nipošto nije tek jedan od mnogobrojnih higijenskih poslova, poput pranja zuba ili rezanja noktiju, nego da sve u vezi s kosom ima i neko drugo značenje, koje možda i nije uvijek posve razumljivo, ali je svagda složeno i vrlo simbolično.
Tom mome osvjedočenju bitno su pridonijela još dva događaja koji su se zbili nekako u isto vrijeme kad i onaj susret sa sadržajem liječničke torbe. Prvi je bio film o Samsonu i Dalili, a drugi odlazak moje tete Irene u samostan.
U filmu se manje-više točno prepričavala biblijska epizoda koju sam prije bio čuo od bake, ali me se tada nije dojmila onako jako kao u mraku dvorane vukovarskoga kina »Udarnik«, zvanog još i Malo kino. Pripovijedalo se tu o nekome davnom junačini kojemu je sva snaga bila u kosi, a bio je toliko jak da ni cijele vojske nisu mogle ništa protiv njega, dok je stupove silnih građevina rušio golim rukama. Ali, njegova mu je vjerolomna draga jednom, dok je spavao, na tuđi nagovor odrezala kosu i tako je jadnik ostao bez one svoje snage. Jasno se sjećam da tu priču nisam doživio kao nešto fantastično, što bi upravo po toj nevjerojatnosti nalikovalo na bajku. Možda zbog filma, možda zbog dobi u kojoj sam bio, nije me nimalo čudilo što nekome snaga može ležati u kosi i što gubitak te kose može značiti gubitak snage, samo sam se užasno ljutio na onu prasicu Dalilu. A priča o teti Ireni bila je još jednostavnija. Ona se zaredila kad sam ja bio sasvim malen, i toga se trenutka nisam sjećao. Ali, majka mi je na ulici pokazivala časne sestre i govorila da upravo tako izgleda i moja teta. A u to su vrijeme časne sestre
bile odjevene mnogo strože nego sad: ne samo da su imale crne
haljine do zemlje, nego su nosile i one kape s krilima. Mene je, naravno, zainteresiralo posve sporedno pitanje, koje je glasilo: kako se ta tijesna kapa uopće navlači na glavu i kako to da joj ne smeta kosa. Na to mi je majka – po struci frizerka – pomalo sjetno kazala da te časne sestre, čim uđu u samostan, odmah ošišaju kosu sasvim kratko, gotovo do glave. I, još je dodala kako je to rezanje kose kod časnih sestara zapravo znak njihova odricanja od svijeta i običnoga života.
Tada tu tvrdnju nisam posve razumio, ali mi je postala nešto jasnija poslije, kad sam se sjetio da je dovedem u vezu s filmom o Samsonu i Dalili. Razabrao sam da se tu radi o onome što već odavno znam ili slutim: da kosa nije samo kosa.
Kod Samsona mi je to bilo gotovo očigledno: kosa raste iz glave, a glava je najvažniji dio ljudskoga tijela. Ispod kose se nalazi mozak, kao sjedište svih naših moći i sposobnosti, pa bi se zato – barem u dječjem načinu razmišljanja – moglo reći da je kosa izdanak mozga, ili barem da je vidljivi znak onoga što u mozgu ima središte. Razumio sam i tada da snaga naših udova ne dolazi iz mišića, nego iz glave, koja mišićima naređuje da djeluju i određuje im kako će to činiti. Može se, dakle, dogoditi – a u nekom smislu i mora – da nečija snaga bude u kosi.
Dokaz za to imao sam pri ruci, pa premda mi to danas izgleda donekle i smiješno, u ono sam vrijeme čvrsto vjerovao u njega. Moje su prijatelje iz ulice, naime, ljeti šišali do glave, a taj je posao koji put obavljala i moja majka. Pa, kad bi ih tako ošišali, ti bi dečki odjednom postali posve drugačiji i ne bi više nalikovali na sebe. Teško ih je u prvi mah bilo čak i prepoznati i čovjeku je
trebalo vremena da se navikne na njihove krumpiraste tintare.
Ukratko, gubili su s kosom identitet, a ja sam bio uvjeren da su izgubili i snagu, pa sam lakše pristajao da se pohrvam s njima.
A kod tete Irene radilo se o nečemu drugom, ali podjednako važnom. Shvatio sam, doista, da se moja teta, režući kosu, nije odrekla snage, pa čak ni svjetovnoga života (kako je tvrdila moja majka), nego nečega drugog, još većeg. To drugo bila je ženska ljepota. Jer, znao sam dobro: kad neka žena želi biti lijepa – kad ide u svatove ili na ljubavni sastanak – onda joj je osobito stalo do toga da joj kosa izgleda dobro, pa otuda sve one trajnice, punđe, šiške i lokne. Posvetivši se vjeri, moja je teta odbacila želju da bude lijepa, a to znači da je odbacila i svoju ženstvenost.
Taj mi je zaključak onda otvorio neke posve nove putove razmišljanja. Nisam, naime, mogao izbjeći zaključak da je u kosi sadržano više ljepote nego u drugim dijelovima ženskoga tijela, pa da kosa nekako simbolizira sve ono što je na nekoj osobi žensko. Pri tome nije ni važno je li to doista tako, ili nas je sredina u kojoj živimo navikla tako misliti. Važno je tek to da je kosa simbol spola, pa i spolnosti uopće, na to sam s vremenom došao. Dokaz za to bilo mi je zapažanje da žene pri susretu s visokim crkvenim dostojanstvenicima redovito imaju nešto na glavi: time one prestaju biti žene u spolnom smislu, a postaju tek pripadnice vjerske zajednice. Zato me nije nimalo iznenadilo kad sam doznao da postoje cijele kulture u kojima je skrivanje ženskih vlasi obavezno: radi se zapravo o negaciji ženske spolnosti. Kosa nije samo kosa.
Dakako, to me je onda navelo i da malo bolje razmislim o Samsonu i o njegovoj snazi koju je izgubio zajedno s kosom.
Razabrao sam tada zašto meni ta priča nije pri prvom susretu
izgledala kao bajka: zato što svi mi oduvijek nekako slutimo da nam snaga leži u kosi. Jedna mi je žena svojedobno objašnjavala kako mora oprati kosu prije svakoga važnog događaja u kojem sudjeluje, jer se u suprotnom – tako mi se klela – osjeća donekle priglupo. Slično je vjerojatno i s nama ostalima, samo što nismo spremni da iz te spoznaje povučemo konzekvence. Ali, ako nismo spremni mi, spremna je vlast i država, pa to redovito i čini. Primjera za to bilo je u ono vrijeme svuda oko mene.
Bio je, recimo, dom za nezbrinutu djecu (odreda mušku), a ondje su pitomce redovito šišali do glave. Isto tako, kad bi čovjek stupio u vojsku, prvo ga je čekao susret s bricom, koji bi ga ogulio na ćelavo. Objašnjenje te prakse bilo je higijensko, da se tobože izbjegne pojava ušiju, a s njima i tifusa. Ali, ja sam već i tada nekako znao da to nije istina, a poslije sam razabrao u čemu se sastoji trik: kad čovjeku oduzmeš kosu, oduzeo si mu identitet i snagu, te tako uspostavio vlast nad njim. Sve su ošišane glave manje-više iste, a čim postoji kosa, postoje i razlike, koje, dakako, ne vole drmatori, ni u sirotištu ni u vojsci. Zato je kosa, koja ni državi nije bila samo kosa, postala njezin najgori neprijatelj.
Može se čak postaviti i ovakav aksiom: gdje je god potrebno obuzdati pojedinačnu snagu, uništiti osobnost, a pogotovo gdje treba suzbiti sve manifestacije spolnosti, kosa je prva na redu.
Ne znam, možda ovako govorim zato što pripadam generaciji koja je s kosom stalno imala nekakva okapanja. Kad god bi čovjek samo malo odstupio od onoga što se očekuje – kad bi odstupio upravo u tom dlakavom smislu – nastale bi poteškoće.
Navest ću vam samo dva primjera koji pokazuju da stvar nije ni
izbliza jednostavna i da se tu nipošto ne radi samo o frizerskoj problematici.
Najprije je bila ona asketska situacija pedesetih godina, kad se nastojalo da svi budu uredno podšišani, a svaki otklon doživljavao se kao politička provokacija, ni manje ni više. Zato su hrabriji dečki puštali frizure tarzanice i kokotice, a napredni omladinci onda su ih javno šišali, kao što su im rezali i kravate i uske hlače. Narod je, ukratko, slutio da u kosi leži snaga, pa je nastojao izboriti pravo da kosu uređuje po svome ćefu. To je glavni razlog što su bitlsice na početku šezdesetih bile onako široko prihvaćene, izazvavši bezbrojne prijepore: da nije bilo nepotrebne represije prije, ne bi bilo ni tako mnogo onih koji su sad spremni gurnuti kosu sve do obrva. Danas je teško i zamisliti da su se zbog kose tada držali panični roditeljski sastanci, da su se okupljali odbori i komiteti i da je sve to bilo ozbiljno političko pitanje. I, tko zna kako bi sve završilo, da vlast nije pravodobno shvatila kako joj je najbolje pretvarati se da kosa ipak jest samo kosa i tako smiriti stvar.
Ali, nije samo vlast bila u vezi s kosom isključiva, bili su i obični ljudi. Mogu to posvjedočiti i vlastitim iskustvom: svi mi koji smo igrali košarku (a ona je tada još bila prilična novost) šišali smo se sasvim kratko, jer smo na televiziji vidjeli da tako rade košarkaši, osobito američki. A to je onda izazivalo cijelu lavinu pitanja, ne od vlasti, nego od naših vršnjaka i kolega: što mi time hoćemo, ima li naša kosa ideološku dimenziju i očekujemo li da nas zbog te frizure prime u Partiju.
Ukratko, ima se dojam da su ljudi tada mnogo više zurili u tuđe glave nego danas. Ne treba vam za to boljega dokaza od
popularne glazbe: obratite samo pažnju koliko se u nekadašnjim pjesmama (još tamo od Alekse Šantića i Emine, gdje zamirisa kosa ko zumbuli plavi) govori o boji, dužini i izgledu ženske kose, i raspitajte se malo kakvu su revoluciju bile kadre izazvati takve pojave kao što je, recimo konjski rep ili tapirana kosa, da vam sad ne objašnjavam što je to bilo. Ako ste željeli biti nekonvencionalni, to ste u ono doba najbolje mogli postići uz pomoć kose, a ako ste željeli biti zapaženi, isto tako.
Danas to ne možete ni da se postavite na glavu, da ne kažem na kosu. Kosa se danas farba u ljubičasto i u zeleno, pušta se do stražnjice ili brije (ili pola glave jedno, a pola drugo), muškarci su posve ćelavi ili nose na tjemenu takve kreacije kakve su nekad samo žene mogle sebi dopustiti, a ni to ne uvijek. Ukratko, na tome je polju sad je sve dopušteno. Reklo bi se da je kosa postala samo kosa.
Je li to dobro ili loše? A koga briga? Zašto sam se, uostalom, ja tu toliko razglagoljao o kosi? Slutim koji je razlog, ali jedva da ga se usuđujem i sam sebi priznati. Radi se o tome da ja kose imam sve manje.
TJEME
Količinski gledano, glava je prilično veliko područje. Ona obuhvaća sve od brade do čela, od čela do zatiljka, od uha do uha. Ali, u svakodnevnom govoru glava je nešto drugo. Dovoljno je sjetiti se izraza Boli me glava ili Dobio sam po glavi, pa da se to shvati. Kad kažemo da nas boli glava, onda ne mislimo ni na nos, ni na oči, ni na zube, dapače njih iz te tvrdnje odlučno isključujemo. Mislimo, govoreći tako, uvijek na lubanju i na onaj dio gdje se nalazi mozak. Isto tako, kad dobijemo po glavi, onda nam nije nitko opalio pljusku ili nam uputio aperkat, nego je, po svoj prilici, udarac – stvaran ili figurativan – došao odozgo, te nam se spustio na tjeme. Ukratko, riječ glava ima dva značenja. S jedne strane, ona obuhvaća sve ono što se na glavi i u glavi nalazi; s druge strane, budući da mnoge od tih točaka imaju i svoja posebna imena (poput jagodica, sljepoočnica, podbratka), onda se ta riječ koristi pretežno za onaj gornji dio glave kojim dominira tjeme.
A to je pomalo neobično, ako se uzme u obzir da je tjeme zapravo jednolična, pa i dosadna površina. Ono se pruža od čela do zatiljka i od jedne do druge sljepoočnice. Uzgred rečeno, nije potpuno jasno – liječnicima možda jest, ali oni su nešto drugo
nego mi ostali – gdje su njegove granice, jer tko će uspostaviti oštru među između tjemena i zatiljka? Čak ni kad pogledamo one šavove na lubanji koji se mogu vidjeti u anatomskim atlasima, stvar neće biti mnogo jasnija: ondje šavovi ne dijele samo ravne dijelove od zakrivljenih, nego ponegdje dijele ravne od ravnih i zakrivljene od zakrivljenih, dok na nekim mjestima ne dijele ništa, nego se jedno pretače u drugo, mijenjajući pri tome i ime. Jedino što možemo, to je konstatirati da tjeme ima različite oblike. Otkako muškarci briju glave, to se i sasvim dobro vidi. Ima tjemena posve ravnih, pa doista podsjećaju na aerodrom za muhe, kako kaže ona stara doskočica o ćelavcima. Ima i takvih koja su na sredini uzdignuta, kao krov na dvije vode. Napokon, ima i tjemena koja su malo uleknuta, kao da je njihov vlasnik doista dobio po glavi.
Oblik tjemena određen je u nekoj mjeri nasljednim faktorom, a u nekoj mjeri i individualnim razlozima. Ako je nečija majka imala težak porod, pa su nesretnika izvlačili iz nje s mukom – ponekad i uz pomoć kliješta – onda je to moralo ostaviti traga i na obliku njegove lubanje, osobito tjemena. Pa, kad i ne bi bilo drugih dokaza da je posve kriva ona teorija koja tvrdi kako se karakter nekoga čovjeka može razabrati po obliku njegove lubanje, to s porodom moralo bi biti dovoljno da slična domišljanja sruši u prah i pepeo.
A ipak, reklo bi se da neka lombrozovska klica postoji u svakome od nas. Ni inače sebi ne priznajemo rado da o ljudima sudimo po njihovu izgledu, pogotovo onda kad je riječ o obliku glave, ili, još određenije, tjemena. Ali, istina se ne može sakriti: čim nečija glava ima imalo neobičan oblik – bilo da je
prevelika, premala, ušiljena ili bundevasta – mi odmah očekujemo da s dotičnim čovjekom nešto nije u redu. Pitajte samo sve one mnogobrojne umne i dobre ljude koje su u školi zvali glavonja, globus ili slično.
I, još nam ni to nije dosta, nego smo toj svojoj predrasudi dali i nekakav tobože znanstveni prizvuk, koji nam onda omogućuje da o ljudima sudimo po miloj volji. Na primjer, iz nekoga smo razloga zaključili da je izdužena lubanja znak otmjenosti i plemenitosti, pa ćete zato u književnosti rijetko naći slučaj da netko tko ima takvu lubanju bude prikazan kao negativac. Kao što ćete, uostalom, teško naći i primjer da se o nekom bućoglavcu govori kao o mudracu ili junačini. A kad se još dogodi da se cijela stvar prenese na teren društvenih grupa ili – nedajbože –naroda, tek tu nastaje problem, jer tada se sve pozitivno i negativno u vezi s oblikom glave primjenjuje na cijele rase. Ja sam, na primjer, uvjeren da je uska i izdužena glava češća kod nordijaca nego kod nas južnjaka, ali takve su tvrdnje – svjestan sam toga – odavno kompromitirane, pa zato i sam od sebe krijem to svoje zapažanje. A ipak, rado bih da mi i znanost dokaže kako sam u krivu, pa zato neka ona lijepo radi svoje, pa da potom vidimo rezultate, bez obzira na to koliko se ti rezultati nama – ili znanosti samoj – sviđaju ili ne sviđaju.
Mi smo, naime, pripravni i na posve drugačija tumačenja oblika glave i tjemena od svih ovih o kojima je do sada ovdje bilo riječi. Jer, kao što sam nastojao pokazati, mi, doduše, sudimo o ljudima po obliku glave, kao da je on presudan za njihov karakter (jer to nam je možda i prirođeno), ali se isto tako, kad je riječ o našoj vlastitoj glavi, ponašamo kao da taj oblik nije ni
po čemu važan. Kao da glava – odnosno tjeme – nije ništa drugo nego obična kutija koja, upravo zato što se u njoj čuvaju važne stvari, mora biti čvrste građe, pa je onda to i najvažnija njezina osobina. I, mi tu njezinu čvrstoću onda shvaćamo kao da se radi o čvrstoći devine grbe ili magarećih rebara.
Razumijete već zacijelo o čemu govorim: o običaju koji postoji u svim civilizacijama – ili je u nekima već i zamro – da se na glavi nose teške stvari. Nekad je bilo posve normalno da na dubrovačkom Stradunu susretnete ženu koja na tjemenu nosi košaru od petnaestak kilograma. Isto su se tako nosili i tereti za koje današnji čovjek jedva da bi to očekivao, poput, recimo, jajolikih bačvica s vodom. A u dokumentarcima možemo vidjeti da je taj običaj i dalje živ u Aziji i Africi, pa koji put stvar izgleda posve čudno, ako, uzmimo, čovjek nosi na glavi nešto lagano –čaj ili pamuk – pa je teret po obujmu veći od njega samog. To djeluje doista zadivljujuće, ali i nekako simbolično.
Ljudi su te simbolike, dakako, odavno svjesni, pa su se potrudili da je i u umjetnosti ovjekovječe. Poznati su svakome oni grčki kipovi koji se zovu karijatide, gdje stupovi imaju obličje žena što na glavama nose krovište kakve važne zgrade. Tu se, naravno, zgrada željela učiniti ljepšom, ali se isto tako – barem ja u to vjerujem – htio podići spomenik ženama koje odvajkada nose košare, svežnjeve i bačve na glavi. Time kao da se poručuje kako žene nose na svom tjemenu sav teret društva i obiteljskog života, baš kao što karijatide nose na glavi timpanon.
A po tome se vidi da je naše shvaćanje tjemena – odnosno glave – u sebi proturječno. U jednu ruku, mi tjeme vidimo kao zaštitni pokrov koji sam po sebi nije ni na koji način važan, a u
drugu ruku vidimo ga kao oblik koji presudno utječe na pojedinca i na društvo. Ovome drugom možda je uzrok u činjenici da je tjeme najviša točka našega tijela, pa kad vam mjere visinu, onda vam naslone leđa i zatiljak na ravnu šipku, a na glavu vam stave vodoravnu letvicu koja se oslanja na vaše tjeme: dokle tjeme seže, to je vaša visina. Ukratko, takva kota ne može nikako biti nevažna.
Razlozi njezine važnosti, međutim, izrazito su nabijeni simbolikom. Tu simboliku pak možemo naslutiti već i iz svakodnevnog iskustva. Prije je ovdje bilo govora o porodu i o maloj djeci. Sad treba dodati da kod te male djece, u prvim danima i tjednima, treba osobito paziti na tjeme: šavovi na njemu tada još nisu posve srasli, pa valja voditi računa da se lubanja ne ozlijedi. Razlog zbog kojega ti šavovi ne srastaju odmah, ja ne znam, ali pretpostavljam da on ima nekakve evolucijske korijene. Ali, zato jasno vidim metaforički potencijal te činjenice: na samom početku, dječja je glava još otvorena prema svijetu, kao da se time omogućuje da u nju uđe što više vanjskih sadržaja. Ti sadržaji nezamjetljivo – kao nekakvom osmozom – prodiru u dječji mozak i pridonose njegovu bržem sazrijevanju. Uostalom, to se potvrđuje i u nekim vjerskim običajima: kad se dijete krsti, onda se polijeva posvećenom vodom upravo po tjemenu, možda i zato da bi svetost te vode kroz one šavove prodrla u glavu. Pa, kad smo već kod vjere, treba zapaziti da ona ni inače nije propustila istaknuti važnost i simboliku tjemena. Učinila je to uz pomoć prikladnih radnji i predmeta. Kad, recimo, Papa skida s glave mitru – a postoje trenuci kad to mora učiniti – onda se vidi da na tjemenu ima malu okruglu kapicu. Ta se kapica
zove soli deo, što znači da se skida samo pred Bogom. Sličnoga je podrijetla i značenja – samo stariji – židovski običaj da se u sinagogu ulazi pokrivene glave, pa čak na ulazu možete dobiti prikladnu kapicu koja se zove jarmulka.
Ukratko, tjeme je prilično čudan dio naše osobe: čas ga uzdižemo, čas ga prigibamo – doslovno i simbolično – a ono uvijek pomalo izmiče svakoj definiciji. Možda upravo zato ono ima stanovitu ulogu i u onoj djelatnosti koja nije ni praktična, a ni simbolična, nego je sama sebi svrha, to jest u igri. Pripadnici moje generacije – a i ponetko mlađi – sjetit će se da postoji igra koja se zove glavomet. Ima ona razrađena pravila, različite varijante, a nekad je bila i vrlo proširena. Važno je, međutim, to što se u njoj lopta udara dijelovima glave: čelom, sljepoočnicom, tjemenom.
I, tada se pokazuje da glava – ono što obično zovemo glavom – ima još i neslućen broj drugih svrha koje istom treba otkriti.
Eto, to sam vam htio reći, nadam se da vam se ovim razmatranjem nisam popeo na glavu.
Uzbornici moje osnovne škole visjela je velika slika Nikole
Tesle. Naravno, ja sam onamo zašao tek jednom ili dvaput, ali sam svejedno dobro zapamtio brkatog čovjeka ozbiljna lica kako naslanja kažiprst na čelo. Nisam tada dobro razumijevao tko je to, ali su mi rekli da je Tesla bio učenjak, i to je meni bilo dovoljno: smjesta sam razumio da je taj čovjek morao biti jako pametan i da stavlja prst na čelo zato što upravo u tom trenutku intenzivno misli. Nisam, doduše, prije toga bio vidio nikoga drugog da tako postupa, ali mi se ipak Teslina gesta činila posve logična i jednoznačna: čovjek upire prstom u ono mjesto iza kojega se misli rađaju, te tako potiče te misli i omogućuje im da se razviju.
Upravo u to vrijeme ja sam se počeo zanimati za ljudska lica, a pogotovo za ono po čemu se lica odraslih ljudi razlikuju od dječjih lica. A među tim razlikama najveća je bila ona koja se ticala upravo čela, jer odrasli su na čelu imali bore, dok kod djece tih bora nije bilo. Kad sam upitao odakle bore dolaze, rekli su mi da dolaze od briga. Ja sam u to ispočetka tvrdo vjerovao, ali me onda pokolebao upravo onaj Tesla: nije mi bilo poznato da bi on imao kakvih briga (kad sam se raspitao, nisu mi znali
reći), pa mi je tako palo na pamet da su njemu bore – koje su na slici bile posve jasno vidljive – došle od onih njegovih dubokih znanstvenih misli, zbog kojih je i postao slavan i dospio na zbornički zid. A budući da kod sebe nisam zapažao nikakve osobite misli, a nisam imao ni bore, zaključio sam da su bore vidljivo svjedočanstvo onih procesa koji se zbivaju iza čela.
Jer, baš nekako u to vrijeme ja sam doznao da se ondje nalazi mozak i da je on najvažniji, ne samo zato što nam omogućuje da mislimo, nego i zato što upravlja svime što se s nama zbiva. Tako sam onda shvatio da čelo mora biti silno važno, jer je ono štit toga slavnog mozga, a ujedno i neka vrsta njegova izloga ili semafora.
Takvom mome mišljenju možda je pridonijelo i to što sam sad počeo ćuliti uši kad bi odrasli spomenuli čelo, ili čak o njemu i izravno govorili, jer uvijek je nekako ispadalo da postoji nekakva sudbinska povezanost između izgleda čela i karaktera čovjeka o čijem čelu govorimo. Moja je majka, na primjer, uvijek zapažala kad bi netko imao visoko čelo i na to je upozoravala. Objasnila mi je kako je visoko čelo siguran znak da onaj o kome je riječ ima mnogo mozga, što znači i da je pametan. I, još bi dodala kako je, još prije mojega rođenja, priželjkivala da joj djeca imaju visoko čelo i duge prste. To s visokim čelom sad sam razumio, a razlog zbog kojega su dugi prsti dobri (osim ako se radi o sviranju na tamburi) majka mi nije znala protumačiti. Otac je, nasuprot tome, više bio sklon negativnim karakterizacijama, pa je zapažao ljude niska čela i tvrdio da su oni potencijalni zločinci, i još bi dodao kako njemu osobno ne prijeti opasnost da bude takvim proglašen, budući da je u njega čelo sve više i više,
gdje je čelom proglašavao i onaj prednji dio tjemena s kojeg se povukla kosa, pa bi još nabacio da će se uskoro češljati ručnikom. Kao što se vidi, ti su razgovori bili nekad ozbiljni, nekad šaljivi, ali se u njima čelo svagda javljalo kao važan motiv, pa sam tako shvatio da o čelu moram još mnogo naučiti. Zato se nisam jako iznenadio kad sam čelo zatekao u jednom posve novom kontekstu koji me natjerao da sebi postavljam dodatna pitanja. Učili smo na satu glazbenog odgoja nekakvu pjesmu, a tada se jako pazilo da škola i u takvoj prigodi utuvi djeci neke ideje i neke političke stavove. Pjesma se zvala Da nam živi, živi rad (ili nekako slično, ali u tom smislu), i u njoj su se višekratno ponavljali ovi stihovi:
Podignimo uvis čela mi, junaci rada svog.
Možda sam se tada trebao upitati čemu uopće služi ta pohvala radu, kad svi odrasli koje poznajem svakodnevno šljakaju i nemaju o tom šljakanju nimalo povoljno mišljenje, a pogotovo sam se trebao upitati što znači kad tu pjesmu pjevaju djeca. Ali, ne, mene su tada – kao uostalom i sad – najviše zanimale sporedne stvari, trice i kučine, pa sam zato razbijao sebi glavu oko toga zašto je potrebno da oni koji, tobože, sve to govore – radnici –podignu uvis upravo čela, a ne, recimo, glave. Dobro sam razabirao da su ta čela tu između ostaloga i zato da bi se sve to rimovalo sa stihom Naša bit će zemlja cijela, ali me je svejedno iznenadila spoznaja da čelo može biti istoznačnica za glavu: tu sam se valjda prvi put susreo s figurom zvanom sinegdoha, ili pars pro toto. Ali, još me je više zaokupio društveni aspekt cijele stvari, budući da
sam shvatio kako podignuti čelo znači nekome nešto poručiti. Pomislio sam odmah da se oni koji u pjesmi govore diče svojom pameću, ali su mi drugi objasnili da nije riječ o tome, nego da uzdignuto čelo svagda znači ponos i samopouzdanje, bez obzira na to ima li čega iza toga čela ili nema.
Više i ne znam kakvih je misli tu još bilo, samo znam da mi je ostao dojam kako je čelo silno važan dio čovjekove osobe, pa se nisam jako iznenadio kad sam uvidio da ono i inače ima izrazit metaforički potencijal. To sam shvatio u vezi s poezijom. Mi smo tada, naime, još uvijek učili pjesmice napamet, a te su pjesmice ponajviše govorile o slavnim danima borbe za slobodu. Među njima je bila i jedna što ju je napisao Vladimir Nazor, simpatičan čičica s bijelom kozjom bradicom, po kojemu se zvala i naša škola. Njegova pjesma zvala se Titov naprijed i govorila je o tome kako se Tito bori protiv raznih zmajeva, čudovišta i ostalih nemani, što je meni sve bilo čudno, jer su nas u školi inače učili da takva bića ne postoje. Ali, sve je to palo u drugi plan pred činjenicom da je prvi stih te pjesme glasio Drug Tito jaše na čelu kolone. I, ja sam se, kao i obično, zainteresirao za ono što je sporedno, a ne za ono što je glavno. Znao sam što je kolona, jer je kroz moju ulicu ponekad prolazila vojska, ali mi je bilo čudno što kolona može imati čelo. Razumio sam da se taj izraz odnosi na njezin početak, pa sam u prvi mah zaključio kako se tu radi o čelima onih vojnika koji se nalaze u prvim redovima. Tek sam poslije shvatio da se u tom izrazu kolona shvaća kao jedinstveno biće –kao neka zmija, ili zmaj, kad je već Nazor potegnuo čudovišta –pa da je zato njezin početak usporediv s čelom dotične životinje. Naravno da sam se onda odmah upitao gdje su toj životinji oči,
gdje uši, a gdje usta, i naravno da nisam stigao nikamo. Shvatio sam tek toliko da takve slike, u kojima čelo dolazi kao metafora, mnogo govore i o pravome čelu, onome na našoj glavi: mi njega doživljavamo – htjeli-ne htjeli – kao nešto što se nalazi na početku, na prvom mjestu, od čega sve i počinje.
A kad sam to razabrao, bilo mi je lakše dešifrirati i druge metaforičke upotrebe riječi čelo. Išli smo, recimo, u svatove kad se udavala jedna od mojih tetaka, i ondje se razvila velika diskusija – nutkanje i nećkanje – oko toga tko će sjediti na čelu stola. Lako sam razabrao da je to mjesto počasno, te da pripada najuglednijem ili najstarijem gostu. Iznenadilo me, međutim, što i stol može imati čelo, pri čemu se to čelo – očito je – definira posve drugačije nego kod kolone. Kod kolone je sve jasno, jer se čelo nalazi naprijed, dok kod stola nema ni naprijed ni otraga, nego se tek radi o onom užem dijelu stola, gdje se sjedi malo udobnije; onaj tko sjedi na čelu, zapravo sjedi sam, pa je i važan na drugačiji način nego onaj tko se – kao drug Tito – nalazi na čelu kolone. A možete zamisliti kolika je bila moja zbunjenost kad sam doznao da na stolu postoji osim čela još i začelje, te da i ono ima neko svoje, konvencijama određeno značenje.
Neću vam dalje dosađivati tim svojim dvojbama, reći ću tek toliko da sam zahvaljujući tom iskustvu na svadbi poslije lakše razumio izraze kao načelnik i pročelnik, s kojima sam se susreo kad sam s majkom išao na općinu. A kad se potom pojavila i riječ čelnik – koje prije nije bilo, a označavala je uglavnom političke glavešine – ja sam već bio sasvim iskusan u dešifriranju takvih metafora i spreman da ih prihvatim i onda kad su neprimjerene ili blesave.
Tome je razlog možda i u činjenici da sam u životu mnogo
čitao poeziju, te imao priliku konstatirati da se ondje slikovita narav čela naveliko eksploatira. Ne samo da su konji različitih junačina imali bijelu zvijezdu na čelu, ne samo da su ti junačine usmrćivali razne muse kesedžije udarcem buzdovana u čelo, nego se i u opisu ženske ljepote čelo malokad zaobilazilo. Uspoređivali su ga s mjesecom, s vedrim nebom, sa suncem, i uvijek se podrazumijevalo kako je manje važna sličnost čela s nečim u zbilji – tertium comparationis – a važnija da je središnja uloga čela u našem životu.
Ja sam te važnosti, kažem, svjestan još od onoga Tesle u pučkoj školi. Ali, upravo s tim Teslom život mi je priredio neslanu šalu. Jer, poslije mnogo godina, ponovno sam – prvi put nakon djetinjstva – vidio onu istu sliku velikog učenjaka. I, uvjerio sam se tada da sam je posve krivo zapamtio: Tesla na njoj zapravo ne drži prst na čelu, nego je tek podbočio lijevi obraz rukom s ispruženim prstima, pa se kažiprst našao najbliže čelu. A zašto sam onda ja zapamtio kažiprst koji upire u čelo? Nisam nalazio drugog odgovora, nego da mi je sudbina – onako balavome –htjela poručiti nešto o važnosti ljudskoga čela. Bilo mi je, doduše, laskavo što se sudbina mnome bavi, ali mi je svejedno otkriće te zablude došlo kao šaka u čelo.