Čekala sam, ali broj se nije htio pojaviti. Bila sam toliko nervozna da sam zaboravljala najobičnije činjenice. Iz torbice sam izvadila bilježnicu. Aha, da, 225. To sam znala. Moj omiljeni dio iz škole knjižničarstva bio je Deweyjev decimalni sustav. Godine 1873. osmislio ga je američki knjižničar Melvil Dewey, podijelivši knjige na policama u deset razreda, ovisno o temi. Za sve je postojao broj, pa je svaki čitatelj mogao naći knjigu koja ga je zanimala. Na primjer, mama se ponosila svojim 648 (kućanski poslovi). A tata nije htio priznati da stvarno uživa u 785 (komorna glazba). Moj brat blizanac više je volio 636,8 (mačke), dok su meni bili draži 636,7 (psi).
Stigla sam na le grand boulevard, gdje je grad samo ulicu dalje skinuo radnu kutu i odjenuo krznenu bundu. Prost miris ugljena iščeznuo je; sada ga je zamijenio slatki miris jasmina parfema
Joy na ženama koje su uživale gledajući u izlozima haljine Nine Ricci i zelene kožne rukavice marke Kislav. Malo dalje, zaobišla sam glazbenike koji su izlazili iz trgovine u kojoj su se prodavale zgužvane note, prošla pokraj barokne građevine s plavim vratima i skrenula u usku sporednu ulicu. Taj put znala sam napamet.
Voljela sam Pariz, grad s tajnama. Poput korica knjiga, nekih kožnih, a nekih platnenih, svaka vrata u Parizu vodila su u neki neočekivani svijet. U nekom unutarnjem dvorištu mogao se nalaziti niz bicikala ili pak debeljuškasti domar s metlom u ruci. Tako su masivna drvena vrata knjižnice vodila u tajni vrt. Petunijama s jedne strane i tratinom s druge, pošljunčana bijela staza vodila je do građevine od cigle i kamena. Prešla sam preko praga, iznad kojega su jedna uz drugu vijorile francuska i američka zastava, i objesila jaknu na klimavu vješalicu. Dok sam udisala najbolji miris na svijetu – mješavinu mahovinastog mirisa ustajalih knjiga i onog svježeg novinskih stranica – osjećala sam se kao kod kuće.
Kako sam na razgovor došla nekoliko minuta ranije, zaobišla sam pult za posudbu, gdje je uvijek ljubazni knjižničar slušao korisnike („Gdje se u Parizu može pojesti pristojan odrezak?“ pitao je jedan novi član koji je na sebi imao kaubojske čizme. „Zašto moram platiti zakasninu kad nisam ni pročitala knjigu do kraja?“ zanimalo je čangrizavu gospođu Simon) i ušla u tihu, udobnu čitaonicu.
Za stolom pokraj francuskih prozora, profesorica Cohen čitala je novine, s veselim paunovim perom zataknutim u punđu; gospodin Pryce-Jones proučavao je Time pušeći lulu. Inače bih ih pozdravila, ali kako sam bila nervozna zbog razgovora za posao, potražila sam utočište u svom omiljenom dijelu među policama. Voljela sam biti okružena pričama, bilo onim starim ili onim objavljenim tek prošli mjesec.
Pomislila sam kako bih mogla posuditi neki roman za svog brata. Sve češće me u gluho doba noći budio tipkanjem svojih pamfleta. Ako Rémy nije pisao članke o tome kako bi Francuska trebala pomoći izbjeglicama istjeranim iz Španjolske zbog Građanskog rata, onda je tvrdio da će Hitler zauzeti Europu kao što je zauzeo dio Čehoslovačke. Jedino zbog čega je Rémy mogao zaboraviti svoje brige – odnosno brige drugih – bila je dobra knjiga.
Prstima sam prešla preko hrptova. Odabrala sam jednu i nasumice je otvorila. Nikada o knjizi nisam sudila prema njezinu početku. To me podsjećalo na jedan prvi, a ujedno i posljednji spoj kada smo se oboje pretjerano smješkali. Ne, otvorila bih stranicu u sredini, gdje me pisac nije pokušavao zadiviti. „U životu postoje tame i postoje svjetlosti“, pisalo je. „Vi ste svjetlost, najsvjetlija od svih.“ Oui. Merci, gospodine Stoker. To bih rekla Rémyju da mogu.
Sada sam pak kasnila. Odjurila sam do pulta za posudbu, potpisala se na kartončić i stavila Drakulu u torbicu. Ravnateljica je
čekala. Kao i uvijek, i sada je njezina kestenjasta kosa bila skupljena u punđu, a srebrno nalivpero spremno je držala u ruci.
Gospođicu Reeder svi su znali. Pisala je članke za novine i često gostovala na radiju, pozivajući sve u knjižnicu: i studente, i profesore, i vojnike, i strance, i Francuze. Ustrajala je u tome da ovdje ima mjesta za svakoga.
– Ja sam Odile Souchet. Ispričavam se što kasnim. Zapravo sam uranila, pa sam otvorila jednu knjigu… – Čitanje je opasno – rekla je gospođica Reeder i znakovito se nasmiješila. – Pođimo u moj ured.
Slijedila sam ju kroz čitaonicu, u kojoj su korisnici u elegantnim odijelima spustili novine kako bi bolje vidjeli poznatu ravnateljicu, a onda smo nastavile preko spiralnog stubišta i kroz hodnik u svetom krilu „Samo za zaposlenike“, sve do njezinog ureda, koji je mirisao po kavi. Na zidu je visjela velika fotografija jednog grada, čiji su blokovi izgledali poput šahovske ploče, za razliku od vijugavih pariških ulica.
Kada je vidjela da sam se zagledala u fotografiju, rekla je: – To je Washington. Tamo sam radila u Kongresnoj knjižnici. – Pokazala mi je da sjednem, pa sam sjela za njezin stol, koji je bio prekriven papirima: neki su htjeli pobjeći, a neke je na mjestu držala bušilica za papir. U kutu je stajao sjajni crni telefon. Pokraj gospođice Reeder nalazila se stolica s hrpom knjiga. Uočila sam romane Isak Dinesen i Edith Wharton. Straničnici – zapravo vrpce jarkih boja – virili su iz oba, pozivajući ravnateljicu da im se vrati.
A kakav je tip čitatelja bila gospođica Reeder? Za razliku od mene, nikada ne bi ostavila knjige otvorene zato što nema marquepage. Nikada ih ne bi ostavila nagomilane ispod kreveta. Sigurno je čitala četiri ili pet knjiga istovremeno. Mora da je u torbici imala knjigu koju je čitala za vrijeme vožnje gradskim autobusom. Čitala je i jednu za koju ju je draga prijateljica zamolila za mišljenje.
Pa još jednu za koju nitko nije znao, tajni užitak za kišno nedjeljno poslijepodne…
– Tko Vam je najdraži pisac? – pitala je gospođica Reeder. Tko Vam je najdraži pisac? Na to je pitanje nemoguće odgovoriti. Kako netko može odabrati samo jednog? Zapravo, moja teta Caro i ja napravile smo kategorije – mrtvi pisci, živi, strani, francuski itd. – samo da ne moramo odlučiti. Sjetila sam se knjiga u čitaonici koje sam malo prije dirnula i koje su dirnule mene. Divila sam se načinu razmišljanja Ralpha Waldoa Emersona: Nisam sâm dok čitam i pišem, iako nitko nije pokraj mene, kao i onom Jane Austen. Iako je ona pisala u devetnaestom stoljeću, okolnosti za mnoge današnje žene nisu se promijenile: budućnost im je bila određena brakom. Kad sam prije tri mjeseca svojim roditeljima priopćila da mi ne treba muž, tata se podsmjehnuo i svake nedjelje na ručak počeo dovoditi nekog drugog mladog kolegu s posla. Kao i purica koju je mama poslužila povezanu i posipanu peršinovim listom, tako je i tata svakog od njih davao na pladnju: „Marc nikada nije izostao s posla, čak ni kad je imao gripu!“
– Čitate, zar ne?
Tata se često znao žaliti da mi jezik radi brže od pameti. U trenutku frustriranosti, odgovorila sam na prvo pitanje gospođice Reeder.
– Najdraži mrtvi pisac mi je Dostojevski, jer mi se sviđa njegov lik Raskoljnikov. Nije jedini koji nekoga želi zveknuti u glavu. Tišina.
Zašto nisam normalno odgovorila, na primjer navodeći svoju najdražu živuću spisateljicu, Zoru Neale Hurston?
– Drago mi je što smo se upoznale. – Krenula sam prema vratima, jer sam znala da je razgovor završio.
Dok sam prstima hvatala porculansku kvaku, čula sam kako gospođica Reeder govori: „Odajte se slobodno životu, bez
razmišljanja; ne bojte se – iznijet će vas ravno na obalu i na noge vas osoviti.“*
Moj omiljeni citat iz Zločina i kazne. 891,73. Okrenula sam se.
– Većina kandidata kaže da im je Shakespeare najdraži – rekla je.
– Jedini pisac s vlastitom signaturom u Deweyjevom decimalnom sustavu.
– Neki navedu Jane Eyre.
To bi bio normalan odgovor. Zašto nisam navela Charlotte
Brontë ili bilo koju od sestara Brontë? – I ja volim Jane. Sestre Brontë imaju istu signaturu: 823,8.
– Ali svidio mi se Vaš odgovor.
– Svidio Vam se?
– Rekli ste ono što mislite, a ne ono što ste mislili da ja želim čuti.
To je bila istina.
– Nemojte se bojati biti drukčiji. – Gospođica Reeder nagnula se naprijed. Pogledala me u oči svojim pametnim, smirenim pogledom. – Zašto želite raditi ovdje?
Nisam joj mogla reći pravi razlog. To bi grozno zvučalo. Zapamtila sam Deweyjev decimalni sustav i u školi knjižničarstva sve predmete položila s pet.
Pogledala je moju prijavu. – Prijepis ocjena Vam je impresivan. Ali niste mi odgovorili na pitanje.
– Član sam ove knjižnice. Volim engleski…
– To mi je jasno – rekla je, a u glasu joj se čuo tračak razočaranja. – Hvala Vam na utrošenom vremenu. Javit ćemo Vam za nekoliko tjedana. Ispratit ću Vas.
* F. M. Dostojevski, Zločin i kazna, s ruskog preveo Zlatko Crnković, Globus media d.o.o., Zagreb, str. 424.
Kad sam izašla na unutarnje dvorište, frustrirano sam uzdahnula. Možda sam trebala priznati zašto sam željela taj posao.
– Što je bilo, Odile? – pitala je profesorica Cohen. Obožavala sam njezina predavanja iz engleske književnosti u dupkom punoj Američkoj knjižnici. Noseći svoj prepoznatljiv ljubičasti šal, teške knjige kao što je Beowulf znala je učiniti pristupačnima, a predavanja su joj bila energična i prožeta lukavim humorom. Oblaci skandalozne prošlosti pratili su je poput njezina parfema s notom jorgovana. Pričalo se da je Madame le professeur zapravo iz Milana. Primabalerina koja se odrekla svog zvjezdanog statusa (i dosadnog muža) kako bi s ljubavnikom otišla u Brazzaville. Kad se vratila u Pariz (sama), studirala je na Sorbonni, gdje je, kao Simone de Beauvoir, položila l‘agrégation, državni ispit koji je gotovo nemoguće položiti, a kojim je stekla pravo predavati na fakultetu.
– Odile?
– Napravila sam budalu od sebe na razgovoru za posao.
– Takva pametna mlada žena poput tebe? Jesi li rekla gospođici
Reeder da nisi propustila ni jedno moje predavanje? Da su barem moji studenti tako odani poput tebe!
– Mislim da nisam to spomenula.
– Sve što joj želiš reći napiši u pismu zahvale.
– Neće se odlučiti za mene.
– Život je borba. Moraš se boriti za ono što želiš.
– Nisam sigurna…
– E pa, ja jesam – rekla je profesorica Cohen. – Misliš li da su me staromodni muškarci na Sorbonni samo tako zaposlili? Iz petnih žila sam se trudila da ih uvjerim da žena može predavati na fakultetu.
Podigla sam pogled. Prije sam primjećivala samo njezin ljubičasti šal. Sada sam pak vidjela i njezin odlučan pogled.
– Upornost nije ništa loše – nastavila je – iako se moj otac žalio da uvijek moja mora biti zadnja.
– I moj. Kaže da sam „nepopustljiva“.
– Iskoristi tu osobinu.
Imala je pravo. U mojim omiljenim knjigama junakinje nikada nisu odustajale. Profesorica Cohen bila je u pravu kada je rekla da sve što mislim napišem u pismu. Pisanje je bilo lakše od razgovora oči u oči. Na papiru uvijek mogu prekrižiti riječi i početi iznova, ako treba i stotinu puta.
– U pravu ste… – rekla sam joj.
– Naravno da jesam! Ja ću reći ravnateljici da na mojim predavanjima uvijek postavljaš najbolja pitanja, a ti onda napravi ovo što sam ti rekla. – Zamahnula je šalom i otišla unutra.
Koliko god se grozno osjećala, u Američkoj knjižnici bi me uvijek netko ohrabrio i umirio. Tu knjižnicu nisu činile samo cigle i knjige; najvažniji dio bili su brižni ljudi. Boravila sam i u drugim knjižnicima s tvrdim drvenim stolicama i uljudnim „Bonjour, mademoiselle. Au revoir, mademoiselle“ . S tim bibliothèques sve je bilo u redu, no nedostajao im je osjećaj povezanosti koji postoji u pravoj zajednici. U Američkoj knjižnici osjećala sam se kao kod kuće.
– Odile! Čekaj! – Bio je to gospodin Pryce-Jones, umirovljeni engleski diplomat s leptir-mašnom kašmirskog uzorka, zajedno s gospođom Turnbull, knjižničarkom zaduženom za katalogizaciju s neravnim plavo-sivim šiškama. Sigurno im je profesorica Cohen rekla da se osjećam loše.
– Još ništa nije izgubljeno. – Nespretno me potapšao po leđima. – Još stigneš pridobiti ravnateljicu. Samo napiši popis argumenata, kao što bi to učinio svaki dobar diplomat.
– Pustite Vi te svoje lijepe priče! – rekla mu je gospođa Turnbull. Okrenula se prema meni i nastavila: – U mom rodnom Winnipegu ljudi su navikli na nedaće. To nas je i ojačalo. Zime
DRUGO POGLAVLJE
LILY
Froid, Montana, 1983.
Zvala se gospođa Gustafson i živjela je u susjednoj kući. Ljudi su je iza leđa zvali Ratna mladenka, ali meni nije djelovala kao mladenka. Kao prvo, nikada nije nosila bijelo. Kao drugo, bila je stara. Svi znaju da mladenka mora imati mladoženju, ali njezin muž odavno je umro. Iako je tečno govorila dva jezika, uglavnom nije ni s kim razgovarala. Živjela je ovdje od 1945., ali svi su je uvijek smatrali pridošlicom.
Ona je bila jedina ratna mladenka u Froidu, isto kao što je dr. Stanchfield bio jedini liječnik. Katkad sam znala zaviriti u njezinu dnevnu sobu, gdje su čak i stolovi i stolice bili strani: otmjeni poput namještaja za lutke, s izrezbarenim nogama od orahovine. Zavirila bih i u njezin poštanski sandučić, gdje su stizala pisma čak iz Chicaga, naslovljena na gospođu Odile Gustafson. U usporedbi s imenima koja sam znala, kao što su Tricia i Tiffany, „Odile“ mi je zvučalo egzotično. Ljudi su pričali da je došla iz Francuske. U želji da saznam više o njoj, proučavala sam činjenice o Parizu u enciklopediji. Tamo sam otkrila sive vodorige s Notre-Damea i Napoleonov Slavoluk pobjede. Ali ništa od onoga što sam pročitala nije mi odgovorilo na pitanje zašto je gospođa Gustafson tako drukčija.
Ona nije bila poput drugih žena iz Froida. One su bile okrugle kao loptice i nosile su široke veste i dosadne cipele sivih boja. Druge žene u trgovinu su išle s uvijačima, ali gospođa Gustafson u najboljoj je odjeći – u plisiranoj suknji i potpeticama – izlazila baciti smeće. Crveni remen naglašavao joj je struk. Uvijek. Nosila je žarki ruž, čak i u crkvi. – Ta očito ima visoko mišljenje o sebi –govorile bi druge žene dok je hodala prema svojoj klupi sprijeda, očiju skrivenih zvonastim šeširom. Nitko osim nje nije nosio šešir. A većina župljana sjedila je straga, kako ne bi privukla Božju pozornost. Ili svećenikovu.
Tog jutra, velečasni Maloney željeznog ovratnika htio je da molimo za 269 putnika iz Boeinga 747 koji je srušen sovjetskim raketama K-8. Predsjednik Reagan nam je na televiziji rekao za napad na avion koji je letio iz Anchoragea u Seoul. Dok su zvonila crkvena zvona, meni su u ušima odzvanjale njegove riječi: „Tuga, šok, ljutnja… Sovjetski Savez prekršio je svaki koncept ljudskih prava… Ne smijemo biti iznenađeni takvom nehumanom brutalnošću…“ Kao da je govorio da bi Rusi mogli ubiti svakoga, pa čak i djecu.
Od Hladnog rata su nas čak i u Montani prolazili trnci. Ujak
Walt, koji je radio u zračnoj bazi Malmstrom, rekao je da je po našim ravnicama poput krumpira utisnuto tisuću raketa Minuteman. U okruglim betonskim spremištima nuklerane bojne glave strpljivo su čekale svoj trenutak. Hvalio se da su rakete Minuteman snažnije od bombi kojima je uništena Hirošima. Rekao je da rakete traže rakete, tako da će sovjetsko oružje zaobići Washington i krenuti prema nama. Naše rakete Minuteman će poletjeti i pogoditi Moskvu za manje vremena nego što je meni potrebno da se spremim za školu.
Vjernici su nakon mise odšetali u dvoranu preko puta na kavu, krafne i malo tračanja. Mama i ja čekale smo u redu za kolače; tata
i ostali muškarci su se kod kuhala za kavu okupili oko gospodina Iversa, direktora banke. Tata je radio šest dana tjedno u nadi da će postati njegov zamjenik.
– Sovjeti neće nikome dopustiti da potraže tijela. Bezbožni gadovi.
– Dok je Kennedy bio predsjednik, na obranu se trošilo sedamdeset posto više nego danas.
– Mi smo lake mete.
Slušala sam, ali nisam čula što govore: u beskrajnom oprezu tijekom Hladnog rata, ovi turobni razgovori bili su tipični svake nedjelje. Zaokupljena slaganjem krafni na tanjur, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da mama teško diše. Inače bi za napadaj imala neki razlog: „Žetva je, pa od sve te prašine dobijem napadaj astme“, ili: „Velečasni Maloney maše tim tamjanom kao da nas želi zaprašiti.“ Ali ovaj put me uhvatila za nadlakticu, ne navodeći razlog. Odvela sam je do najbližeg stola, pokraj gospođe Gustafson. Mama se svalila na metalnu stolicu i povukla me sa sobom. Pokušala sam dozvati tatu.
– Dobro sam. Nemoj dizati frku – rekla je mama ozbiljnim tonom.
– Žalosno je to što se dogodilo tim ljudima u avionu – rekla je gospođa Ivers koja je sjedila preko puta nas.
– Zato ja ne idem nikamo – rekla je gospođa Murdoch. – Skitanje samo donosi nevolje.
– Poginulo je mnogo nedužnih ljudi – nadovezala sam se. –Predsjednik Reagan rekao je da je stradao i jedan kongresmen.
– Jedan parazit manje. – Gospođa Murdoch gurnula je zadnji komad krafne među smeđe zube.
– To je jako ružno reći. Ljudi imaju pravo voziti se avionom da ih nitko ne sruši – rekla sam.
Gospođa Gustafson pogledala me u oči. Kimnula je, kao da je ono što ja mislim bitno. Iako sam je često promatrala, ovo je bio prvi put da je ona mene primijetila.
– Hrabro od tebe što si zauzela stav – rekla je.
Slegnula sam ramenima. – Ljudi ne bi trebali biti zli.
– Itekako se slažem s tobom – rekla je.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, gospodin Ivers je povikao: – Hladni rat traje već skoro četrdeset godina. Nikada nećemo pobijediti.
Svi su složno kimali.
– To su hladnokrvni ubojice – nastavio je.
– Jeste li ikada upoznali nekog Rusa? – pitala ga je gospođa Gustafson. – Jeste li ikada radili s kojim? E pa, ja jesam, i kažem Vam da nisu ništa drukčiji od Vas ili od mene.
Svi su utihnuli. Gdje je upoznala neprijatelja, i što je „radila“ s njim?
U Froidu smo jedni o drugima sve znali. Znali smo tko previše pije i zašto, znali smo tko ne plaća porez i tko vara ženu, kao i to tko živi u grijehu s nekim muškarcem u Minotu. Jedina nepoznanica bila je gospođa Gustafson. Nitko nije znao kako su joj se zvali roditelji ni što joj je po zanimanju bio otac. Nitko nije znao kako je za vrijeme rata upoznala Bucka Gustafsona ni kako ga je uvjerila da ostavi srednjoškolsku ljubav i oženi se njome. Stalno su je pratile neke glasine, ali nitko nije mogao biti siguran da su istinite. U očima joj se vidjela tuga, ali je li ona bila tu zbog gubitka ili žaljenja? I kako se nakon života u Parizu mogla zadovoljiti ovim mjestom Bogu iza nogu?
Bila sam jedan od onih učenika koji uvijek sjede u prvoj klupi i dižu ruku. Mary Louise je sjedila iza mene i šarala po stolu. Učiteljica se ispred ploče svojski trudila da nama u sedmom razredu
pobudi zanimanje za Ivanhoea, a Mary Louise je promrmljala: –Ivan-ne. – U susjednom redu Robbyjevi preplanuli prsti obuhvatili su olovku. Njegova kosa – smeđa poput moje – bila je slojevita. Već je znao voziti, budući da je morao pomagati roditeljima prevoziti žito. Naslonio je olovku na usta, a ružičastom gumicom okrznuo je donju usnicu. Satima sam mogla zuriti u njegove usne.
Francuski poljubac. Francuski tost. Francuska salata. Sve dobro dolazilo je iz Francuske. Sigurno su i francuske mahune bile ukusnije od američkih. Francuske pjesme sigurno su bile bolje od countryja koji se puštao na jedinoj radio-postaji u ovom mjestu. „Život mi je uništen kad me ona preživačka krava ostavila zbog mlađeg bika.“ Francuzi su vjerojatno znali više i o ljubavi.
Htjela sam se spustiti na aerodromsku pistu, hodati modnom pistom. Htjela sam igrati na Broadwayu, zaviriti iza Željezne zavjese. Htjela sam osjetiti francuske riječi u svojim ustima. Samo jedna osoba koju sam poznavala iskusila je svijet izvan Froida, a to je bila gospođa Gustafson.
Iako smo bile susjede, ona kao da je živjela svjetlosnim godinama dalje. Za svaku Noć vještica, mama bi me upozorila: – Svjetlo na trijemu Ratne mladenke je ugašeno. To znači da ne želi da joj vi klinci lupate na vrata. – Kad smo Mary Louise i ja prodavale kekse za izviđačice, njezina mama je rekla: – Ona stara nema para, pa ju nemojte gnjaviti.
Ohrabrio me susret s gospođom Gustafson. Samo mi je trebao pravi zadatak za školu da porazgovaram s njom.
Kao što sam i očekivala, učiteljica nam je zadala da napišemo osvrt na Ivanhoea. Poslije sata sam joj prišla i pitala ju mogu li umjesto toga napisati referat o jednoj zemlji.
– Samo ovaj put – odgovorila je. – Veselim se tvom referatu o Francuskoj.
Toliko sam bila zaokupljena svojim planom da sam – kad sam išla na zahod – zaboravila provjeriti ima li koga u kabinama i zaključati ulazna vrata. Naravno, kad sam bila gotova, Tiffany Ivers i njezina ekipa vrebali su kod umivaonika, gdje je Tiffany svoju zlatnu kosu tapirala ispred ogledala.
– Voda se nije mogla pustiti – rekla je. – Stiže govno.
Ništa originalno, ali kad sam se pogledala u ogledalo, vidjela sam samo svoju kosu boje govna. Ostala sam stajati uz kabine, znajući da će me Tiffany gurnuti u umivaonik ako odem oprati ruke i da ću sva biti mokra. Ako ne odem oprati ruke, svima će reći.
To su napravili Maisie: nitko mjesec dana nije htio sjediti pokraj „popišanih ruku“. Četvorka u zahodu čekala je prekriženih ruku.
Šarke na vratima su zaškripale, a unutra je provirila učiteljica. – Opet si tu, Tiffany? Sigurno imaš problema s mjehurom.
Djevojke su izašle, pogledom mi govoreći da nije gotovo. To mi je bilo jasno.
Kao nepopravljivi optimist, mama mi je rekla da razmišljam pozitivno. Ako ništa drugo, stari Ivers ima samo jednog potomka. I bio je petak.
Petkom su moji roditelji znali organizirati večeru za prijatelje (mama je pekla rebarca, Kay bi donijela salatu, a Sue Bob preokrenuti kolač s ananasom), pa bih ja prespavala kod Mary Louise. Ali večeras sam ostala u svojoj sobi i sastavljala pitanja za gospođu Gustafson. Dok su odrasli večerali, blagovaonicom se orio smijeh. No kad je utihnuo, znala sam da su se, kao i kod plemića i plemkinja u Engleskoj, žene povukle kako bi se muškarci mogli udobno smjestiti i razgovarati o temama o kojima nisu mogli govoriti pred svojim ženama.
Dok su žene prale posuđe, slušala sam mamin drugi glas, onaj koji je koristila pred svojim prijateljicama. S njima je djelovala sretnije. Zanimljivo kako jedna te ista osoba može biti drukčija.
Zbog toga sam pomislila da postoje neke stvari o mami koje ne znam, iako ona nije bila toliko tajanstvena kao gospođa Gustafson.
Za radnim stolom zapisivala sam pitanja onako kako su mi padala na pamet: kad je posljednji put upotrijebljena giljotina? Po-
stoje li Jehovini svjedoci i u Francuskoj? Zašto ljudi pričaju da ste ukrali svog muža? Sad kada on više nije živ, zašto ste još uvijek ovdje? Toliko sam se silno usredotočila na to da nisam shvatila da je mama iza mene, sve dok na ramenu nisam osjetila njezinu toplu ruku.
– Nisi htjela otići k Mary Louise?
– Pišem zadaću.
– U petak – sumnjičavo je rekla. – Gadan dan u školi?
Skoro svi dani bili su gadni. Ali nije mi se dalo razgovarati o Tiffany Ivers. Mama mi je dala dar zamotan u kutiju veličine one za cipele, koji je držala iza leđa. – Napravila sam ti nešto.
– Hvala! – Poderala sam ukrasni papir i ugledala naštrikan prsluk.
Obukla sam ga preko majice, a mama ga je povukla u struku, zadovoljna veličinom. – Prekrasna si. Zelena ti naglašava točkice u očima.
Pogled u ogledalo potvrdio mi je da izgledam kao kreten. Ako obučem taj prsluk u školu, Tiffany će me živu pojesti.
– Ovaj… lijep je – rekla sam mami, ali prekasno.
Nasmiješila se kako bi sakrila da je povrijeđena. – I, na čemu radiš?
Objasnila sam joj da pišem referat o Francuskoj i da moram razgovarati s gospođom Gustafson.
– Jao, dušo, mislim da ju ne bismo trebali gnjaviti.
– Imam samo nekoliko pitanja. Možemo li ju pozvati ovamo?
– Pa valjda možemo. Što bi ju htjela pitati?
Pokazala sam joj papir.
Pogledavši popis, mama je glasno uzdahnula. – Znaš, sigurno postoji razlog zašto se nikada nije vratila.
U subotu poslijepodne, projurila sam pokraj starog Chevroleta gospođe Gustafson, popela se klimavim stepenicama na trijem i pozvonila. Din-don. Nitko nije dolazio. Ponovno sam pozvonila. Opet nije bilo nikoga, pa sam stisnula kvaku. Vrata su zaškripila i otvorila se. – Dobar dan! – rekla sam, ulazeći. Tišina.
– Ima li koga? – pitala sam.
U tišini dnevne sobe, zidovi su bili prekriveni knjigama. Ispod fiksnog prozora stajala je paprat. U glazbenu liniju veličine zamrzivača stalo bi i tijelo. Prelistala sam zbirku ploča: Čajkovski, Bach, opet Čajkovski.
Gospođa Gustafson dogegala se hodnikom, kao da se upravo probudila. Čak i dok je bila sama kod kuće, nosila je haljinu s crvenim remenom. Samo u čarapama izgledala je ranjivo. Tada sam se sjetila da pred njezinom kućom nikada nisam vidjela nečiji auto, nikada nisam vidjela da joj netko dolazi u goste. Ona je bila utjelovljenje samoće.
Stala je nekoliko metara od mene i ljutito me pogledala, kao da sam lopov koji joj je došao ukrasti ploču Labuđe jezero. – Što želiš?
Vi znate mnogo toga, a i ja bih sve to voljela znati.
Prekrižila je ruke. – Dakle?
– Pišem referat o Vama. Odnosno, o Vašoj zemlji. Možda možete doći k meni da Vam postavim nekoliko pitanja.
Kutovi usana su joj se spustili. Nije odgovorila.
Zbog tišine sam bila nervozna. – Ovo me podsjeća na knjižnicu. – Pokazala sam na police, koje su bile pune imena koja nisam poznavala: Madame de Staël, Gospođica Bovary, Simone de Beauvoir.
Možda ovo i nije bila tako dobra zamisao. Okrenula sam se prema vratima.
– Kad? – pitala je.
Osvrnula sam se. – Može sad?
– Prekinula si me u poslu. – Žustro je izgovorila te riječi, kao da je predsjednica pa se mora vratiti kako bi vladala područjem svoje spavaće sobe.
– Pišem referat – podsjetila sam ju, budući da je škola bila odmah iza Boga, domovine i nogometa.
Gospođa Gustafson obula je cipele na petu i uzela ključeve. Izašla sam s njom na trijem, gdje je zaključala vrata. U Froidu je jedino ona to radila.
– Uvijek upadaš u tuđe kuće? – pitala je dok smo prelazile tratinu.
Slegnula sam ramenima. – Drugi ljudi obično otvore vrata.
U našoj blagovaonici prvo je sklopila ruke, a onda ih je spustila sa strane. Pogledala je tepih, pa klupicu kod prozora, pa obiteljske fotografije na zidu. Usne su joj se pomaknule kao da želi nešto reći, na primjer, „baš lijepo“, kao što bi rekle druge žene, ali vilica joj se potom stisnula.
– Dobro došli – rekla je mama dok je na stol stavljala kekse s komadićima čokolade.
Pokazala sam susjedi da sjedne. Mama je pred svoj i moj tanjur stavila velike šalice, a pred tanjur gospođe Gustafson stavila je svoju šalicu za čaj. Tu sam priču znala napamet. Prije mnogo godina, kad je gospođa Ivers išla na putovanje po dvorcima Engleske, tata joj je dao novac da mami kupi elegantni servis za čaj. Ali porculan je skup, pa se gospođa Ivers vratila samo s jednom šalicom i jednim tanjurićem. U strahu da se porculan ne razbije, držala ga je na krilu tijekom cijelog leta preko Atlantika. Zamišljala sam da
elegantna šalica prekrivena otmjenim plavim cvjetovima dolazi iz nekog boljeg svijeta. Uglađenijeg. Kao gospođa Gustafson.
Mama je poslužila čaj; ja sam prekinula tišinu. – Što je najbolje u Parizu? Je li to zaista najljepši grad na svijetu? Kako je bilo odrastati ondje?
Gospođa Gustafson nije odmah odgovorila.
– Nadam se da Vas ne gnjavimo – rekla joj je mama.
– Zadnji put su mi ovako postavljali pitanja na razgovoru za posao u Francuskoj.
– Jeste li bili nervozni? – pitala sam.
– Jesam, ali za taj razgovor pripremala sam se učeći napamet cijeli niz knjiga.
– Je li Vam to pomoglo?
Sjetno se nasmiješila. – Uvijek postoje pitanja za koja nisi pripremljen.
– Lily neće postavljati takva pitanja. – Mama je to rekla gospođi Gustafson, ali njezino upozorenje bilo je namijenjeno meni.
– Što je najbolje u Parizu? To je grad čitatelja – odgovorila je naša susjeda.
Rekla je da su u domovima prijatelja knjige bile jednako važne kao i namještaj. Ljeti je čitala u bujnim gradskim parkovima, a zime je s knjigom na krilu provodila u knjižnici, sklupčana pokraj prozora, baš kao što su s prvim mrazom palme iz parka Tuileries premještene u staklenike.
– Volite čitati? – Meni su lektire iz engleskog bile gnjavaža.
– Živim da bih čitala – odgovorila je. – Uglavnom knjige o povijesti i suvremenim zbivanjima.
To je zvučalo jednako zabavno kao gledanje kako se snijeg topi. – A što ste čitali u mojim godinama?
– Obožavala sam romane kao što je Tajni vrt. Mog brata blizanca zanimale su vijesti.
Blizanac. Htjela sam pitati kako se zove, ali nastavila je dalje. Rekla je da Parižani uživaju u hrani gotovo jednako koliko i u književnosti. Iako je prošlo više od četrdeset godina, još uvijek se sjećala kolača koji joj je tata donio nakon njezinog prvog radnog dana, a zvao se financier. Zatvorila je oči i rekla da se zbog badema u prahu i maslaca osjećala kao u raju. Njezina majka obožavala je opéras, kolače od kora namočenih u kavu između kojih je bila krema od tamne čokolade… Fi-nan-sje… O-pei-ra. Isprobavala sam te riječi i sviđalo mi se kako mi sjedaju na jezik.
– Pariz je grad koji govori – nastavila je. – Grad koji pjevuši svoju pjesmu. Ljeti, Parižani otvaraju prozore pa možeš čuti kako ti susjed svira klavir, ili kako netko dijeli karte ili kako netko okreće gumb na radiju. Uvijek se neko dijete smije, netko se svađa, a klarinetist svira na trgu.
– Zvuči prekrasno – sanjivo je rekla mama.
Nedjeljom nakon mise, ramena gospođe Gustafson obično su bila pognuta, a oči su joj bile poput neonskog znaka na baru Oasis ponedjeljkom: ugasle. Ali sada su svjetlucale. Dok je govorila o Parizu, krute linije njezinog lica smekšale su se, kao i njezin glas.
Pitala sam se zašto je otišla odande.
Mama me iznenadila postavivši pitanje. – Kako je bilo za vrijeme rata?
– Teško. – Prsti gospođe Gustafson stegnuli su se oko šalice. Kad su se oglasile sirene za zračni napad, obitelj joj se skrila u podrum. Zbog racioniranja hrane, svaka osoba dobila je jedno jaje mjesečno. Svi su toliko smršavjeli da je mislila da će samo nestati. Nacisti su na ulicama nasumično provjeravali Parižane na kontrolnim točkama. Držali su se u čoporu, kao vukovi. Bez ikakvog razloga uhitili bi nekoga. Ili zbog nekog bezazlenog razloga, kao što je kršenje policijskog sata.
Zar nije policijski sat namijenjen tinejdžerima? Angel, Mary Louiseina sestra, imala je policijski sat.
– Što Vam najviše nedostaje iz Pariza? – pitala sam.
– Obitelj i prijatelji. – Smeđe oči gospođe Gustafson bile su sjetne. – Ljudi koji me razumiju. Nedostaje mi govoriti francuski. Osjećaj kao da sam kod kuće.
Nisam znala što da kažem. Sobu je obavio muk. Mama i ja smo se počele meškoljiti, ali to nije smetalo našoj susjedi, koja je ispila sav čaj.
Primijetivši da je šalica gospođe Gustafson prazna, mama je brzo ustala. – Idem pristaviti vodu.
Na pola puta do kuhinje mama je naglo stala. Zateturala je i ispružila ruku, hvatajući se za namještaj. Prije nego što sam i pomislila da bih mogla priskočiti u pomoć, gospođa Gustafson pojurila je do mame i obgrlila je oko struka kako bi ju odvela natrag do stolice. Čučnula sam pokraj mame. Obrazi su joj bili rumeni, a disala je polako i plitko, kao da joj zrak uopće nije ulazio u pluća.
– Bit će mi dobro – rekla je. – Prenaglo sam ustala. Bez brige.
– Je li se ovo već događalo? – pitala je gospođa Gustafson.
Mama me pogledala, pa sam ponovno sjela i pretvarala se da čistim mrvice.
– Nekoliko puta – priznala je.
Gospođa Gustafson nazvala je doktora Stanchfielda. U Froidu su odrasli uvijek govorili jedno te isto: – U gradu nazoveš doktora i on neće doći, bez obzira na to koliko bolestan bio. Ovdje se tajnica javi nakon što telefon dvaput zazvoni, a Stanch stigne do tebe za točno deset minuta. – Porađao je žene u tri okruga: on je osoba koja je u svojim toplim, pjegavim rukama prva držala mnoge od nas.
Pokucao je na vrata i ušao noseći svoju crnu kožnu torbu.
– Niste morali dolaziti – usplahireno je rekla mama. Mene je vodila Stanchu kad bih samo kihnula, a ona nikada nije bila na pregledu zbog astme.
– To ću ja prosuditi. – Nježno joj je maknuo kosu u stranu i prislonio joj stetoskop na leđa. – Udahni duboko. Udahnula je.
– Ako je to duboko disanje… – Dok joj je Stanch mjerio tlak, mrštio se. Rekao je da je visok, pa joj je prepisao neke tablete. Možda mama nije imala pravo kad je rekla da ju muči astma.
Mary Louise i ja smo se nakon večere ispružile na tepihu kako bismo napisale referate. – Što je rekla gospođa Gustafson? – pitala je.
– Da je za vrijeme rata bilo opasno.
– Opasno? Kako to misliš?
– Neprijatelj je bio posvuda. – Zamišljala sam gospođu Gustafson kako ide na posao, dok su ulice pune ofucanih vukova. Neki bi režali, neki bi joj grickali potpetice. A ona bi nastavila hodati.
Možda nikada nije dvaput išla istim putem.
– Znači da se morala šuljati?
– Valjda.
– Zar ne bi bilo super da je bila tajna agentica?
– Da! – Zamišljala sam ju kako dostavlja poruke u prašnjavim knjigama.
– Kad smo već kod tajni… – spustila je olovku. – Popušila sam jednu Angelinu cigaretu.
– Sama si pušila? Nema šanse.
Nije ništa odgovorila.
– Nema šanse – ponovila sam.
– S Tiffany.
Njezine su me riječi potresle. – Ako budeš pušila, više nikad neću razgovarati s tobom – rekla sam. I zadržala dah.
Obje smo imale dvanaest godina, ali Mary Louise je uvijek sve prva saznala. Zbog sestre Angel znala je za gumice i za pijanke. Meni roditelji nisu dopuštali da se šminkam, pa mi je Mary Louise posuđivala svoju šminku. Bila je jača i brža od mene i osjećala sam da mi izmiče.
– Ionako mi se nije svidjelo – rekla je.
U sljedećih nekoliko tjedana, mama je izgubila apetit, a odjeća je visjela na njoj. Lijek nije djelovao. Tata ju je vodio specijalistu, koji je rekao da je samo riječ o stresu. Bila je preumorna da bi kuhala, pa je tata pravio sendviče. Na Dan zahvalnosti on i ja smo za pultom u kuhinji jeli tost sa sirom. Pogledali smo prema vratima, nadajući se da je mami bolje i da će nam se pridružiti.
Nakašljao se. – Kako je u školi?
Imala sam sve petice, ali nisam imala dečka. A osim toga, Tiffany Ivers mi je pokušavala ukrasti Mary Louise. – Dobro. – Dobro?
– Sve druge cure se smiju šminkati. Zašto ja ne smijem?
– Tako lijepoj djevojci kao što si ti ne treba to smeće na licu. Većina onoga što je tata rekao nije dopirala do mene. Nisam čula da se brine, nisam čula da je rekao da sam lijepa. Samo sam čula jasno „ne“.
– Ali, tata… – Nadam se da mamu ne gnjaviš ovako.
Po tisućiti put, oboje smo pogledali prema vratima spavaće sobe.
S ruksacima na leđima, Mary Louise i ja vukle smo se kući iz škole. Stale smo na Prvoj ulici kako bismo podragale njemačkog ovčara Smokeyja, zatim smo prošle pokraj kuće obitelji Flesches, koji su u dvorištu imali četrdeset sedam keramičkih patuljaka: po jednog za svaku godinu braka. Na uglu je stara gospođa Murdoch
razastirala čipkaste zavjese. Kad bismo išli njezinom tratinom umjesto pločnikom, zvala bi naše roditelje.
U Froidu smo svi kupovali u istoj trgovini i pili iz istog bunara. Imali smo istu prošlost, ponavljali smo iste priče. Gospođa Murdoch nije bila zločesta prije nego što joj se muž srušio dok je čistio snijeg. Buck Gustafson nakon rata više nikad nije bio isti. Čitali smo iste novine, ovisili smo o istom doktoru. Kada smo nekamo išli, vozili smo se zemljanim cestama i gledali kombajne kako motovilom kose žito na polju. Miris zraka bio je čist. Iskren. Usta i nosnice ispunjavao nam je nježan miris sijena, a prašina od žetve kolala nam je venama.
– Preselimo se u neki velik grad. – Mary Louise ljutito je gledala gospođu Murdoch. – Gdje se nikoga neće ticati što radimo.
– Gdje možemo raditi što god želimo – dodala sam. – Na primjer, vrištati u crkvi.
– Ili čak da uopće ne idemo u crkvu.
Tu smo zastale, jer je taj prijedlog bio tako nezamisliv da nam je trebalo neko vrijeme da nam sjedne, pa smo zadnji dio puta do moje kuće hodale u tišini. S ulice sam vidjela da mama stoji pokraj prozora. Zbog odraza na staklu bila je blijeda kao duh.
Mary Louise otišla je kući; ja sam došla do poštanskog sandučića i pridržala se za izlizani stup. Nisam bila spremna ući u kuću. Mama je prije pravila kekse i čavrljala s prijateljicama za pultom u kuhinji. Ponekad bi došla u školu po mene pa bismo se odvezle do prirodnog rezervata Medicine Lake, njezinog omiljenog mjesta za promatranje ptica. Mama i ja smo u karavanu gledale u istom smjeru, dok se cesta puna mogućnosti pružala pred nama. Bilo je lako reći joj za sukob s Tiffany Ivers ili za lošu ocjenu iz testa. Rekla bih joj i za dobre stvari, kao na primjer kad je Robby na tjelesnom bio kapetan pa je mene prvu odabrao za svoju ekipu, čak i prije nego što je izabrao dečke. Svaki put kad bih promašila,
dečki su se silno žalili, ali on je bio uz mene i rekao mi: – Sljedeći put ćeš pogoditi.
Mama je znala sve o meni.
Na području Medicine Lakea bilo je 270 vrsta ptica. Hodale smo kroz šaš, a mama je oko vrata imala dalekozor. – Možda je jastreb dojmljiviji – rekla je – a kulik zviždar ima najbolje ime, no ipak mi je najdraži crvendać.
Zadirkivala sam ju što je vozila toliko daleko samo kako bi promatrala ptice koje smo mogle vidjeti i u dvorištu.
– Crvendaći su elegantni – rekla mi je – dobar znak koji nas podsjeća na sve ono posebno što se nalazi pred nama. – Čvrsto me zagrlila.
Ali sada je ostajala sama kod kuće i rijetko je imala energije za razgovor, čak i sa mnom.
U tom trenutku gospođa Gustafson izašla je do svog sandučića, a ja sam prešla smeđu travnatu površinu koja nas je dijelila. Prislonila je pismo na prsa.
– Od koga je?
– Od moje prijateljice Lucienne iz Chicaga. Desetljećima se dopisujemo. Zajedno smo došle brodom, bila su to tri nezaboravna tjedna od Normandije do New Yorka. – Pogledala me. – Kako si?
– Dobro. – Svi su znali pravila: nemoj privlačiti pozornost, nitko ne voli kada se netko pravi važan. Nemoj se okretati u crkvi, čak ni ako bomba eksplodira iza tebe. Kad te netko pita kako si, odgovori „dobro“, čak i ako si tužna i uplašena.
– Hoćeš li doći malo k meni? – pitala je.
Bacila sam ruksak ispred police. Posvuda su bile knjige, ali vidjela sam samo tri fotografije, i to jako male. U mojoj kući bilo je više fotografija nego knjiga (imali smo Bibliju, mamine terenske vodiče i komplet enciklopedija koji smo pronašli na rasprodaji rabljenih stvari).
Na prvoj fotografiji bio je mladi marinac. Imao je iste oči kao gospođa Gustafson.
Prišla mi je. – Moj sin, Marc. Poginuo je u Vijetnamu.
Dok sam jednom dijelila letke u crkvi, grupa žena okupila se pokraj svete vode na ulazu. Kad je gospođa Gustafson ušla, gospođa Ivers je šapnula: – Sutra je godišnjica Marcove smrti. – Stara gospođa Murdoch je odmahnula glavom i odgovorila: – Nema ništa gore nego kad nadživiš dijete. Trebali bismo poslati cvijeće ili…
– Trebali biste prestati tračati – odsjekla ju je gospođa Gustafson – barem u crkvi.
Žene su drhtave prste umočile u svetu vodu, brzo se prekrižile i sjele u klecala.
Rukom prešavši preko okvira, rekla sam: – Žao mi je.
– I meni.
Osjećala sam se nelagodno zbog tuge u njezinu glasu. Nitko joj nikada nije dolazio u posjet. Ni muževa rodbina, ni njezina obitelj iz Francuske. Što ako su sve osobe koje je voljela bile mrtve?
Vjerojatno nije htjela da budem ovdje i kopam po njezinim uspomenama. Htjela sam uzeti ruksak.
– Jesi li za keks? – pitala je.
U kuhinji sam uzela najveća dva s tanjura i pojela ih prije nego što je ona uopće taknula svoje. Tanki i hrskavi, slatki keksi bili su zamotani u obliku malih durbina.
Baš je završila prvu turu, pa sam joj ja pomogla sa sljedećom.
Bilo mi je drago što nije spominjala mamu. Ništa u stilu: „Nedostaje nam tvoja mama na roditeljskim sastancima, reci joj da svatko mora odraditi svoje“. Ili: „Nije joj ništa što svinjsko pečenje ne bi moglo popraviti“. Nikad mi nije bilo tako ugodno u tišini.
– Kako se zovu ovi keksi? – pitala sam dok sam uzimala još jedan.
– Cigarettes russes. Ruske cigarete.
Komunistički keksi? Vratila sam keks na tanjur. – Tko Vas je naučio praviti ih?
– Dobila sam recept od prijateljice koja bi me ponudila njima kad bih joj dostavila knjige.
– Zašto nije sama otišla po knjige?
– Za vrijeme rata joj nije bio dopušten ulaz u knjižnice.
Prije nego što sam uspjela pitati zašto, začulo se kucanje na vratima. – Gospođo Gustafson!
To je bio tata, što je značilo da je šest sati i vrijeme za večeru te da sam u nevolji. Obrisavši mrvice s usta, smišljala sam izgovore. Vrijeme je proletjelo, morala sam ostati da pomognem…
Gospođa Gustafson otvorila je vrata, a ja sam očekivala da će tata poletjeti prema meni brzo poput uragana.
Oči su mu bile razrogačene, a kravata nakrivljena. – Vodim Brendu u bolnicu – rekao je gospođi Gustafson. – Možete li pričuvati Lily?
Htjela sam mu reći da mi je žao, ali je odjurio, ne čekajući odgovor.
